Berlinski kongres i austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine

Austro-Ugarska je dobila pravo okupacije Bosne i Hercegovine na Berlinskom kongresu održanom od 13.6. do 13.7.1878. godine. Naime, Austrija je i ranije imala planove da zauzme Bosnu i Hercegovinu, a pokušala je zauzeti u tri navrata: 1697., 1737. i 1788.-1791. Ova nastojanja Austrije polaze od više razloga. Nakon Napoleonovih ratova 1813.-1814. Austrija je zauzela posjede Jadranske obale od Istre do Boke Kotorske, a pošto je tako Bosna i Hercegovina bila opkoljena sa sjevera i zapada austrijskom teritorijom postala je Austriji bitna iz strateških razloga: radi osiguranja primorskih posjeda Istre i Dalmacije i kao neposredno zaleđe dalmatinske obale. Okupacija BiH omogućavala je Austro-Ugarskoj ekonomsku i političku ekspanziji prema jugoistoku, zatim onemogućavanje stvaranja velike slovenske države na južnim granicama, te ostvariti materijalnu korist eksploatacijom prirodnih bogatstava i privrednih potencijala Bosne i Hercegovine.

Revidirajući odredbe člana XIV Sanstefanskog mirovnog ugovora na osmoj sjednici Berlinskog kongresa 28. juna 1878. godine raspravljano je o prijedlogu da se Austro-Ugarskoj povjeri mandat da upravlja Bosnom i Hercegovinom što su prihvatile sve prisutne sile, osim osmanskih predstavnika. Oni su tek na sjednici 4. jula prihvatile prijedlog, ali pod uslovom da se prethodno sporazume u tom pogledu s bečkom vladom. Tako je Austro-Ugarska dobila pravo okupacije i uprave nad Bosnom i Hercegovinom, a ta odluka je formulirana članom XXV Berlinskog kongresa. BiH je tako faktički ušla u sastav Austro-Ugarske monarhije. Međutim bila je pravno pod sultanovim suverenitetom sve do aneksije 1908. godine. Bosna i Hercegovina je u okviru Austro-Ugarske imala poseban državno-pravni položaj kojeg su, pored člana XXV Berlinskog ugovora, određivali i Carigradska konvencija (21.4.1879.) i Zakon o upravljanju Bosnom i Hercegovinom (22.2.1880.)

U proljeće 1878. su u Bosnu počele pristizati prve vijesti o mogućnosti austrougarske okupacije, pa je već 5. juna 1878. formiran Narodni odbor u Sarajevu koji je pripremao otpor mogućim okupacionim četama. Početkom jula se u Sarajevu saznalo za odluke Berlinskog kongresa, odnosno da je Turska predala Austro-Ugarskoj na upravu Bosnu i Hercegovinu, pa je osmanska vlast zbačena 27. jula 1878. u Sarajevu, a formirana je Narodna vlada koja je počela vršiti ubrzane pripreme za oružani otpor.

S druge strane, Austro-Ugarska je započela vojne pripreme za izvođenje okupacije u rano proljeće 1878., koje su ubrzane nakon Berlinskog kongresa. Pa, iako je Andraši tvrdio da je za okupaciju BiH potreban jedan odred sa vojnom muzikom, izvršena je mobilizacija pet divizija u jačini od oko 75000 ljudi. Za glavnog komandanta okupacionih trupa postavljen je general Josip Filipović1 koji se obratio stanovništvu BiH proglasom u ime austrijskog cara. U proglasu se saopštava da austrougarska vojska ne dolazi kao neprijatelj već dolazi u saglasnosti s evropskim državama i samim sultanom, te se ističe da se garantuje zaštita života i imovine, sloboda vjeroispovijesti, ravnopravnost svih stanovnika i upotreba svog jezika. Također se ističe da se običaji neće dirati, a da će se prihodi zemlje trošiti isključivo na njene potrebe.

1 Josip Filipović (1819. – 1889.), do tada komadant Češke, vrlo iskusan strateg i kruni odana ličnost.

Austrougarske trupe su prešle bosansko-hercegovačku granicu 29. jula 1878. sa sjevera na četiri mjesta – kod Šamca, Kostajnice, Gradiške i Broda, i sa juga 31. jula kod Vrgorca i 1. augusta kod Imotskog. Započele su prodor dolinama rijeka Bosne, Une, Sane, Vrbasa i Neretve. Glavni zadatak im je bio da što prije stignu do Sarajeva. Vojska Austro-Ugarske je naišla na otpor ustanika u gotovo svim krajevima u unutrašnjosti, međutim, u nekim pograničnim gradovima stanovništvo nije pružilo otpor, pa su već 31. jula pali Banja Luka i Prijedor, a 2. augusta Ljubuški. Pad Banja Luke omogućio je dalje napredovanje austrougarske vojske dolinom Vrbasa, koja je zauzela Jajce, a potom i Travnik. General Filipović je požurio da izvrši spajanje kolona koje su išle dolinama Vrbasa i Lašve sa kolonom koja je išla dolinom Bosne kako bi što prije stigao do Sarajeva. Pred Sarajevo su stigli 17. augusta, a napad na grad je otpočeo rano ujutro 19. augusta. Uprkos otporu branilaca, Sarajevo je palo isti dan oko 14 sati. Međutim, pad Sarajeva nije značio kraj okupacije. Borbe su se vodile kod Stoca, Trebinja, Gorice, kod sela Jasen i kod Klobuka u Korijenićima u istočnoj Hercegovini.

Okupacija Tuzle

U Zvorničkom sandžaku se organizacija otpora okupaciji nije bitnije razlikovala od ostalih sandžaka; u zavisnosti od konfesionalne pripadnosti stanovništva bila su različita i stajališta – muslimani su bili najodlučniji protivnici okupacije, pravoslavni su također bili protiv okupacije, dok je katoličko stanovništvo uglavnom bilo za priključenje BiH Austro-Ugarskoj. Međutim, u Zvorničkom sandžaku su većinsko stanovništvo bili pravoslavni i muslimani, pa stajališta katoličkog stanovništva i nisu bila izražena. Obje ove konfesionalne skupine su u stvari htjeli da zaštite svoje interese; muslimani se brinuli za svoje zemljišne posjede i gradske privilegije, a pravoslavni trgovački sloj je razmišljao o sudbini svog kapitala i sl.

Organizovano je više skupova kojima je tema bila da li pružiti otpor austrougarskoj okupaciji ili ne. Bilo kako bilo, organizovan je otpor ovoga kraja u kome su vodeću ulogu zauzimali muslimanski prvaci: Šemsibeg Tuzlić, Mehaga Imširagić, Ahmedbeg Muradbegović, Hašim-aga Mutevelić, Mehmed Teufik ef. Azabagić, Osman Prcić i dr.

Tu su bili i pravoslavni trgovci: Nikuo Mihajlović, Risto i Maksim Horoščić, Pavle Stokanović, Kosta Maksimović, Živko Crnogorčević i dr.

Od katolika su angažovani: fra Pavo Semunović, Antun Subašić i dr.

S druge strane, austrougarska vrhovna komanda je dala u zadatak 20. pješadijskoj diviziji da zauzme prostor sjeveroistočne Bosne koju je predvodio komadant Sapari. Ova jedinica je imala 16.071 vojnika, 2.989 konja i 41 top. Prešla je Savu kod Bosnaskog Šamca 29. jula, a potom je preko Gradačca stigla u Gačanicu 3.8.1878. Tu joj je pružen oružani otpor domaćeg stanovništva. Međutim branioci su uz velike gubitke pretrpjeli poraz, ali su uspjeli poremetiti planove Austro-Ugarske koja je trebala zauzeti Tuzlu između 1. i 5. augusta. U međuvremenu je u Tuzlu upućen pljevljanski muftija Šemsekadić kako bi organizovao odbranu.

Jedinice austrougarske vojske u 6. augusta poslije podne krenule dolinom Spreče prema Tuzli, i za dva dana su stigle do Bistarca (8. augusta poslije podne). Pružen im je žestok otpor

kod Han Pirkovca, ali marš je nastavljen prema Tuzli. Napad na Tuzlu otpočeo je 9. augusta i vodile su se zapadnim prilazima na liniji Kozlovac-Moluhe-Mosnik-Ravna Trešnja. U samom gradu je bilo oko 3.000 branilaca. Odlučujuće borbe su vođene 10. augusta, nakon kojih je general Sapari naredio povlačenje. Povlačeći se nazad prema Gračanici u stopu su austrougarsku vojsku pratile Šemsekadićeve snage odbrane. General Sapari se nadao pojačanju iz pravca Doboja i Gradačca, međutim muftija Šemsekadić mu je onemogućio stabiliziranje odbrane. U blizini Gračanice, s obje strane rijeke Spreče, su 12. i 13. augusta vođene žestoke borbe. Austrougarska vojska je 13. augusta bila prisiljena da se povuče prema Doboju. Međutim, nakon toga razvoj događaja u drugim krajevima BiH nije pogodovao razvoju Šemsekadićevog plana odbrane sjeveroistočne i cjelokupne BiH. Nakon žestokih borbi Gračanica je okupirana 16. septembra, a Tuzla 22. septembra 1878. godine.

Zatim je pala Foča 5. oktobra 1878., čime je završena okupacija sjeveroistočne i istočne Bosne. Posljednja je zauzeta Bosanska krajina, kada je osvojen Bihać 19. septembra i Kladuša koja je posljednja pala 20. oktobra.

U toku tromjesečnog otpora Austro-Ugarska je angažovala 300.000 vojnika, koji su u 76 bitaka imali gubitke od oko 5200 ljudi. Računa se da su snage otpora brojale oko 93000 boraca, a njihovi gubici nisu poznati.