ATM (Asynchronous Transfer Mode) Tehnologija transfera informacija

javna

ATM mreža

javni

NNI

privatna

ATM mreža

PNNI

javni

UNI

rezidencijalni

UNI

UNI

LAN

UNIUNI

UNI

LAN

UNIjavni

UNIprivatna

ATM mreža

javna

ATM mreža

drugog operatora

B-ICI

2010

Joško Smolčić Sveučilišni studijski sentar za stručne studije-Split

11/12/2010

2

Sadržaj: 1.Povijest i osobine ATM-a..................................................2

1.1 Osnovne osobine ATM-a..........................................2

1.2 Razlika između ATM-a i STM-a.................................3

1.3 ATM ćelija..............................................................4

2. Struktura i protokoli u ATM mreži...............................6

2.1 Fizički sloj................................................................7

2.2 Sloj AAL..................................................................7

2.3 ATM sloj...................................................................8

2.4 Kreiranje SDU i PDU jedinica u ATM-u..................8

3. Sučelja u ATM mreži.......................................................10

4.Virtualni putovi i virtualni kanali...................................12

4.1 Uspostava veza pomoću VP-a i VC-a.......................12

5. Usluge u B-ISDN-u...........................................................13

Literatura.............................................................................15

3

1. Povijest i osobine ATM-a

Prvi znanstveni radovi o asinkronom načinu transfera informacija ATM

(Asynchronous Transfer Mode) objavljeni su 1983. godine. Francuski Cnet

(Centre National d'Etudes Telecommunication, novi naziv je France Telecom

R&D) razvijao je asinkrono vremensko multipleksiranje ATDM (Asynchronous

Time Division Multiplexing), a AT&T Bell radio je na razvoju brze paketske

komutacije FPS (Fast Packet Switching). Razvoj ATM-a od samog je početka

vezan uz digitalnu mrežu integriranih usluga ISDN (Integrated Services Digital

Network). Plenarna Skupština (Plenary Assembly) ITU-T-a (ITU

Telecommunication Standardization Sector, tadašnji CCITT (Comité Consultatif

International Téléphonique et Télégraphique) prihvatila je 1984. godine seriju

preporuka I kojom je definiran ISDN. Početna inačica ISDN-a kasnije je

preimenovana u uskopojasni ISDN N-ISDN (Narrowband ISDN), koji na

korisničkom sučelju omogućuje prijenosne brzine do 2 Mbit/s.

Ubrzo se pokazalo da takav raspon prijenosnih brzina nije dovoljan za primjene

kao što su povezivanje LAN-ova, transport videa, multimedije i dr. Stoga je

razvijen model širokopojasne digitalne mreže integriranih usluga B-ISDN

(Broadband ISDN) koji podržava prijenos N-ISDN kanala kapaciteta 64 kbit/s,

ali pruža i mogućnost korištenja daleko većih prijenosnih brzina. Preporukom

ITU-T I.113 definiran je pojam širokopojasnog u kontekstu komunikacija:

“Širokopojasna usluga ili sustav zahtijeva prijenosne kanale koji mogu podržati

prijenosne brzine veće od brzine primarnog pristupa ISDN-u.“

Paralelno s događanjima u području B-ISDN-a, 1988. godine objedinjeni su

koncepti ATDM i FPS u jedan zajednički, nazvan ATM. ATM koristi asinkroni

TDM kojim se tok korisničkih informacija pakira u kratke pakete fiksne duljine.

Svaki se takav paket naziva ATM ćelija (ATM cell), odnosno skraćeno ćelija. U

okružju B-ISDN-a ATM-u je namijenjena uloga transportne osnove koja

treba omogućiti brzi prijenos (Transmission ) i komutaciju (switching)

informacija između poslužitelja širokopojasnih usluga i krajnjih korisnika.

Stoga se u nazivu ove tehnologije koristi riječ transfer koja ukazuje na činjenicu

da ATM objedinjuje funkcije prijenosa i komutacije informacija.

1.1. Osnovne osobine ATM-a

ATM je spojna tehnika komuniciranja CO (Connection Oriented). To znači

da se prije svakog transfera korisničkih informacija između izvora i

odredišta mora uspostaviti veza, a po završetku transfer informacija ta se

veza raskida. Unatoč tome, ATM može podržati i transport nespojnih usluga

4

CL (Connectionless), tj. usluga datagramskog tipa (npr. transfer IP datagrama

kroz ATM mrežu). Osnovna usluga koju ATM pruža višim protokolnim

slojevima (ATM bearer Service) nazvana je komutacija ćelija (cell relay).

Sukladno osnovnoj ideji i početnim definicijama, ATM je bio zamišljen kao

univerzalna transportna tehnologija koja omogućuje prijenos i komutaciju svih

vrsta informacija (govor, video, podaci) s kraja na kraj mreže na velike

udaljenosti. Korištenje jedne tehnologije rezultira uštedama u izgradnji mreže i

poboljšanjem kvalitete usluge, što je podjednako atraktivno za krajnjeg

korisnika i pružatelja usluge. Većina tvrtki svoje poslovanje danas temelji na

korištenju računalne opreme i namjenskih softverskih aplikacija. Već dulje

vrijeme gotovo sve aplikacije koriste načelo rada korisnik-poslužitelj (client-

server), što dodatno opterećuje mrežu. Stoga je jedan od najvažnijih parametara

u današnjim komunikacijama upravo prijenosna brzina. Međutim, povećanje

prijenosne brzine ne znači da će i kvaliteta usluge QoS (Quality of Service)

automatski biti bolja. To najviše ovisi o korištenoj tehnologiji transfera

informacija i o njenim mehanizmima za postizanje traženog QoS-a. ATM pruža

određena jamstva da će tražena razina QoS-a biti ostvarena.

1.2. Razlika između ATM-a i STM-a

U mreži koja koristi sinkroni način transfera informacija STM (Synchronous

Transfer Mode), temeljen na vremenskom multipleksiranju TDM (Time Division

Multiplexing), minimalni kapacitet linka (link capacity) koji je potreban za

istodobni transport određenog broja veza jednak je algebarskom zbroju fiksnih

prijenosnih brzina svih pojedinačnih veza na tom linku. Kapacitet linka izražen

je brojem bita koje je linkom moguće prenijeti u jedinici vremena. Engleski

naziv koji se često koristi kao pandan kapacitetu linka je širina prijenosnog

pojasa BW (bandwidth), također izražena brojem bita koje je linkom moguće

prenijeti u jedinici vremena. Međutim, pojam širine prijenosnog pojasa

tradicionalno je vezan uz frekvencijski pojas propuštanja prijenosnog sustava i

izražava se u jedinici Hz. Stoga će u nastavku biti korišten termin kapacitet

linka. Prilikom korištenja TDM-a svakom se izvoru pridjeljuje prijenosna brzina

koja je jednaka vršnoj brzini izvora. Dodijeljena prijenosna brzina ne mijenja se

za cijelo vrijeme trajanja veze, neovisno o stvarnoj količini prometa koju

generira izvor. Takav pristup često vodi do neučinkovitog korištenja mrežnih

resursa.

U ATM mreži nekoliko izvora također koristi zajednički link, ali se pritom

podaci iz pojedinih izvora statistički multipleksiraju na link. Na taj se način

postiže dobitak u iskorištenju raspoloživog kapaciteta linka. Spomenuti dobitak

moguće je iskoristiti za prijenos informacija neke druge veze. Nadalje,

statističko multipleksiranje omogućuje da se informacije iz nekoliko izvora

multipleksiraju na zajednički link čiji je kapacitet manji od zbroja vršnih brzina

5

pojedinačnih izvora. Opravdanje za takav pristup korištenju linka leži u

pretpostavci da su veze međusobno nekorelirane i da će se vrlo rijetko dogoditi

da se u svim vezama podaci moraju istodobno prenositi vršnom brzinom. Dakle,

statističko multipleksiranje omogućuje optimalno korištenje kapaciteta

linka.

1.3. ATM ćelija

Poboljšanje učinkovitosti transfera informacija u širokopojasnoj mreži koje se

postiže promjenjivom duljinom paketa puno je manje od poboljšanja koje je

moguće postići paketima fiksne duljine. Fiksna duljina paketa doprinosi većoj

brzini komutiranja i smanjenju složenosti hardvera. Stoga su eksperti ITU-T-a

odlučili da se u ATM mrežama koriste ćelije. Svaka se ćelija sastoji od zaglavlja

(header) i korisničkog polja (information field) u kojem se prenose korisničke

informacije (De Pryker [1995]). Korisničko polje ATM ćelije ponekad se naziva

i korisnički sadržaj (payload) ćelije.

Duljina ćelije utječe na sljedeće parametre:

učinkovitost prijenosa korisničkih informacija ATM ćelijama,

vrijeme prijenosa ćelije na link (cell Transmission time),

kašnjenje:

paketizacijsko kašnjenje,

kašnjenje u repovima čekanja,

kolebanje kašnjenja i

depaketizacijsko kašnjenje.

Učinkovitost prijenosa korisničkih informacija ATM ćelijama ηH ovisi između

ostalog i o omjeru duljine zaglavlja ćelije H i duljine korisničkog polja ćelije L,

pri čemu su obje veličine izražene brojem okteta: ηH = L/(L + H). Veća duljina

korisničkog polja uz istu duljinu zaglavlja daje veću učinkovitost prijenosa

korisničkih informacija ATM ćelijama. Nadalje, veća duljina ćelije utječe na

veće paketizacijsko kašnjenje, jer je potrebno više vremena da se podaci

generirani nekom osnovnom uslugom ubace u korisničko polje ćelije.

Dakle, glede učinkovitosti prijenosa korisničkih informacija poželjno je da je

ćelija što dulja, a glede kašnjenja da je što kraća. Pri odabiru konačne duljine

ćelije preferirana je vrijednost između 32 i 64 okteta. Studijska skupina ITU-T-a

SG XVIII na svom zasjedanju u lipnju 1989. u Ženevi odlučila je da duljina

korisničkog polja ćelije iznosi 48 okteta, a duljina zaglavlja 5 okteta). Dakle,

ukupna duljina ATM ćelije iznosi 53 okteta. Točno označavanje i struktura

ATM ćelije definirani su ITU-T preporukom I.361. Okteti svake ćelije šalju se

redom od okteta označenog brojem 1 pa sve do okteta označenog brojem 53, što

znači da se prvo šalje zaglavlje ćelije (Sl.1). Bitovi unutar svakog okteta šalju se

6

redom, od bita najveće težine MSB (Most Significant Bit) pa sve do bita

najmanje težine LSB (Least Significant Bit).

Sl. 1 Struktura ATM ćelije

Zaglavlje ATM ćelije je relativno veliko u odnosu na korisničko polje.

Protokolni pretek (overhead) na sloju ATM iznosi 5/53, tj. 9,43%. Upravo taj

veliki protokolarni pretek, koji mnogi nazivaju porez na ćelije (cell tax),

predstavlja jednu od osnovnih zamjerki ATM-u. Većina drugih paketskih

protokola ima puno manji protokolni pretek. Na primjer, u Ethernetu na

podsloju MAC protokolni pretek za slučaj prijenosa okvira maksimalne duljine

iznosi samo 1,19%. Pridjev asinkroni u nazivu ove tehnologije dolazi od

činjenice da se ćelije unutar pojedinih veza mogu pojavljivati u nepravilnim

vremenskim intervalima (Sl. 2).

Sl. 2 Multipleksiranje ćelija iz više izvora na zajednički link

Korisnička se informacija prije slanja na link privremeno sprema u memoriju.

Zatim se, kad dosegne potrebnu veličinu, ubacuje u ćeliju koja se tada šalje na

prijenosni medij i prenosi mrežom do odredišta (Kos et al. [1999]). Ako u bilo

kojem trenutku nema korisničke informacije raspoložive za prijenos, šalje se

nedodijeljena ćelija (unassigned cell) ili prazna ćelija (idle cell). ATM ćelije

dolaze na odredište po istom redoslijedu po kojem su i poslane iz izvora, što

znači da ATM mreža čuva integritet poretka ćelija (cell sequence integrity).

7

2. Struktura i protokoli u ATM mreži

Modelom B-ISDN PRM opisan je protokolni složaj ATM mreže (Händel

[1998]).

B-ISDN PRM (Sl 3) sastoji se od tri ravnine:

korisnička ravnina (user plane) – obuhvaća funkcije transfera

korisničke informacije ATM mrežom. Korisnička ravnina pruža

mogućnosti za transfer korisničkih informacija. U korisničku ravninu

ugrađeni su i mehanizmi upravljanja prometnim tokovima (flow

control) i oporavka sustava od pogrešaka (error recovery).

upravljačka ravnina (Control plane) – uglavnom sastavljena od

signalizacijskih informacija i protokola Upravljačka ravnina, jednako

kao i korisnička, ima slojevitu strukturu. Ova je ravnina odgovorna za

obavljanje funkcija upravljanja pozivima (Call Control) i upravljanja

vezama (Connection Control). U upravljačku ravninu uključene su sve

funkcije potrebne za uspostavu, održavanje (nadzor) i raskid poziva,

odnosno veza.

ravnina upravljanja mrežom (Management plane) – namijenjena

održavanju (maintenance) mreže i obavljanju funkcija bitnih za rad

mreže (operational functions); odgovorna je za provođenje

koordinacije između korisničke i upravljačke ravnine.

Sl. 3 Referentni protokolni model B-ISDN-a

8

Svaka od ravnina sastoji se od tri sloja: Fizički sloj(PHI),ATM sloj(ATM) i

ATM prilagodni sloj(AAL)

Fizički sloj PHY (Physical Layer) i sloj ATM (ATM Layer) obavljaju iste

funkcije u upravljačkoj i korisničkoj ravnini. Međutim, sloj prilagodbe ATM-a

AAL (ATM Adaptation Layer) ponekad može u upravljačkoj ravnini obavljati

funkcije različite od onih u korisničkoj ravnini.

2.1. Fizički sloj

Fizički sloj sastoji se od dva podsloja:

podsloj ovisan o fizičkom mediju prenosa (PMD)

podsloj približavanja prenosu (TC)

Osnovna funkcija fizičkog sloja je transport ATM ćelija između dva mrežna

entiteta.

Funkcija PMD podsloja je prilagodba signalaprijenosnom mediju, usklađivanje

bita (bit timing) i linijsko kodiranje.

Funkcija TC podsloja je usklađivanje brzine prenosa ćelija, generiranje HEC

polja, provjera ispravnosti ćelija pomoću metode HEC i raspoznavanje granice

ćelija uz pakiranje ćelija.

2.2. Sloj AAL

Sloj AAL prilagođava uslugu sloja ATM razini koja je potrebna višem

protokolnom sloju (npr. mrežnom sloju). AAL obavlja funkcije korisničke i

upravljačke ravnine, te ravnine upravljanja mrežom (Stallings [2000]). Osnovne

funkcije sloja AAL definirane su preporukom ITU-T I.363. Pored njih postoje i

specifične funkcije koje AAL obavlja ovisno o zahtjevima višeg protokolnog

sloja. Sloj AAL čine dva podsloja: podsloj segmentiranja i ponovnog

sastavljanja protokolnih podatkovnih jedinica SAR (Segmentation and

Reassembly Sublayer), i podsloj konvergencije CS (Convergence Sublayer) .

Osnovna namjena podsloja SAR u smjeru predaje je segmentiranje

informacijskih jedinica koje dolaze s višeg protokolnog sloja u pakete koji po

veličini odgovaraju korisničkom polju ATM ćelije. SAR u prijemu obavlja

inverznu funkciju, tj. korisnička polja ATM ćelija ponovno sastavlja u

podatkovne jedinice koje će isporučiti višem protokolnom sloju. Podsloj CS

podijeljen je u dva podsloja: zajednički dio podsloja konvergencije CPCS

(Common Part Convergence Sublayer) i dio podsloja konvergencije koji ovisi o

usluzi sloja AAL SSCS (Service Specific Convergence Sublayer).

Nekim korisnicima dovoljna je usluga koju im pruža sloj ATM, i u tom se

slučaju AAL ne koristi. Podatkovne jedinice AAL SDU prenose se od jedne

točke pristupa usluzi sloja AAL (AAL-SAP) prema jednom ili više drugih AAL-

9

SAP-ova u ATM mreži. Korisnici usluge AAL-a mogu birati određeni AAL-

SAP kojem je pridružena odgovarajuća razina QoS-a neophodna za transfer

korisničke informacije.

2.3. ATM sloj

Sloj ATM u potpunosti je neovisan o fizičkom mediju korištenom za prijenos

ATM ćelija (Händel [1998]). Sloj ATM omogućuje transparentan transfer ATM

ćelija vezama koje se uspostavljaju sukladno prometnim ugovorima sklopljenim

prije uspostave veza. U ATM komutatorima u korisničkoj ravnini ATM PRM-a

implementirani su samo fizički sloj i sloj ATM. Sloj AAL i viši protokolni

slojevi korisničke ravnine implementiraju se u krajnjim ATM uređajima (osobna

računala, radne stanice, poslužitelji i dr.), Sloj ATM uglavnom je usmjeren na

kreiranje ćelija u predaji i na obradu zaglavlja ćelija u prijemu.

Osnovne funkcije ATM sloja :

U predajnom smijeru

multipleksiranje ćelija

generiranje zaglavlja ćelija

U prijemnom smijeru

demultipleksiranje ćelija

ekstravagancija zaglavlja ćelija

Translacija vrijednosti identifikatora VPI i VCI

Obavlja se u komunikacijskim ATM čvorovimai prospojcma

(cross-conect)

Generičko upravljanje prometnim tokovima (GFC)

Samo na UNI sučelju

2.4. Kreiranje SDU i PDU jedinica u ATM-u

Prilikom slanja korisničke informacije sloj AAL prihvaća protokolarnu

podatkovnu jedinicu višeg sloja (npr. TP datagram). Na sloju AAL TP datagram

postaje servisna podatkovna jedinica SDU (Service Data Unit) kojoj AAL

dodaje protokolarnu upravljačku informaciju PCI (Protocol Control

Information) u obliku zaglavlja. Na taj način nastaje AAL PDU. Sloj AAL

predaje tako formirani PDU sloju ATM koji ga prihvaća kao ATM SDU duljine

48 okteta. Sloj ATM mu dodaje vlastito zaglavlje duljine 5 okteta i kreira ATM

10

PDU, tj. ATM ćeliju duljine 53 okteta. Konačno, sloj ATM predaje ATM ćeliju

fizičkom sloju koji korisničku informaciju tretira kao slijed bita, odnosno okteta.

U prijemnom smjeru zbiva se obratan proces predaje protokolarnih podatkovnih

jedinica između slojeva.

Sl.4 Protokolne podatkovne jedinice u modelu ATM-a

11

3. Sučelja u ATM mreži

Temeljne preporuke ATM-a definiraju nekoliko standardnih sučelja (Tablica 1).

Cilj korištenja standardnih sučelja je omogućiti međusobno povezivanje ATM

komutatora (ATM switch) i krajnjih uređaja DTE (Data Terminal Equipment)

koji potječu od različitih proizvođača (Girisburg [1999]).

sučelje između krajnji sustav privatna ATM mreža javna ATM mreža

krajnji sustav privatni UNI privatni UNI javni UNI, (AINI)

privatna ATM mreža privatni UNI IISP, PNNI javni UNI, (AINI)

javna ATM mreža javni UNI javni UNI, (AINI) B-ICI, (AINI)

Tablica 1. Vrste sučelja u ATM mrežama

SL. 5 Način korištenja sučelja u ATM mreži

javna

ATM mreža

javni

NNI

privatna

ATM mreža

PNNI

javni

UNI

rezidencijalni

UNI

UNI

LAN

UNIUNI

UNI

LAN

UNIjavni

UNIprivatna

ATM mreža

javna

ATM mreža

drugog operatora

B-ICI

12

U samoj osnovi postoje dva sučelja UNI (User Network Interface) i mrežno

sučelje NNI (Network Node Interface),

svako koristi odgovarajuće zaglavlje:

Sl. 6 Struktura ATM ćelije na sučelju a) UNI i b) NNI

UNI i NNI sučelja su vrlo slična, ali se razlikuju u formatu zaglavlja ćelije. Kod

korisničkog(UNI) sučelja u zaglavlje ćelije uključeno je polje GFC (Generic

Flow Control). Kod mrežnog (NNI) sučelja tog polja nema, ali je zato prošireno

polje identifikatora virtualne staze.

Na taj je način omogućena kontrola ponašanja korisnika (brzine odašiljanja

ćelija) na UNI sučelju, a povećan broj mogućih virtualnih staza na NNI sučelju.

Dakle, na sučelju UNI duljina VPI-a iznosi 8 bita, što omogućuje jednoznačno

označavanje do najviše 256 VP-a. Na sučelju NNI duljina VPI-a iznosi 12 bita,

što pruža mogućnost jednoznačnog označavanja do najviše 4096 VP-a. Iza polja

VPI slijedi polje oznake virtualnog kanala VCI (Virtual Channel Identifier)

duljine 16 bita, što pruža mogućnost označavanja do najviše 65.536 virtualnih

kanala. Polje VCI, kao i sva preostala polja u zaglavlju ćelije, neovisno je o vrsti

sučelja. ITU-T je rezervirao vrijednosti VCI-a od 0 do 16 za korištenje u

posebne svrhe (ATM Forum je za posebne namjene rezervirao vrijednosti VCI-a

od 0 do 31). ATM ćelije koje prenose korisničke podatke (user data cell) ne

mogu koristiti spomenute vrijednosti VCI-a.

13

4.0. Virtualni putovi i virtualni kanali

Mehanizam pomoću kojeg sloj ATM ćelije različitih veza multipleksira na

zajednički prijenosni medij temelji se na konceptu virtualnih putova VP (Virtual

Path) i virtualnih kanala VC (Virtual Channel). Virtualni put i virtualni kanal

definirani su ITU-T preporukom I.113 (Händel [1998]).

Virtualni put je koncept za opis jednosmjernog prijenosa ATM ćelija koje

pripadaju virtualnim kanalima međusobno povezanim zajedničkom vrijednošću

određenog identifikatora. Naziv tog identifikatora je oznaka virtualnog puta VPI

(Virtual Path Identifier). On je zajednički svim ćelijama koje pripadaju istom

virtualnom putu. VPI je ujedno i naziv jednog od polja u zaglavlju ćelije.

Virtualni kanal je koncept za opis jednosmjernog prijenosa ATM ćelija koje

su međusobno povezane zajedničkom vrijednošću određenog identifikatora.

Identifikator koji je zajednički svim ATM ćelijama koje pripadaju istom

virtualnom kanalu naziva se oznaka virtualnog kanala VCI (Virtual Channel

Identifier). VCI je ujedno i naziv jednog od polja u zaglavlju ATM ćelije. Odnos

između prijenosnog puta, virtualnog puta i virtualnog kanala prikazan je na slici

6.

Sl. 7 Odnos između prijenosnog puta, virtualnog puta i virtualnog kanala

4.1. Uspostava veza pomoću VP-a i VC-a

Imajući u vidu da se sloj ATM sastoji od dvije razine, važno je razlikovati

linkove i veze (Händel [1998]). Sukladno definiciji ITU-T-a, link ostvaren

pomoću virtualnog kanala, skraćeno nazvan VC link VCL (Virtual Channel

Link), je način jednosmjernog transfera ATM ćelija između točke u kojoj je

ćeliji dodijeljena određena vrijednost VCI-a i točke u kojoj je ta vrijednost

promijenjena ili uklonjena (VCI se uklanja u krajnjim točkama ATM veze).

Na sličan način, link ostvaren pomoću virtualnog puta, skraćeno nazvan VP

link VPL (Virtual Path Link), je način jednosmjernog prijenosa ATM ćelija

između točke u kojoj je ćeliji dodijeljena određena vrijednost VPI-a i točke u

14

kojoj je ta vrijednost promijenjena ili uklonjena (VPI se uklanja u krajnjim

točkama ATM veze).

Ulančani niz VC linkova naziva se vezom ostvarenom pomoću virtualnog

kanala, skraćeno nazvana VC vezom VCC (Virtual Channel Connection). Točna

definicija VC veze je sljedeća (ITU-T I.113): “VCC je ulančani niz VC linkova

koji se proteže između dviju točaka u kojima se pristupa sloju AAL.“ Na sličan

način, ulančani niz VP linkova naziva se vezom ostvarenom pomoću virtualnog

puta, skraćeno nazvana VP vezom VPC (Virtual Path Connection). Definicija

VP veze, sukladno preporuci ITU-T I.113, glasi: “VPC je ulančani niz VP

linkova koji se proteže između točke u kojoj se ćelijama dodjeljuje vrijednost

VCI-a i točke u kojoj se ta vrijednost mijenja ili uklanja.“ Svaka se VC veza

može sastojati od jednog ili više VC linkova. Svaki je VC link ugrađen u jednu

VP vezu. Nadalje, VP veze obično se sastoje od nekoliko ulančanih VP linkova.

Svaki je VP link implementiran na nekom prijenosnom putu koji se sastoji od

nekoliko digitalnih dionica. Konačno, svaka se digitalna dionica sastoji od jedne

ili više regeneratorskih dionica koje predstavljaju najnižu razinu u hijerarhijskoj

slojevitoj strukturi B-ISDN-a.

5. Usluge u B-ISDN-u

Sukladno preporuci ITU-T I.211, usluge u B-ISDNU-u moguće je podijeliti u

dvije osnovne skupne (Händel [1998]):

interaktivne:

konverzacijske,

slanje poruka (messaging), i

usluge dohvaćanja sadržaja (retrieval services),

distribucijske:

usluge s mogućnošću korisničkog upravljanja, i

usluge bez mogućnosti upravljanja od strane korisnika.

Međutim, od samog početka korištenja ATM tehnologije korisnicima nije

moguće ponuditi puni skup B-ISDN usluga, i to iz nekoliko razloga. Prvo,

većina predviđenih usluga nije u potpunosti definirana. Drugo, potrebno je

kreirati primjenjivi podskup mrežnih usluga koje su privlačne korisnicima. Te

usluge moraju u sebi sadržavati i postojeće aplikacije. Usluge ponuđene u ATM

mrežama prikazane su na Sl. 8.

15

Sl. 8 Vrste usluga u ATM mrežama

Značenja skraćenica korištenih na Sl. 8 su sljedeća: IP – Internet Protocol , IPX

– Internet Packet Exchange, CLIPoA – Classical IP over ATM, MPOA – Multi-

Protocol over ATM, MPLS – Multi-Protocol Label Switching, PPP – Point-to-

point Protocol , WDM – Wavelength Division Multiplexing, DWDM – Dense

WDM, MPEG – Motion Picture Experts Group i M-JPEG – Motion Join

Photographic Experts Group.

16

Literatura:

[1] Alen Bažant ,Osnove arhitekture mreža

[2] W.Afrić , Osnove telekomunikacija

[3] A.Pezelj , Računalne mreže (skripta)

[4] FER zavod za telekomunikacije , Uvod u ATM (seminar)