Anto Gavrić

Naravni zakon (1)

Poznato je da postoji pozitivno pravo, tj. pravo koje proglašavaju javne vlasti. To potvrđuje

naš ustav, naši propisi, zakoni i naredbe. U njemu se očituje volja javne vlasti koja ih

uspostavlja. No, ono nije dostatno. Nedostaci su se pokazali kad je nacionalsocijalizam

upotrijebio ustavnu vlast kako bi iskorijenio jedan dio svojih podložnika, a drugi tlačio.

Protiv sličnih tiranskih zločina u staroj Grčkoj prizivao se naravni zakon koji je iznad ljudskih

zakona i koji nalaže neobdržavanje teško nepravednih zakona. Sofoklova Antigona može se

smatrati junakinjom naravnog zakona (pokopala je svoga brata protiv kraljeve naredbe). Bila

je svjesna da se podvrgava nepisanim zakonima koji nisu ni od danas ni od jučer, nego ostaju

zauvijek. O postojanju tog zakona svjedoči Aristotel, stoički filozofi, Ciceron; prisutan je u

Starom i Novom zavjetu, kao i djelima crkvenih otaca.

Ne radi se samo o filozofskom pojmu. Potvrđuje ga i sv. Pavao u Poslanici Rimljanima (2,

14-15): »Kad se god pogani, koji nemaju Zakona, po naravi drže Zakona, i nemajući Zakona,

oni su sami sebi Zakon: pokazuju da je ono što Zakon nalaže upisano u srcima njihovim.«

Iako nemaju pisanog zakona, imaju naravni zakon po kojem svaki čovjek shvaća što je dobro

a što je zlo.

Sv. Toma Akvinski u Sumi teologije govori najprije o zakonu općenito, zatim o različitim

vrstama zakona, počevši od vječnog zakona i, ovisno o njemu, o naravnom zakonu. Zakon je

»odredba razuma u vidu zajedničkog dobra koju proglašava osoba zadužena da se brine za

zajednicu«. Zakon je, dakle, odredba praktičnog razuma koju donosi onaj tko upravlja

zajednicom. No, božanska providnost upravlja svijetom, a božanski um ravna cijelim

svemirom. Prema tome, božanski um upravlja svijetom, a budući da je taj um vječan, vječan

je i zakon kojim upravlja svijetom. Sva su bića podvrgnuta vječnom zakonu i imaju udjela u

vječnom zakonu. Naravni zakon je udioništvo razumskog stvorenja u vječnom zakonu. Vječni

zakon utiskuje svim bićima određene sklonosti prema njihovim činima i svrhama.

Budući da je čovjek biće obdareno razumom, mora djelovati u skladu s onim što jest. Stoga je

prvo načelo naravnog zakona činiti dobro i izbjegavati zlo; na tom načelu utemeljena su sva

ostala načela naravnog zakona.

Poredak zapovijedi naravnog zakona sukladan je poretku naravnih sklonosti čovjeka. Razum

shvaća kao dobro i djelom ostvarivo sve ono za čim čovjek po naravi teži. U čovjeka je po

naravi usađena sklonost k dobru, kao i kod svih bića: težnja za očuvanjem svoga života. Toma

zaključuje da je samoubojstvo protiv naravnog zakona. Zapovijed »ne ubij« sastavni je dio

naravnog zakona, jer očuvanje života je prvotni cilj ljudske naravi.

Zatim, u čovjeka je usađena sklonost prema nekim posebnim dobrima, sukladnim s njegovom

naravi, koja mu je zajednička s ostalim osjetilnim bićima, npr. sjedinjenje muškarca i žene i

odgoj djece. Konačno, u čovjeka je usađena njemu svojstvena sklonost u skladu s njegovom

razumskom naravi. Čovjek po naravi teži za spoznajom istine o Bogu, po naravi je sklon

živjeti u zajednici, po naravi teži za znanjem i spoznajom svih stvari.

Moglo bi se zaključiti da je naravni zakon kod svih ljudi isti i da je trajan. No Toma je vrlo

precizan. Naravni zakon je isti kod svih ljudi po svojim općim načelima, ali samo u većini

slučajeva kad se radi o nekim pojedinačnim stvarima koje su slične zaključcima općih načela.

Ima iznimaka u manjem broju slučajeva, »jer se nekima razum izopačio od strasti ili od zle

navike ili zbog lošeg ustrojstva njihove naravi«. Tako, stvari ostavljene na čuvanje treba

vratiti u skladu s naravnom jednakošću. No, ima slučajeva kad te stvari ne treba vratiti: npr.

oružje koje je položio obijesni luđak ili neprijatelj domovine. Poznata su mnoga zastranjenja

od naravnog zakona u povijesti ljudskog roda, a ponovila su se na svoj način i u

totalitarističkim režimima našega vremena.

U pogledu trajnosti naravnog zakona, može se govoriti o njegovoj povijesnosti. Naravni

zakon može se mijenjati dodavanjima, i to zbog različitih čimbenika. Mnoga se usmjerenja i

duboke sklonosti ljudskog bića trebaju regulirati, jer su obilježena nejasnoćama. A

poznavanje tih sklonosti može se usavršiti, a razum bolje uočava vrijednost nekih oblika tih

sklonosti koje su dugo vremena bile podcijenjene. Tako se danas govori o bračnoj spolnosti -

koja je dugo bila obilježena isključivo prokreacijskom svrhovitošću - i ističe se zajedništvo

osoba. Naravni zakon je u svojim prvim načelima potpuno nepromjenjiv. Moguća je promjena

u drugotnim zapovijedima, koje su na neki način slične konkretnim zaključcima, i to samo u

pojedinačnim slučajevima. Mijenjanje se događa iz promjene odnosa čovjeka prema

ekonomskim dobrima; npr. teologija i Crkva prestaju u 19. st. osuđivati zajam s kamatama u

vrijeme kad novac dobiva upotrebnu vrijednost (industrijsko ulaganje) umjesto da bude

ograničen na vrijednost razmjene kojom je osuđen na neučinkovitost. U oba slučaja na snazi

je drugotno načelo: dati drugome ono što mu pripada.

Za sv. Tomu sadržaj naravnog zakona nije zamrznut u vremenu i prostoru. Može se mijenjati

u vremenu. Jacques Maritain je nadopunio to poimanje pokazujući važnost razvoja

poznavanja naravnog zakona u povijesti čovječanstva.

(http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=1286)

Naravni zakon (2)

Francuski filozof i politički mislilac Jacques Maritain († 1973) jedan je od velikih likova

katoličke misli u 20. st. Od 1944. do 1948. bio je francuski veleposlanik u Vatikanu te aktivno

uključen u pripremu Opće deklaracije o pravima čovjeka. Nakon smrti svoje supruge odlučio

je živjeti s Isusovom Malom braćom.

Razvoj poznavanja naravnoga zakona

God. 1942, nakon ulaska SAD-a u rat, Maritain u New Yorku objavljuje knjižicu Prava

čovjeka i naravni zakon. U uvodu izriče nadu da će, nakon pobjede, demokracije koje su

»djelomice izgubile vjeru u sebe... shvatiti da trebaju obnoviti svoju filozofiju kako bi bile u

stanju ostvariti ono što svijet od njih očekuje«. Očekuje da Francuska donese novu povelju o

pravima čovjeka, a svojim djelom nastoji pridonijeti budućnosti demokratskih društava.

Kasnije u svojim predavanjima u Francuskoj (Naravni zakon ili nepisani zakon) pokazuje da

se poznavanje naravnog zakona neprestance razvija. Taj napredak je doveo do priznanja prava

čovjeka u 18. st.

Etnološke studije, kojima se uvelike služio, pokazuju kako su društva primitivnih naroda

iskrivljivala naravni zakon. Vjeran misli sv. Tome, Maritain tumači da se do spoznaje o

naravnom zakonu došlo po temeljnim sklonostima ljudske naravi. U povijesti čovječanstva

vidljiv je postupni napredak primjene tih temeljnih sklonosti na ljudske čine. Postojalo je, još

više, postupno oslobađanje od onoga što je bilo uključeno u te sklonosti, ali se nije moglo

očitovati zbog društvenih struktura. Slabljenjem tih struktura, došla je jasnije do izražaja

sklonost ljudi prema slobodi. Tako su sloboda i jednakost ljudi, nakon dugog razvoja, u 18. st.

priznate kao prava čovjeka.

Vrijednost osobe

U svojoj knjizi iz 1942. Maritain najprije pokazuje što je ljudska osoba: »U čovjekovu tijelu i

kostima nalazi se duša koja je duh i koji vrijedi više negoli cjelokupni materijalni svijet... Duh

je temelj osobnosti.« »Osoba ima apsolutno dostojanstvo jer je u izravnom odnosu s

apsolutnim.« Takvo poimanje nije monopol kršćanske filozofije, nego je zajedničko svim

filozofijama koje priznaju da neko je apsolutno biće iznad cjelokupnog poretka u svijetu.

Osobi, kao političkom biću, potrebni su drugi: čovjekova narav iziskuje društvo. Cilj društva

je zajedničko dobro, tj. »zajedničko dobro ljudskih osoba«. Iako je uključen u političko

društvo, čovjek ga nadilazi jer ima svoju svrhu. A njegova svrha nije društvo, nego sâm Bog.

Čovjek nije po sebi u cijelosti podređen političkom društvu niti je prema njemu usmjeren sa

svim onim što u sebi nosi. Stoga ima prava koja su njemu vlastita, prava koja su povezana s

njegovom naravi, koja mu omogućuju postići svoju svrhu. Ta su prava utemeljena na njegovu

dostojanstvu i na njegovoj sudbini. Ona su mu potrebna za izvršenje njegovih dužnosti i

postoji nerazrješiva veza između tih prava i dužnosti. No prava nisu utemeljena na tim

dužnostima: utemeljena su na naravi koja mu nalaže i dužnosti. Za njega su ta prava i

uključena u naravni zakon, u naravno pravo.

Ljudska prava

Maritain smatra pravima čovjeka najvažnije pravo, vezano uz čovjekovo tijelo, pravo na

život te pravo koje je isto tako važno, vezano uz njegov duh,pravo na osobnu slobodu. U to

pravo uključuje slobodu izražavanja, koja će se još točnije nazvati slobodom istraživanja i

rasprave. Za njega je to posebice sloboda pisaca, pjesnika, znanstvenika, umjetnika, tj. svih

onih koji u svijetu tvore »duhovnu mrežu«.

U osobnoj slobodi podrazumijeva također slobodu privatnog i obiteljskog života, tj. slobodu

izbora svog zvanja, zasnivanja obitelji i prihvaćanja vjerskog poziva. Ta sloboda, kao i sve

druge, nije neograničena. Država može, za dobrobit zajednice, tražiti od građana da se stave u

službu te izlože svoj život u pravednom ratu.

Osobna sloboda obuhvaća i vjersku slobodu jer »prema Bogu i istini« čovjekov izbor nije

slobodan: čovjek mora izabrati put koji mu se čini sukladnim istini, ukoliko je može spoznati.

No, prema državi mora imati slobodu cjelovitog izbora jer je sloboda savjesti »nepovredivo

naravno pravo«. Uz slobodu savjesti ide i sloboda vjeroispovijedi.

Tim osobnim slobodama Maritain dodaje i zajedničku slobodu udruživanja ističući da ona

mora biti podvrgnuta nužnim ograničenjima u obliku zajedničkog dobra.

Građanska i radnička prava

Pravima čovjeka pridružuje građanska prava koja, za razliku od prava čovjeka, pripadaju

samo građanima pojedine države. Ona neizravno ovise o naravnom pravu jer čovjek ne želi

samo živjeti u društvu: »Čovjek po naravi traži politički život i želi aktivno sudjelovati u

životu političke zajednice.« Demokratski sustav, u kojem opće pravo glasa dopušta svakom

odraslom da se izjasni o stvarima zajednice »birajući narodne zastupnike« koji će sami

odrediti državne zastupnike, ima »temeljnu ljudsku vrijednost«.

Pravima čovjeka pridružuje i prava »radničke osobe«, čije priznanje potječe iz 19. stoljeća u

vrijeme kad radnik i radnička zajednica postaju svjesni poniženog ljudskog dostojanstva.

Nijedan drugi društveni stalež ne treba preuzimati brigu o njima. No oni ne smiju odvajati

radničku zajednicu od šire zajednice kojoj i sama pripada, niti joj trebaju dopustiti da vrši

klasnu diktaturu. Ta prava sadrže pravo na pravednu plaću, tj. na plaću koja omogućuje

radniku i njegovoj obitelji dostojan život i zaštitu protiv samovoljnog prekida radnog ugovora.

Također obuhvaćaju zajedničke slobode, sindikalnu slobodu, koja je sastavni dio slobode

udruživanja i tako neizravno proizlazi iz naravnog prava. Ona je u skladu s pravom na štrajk,

ali s ograničenjem koje nalaže zajedničko dobro da se »opća dobrobit ne dovede u opasnost«.

Građanska i radnička prava neizravno ovise o naravnom zakonu. Prema Maritainu, on

uključuje samo prava koja pripadaju svakoj osobi, bez obzira na njezinu nacionalnu

pripadnost i zvanje. Katolička Crkva priznala je i jedna i druga prava.

(http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=1323)