Neke balkanske države će nakon Drugog svjetskog rata ući u proces temeljnog

oporavka, dok će neke naslijediti relikte krize koju je prouzrokovao veliki rat. Novi

komunistički režimi na Balkanu će vršiti masovne represije i ubistva nad političkim

neistomišljenicima. Početkom 1944. godine, u procesu poljoprivredne kolektivizacije i

političke represije, u Bugarskoj je ubijeno blizu 100 hiljada ljudi, dok će se ta cifra u Rumuniji

kretati i do 300 hiljada ubijenih (početkom 1945.). Jugoslovenski komunisti su takođe

početkom 1945. godine izvršili masovne zločine nad političkim neistomišljenicima i

pripadnicima kolaboracionističkih snaga. Prilikom povlačenja rojalističkih (četničkih) snaga,

preko Slovenije, sa ciljem da izbjegnu u Austriju, procjenjuje se da je zarobljeno i ubijeno oko

27 hiljada ljudi. Istovremeno se procjenjuje da su jugoslovenske komunističke snage ubile oko

50 hiljada ljudi, u koruškom mjestu Blajburg (današnja Austrija), prilikom povlačenja ustaških

snaga prema zapadu. U Grčkoj je, u toku građanskog rata, koji će trajati sve do oktobra 1949.

godine, stradalo oko 150 hiljada ljudi.

Činjenica da je jugoslovenski narodnooslobodilački pokret bio najveći u Evropi i da se

borio samostalno, Josipu Brozu je ulila dodatno samopouzdanje u njegovoj namjeri da profiliše

Jugoslaviju kao glavnu balkansku silu, i da njenu dominaciju dodatno učvrsti kroz formiranje

široke federacije na Balkanu. Takvo stanje će biti naročito vidljivo u jugoslovenskom odnosu

prema Albaniji. Jugoslavija se naime ponašala zaštitnički u odnosu na Albaniju, i podržavala je

na Pariskoj mirovnoj konferenciji. Zalagala se za njen teritorijalni integritet, u vremenu kada je

zvanična SAD bila protiv ulaska Albanije u UN i podržavala grčke teritorijalne pretenzije ka

albanskom jugu (sjevernom Epiru), dok je Velika Britanija takođe dovodila u pitanje južne

albanske granice. Albanija je istovremeno dobijala intenzivnu ekonomsku i vojnu pomoć od

Jugoslavije. Na Kosovu i Metohiji je vođena politika lojalizacije tamošnjeg albanskog

stanovništva, kroz socijalne mjere agrarne reforme i zabranu ponovnog naseljavanja Srba i

Crnogoraca. To je, sa druge strane, iniciralo prekid procesa grube arbanizacije srpskog,

crnogorskog i makedonskog stanovništva u Albaniji, koji je započet u vrijeme diktature kralja

Zogua.1 Enver Hodža će međutim imati promjenljive stavove po pitanju saradnje sa

Jugoslavijom. On će najprije jugoslovensku pomoć doživljavati kao politički pritisak, i zalagaće

se za ostvarivanje veze sa SSSR-om, preko Bugarske (na šta će zvanična Moskva reagovati

ponovnim upućivanjem na Jugoslaviju). Enver Hodža će u svojoj knjizi ’’Titoisti’’ (1982.)

1 Primjera radi, srpsko-crnogorska manjina u Skadru je brojala oko šest hiljada ljudi i imala je svoje školske

ustanove, koje su ukinute naredbom kralja Zogua, 1933. godine (posredstvom odluke Ministarstva prosvjete).

(izvor: Rastoder, Šerbo, Srpske škole u Skadru i Vraki i albanska prosvjetna politika tridesetih godina XX vijeka,

Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog na Cetinju (jun, 1990.), Stanovništvo slovenskog

porijekla u Albaniji, Titograd, Istorijski institut Crne Gore, 1991.)

iznijeti svoju verziju razgovora sa Josipom Brozom, prilikom zvaničnog boravka albanske

delegacije u Beogradu (jun-jul, 1946.): ’’Hodža piše da je izneo mišljenje da Kosovo i druge

krajeve u Jugoslaviji nastanjene Albancima treba vratiti Albaniji koji žele da imaju slobodnu

suverenu državu. Pripadanjem ovih krajeva Jugoslavije Albaniji rešio bi se - prema Hodži -

nacionalni problem Albanaca. Tito se navodno složio sa Hodžinim gledištem, ali uveren da se

sada taj problem ne može rešiti, jer ’’nas Srbi neće shvatiti’’. Tito je smatrao da bi ujedinjenje

Kosova sa Albanijom u okviru Balkanske federacije bilo mnogo lakše. S tim se slagao i Enver

Hodža, ali je on – za razliku od Tita – ipak odvajao pitanje Balkanske federacije od pitanja

Kosova.’’2 Iako su albanski komunisti ranije iskazivali otvoreno zalaganje za Balkansku

(kon)federaciju3, Hodža je istodobno bio zabrinut da bi u takvoj pluralističkoj državi, albansko

iskazivanje bilo minimizirano, kao i njegova lična uloga i položaj. Ipak, jugoslovensko-albanski

odnosi će u narednom vremenu dobiti na intenzitetu. U novembru 1946. godine je usvojen

Ugovor o usklađivanju privrednih planova, o carinskoj uniji i izjednačavanju valuta dvije

zemlje. Vlada Jugoslavije će takođe ukazati pomoć, nakon velikih poplava u Albaniji, slanjem

20 hiljada tona pšenice i kukuruza. U aprilu 1947. godine, doći će do susreta između Edvarda

Kardelja i Josifa Staljina, u okviru kojeg će Kardelj izjaviti da će ’’Jugoslavija predati Albaniji

Kosovo’’4, te stoga možemo, u nedostatku konkretnih pisanih izvora, pretpostaviti da su u to

vrijeme opciono usklađeni usmeni zaključci o implementaciji jedne ovakve odluke.

Londonska štampa će u tom vremenu predviđati ujedinjenje dvije države, a

jugoslovensko-albanski ugovor o carinskoj uniji će proglasiti uvodom u stvaranje ’’balkanske

federacije slovenskih država’’. Sa druge strane, italijanska štampa će donositi gotovo

senzacionalističke tvrdnje kako će Jugoslavija izvršiti aneksiju Albanije, što će negirati

Tanjug.5 Ipak, ubrzo će uslijediti kriza u jugoslovensko-albanskim odnosima, koja će započeti

povratkom Envera Hodže iz Moskve 1947. godine, koji je od SSSR-a zatražio ekspertsku

podršku. Dolazak sovjetskih vojnih stručnjaka u Albaniju će izazvati otvorenu političku

ljubomoru zvanične Jugoslavije. Jugoslavija će ubrzo zatražiti od zvanične Albanije da preuzme

inicijativu o ujedinjenju dvije države. Prema tvrdnjama Envera Hodže (u pismu Josipu Brozu,

iz marta 1948.), albanskom poslaniku u Sofiji se obratio i Georgi Dimitrov, konstatujući da je

2 Petranović, Branko, Ibidem, str. 157. 3 Sa prvog zasijedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Albanije (AVNOA), održanog u Permutu,

maja 1944. godine, upućen je telegram Josipu Brozu, u kojem se kaže da je jugoslovenska borba ’’garantija

bratstva balkanskih naroda i ostvarenja ideje balkanske konfederacije’’. (izvor: Dedijer, Vladimir, Jugoslovensko-

albanski odnosi, Beograd, Borba, 1949., str. 94.) 4 Arhiv Josipa Broza Tita. Zapisnik razgovora Staljin - Kardelj koji je sačinio ambasador FNRJ u SSSR-u Vladimir

Popović. 5 Petranović, Branko, Ibidem, str. 162-163.

’’pitanje federacije triju zemalja pitanje kratkog vremena i da je drug Staljin toga mišljenja i da

će se CK Bugarske partije sporazumeti sa CK Albanske partije, i negde u mesecu junu mogu

se sastati tri parlamenta da bi doneli odluku u tom pravcu. Konac 1948. godine naći će nas sve

tri zemlje zajednički u federaciji.’’6 Ipak, jugoslovensko-albanski odnosi će nastaviti da se

pogoršavaju, što će dovesti do stavljanja van snage dotadašnjih vojnih sporazuma, kao i do

povlačenja jugoslovenskih vojnih instruktora iz Albanije. Odnos Jugoslavije prema Albaniji će

dramatično podsjećati na odnos SSSR-a prema Jugoslaviji. Važno je reći da je opisani

paternalistički odnos Jugoslavije prema Albaniji odgovarao Staljinu, usljed činjenice da mu je

upravo taj primjer predstavljao savršen izgovor za njegov identičan odnos prema Titu i

Jugoslaviji, u budućnosti. Konačan krah jugoslovensko-albanskih odnosa će nastupiti u julu

1948. godine, nakon sukoba Jugoslavije sa Informbiroom, kada će se Albanija bezuslovno

staviti na stranu Informbiroa, sa nadom da jugoslovenska država neće uspjeti da izdrži udar

SSSR-a i da će san o stvaranju komunističke Velike Albanije (sa Kosovom) biti konačno

ostvaren.

Sa druge strane, odnos sa Bugarskom, jugoslovenska strana će dodatno uslovljavati

zvaničnim prizavanjem makedonske nacionalne posebnosti od strane bugarskih institucija.

Jugoslavija je bila zainteresovana i za potencijalno pripajanje pirinske Makedonije novoj

makedonskoj federalnoj jedinici, vodeći računa i o simboličkim7 i o praktičnim stvarima,

vezanim za utvrđivanje makedonskog nacionalnog identiteta. U ljeto 1947. godine, na Bledu

(današnja Slovenija) doći će do potpisivanja više bilateralnih sporazuma između Federativne

Narodne Republike Jugoslavije i Narodne Republike Bugarske: Sporazum o privrednoj

saradnji, Sporazum o carinskim olakšicama i pripremama za carinsku uniju, Sporazum o

dvovlasničkim imanjima, itd. Cilj Josipa Broza i Georgija Dimitrova, bilo je uspstavljanje

miroljubive koegzistencije i intenzivnije saradnje između dvije države. U toku Konferencije na

Bledu, FNRJ je zvanično izjavila da se odriče 25 miliona dolara, koje je Bugarska bila dužna

da joj isplati na ime ratne štete.8 Ovakve tendencije su dovodile do zaključka, da jugoslovensko

i bugarsko rukovodstvo prave novi uvod u potencijalno formiranje Balkanske federacije.

Skepsa koju je SSSR pokazivao prema ovoj ideji će biti još očiglednija prilikom sovjetskog

diplomatskog protesta protiv Bledskih sporazuma, zbog navodne činjenice da ratifikacija mira

sa Bugarskom još uvijek nije bila obavljena.

6 Petranović, Branko, Ibidem, str. 168. 7 Na inicijativu Beograda (ali i Moskve), u oktobru 1946. godine, doći će do ceremonijalnog prenosa kostiju Goce

Delčeva iz Sofije u Skoplje. (izvor: Danforth, Loring M., The Macedonian Conflict, New Jersey, Princeton

University Press, 1995., p. 68.) 8 Nešović, Slobodan, Bledski sporazumi Tito-Dimitrov, Zagreb, Globus, 1979.

Jugoslavija će takođe pokušavati da nametne primat Grčkoj, odnosno komunističkim

snagama u Grčkoj, sa kojima se najviše sporila po pitanju slovenske manjine u egejskoj

Makedoniji. Dok je jugoslovenska strana insistirala da se tom narodu, u načelu, prizna pravo

na samoopredjeljenje, grčki komunisti će zahtijevati da makedonski Sloveni prate grčku liniju

partije, a ne jugoslovensku. Uprkos svemu, Jugoslavija će (zajedno sa Bugarskom i Albanijom)

materijalno i strategijski pomagati grčke komuniste, u toku trajanja Grčkog građanskog rata.

Georgi Dimitrov će u januaru 1948. godine, u Bukureštu, izjaviti da je i Grčka potencijalna

članica buduće Istočno-evropske (kon)federacije. Na to je, preko ’’Pravde’’, oštro reagovao

Staljin, osporavajući ovu ideju. Staljin je naime smatrao da je bilo kakav oblik ’diranja’ u Grčku

- novo i neprijatno izazivanje Zapada. On je ovu ideju doživljavao i kao nametanje novog

policentrizma, koji je za njega bio neprihvatljiv.

Jugoslavija je, u to vrijeme, na Zapadu figurirala kao najistureniji sovjetski eksponent

prema tzv. slobodnom svijetu. Takva teza je dobila potvrdu u činjenici da je Beograd određen

kao sjedište Informbiroa9, nakon osnivanja ove organizacije. Jugoslovenska država je

definisana kao najopasniji sovjetski satelit, koji je ugrožavao Italiju, Grčku i Tursku, a samim

tim i istočno Sredozemlje. Međutim, treba naglasiti i to da je do zaključenja mirovnih ugovora

u februaru 1947. godine u Jugoslaviji (formalno) još uvijek bio na snazi Sporazum Tito-Šubašić

(koji su potvrdile sve tri velike sile).

Iako je jugoslovensko-sovjetski sukob tinjao od ranije, njegovi neposredni uzroci se

mogu tražiti oko projekta Balkanske federacije. Prema gledištu Đuzepa Vofe, izjava Georgija

Dimitrova iz 1948. godine, o Istočno-evropskoj (kon)federaciji, će ubrzati spomenuti sukob. A

šta je Dimitov zapravo izjavio? On će u toku svoje posjete Bukureštu saopštiti da će razvoj

situacije uticati na to da li će balkanske države, zajedno sa Mađarskom, Čehoslovačkom i

Poljskom, formirati neku vrstu Podunavsko-balkanske (kon)federacije. Da to nije bio i

jugoslovenski stav, vidljivo je iz pisma Aleksandra Rankovića, upućenog Milovanu Đilasu (koji

se tada nalazio u Moskvi): ’’Kad budeš razgovarao s prijateljima, drug Maršal poručuje da ih

zamoliš da utiču na bugarske drugove da budu oprezniji u davanju izjava. Imamo u vidu

naročito poslednju izjavu Dimitrova u Rumuniji o Grčkoj, o federaciji istočno-evropskih naroda

i o ulozi bugarsko-jugoslovenskog pakta. Na ovim njegovim izjavama u Grčkoj mogu

Amerikanci i grčka reakcija pokušati da svoju krivicu svale na susedne zemlje Grčke. Uopšte

9 Informbiro - Informacioni biro komunističkih i radničkih partija (skraćeno IB) katkada zvan i Kominform,

međunarodno savjetodavno i koordinaciono tijelo devet evropskih komunističkih i radničkih partija, osnovano 27.

septembra, 1947. godine u Moskvi.

takve izjave su štetne i može se misliti da je to i naš stav.’’10 Ipak, Staljina je otvoreno iritirao

jugoslovenski policentrizam, prvenstveno zasnovan na južnoslovenskom državnom konceptu

(uključujući Bugarsku) i ostalim regionalnim savezima čiji je inicijator bila Jugoslavija. On je

u takvim inicijativama vidio dovođenje u pitanje njegove neprikosnovenosti. Staljin je težio da

se centralizuju sve snage i integrišu ekonomski potencijali, što bi Sovjetskom Savezu

obezbijedilo veći nadzor međunarodne politike. Na koncu, Staljin će, uoči rezolucije IB-a,

ponovno insistirati na nekoj vrsti jugoslovensko-bugarsko-albanske federacije, sa ciljem da

oslabi jugoslovensku nezavisnost, ali će takvu inicijativu rukovodstvo Jugoslavije odbiti, uz

obrazloženje da tadašnje okolnosti za takvo nešto nijesu bile najpovoljnije.

18. marta 1948. godine general Barskov će saopštiti jugoslovenskom ministru inostranih

djela Koči Pavloviću da SSSR povlači svoje vojne stručnjake iz Jugoslavije, jer se prema njima

postupalo negostoljubivo. Istodobno, Staljinova fotografija postaje nepodobna na svim

zidovima u Jugoslaviji, a Rusi ubrzo počinju da se doživljavaju kao neprijatelji. Niko do tada

nije ni sumnjao u to da će ti isti Rusi, koji su u Jugoslaviji i Čehoslovačkoj dočekani sa najvećim

oduševljenjem 1945. godine, samo tri godine kasnije u ogledalu staljinizma biti apsolutno

omraženi. 27. marta11 1948. godine Staljin šalje pismo Centralnom Komitetu KPJ u kojem

omalovažava i optužuje jugoslovenske komuniste. Dvadesetak dana kasnije, CK KPJ šalje

pismo Moskvi u kojem demantuje sve optužbe izrečene od strane Staljina. Staljin najavljuje

novo zasijedanje Kominforma, i poziva rukovodstvo KPJ (uključujući Tita) da prisustvuje

drugom zasijedanju Informbiroa u Bukureštu u junu 1948. godine.12 KPJ odbija poziv, i

najavljuje bojkot zasijedanja. U četvrtak, 1. jula, Kominform objavljuje svoj antologijski

dokument u cjelosti, i optužuje KPJ za nacionalizam, sprovođenje neprijateljske politike prema

SSSR-u, napuštanje marksističkih gledišta, definiše je kao polu-legalnu i nelegitimnu

organizaciju, na čijem se čelu nalazi grupa ljudi koja kultiviše one militarističke metode koje je

nekada favorizvao Trocki. Istovremeno, Informbiro poziva narode Jugoslavije koji su vjerni

lenjinizmu i marksizmu da smijene rukovodstvo KPJ i izaberu nove narodne vođe.13

Jugosloveni su mogli da čuju rezoluciju IB-a preko Radio Praga, a zatim i da je pročitaju u

dnevnoj štampi uz poseban supplement - odgovor CK KPJ, koji je poslije vanredne sjednice na

Dedinju napisao Milovan Đilas, negirajući sve zaključke Informbiroa. 21. jula, u Domu Garde

u Topčideru otpočeo je sedmodnevni Peti kongres KPJ, na kom je izabran novi Centralni

10 Petranović, Branko, Ibidem, str. 198. 11 Simbolično datiranje sa asocijacijom na zbacivanje vlade Cvetković-Maček. 12 Karakteristično je to što je ovo pismo bilo adresirano na Tita i Hebranga, iz čega se sasvim logično izvodi

zaključak koga je Moskva vidjela u ulozi Titovog nasljednika. 13 Što se može shvatiti kao direktan poziv na građanski rat.

Komitet i podržano jugoslovensko rukovodstvo u borbi protiv Informbiroa. SSSR pokreće

akciju slanja različitih kutija sa propagandnim materijalom niz Dunav do jugoslovenskog mora,

pokreće se Tršćanska kriza14, povlače se kreditni ugovori i zaključeni sporazumi. Uprkos

svemu, Staljin nije odmah prekinuo diplomatske odnose sa Jugoslavijom, jer nije želio da stvara

atmosferu koja bi zapadnim silama mogla da stavi do znanja da planira vojnu agresiju.

Istovremeno, bio je ubijeđen da KPJ neće imati snage da odoli sovjetskom pritisku i autoritetu.

O Titovoj odlučnosti da se suprotstavi Moskvi, pomalo poetično, pisao je i Milovan

Đilas: ’’(...) Ali iako se Tito psihički kidao u sukobu s Moskvom ne samo što se nimalo nije

kolebao, nego je jačao i svoju i državnu nezavisnost. (...) A u junu 1948. godine, u parku dvorca

Brdo kod Kranja, gde je pripreman odgovor kojim je odbijeno učešće KP Jugoslavije na

zasedanju Informbiroa u Bukureštu – na „ideološkom” suđenju jugoslovenskom CK-u, Tito mi

je u samopregornom gnevu dobacio: Poginuti na svojoj zemlji – to onda ostane! (...) Tito je –

svakako i zbog toga preplitanja ličnog i objektivnog, lične opasnosti i istorijske uloge – ispoljio

i osobeno svojstvo – svojevrsnu, pronicljivu pragmatičnost. On je odmah osetio da je njegova,

odnosno jugoslovenska, jaka strana državnost – država međunarodno priznata: napad na tu

državu, na Jugoslaviju, morao je da izazove komplikacije čak i da se „hladni rat” nije

razbuktavao. Zavojevana lična vlast se poklapala – i u Titovoj svesti i u stvarnosti – s državnom

nezavisnošću (...).’’15 28. septembra 1949. godine Vlada SSSR-a otkazuje Ugovor o

prijateljstvu i uzajamnoj pomoći, zaključen 11. aprila 1945. godine. Dva dana kasnije na isti se

korak odlučuju Poljska i Mađarska. Narednih dana će isto učiniti i Bugarska, Rumunija i

Čehoslovačka. Ovakvo ponašanje ’ne-sovjetskih’ političkih partija biće uzrokovano činjenicom

da su one u to vrijeme bile zatočene u mitu o lojalnosti lenjinizmu (čiji je sinonim u to vrijeme

bio Staljin); istovremeno su bile žrtve staljinističke pokornosti i zavisile su od podrške koju im

je davao moskovski centar. Rukovodioci tih partija su podržavali Staljina radi očuvanja

sopstvenog položaja i činjenice da ih je on doveo na vlast. 20. oktobra iste godine, Jugoslavija

će biti izabrana za nestalnog člana Savjeta bezbjednosti Organizacije ujedinjenih nacija.

Ovaj sukob je imao jedan vrlo osjetljiv aspekt, jer su Jugosloveni, pored toga što su bili

apsolutni Titoisti, bili istovremeno i ubijeđeni Staljinisti. Zbog toga je bilo neminovno da se

unutar Jugoslavije pojavi široka grupa ljudi koja je podržavala sovjetsku politiku. Nepobitna

činjenica je i to da je KPJ (kao i većina tadašnjih komunističkih partija) bila službeničko-

seljačka organizacija, što otvara novo pitanje: Kako su hiljade neobrazovanih komunista mogli

14 Riješena nakon potpisivanja Londonskog memoranduma 1954. godine, između FNR Jugoslavije i Republike

Italije, na osnovu kojeg je zona A pripala Italiji, a zona B Jugoslaviji. 15 Đilas, Milovan, Druženje sa Titom, Beograd, Đilas-Đorgović, 1990., str. 83.

shvatiti njenu transformaciju? Osim toga, moramo uzeti u obzir i nesporno (tradicionalno)

prisustvo rusofilije u pojedinim djelovima Jugoslavije (posebno u Crnoj Gori i Srbiji).

Međutim, Tito je bio upoznat sa Staljinovim političkim tehnikama i njegovim načinom

razmišljanja. Taj rusofilski istorijski mit o slovenskom bratstvu proizveo je različite tipove

‘staljinista’. U prvom redu, to su bili anti-titoisti, koji su od strane političkog vrha zemlje

proglašeni državnim neprijateljima. Oni su svoju životnu sudbinu poistovjećivali sa sudbinom

‘bratskog ruskog naroda’, pa su nakon Staljinove smrti sa velikim stepenom rezignacije, kada

je u pitanju Hruščovova politika16, ipak nastavili da obožavaju sovjetsku politiku. Međutim,

posljedice takve generalne podrške bile su grozne. Bitno je napomenuti i to da su zbog (već

spomenutog) rusofilstva ali i zbog kompleksa nacionalne podjele17 i idealzacije kulta ličnosti,

Srbija i (posebno) Crna Gora srazmjerno imale najveći broj pripadnika informbirovske linije.18

Istovremeno, važno je uzeti u obzir i specifičan mentalitet koji tretira kao neprirodnu, situaciju

u kojoj se ’’danas okrećemo protiv onoga u šta smo se do juče kleli.’’ U tom smislu, doći će do

dramatičnog (unutar)političkog sukoba u Jugoslaviji. Najdrastičniji primjeri sukobljavanja sa

političkim protivnicima mogli su se pronaći u hapšenju tzv. ‘’Ibeovaca’’, koji su podržavali

liniju Informbiroa, pa su stoga i proglašeni eksponentima Sovjetske obavještajne službe. Na taj

način je izvršavan obračun sa sovjetskim pristalicama zbog straha da oni mogu biti velika

prijetnja za integritet i stabilnost države. Isključeno je oko šezdeset hiljada, a kažnjeno oko

trideset hiljada članova partije. Tada u prvi plan dolazi represivna snaga novog sistema,

specijalizovana jugoslovenska agencija UDB-a. Otvoreni su specijalni logori: Goli otok (9. jul

1949.), Sv. Grgur... Njihova osnovna funkcija je bila da ‘poprave’ kažnjene i vrate ih na ‘pravi

put’... Početkom pedesetih godina dolazi do masovne pojave IB emigracije, pa je tako iz

Jugoslavije izbjeglo oko 200 000 pristalica Staljinove politike.

28. septembra 1950. godine otpočinju manveri mađarske vojske na jugoslovenskoj

granici. Mađarska vojska je 1948. godine imala oko 20 hiljada vojnika, a dvije godine kasnije

čak deset puta više.19 Tada dolazi i do porasta bugarske i rumunske armije. 11. novembra Vlada

FNRJ prekida diplomatske odnose sa Albanijom zbog maltretiranja jugoslovenskih diplomata

u Tirani. 19. novembra je usvojena jugoslovenska rezolucija u Organizaciji Ujedinjenih nacija

o dužnostima država u slučaju izbijanja neprijateljstva. U januaru 1951. godine, u Budimpešti

16 Jer su mnogim dosljednim staljinistima smetale, kako se tada govorilo, seljačke antistaljinističke i reformatorske

tendencije ’’carstva’’ Nikite Sergejeviča Hruščova. 17 U pitanju je poznati fenomen, koji je istorijski najkarakterstičniji za Crnu Goru (uzimajući u obzir podjele na

različite ideološke struje). 18 Petranović, Branko; Dautović, Sava, Velika šizma četrdesetosma, Podgorica, CID, 1999., str. 83. 19 Što je predstavljalo klasično kršenje mirovnog ugovora iz 1947. godine.

je izvedena vojna vježba mađarske vojske, koja je bila simulacija napada na Jugoslaviju. 10.

marta 1951. godine Vlada FNRJ objavljuje ’’Bijelu knjigu’’ dokumenata o agresivnim

postupcima vlada SSSR-a i istočnih evropskih zemalja prema Jugoslaviji. 26. novembra iste

godine Vlada FNRJ podnosi tužbu protiv SSSR-a i drugih istočnoevropskih država pred

Ujedinjenim nacijama u Parizu. U jesen 1952. godine umalo će doći do dramatičnih događaja.

Tada su dvije veće sovjetske brigade bile koncentrisane na granici sa Bugarskom i vršile su

kontinuirane manevre. Po tadašnjim indicijama, Staljin je već imao plan napada na Jugoslaviju,

pod simboličnim šifrovanim imenom ’’Operacija Jugoslavija’’. U to vrijeme se maršal Crvene

Armije Georgij Žukov nalazio u Sofiji. 12. novembra, on upućuje postavljanje velikog

tenkovskog korpusa nedaleko od granične zone prema Bosilegradu, kroz formaciju čija je

demonstracija ličila na tenkovski marš koji se kreće prema Jugoslaviji. Jedinice Jugoslovenske

narodne armije su bile pripravne, dok je Maršal Tito tog dana boravio u Nišu. Ipak, u zadnjem

trenutku cijeli tenkovski korpus će izvršiti zaokret, vratiti se u hangare i manevri će biti

završeni. Da se zaključiti da je ovaj Staljinov potez imao taktički karakter. On je zbog

Koreanskog rata morao da grupiše osnovnu vojnu snagu prema kineskoj granici. Staljin je, ipak,

imao plan da napadne Jugoslaviju, o čemu svjedoči postojanje Štaba za Jugoslaviju, kao i

tvrdnje maršala Žukova, koje su uslijedile nakon čuvenog pomirenja. Ipak, procjenjuje se da je

Staljin dobro vladao real-politikom i da je istovremeno htio da izbjegne sukob sa SAD (svjestan

činjenice da Amerikanci intervenišu svuda gdje su ugroženi). Zato je u odnosu prema

Jugoslaviji, ograničio svoju borbu na ideološku, diplomatsku, političku i ekonomsku.

Međutim, Jugoslavija je bila spremna za sovjetski napad. Pripreme su otpočele još u

jesen 1949. godine, kada su održani veliki vojni manevri u Sloveniji. Tada je koncipiran

osnovni plan odbrane i stvoren je Vrhovni Partizanski Štab (na čijem se čelu nalazio general

Vukmanović), koji je, u slučaju napada, trebao da se suprotstavi partizanskim načinom

ratovanja. U tom periodu je teška industrija premještena u Sloveniju, Hrvatsku i Crnu Goru, a

državna arhiva je iz Beograda prebačena u Bileću.

Usljed antikomunističke histerije na Zapadu i globalne američke ofanzive protiv

komunizma, u Sjedinjenim Američkim Državama je projekat Balkanske federacije viđen kao

‘’perverzan sovjetski plan’’.20 Takav pristup je išao na ruku Staljinovim tendencijama da SSSR

predstavi kao jedinu silu koja može spriječiti razbijački imperijalizam kapitalističkih država.

Zapad je, ipak, ubrzo prepoznao u Titu snažnu ličnost koja je bila sposobna da

organizuje masovni otpor. On je bio ponosni komunistički prvak, idealan da ugrozi agresivni

20 Petranović, Branko; Dautović, Sava, Ibidem, str. 44.

birokratski komunizam SSSR-a, koji je najbolje demonstrirao svoju moć, nakon Drugog

svjetskog rata, kroz instaliranje sovjetskih vojnika duž cijele istočne Evrope. Jugoslavija tada

prestaje da se definiše kao sovjetski eksponent, a njeno istorijsko ne se shvata kao prvi korak

koji vodi ka procesu dezintegracije komunizma. Britancima je bilo posebno važno to što se

’’šizma’’ desila, jer Jugoslavija više nije mogla (ili bolje reći: nije smjela) da pomaže grčke

komuniste, zbog paradoksalne situacije u kojoj se našla.

Kao što su dolazili pritisci sa Istoka, isto tako su pristizali i sa Zapada. Nakon što su

Rusi optužili Jugoslaviju da postaje američka kolonija, Amerikanci su u februaru 1950. godine

vršili organizovan pritisak na Jugoslaviju. Tadašnji američki predstavnici su najavljivali ulazak

Jugoslavije u Maršalov plan. Tito je morao da se suprotstavi i takvim ‘ino-tendencijama’, jer je

bilo nedopustivo kompromitovati samostalnost Jugoslavije. Vašington je Titu najprije slao

pomoć u hrani, industrijsku i tehnološku opremu (čiji je izvoz u druge komunističke zemlje bio

zabranjen). Tito 1949. godine zatvara jugoslovensko-grčku granicu i ukida pomoć grčkim

komunistima, pod izgovorom da su se svrstali uz Staljina. U narednom periodu, Svjetska banka

i MMF počinju da odobravaju milionske kredite Jugoslaviji. Garancija da će ‘protok’ novca biti

i dalje nastavljen bila je jugoslovenska lojalnost i kooperativnost. Tito je mogao da računa i na

vojnu pomoć NATO pakta, pa je istu i tražio 1951. godine. Tada je i potpisan Pakt o vojnoj

pomoći između Jugoslavije i SAD. Jugoslaviji je poslata vojna oprema u vrijednosti od 15

milijardi dolara (i to gotovo svaki vojni proizvod, osim atomske bombe).

Ipak, 5. marta 1953. godine umire Josif Staljin. Tada nastupa period koji se može

jednostavno nazvati otopljavanjem odnosa između Jugoslavije i Informbiroa. Informbiro dobija

fiktivni karakter, a prvi sekretar CK KP SSSR-a Nikita Sergejevič Hruščov i premijer SSSR-a

Nikola Bulganjin dolaze u Beograd 26. maja 1956. godine. Tada su potpisana dva čuvena

dokumenta o normalizaciji odnosa: Beogradska deklaracija (2. jun 1955.) i Moskovska

deklaracija (20. jun 1956.). Proces destaljinizacije je započet održavanjem 20. Kongresa KP

SSSR-a, u Moskvi od 14. do 25. februara 1956. godine. Na istom skupu, u okviru tajne sjednice,

prvi sekretar KPSS Nikita Sergejevič Hruščov pročitao je referat o zloupotrebama za vrijeme

vladavine Josifa Staljina. U prvom referatu sa 20-og Kongresa je konstatovano: ’’SSSR je

poboljšao odnose sa Jugoslavijom i na sve načine će jačati prijateljstvo i saradnju sa bratskim

narodima FNRJ (...).’’ U zemljama istočne Evrope izvršene su političke rehabilitacije.

Komunistička Partija Kine u posebnom saopštenju osuđuje politiku J. Staljina. 17. aprila 1956.

godine, na osnovu odluka Komunističkih partija Bugarske, Mađarske, Italije, SSSR,

Čehoslovačke i Francuske, raspušten je Informbiro.

U periodu od 1953. do 1955. godine egzistiraće Drugi balkanski pakt, između FNR

Jugoslavije, Kraljevine Grčke i Republike Turske.21 Predstavljao je sistem četiri ugovora, koji

su afirmisali vojno-političku saradnju između tri države. U Ugovoru o prijateljstvu (tzv.

Ankarskom ugovoru), se predviđa redovno sastajanje ministara inostranih djela, na godišnjem

nivou; uvođenje zajedničkih mjera u oblasti odbrane i kooperacija generalštabova; saradnja u

oblastima kulture, privrede i tehnologije, itd. Apropo ovih odluka, u toku 1953. i 1954. godine

će biti održane tri konferencije ministara inostranih djela i šest trojnih sastanaka generalštabova.

Dopunskim sporazumom uz Ankarski ugovor, je predviđeno i stvaranje Generalnog

sekretarijata, kao tehničkog organa pakta, koji će docnije dobiti status međunarodne

organizacije.22 Bledski ugovor o savezu, političkoj saradnji i uzajamnoj pomoći, zaključen sa

važećim rokom od 20 godina, će precizirati i obaveze država potpisnica o zajedničkoj odbrani,

u slučaju spoljneg napada. U okviru ovog ugovora, biće formiran i Stalni savjet, kojeg će činiti

ministri inostranih djela i drugi članovi vlada tri države, i za koji je predviđeno da se sastaje

dva puta godišnje. Na prvom sastanku Stalnog savjeta, održanog u februaru 1955. godine, u

Ankari, biće potpisan i četvrti ugovor – Sporazum o ustanovljavanju Balkanske savjetodavne

skupštine, koja bi se bavila razmatranjem pitanja međudržavne saradnje tri zemlje, u svim

oblastima.23 Na istom sastanku je donešena odluka o osnivanju Balkanskog instituta, i o

sazivanju Trojne privredne konferencije. Uprkos dobrom kursu saradnje koji je uspostavljen,

već u toku 1955. godine, projekat Drugog balkanskog pakta će doživjeti apsolutni kolaps,

nakon grčko-turskog sukoba oko pitanja Kipra.

Dok će Nikolaje Čaušesku, ’60-ih godina u Rumuniji, uvoditi restriktivne zakone sa

ciljem povećanja nataliteta24, na čelo Bugarske će doći Todor Živkov, koji će inicirati razvoj

industrijalizacije, kolektivizaciju poljoprivrede i trgovinsku razmjenu sa Zapadom. U Grčkoj

će u aprilu 1967. godine doći do vojnog puča, što će rezultirati preuzimanjem vlasti od strane

Grčke vojne hunte, poznatije pod imenom ’’Režim pukovnika’’ i egziliranja grčkog kralja

Konstantina II. U septembru 1968. godine, Albanija će i zvanično napustiti Varšavski pakt,

protestvujući protiv sovjetske invazije na Čehoslovačku.

21 Službeni list FNRJ – Međunarodni ugovori i drugi sporazumi, br. 3, I, 29.4.1953., str. 1-3. 22 Skakun, Milan, Ibidem, str. 146. 23 Predviđeno je da Skupština ima 60 parlamentaraca, što podrazumijeva da bi parlamenti svake države delegirali

po 20 predstavnika. Odluka bi bila donešena, nakon postizanja većine u svakoj grupi predstavnika (pojedinačno). 24 Famoznim Dekretom 770, zabranjeno je podvrgavanje abortusu i korišćenje kontracepcije, svim ženama mlađim

od 45 godina, koje nijesu imale najmanje četvoro djece. Ovakav zakon je imao za cilj stvaranje velike rumunske

nacije. (izvor: Lataianu, Manuela, The 1966 law concerning prohibition of abortion in Romania and its

consequences - the fate of one generation, Warsaw, Polish Academy of Sciences, s.d.; unos na: Max Planck

Institute for Demographic Research, url: http://www.demogr.mpg.de/Papers/workshops/010623_paper25.pdf).

Vrijeme otopljavanja hladnoratovskog sukoba će na Balkanu proizvesti niz različitih

događaja, koji će usmjeriti nove tendencije u formiranju intrigantne političke atmosfere. U

Jugoslaviji će doći do buđenja masovnih nacionalnih pokreta, naročito u Hrvatskoj

(MASPOK)25 i Sloveniji (Cestna afera), gdje će biti zatražena veća autonomna prava za ove

dvije federalne jedinice. Takve okolnosti će uticati na donošenje novog Ustava SFR Jugoslavije,

u februaru 1974. godine, kojim su povećane nadležnosti republika i (naročito) autonomnih

pokrajina, koje će de facto dobiti status federalnih jedinica.26 Josip Broz Tito će biti proglašen

za doživotnog predsjednika Jugoslavije. Iste godine, u julu mjesecu, u Grčkoj će doći do pada

vojne hunte, a Grčka će ubrzo biti proglašena republikom. U Rumuniji će ’’kondukator’’

Čaušesku, sa ciljem konsolidovanja lične vlasti, ustanoviti i preuzeti funkciju predsjednika

države. Albanija će se u tom vremenu, nakon prekida političkih odnosa sa Kinom (1976.)

samoizolovati, što će dovesti do faktičkog uništenja albanske privrede.27 Zanimljivo je

spomenuti i to da će se broj stanovnika Albanije u periodu od 1945. do 1985. godine – uvećati

na 3 miliona (tačnije utrostručiti), usljed restriktivne politike koju su nametali ’’natalitetski

zakoni’’.28

Korijeni jugoslovenske krize su se međutim nazirali i ranije. Rukovodstvo SR Srbije će

Predsjedništvu SFRJ, u martu 1977. godine, predstaviti tzv. Plavu knjigu, zvanično neobjavljeni

izvještaj o ustavnom položaju SR Srbije, njenoj rezultantnoj i asimetričnoj podijeljenosti na tri

dijela, koja je onemogućavala Srbiji da uspostavi suštinske ingerencije nad autonomnim

pokrajinama: Vojvodinom i Kosovom (koje su de facto imale status federalnih jedinica). Tada

25 Poznato kao Hrvatsko proljeće ili MASPOK (masovni pokret) - kao osnovni problem će se nametnuti

identitetska pitanja, nesrazmjerna nacionalna zastupljenost Hrvata u državnoj administraciji i vojsci, kao i

odricanje od alokacija u korist tzv. nerazvijenih krajeva. Zanimljivo je spomenuti da će u toku Afere MASPOK biti

uhapšen i dr Franjo Tuđman, budući predsjednik Hrvatske, koji će zbog svojih političkih aktivnosti biti zatvorski

kažnjavan. 26 Uvod u ovakav epilog uređenja jugoslovenske države je započet krajem ’60-ih godina. Najprije će u aprilu 1967.

godine biti usvojeni amandmani na tadašnji Ustav SFRJ, o uvećanju nadležnosti republika. U februaru 1968.

godine, CK Saveza komunista BiH će definisati jugoslovenske Muslimane kao posebnu naciju. U decembru iste

godine će biti donešeni novi amandmani na Ustav SFRJ, kojima će biti sužene pojedine nadležnosti federacije,

autonomne pokrajine će dobiti pravo na sopstveni Vrhovni sud, dok će iz imena - AP Kosovo i Metohija biti

izbačen naziv ’Metohija’, i pokrajina će biti preimenovana u SAP Kosovo. Biće osnovan i Prištinski univerzitet i

zvanično odobreno javno isticanje albanske nacionalne zastave. Protiv decentralističkih tendencija koje postaju

dominantne u Jugoslaviji će se, po logici stvari, izjasniti srbijansko rukovodstvo, apostrofirajući ugroženost

vitalnih interesa SR Srbije. Josip Broz će uskoro smijeniti kompletno republičko rukovodstvo SR Hrvatske, a

smijeniće i liberalnu struju u partijskom rukovodstvu Saveza komunista Srbije (na čelu sa Markom Nikezićem i

Latinkom Perović), zbog navodnog ’’liberalnog anarhizma’’. 27 U Albaniji će ’70-ih i ’80-ih godina biti izgrađeno preko pola miliona uzemljenih betonskih bunkera, sa ciljem

odbrane zemlje od potencijalnog spoljneg napada (u prvom redu, iz straha, od Jugoslavije). (izvor: Warrick, Joby

(Staff Writer), Albania's Chemical Cache Raises Fears About Others, Washington Post, January 10, 2005., p.

A01.) 28 I u Albaniji će biti zabranjeno podvrgavanje abortusu, a svaka žena koja je rađala natprosječan broj djece,

dobijala je državnu nagradu ‘’Majka Herojina’’, i novčanu nadoknadu. (izvor: Tapon, Francis, The Hidden Europe:

What Eastern Europeans Can Teach Us, s.l., SonicTrek Inc., 2012., p. 452).

će nastupiti period vidnijeg pada jugoslovenske ekonomije, dok će u maju 1980. godine umrijeti

Josip Broz Tito. Njega će naslijediti devetočlano predsjedništvo (sa predstavnicima

Predsjedništva SKJ, šest republika i dvije pokrajine). Uskoro će se aktuelizovati u javnosti i

pitanje drastičnog pada broja srpskog i crnogorskog stanovništva na Kosovu29, što će izazvati

albansku reakciju. U toku marta 1981. godine otpočinju albanski protesti na Kosovu, u okviru

kojih će blizu 25 hiljada Albanaca tražiti da pokrajina Kosovo dobije status republike.

Intervencijom državnih snaga protesti će biti ubrzo ugušeni, ali će pojava takvih etničkih tenzija

najaviti novu političku krizu u Jugoslaviji. U Sloveniji dolazi do buđenja građanskog i

nacionalnog pokreta, koji će zahtijevati politički pluralizam i slobodu govora. U maju 1986.

godine, Slobodan Milošević dolazi na čelo Saveza Komunista Srbije, a u septembru iste godine,

beogradske Večernje novosti će objaviti famozni Memorandum Srpske Akademije Nauka i

Umetnosti.30 Spomenuti memorandum će osuditi tadašnji predsjednik SR Srbije Ivan

Stambolić, nazivajući ga šovinističkim manifestom. Docnije će Stambolić, u decembru iste

godine, biti poražen na partijskim izborima od strane Slobodana Miloševića, i podnijeće

ostavku. U toku oktobra i novembra 1988. godine, doći će do smjene vojvođanskog i kosovskog

pokrajinskog rukovodstva, koji će biti zamijenjeni političarima lojalnim Slobodanu Miloševiću.

U januaru 1989. godine, u Titogradu (današnja Podgorica, Crna Gora), dolazi do masovnih

(antibirokratskih) demonstracija protiv crnogorskog republičkog rukovodstva, što će rezultirati

i njihovom ostavkom. Novo rukovodstvo Saveza komunista Crne Gore, u najvećem dijelu,

činiće saveznici Slobodana Miloševića. U martu 1989. godine, jugoslovenski premijer postaje

Ante Marković, a Skupština SR Srbije usvaja amandmane na Ustav, kojima se pokrajinama

oduzimaju obilježja državnosti. Iste godine, u maju mjesecu, Slobodan Milošević će biti izabran

za predsjednika SR Srbije, dok će u junu, u Zagrebu, biti osnovana politička stranka Hrvatska

Demokratska Zajednica (HDZ). U istom mjesecu će Slobodan Milošević održati svoj famozni

govor na Gazimestanu31 (kod Prištine), dok će 17. septembra Skupština Slovenije izbrisati iz

29 Prema zvaničnim popisnim podacima, na Kosovu je 1961. godine živjelo 27,4% Srba i Crnogoraca, dok ih je

1981. bilo gotovo duplo manje - 14,9%. (izvor: Demografske promene Kosova u periodu 1948-2006 (verzija na

srpskom jeziku), Priština, Zavod za statistiku Kosova, 2008., str. 7; unos na: Agjencia e Statistikave të Kosovës,

url: http://esk.rks-gov.net/SER/publikimet/doc_view/713-demografske-promene-kosova-u-periodu-1948-2006). 30 U pitanju je bio politički dokument, kreiran sa ciljem da se profiliše kao zvaničan stav srpske inteligencije. U

njemu je ocijenjeno da decentralizacija vodi dezintegraciji Jugoslavije i da je srpski narod ugrožen rješenjima

Ustava iz 1974. godine (naročito na Kosovu, i u Hrvatskoj). Takođe, stanovišta ovog memoranduma su počivala

na tezi da federalne jedinice Slovenija i Hrvatska, preuzimaju kontrolu nad ekonomijom Srbije, iz koje savezna

država crpi cjelokupne industrijske kapacitete. Albanski protesti na Kosovu su označeni kao ’’neofašistička

agresija’’. U slučaju raspada Jugoslavije, Srbija je, prema ovom dokumentu, dužna da brine isključivo o svojim

nacionalnim interesima. (izvor: Mikhailović, Kosta; Krestić, Vasilije, Memorandum SANU: odgovori na kritike,

Beograd, SANU, 1995.). 31 Naročito se kontraverznom smatra rečenica: ’’Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni

takve još nisu isključene.’’

svog imena ’’epitet’’ Socijalistička i donijeti amandmane na slovenački ustav, kojima se daje

prednost republičkim u odnosu na savezne zakone.32 Ovakav potez Slovenije će označiti

konkretniju fazu disolucije u koju je polako, ali sigurno, ulazila jugoslovenska federacija.

U ostalim balkanskim državama, situacija će biti nešto manje dramatična. Grčka će

1981. godine postati članica Evropske zajednice (danas EU), ali će njen diplomatski spor sa

Turskom, po pitanju Kipra i razgraničenja na Egeju, dobiti gotovo akutni karakter. U aprilu

1985. godine, umire albanski lider Enver Hodža, što će označiti početak diskontinuiteta sa

pređašnjom politikom samoizolacije. Nakon revolta u Brašovu (1987.) protiv diktature

Čaušeskua, Rumunija će ući u proces opozicione konsolidacije. U toku 1988. i 1989. godine, iz

Bugarske će, usljed politike pritisaka i prisilne bugarizacije, izbjeći preko 300 000 Turaka33 (što

će dodatno rezultirati padom poljoprivredne proizvodnje na jugu države).

Novu stranicu u svjetskoj političkoj istoriji otvoriće dolazak Mihaila Gorbačova na vlast

u SSSR-u 1985. godine, što će imati za posljedicu reformu unutrašnje i spoljne politike

sovjetske države. On će dvije godine kasnije pokrenuti famoznu perestrojku, sa ciljem da

restrukturira sovjetski politički i ekonomski sistem. Na spoljnem planu će biti napušten koncept

Brežnjevljeve doktrine, i biće usvojen novi, kasnije popularno prozvan Sinatrina doktrina.34

Nakon ovakvih evolutivnih promjena u sovjetskoj politici, nastupiće doba novih evropskih

revolucija, koje će obilježiti kraj osamdesetih i početak devedesetih godina, prošlog vijeka.

Poslije Poljske revolucije (pokret ’’Solidarnost’’) i Mađarske revolucije, Istočni i Zapadni

Njemci će 9. novembra 1989. godine srušiti Berlinski zid, koji je dijelio jedan narod i čitavu

Evropu na dva pola, generisana ideologijom. Uslijediće i Plišana revolucija u Čehoslovačkoj,

koja će epilogizirati dobrovoljnim i mirnim razdruživanjem Češke i Slovačke, tri godine

kasnije. Evropske revolucije neće zaobići ni Balkansko poluostrvo.

U Bugarskoj će, tokom oktobra i novembra 1989. godine doći do prvih demonstracija,

koje će se baviti ekološkim pitanjima. Komunistička partija Bugarske, svjesna evropskih

političkih potresa koji su bili na sceni (pad Berlinskog zida), i iz straha da bugarske

demonstracije ne dobiju masovniji karakter, će smijeniti Todora Živkova sa mjesta

predsjednika države, i postaviti reformski nastrojenog Petra Mladenova. Ipak, demonstracije,

32 Uradni list SR Slovenije (brojh 32/89), Ustavni amandmani na Ustav socialističke republike Slovenije, ČZ

Uradni list SR Slovenije, 1989. 33 European Conference of Local Authorities, Official Report of Debates (Documents Working Papers),

Strasbourg, Council of Europe, 1992., p. 111. 34 Brežnjevljeva doktrina, uspostavljena 1968. godine je glasila: ‘’Kada snage, koje su neprijatelji socijalizma,

pokušaju da preokrenu razvoj neke socijalističke zemlje u pravcu kapitalizma, to nije samo problem te zemlje, već

zajednički problem i briga svih socijalističkih zemalja.’’ Sa druge strane, tzv. Sinatrina doktrina (simbolički

nazvana po antologijskoj pjesmi Frenka Sinatre ’’I Did It My Way’’), je podrazumijevala novo stanovište sovjetske

spoljne politike, sadržano u stavu da se ne miješa u unutrašnja pitanja bilo koje države.

na čijem će se čelu naći anti-komunističke grupacije, će biti nastavljene, sa zahtjevom da se

izvedu demokratske reforme i ukine ustavna pozicija Komunističke partije Bugarske (KPB).

Na takve zahtjeve će pristati Petar Mladenov, i nakon održavanja okruglog stola (po poljskom

modelu), KPB će izgubiti svoju ustavnu ulogu, i biće zakazani prvi višestranački izbori, za jun

1990. godine. Izbornu pobjedu će odnijeti Bugarska Socijalistička Partija, koja je predstavljala

političkog sukcesora KPB-e. U novembru, iste godine, Bugarska će ukloniti komunistički

amblem sa svoje zastave, i izbaciti iz svog državnog imena termin ’’Narodna’’ (Republika

Bugarska).

Nakon šte će, na Malteškom samitu, američki predsjednik Džordž Buš i sovjetski lider

Mihail Gorbačov, staviti formalnu tačku na Hladni rat, u decembru 1989. godine biće izvedena

i Rumunska revolucija, u vidu pobune protiv tvrdog socijalističkog pravca, na kojem je

insistirao Nikolae Čaušesku, kao i protiv koncepcije policijske države, u okviru koje je tajna

policija Sekuritate imala gotovo neograničene nadležnosti. Ekonomska situacija u državi je bila

dramatična (prosječna mjesečna radnička zarada je iznosila oko 120 američkih dolara35).

Čaušesku je odbijao svaku ideju o reformi ekonomskog i destaljinizaciji političkog sistema.

Insistirao je na otplaćivanju ino-duga (uspio je da vrati 11 milijardi dolara36) i izgradnji

megalomanskih projekata, od kojih će ostati najzapamćeniji vještački Kanal Černavoda-Negru

voda, dugačak 67 kilometara, koji skraćuje plovni put između Dunava i Crnog Mora. Rumunska

revolucija će krenuti iz Temišvara, i prenijeće se na ulice Bukurešta. Čaušesku će demonstracije

nazvati ’’spoljnom agresijom na suverenitet Rumunije’’, i zakazaće prisilni kontra-miting u

Bukureštu, na kojem će doživjeti fijasko. Koristeći se svojevrsnom ’’drvenom retorikom’’, na

bazi floskula i perifernih zaključaka, on će temišvarske demonstrante nazvati ’’fašističkim

agitatorima’’, što će izazvati burne reakcije kod okupljene mase, koja mu kroz zvižduke i buku,

neće dozvoliti da nastavi svoj govor. Miting će se oteti kontroli, a okupljeni narod će probiti

policijske barikade. Nikolae Čaušesku će, u panici, zajedno sa svojom suprugom Elenom,

napustiti Bukurešt, i sletjeće u rumunski grad Trgovište, gdje će biti uhapšeni. Nakon tri dana,

25. decembra, njih dvoje će biti osuđeni na smrtnu kaznu, koja će odmah biti izvršena.

Rumunija će tako ući u istoriju, kao jedina komunistička država koja je nasilnim putem

promijenila vlast i izvela revoluciju. Čaušeskua će na predsjedničkoj funkciji zamijeniti njegov

35 United Nations Development Program (UNDP), Human Development Report 2000; Trends in human

development and per capita income, New York, Oxford University Press, 2000. 36 Siani-Davies, Peter, The Romanian revolution of December 1989, s.l., Cornell University Press, 2005., p. 33.

nekadašnji saradnik Jon Ilijesku.37 Epilog ove revolucije će biti sadržan i u brojci od preko

hiljadu mrtvih i preko tri hiljade ranjenih ljudi.

U Albaniji će, nakon smrti Envera Hodže, biti započet proces blagih ekonomskih

reformi, koje neće imati osjetniji karakter, koji je bio neophodan nakon višegodišnje politike

samoizolacije. Pod pritiskom narodnih demonstracija (koje su krenule iz Skadra), albanski

predsjednik Ramiz Alia će pristati na zahtjeve za političkim reformama i sazivanjem

višestranačkih izbora (mart, 1991.). On će potpisati i Helsinški završni akt, dok će njegova

transformisana Socijalistička partija Albanije, pobijediti na zakazanim izborima. Ipak, na

novim izborima, koji će biti održani u martu naredne godine, vlast će preuzeti antikomunistička

opozicija, na čelu sa Demokratskom partijom Albanije, lidera Sali Beriše.

U Jugoslaviji će, međutim, situacija biti najdramatičnija. Pošto će u Ljubljani biti

zabranjeno anti-birokratsko okupljanje srpskih demonstranata, Srbija će proglasiti ekonomsku

blokadu Slovenije, u novembru 1989. godine, a sljedećeg mjeseca, Slobodan Milošević će

odlučiti da prekine slanje električne energije Hrvatskoj. U januaru 1990. godine, premijer Ante

Marković će započeti reformu ekonomskog sistema Jugoslavije. Istog mjeseca će biti održan i

posljednji Kongres Saveza komunista Jugoslavije (SKJ), koji će se završiti neslavno,

napuštanjem slovenačke i hrvatske delegacije, što će na kraju označiti raspad SKJ. Ubrzo će

započeti i masovne demonstracije na Kosovu. U februaru će biti donešeni amandmani na ustav

SR Hrvatske, koji će omogućiti organizaciju prvih višestranačkih izbora. Srbi u Hrvatskoj će,

iz straha od potencijalnog izdvajanja Hrvatske, početi sa organizovanjem protesta, u kojima će

se tražiti očuvanje teritorijalnog integriteta Jugoslavije. U aprilu će biti održani prvi

demokratski parlamentarni i predsjednički izbori u Sloveniji, na kojima će pobijediti

Demokratska opozicija Slovenije (DEMOS), dok će slovenački predsjednik postati Milan

Kučan (kao nezavisni kandidat). U istom mjesecu, na izborima u Hrvatskoj će pobijediti

Hrvatska Demokratska Zajednica (HDZ), na čelu sa Franjom Tuđmanom (nekadašnjim

akterom Hrvatskog proljeća). Raspad Jugoslavije će najaviti i veliki neredi na fudbalskoj

utakmici Dinamo - Crvena Zvezda, odigranoj u Zagrebu, u maju mjesecu. Istog mjeseca, biće

osnovana i Stranka demokratske akcije (SDA) u Sarajevu, a Franjo Tuđman će, u hrvatskom

Saboru, biti izabran za predsjednika, obrazlažući ustavni manifest, u kojem se najavljuje

oduzimanje statusa konstitutivnog naroda Srbima u Hrvatskoj. U junu mjesecu, Hrvatska će iz

svog imena izbaciti naziv ’’Socijalistička’’, i usvojiće nove (nekomunističke) državne simbole,

a Vladimir Šeks (predsjednik hrvatskog Sabora) će izjaviti kako se Jugoslavija mora

37 Sebetsyen, Victor, Revolution 1989: The Fall of the Soviet Empire, New York, Pantheon Books, 2009.

transformisati u konfederaciju. Početkom jula, srpski političar iz Hrvatske, Milan Babić, će

najaviti formiranje srpske autonomne oblasti Krajina, a skupština SAP Kosova će proglasiti

Kosovo republikom. Takvu odluku će, međutim, abolirati Srbija, ukidanjem kosovske

skupštine. Srbija će takođe donijeti izborni zakon, koji će omogućiti održavanje prvih

višestranačkih izbora. U avgustu mjesecu, hrvatski Srbi će započeti tzv. Balvan revoluciju, a u

Sarajevu će biti osnovana Srpska demokratska stranka (SDS). U septembru mjesecu, Srbija će

donijeti Ustav, koji će u pojedinim političkim krugovima biti ocijenjen kao ustav nezavisne

države. U oktobru, Srpsko nacionalno vijeće će proglasiti stvaranje autonomne Republike

Srpske Krajine, na teritoriji Hrvatske. Istog mjeseca, hrvatsko i slovenačko rukovodstvo će

ponuditi konfederalni model za novu organizaciju Jugoslavije, što će biti odbijeno. Slovenački

parlament će ubrzo ukinuti 27 saveznih zakona na svojoj teritoriji, a statua bana Jelačića će

ponovno biti vraćena na nekadašnji ’’Trg Republike’’ u Zagrebu. U novembru će biti održani i

prvi višestranački izbori u Bosni i Hercegovini, na kojima će pobijediti nacionalna koaliciona

lista (SDA-SDS-HDZ BiH). U decembru će biti održani izbori i u Srbiji, na kojima će pobijediti

Slobodan Milošević i njegova Socijalistička partija Srbije (SPS), kao i u Crnoj Gori, gdje će

izbornu pobjedu odnijeti pro-miloševićevski Savez komunista Crne Gore (kasnije Demokratska

partija socijalista). U Makedoniji će relativnu većinu u Sobranju dobiti Partija za makedonsko

nacionalno jedinstvo (poznata i kao VMRO). Krajem decembra, Republika Hrvatska će donijeti

novi Ustav, u kojem će Srbima biti oduzet status konstitutivnog naroda. Samo dan kasnije,

građani Slovenije će, na referendumu o državnoj nezavisnosti, masovno glasati za

uspostavljanje slovenačke države. Na kraju 1990. godine, industrijska proizvodnja u Jugoslaviji

će opasti za 18,2%.

U januaru 1991. godine, Hrvatska će stvoriti svoje vojne snage (Vijeće obrane), a

Generalštab JNA će zatražiti uvođenje vanrednog stanja na cijeloj teritoriji SFRJ, što će biti

odbijeno na Predsjedništvu.38 Devetog marta, iste godine, započeće masovne demonstracije

opozicije u Beogradu, protiv vlasti Slobodana Miloševića, koje će biti ugušene silom. 15. marta,

Slobodan Milošević će u intervjuu za Radio-televiziju Srbije (RTS) izjaviti kako ’’Jugoslavija

više ne postoji.’’ U maju mjesecu, biće održan i referendum o nezavisnosti u Hrvatskoj, na

kojem će se 94% građana izjasniti za državnu samostalnost. 25. juna, Slovenija i Hrvatska će

proglasiti državnu nezavisnost. Dva dana kasnije će započeti Desetodnevni rat u Sloveniji (sa

epilogom od preko 60 žrtava), koji će biti završen Brionskim sporazumom, nakon čega će se

JNA povući iz Slovenije. U avgustu će zasijedati arbitražna komisija Evropske zajednice, tzv.

38 Zanimljivo je reći da je odlučujući glas protiv odluke o uvođenju vanrednog stanja u SFRJ dao bosanski Srbin -

Bogić Bogićević, što će u srpskim nacionalističkim krugovima biti označeno kao čin veleizdaje.

Badinterova komisija, koja će izdati mišljenje da su republičke granice istovremeno i državne

granice, i da pravo na samoopredjeljenje imaju republike, a ne narodi. Istog mjeseca, JNA će

započeti opsadu Vukovara, a u septembru će Makedonija proglasiti državnu nezavisnost. JNA

će u oktobru mjesecu rektirati Banske dvore, u Zagrebu, i započeti opsadu Dubrovnika, a

hrvatske snage (pod komandom generala Mirka Norca) će izvršiti masakr nad srpskim

stanovništvom u Gospiću (operacija ’’Medački džep’’, najmanje 40 ubijenih civila).39 U

novembru će JNA osvojiti Vukovar, i izvršiti masakr u Ovčari, gdje će stradati preko 250

nedužnih civila40, a hrvatsko političko vođstvo u BiH će proglasiti Hrvatsku republiku Herceg-

Bosnu. U decembru iste godine, savezni premijer Ante Marković podnosi ostavku. U januaru

1992. godine, Evropska zajednica (na inicijativu Njemačke), će priznati nezavisnost Slovenije

i Hrvatske, a srpsko političko rukovodstvo u BiH će proglasti Republiku Srpsku BiH. U februaru

će biti organizovan referendum u Bosni i Hercegovini (na koji će izaći oko 63% birača, zbog

bojkota srpskog stanovništva). 92% izašlih građana će glasati za nezavisnost BiH. Nova

politička nestabilnost je bila na vidiku, ali je predratni Karington-Kutilijerov plan za mir iz

marta 1992. godine, otvorio nadu da bosansko bure baruta ipak neće eksplodirati. Međutim,

muslimanski lider Alija Izetbegović će na koncu, nakon susreta sa američkim ambasadorom u

Jugoslaviji, Vorenom Zimermanom, povući svoj potpis. U aprilu mjesecu, Evropska zajednica

i SAD će priznati nezavisnost Bosne i Hercegovine. Uslovi za rat u BiH su praktično bili

stvoreni. Paravojna jedinica Srpska dobrovoljačka garda (na čelu sa Željkom Ražnatovićem

Arkanom) će zauzeti bosanske gradove Bijeljinu i Zvornik. 27. aprila će biti proglašena SR

Jugoslavija, konstituisana od Srbije i Crne Gore. U martu 1992. godine, Ujedinjene Nacije

(UN) će uvesti sankcije SR Jugoslaviji (Rezolucija SB 757), označivši je najodgovornijom za

sukobe u bivšoj Jugoslaviji.

Ante Marković, koji je u toku svog mandata smanjio ino-dug Jugoslavije sa 21 milijarde

na 11,5 milijardi dolara, će tih dana (nakon spomenute ponude Evropske zajednice)

konstatovati: ’’Te poruke, koje idu i na to da nam se pruži takva snažna materijalna i financijska

podrška, kakvu nismo mogli ni očekivati, izgleda ne dospijevaju u glave, u neke užarene glave,

nekih ljudi u našoj zemlji.’’41 Ratovi u Hrvatskoj i, naročito, u Bosni Hercegovini će imati

tragičan epilog. Prvi veći predratni zločin u BiH će biti zabilježen u Sijekovcu42, kod Bosanskog

39 Fischer, H.; McDonald, Avril, Yearbook of International Humanitarian Law, Volume 5, s.l., Cambridge

University Press, 2005., p. 478. 40 Hudson, Alexandra, U.N. tribunal to rule in Vukovar massacre case, Amsterdam, Reuters, 2007. 41 Dokumentarni film Dogovoreni rat (prvi deo), Radio Televizija Srbije, jun 2011. godine. 42 Helsinki Watch Report, War crimes in Bosnia-Hercegovina, NY, Human Rights Watch, Volume 1, 1992., p.

45.

Broda (mart, 1992.; ubijeno 47 srpskih civila, od strane muslimansko-hrvatskih jedinica). U

aprilu mjesecu će uslijediti opsada i bombardovanje Sarajeva, od strane snaga bosanskih Srba,

koja će trajati naredne četiri godine, i u okviru koje će nastradati blizu 10 hiljada civila.43

U maju 1992. godine, doći će do sastanka u Gracu, između vođa bosanskih Srba i

Hrvata, Radovana Karadžića i Mate Bobana, na kojem se polemisalo o srpsko-hrvatskom

razgraničenju u BiH, bez prisustva muslimanskih predstavnika. Njih dvojica će se dogovoriti,

gotovo perverzno, da nova srpsko-hrvatska granica u Hercegovini bude glavna ulica (’’Maršala

Tita’’) u Mostaru. Predvidjeli su i postojanje male islamske tampon države, između srpskih i

hrvatskih granica, kao i međunarodnu arbitražu za oblast Posavine i grada Brčkog.44 Smatra se

da je ovaj politički dogovor, nastavak Sastanka u Karađorđevu. Takvo stajalište će potvrditi i

pismo Franja Tuđmana, američkom senatoru Robertu Dolu, koji će konstatovati da je dogovor

u Gracu, dio ’’mirovne konferencije o Bosni i Hercegovini, čiji je protektor (konferencije)

Evropska zajednica.’’45 U junu 1992. godine će nastupiti i vojni sukobi između Armije BiH i

Hrvatskog vijeća obrane, koji će intenzivno trajati sve do februara 1994. godine.46 Od aprila

1992. do januara 1994. godine, zabilježeni su i teški srpski zločini u Foči, nad muslimanskim

(bošnjačkim) stanovništvom tog kraja (epilog: oko 1900 mrtvih, i 850 nestalih47), kao i u

Višegradu (1760 žrtava48), Prijedoru i Doboju. U januaru 1993. godine, muslimanske snage će

izvršiti zločin u Bratuncu, nad srpskim stanovništvom (preko 50 mrtvih civila). Istog mjeseca

biće stavljen na stol i tzv. Vens-Ovenov plan, koji će odbiti srpska strana.49 U julu iste godine,

doći će na red i Oven-Stoltenbergov plan, koji će odbiti muslimanska strana.50 U septembru

1993. godine, na Prvom bošnjačkom saboru, održanom u Sarajevu, biće u konačnom usvojeno

43 Bassiouni, Cherif, Final report of the United Nations Commission of Experts established pursuant to Security

Council resolution 780, s.l., United Nations, 1994. (unos na: University of the West England; url:

http://www.ess.uwe.ac.uk/comexpert/ANX/VI-01.htm). 44 Kumar, Radha, Divide and fall? Bosnia in the annals of partition, Verso Books, 1997. p. 55. 45 Lukic, Reneo; Lynch, Allen, Europe From the Balkans to the Urals: The Disintegration of Yugoslavia and the

Soviet Union, s.l., Oxford University Press, 1996., p. 210-212. 46 U okviru ovog sukoba će biti zabilježeno etničko čišćenje bosanskih Muslimana u Lašvanskoj dolini, a konačan

zbir žrtava se procjenjuje na oko 2 hiljade ubijenih i nestalih. (izvor: Istraživačko-dokumentacioni centar Sarajevo,

Podaci o žrtvama u Novom Travniku, Vitezu, Kiseljaku i Busovači; url: http://www.idc.org.ba). 47 Istraživačko-dokumentacioni centar Sarajevo, Podaci o broju stradalih Fočana, 2006.; url:

http://www.idc.org.ba. 48 Istraživačko-dokumentacioni centar Sarajevo, Ljudski gubici ’91-’95, url: http://www.idc.org.ba. 49 Specijalni izaslanici UN-a Sajrus Vens i Dejvid Oven, će napraviti plan unitarne države BiH, podijeljene na 10

samoupravnih (etničkih) pokrajina. Naime, rukovodstvo Srbije će prihvatiti ovaj plan, kojeg će na mirovnoj

konferenciji u Atini, u maju 1993. godine, poslije dugog ubjeđivanja, potpisati čak i Radovan Karadžić. Ipak,

Skupština Republike Srpske je odbila da ratifikuje ovaj plan, usljed činjenice da je njena vojska morala da se

povuče sa 27% teritorije koju je kontrolisala. Bosanske Srbe će probati da ubijede u neminovnost ratifikacije

političko vođstvo SRJ (na čelu sa Miloševićem), kao i grčki premijer Konstantinos Micotakis, međutim

bezuspješno. 50 Prema ovom planu, Torvalda Stoltenberga i Dejvida Ovena, BiH bi bila federalizovana, po sljedećim

proporcijama: 52% teritorije bi pripalo srpskoj, 30% muslimanskoj, a 18% hrvatskoj jedinici.

etničko ime – Bošnjak.51 U novembru te godine, Hrvatsko vijeće obrane (HVO) će granatirati

Stari most, u Mostaru, koji će se urušiti u Neretvu. Još jedan simbol spajanja civlizacija, naroda

i ljudi će nestati, kao i sve ono što je nekada na njegovim obalama živjelo. Uslijediće i masakri

na Markalama, u istorijskom jezgru Sarajeva, u februaru 1994. (68 mrtvih, 144 ranjenih) i u

avgustu 1995. (37 mrtvih, 90 ranjenih). Nakon prvog napada, Generalni sekretar UN Butros-

Gali će inicirati intervenciju NATO pakta, koji će započeti vazdušne napade na Republiku

Srpsku.

U martu 1994. godine, u Vašingtonu, predstavnici bosanskohercegovačkih Hrvata (koje

je predstavljala Republika Hrvatska) i Bošnjaka (Republike Bosne i Hercegovine) će potpisati

primirje, a ubrzo i Sporazum o formiranju Federacije Bosne i Hercegovine, koja bi u budućnosti

omogućila stvaranje konfederacije sa Hrvatskom. U maju, te godine, hrvatske vojno-policijske

snage će izvesti Operaciju Bljesak, na prostoru zapadne Slavonije (koja se nalazila u sastavu

Republike Srpske Krajine - RSK), sa ciljem vraćanja iste u okvire ustavno-pravnog poretka

Hrvatske. Ova akcija će izazvati iseljavanje oko 15 hiljada Srba iz ove oblasti.52 Istovjetno,

Vojska RSK će granatirati Zagreb, gdje će poginuti šest civila, a biće ih ranjeno preko 170. U

julu 1995. godine, dogodiće se najveći zločin u tragičnim jugoslovenskim ratovima – Vojska

Republike Srpske (pod komandom generala Ratka Mladića) i srbijanska paravojna grupa

Škorpioni, će izvršiti masovne masakre u bosanskom gradu Srebrenici, nad preko 7 hiljada

Bošnjaka. Međunarodni sud pravde u Hagu će ovaj zločin, 2007. godine, proglasiti

genocidom.53 U avgustu 1995. godine, nastupiće nova akcija hrvatskih vojnih snaga, poznata

kao Operacija Oluja, koja će se završiti padom Republike Srpske Krajine. Sukob križa i krsta,

na ovom prostoru će proizvesti novu katastrofu. Operacija Oluja, koja će proizvesti egzodus

od 250 hiljada Srba iz Republike Hrvatske, će od strane Međunarodnog tribunala za bivšu

51 Dr Muhamed Filipović će tom prilikom izjaviti: ’’Ko smo mi Bošnjaci? Mi Bošnjaci smo onaj dio našeg

prvobitnog bosanskoga naroda koji kontinuira svojstvo narodnoga bića ove zemlje, ostvaruje unutar toga bića

povijesni smisao i sadržaj ove zemlje i nosi njeno povijesno i državno pravo. Mi smo, dakle, nasljednici onoga što

je Bosna kao zemlja, kao država i kao povijesni subjekt bila i jeste. To naše svojstvo nikoga ne isključuje iz

sudjelovanja u tom naslijeđu i njegovoj perpetuaciji, ali neće da bude žrtva parcijalnih odluka dijelova prvobitnog

bošnjačkog naroda da se identificira i veže za narodnosnu ideju, interese i državno pravo nekih drugih država i

naroda.’’ 52 Samo tri mjeseca ranije, u januaru 1995. godine, hrvatskim Srbima će biti ponuđen plan Z4, od strane Kontakt

grupe, na čelu sa Piterom Galbrajtom, koji je podrazumijevao formiranje demilitarizovane autonomne oblasti

Srpska Krajina (koju bi činilo 11 srpskih opština), koja bi se reintegrisala u pravni sistem Republike Hrvatske, ali

bi istovremeno imala potpunu monetarnu i fiskalnu nezavisnost, svoje sudstvo i izborni sistem, predsjednika, grb,

zastavu, himnu, policiju (ali ne i vojsku). Zvanična Hrvatska je načelno prihvatila sporazum kao polazište za

pregovore, ali će krajiški Srbi ovaj prijedlog odbiti. (izvor: Pauković, Davor, Uspon i pad ‘’RSK’’, Zagreb, 2005.). 53 Zaključak MSP: ‘’Sud zaključuje da su djela počinjena u Srebrenici (...) počinjena u nastojanju da se djelimično

eliminiše grupa Muslimana Bosne i Hercegovine, kao cjelina, te prema tome zaključujemo da je ovo bio čin

genocida, počinjen od strane članova Vojske Republike Srpske (...).’’ (izvor: The Application of the Convention

on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (Bosnia and Herzegovina v. Serbia and Montenegro,

Judgment, 2007., ICJ General List No. 91, p. 108, paragraph 297.)

Jugoslaviju, biti proglašena združenim zločinačkim poduhvatom, sa ciljem trajnog i prisilnog

protjerivanja Srba.54

Situacija u Bosni i Hercegovini se počela dramatično mijenjati. Nakon združene

ofanzive bošnjačko-hrvatskih snaga, koje će teritoriju Srba svesti na manje od 50%, u avgustu

1995. godine NATO avijacija će otpočeti dvonedjeljne napade na Republiku Srpsku, nakon

čega će srpske snage povući naoružanje sa pozicija oko Sarajeva, što je značilo da je opsada

ovog grada konačno završena. U novembru 1995. godine, u Dejtonu, biće potpisan mir između

zaraćenih strana, u BiH. Sporazum će potpisati Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija

Izetbegović, a u decembru će biti i svečano ratifikovan, u Parizu. Prema Dejtonskom

sporazumu, Bosna i Hercegovina je definisana kao nezavisna i međunarodno priznata država,

koju čine tri konstitutivna naroda: Bošnjaci, Srbi i Hrvati, i dva politička entiteta: Federacija

BiH (51%) i Republika Srpska (49%).55 U avgustu 1996. godine, biće uspostavljeni diplomatski

odnosi između SR Jugoslavije i Republike Hrvatske.

Nakon etničkih tenzija u Targo Murešu i političkih protesta, početkom ’90-ih godina,

Rumunija će se suočiti sa velikim stepenom siromaštva, u periodu političko-ekonomske

tranzicije. Prosječna plata, u Rumuniji, je 1996. godine bila među najnižima u istočnoj Evropi,

i iznosila je oko 108 američkih dolara.56 U Bugarskoj će situacija biti prilično slična (sa

prosječnom platom od 120 dolara57), dok će nivo kriminala i korupcije biti ekstremno izražen.

Na čelo države će 1992. godine doći anti-komunistički Savez demokratskih snaga, čija će

politika masovne privatizacije izazvati visok stepen nezaposlenosti. Takvu političku situaciju

će iskoristiti Socijalistička partija, na čelu sa Žanom Videnovim, koji će pobijediti na

parlamentarnim izborima, održanim 1995. godine. Ipak, Bugarska će uskoro ući u tešku fazu

hiper-inflacije i slom bankarskog sistema. Albanija će se, u tom vremenu, suočavati sa teškim

problemom nezaposlenosti (preko 300 hiljada nezaposlenih), ali i dramatičnim političkim

odnosima sa Grčkom (koja će protjerati oko 70 hiljada ilegalnih albanskih imigranata). Ipak,

Albanija će u septembru 1995. godine, sklopiti sporazum sa 41 bankom sa zapada, i oboriti

spoljni dug sa 500 miliona na 100 miliona američkih dolara. 1996. godine će situacija u zemlji

početi da se popravlja, pa će broj nezaposlenih biti smanjen na 170 hiljada. Iako će se politička

situacija na spoljašnjem planu popravljati (usljed intenziviranja saradnje sa Grčkom), Albanija

54 Unos na: International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia; url: http://www.icty.org/case/gotovina/4. 55 Granice entiteta će u najvećoj mjeri biti slične onima koje je predložila Kontakt grupa, 1994. godine. 56 Atal, Yogesh, Poverty in transition and transition in poverty: recent developments in Hungary, Bulgaria,

Romania, Georgia, Russia, Mongolia, s.l., Berghahn Books, 1999., p. 118. 57 Brown, J.F., Open Media Research Institute, The OMRI annual survey of Eastern Europe and the former Soviet

Union, 1996: forging ahead, falling behind, s.l., M.E. Sharpe, 1997., p. 152.

će se u maju 1996. godine suočiti sa dubokom unutrašnjom političkom krizom. Demokratska

partija Sali Beriše, će dobiti 87% glasova na, tada održanim parlamentarnim izborima.

Socijalistička partija će optužiti Berišu za izbornu krađu, a vrhunac nezadovoljstva će nastupiti

početkom 1997. godine, u vrijeme svojevrsnog građanskog rata, ili tzv. Anarhije u Albaniji,

koja će nastupiti zbog rudimentarnog finansijskog sistema u državi, koji se bazirao na tzv.

Poncijevoj šemi i famoznim piramidalnim investicionim fondovima, koji su bili legalni plašt za

krijumčarenje oružija i pranje novca. Tako će građani Albanije, zahvaljujući takvom sistemu,

izgubiti preko milijardu dolara sopstvenog novca.58 U toku Anarhije u Albaniji, život će izgubiti

oko dvije hiljade ljudi, a poltička kriza će se završiti izbornom pobjedom Socijalističke partije,

u junu, iste godine.

SR Jugoslavija će, nakon ukidanja međunarodnih sankcija i jedne od najvećih svjetskih

hiperinflacija ikada, otpočeti sa neznatnim ekonomskim oporavkom.59 Ipak, oko 800 hiljada

ljudi će biti nezaposleno60, u državi će figurirati oko 900 hiljada izbjeglica61, a prema izvještaju

Crvenog krsta (iz 1996. godine) 3 miliona građana Jugoslavije je živjelo na liniji siromaštva.62

Politička kriza u zemlji će nastupiti 1996. godine, kada će opoziciona lista ’’Zajedno’’

pobijediti na lokalnim izborima (u svim većim gradovima Srbije), što će Miloševićev režim

odbiti da prizna. Ubrzo će nastupiti masovni građanski i studentski protesti širom Srbije (koji

će krenuti iz Niša). Poslije 117 dana demonstracija, Milošević će ipak, u februaru 1997., priznati

opozicionu pobjedu na lokalnom nivou, nakon dolaska specijalnog izaslanika OEBS-a Felipea

Gonzalesa, usvajanjem lex specialisa.63 64 Tada će se intenzivirati i vojno-politički sukobi na

Kosovu i Metohiji. 1997. godina označava prekretnicu i na crnogorskoj političkog sceni. Dolazi

do velike crnogorske političke šizme i sukoba dvije struje u Demokratskoj Partiji Socijalista (do

tada, glavnom političkom savezniku Slobodana Miloševića u Crnoj Gori) i to po pitanju statusa

Crne Gore u dvočlanoj jugoslovenskoj federaciji. Oko tadašnjeg crnogorskog premijera Mila

Đukanovića će se formirati frakcija koja se zalagala za federalni koncept države Srba i

Crnogoraca, naspram frakcije predsjednika republike – Momira Bulatovića i njegovog

unitarističkog koncepta ’’Jugoslavija bez alternative!’’. Nakon razlaza te dvije političke struje

58 Pike, John, Albanina Civil War (1997), s.l. (unos na: globalsecurity.org). 59 Oporavak će biti iniciran programom guvernera Narodne banke Jugoslavije, Dragoslava Avramovića, koji će

zaustaviti hiperinflaciju, i uspostaviti odnos 1:1, između jugoslovenskog dinara i njemačke marke. Ipak, nakon

njegovog otvorenog kritikovanja politike Slobodana Miloševića, Avramović će ubrzo biti smijenjen. 60 Europa Publications Limited, Central and South-Eastern Europe 2003, London, Routledge, 2002., p. 606. 61 Jeffries, Jan, The former Yugoslavia at the turn of the twenty-first century: a guide to the economies in transition,

London, Routledge, 2002., p. 610 62 Ibidem, p. 609. 63 Nikolić, Miloš, The tragedy of Yugoslavia, s.l., Nomos, 2002., p. 82. 64 Socijalistička Partija Srbije će, međutim, na parlamentarnim izborima 1997. godine, pobijediti opoziciju, nakon

njenog razilaženja (najveći dio opozicije će bojkovati izbore).

aktuelizovana je priča o novom crnogorskom putu. Mnogi su protumačili da se već tada

razmišlja o projektu nezavisne Crne Gore. Međutim krajnje smireno i ’’u svom duhu’’, tadašnji

predsjednik crnogorskog parlamenta Svetozar Marović je bio prvi koji je demantovao takvu

mogućnost: Srbija i Crna Gora su dvije stare evropske države i njihovo odvajanje nije

neophodno da bi se to potvrdilo.65 U Hrvatskoj će nastupiti ozbiljna ekonomska depresija,

usljed posljedica rata ali i lošeg procesa privatizacije i denacionalizacije. Nepotizam koji je

vladao u državnim strukturama, ali i Tuđmanov autoritarizam66, će dodatno uticati na

ekonomsku krizu u zemlji. Posljedice ’’divljeg kapitalizma’’ će otežati i brojka od 400 hiljada

izbjeglica. U novembru 1995. godine (kada će prosječna plata iznositi 275 dolara67), biće

potpisan Erdutski sporazum, između Hrvatske i SR Jugoslavije, o reintegraciji područja istočne

Slavonije, Baranje i istočnog Srema, u okvire hrvatske države (pod administrativnim nadzorom

UN-a, na bazi rezolucije 1037.).

Situacija u Bosni i Hercegovini će ući u stabilniju fazu. Funkciju Visokog predstavnika

za BiH (koja, kao funkcija, ima najveći autoritet u zemlji) će preuzeti Karl Bilt, a NATO pakt

će poslati 60 hiljada vojnika, radi ’’održavanja mira’’ u Bosni i Hercegovini. Radovan Karadžić

i Ratko Mladić će se povući iz vojno-političkih poslova Republike Srpske, nakon što je protiv

njih podignuta međunarodna optužnica (1995.). 1996. godine će biti formirano Predsjedništvo

BiH, koje će činiti: Alija Izetbegović, Momčilo Krajišnik i Krešimir Zubak. Ekonomska

situacija, nakon rata, biće haotična. Prema nalazu Svjetske banke, 60% stanovništva će biti

nezaposleno.68 Procijenjeno je da će za obnovu zemlje biti neophodno preko 5 milijardi

dolara.69 Makedonija će se, nakon izglasavanja državne nezavisnosti, najprije suočiti sa

političko-identitetskim konfliktom koji će imati sa zvaničnom Grčkom. Usljed grčko-

makedonskog spora oko istorijskog imena - Makedonija, Ujedinjene Nacije će je, 1993. godine,

priznati kao Bivšu Jugoslovensku Republiku Makedoniju (BJRM).70 N’o, to neće biti kraj ovog

spora, jer će Grčka biti nezadovoljna činjenicom da (BJ) Republika Makedonija koristi na

svojoj državnoj zastavi simbol antičke Makedonije – Verginino sunce (zvijezdu iz Kutleša),

65 Grujić, Dragoslav, Markuzijanac sa Biblijom, Beograd, Vreme, br. 636., 2006. 66 Tuđman će, recimo, izazvati tzv. Zagrebačku krizu, 1995. godine, kada će odbiti da prizna pobjedu opozicije na

lokalnim izborima u Zagrebu, i istovremeno da verifikuje kandidaturu opozicione liste za gradonačelnika. Kasnije

će, na kontraverzan način, pridobiti dva opoziciona odornika, i formirati vlast u Zagrebu. 67 Europa Publications Limited, Ibidem, p.183. 68 Jeffries, Jan, Ibidem, p. 180. 69 Ibidem, p. 184. 70 Grčko-makedonski spor oko državnog imena će opstati i do današnjih dana. Makedonija će insistirati na svom

ustavnom državnom imenu Republika Makedonija, dok će Ujedinjene Nacije predložiti međunarodni naziv

Republika Makedonija (Skopje). U međunarodnim relacijama su se mogli čuti i drugačiji prijedlozi: Demokratska

Republika Makedonija, Nezavisna Republika Makedonija, Nova Republika Makedonija, Sjeverna Makedonija,

Gornja Makedonija. Grčka strana će predložiti naziv Nova Makedonija.

kao i njene istorijske pokrajine Grčke Makedonije. Stoga će Grčka, 1994. godine uspostaviti

trgovinsku blokadu, a naredne godine će uvesti i sankcije prema Republici Makedoniji.

Makedonske institucije će, 1995. godine, biti primorane da promijene državnu zastavu, i da

apliciraju žuto sunce sa osam zrakova (umjesto onog iz Kutleša, koje je imalo šesnaest zrakova).

Verginino sunce će, na osnovu odluke Svjetske organizacije za intelektualnu svojinu, biti

proglašeno istorijskom tekovinom grčke države. Ekonomska situacija u zemlji će biti

nepovoljna, a prosječna plata će do 1999. godine evoluirati niskim intenzitetom, i doći do nivoa

od svega 180 dolara.71

Slovenija će međutim biti jedini svijetli primjer disolucije SFRJ. Ona će odmah ući u

fazu privatizacije i liberalizacije tržišta. 1993. godine će postati članica Međunarodnog

monetarnog fonda (MMF) i Svjetske banke, potpisaće trgovinski sporazum sa Evropskom

Unijom, u koju će ’putovati’ 70% slovenačkog izvoza. Nivo nezaposlenosti će se 1996. godine

smanjiti na 7,5%, a stepen inflacije na 9,9%. Iste godine će biti potpisan i Sporazum o

pridruživanju sa EU. Iako nivo stranih investicija u Sloveniji neće biti impozantan, zbog

zakonske regulative da stranci ne mogu biti vlasnici zemlje u Sloveniji (do 1997.), najsjevernija

južnoslovenska država će se kretati u pravcu intenzivnog ekonomskog razvoja. Slovenački

GDP će biti najveći u bivšoj Jugoslaviji, a 2000. godine će biti veći za 14% od onog iz 1989.

godine. Na čelu slovenačke vlade, punih deset godina (1992-2002.), će se nalaziti Janez

Drnovšek.

Balkan će na samom kraju 20. vijeka, doživjeti novu tragediju. 1999. godine će doći do

eskalacije sukoba na Kosovu i Metohiji72, između vojno-policijskih snaga SR Jugoslavije i

paravojne Oslobodilačke vojske Kosova (OVK).73

Rat će, međutim, dobiti na intenzitetu nakon zločina u Račku (januar, 1999.), u kojem

je ubijeno preko 4074 etničkih Albanaca, od strane jugoslovenskih snaga. Članovi verifikatorske

komisije OEBS-a će ovaj čin definisati kao akt etničkog čišćenja. Kontakt grupa će ubrzo

organizovati mirovne pregovore u Rambujeu, u februaru 1999. godine, u okviru kojih će biti

ponuđen mirovni sporazum, koji će jugoslovenska strana odbiti. Ubrzo će uslijediti

kontinuirano (dvoipomjesečno) bombardovanje SR Jugoslavije, od strane NATO pakta. U toku

bombardovanja, jugoslovenske vojne i paravojne snage će izvršiti nekoliko zločina nad

71 Vaknin, Samuel, After the rain: how the West lost the East, s.l., Narcissus Publishing, 2000., p. 161. 72 ’’Tihi sukob’’ između OVK i policijskih snaga Republike Srbije će trajati od 1996. godine. 73 OVK će od strane Stejt Dipartmenta, do 1998. godine, biti označena kao teroristička organizacija, ali će nakon

toga, ’’iz povjerljivih razloga’’, takva kvalifikacija biti uklonjena. (izvor: Reveron, Derek S., Stevenson Murer,

Jeffrey, Flashpoints in the war on terrorism, London, Routledge, 2006., p. 68-69.) 74 EXECUTIVE SUMMARY on the work of the European Union Forensic Expert Team in Kosovo, the Federal

Republic of Yugoslavia, July 2000. (url: http://balkanwitness.glypx.com/Racak-FET-summary.htm)

kosovskim Albancima (Velika Kruša, Suva Reka, itd.). U aprilu mjesecu, Slobodan Milošević

će napraviti jedan od najbizarnijh poteza u svojoj političkoj karijeri i zatražiće od ruskog

Ministarstva inostranih djela, primanje Jugoslavije u Savez Rusije i Bjelorusije. Na vrhuncu

rata će biti registrovano preko 850 hiljada albanskih izbjeglica.75 Nakon diplomatske misije

Martija Ahtisarija i Viktora Černomindina, i razgovora sa Slobodanom Miloševićem, biće

potpisan, u Kumanovu (Makedonija), u junu 1999. godine, vojno-tehnički sporazum između

NATO-a i vojno-policijskih snaga SRJ, o povlačenju jugoslovenske vojske i policije sa Kosova.

Taj čin će, u konačnom, označiti kraj bombardovanja SR Jugoslavije. Nakon potpisivanja

Kumanovskog sporazuma, preko 150 hiljada Srba će napustiti Kosovo.76 U Savjetu

bezbjednosti UN, biće usvojena Rezolucija 1244, koja konstatuje formalno postojanje

suvereniteta SR Jugoslavije na području Kosova. U realnosti i praksi, zvanična SRJ će izgubiti

sve ingerencije na ovom prostoru. NATO snage će tokom bombardovanja SRJ ispuštati različite

vrste kasetnih bombi, kao i municije sa osiromašenim uranijumom, a broj nastradalih od

posljedica bombardovanja će (prema procjeni Human Rights Watch-a) dostići cifru od 5

hiljada.77 Prema studiji Fonda za humanitarno pravo, iz Beograda, u ratu na Kosovu je stradalo

preko 13 hiljada ljudi, od čega 68% Albanaca, 18% Srba, i 14% ostalih).78

U januaru 2000. godine u Hrvatskoj će osvojiti vlast socijal-liberalna koalicija, na čelu

sa Milanom Račanom, dok će sljedećeg mjeseca Stipe Mesić postati novi predsjednik

Republike Hrvatske.79 U martu 2000. godine, u okviru političkog sistema Bosne i Hercegovine

biće uspostavljen Distrikt Brčko. Nakon perioda tzv. negativne tranzicije (ne-tranzicije) u Srbiji,

dolazi do političkog pada Slobodana Miloševića, 5. oktobra 2000. godine. U januaru 2001.

godine će započeti vojni sukobi u Republici Makedoniji. Albanska paravojna grupacija

Oslobodilačka nacionalna armija (ONA), će napasti makedonske bezbjednosne snage, nakon

čega će nastupiti nemiri, koji će odnijeti blizu hiljadu ljudskih žrtava. Sukob je završen nakon

intervencije NATO-a i potpisivanja Ohridskog sporazuma (avgust, 2001.). Na bazi ovog

dokumenta, albanska etnička zajednica će dobiti široku kulturno-političku autonomiju, dok će

albanski jezik dobiti zvanični status (uz makedonski). Uzvratno, albanska strana će priznati sve

75 Radeljic, Branislav, Kosovo 1998-2008: Human Rights from War to Independence, West Virginia, Bethany

College, 2008., p. 5. 76 Unos na: HRW; url: http://www.hrw.org/en/reports/1999/08/01/abuses-against-serbs-and-roma-new-kosovo. 77 Unos na: Human Rights Watch; Kosovo; url: http://www.hrw.org/legacy/reports/2000/nato/Natbm200-01.htm 78 Fond za humanitarno pravo, The Kosovo memory book, s.l., Humanitarian Law Center, 2009. 79 U martu mjesecu, iste godine, biće demontirana direktna predsjednička linija Zagreb-Beograd, posredstvom

koje su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević održavali direktnu telefonsku vezu, koju je zatekao Stipe Mesić, po

izboru za predsjednika Hrvatske, u predsjedničkoj rezidenciji u Zagrebu. Mesić će to i sam potvrditi u svom

intervjuu, u martu 2011. godine, Siniši Bogdaniću (DW), kao i u dokumentarnom filmu ‘’Dogovoreni rat’’, u

produkciji RTS-a.

makedonske institucije i odustati od separatističkih težnji. U martu 2002. godine, srbijansko i

crnogorsko rukovodstvo će potpisati tzv. Beogradski sporazum, čiji će moderator biti generalni

sekretar Savjeta EU – Havijer Solana. Ovaj sporazum će najaviti transformaciju SR Jugoslavije

u labavu federalnu uniju, sa novim imenom Srbija i Crna Gora.80 U maju 2006. godine, Crna

Gora će na referendumu obnoviti državnu samostalnost (a samim tim i Srbija). U februaru 2008.

godine, institucije Kosova su donijele unilateralnu deklaraciju o nezavisnosti pokrajine, koju će

priznati veliki broj relevantnih svjetskih država.

U političkim i ratnim sukobima na Balkanu, u periodu od 1989. do 1999. godine je

stradalo preko 150 hiljada ljudi. Blizu dva miliona civila je raseljeno. U talasu novih ideologija

i starih religija, balkanski narodi će poistovjećivati komunizam i ateizam, naciju i religiju...

Etnička diskrepancija će izazvati trajne potrese, koji neće biti vidljivi, ni post-faktum, u

budućnosti, u kojoj će nacionalne tenzije postati svojevrsna trajna kategorija.

80 Beogradskim sporazumom će biti predviđeno organizovanje referenduma o državnoj nezavisnosti (nakon tri

godine), i u jednoj i u drugoj državi članici, ukoliko to budu željele.