BESPLATAN PRIMJERAK BR BIH”

BROJ 31, MAGAZIN UDRUŽENJA “VAŠA PRAVA BIH”

Iz sadržaja:

BESPLATAN PRIMJERAK

Jačanje i unaprijeđenje pristupa pravdi u BiH

BESPLATNA PRAVNA POMOĆ

PRAVO NA NOVČANU POMOĆ PO ZAKONU O SOCIJALNOJ ZAŠTITI U REPUBLICI SRPSKOJ

PRAVO NA NAKNADU NEMATERIJALNE ŠTETE ZA BIVŠE ZATOČENIKE U LOGORIMA U BIH

Novembar, 2015

Ova publikacija je štampana uz podršku :

Izdaje:Udruženje Vaša prava BiHSafeta Hadžića 66A, Sarajevowww.vasaprava.org

Za izdavača:Emir Prcanović, izvršni direktor

Redakcijski kolegij:Edita Avibegović, Zoran Pelemiš, Nedim Kulenović, Dragan Vujanović, Ahmet Salčin, Danijela Milešević, Harisa Bačvić, Dijana Marjanović, Samir FehrićŠtampa: Marcos, Banja Luka

Za štampariju:Igor Jakovljević

Magazin Vaša prava je dio informativne komponente Programa besplatne pravne pomoći koji financira nekoliko donatora.Mišljenja i stavovi izneseni u ovoj pub-likaciji nisu u pravilu službeni stavovi do-natora. Geografske mape objavljene u ovoj publikaciji ne predstavljaju službeno us-vojene teritorijalne granice.Vaša prava zadržvaju pravo uređivanja i izmjene svih članaka prije objavljivanja. Svi objavljeni tekstovi mogu se slobod-no objavljivati u drugim medijima, uz obavezno navođenje autora i naslova publikacije.

www.vasaprava.orgBroj: 31 Novembar 2015

Već petnaest godina ugrožene kate-gorije stanovnišva u Bosni i Hercegovini imaju mogućnost dobiti besplatnu stručnu pravnu pomoć kako bi lakše i uspješnije ostvarili i pristupili svojim građanskim pravima.

Preko 450.000 raseljenih lica, izbjeglica, povrat-nika, pripadnika manjinskih naroda, ugroženog domicilnog stanovništva obratilo se u kancel-arije Udruženja Vaša prava BiH i dobilo besplatnu pravnu pomoć u pravnim stvarima kao što su povrat imovine, socijalna, ekonomska i kulturna prava, diskriminacija, komunalne usluge, obra-zovanje, socijalna pomo} i mnoge druge.

Rezultat svih ovih aktivnosti, koje uvijek prati snažna informativna komponenta, rad na terenu, kampanje javnog zagovaranja i mnogobrojni medijski nastupi, omogućili su da Vaša prava Bosne i Hercegovine budu vodeća nevladina organizacija u BiH.

Rješavajući pojedinačne probleme korisni-ka, ispravljajući pogrešnu primjenu zakona i insistirajući na poštivanju pozitivnih zakonskih propisa, Udruženje Vaša prava BiH svakodnevno doprinosi vladavini zakona u Bosni i Hercegovini i ravnopravnom pristupu pravdi svih građana, bez obzira na porijeklo, obrazovanje ili društveni sta-tus.

Vjerujemo da će pravna pomoć, iskustva i primjeri iz prakse pomoći mnogima da na vrijeme i na pravi način potraže svoja prava.

For already fifteen years vulnerable cat-egories of the population in Bosnia and Herze-govina have the possibility to get free expert le-gal aid in order to easier and efficiently achieve and access their civil rights.

More than 450.000 displaced persons, refugees, returnees, minorities and local vulnerable pop-ulation have been provided legal aid in legal matters such as property repossession, social, economic and cultural rights, discrimination, utilities, education, social welfare and many others. Especially important is provision of le-gal aid to extremely sensitive categories in legal matters related to refugee and asylum law.

The result of all the above activities always fol-lowed by intensive informative component, field work, public advocacy campaigns and many media appearances, enabled Vaša prava BiH to be the leading nongovernmental organi-zation in BiH.

Resolving each individual problem faced by our beneficiaries, correcting the wrong imple-mentation of laws and insisting on respect of positive legal regulations, Vaša prava BiH asso-ciation gives its contribution to the rule of law in Bosnia and Herzegovina and equal access to justice for all citizens, regardless of origin, edu-cational background or social status.

We believe that legal aid, experiences and ex-amples from the practice will help many toclaim their rights on time and in the correct manner.

Ova publikacija je štampana uz podršku:

Za sadržaj publikacije odgovorno jeUdruženje Vaša prava BiH.

Izneseni stavovi ne predstavljaju zvanične stavove donatora.

Strane 4-5

Strane 14-18

Strane 6-13

Strana 19

Praksa suda u StrazburuPresuda Suda u Strazburu od 3. no-vembra 2015. godine ticala se troje državljana Bosne i Hercegovine lišenih poslovne sposobnosti i njihovog prisil-nog višegodišnjeg smještaja u ustanove socijalne zaštite, odnosno u konkretnom

slučaju u Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica „Drin“ u Fojnici

Jačanje i unaprijeđenje pristupa pravi u BiH- Besplatna pravna pomoć-ANALIZAUspostavljanje učinkovitog i održivog siste-ma besplatne pravne pomoći u BiH kao odgovorna reakcija društva i međunarodno-

pravna obaveza.

Prava na naknadu nematerijalne štete bivšim logorašima u Bosni i HercegoviniZbog nepostojanja zakona koji bi regulisao prava žrtava torture, Savez logoraša BIH je prvi započeo sa aktivnostima u pogledu podnošenja pojedinačnih tužbi za naknadu

nematerijalne štete bivših logoraša.

Diskriminacija u oblasti zapošljavanjaOstvarivanje prava na rad kao osnovnog ljudskog i egzistencijalnog prava u današnjim okolnostima života u BiH ima posebnu težinu, imajući u vidu, prije sve-

ga, tešku ekonomsku situaciju, veliki broj nezaposlenih osoba, kontinuirano kršenje procedura za prijem osoba u radni odnos te niz povreda drugih prava koja proističu

MEĐUNARODNI PRAVNI INSTRUMENTI MEĐUNARODNI PRAVNI INSTRUMENTI4 5

Presuda Suda u Strazburu od 3. no-vembra 2015. godine ticala se troje državljana Bosne i Hercegovine lišenih poslovne spo-sobnosti i njihovog prisilnog višegodišnjeg smještaja u ustanove socijalne zaštite, odnosno u konkretnom slučaju u Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica „Drin“ u Fojnici. Za dvoje aplikanata Ustavni sud BiH je pre-thodno utvrdio da je njihovo prvobitno lišavanje slobode u psihijatrijskim ustanovama bilo neustavno, s obzirom da nije izvršeno u skladu sa važećim Zakonom o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama. U međuvremenu, aplikanti su premješeni iz psihijatrijskih ustanova u ustanove socijalne zaštite, u skla-du sa Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom, odnosno na osnovu odluka Centara za socijalni rad. Njihovo prvobitno lišavanje slobode u ustanovama socijalne zaštite, kao ni lišavanje poslovne sposobnosti, nikada nije bilo predmet sudskog preispitivanja.Svi aplikanti bili su zastupani pred Evropskim sudom za ljudska prava od strane pravnih za-stupnika Udruženja „Vaša prava Bosne i Her-cegovine“.

Sadržaj presudeSud u Strazburu je odbio prigovor Bosne i Her-cegovine da su predstavke nedopustive budući da se aplikanti ne mogu smatrati žrtvama, s obzirom na prethodne odluke Ustavnog suda BiH u odnosu na dva aplikanta, odnosno zbog toga što nisu iscrpili sve učinkovite pravne li-jekove u državi, u odnosu na trećeg aplikanta koji je predstavku podnio neposredno Evrop-skom sudu za ljudska prava.Kao umješači u postupku, na strani aplikanata, učestvovao je PERSON Project (Partnership to Ensure Reforms of Support in other Na-tions) koji je istakao mišljenje da oduzimanje

poslovne sposobnosti predstalja neopravdano miješanje u privatni i porodični život osobe i da vlasti prvo trebaju da razmotre manje intruz-ivne mjere. Sud je također razmatrao izvještaje Komesara za ljudska prava Vijeća Evrope, te standarde Konvencije o pravima osoba sa in-validitetom UN-a.

Sud je utvrdio da je prisilni smještaj oso-ba u ustanove socijalne zaštite predstavljao lišavanje slobode, te da postupak nije bio u skladu sa standardima odredbe člana 5. Ev-ropske konvencije, odnosno pravu na slobodu i sigurnost ličnosti, naročito iz razloga što su postojale manjkavosti u ocjenjivanju oprav-danosti smještaja osoba u navedene ustanove, te što opravdanost njihovog lišavanja slobode nije bila predmet sudskog preispitivanja. U svjetlu ovog nalaza, Sud nije smatrao nužnim ispitivati druge povrede Konvencije. Sud je aplikantima dosudio i odštetu za nematerijal-

nu štetu u ukupnom iznosu od 81.250,00 EUR. Također, Sud je smatrao nužnim, u svjetlu svoje odluke o kršenju prava na slobodu i sig-urnost ličnosti, da istakne i pojedinačne mjere za provođenje presude, a u skladu sa članom 46. Evropske konvencije. S tim u vezi Sud je istakao da BiH mora osigurati puštanje dvoje aplikanata (Crepulja i Hadžimejlić) iz Zavoda „Drin“, odnosno da mora osigurati nužnost daljeg lišavanja slobode trećeg aplikanta u is-tom Zavodu.

Značaj presudePresuda je izrazito značajna jer utvrđuje da je trenutni sistem smještaja osoba lišenih poslovne sposobnosti u ustanove socijalne zaštite u BiH protivan Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, te da je to problem čijem se rješavanju mora pristupiti bez odlaganja. Moramo imati u vidu da se radi o naročito ran-jivoj kategoriji osoba, koje su često izložene diskriminaciji i drugim oblicima teškog kršenja ljudskih prava.

Što se tiče neposrednih učinaka presude čim ista postane konačna - a što će biti tri mjese-ca poslije donošenja presude, ako država ne zatraži da se predmet iznese pred Veliko vijeće Suda, a za što u suštini nema osnova - BiH će provesti presudu tako što će svim aplikantima morati isplatiti dosuđenu odštetu za nemateri-jalnu štetu. Dva aplikanta će također morati biti puštena na slobodu, a za trećeg će se mora-ti provesti medicinsko vještaćenje da se utvrdi da li je opravdano njegovo dalje smještanje u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica „Drin“ u Fojnici. Ne očekuju se problemi kod provođenja ove presude, ali u slučaju da nadležne vlasti ne prilagode relevantno zako-nodavstvo sa Evropskom konvencijom Bosna i Hercegovina bi mogla biti suočena sa mno-gobrojnim sličnim predstavkama pred Sudom u Strazburu.

Utjecaj presude na druge predmetePo raspoloživim statističkim podacima post-oji više stotina osoba u sličnoj poziciji kao aplikanti u ovom predmetu, te svi potenci-jalno imaju osnova da zahtijevaju da povredu njihovih prava utvrdi Sud u Strazburu, te da im dosudi i prikladnu odštetu za nemateri-jalnu štetu, koja nije zanemariva. Od velike je važnosti da nadležni organi, naročito u FBiH, bez odlaganja pristupe sistematskom rješavanju ovog problema tako što će prilago-diti relevantno zakonodavstvo, prevashodno Zakone o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djec-om, na osnovu kojih se osobe lišene slobode smještaju u ustanove socijalne zaštite, sa stan-dardima Evropske konvencije. Nužno je iznaći i rješenja koja neće voditi sistematskoj institu-cionalizaciji ovih osoba, te modele smještaja i podrške u lokalnoj zajednici.

Presudu možete preuzeti sa :http://hudoc.echr.coe.int/eng?i=001-158470

HADŽIMEJLIĆ I DRUGI PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE(PREDSTAVKE BR. 3427/13, 74569/13, I 7157/14)

Uspostavljanje učinkovitog i održivog sistema besplatne pravne pomoći u Bosni i Her-cegovini ne predstavlja samo odgovornu reak-ciju društva na postojanje sve većeg broja so-cijalno ugroženih stanovnika kojima je zbog nedostatka sredstava onemogućen pristup pravdi, već i dužnost države Bosne i Hercegovine koja proizilazi kako iz već preuzetih međunarodno-pravnih obaveza, tako i iz njene privrženosti za EU integracije. Na žalost, do sada na ovaj značajan izazov nije ponuđen prikladan odgovor: materija besplatne pravne pomoći u BiH uređena je u velikom broju pravnih akata i karakteriše se značajnom fragmentiranošću. To nužno dovodi do nejednakog postupanja prema osobama lošeg imovinskog stanja u različitim dijelovima države, do onemogućavaja djelotvornog pristupa pravdi, te u konačnici i kršenja principa vladavine prava. Ova činjenica je naročito izražena ukoliko imamo u vidu da su parnični postupci strogo formalni, sa teretom dokazivanja na strankama, uz pretpostavku da nepoznavanje prava šteti, te uz činjenicu da sud više nema dužnost (ni pravo) da pomaže neukoj stranci.

Različite aktivnosti u okviru sektora pravde i pravosuđa u BiH, poput „Strategije za reformu sektora pravde u Bosni i Hercegovini za period 2008. do 2012. godine“, Programa rada Minis-tarstva prave BiH i II Revidiranog Akcioni plan za

period 2009-2013. godine, odnosno strukturalnog dijaloga o reformi pravosuđa BiH, u fokusu imaju i donošenje zakona o besplatnoj pravnoj pomoći na nivou BiH. S obzirom na svoju poziciju najvećeg pružaoca besplatne pravne pomoći, u okviru nev-ladinog sektora, dugogodišnjeg znanja i iskustva u ovoj oblasti, kao i činjenice da je predstavnik Udruženja „Vaša prava BiH“ bio imenovan kao je-dan od članova Radne grupe formirane rješenjem ministra pravde BiH, gospodina Bariše Čolaka, br. 05-34-14-2952/11, od 27.04.2011. godine, koja je radila na nacrtu Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, želimo pozdraviti nastojanja za donošenje takvog zakona, ali ukazati i na nedostatke u nacrtu koji se moraju ispraviti da bi se zakon uskladio sa međunarodnim standardima, odnosno najboljom praksom, odnosno ostvario cilj stvaranja efikas-nog i održivog sistema besplatne pravne pomoći u Bosni i Hercegovini. Predmetni Policy Brief iznosti najbitnije zaključke detaljnijeg istraživanja o trenutnoj situaciji u pružanju besplatne pravne pomoći u BiH, kojeg je provelo Udruženje „Vaša prava BiH“.

I. Nužnost donošenja Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći

§ 1. Materija besplatne pravne pomoći uređena je fragmentarno u većem broju zakona u entitetima,

BESPLATNA PRAVA POMOĆ

kantonima, odnosno na nivou BiH – poput zako-na o parničnim i krivičnim postupcima, sudskim taksama, zakonu o sukobu zakona i sl. – zbog čega se pristupilo izradi zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, koji bi trebao odgovoriti na ove izazove, kao i ispuniti obaveze BiH za prilagođavanjem svog pravnog sistema međunarodnim standarima, odnosno preuzetim obavezama u procesu EU in-tegracija.

§ 2. Nakon prvobitnog neuspjeha u donošenju za-kona o besplatnoj pravnoj pomoći na nivou BiH, intenzivirani su procesi pojedinačnog donošenja takvih zakona na drugim nivoima vlasti – uz naznaku da u pojedinim dijelovima države još nisu usvojeni – tako da su do danas takvi zako-ni donešeni u: Brčko Distriktu BiH, Republici Srpskoj, te Sarajevskom, Tuzlanskom, Zeničko-dobojskom, Posavskom, Zapadnohercegovačkom, te Unsko-sanskom kantonu, uz pripremu nacrta zakona za usvajanje u drugim kantonima FBiH. § 3. Na žalost, predmetni zakoni, odnosno prateće podzakonodavstvo, u značajnoj su mjeri neusklađeni jedni s drugima. Među takvim tačkama neusklađenosti ovdje ćemo istači tek pojedine:

a) Oblici ostvarivanja besplatne pravne pomoći. Zakoni na različit način određuju opseg pravne materije i postupaka koji su u pokriveni be-splatnom pravnom pomoći. Pojedini zakoni vrše taksativno nabrajanje takvih oblasti – s tim da su i takvi zakoni neusaglašeni s obzirom da neki sadrže izuzetke „u opravdanim slučajevima, kada nalažu interesi pravičnosti“ – dok drugi sadrže opće odredbe o preduzimanju „drugih radnji“ u cilju zaštite prava i pravnih interesa korisnika pravne zaštite. Tek dva zakona izričito propisuju da se bes-platna pravna pomoć odnosi i na sačinjavanje pod-nesaka međunarodnim tijelima za zaštitu ljudskih prava. Problematično je kategorično isključivanje pružanja besplatne pravne pomoći u pojedinim oblastima, naročito u upravnim postupcima, ali i drugim, poput poreznih, te to nije u skladu sa međunarodnim standardima;

b) Korisnici besplatne pravne pomoći. Većina zakona ograničava uživanje prava s obzi-rom na prebivalište u predmetnom kantonu/en-titetu, odnosno mogućnost ekstrateritorijalnog

zastupanja. Pojedini zakoni ne previđaju pružanje pomoći strancima, odnosno tražiocima azila, iz-bjeglicama, licima pod supsidijarnom ili privre-menom zaštitom, apatridima, te žrtvama trgovine ljudima, što pored toga što je protivno preuzetim međunarodnim obavezama, može rezultirati i uskraćivanjem pravne pomoći državljanima BiH u inostranstvu u slučajevima kada je pomoć us-lovljena reciprocitetom. Pojedini zakoni kriterij statusa i imovinskog stanja ističu kao kumulativne uslove, tako u značajnoj mjeri ograničavajući broj mogućih korisnika pravne pomoći. Istovremeno, zakoni se razlikuju u određivanju vrste relevant-nog statusa, a naročito određivanja slabog/lošeg imovinskog stanja. Zakoni pojedinih kantona naročito problematično uređuju posljednje pi-tanje, ostavljajući značajnu diskreciju nadležnim organima u odlučivanju. Među zakonima postoji i neusaglašenost oko oslobađanja od plaćanja suds-kih i administrativnih taksi;

c) Pružaoci besplatne pravne pomoći. Odredbe zakona u po ovom pitanju su naročito problematične, jer mnogi zakoni ne navode vanin-stitucionalne pružaoce pravne pomoći, ili ukoliko im je data ta mogućnost oni se ne mogu finansirati iz budžeta namjenjenog za ove svrhe.

d) Procedura. Zakoni se međusobno razli-kuju u određivanju roka u kojem nadležno tijelo odlučuje o odobravanju besplatne pravne pomoći (osam ili petnaest dana), s tim da neki koriste tek općenite formulacije (npr. „u što kraćem roku“). Različiti su rokovi i po pitanju žalbe na takvu od-luku. Poseban je problem što ovakvo određivanje rokova može biti prepreka za ostvarivanje prava, s obzirom na rokove koji su utvrđeni posebnim pro-pisima u glavnoj stvari, odnosno što svi zakoni ne propisuju da se, na primjer, dokazivanje imovin-skog stanja, ukoliko je uslov, može utvrditi izjava-ma i naknadno provjeriti. Postoji neusaglašenost i po pitanju situacija u kojima se može uskratiti pravna pomoć, gdje je naročito sporan kriterij neopravdanog vođenja postupka, odredbe o čemu nisu razrađene u pojedinim zakonima, ostavljajući značajan prostor slobodne ocjene nadležnom tije-lu. Pojedini zakoni predviđaju mogućnost žalbe na odluku o uskraćivanju pravne pomoći, dok drugi propisuju mogućnost pokretanja upravnog spora. Od posljednjeg će zavisiti trajanje postupka, s

BESPLATNA PRAVA POMOĆ6 7

JAČANJE I UNAPRIJEĐENJE PRISTUPA PRAVDI U BOSNI I HERCEGOVINIBesplatna pravna pomoć

obzirom da različita tijela različito opterećena predmetima. Konačno, zakoni se razlikuju i po pitanju dokazivanja lošeg imovinskog stanja – naročito od koga se mogu zahtijevati dokazi/iz-jave – te pitanja koja vrste imovine se uzima u obzir kod odlučivanja.

§ 4. Na ovaj način stvoren je međusobno nepove-zan, neefikasan i nedjelotvoran skup propisa o materiji besplatne pravne pomoći, koji dovodi do različitog postupanja prema najugroženijim dijelovima stanovništva BiH – u sličnim, ili istim predmetima i okolnostima – tako kršeći temelj-na ljudska prava, stvarajući pravnu nesigurnost i konačno kršeći princip vladavine prava. Trenutno građani koji žive na području FBiH, odnosno kantona koji nemaju us-postavljene meha-nizme za besplatnu pravnu pomoć (npr. Goražde, Travnik, Mostar, Livno), te građani kojima je potrebna pravna pomoć u suds-kim i upravnim postupcima izvan mjesta njihovog prebivališta (izb-jegle i raseljene osobe) imaju otežan pristup prav-di i potpuno zavise od pomoći organizacija civil-nog društva u ostvarivanju svojih prava. I pored toga što su neke općine u BiH lokalno regulisale dodjelu besplatne pravne pomoći, takva praksa je nedosljedna, selektivna i u pojedinim slučajevima diskriminirajuća.

§ 5. Poseban problem navedenog zakono-davstva predstavlja općenita tendencija potpu-nog etatiziranja besplatne pravne pomoći, uz isključivanje – pravno ili faktičko – vaninstitucio-nalnih pružalaca besplatne pravne pomoći. Dru-gim riječima, ova tendencija vodi samo sve većoj birokratizaciji i povećanju već glomazne adminis-tracije na svim nivoima vlasti, i pored činjenice da

već postoje udruženja sa institucinalnim i stručnim kapacitetima, te dugogodišnjim znanjem i iskust-vom u pružanju pravne pomoći.

§ 6. Naročiti problem ovakvog posupanja jeste dovođenje u pitanje principa nezavisnosti pružalaca pravne pomoći. To je slučaj, na prim-jer, u regulisanju ko određuje ispunjenje uslova za tražioca besplatne pravne pomoći, gdje većina propisa to povjerava istom onom tijelu koje i pruža besplatnu pravnu pomoć. Izuzetak u tome predstavlja tek Brčko Distrikt BiH. Nadležna tijela za pružanje besplatne pravne pomoći mahom su

upravne organizacije, a njihovi zaposlenici imaju status državnih službenika – izuzetak je opet Brčko Distrikt BiH, čiji zaposlenici imaju status zapo-slenika pravosuđa. Također, mnogi za-koni propisuju da se žalba na uskraćivanje pružanja besplatne pravne pomoći pod-nosi tijelu izvršne vlasti. Tome treba dodati činjenicu da posljednja tijela često kontrolišu i budžet nadležnih tijela za pružanje besplatne pravne pomoći, odnosno da istovre-

meno kontroliše rad tih tijela. § 7. Zbog svega navedenog sasvim je jasno da je nužno što prije donijeti jedinstveni, ili barem ok-virni zakon o besplatnoj pravnoj pomoći na nivou države BiH, jer je to jedini način da se sistematski riješe svi prepoznati nedostaci predmetnih zakona, te da se tako ispune međunarodne obaveze države, i u konačnici izbjegnu eventualni sporovi zbog kršenja ljudskih prava.

II. Međunarodni standardi i obaveze

§ 8. Zakonodavstvo na nivou BiH, pa samim tim i na nižim nivoima vlasti, mora biti usklađeno sa preuzetim obavezama države, međunarodnim

BESPLATNA PRAVA POMOĆ

standardima i najboljim praksama, jer se samo na taj način mogu zadovoljiti postavljeni zahtjevi, odnosno stvoriti efikasan i djelotvoran sistem bes-platne pravne pomoći. § 9. Među relevantnim međunarodnim propisima i praksama, čije minimalne standarde navedeno za-konodavstvo mora inkorporirati, može se navesti sljedeće:- Pakt o građanskim i političkim pravima (1966.); - Haška konvencija o građanskom postupku iz 1957.;- Konvencija o olakšanju međunarodnog pristupa sudovima (1988.);- Evropska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama s Dodatnim protokolima, te praksa Evropskog suda za ljudska prava;- Direktiva Evropske komisije 2003/8, od 27.01.2002. godine;- Povelja o temeljnim pravima Evropske unije (Ugovor iz Lisabona);- Evropski sporazum o međudržavnom pri-jenosu zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć – ETS 92 s Protokolom;- Rezolucija Odbora ministara Vijeća Ev-rope (78) 8 o besplatnoj pravnoj pomoći i savjeti-ma;- Rezolucija Odbora ministara Vijeća Ev-rope (76) 5 o pravnoj pomoći u građanskim, up-ravnim i trgovačkim stvarima;- Preporuka Odbora ministara Vijeća Evrope R (93) 1 o efektivnom pristupu pravu i pravi za siromašne;- Preporuka Odbora ministara Vijeća Evrope R (81) 7 o mjerama pospješivanja pristupa pravdi.

§ 10. S obzirom na specifičnu poziciju Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u pravnom sistemu BiH, a samim tim i prakse Evropskog suda za ljudska prava u tumačenju i konkretizaciji odredaba Konvencije, nužno je uzeti u obzir brojnu praksu Suda kojom je on utemeljio određeni broj minimalnih standarda i zahtjeva koje sistemi besplatne pravne pomoći moraju ispoštovati. Naime, Sud je istakao da kod pružanja pravne pomoći države moraju uzeti u obzir sljedeće kriterije:

- Važnost predmeta u odnosu na pojedinca (podnositelja zahtjeva);- Složenost predmeta;- Sposobnost pojedinca da zastupa sam sebe;- Troškovi i sposobnost pojedinca da ih pod-miri.§ 11. Prethodno istaknuti kriteriji naročito treba da kontrolišu situacije u kojima države mogu uskraćivati pružanje besplatne pravne pomoći. Kategoričko isključivanje pružanja besplatne pravne pomoći za određena lica, ili u određenim vrstama predmeta, bez obzira na prethodno istak-nute kriterije, biti će suprotno praksi Evropskog suda za ljudska prava, koji je često ustanovljavao povredu konvencije, naročito čl. 6., pri takvom postupanju države.

III. Nadležnost za donošenje zakona na državnom nivou

§ 12. I pored činjenice da je nacrt zakona već uspješno prolazio kontrole ustavnosti pred nadležnim ustavnopravnim komisijama u Parla-mentarnoj skupštini BiH, na ovom mjestu ćemo ponovo ukratko obrazložiti da zakon bez ikakve sumnje ima ustavno utemeljenje. Šta više, zbog specifičnosti ovog zakonodavstva postoji neko-liko međusobno nezavisnih ustavnih osnova za donošenje predmetnog zakona.

§ 13. Prvobitno, kao osnov može se istači čl. IV.4.a) Ustava BiH prema kojem je Parlamentarna skupština nadležna za donošenje zakona koji su potrebni za provođenje odluka Predsjedništva ili za vršenje funkcija Skupštine BiH prema Ustavu. S tim u vezi ovo pitanje treba razmotriti i u kontekstu ispunjavanja obaveza i uvjeta za uključivanje BiH u procese evropskih integracija, a što je integralni segment vanjske politike Bosne i Hercegovine koja je u isključivoj nadležnosti državnih instituci-ja u smislu čl. III/1.a) i V/3.a) Ustava BiH. Dru-gim riječima, imajući u vidu obaveze koje za BiH proizilaze iz članstva u Vijeću Evrope, naročito u osiguranju minimuma pravnih standarda iz Evrop-ske konvencije o ljudskim pravima i praksi Ev-ropskog suda za ljudska prava, odnosno obaveze koje je BiH preuzela Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, posebno u vezi s čl. 70. i 78., što

BESPLATNA PRAVA POMOĆ8 9

10 11

uključuje i Direktivu 2003/8/EZ (27.01.2002), te minimum standarda određenih u čl. 47. Povelje o temeljnim pravima Evropske Unije, Parlamenta-rna skupština ima nadležnost donijeti zakon ko-jim će sprovesti preuzete obaveze. Nadalje, praksa Ustavnog suda BiH, npr. s obzirom na Zakon o stat-istici, nedvosmisleno ukazuje da ovakvo ustanovl-javanje nadležnosti Parlamentarna skupština može učiniti i kada zakon nije donešen na osnovu poseb-nog prijedloga Predsjedništva BiH.

§ 14. Treba istači i odredbu čl. II.1. Ustava BiH koja propisuje da će BiH, i oba njena entiteta, “osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda”, odnosno

odredbu čl. II.3 koja se u praksi Ustavnog suda BiH tumači na način da daje kompetenciju insti-tucijama BiH za regulisanje svih pitanja pobro-janih u katalogu ljudskih prava, koja se ne mogu prepustiti isključivo entitetima, jer zaštita mora biti garantovana svim licima na teritoriji BiH (s tim u vezi i čl. II.3.e)). Imajući u vidu prethod-no istaknutu izrazitu fragmentaciju u regulisanju ovog bitnog pitanja ljudskih prava za građane na različitim nivoima vlasti u BiH, prethodno nave-dene odredbe su barem dovoljne za donošenje ok-virnog zakona na nivou BiH radi određenja stan-darda, koji svakako moraju biti u skladu sa onim minimalnim koji proizilaze iz prakse Evropskog suda za ljudska prava, a koji su neophodni da bi se ispunile pozitivne obaveze koje za BiH proizilaze iz gore navedenih odredbi.

§ 15. Konačno, osnov za donošenje državnog zako-na o besplatnoj pravnoj pomoći može biti i odred-ba čl. III.5.a), gdje je u ovom kontekstu naročito značajno isticanje da će BiH “preuzeti nadležnost u (...) stvarima koje su predviđene u Aneksima 5-8 Općeg okvirnog sporazuma; ili koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiv-iteta Bosne i Hercegovine […]”. Navedeni osnovi su nezavisni. Ovdje je značajno je preuzimanje nadležnosti u stvarima predviđenim Aneksom 6, koji se odnosi na sporazum o ljudskim pravima, a za kojeg se u praksi Ustavnog sud BiH ističe da je namjera njegovih tvoraca bila da se prvenst-veno na nivou države BiH osiguraju mehanizmi

zaštite ljudskih prava i slo-boda, odnosno da je država ta koja mora stvoriti okvir za zaštitu ljudskim prava i slo-boda, te da je u specifičnim društvenim okolnostima država dužna na preuzme te nadležnosti. Osnov međunarodnog subjektivite-ta je značajan u onim situaci-jama u kojima fragmentacija predmetnog zakonodavstva u ovoj bitnoj materiji građane može stavljati u neravno-pravan položaj, na taj način kršeći njihova ljudska prava, a za što bi međunarodno od-govorna bila država. Imajući

navedeno u vidu, odnosno trenutno spornu situ-aciju u ostvarivanju prava na besplatnu pravnu pomoć na različitim nivoima vlasti u BiH, može se istači da ne samo da država ima nadležnost da donese relevantni državni zakon o ovoj oblasti da bi učinkovito otklonila prepoznate probleme, već da ona ima i pozitivnu obavezu da to učini (s tim u vezi značajna je odluka Ustavnog suda BiH u predmetu o staroj deviznoj štednji).

§ 16. U slučaju da trenutno ne bude političke volje za usvajanje zakona na državnom nivou, biti će nužno, kao prelazno rješenje, barem usvojiti za-kon na nivou FBiH. Prethodno navedena odredba čl. II.1 Ustava BiH propisuje da su, pored države, i entiteti dužni “osigurati najviši nivo međunarodno

priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda”, a što je potvrđeno i Ustavom FBiH u čl. II.A.2. Imajući u vidu dosadašnju praksu i provedbu odredaba o podjeli nadležnosti između FBiH i kantona - a koja se često sastoji u utvrđivanju osnova za donošenje zakona u čl. IV.A.20.d Ustava FBiH - Federacija bi u najmanju ruku mogla donijeti okvirno zakono-davstvo o besplatnoj pravnoj pomoći u kojima bi odredila minimalne standarde koje bi kantonalni zakoni morali da zadovolje.

IV. Nacrt zakona o besplatnoj pravnoj pomoći

§ 17. Ovdje razmatramo prijedlog Zakona o bes-platnoj pravnoj pomoći koji je ušao u zakonodavnu proceduru 23.07.2012. godine. Nužno je ispitati da li predmetni prijedlog zakona adekvatno odgovara na prepoznate probleme sa trenutnim zakonodavst-vom o besplatnoj pravnoj pomoći, te da li sam pri-jedlog zakona čini, u konačnici, dostupnost suda stvarnom, a ne samo formalnom mogućnošću.

§ 18. Prijedlog zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, propisivajući minimum prava koja se drugim zakonima i propisima ne mogu umanji-vati, u značajnoj mjeri može adekvatno odgovoriti na mnoge manjkavosti i izazove koje su identi-fikovani u postojećem zakonodavstvu o besplatnoj pravnoj pomoći, prije svega harmonizirajući pi-tanja oblika ostvarivanja besplatne pravne pomoći, uvjeta za ostvarivanje besplatne pravne pomoći, te općenita pitanja postupka. Iz tog razloga Prijed-log predmetnog zakona treba pozdraviti. Istovre-meno, međutim, Prijedlog zakona ima određene nedostatke i manjkavosti koje bi se morale isprav-iti ukoliko se želi ostvariti sama svrha zakona.

§ 19. Jedan od temeljnih problema trenutnog za-konodavstva jeste nemogućnost tražilaca bes-platne pravne pomoći da ostvare pravo na pravnu pomoć izvan mjesta svog prebivališta, tj. u mjestu gdje žele da zaštite svoje pravo i interes, odnosno nemogućnost pružalaca pravne pomoći da nude svoje usluge izvan svog sjedišta. U čl. 7. Prijedlog zakona tretira ovo pitanje, s tim da u temeljnom stavu 4. navedene odredbe tek ističe dužnost međusobne saradnje. Bez preciziranja ove odred-be, izgledno je da će u praksi doći do problema u njenom izvršenju od strane trinaest (ili četrnaest)

različitih jurizdikcija. Smatramo da je svrsishodno razmisliti o izričitom uvođenju instituta zamol-bi kojim bi se učinkovito pospješila saradnja u pružanju besplatne pravne pomoći u različitim dijelovima države, tako što će jedan pružalac pravne pomoći preuzimati određene pravne radnje za drugoga.

§ 20. Kod određivanja postupaka u kojima se pruža besplatna pravna pomoć, odnosno u kojima se ona uskraćuje, Prijedlog zakona opredjelio se za rješenje taksativnog nabrajanja, što nije najs-vrsishodnije rješenje iz razloga koji su navedeni u pregledu drugog zakonodavstva (§ 3). Odredba čl. 9(1) sugeriše da bi se besplatna pravna pomoć mogla pružati u svim postupcima gdje se štite prava i na zakonu zasnovani interesi tražilaca pravne pomoći, po ispunjenju uslova, međutim odredbom čl. 9(2), te čl. 10., domet ove odredbe se ograničava na tačno nabrojane slučajeve. Sma-tramo da takvo kategoričko isključivanje nije u skladu sa međunarodnim standardima, a naročito praksom Evropskog suda za ljudska prava, te Ev-ropskog suda pravde. Jedno od mogućih rješenja jeste normiranje odredbe o pružanju pravne pomoći i u drugim postupcima, ali u opravdanim slučajevima, kada to nalažu interesi pravičnosti, gdje bi nadležni organi u tumačenju te odredbe tre-bali na umu imati praksu navedenih sudova. Ista je situacija i u kategoričkom ograničenju pružanja besplatne pravne pomoći samo fizičkim licima (čl. 11.), što je suprotno najnovijoj praksi Evropskog suda pravde u njegovom tumačenju dometa odred-be čl. 47. Povelje o temeljnim pravima EU.

§ 21. S obzirom na odredbe koje uređuju utvrđivanje lošeg imovinskog stanja (čl. 15.), primjenjivi su općeniti komentari o ograničenjima, te ostavljanju mogućnosti nadležnim organima da, u pojedinim slučajevima pravnu pomoć ponude i drugim osobama, s obzirom na druge okolnosti (§10, §11, §20). Također, imajući u vidu relevant-nu komparativnu ustavno-sudsku praksu u ovom području, naročito onu Ustavnog suda RH, nužno je razmotriti da li se pri određivanju podobnosti za besplatnu pravnu pomoć zbog lošeg imovin-skog stanja treba uzimati imovina u kojoj tražilac pomoći živi, odnosno koju redovno koristi. Time bi se značajno suzio obim korisnika pravne pomoći, odnosno potencijalno bi se ispraznio sadržaj prava na pristup sudu.

BESPLATNA PRAVA POMOĆ BESPLATNA PRAVA POMOĆ

§ 22. Odredbe u kojima se uređuje pravo zastupan-ja korisnika besplatne pravne pomoći (čl. 26., stav 1.), postavljaju isuviše visok prag, budući da pored toga što osoba mora biti diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim ispitom, nužno je da ima-ju i tri godine radnog iskustva na pravnim poslovi-ma nakon položenog pravosudnog ispita; drugim riječima, mora se raditi o diplomiranom pravniku sa minimalno pet godina radnog iskustva. Smatra-mo da te odredbe nisu opravdane, naročito imajući u vidu liberalne odredbe o zastupanju naročito u zakonima o parničnom postupku. Mišljenja smo da su svrsihodnije odredbe zakona na nižim nivoi-ma vlasti koji određuju manje godina radnog staža (npr. zakon u RS).

§ 23. Na odredbe koje se odnose na kompleti-ranje zahtjeva pred Uredom za pružanje besplatne pravne pomoći BiH (čl. 49.), primenjuju se već dati komentari o problematičnosti uslovljavanja ostvarivanja prava tražioca voljnom saradnjom drugih (§ 3), a što je informirano i relevantnom komparativnom ustavno-sudskom praksom. Or-gani bi u većem stepenu trebali po službenoj dužnosti zahtijevati od drugih nadležnih organa relevantne podatke o imovinskom stanju drugih članova domaćinstva.

§ 24. Odredbe koje se odnose na osnivanje Odbora za besplatnu pravnu pomoć BiH, u svrhu praćenja sistema pravne pomoći i saradnje nadležnih tijela, i druga značajna pitanja, zaslužuju podršku. Međutim, smatramo da u odboru trebaju biti za-stupljeni i predstavnici udruženja koja su speci-jalizovana za pružanje besplatne pravne pomoći, naročito ukoliko imamo u vidu da pojedina (poput „Vaših prava BiH“), jedina pružaju pravnu pomoć u određenim područjima (npr. azil).

§ 25. Potrebno je istaći da se, za razliku od up-oredne praske u ovoj materiji, zakonodavac nije upustio u detaljna empirijska istraživanja koja bi trebala informisati način oblikovanja poli-tike pružanja besplatne pravne pomoći. Takvo istraživanje trebalo je ukazati na opseg potreba za besplatnom pravnom pomoći, organizaciju, kapacitete i mogućnosti pravodobnog postupanja postojećih nadležnih organa za pružanje besplatne pravne pomoći na nižim nivoima vlasti, a što bi

u konačnici utjecalo i na projektiranje budžetskih sredstava. Ukoliko uzememo u obzir da takva de-taljna empirijska istraživanja nisu provedena ni na nižim nivoima vlasti, dovode se u pitanje mnogi zaključci o organizaciji sistema besplatne pravne pomoći, a naročito oni koji za posljedicu imaju marginaliziranje nevladinih organizacija, i pored postojećih potreba za njihovim uslugama.

§ 26. Naime, i u Prijedlogu zakona se nekritički nastavlja sa tendencijom započetom u zakono-davstvu nižih nivoa vlasti, gdje se ide ka zane-marivanju postojećih kapaciteta u nevladinom sektoru – koji su institucionalno i stručno ospo-sobljeni, te imaju dugogodišnje iskustvo i znanje u pružanju pravne pomoći – a na račun stvaran-ja, odnosno proširivanja državne administracije (§ 5), u vremenu kada svi reformski procesi koji se tiču ustavnih promjena pokušavaju da iznađu rješenja za što znatnije smanjenje administracije na svim nivoima vlasti! Ovo je svakako primjetno i u rješenjima koja se tiču Ureda za pružanje bes-platne pravne pomoći BiH, naročito imajući u vidu njegovu usku nadležnost. Pored toga, sve prim-jedbe po pitanju istinskog ostvarivanja principa nezavisnost koje su istaknute ranije (§ 6), prim-jenjive su i ovdje, s tim još intenzivnije. Naime, na državnom nivou će češće biti slučaj da će tuženi, pružalac pravne pomoći, institucija koja odlučuje o dodjeljivanju pravne pomoći, institucija koja odlučuje po žalbama na uskraćivanje pravne pomoći, odnosno tijela koja odlučuju o budžetu, svi biti državne institucije, odnosno tijela. Ured je državna upravna organizacija, a njegovi zaposlen-ici imaju status državnih službenika. Ovaj problem će posebno biti izražen u osjetljivim predmetima koji se tiču azila i nacionalne sigurnosti. S obzirom na posljednje, zakonodavac bi trebao – a što je jed-na od najčešćih preporuka eksperata koji su anal-izirali predmetni Prijedlog zakona – dozvoliti što veću mogućnost izbora za tražioce pravne pomoći, ali na način koji će biti efektivan, što ima veze sa načinom finansiranja/refundiranja troškova (§ 26).

§ 27. Čak i ukoliko je državni zakonodavac, zbog kasnog reguliranja ove materije, došao na svršen čin, te morao priznati svu postojeću administrac-iju na nižim nivoima vlasti, ne znači da sada treba djelovati nepromišljeno, a naročito u isključivanju i faktičkom marginaliziranju nevladinih orga-

nizacija, a imajući u vidu da se u uporednom pra-vu uloga nevladinih organizacija osnažuje u ovom području, odnosno da s obzirom na sve veći broj socijalno ugroženih osoba postoji potreba za daljim efektivnim djelovanjem nevladinih organizacija. Zakonodavac bi trebao ne samo da nevladine or-ganizacije stavi u istu ravan sa već postojećim pružaocima pravne pomoći, naročito po pitanju finansiranja, već da nevladinim organizacijama da posebnu ulogu u određenim postupcima, poput onih o medijaciji i vansudskom rješavanju sporo-va, čime bi mogao rješiti više sistematskih prob-lema bosanskohercegovačkog pravosuđa.

V. Prijedlozi

§ 28. Zbog svega navedenog smatramo da bi donošenje zakona o besplatnoj pravnoj pomoći na državnom nivou bilo ne samo opravdano, već i nužno za stvaranje efikasnog i održivog sistema pravne pomoći, te za svrhe ispunjavanja preuzetih međunarodnih obaveza.

§ 29. Ipak, da bi predmetni zakon ostvario svo-ju svrhu, te da bi pristup pravdi za osobe slabog

imovinskog stanja bio djelotvoran, a ne samo for-malan, nužno je uzeti u obzir niz prijedloga koji su usmjereni na poboljšanje trenutnog Prijedloga zakona. Među prijedlozima ističemo sljedeće:- Uvesti zamolnice kao institut preko kojeg će se operacionalizirati dužnost međusobne sarad-nje nadležnih tijela (§ 19);- U odredbe o postupcima u kojima se pruža pravna pomoć, odnosno o korisnicima pravne pomoći, unijeti odredbe kojima će se ublažiti kategorična isključivanja pojedinih postupaka, odnosno korisnika (§ 20);- Precizirati odredbe o vrsti imovine koja se uračunava pri određivanju podobnosti za besplat-nu pravnu pomoć zbog lošeg imovinskog stanja (§ 21);- Ublažiti uslove za zastupanje korisnika be-splatne pravne pomoći (§ 22);- Kod kompletiranja zahtjeva, odnosno odlučivanja o odobravanju pomoći, veći naglasak staviti na nadležne institucije (§ 23);- U Odbor za besplatnu pravnu pomoć BiH treba uključiti i predstavnike udruženja specijal-iziranih za pružanje besplatne pravne pomoći (§ 24)- Ozbiljno razmotriti mogućnost racional-izacije i smanjenja administracije na svim nivoima vlasti, uključujući i državni nivo, naročito zbog ozbiljnog ugrožavanja principa nezavisnosti (§ 26);- Staviti vaninstitucionalne pružaoce pravne pomoći na istu ravan sa državnim pružaocima pravne pomoći, naročito u pogledu mogućnosti fi-nansiranja (§ 27);- Obezbjediti što veću mogućnost izbora za tražioca besplatne pravne pomoći, na način koji će biti učinkovit imajući u vidu mogućnost finansir-anja/refundiranja (§ 26);- Vaninstitucionalnim pružaocima pravne pomoći dati povlašten položaj u pojedinim vrsta-ma postupaka, poput medijacije (§ 27).- Provesti opsežnu analizu stanja s ciljem obezbjeđivanja neophodnih informacija o pružanju besplatne pravne pomoći i potreba za besplatnom pravnom pomoći na svim nivoima, te osigurati or-ganizaciju niza rasprava u javnosti kako bi se o ovoj bitnoj temi upoznao što veći broj građana koji će biti potencijalni korisnici (§ 25).

12 13BESPLATNA PRAVA POMOĆ BESPLATNA PRAVA POMOĆ

14 15SUDSKA PRAKSA SUDSKA PRAKSA

Zbog nepostojanja zakona koji bi regulisao pra-va žrtava torture, Savez logoraša BIH je prvi započeo sa aktivnostima u pogledu podnošenja pojedinačnih tužbi za naknadu nematerijalne štete bivših logoraša. Kao pravni osnov za pokretanje sudskih sporova bili su međunarodni dokumenti iz oblasti ljudskih prava a prije svega Konvenci-ja protiv torture i drugih surovih i neljudskih ili ponižavajućih posutpaka, Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i drugi. Postupci za nakandu štete bivših logoraša u Bosni i Hercegovini, predstavljaju prikaz neujednačene sudske prakse u BIH. U posljednjih nekoliko godina, podnesen je značajan broj tužbi protiv oba entiteta od strane bivših logoraša, koji su zbog nedostatka drugih pravnih mehanizama, odlučili svoja prava ostva-riti sudskim putem. Tužbeni zahtjevi su prvenst-veno usmjereni ka isplati naknade nematerijalne štete zbog njihovog neosnovanog lišenja slobode i držanja u zarobljeništvu, kao i drugih zločina koji su im se desili za vrijeme zatočeništva. Tužbeni zahtjevi su naišli na brojne pravne dileme u praksi sudova koji su bili pozvani da o njima odlučuju, ali i u pravnoj teoriji. Rezultat toga jeste neujednačena sudska praksa na teritoriji Bosne i Hercegovine, posebno između dva entiteta – Republike Srpske i Federacije BiH. Prema Zakonu o obligacionim odnosima zastarjelost je propisana odredbama : Član 376 (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. (2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala. (3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastareva za vreme određeno za zastarelost te obaveze. Član 377 (1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok za-starjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovo-rnom licu zastarjeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarevanja zahteva za naknadu štete. (3) Isto važi i za zastoj zastarevanja. Sporno pitanje koje se pojavilo je da li se u ovim predmetima ima primjeniti rok zastarjelosti potraživanja naknade štete iz člana 376 ili iz člana 377 Zakona o obligacionim odnosima. Prema uobičajenim tvrdnjama tužitelja, šteta je nastala krivičnim djelom iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, a koja se od-nose na povrede Ženevske konvencije o postu-panju sa ratnim zarobljenicima od 12.08.1949. godine, i koja ne zastarjevaju shodno relevantnim krivičnim zakonima. Nadalje, tužitelji se pozivaju na Konvenciju o nezastarjevanju ratnih zločina i zločina pro-tiv čovječnosti, koju je Uredbom o ratifikaciji Konvencije ratifikovala SFRJ, u čijem članu je određeno da ne postoji vremensko zastarjevanje u pogledu ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti bez obzira na datum kada su počinjeni. Primjenom člana 377 ZOO-a, prema kojem zahtjev za naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom usmjeren prema odgovornom licu, zastarjeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja, ni odštetni zahtjevi, kao i samo krivično gonjenje djela kojim je šteta proizrokovala, ne podliježu zastari. Vezano za ovo pitanje, postoje dvije osnovne pravne dileme: Prema jednom shvatanju, čl. 377, st. 1, ZOO, primjenjuje se samo u slučaju utvrđivanja odgovornosti za štetu neposredno od učinioca krivičnog djela, ali ne i kada se naknada štete zahtijeva od lica koje za nju odgovara po pravili-ma odgovornosti za drugog . Drugo shvatanje po-lazi od toga da se duži zastarni rok primjenjuje bez obzira da li se naknada štete potražuje od lica koje odgovara za štetu neposredno ili posredno. Druga razlika postoji u shvatanju da li se član 377 ZOO može primijeniti u parničnom postupku usmjerenom ka naknadi štete bez obzira da li je prethodno vođen krivični postupak. Prema jed-nom shvatanju, čl. 377, st. 1, ZOO se primjenjuje samo u slučaju kada je pravosnažnom osuđujućom

presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornosti za utvrđeno djelo. Drugo stajalište je da se bez obzira na navedene činjenice vezano za vođenje krivičnog postupka primjenjuje čl. 377, st. 1, ZOO.

SUDSKA PRAKSA U REPUBLICI SRPSKOJ Dominantni stav sudova Republike Srpske usvaja materijalno-pravni prigovor zastare potraživanja tuženih i odbija tužbene zahtjeve tužitelja pozivajući se na odredbe člana 360 u vezi sa članom 376, Zakona o obligacionim odnosima, koji propisuje poseban rok zastarjelosti: „potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri go-dine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo (sub-jektivni rok), odnosno u objektivnom roku od pet godina, dakle roku zastare koji teče od dana kada je šteta nastala.“ Pri tome, kao početak toka roka zastare uzima se 19.06.1996. godine, kao dan kada je Odlukom Narodne Skupštine Repub-like Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, „budući da je tog dana tužiocu ned-vojbeno bio omogućen pristup Sudu.“ Zbog toga je zauzeto stanovište da je krajnji, objektivni rok za-stare za podizanje tužbe u ovim slučajevima isticao 19.06.2001. godine. Prema sudskoj praksi sudova RS, primjena člana 377. ZOO-a bi imala svoje uporište u slučaju da je zahtjev za naknadu štete istaknut u odnosu na neposrednog izvršioca (štetnika) krivičnog djela i da je, u odnosu na ovog, pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornos-ti. Odbijaju se tužbe iz razloga što u konkretnom slučaju o kojima je riječ „ne postoji pravosnažna osuđujuća presuda krivičnog suda, domaćeg ili

međunarodnog, kojom je utvrđeno da je određeni izvršilac počinio neko od krivičnih djela iz odredbi člana 142. 150. i 154. KZ SFRJ, u čijem izvršenju je tužilac pretrpio štetu, a za koju bi sud u parničnom postupku bio vezan u smislu odredbe člana 12. stava 3. Zakona o parničnom postupku.“, zbog čega, kako se navodi,nisu ispunjene pretpostavke za primjenu „privilegiranog roka“ iz ovog člana.6. Dalje se obrazlaže da je „odredbom čl. 12, st. 3 ZPP, propisano da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu pre-sudu krivičnog suda, kojom se optuženi oglašava krivim, ali obzirom da tužitelj tokom postupka nije dokazao da postoji pravosnažna krivična pre-

suda u pogledu posto-janja krivičnog djela i krivične odgovornosti nekog lica koje je u vezi sa predmetom ove štete,da se u konkret-nom slučaju nisu mogli primjeniti duži rokovi zastarjelosti propisani članom 377. ZOO. Rijetki sudovi pre-poznaju mogućnost postojanja izuzetka od pravila da se o posto-janju krivičnog djela može rješavati samo u krivičnom postupku, kao izraz načela pružanja jače zaštite prava oštećenom na naknadu štete koja je prouzrokovana krivičnom djelom, u slučaju da su posto-jale određene procesne

smetnje (smrt izvršioca, njegova nesposobnost rasuđivanja, nedostupnost organima gonjenja, počinjenje djela i uzrokovanje štete od strane više izvršilaca i sl.) zbog kojih nije bilo moguće da se protiv izvršioca krivičnog djela postupak pokrene i okonča donošenjem pravosnažne krivično pre-sude kojom se oglašava krivim. Prema ovakvom stavu sudske prakse, parnični sud je u takvom slučaju ovlašćen da utvrdi, kao prethodno pitanje, da li je šteta prouzrokovana takvom radnjom koja u sebi sadrži elemente

PRAVA NA NAKNADU NEMATERIJALNE ŠTETE BIVŠIH LOGORAŠA U BIH

uslovljavanje odlučivanja o šteti prouzrokovanoj krivičnim djelom prethodnim donošenjem krivične presude o tom djelu. Najzad, bitno je napomenuti da sam Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske izričito predviđa da: „Kad sud donese pre-sudu kojom se optuženi oslobađa optužbe ili ko-jom se optužba odbija ili kad rješenjem obustavi krivični postupak, uputiće oštećenog da imovin-skopravni zahtjev može ostvarivati u parničnom postupku.“ Samim tim, stanovište sudske prakse o imperativnoj potrebi postojanja prethodno utvrđene krivične odgovornosti se čini u direktnoj suprotnosti sa ovim procesno-pravnim rješenjem.

SUDSKA PRAKSA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE

U Federaciji Bosne i Hercegovine, tužbeni zahtjevi žrtava ratnih zločina se uglavnom us-vajaju. Sudska praksa u ovom entitetu se bazira prije svega na stavu Vrhovnog suda Federacije BiH i Ustavnog suda BiH. Vrhovni sud Feder-acije Bosne i Hercegovine Vrhovni sud Federacije BiH je 2011. zauzeo pravni stav da s obzirom da nisu doneseni posebni propisi kojima bi država BiH ili njen entitet Federacija BiH, na načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta, te pravičnog i brzog obeštećenja, regulisala pitanje obeštećenja građana za štete iz ratnog perioda, neovisno o tome da li je štetnik utvrđen, krivično gonjen ili oglašen krivim, te obzirom na to da oštećeni ima pravo na naknadu one štete koja je posljedica smrti, tjelesne povrede


krivičnog djela, jer krivično djelo može da post-oji i kada je izostao krivični postupak, pri čemu djelatnost parničnog suda ne bi bila usmjerena na utvrđivanje krivične odgovornosti, jer se ona može utvrditi samo u krivičnom postupku. U jednoj pr-vostepenoj presudi u tom smislu se navodi da je „izuzetno, parnični sud ovlašten, radi ocjene za-stare potraživanja, sam ispitivati i utvrđivati kao prethodno pitanje je li šteta uzrokovana krivičnim djelom“ i primjeniti posebna pravila o zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete prema odredbi čl. 377 ZOO-a. Zahtijevati od pojedinca da mora dokazati posto-janje krivične presude, a istovremeno to uslovlja-vati kratkim zastarnim rokovima od 3 i 5 godina jeste nelogično i stavlja na pojedinca nedopustiv teret, obzirom da krivično gonjenje u BiH, u skladu sa načelom oficijelnosti, ostvaruje nadležni javni organ nezavisno od volje osobe koja je oštećena krivičnim djelom. Notorna je činjenica je da u roku od 3, odnosno 5 godina po prestanku rata, od kada se računa početak roka zastare, dakle do 1999. i 2001. godine, malo koji krivični postupak koji se odnosi na ratne zločine bio pokrenut, a još manje okončan, kao i da čak i u ovom trenutku, 20 godina nakon počinjenja zločina brzina procesuiranja ratnih zločina nije na zavidnom nivou, na što se konstantno upućuje kako na domaćem, tako i međunarodnom nivou. Ne smije se, međutim, izgubiti iz vida da već postoje određene pravosnažno utvrđene činjenice iz presuda Međunarodnog krivičnog suda za Ju-goslaviju i domaćih sudova iz regiona, koje se od-nose na mjesta zatočenja logoraša, sa utvrđenom odgovornošću pripadnika pojedinih vojski i struk-tura vlasti, te da bi trebalo biti sasvim dovoljno os-lanjanje ne te krivično-pravno utvrđene činjenice. Pored toga, iako član 12, stav 3, Zakona o parničnom postupku predviđa da je „u parničnom postupku sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim“, ova odredba je rel-evantna samo u smislu da u onom slučaju u ko-jem postoji presuda, parnični sud jeste vezan tom presudom i ne smije utvrditi drugačije činjenično stanje od onog utvrđenog u krivičnom postupku. To, međutim, ne znači da parnični sud ne može odlučivati o pitanju naknade štete nastale krivičnim djelom u nedostatku krivične presude. Ova odred-ba stoga ne treba biti korištena kao pravni osnov za

ili oštecenja zdravlja, to se u postupcima za nakna-du takve nematerijalne štete imaju primjeniti opća pravila odštetnog prava sadržana u odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud u svom obrazloženju navodi da “država ima pozi-tivnu obavezu da svakome ko je žrtva hapšenja i pritvora plati naknadu i ta je obaveza apsolutna, a to pravo zavisi isključivo o utvrđenju da li je riječ o nezakonitosti lišavanja slobode. Posljedice nedostatka propisa koje treba da do-nese zakonodavna vlast, a pogotovo kada zakon utvrduje odredeno pravo, ne mogu snositi građani, a kako je to izrazio Ustavni sud BiH u više svo-jih odluka (AP-3223/06 od 17.03.2009.godine, AP-2587/05 od 23.05.2007. godine). Kod takve situacije, u nedostatku zakonske regulative o vi-sini obeštećenja za štetu kao što je predmetna, su-dovima jedino ostaje primjena čl. 200. ZOO, ako utvrde da okolnosti slucaja opravdavaju dosudu pravične naknade.” Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je nadalje utvrdio da ne podliježe zastari zahtjev za naknadu štete prouzrokovane nekim od krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava za koja krivični zakon ne predviđa zastarijevanje krivičnog gonjenja i izvršenja kazne. Vrhovni sud tom prilikom priznaje da je u interpretaciji člana 377. ZOO sudska praksa izrazila pravni stav da se duži zastarni rok u smislu te odredbe primjen-juje samo onda ako je pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornost počinitelja. Me-dutim, istovremeno ističe da je takođe izražavan stav kako je izuzetno parnični sud ovlašten, radi ocjene zastare potraživanja, sam ispitivati i ut-vrdivati kao o prethodnom pitanju je li šteta uz-rokovana krivičnim djelom, u slučaju kad su postojale određene procesne smetnje zbog ko-jih se protiv određenog počinitelja nije mogao provesti ili dovršiti krivični postupak. Vrhovni sud zaključuje da “ako parnični sud utvrdi posto-janje određenog krivičnog djela za koje je izos-talo vođenje krivičnog postupka, bilo iz kog ra-zloga, zastarjelost naknade štete treba cijeniti u smislu čl. 377 ZOO, a pod pojmom „odgovorno lice“ podrazumjeva se kako počinitelj krivičnog djela, tako i lice koje odgovara za štetu koja je učinjena krivičnim djelom mada sam nije učinitelj tog djela.” Vrhovni sud zaključuje da je potrebno tvrdnje tužitelja o prouzrokovanju štete krivičnim djelom sagledati sa stanovišta ocjene o postojanju

okolnosti u smislu procesnih smetnji uslijed kojih se nije mogao provesti krivični postupak, a zbog kojih bi parnični sud bio ovlašten na izuzetno postupanje radi ocjene zastare potraživanja i kao prethodno pitanje ispitivati i utvrđivati je li šteta uzrokovana krivičnim djelom. Ističe da je tužitelj u predmetu u pitanju ukazivao na to da je šteta počinjena krivičnim djelom zbog nezakonitog i ne-humanog postupanja pripadnika policije u periodu trajanja zarobljeništva (dakle, iznijeta okolnost o uzrokovanju štete od više izvršilaca), da je su-protno Ženevskoj konvenciji I-IV o zaštiti žrtava rata iz 1949. godine kao i Dopunskim protokolima I-II iz 1977.godine i da je počinjeno krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava za koje krivično gonjenje nema zastarjelosti, pa time ni traženje naknade štete. Kada je riječ o objektivnoj odgovornosti, prema pravnom shvatanju Vrhovnog suda Federacije BiH , “nematerijalnu štetu koju je građaninu neos-novanim lišenjem slobode - zatvaranjem i torturom u logoru u toku ratnog perioda na podrucju Feder-acije BiH pod kontrolom HVO-a ucinio pripadnik oružanih snaga (vojnik ili policijac) nezakonitim ili nepravilnim radom u vršenju te službe ili u vezi sa tom službom nadoknađuje Federacija BiH, osim ako dokaže da je policija ili vojna osoba u danim okolnostima postupala onako kako je trebalo.“ Pozivajući se na ovakav stav Vrhovnog suda, sudo-vi širom Federacije BiH su zauzeli stav da krivično djelo ratnog zločina ne zastarijeva, pa shodno tome primjenom člana 377. ZOO ni zahtjev za naknadu štete prouzrokovane tim krivičnim djelom bez obzira da li je upućen protiv direktnog izvršioca djela ili nekog od entiteta odgovornog po principu objektivne odgovornosti . U aprilu 2013. godine premijer i Vlada FBiH su uputili Prijedlog Zakona o dopuni Zakona o oblig-acionim odnosima u parlamentarnu proceduru po hitnom postupku. Prijedlogom je bilo predviđeno dodavanje člana 208a kojim se predviđa prekid svih postupaka pred sudovima u Federaciji BiH po tužbama za naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava u BiH, kao i nastavak postupaka nakon donošenja posebnog zakona kojim će se regulisati odgovornost za štetu nastalu u vrijeme ratnih dejstava u BiH, te način utvrđivanja i naplate te štete. Zakonodavnopravna komisija Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH je na svojoj 28. sjednici, održanoj 29.04.2013. godine, utvrdila

da je prijedlog, iako je podnesen od ovlaštenih predlagača i za njega postoji ustavni osnov, i iz-razila razumijevanje „za okolnosti u kojima je predložen ovaj zakon i svrhu koja se želi postići donošenjem ovog zakona“ ukazala„da predložena odredba u ovom zakonu nije u skladu sa pravnim sistemom Federacije BiH, što se očituje u mogućoj nejednakosti građana pred zakonom, te moguće direktne primjene Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama u eventualnim sudskim sporovima u slučajevima koje tretiraju opisani razlozi za donošenje ovog zakona.“Na redovnoj, 20. sjednici Prestavničkog doma Par-lamenta FBiH, održanoj 25.06.2013., u odgovoru na insistiranje relevantnih predstavnika civilnog društva, povučen je prijedlog ovog Zakona.

RELEVANTNI MEĐUNARODNI STANDARDI

Već i površna analiza međunarodnih standar-da ukazuje na to je uskraćivanje žrtvama ratnih zločina prava na ostvarivanje odštete, na način na koji se to čini pred pojedinim sudovima u BiH, problematično. Pored toga, i sama činjenica neujednačene sudske prakse, primjene i tumačenja istog zakona unutar Bosne i Hercegovine na različit način, i nepoštivanje stava Ustavnog suda BiH, može predstavljati problem u smislu ugrožavanja principa pravne sigurnosti. Ovaj princip, naime, treba garantovati određenu stabilnost u pravnim situacijama i doprinijeti ja-vnom povjerenju u pravosuđe, koje je jedan od ključnih elemenata pravne države. Pravo na reparacije je afirmisano brojnim odred-bama međunarodnog prava, kao što su član 8 Uni-verzalne deklaracije o ljudskim pravima, članovi 2(3) i 9(5) Međunarodne konvencije o građanskim i političkim pravima, članovi 5(5) i 13 Evrop-ske konvencije o zaštiti ljudskih prava, član 14 Konvencije protiv mučenja i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupaka (u daljem tekstu: Konvencije protiv mučenja) i član 6 međunarodne konvencije o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije. Međunarodni standardi zahtijevaju da žrtvama povreda ljudskih prava budu osigurane pune i efektivne mjere reparacije, koje podrazumijevaju novčane kompenzacije (uključujući materijalnu i nematerijalnu odštetu), kao i druge oblike repa-

racije usmjerene ka omogućavanju restitucije, rehabilitacije,satisfakcije, uključujući obnovu dig-niteta i reputacije, te garancije neponavljanja. Za mnoge žrtve, protek vremena ne umanjuje štetu i u nekim slučajevima šteta može biti uvećana kao re-zultat posttraumatskog stresa koji zahtijeva medi-cinsku, psihološku i socijalnu podršku, koji su često nedostupni onima koji nisu dobili reparaciju. Države članice trebaju osigurati da sve žrtve mučenja ili nečovječnog tretmana, neovisno o tome kada je povreda nastupila ili da li je bila provedena od strane ili uz saznanje nekog prethodnog režima, imaju mogućnost pristupa njihovim pravima na pravni lijek i da dobiju reparaciju.“U tom smje-ru, i u Osnovnim načelima i smjernicama za ost-varivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava – glava IV, tačke 5 i 6, Zastarjelost, se takođe ističe „da se odredbe o zastarjelosti neće primjenji-vati na teška kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humani-tarnog prava koje predstavljaju zločine na osnovu međunarodnog prava.“ S druge strane, u Komentaru člana 14 Konvencije protiv mučenja se navodi da „(...) parnični postu-pak ne treba biti ovisan o završetku krivičnog postupka. Komitet smatra da kompenzacija ne treba biti neopravdano odgođena do utvrđivanja krivične odgovornosti. Parnična odgovornost tre-ba biti dostupna neovisno o krivičnim postupcima i u te svrhe je potrebno uvesti neophodno zako-nodavstvo i institucije.“Posebno vrijedi, međutim, istaći tumačenje međunarodnih obaveza država članica iz člana 14 Konvencije protiv mučenja, prema kojem „u slučaju da domaće zakonodavst-vo zahtijeva provođenje krivičnih postupaka prije nego što se može tražiti parnična odšteta, onda odsustvo ili neopravdano kašnjenje s tim krivičnim postupcima predstavlja propust države članice da provede svoje obaveze zahtijevane Konvencijom.“ U svjetlu ovih standarda, i u odgovoru na pre-thodno opisane konkretne dileme oko pravnih tumačenja pred sudovima u BiH, postaje jasno kako praksa odbijanja tužbenih zahtjeva zbog primjene zastarnih rokova i uslovljavanja prethod-nim utvrđivanjem krivične odgovornosti za djelo iz koje je šteta proizašla, neopravdana i suprotna međunarodnim obavezama koje vežu Bosnu i Her-cegovinu.


Ostvarivanje prava na rad kao osnovnog ljudskog i egzistencijalnog prava u današnjim okolnostima života u Bosni Hercegovini ima posebnu težinu, imajući u vidu, prije svega, tešku ekonomsku situaciju, veliki broj ne-zaposlenih osoba, kontinuirano kršenje pro-cedura za prijem osoba u radni odnos te niz povreda drugih prava koja proističu iz rada i radnog odnosa.Veliki je broj korisinika koji su se obratili kancelarijama Udruženja “ Vaša prava BiH” imaju probleme prilikom prijavljivanja na Ja-vne pozive koji su raspisani od strane državnih institucija, te zbog povrede procedure prilikom izbora kandidata i dostavljanja obavijesti o iz-boru najboljeg kandidata sa diskriminatornim elementima i povredu prava na jednako postu-panje i povrede principa zastupljenosti kon-stitutivnih naroda u oblasti zapošljavanja u organima državne uprave.Navedeni korisnici, prije svega, zbog veoma loše ekonomske i finansijske situacije ne bi mogli ostavariti svoja prava pred nadležnim sudovima bez adekvatne stručne pomoći Udruženja “ Vaša prava BiH” čiji zaposlenici besplatno sačinjavaju tužbe i druge podneske te također besplatno zastupaju korisnike pred nadležnim sudovima.Interesantan je primjer korisnika srpske na-cionalnosti, povratnika u Bosansko Grahovo koji se uredno prijavio na Javni poziv MUP-a, Kantona 10 i dostavio svu potrebnu dokumen-taciju za konkretno radno mjesto. Nezadovol-jan odlukom o izboru najboljeg kandidata uz pomoć Udruženja, uz dostavljenu punomoć, pokrenut je parnični postupak radi utvrđenja diskriminacije na osnovu nacionalne pripad-nosti i kršenja prava na jednako postupanje u postupku zaposlenja i poništenja odluke o iz-boru kandidata i radi naknade nematerijalne štete. Korisnik je nakon sagledavanje cjelokupne

situacije u potpunosti siguran da je do njegove eliminacije za izbor najpovoljnijeg kandidata odlučujuća činjenica bila, da je kao povratnik i pripadnik Srpskog naroda eliminisan iz daljnje procedure za prijem kandidata. Naime, nak-nadnom provjerom je utvrđeno da je na nave-deno radno mjesto primljen pripadnik Hrvatske nacionalnosti, a, da je rukovodilac organa up-rave svijesno i namjerno povrijedio odredbe čl. 4. Zakona o namještenicima, koja se odnosi na proporcionalnu zastupljenost Bošnjaka, Srba i Hrvata kao konstitutivnih naroda te da se razmjerna zastupljenost kao ustavno načelo temelji na popisu stanovništva iz 1991.godine te povrijedio i odredbu čl. 20.st.2. Zakona o namještenicima.Presudom Općinskog suda u Livnu utvrđeno je da je Ministarstvo unutrašnjih poslova Kan-tona 10 izvršilo diskriminaciju i povrijedilo pravo na jednako postupanje prema korisniku na osnovu nacionalne pripadnosti, na način što je tuženi provođenjem procedure Javnog ogla-sa za konkretno radno mjesto u Odsjeku up-ravnih poslova u Policijskoj stanici Bosansko Grahovo, bitno povrijedio ustavni princip pro-porcionalne zastupljenosti konstitutivnih naro-da i ostalih u oblasti zapošljavanja u organima uprave, što je prema tužitelju kao pripadniku Srpske nacionalnosti neposredno imalo za posljedicu i povredu prava na jednako postu-panje.Istom presudom poništena je i Obavijest Mini-starstva unutarnjih poslova Kantona 10, pa je naloženo tuženom da preduzme neophodne zakonom predviđene mjere i radnje s ciljem da se prestane sa daljim kršenjem prava tužitelja na jednako postupanje u oblasti zapošljavanja u Ministarstvu unutarnjih poslova Kantona 10, te da se otklone neposredne posljedice povrede prava na jednako postupanje i ustavnog prin-cipa proporcionalne zastupljenosti konstitu-tivnih naroda i ostalih u oblasti zapošljavanja u Ministarstvu unutarnjih poslova Kantona 10, a sve to u roku od 30 dana od dana donošenja

ZNAČAJ PRESUDE OPĆINSKOG SUDA U LIVNUDISKRIMINACIJA U OBLASTI ZAPOŠLJAVANJA

presude i pod prijetnjom prinudnog izvršenja.Dakle, tužitelju kao pripadniku Srpskog naro-da nije omogućen ravnopravan i jednak tret-man prilikom izbora kandidata, rukovoditelj organa državne službe je bio u obavezi da vodi računa da prijemom osigura proporciona-lnu zastupljenost i pripadnika Srpskog naroda u Bosanskom Grahovu a ne dati prioritet pri zapošljavanju pripadniku Hrvatskog naroda a da se pri tome uopće nije vodilo računa o proporcionalnoj zastupljenosti konstitutivnih naroda, u ovom slučaju Srba u Bosanskom Grahovu i zanemarujući popis stanovništva iz 1991.godine.Diskriminacija se u konkretnom slučaju ogle-da da tužena različito postupa prema tužitelju, protivno odredbama čl. 4.i čl. 20.stav 2. Zakona o namještenicima u organima državne službe te na taj način isključuje korisnika iz procesa prijema namještenika kao pripadnika Srpskog naroda te daje prednost kandidatu Hrvatskog naroda na osnovu etničke pripadnosti. Prema tome, korisniku se onemogućava uživanje

odnosno ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u oblasti zapošljavanja, rada i radnih uslova, uključujući i pristup zaposlenju te na taj način tuženi vrši diskriminaciju ko-risnika.Odredbama Zakona o namještenicima, Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi, zajedno sa ostalima i građani Bosne i Hercegovine će u organima državne službe Federacije, kantona, gradova i općina biti pro-porcionalno zastupljeni. Kao ustavno načelo proporcionalna zastupljenost bazirat će se na popisu stanovništva iz 1991.godine dok se Aneks 7. u potpunosti ne provede, izuzev u organima državne službe općina čiji su poje-dini dijelovi, prema Dejtonskom sporazumu i prema odlukama Visokog predstavnika, pripali drugom entitetu ili drugojo općini. Odredbom čl. 20. Zakona o namještenicima je navedeno u st.2. prilikom odlučivanja o prije-mu novih namještenika u radni odnos, rukovo-dilac organa državne službe obavezan je voditi računa da prijemom osigura proporcionalnu odnosno razmjernu zastupljenost konstitu-tivnih naroda: Bošnjak, Srba i Hrvata i osta-lih u organu državne službe, koja se zasniva na popisu stanovništva iz 1991.godine dok se Anex VII ne provede u potpunosti.Navedena presuda iako nije pravomoćna ima svoj značaj i težinu. Naime,, ukazala je na konkretan problem vezan za diskriminaciju prilikom zapošljavanja namještnika u organi-ma državne službe te evidentno kršenje prava na jednako postupanje s jasnom i preciznom uputom o povredi konkretnih prava iz Zako-na o namještenicima FBIH, gdje je utvrđena obaveza neposrednog rukovodioca da osigura proporcionalnu zastupljenost konstitutivnih naroda. Na prostoru Federacije Bosne i Hercegovine evidentno je kršenje navedene odredbe i ne-postupanje po istoj, pa se nadamo da će ova presuda u konačnici imati pozitivan efekat i dati željeni rezultat, te smanjiti na određen način povrede navedenih odredbi, i, postupno i u kontinuitetu eliminisati diskriminaciju u ovoj oblasti prilikom postupka zapošljavanja.

20 21SUDSKA PRAKSA IZ PRAKSE VAŠIH PRAVA BIH

U toku terenske posjete jednoj od mo-bilnih lokacija, na vrata kancelarije u kojoj smo pružali pravnu pomoć, pokucala je mršava ženica i rekla da joj treba pomoć oko viđanja djece. U naručju je držala bebu od nekoliko mjeseci, koja je spavala udobno smještena u sigurnim majčinim rukama. Korisnica nam je ispričala svoj problem:„Živjela sam u braku s čovjekom s kojim sam stekla dvoje djece, djevojčicu i dječaka kojima je sada 15 i 16 godina. Ja sam brinula o djeci, a on je zarađivao novac od kojeg smo živjeli. Bilo je tu nasilja, svega, a ja sam trpila jer se nisam imala gdje vratiti, a ni djeci ništa pružiti. Na kraju sam bila primorana otići iz te kuće i ostaviti djecu, jer je on doveo drugu ženu da živi tu s nama. Na kraju sam saznala da je i ona trudna s njim. On me istjerao na ulicu. Bez prebijene pare sam otišla kod mojih roditelja i tamo sam boravila neko vrijeme. Djecu nisam mogla povesti sa sobom jer im ništa nisam mo-gla pružiti, a i moji roditelji jedva sastavljaju kraj s krajem.

U kontaktima sa djecom, rekli su mi kako ih maćeha tuče, ponekad i otac. Da im brane da me zovu i da se ne smiju viđati sa mnom. Od tada ja kradom viđam djecu, da njima ne bi napravila problem. Ako oni čuju da su se djeca vidjela sa mnom, neće im dati da idu vani, tući će ih“. Pregledom dokumentacije koju je korisnica imala uza se, utvrdili smo da je u posjedu pre-sude o razvodu braka, kojom je istovremeno utvrđen i način odvijanja kontakata između majke i mldb djece, te smo korisnicu uputili da eventualno pokrene izvršni postupak. To je ko-risnica željela izbjeći smatrajući da bi pokre-tanje takvog postupka imalo štetne posljedice po djecu, kako zbog samog postupka, tako i zbog kasnije odnosa maćehe i oca prema djeci. Bojala se da bi sukob između njih mogao es-kalirati. „Ja sam se kasnije udala u Teočak. Sad tamo živim sa sadašnjim mužem i stekla sam ovo dijete s njim. Sretna sam, on je dobar prema meni. Dovozi me svake druge sedmice ovamo

STARATELJSTVO NAD UNUKOM

postupak ostvarivanja prava na socijalnu pomoć pred Centrom za socijalni rad Prije-dor. Nakon završetka izgradnje objekta iste će se poslije više od dvadeset godina vratiti u svoje prijeratno mjesto prebivališta.

Problem pribavljanja dokumentacije neo-phodne za prijavu na konkurs vezano za stanogradnju ili ekonomsku održivost ra-seljenih lica i povratnika je izražen upravo iz razloga što su većina ovakvih lica osobe koje živi na rubu egzistencije, bez novčanih primanja. Riječ je o brojnoj dokumentaci-ji, a za svaki dokument se plaća određena taksa. Često su ove kategorije stanovništva slabo obavještene i o aktuelim kokursima za pomoć, kao i o zakonskim mogućnostima ostvarivanja određenih prava (npr. pravo na socijalnu pomoć, zdravstveno osiguranje, itd) .

Primjetan je i problem nerješenih imovin-sko pravih odnosa kod većine lica kojima je neophodna obnova porodične kuće (npr. nije sprovedena ostavinaka rasprava, itd..) tako da i to bude jedan od razloga što do-natorske organizacije nisu u kratkom roku u mogućnosti da pomogu socijalno ugroženim kategorijama lica. U nekim slučajevima korisnici moraju pokrenuti i odgovarajuće sudske postupke da bi dokazali vlasništvo na zemljištu gdje im se nalazila nekad porodična kuća, a poznato je da ovi sudski postupci traju dugo, kao i da troškovi i takse sudskog postupka nisu male.

Usljed navedenih problema postoji realna opasnost da pomoć ne bude pružena licima kojima je uistinu neophodna odnosno koja ni poslije više od dvadeset godina nisu ob-novili porodičnu kuću, koji borave u alter-nativim ili kolektivnim smještajima koji su često neuslovni i licima koja nemaju zdravstveno osiguranje ili bilo kakav vid so-cijalne pomoći.

IZ PRAKSE VAŠIH PRAVA BIH

da bih viđala svoju djecu. Na žalost, ja ih ne mogu uzeti sa sobom tamo, jer nemam uslova za takvo nešto, a ni djeca ne bi htjela iz škole, gdje imaju svoje društvo“. U toku naredne posjete istoj mobilnoj lokaci-ji, korisnica je opet došla, ali ovaj put s lošim vijestima. „Otac je istukao djevojčicu, jako je istukao. Bila je u Službi socijalne zaštite i oni su joj pomogli. Odveli su je doktorui obavijes-tili policiju. Ona sada živi kod nane, moje ma-jke, koja brine o njoj. Teško je, jer i oni jedva imaju šta za jelo, a otac i dalje uzima dječiji doplatak.“U razgovoru sa nadležnom Službom soci-jalne zaštite doznali smo da je ocu djevojčice izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja i uznemiravanja mldb djeteta. Nakon što nam je majka dala punomoć, pokrenuli smo sudski postupak radi izmjene odluke o povjeri djete-ta i tražili smo da se mldb djevojčica povjeri majci. Međutim, na prvom ročištu, korisnica nas je obavijestila da želi da povuče tužbu jer ona nema kud sa djevojčicom. Za nas je to bilo porazno, jer to je značilo da je djvojčica povjerena na brigu i staranje ocu koji je fizički zlostavljao, a o čemu postoje i nepobitni do-kazi. Djevojčica je za to cijelo vrijeme, više od godinu dana, boravila kod nane i nije se željela vratiti ocu. I otac i majka su bili saglasni da mldb djevojčica boravi kod nane.Predstavnica nadležne Službe socijalne zaštite je na ročištu obavijestila sud o cijeloj situaciji u kojoj se mldb dijete nalazi, te ustvrdila da nije najbolji interes djeteta da se vrati nazad ocu na brigu i staranje. Predložili smo da se tužbeni zahtjev izmjeni na način da se isti smatra sporazumnim prijed-logom stranaka, te da se mldb dijete povjeri na brigu i staranje nani, uz obavezu roditelja da doprinose za izdržavanje djeteta, te uz obav-ezu nane da roditeljima omogući neometan kontakt djeteta i roditelja, vodeći računa o potrebama djeteta. Također, u cijeli postupak smo uključili i nanu, koja je bila saglasna sa

ovakvim prijedlogom. Iako Porodičnim zakonom F BiH nije predviđena mogućnost povjere mldb djeteta ikom drugom osim roditeljima u situaciji kada niti jednom roditelju nije oduzeto roditeljsko pravo, sud je bio saglasan sa prijedlogom, imajući u vidu da je Konvencijom o pravima djeteta prioritetan najbolji interes djeteta, te da bi se donošenjem odluke kojom se dijete povjerava nani isti ostvario i na najbolji mogući način zaštitilo dijete u konkretnoj situaciji. Na kraju, svi su bili zadovoljni rješenjem. A mi smo mogli mirno spavati znajući da smo i pravno regulisali situaciju koja se na početku činila previše zapetljanom i vrlo rizičnom za dijete.Korisnica nam se zahvalila na svemu što smo učinili za nju i njenu djevojčicu. „Samo još da mi je da se sin uspije viđati sa sestrom i sa mnom bez problema, to bih baš voljela“, uz-dahnula je.

POMOĆ U VIDU PRIKUPLJANJA DO-KUMENTACIJE NEOPHODNE ZA STANOGRADNJU

Nakon registrovanja slučaja dviju se-stara koje borave u Imigracionom centru u Salakovcu, a čija imovina u Prijedoru je bila porušena i koje nisu imale gdje da se vrate, zahvaljujući dobroj saradnji donatorske orga-nizacije Hilswerk, Ministarstva za ljudska pra-va i izbjeglice BiH, Gradske uprave Prijedor i Vaša prava BiH u kratkom roku korisnicima je odobrena pomoć u vidu izgradnje stambenog objekta.Vaša prava BiH su istima pomogli u regu-lisanju prebivališta, pribavljanju novih ličnih karata, te pribavljanju svih ostalih dokaza neophodnih za podnošenje prijave za pomoć u vidu stanogradnje koje je organizacija Hils-werk, kao donator tražila. Za korisnice, koje su inače stare i bolesne osobe, je pokrenut i

IZ PRAKSE VAŠIH PRAVA BIH22 23

Socijalna zaštita je djelatnost od opšteg interesa za Republiku Srp-sku , a pruža se licima koja se nađu u stanju socijalne potrebe. Pro-vodi se preduzimanjem potrebnih mjera radi sprečavanja nastajanja takvog stanja i otklanjanja po-sljedica takvog stanja.

Radi se o veoma bitnom segmentu prava u jednom društvu , po ko-jem se i mjeri stepen razvijenosti datog društva i društvenog siste-ma. Samo jaki društveni sistemi imaju jak i izgrađen sistem soci-jalne zaštite koja pruža i socijalnu sigurnost građanima te države.

Stoga je pravo na socijalnu zaštitu ustavna kategorija koja je zaštićena odredbom čl. 4. stav 4 Ustava Republike Srpske.(1)

Sistem socijalne zaštite građana u Republici Srpskoj definisan je novim Zakonom o socijalnoj zaštiti RS (2). Pri izradi ovog za-kona , zakonodavac je nastojao da odredbe zakona uskladi sa propi-sima Evropske unije, sa ciljem da u sistem socijalne zaštite uključi i univerzalno pravo na minimal-na sredstva za život, a koja bi trebala omogućiti zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. (3)

Od svih prava u socijalnoj zaštiti, najviše pažnje privlače prava na novčanu socijalnu zaštitu koja se provodi priznavanjem novčanih davanja korisnicima socijalne zaštite pa iz tog razloga dajem pravnu analizu zakonskih odredaba kojima su ova prava i propisana jer se radi o osnovnim

pravima na kojem se zasniva sistem socijalne zaštite.(4)

Kako je sistem socijalne zaštite jedini izvor materjalne i socijalne egzistencije za veliki broj građana u Republici Srpskoj, a što je izaz-vano raznim društvenim faktorima koji su i doprinijeli povećanju broj lica u stanju socijalne potrebe, to ću ovom analizom pojasniti ko i pod kojim uslovima ostvaruje ova prava, kako bi svako lice koje se nađe u takvom stanju od nadležnih organa ( centara za socijalni rad nadležnih po mjestu prebivališta ugroženih lica, kao prvostepenog organa, pa preko Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS, kao drugostepenog organa ) mogli zahtjevati priznavanje prava.

Pravo na novčanu pomoć

Odredbom čl. 22 Zakona o socijal-noj zaštiti RS pravo na novčanu pomoć se definiše kao osnov-no pravo, namjenjeno sоciјаlnо i mаtеriјаlnо nајugrоžеniјim grаđаnimа, ali koje je usmjereno samo na lica nеspоsоbna zа rаd, lica kојa nеmаju vlаstitе prihоdе i kојa nеmаju srоdnikе da ih izdržavaju u sklаdu sа оdrеdbаmа Pоrоdičnоg zаkоnа ili ukoliko su ista objektivno spriječeni da izvršavaju obavezu izdržavanja.

Odredbom čl. 24 Zakona o so-cijalnoj zaštiti u RS je propisao da se visina novčane pomoći utvrđuje u procentu od prosječna neto plata u prethodnoj godini u RS koji se množi sa koeficjentom koji je određen u procentu a za-

PRISTUP PRAVIMA

PRAVO NA NOVČANU POMOĆ PO ZA-KONU O SOCIJALNOJ ZAŠTITI U RE-

PUBLICI SRPSKOJvisi od broja nesposbnih članova porodičnog domaćinstva i to; za 1 člana 15%, za 2 člana 20%, za 3 člana 24%, za 4 člana 27% i za 5 i više članova 30%, sa obavezom na usklađivanje određenog iznosa sa promjenom prosječne neto plate u prethodnoj godini.

Pravo na novčanu pomoć mogu os-tvariti samo radno nesposobna lica ili porodice u cjelini čiju članovi nisu sposobni za rad, a koji se na-laze u stanju socijalne potrebe. Od ovog prava se isključuju lica koja su radno sposbna , ali koja su se bez svoje krivice našla u stanju socijalne potrebe, zbog čega se može izvesti zaključak da Zakon u Republici Srpskoj nije ispra-tio načelo da se pravo zasniva na potrebama građana , a ne na rad-noj nesposbnosti građana čime je narušen princip socijalne pravde, odgovornosti i solidarnosti. Up-ravo iz tog razloga , zakon je „ djelimično usklađen“.

Pravo na dodatak za pomoć i njegu drugog lica

Prаvо nа dоdаtаk zа pоmоć i njеgu drugоg licа је prаvо kоје је nаmiјеnjеnо licimа

čiје је psihоfizičkо stаnjе tаkvо dа zаhtiјеvа pоmоć i njеgu drugоg licа kоd оbаvlјаnjа nајоsnоvniјih živоtnih pоtrеbа, a mogu da ga ostvare samo lica koja ge ne ostvaruju u drugim sistemi-ma socijalne zaštite.(5)

Od psihofizičkog stanja korisnika zavisi i visina dodatak za pomoć za njegu drugog lica koja za ko-risnike koji su u potpunoj zavis-nosti od drugog lica iznosi 20% od osnovice prosječne neto plate

PRISTUP PRAVIMA

ostvarene u Republici u prethod-noj godini i iznosi 165,00KM, a za korisnike koji su u djelimičnoj zavosnosti od drugog lica iznosi 10% od osnovice prosjčene ento plate ostavreen u Republici u pre-thodnoj godini i iznosi 85,00KM.

U toku rada sa korisnicima uočeni propusti u radu Prvostepene i Drugostepene stručne komisije pri centrima za socijalni rad, u postupcima ocjenjivanja sposob-nosti i funkcionalnog stanja ko-risnika , jer se ne provode shodno odredbama Pravilnika (6), a što je veoma bitno, jer se temeljem nala-za i mišljenja tih komisija, prizna-ju prava.

Bitno za naglasiti je da ova prava povlače i pravo na zdravstveno osiguranje. (7)

Jednokratna novčana pomoć

Pravo na jednokratnu novčanu pomoć definisano kao pravo po-jedica, člana porodice i porodice u cjelini na novčanu pomoć kada se nađu u stanju socijalne potrebe izazvane posebnim okolnostima koje su definisane odredbom čl. 18 Zakona o socijalnoj zaštiti RS.

Pravo je propisano odredbom čl. 54 zakona. (Svrha prava je da se efikasno i brzo reaguje na akutnu socijalnu potrebu u kojoj se nalazi pojedinac ili porodica I jedno je od najučestalijih prava .

Postupak za ostvarivanje prava

Navedena prava su propisana Za-konom o socijalnoj zaštiti RS, koji je lex specialis, ali se ista ostvar-uju kroz upravni postupak i prim-jenom odredaba Zakona o opštem upravnom postupku, na što ih obavezuje odredba čl. 65 Zakona

o socijalnoj zaštiti RS.

Po zahtjevu za ostvarivanje prava, u prvom stepenu odlučuje cen-tar za socijalni rad, nadležan po mjestu prebivališta.(9) Na doni-jeta rješenja, stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana zaprimanja rješenja Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite RS , a putem centra.(10) U slučaju od-bijanja centra da zaprimi žalbu, žalba se upućuje preporučenom poštom. Na rješenje ministarst-va, stranka ima pravo pokre-tanja upravnog spora nadležnom Okružnom sudu. Sudska taksa na tužbu i presudu je 40,00KM, ali su od iste oslobođena sva ona lica koja su korisnici novčane pomoći i dodatka za pomoć i njegu drugog lica.

Bitno za istaći je da prava na novčanu pomoć i dodatak za pomoć i njegu drugog lica pripada-ju korisniku od prvog dana nared-nog mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, iz razloga što je uočeno da centri redovno prava priznaju od prvog dana mjeseca u kojem se rejšenje donosi , na koji način korisniku uskraćuju novčanu na-knadu za 2 do 4 mjeseca. Po pres-tanku uslova na osnovu kojih je pravo priznato, prestaju i priznata prava.

U slučaju zloupotrebe prava, ko-risnik socijalne zaštite podliježe obavezi vraćanja nezakonto prim-ljene novčane naknade u skladu sa Zakonom o obligacionim odno-sima.(12)

Kao zaključak analize, bitno je istaći da je pravo na socijalnu zaštitu jedno od osnovnih prava lica koji se nalaze u stanju soci-jalne potrebe. Zbog brojnosti ko-risnika ovog prava, nadležni or-

gani nastoje da propisana prava priznaju u najmanjem mogućem obimu, a što ide na direktnu štetu korisnika tih prava. Uprav-ni postupci po svojoj složenosti ne podpadaju pod grupu težih postupaka, ali s obzirom na soci-jalnu strukturu korisnika socijalne zaštite, savjet potpisnika ove ana-lize je da se postupak OBAVEZ-NO vodi uz pomoć pravnika Udruženja Vaša prava BIH.

1.Republika osigurava pomoć građanima koji su nesposbni za rad i nemaju sredstava za izdržavanje

2. Sl.gl.RS broj; 37/12

3. U obrazloženju Zakona se navodi da je pri izradi prijedloga zakona konsultovana Evropska socijal-na povelja Savjeta Evrope ( 1996) i da je zakon „ djelimično usklađen“

4. Zakon je članovima 21-31 definisao ko i pod ko-jim uslovima ostvaruje pravo na ovu vrstu pomoći, koja je osnovica za utvrđivanje njene visine, te pod kojim okolnostima korisniku prestaje da važi pravo na novčanu pomoć.

5. Pravo propisano odredbama čl. 32-35 zakona i ne zavisi od materjalnog stanja već od psihofizičkog stanja korisnika.

6.Pravilnika o utvrđivanju sposobnosti lica u postupku ostvarivanja prava iz socijale

zaštite i utvrđivanju funkcionalnog stanja koris-nika sl.gl.RS broj; 116/2012

7. odredbe čl. 29 i 35 Zakona o socijalnoj zaštiti RS.

8. čl.54 Zakona je propisano da iznos jednokratne novčane pomoći ne može biti veći od tromjesečnog iznosa novčane pomoći ,a prema broju članova porodice.

9. čl. 65 Zakona ke propisao postupak za os-tavrivanje prava iz ovog zakona vodi se po odred-bama zakona koji propisuje upravni postupak , ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

10. čl. 64 Zakona propisuje ; po zahtjevu za os-tavrivanje prava odlzuučuje nadležni Centra po mjestu prebivalištav podnosioca zahtjeva,

11. čl.72 Zakona je propisano; o žalbi protiv rjeešnja prvosteepnog organa odlučuje ministar.

12. čl. 1143 Zakona o obligacionim odnosima ko-jom je propisana naknada materjalne štete.

24 25

VAŠA PRAVA

POSTUPAK U BRAČNIM SPOROVIMA

Imam namjeru da se u skorije vrijeme razvedem, zbog trajno poremećenih bračnih odnosa, te vas molim da mi

u kratkim crtama opišete način i proceduru pokretanja postupka razvoda braka u Republici Srpskoj. Napominjem da imamo zajedničko dijete, o čijoj sudbini takođe treba odlučiti.

Ova materiju reguliše Porodični zakon RS (SG RS 54/02). Bračni spor, radi poništenja ili razvoda braka pokreće

se tužbom, odnosno zajedničkim prijedlogom ili zahtjevom bračnih drugova, za sporazumni razvod braka. Pravo na tužbu u bračnom sporu ne zastarijeva, niti je ograničeno rokovima i uslovima. Pravo na pokretanje spora, ne prelazi na nasljednike, ali nasljednici tužitelja mogu nastaviti s već započetim postupkom radi utvrđivanja da je postojao osnov za poništenje, odnosno razvod, istican od časa smrti tužitelja. Postupak može pokrenuti i punomoćnik po punomoći kojom mora biti precizirano kakva će se tužba podnijeti i iz kojih razloga. U ovim sporovima ne može se izreći presuda zbog izostanka niti presuda na osnovu piznanja. Tužilac svoju tužbu može povući do zaključenja glavne rasprave, a nakon toga samo uz priznanje tuženog, do pravosnažnog okončanja postupka. Presudom kojom se brak poništava ili razvodi sud će po službenoj dužnosti odlučiti i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke djece, kao i o izdržavanju bračnog supružnika, ako je on to

zahtijevao i ako po zakonu ispunjava to pravo. U postupku odlučivanja o zajedničkoj djeci, prisustvo organa starateljstva je obavezno. U pogledu zaštite, vaspitanja, izdržavanja i smještaja zajedničke maloljetne djece u toku postupka, sud može svojim rješenjem odrediti privremenu mjeru. Prije pokretanja bračnog spora supružnici koji imaju djecu obavezni su da pred nadležnim organom starateljstva, (centar za socijalni rad), pokrenuti postupak mirenja. Organ starateljstva zakazuje ročište za pokušaj pomirenja u roku do 30 dana od dana pokretanja postupka mirenja, s tim što je učešće punomoćnika u ovom postupku isključeno. U postupku mirenja organ starateljstva nastoji pomoći bračnim supružnicima da se dogovore-sporazumiju oko svih bitnih pitanja, te se o provedenom postupku sačini zapisnik sa izjavama da li je mirenje uspjelo, odnosno da li mirenje nije uspjelo. Postupka mirenja traje najviše dva mjeseca, a nije obavezan u sljedećim slučajevima:

ako je boravište jednog od bračnih supružnika nepoznato 6 mjeseci ako je jedan od bračnih supružnika nesposoban za rasuđivanje, ako jedan ili oba bračna supružnika živi u inostranstvu.

Brak prestaje smrću supružnika, proglašenjem nestalog bračnog supružnika umrlim, poništenjem i razvodom braka.

•

•

•

26 27

Svoja pitanja možete slati na adresu:

Vaša prava BiH, Safeta Hadžića 66A, 71000 Sarajevo

e-mail: [email protected]

www.vasaprava.org

��

��

��

�� FBiH� ��

��

� ��

��

��

��

��

��

��

��

��

��

��

��

��

28

VAŠA PRAVA

POSTUPAK U BRAČNIM SPOROVIMA

Imam namjeru da se u skorije vrijeme razvedem, zbog trajno poremećenih bračnih odnosa, te vas molim da mi

u kratkim crtama opišete način i proceduru pokretanja postupka razvoda braka u Republici Srpskoj. Napominjem da imamo zajedničko dijete, o čijoj sudbini takođe treba odlučiti.

Ova materiju reguliše Porodični zakon RS (SG RS 54/02). Bračni spor, radi poništenja ili razvoda braka pokreće

se tužbom, odnosno zajedničkim prijedlogom ili zahtjevom bračnih drugova, za sporazumni razvod braka. Pravo na tužbu u bračnom sporu ne zastarijeva, niti je ograničeno rokovima i uslovima. Pravo na pokretanje spora, ne prelazi na nasljednike, ali nasljednici tužitelja mogu nastaviti s već započetim postupkom radi utvrđivanja da je postojao osnov za poništenje, odnosno razvod, istican od časa smrti tužitelja. Postupak može pokrenuti i punomoćnik po punomoći kojom mora biti precizirano kakva će se tužba podnijeti i iz kojih razloga. U ovim sporovima ne može se izreći presuda zbog izostanka niti presuda na osnovu piznanja. Tužilac svoju tužbu može povući do zaključenja glavne rasprave, a nakon toga samo uz priznanje tuženog, do pravosnažnog okončanja postupka. Presudom kojom se brak poništava ili razvodi sud će po službenoj dužnosti odlučiti i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke djece, kao i o izdržavanju bračnog supružnika, ako je on to

zahtijevao i ako po zakonu ispunjava to pravo. U postupku odlučivanja o zajedničkoj djeci, prisustvo organa starateljstva je obavezno. U pogledu zaštite, vaspitanja, izdržavanja i smještaja zajedničke maloljetne djece u toku postupka, sud može svojim rješenjem odrediti privremenu mjeru. Prije pokretanja bračnog spora supružnici koji imaju djecu obavezni su da pred nadležnim organom starateljstva, (centar za socijalni rad), pokrenuti postupak mirenja. Organ starateljstva zakazuje ročište za pokušaj pomirenja u roku do 30 dana od dana pokretanja postupka mirenja, s tim što je učešće punomoćnika u ovom postupku isključeno. U postupku mirenja organ starateljstva nastoji pomoći bračnim supružnicima da se dogovore-sporazumiju oko svih bitnih pitanja, te se o provedenom postupku sačini zapisnik sa izjavama da li je mirenje uspjelo, odnosno da li mirenje nije uspjelo. Postupka mirenja traje najviše dva mjeseca, a nije obavezan u sljedećim slučajevima:

ako je boravište jednog od bračnih supružnika nepoznato 6 mjeseci ako je jedan od bračnih supružnika nesposoban za rasuđivanje, ako jedan ili oba bračna supružnika živi u inostranstvu.

Brak prestaje smrću supružnika, proglašenjem nestalog bračnog supružnika umrlim, poništenjem i razvodom braka.

•

•

•

29

KRITERIJIZA DEFINISANJE PRIORITETNIH KATEGORIJA KORISNIKA I PRUŽANJE USLUGA

UDRUŽENJA “VA[A PRAVA BOSNE I HERCEGOVINE”

Ovi kriteriji defini{u prioritetne kategorije korisnika usluga Udruènja “Va{a prava Bosne i Hercegovine”, dokaze koji se mogu koristiti i posluìti u svrhu dokazivanja odre|enog svojstva, posebne oblike pruànja besplatne pravne pomo}i, te ostala pitanja od zna~aja za postupak odre|ivanje i prijem korisnika usluga besplatne pravne pomo}i, od strane “Udruènja Va{a prava Bosne i Hercegovine”.

Kriteriji su ura|eni u skladu sa ugovornim obavezama i prioritetima po projektima koje Udruènje “Va{a prava Bosne i Hercegovine” implementira.

U prioritetne kategorije lica kojim “Va{a prava Bosne i Hercegovine” pruàju usluge besplatne pravne pomo}i svrstavaju se slijede}i korisnici:

Povratnici•Raseljene osobe u BiH•Izbjeglice i priznate izbjeglice•Traìtelji azila•Lica bez dràvljanstva•Lica na privremenom prihvatu•Lica na humanitarnom boravku•@rtve trgovine ljudima•Djeca bez roditeljskog staranja•@rtve mu~enja•Preìvjeli zato~enici logora•Pripadnici nacionalnih manjina•

Samohrani roditelji•@rtve nasilja u porodici•Lokalno ugroèno stanovni{tvo, iz reda slijede}•ih kategorija:

Korisnici socijalne pomo}i•Civilne `rtve rata•Mirnodopski invalidi•Ratni vojni invalidi•Nezaposlene osobe•Penzioneri•Zaposlene osobe, ~ija su povrije|ena prava•iz radnog odnosa.

Udruènje “Va{a prava Bosne i Hercegovine” besplatnu pravnu pomo} ne pruà pravnim licima.

POSEBNI OBLICI PRU@ANJA BESPLATNE PRAVNE POMO]IUsluge besplatne pravne pomo}i putem pripreme i dostave odgovora na pitanja postavljena i

proslije|ena putem elektronske po{te }e biti obezbije|ena, odnosno pruèna isklju~ivo korisnicima koji su pripadnici neke od gore navedenih kategorija.

DOKAZIVANJE SVOJSTVA PRIPADNIKA PRIORITETNE KATEGORIJEDokazi koji se mogu koristiti i posluìti u svrhu dokazivanja svojstva pripadnika neke od gore

navedenih kategorije, naro~ito su:Uvjerenja o statusu, odnosno svojstvu, izdata od strane nadle`nog organa•Odluke suda i organa uprave•Odluke i uvjerenja izdata od strane dràvnih organa, poslodavaca, te drugih ustanova i institucija,•êkovi od primljene penzije•Ovjereni obrasci za evidencije•Propisani kartoni za registraciju korisnika.•

U posebno o~itim i opravdanim situacijama ovla{tena osoba je u obavezi pruìti besplatnu pravnu pomo} i korisniku koji ne posjeduje neki od dokaza navedenih u ovoj ta~ki.

PRAVNE OBLASTI PRU@ANJA USLUGAPored subjektivnih personalnih kriterija za odre|ivanje korisnika usluga besplatne pravne pomo}i

odre|enih ovim kriterijima, prilikom prijema potencijalnog korisnika ovla{tena osoba je u obavezi da vodi ra~una i o objektivnim kriterijima u smislu pra}enja pravnih oblasti u kojim Udruènje “Va{a prava Bosne i Hercegovine” pruà usluge besplatne pravne pomo}i, te na taj na~in isklju~i anga`man iz oblasti koje ne spadaju u podru~je rada Udruènja (kao na primjer, oblast krivi~nog, privrednog prava i sli~no).

• Žrtve diskriminacije

Shodno Republike Srpske

Ova publikacija je štampana uz podršku :

Trebate PRAVNU POMOĆ ?

BESPLATAN PRIMJERAK BR BIH”

Documents

Transcript of BESPLATAN PRIMJERAK BR BIH”