ANTIČKA FILOZOFIJA(pojednostavljena verzija)

1. Periodizacija istorije grčke filozofijePREDSOKRATOVCIKLASIČNI PERIODHELENISTIČKO-RIMSKI PERIOD:Stoicizam(rana, srednja i kasna faza)EpikurejstvoSkepticizamNovoplatonizamOSTALO:Srednja akademijaNova akademijaPeripatetička školaKoniciEklekticiNovopitagorejstvoSrednji platonizamJevrejsko-helenistička filozofija

2. Porijeklo grčke filozofijaGrčka filozofija nastaje krajem 7. st. i početkom 6. st. na maloazijskoj obali egejskom mora u grčkoj koloniji Joniji u gradovima Miltu i Efesu. U to vrijeme Jonija je bila centar tada poznatog svijeta. Grčke kolonije ili polisi su trgovali sa drugim zemljama i u Joniji dolaze do dodira različite kulture, tradicije i običaji. Grčka je pretrpjela mnoge kulturne uticaje i poprimila mnoga iskustva. Upravo zobg toga postoje pokušaji da se filozofija svede na uticaj i iskustva drevnih istočnjačkih kultura. Ide se čak dotle da se cjelokupna filozofija pronalazi u drevnim istočnjačkim kulturama ili da se bar elementi grčke filozofije pronalaze u različitim istočnjačkim kulturama. No, međutim grčka filozofija je izvorna, ona je takoreći „samonikla“. Iako je pretrpjela mnoge kulturne uticaje i primila mnoga iskustva ona je ta iskustva preradila i dala im novi oblik. Preoblikovala je cjelokupni materijal preuzet od drevnih istročnjačkih kultura kao što su Egipat, Babilon, Indija...Grčka filozofija počinje pitanjem šta je načelo, princim ili prapočelo svega. Taj pojam u Grčkoj se naziva ARHE i označava početak. Takav početak grčke filozofije oslanja se na ideju da „ako znam odakle potiče neka stvar, odnosno njeno porijeklo, onda znam i šta je ta stvar, odnosno njenu suštinu“. Prvi mislioci grčke filozofije pod pojmom arhe su podrazumjevali ono od čega su postale sve stavri u kosmosu pa i kosmos sam. Druga tema, koja je usko povezana sa prvom bila je pitanje samog kosmosa. Kosmos na starogrčkom je označavao poredak, a kasnije se počeo upotrbljavati za označavanje svjetskog poretka. Pord toga što su se grci bavili porijeklom i početkom svijeta, bavili su se i pitanjem poretka u svijetu.

3. Sedmorica mudracaPrema Platonu to su:Tales iz Mileta, koji je bio trgovac, matematičar i fizičarSolon iz Atine, koji je bio atinski zakonodavac i političarBijant iz PrijenePitak iz MitileneKleobul iz LindePeriander iz Korinta iHilon iz Sparte

4. Tales iz Mileta, bio je trgovac, matematičar i filozof prirode. Bio je predsokratovac. Smatra se ocem filozofije jer je upravo on smatra za prvog filozofa. Epitet filozofa dobio je time što je u svom pokušaju racionalne interpretacije svega postojećeg isključio mitove i odbacio sve odgovore koji bi se pozivali na bogove ili na nadnaravna bića. Također je osnovao i Miletsku školu. Problem koji je Tales postavio, a koji je bio središnji problem Miletske škole pa i čitavog kosmološkog razdoblja bio je određivanje šta je arhe. Za Talesa prapočelo svega bila je voda baš zbog njene nužnosti za rast i razvoj svih živih bića. Tales je smatrao da je Zemlja zapravo jedna ravna ploča koja pluta po vodi. Tales je također smatran mudracem. Prema Platonovim spisima Tales je bio jedan od sedmorice mudraca. Postoje mnogle anegdote koje dokazuju Talesovu mudrost. Jedna od tih anegdota je i ta da je Tales kako bi dokazao da se filozofi mogu obogatiti vrlo lahko, pa je na osnovu svog znanja iz astronomije predvidio da će iduća godina biti plodna godina i zakupio sve sjemenke maslina i kada je vrijeme došlo i bila velika potražnja za maslinama Tales ih je prodavao po cijeni po kojoj je on htio i tako se obogatio i dokazao da je filozofima lahko se obogatiti al da to nije njihov cilj. Tales se zanimao i za astronomiju, smatra se da je Tales predvidio pomračenje sunca 585. godine i tako još više dokazao svoju mudrost. Tales je znao da kada mjesec pređe ispred sunca da nastaje pomrčina, on je izračunao kretanje mjeseca i tačno utvrdio kada će se dogoditi pomračenje. Pored svog zanimanja za matematiku, astronomiju, tales se zanimao i za geometriju. Tales je geometriju prenio iz Egipta u Grčku.

5. Anaksmimandar je bio grčki filozof. Pripadao je Miletsko školi, smatra se Talesovim učenikom. O njegovom životu malo se zna, što je posljedica toga da on nije puno pisao, nego je to često prepuštao svojim učenicima. Anaksimandar se bavio praktičnim istraživanjima, pored filozofije bavio se i astronomijom i kosmologijom. Smatra se da je prvi izgradio mapu Crnog mora. Pored Talesa i Anaksmimandar je tragao sa prapočelom svih stvari. Anaksimandrovo učenje se suprostavljalo Talesovim učenju da je voda prapočelo. On smatra da voda ne može biti prapočelo jer ne može obuhvatiti sve u prirodi npr. voda je uvijk mokra, nikad ne može biti suha. Voda je nešto određeno, ima svoje kvalitete, a što ima kvalitete to je i propadljivo, ograničeno. Određeno biće ne može biti arhei. Nije prihvaćao ni druga iskustvena prapočela, već je držao da mora postojati neka stalna, nepropadljiva supstanca, koju ne možemo izravno vidjeti, ali koja može objasniti suprotnosti što ih vidimo oko sebe. Anaksimandar je smatrao da je prapočelo svega prostorno i vremenski neograničeno, beskrajno i beskonačno. Anaksimandar ga je nazvao apeiron. Apeiron je pratvar koja ne stari i ne raspada se i iz koje nastaju sva pojedinačna stvorenja. Apeiron je obuhvatio mokro i suho, toplo i hladno i usmjerio kretanje stvari iz kojih je nastalo sve što danas vidimo. Prvo je nastala Zemlja, potom ljudi i životinje. Po Anaksimandru ljudski rod je nastao iz neke vodene vrste, ljuskaste kože, vjerovatno iz nekakve ribe. Zbog ovoga ga danas pojedini smatraju praocem teorije evolucije.

6. Anaksimen iz Mileta, bio je grčki filozof, treći i posljednji pripadnik prve filozofske škole –Miletske škole. Bio je prijatelj i učenik Anaksimandra. Anaksimen se uvijek postavlja ispred Anaksimandra iako je bio njegov učenik da bi se sačuvao po redu apstraktnosti niz miletskih prapočetaka: Tales(voda), Anaksimen(vazduh) i Anaksimandar(apeiron). Anaksimen nije pratio učenje svoga učitelja nego je zapravo slijedio Talesa i kao prapočelo uzeo jedan od elemenata. Međutim taj element nije voda, već vazduh. Do ovog zaključka Anaksimen je vjerovatno došao zbog velike važnosti vazduha za sva bića, smatrao je da čovjek sve dok je voljan da diše i živ je. Vazduh je beskonačan i sveobuhvatan, obuhvata čitav kosmos. Iz njega se rađaju sva bića. Anaksimen je smatzrao da su čak i bogovi postali iz vazduha. Anaksimen nastojeći da objasni proces nastajanja bića i stvari iz vazduha uvodi pojmove zgušavanja i razrijeđivanja. Različite stvari nastaju razrijeđivanjem i zgušavanjem vazduha. Uvijek se kreće, jer ako se ne bi kretao, ne bi se ni preobražavao. Sam po sebi vazduh se ne može vidjeti, ali razrijeđen on postaje vatra, zgusnut postaje vjetar, ako se nastavi dalje zgušavati postaje oblak, pa voda, pa zemlja i ponajviše zgusnuti vazduh je kamen. Razrijeđivanje se može shvatiti kao rađanje i ono se ispoljava kao toplo a zgušavanje se može shvatiti kao postepeno gubljenje živosti i ono se ispoljava kao hladno. Da zgušavanje hladi, a razriješivanje grije Anaksimen je došao na osnovu vlastitog daha. Naime ako izdišemo zrak širom otvorenih usta onda je on topao, a ako izdišemo zrak skoro pa zatvorenim ustima onda je on hladan. Nasuprot Talesovoj teoriji da je zemlja ravna ploča koja pluta u vodi, Anaksimenova „zemlja“ je ravna ploča koja lebdi u zraku.

7. Pitagora i pitagorejci Pitagora je bio grčki filozof, matematičar, astronom i naučnik. Osnivač je jedne od najvećih filozofskih škola –Pitagorejske škole. Pitagora je danas poznat po Pitagorinoj teoremi koja je nazvana po njemu. Naime u to vrijeme Pitagori su se pripisivala sva otkrića u pitagorejskoj školi, pa je vjerovatno i da je neki od njegovih učenika došao do otkrića te teoreme, ali se ona ipak pripisuje Pitagori. Pitagora je imao veliki uticaj na filozofsku misao i religijska razmatranja u drugoj polovici 6. st. Pitagorejska škola, kao što sam rekao osnovao ju je Pitagora, je gotovo imala karakter religijske sekte. Neki je čak smatraju i prvim bratstvom ili društvom naučnika. Predavanja koja je držao Pitagora pitagorejcima su uvijek bila tajna,a i sam Pitagora nije htio da ga njegovi učenici gledaju za vrijeme predavanja pa je to činio iza zastora. Da bi se jedan čovjek priključio pitagorejcima bilo je potrebno da ne progovara 5 godina. Pitagorejska škola se odlikovala asketskim načinom života i religijoznim karakterom. Taj tzv. pitagorejski način života odlikovao se strogim pravilima o načinu ishrane, odjevanja, rada na polju matematike, muzike i astronomije. Pitagorejsko učenje o duši bilo je jako bitno. Naime oni su smatrali da čovjek kada umre njegovo tijelo se raspada a duša odmah prelazi u drugo tijelo. Kakav će sledeći život imati zavisilo je od dijela koje je uradio u prošlom. Zbog toga pitagorejski način života trebao je da obezbjedi spokojstvo ne samo u ovom nego i u budećem životu. Pitagorejci su bili opsjednuti brojevima, bili su zadivljeni značenjem brojeva za svijet i nastojali su da sve stvari objasne pomoću brojeva. Za pitagorejce brojevi su predstavljali prapočelo svega. Zapravo oni su smatrali da je sve nastalo iz monada –sitnih čestica koje se javljaju u raznim pojavnim oblicima, ali prije svega u brojevima. Monada je isto što i sama priroda. Priroda se sastoji iz brojeva, odnosno iz različitih kombinacija monada. Sve stvari su brojive a mnoge možemo nužno da izrazimo brojkom Tetraktis je za Pitagoru i njegove slijedbenike bio ključ za razumijevanje same prirode. Ta figura se sastoji iz deset tačaka, pravilno raspoređenih u formaciju jednakostraničnog trougla. Na vrhu trougla se nalazi jedna, ispod dvije, zatim tri i na kraju četiri tačake. Pitagorejci su brojeve shvatali prostorno: jedan(monda) je tačka, dva(dijada) je linija, tri(tijada) je površina i četri(tetrada) je čvrsto tijelo. Svako materijalno tijelo se mora posmatrati kao izraz broja 4, kao tetraktis jer ono četvrto u nizu nastaje iz tri konstitutivna elementa: tačke, linije i površine. Tetrada se može izraziti kao simbol 4 osnovna elementa, kao simbol godičnjih doba, simbol elementa melodije –tetrakorda ili prve geometrijskog tijela –tetraedra. Zbir tačaka po redu daje dekadu 1+2+3+4=10 koji je za pitagoru broj savršenstva.

8. Heraklit bio je grčki filozof, predsokratovac. Rođen je u Efesu. Heraklit je bio jakog karaktera koji nije podnosio manje ljudi svoga vremena. Njegov stil izražavanja je bio težak za razumjevanje. Pisao je sažeto i kratko i stalno u metaforama što je predstavljalo problem ljudima da spoznaju njegovu misao. Heraklit je smatrao da nema nepromjenljivog bitka, sve je u kretanju. Svijet je u stalnoj promjeni. Izreka „panta rei“ se često prepisuje njemu mada postoje sumnje i da nije njegova. Heraklit je smatrao da je sva priroda u konstantnoj promjeni i da „čovjek ne može dva puta ući u istu rijeku“ kako on kaže, jer uvijek protiče nova voda, rijeka se pomiče i tako čovjek može ponovo ući u rijeku ali nikad u istu vodu. Njegov doprinos sastoji se u shvatanju jedinstva u mnoštvu i razlike u jedinstvu. Upravo to jedinstvo jeste vatra. Heraklit je za simbol postojanja uzeo vatru najnestabilnije element od svih. Njezina toplina je početak života, njezina svjetlost prožima kosmos, a njezin plamen preoblikuje sve što dođe u dodir sa njime. Heraklit je govorio protiv religije, ljude je navraćao na mudrost, koja je spoznaja stvari onakvih kakve one uistinu jesu a ne kakvima se čine. Mudrost je spoznaja logosa, a on se ne može spoznati osjetilima, već samo razumom. Prelaz materije iz jednog stanja u drugo ne događa se slučajno, sve se vrši po određenom zakonu. Taj opšti zakon Heraklit naziva sudbina, pravda, nužnost ali i logos, a sve je to „vječna živa vatra“ koja upravlja svijetom. Heraklit je držao da je vatra osnovna materija odnosno prapočelo i sve se poput plamena iz vatre, rađa umiranjem nečeg drugog. Jedni smatraju da je Heraklit odabrao jedan od elemenata(vatru) za prapočelo da bi ga mogli svrstati sa Talesom i Anaksimenom. Drugi smatraju da je vatra za Heraklita simbol vječnog kretanja i postojanja. Heraklit je izabrao vatru zato što izaziva mnoge promjenje. „Svijet je vječno živa vatra, koja se sa mjerom pali i sa mjerom gasi“, kaže Heraklit.

9. Ksenofan je rođen u Kolofanu. Bio je grčki filozof, pjesnik i vjerski kritičar. Ksenofan se smatra jednim od najvažnijih predsokratovaca. Ksenofanu se često prepisuje i osnivanje Elejske škole. Njegova poezija je često kritizirala i ismijavala mnoge ideje, kao i vjerovanje u antropomorfne bogove. Ksenofan je odbijao vjerovanje u više bogova kao i ideju da su bogovi slični ljudima. U jednom od njegovih spisa, poznat je odlomak u kome on ismijava tu ideju, i kaže da ako bi bikovi bili u mogućnosti zamišljati bogove, oni bi vjerovatno bili u obliku bikova. Prema Ksenofanovom shvaćanju bog je jedan, apstraktan, univerzalan, nepromjenljiv i uvijek prisutan. Upravo zbog toga Ksenofan se smatra prvim monoteistom u zapadnoj filozofiji religije. Njegovo učenje govori da istina postoji ali da je ljudi kao smrtnici ne mogu spoznati. Ksenofan je često ismijavao epske pjesnike Homera i Hezioda i njihovo antropomorfno shvatanje bogova. Za Ksenofana, kao i za druge elejce, bitak može biti samo jedan, svaršen, vječan, nepromjenljiv, nije nastao niti će nestati. Bitak za Ksenofana, budući da je savršen mora biti i određen. Za Ksenofana on je u obliku kugle, jer upravo kugla je onaj oblik koji u sebi sadrži ograničenost i neograničenost. U tom smislu bitak, kao ono najsavršenije, ne može imati bilo šta svaršenije iznad sebe, pa čak ni bogove. Ksenofanov bitak je zapravo fizis tj. priroda o kojoj govore i Milećani i Heraklit. Jedno je Sve i nije promjenjljivo i to je bog, nerođen i vječan i okrugla oblika.

10. Parmenid je grčki filozof, rođen je u Eleji. Pored Ksenofana smatra se najznačajnijim predsoktatovcem. Iako neki smatraju Ksenofana osnivačem Elejske škole, drugi ipak njeno osnivanje prepisuju Parmenidu. Parmenid je bio Zenonov i Melisov učitelj. Parmenid je pisao u stihu, a većinu fragmenata njegovih spisa sačuvao je doksograf Simplicije. Uzimajući sve karakteristike bitka koje je kao polazište dao Ksenofan, Parmenid je govorio da je svakodnevno shvatanje realnosti fizičkog svijeta zapravo greška i da je realnost svijeta Jedno Biće, nepromjenljiva i neuništiva materijalna lopta koja se ne kreće. Nije nastalo niti će nestati. Oduvijek postoji i vječno je. Ono nije moglo da nastane jer bi u tom slučaju nastalo ni iz čega, odnosno iz ne-bića, a ni iz čega ne može nastati nešto. Kada bi biće nastajalo iz ne bića, onda bi ne-biće moralo da bude nešto, a to je protivrečno. Stoga Jedno nikada i nije nastalo, ono naprosto jeste, nema prošlost i budućnost. Nema prelaska  iz bića u ne-biće, niti obratno, što znači da ne postoji kretanje, kao ni više različitih predmeta. Sve je to varka čula. Jer ako se krene razumskim posmatranjem sveta onda se dolazi do toga da je biće jedno beskonačno, nedeljivo, nepromenljivo, nepokretno.Parmenid svoje djelo O prirodi dijeli na dva dijela. Prvi dio ili kako ga on naziva Put istine u kojem on govori o tome šta je realnost i drugi dio ili Put mnenja u kojem on govori o tome šta je iluzija. Parmenidova tvrdnja da je bitak konačan ukazujen na to da je on bitak shvaćao materijalnim, ali da ga ljudi ne mogu spoznati osjetilima, već samo razumom. Parmenid sve ono što je dostupno našim osjetilima proglašava „nebitkom“. Bitak se može i mora misliti. Osjetilima je dostupna raznolikost a mišljenju BITAK. Parmenidovo mišljenje dalje razvijaju Zenon i Melis.

11. Zenon bio je grčki filozof. Rođen je u Eleji. Pripadao je Elejskoj školi i bio je Parmenidov učenik. Zenon je danas najpoznatiji po svojim paradoksima . Malo se sa sigurnošću može reći o Zenonovom životu. Glavni izvor informacija o Zenonovom životu je Platonov dijalog „Parmenid“ koji je napisan gotovo 100 godina posle Zenonove smrti. Zenon je bio pristalica Parmenidovog učenja o postojanju Jednog i nepostojanju mnoštva. Parmenid odbacuje kretanje i promjenu ali pošto su nam oni dati u čulnom iskustvu Parmenidova teorija je kod mnogih izazivala podsmijeh. Zenon nastoji dokazati Parmenidovu teoriju, ili bar dokazati kako ona uopšte nije smješna. Napisao je spis koji sadrži oko 40 dokaza ili argumenata koji pobijaju pitagorejska shvaćanja i svode ih na besmisao, sa ciljem da pokaže kako je bitak Jedno. Te dokaze Aristotel kasnije naziva aporijama. Zenonovi paradoksi su uglavnom bili dokazi protiv kretanja, praznine i mnoštva. Najpoznatiji su argumenti protiv kretanja, opisani u Aristotelovoj fizici. Aristotel ih je imenovao i dao moderna objašnjenja. Najpoznatiji od njih su: dihotomija, Ahil i strijela.

12. Melis je bio grčki filozof koji je pripadao elejskoj školi. Rođen je na otoku Samosu. Smatra se Parmenidovim učenikom. Melis nije bio samo mislilac, on je bio politički vođa i vojni zapovjednik svoga naroda. Melis je ima veliku političku moć među svojim sugrađanima. O melisovom životu se skoro ništa ne zna. Ne zna se načim na koji se Melis upoznao sa elejskim učenjem, ali činjenica je da su njegovi stavovi slični onima koje je Parmenid zagovarao u svojim djelima. Neki su čak i identični. Njegova djela, ili ono što je ostalo od njih a što je Simplicije sačuvao a Aristotel potvrdio, posvećeni su odbrani Parmenidovog učenja. Jedino u čemu Melis odstupa od Parmenida jeste da je bitak konačan. Melis je smatrao da bitak ne može biti konačan i da on mora biti beskonačan. Prema Aristotelovim spisima Melis je bitak shvaćao kao konačno i materijalno što se i slaže sa elejskim učenjem. No, međutim Simplicije navodi iz sačuvanih Melisovih spisa kako je on smatzrao bitak nematerijalnim, jer ako bi bio materijalan, on bi morao imati debljinu, a ko bi imao debljinu imao bi i tijelo koje je dalje moguće podjeliti na djelove i onda bitak više ne bi bio Jedno. Međutim ova tvrdnja se shvata tako da Melis nije uopšte govorio o Parmenidovom Jednom, nego je pokušavao da pobije postojanje pitagorejskih krajnjih jedinica. U historiji filozofije Melisov doprinos se često potcjenjuje, i to potiče od Aristotelovog potcjenjivanja Melisove uloge u razvoju elejske škole. Međutim mnogi histoghrafi tvrde kako je Melis učvrstio teorijsku osnovu elejske škole i doprinio njenoj izgradnji

13. Empedokle je porijekolom iz Agrigenta. Sokratov je savremenik. Pripadao je posrednicima, zajedno sa Anaksagorom. Njihovo učenje je bilo između Heraklitovog i elejskog. Empedokle se smatra i začetnikom atomizma kojeg su kasnije razvili Leukip i Demokrit. Smatra je da ga je vrlina znanja koju je posjedovao preobrazila u božanstvo te da može da vrši čuda. Postoji nekoliko legendi o empedokleu, pa jedna kaže da je mogao utjecati na vrijeme. Druga legenda kaže da se bacio u vulkan kako bi ljude naveo da vjeruju da je otišao na nebu i da ga trebaju poštovati kao božanstvo. No, međutim postoji teorija da empedokle nije skočio u vulkan, nego je to izmislio da zavara narod, a zapravo je otišao na Peleponez gdje je i umro. Empedokle je prihvatio Parmenidovo učenje da bitak jeste i da je materijalan. Empedokle je pokušao da spoji Heraklitovo učenje o vječnom kretanju i elejsko o nepromjenljivosti bitka. Smatrao je da jedna vrsta tvari ne može da prelazi u drugu, nego da postoje vječne vrste tvari ili elementi –voda, vazduh, zemlja i vatra. Voda je ne može pretvarati u zemlju kako je tvrdio Tales, niti se vazduh može pretvarati u zemlju kako je tvrdio Anaksimen. Empedokle ova 4 osnovna elementa smatra prapočelom svega, te da od njihovog mješanja tj. spajanja i razdvajanja nastaju sve pojedinačne stvari. Da bi objasnio proces njihovog privlačenja i razdvajanja tj. međusobnog mješanja, empedokle uvodi još dva apstraktna elemenata –ljubav i mržnju. Ljubav je sila privlačenja, a mržnja sila razdvajanja.

14. Anaksagora je rođen u Klazomeni. Bio je grčki filozof i ubraja se među posrednike. Sa perzijskom vojskom je došao u Atinu gdje je podučavao filozofiju. Jedan od Anaksagorinih učenika bio je i Periklo, atinski vojskovođa. Anaksagora je osuđen za bezboštvo, jer je kako kažu smatrao da je sunce užareni kamen,a ne bog Helios i da je mjesec prekriven zemljom. Osudili su ga atinski političari koji su htjeli da napakoste Periklu. Anaksagora je osuđen, ali ga je Periklo izbavio iz zatvora i Anaksagora je prognan u Joniju gdje je i umro. Slično Empedokleu i anaksagora prihvata Parmenidovo učenje po kojem bitak nije nasta niti će nestati, nego je nepromjenljiv. Anaksagora odbacuje Empedokleovo učenje o 4 osnovna elementa i smatra da su ti elementi zapravo mješavina kvalitativno različitih čestica. Na početku su sve stvari postojale na neki način, kao mali fragmenti sebe samih u beskonačnom broju razbacanih po svemiru. Imali su masu, ali nisu imali razumljiv oblik. Aristotel ih naziva homeomerijama. Homeomerije su sitne čestice nedjeljive i nepromjenljive. Između njih nema praznog prostora i nema kraja njihovim mješanjem.Iz tih homeomerija, ili kako ih anaksagora prvobitno naziva Sjeme života kasnijim mješanjem nastale su sve pojedinačne stvari(biljke životinje i ljudi). Po Anaksagori to mješanje i spajanje homeomerija je djelo „Svjetskog uma“ ili kako ga on naziva NUS. Nus koji se ovdje spominje stoji umjesto Empedokleove „ljubavi i mržnje“. Anaksagora koristi nus samo kao prvi pokretač i smatra da se sve ostalo dalje razvijalo zahvaljujući mehaničkim silama u samoj materiji.

15. Leukip i DemokritLeukip se smatra osnivačem Atomističke škole. O njemu se malo zna al ga mnogi smatraju najznačajnijim misliocem atomiozma. Neki su tvrdili da Leukip čak i ne postoji, no međutim Aristotel i Teofrast ga spominju kao osnivača atomističke filozofije. Ne može se tačno utvrditi gdje je Leukip živio, neki kažu da je iz Mileta, neki da je iz Eleje a neki kažu da je iz Abdere. Prema Leukipovom učenju u svijetu postoji beskonačan broj nedjeljivih jedinica (atoma) od kojih je sve sastavljeno. Te jedinice ili atomi se ne mogu opaziti osjetilima jer su suviše mali. One su jednake i ne posjeduju nikakav kvalitet osim čvrstoće. Po broju su beskonačne i kreću se usljed uzajamnog sudaranja i guranja u praznom prostoru koji ih okružuje. Uzroci svega su razlike među atomima, kako kaže Leukip. Te razlike su oblik, red i položaj. Bića se razlikuju po mjeri, međusobnim dodirom i smijerom. Mjera je oblik, međusobni dodir je red i smijer je položaj. Tako se A razlikuje od B po obliku, AB od BA po redu i | od _ po položaju. Grupiranjem tih atoma nastaju sve pojedinačne stvari. Atomi su prapočela a svjetovi koji od njih nastaju su beskrajni. Za ratliku od Anaksagorinog učenja Leukip smatra da je svijet nastao od atoma koji se kreću neovisno od bilo kakvog Uma ili „pokretača“. Leukip i Demokrit smatraju da su punine tj. atomi BITAK a praznine NEBITAK.Demokrit je bio Sokratov savremenik, ali se ubraja u predsokratovce zbog svog učenja. Živio je u Adberi iako neki izvori spominju i Milet. Kao i negov učitelj Leukip poznavao je Anaksagoru. Demokrit je proširio učenje svog učitelja Leukipa. Mislio je da atomi imaju samo neke osobine kao: veličina, oblik i masa a sve druge osobine, koje im dajemo, kao boja i okus, su samo rezultat kompleksnih djelovanja između atoma u našem tjelu i atoma koje promatramo. Demokrit je prvi mislilac koji je potvrdio postojanje potpuno praznog prostora govoreći da praznina se ne može izjednačiti sa ništa. Atomizam je potakao i učenje o duši. Duša je sastavljena od atoma i raspoređena po cijelom tijelu. Prema tome smrt znači raspadanje na sastavne djelove a tjelesan besmrtnost ne postoji. Sa atomistima se završava kosmološki period antičke grčke.

16. SofistiSofista ili mudrac je termin kojim je u antičkoj Grčkoj nazivan čovjek koji je posjedovao određenu vještinu i koji je za sebe mogao govoriti da je mudrac. Sa sofistima počinje antropološki period grčke filozofije, jer se oni nisu bavili proučavanjem kosmosa, kao raniji filozofi. Svaki atinjanin se morao sam braniti na sudu ili sam optuživati nekoga ko mu je nanio nepravdu. U skupštini su postojale političke stranke koje su se borile za prevlast. Dio takvog društa bili su i sofisti koji su druge podučavali da se mogu sami braniti i prvi naplaćivali te usluge. Empedokleov učenik Gorgija bio je čuveni retoričar. On je govorio da se o prirodi kosmosa ne može ništa znati, što dokazuje mnoštvo nesaglasnih učenja koja su se ranije javljala u filozofiji. Demokritov učenik Protagora poznat je po svojoj tezi „Čovjek je mjera svih stvari“. Ta teza je uvodila neku vrstu tolerancije u različite poglede na svijet. U etičkoj sferi ta teza je značila da čovjek ima pravo da bira kakav želi život i da ima pravo da odluči kojih običaja će se držati. On je ovim stavom čovjeka stavio u središte filozofskog istraživanja. Sofisti Antifont i Hipija su često kritikovali grčke predstavve o nejednakosti ljudi i govorili su da su svi ljudi po prirodi jednaki. Međutim sofista Kalikle je tvrdio da ne treba pretjerivati sa ujednačavanjem ljudi, jer je to neprirodno. Priroda dodjeljuje jačima da u svojoj vlasti imaju slabije i njihova dobra. Sofista Kritija je raspravljao o porijeklu religije i smatrao da su vladari izmislili bogove kako bi mogli lakče vladati. Sofisti su se često sukobljavali sa Sokratom i njegovim učenicima, i njihovim sukobom je otvoreno jedno trajno filozofsko pitanje: Mora li se sloboda u razmišljanju i životu platiti odustajanjem od objektivne istine.

17. Sokratova filozofijaSokratov život je bio ogledalo njegove filozofije. On je živio u skladu sa svojom filozofijom i sve što je radio nije se protivilo njegovoj filozofiji. Istina je da je Sokrat dok još bio mlad pratio Anaksagoriono učenje, ali ubrzo biva razočaran u njegove tvrdnje i napušta učenje o kosmosu i prelazi na antropološko učenje. Pitanje Sokratove filozofije jeste kako živjeti u skalu da istinom tj. dobrim. Odgovor na ovo pitanje Sokrat je nalazio u čovjekovoj brizi o duši. Unustrašjni svijet ljudske duše mnogo je značajniji od svijeta spoljašnjih dobara. Čovjekova briga o duši zasniva se na razumu tj. na umjerenosti u životu. Sokrat je smatrao da treba da živimo umjereno i da sami sebe kontrolišemo te da ćemo na taj način živjeti pravedno. Čuvena Sokratova ironična tvrdnja „znam da ništa ne znam“ znači da istina nikad nije očigledna i nadohvat ruke. Za Sokrata vrlina je znanje, a neznanje je zlo. Sokrat je

govorio kako svaki čovjek u sebi ima svog unutrašnjeg demona ili božanstvo tj. unutrašnji glas koji ga odvraća od zla i neistine. Taj unutrašnji glas predstavlja savjest.

18. Sokratova etikaPotraga za onim stalnim i općevrijednim od posebne je važnosti u etici, jer da bi čovjek radio dobro, on prvo mora znati šta je to dobro, ili da bi živio dobro on mora znati šta je to dobar život. Sokrat je bio uvjeren da kada je netko jednom spoznao šta je dobro on više neće činiti zlo. „znanje se traži kao sredstvo za moralno djelovanje. Sokrat na ovaj način tvrdeći da će čovjek koji zna šta je dobro i činiti dobro, poistovjećuje znanje i vrlinu. Naime svi smo svjesni da čovjek iako zna šta je dobro ipak čini zlo. Onaj koji čini zlo, griješi samo zato jer je pogrešno spoznao šta je dobro, on griješi jer mu je spoznaja dobra mutna i nejasna. Sokrat uči da je u životu ključna umjerenost i da je umjeren čovjek istinski slobodan čovjek. Sokrat je temelj svoje etike postavio u ljudsku prirodi i dobro ljudske prirode kao takve. U sukobu sa sofistima Sokrat je učio da su etičke vrijednosti nepromjenljive i pokušavao ih je odrediti općim definicijama kako bi bile vodilje i norma ljudskog ponašanja. Za Sokrata najviša vrlina je znanje. Zbog toga Sokrat daje veliki značaj odgoju omladine.

19. Sokratske školePostojale su 4 sokratske škole i to su:-Megarska škola-Elidsko-Eretijska škola-Kinička škola i-Kirenska škola

20. Problem Platonovih spisaVodile su se mnogobrojne rasprave o autentičnosti platonovih spisa i redoslijedom kojim su napisani. Prvo razvrstavanje izvršio je Aristofan i po njemu je bilo 14 Platonovih dijaloga i pisma. Međutim prema Trasilu u cjelini postoji 36 spisa i 56 knjiga. Prema dosadašnjem izučavanju Platonovih djela oni su pisani u 4 faze njegovog života. U prvu grupu idu Platonova djela koja su nastala dok je on još bio mlad i pod uticajem Sokrata.U drugu grupu idu djela u kojima su se vodile žestoke borbe protiv sofista, u treću idu ona djela koja je Platon pisao u doba svoje pune zrelosti i u četvrtu grupu spadaju djela koja su napisana u doba Platonove starosti.

21. Platonova teorija idejaIdeje su vječne i nepromjenjive biti svega. One su bitak i bit, po njima tek nešto uopće jest i jest to što jest. Ideje su izvor i uzrok svega. One su savršenije i realnije od pojedinačnih stvari, koje su tek kopije i odraz ideja. Stoga Platron dijeli stvarnost na:-istinsku stvarnost i-vidljivi materijalni svijet pojavaAlegorija špilje čini sredstvo objašnjavanja ideja. Ljudi su opisani kao okovani robovi u jednoj špilji iza kojih je vatra ili neka svjetlost koja daje njihov odraz na zidu ispred njih. U ovakvom stanju oni misle kako su sjene jedina stvarnost koja može biti spoznata i koja postoji. Kada bi samo jedan od okovanih ljudi bio oslobođen, mogao bi vidjeti predmete koji su uzrok sjena i misliti kako se stvarnost sastoji od tih tijela. Ako izađe iz špilje u viši svijet sunčevih zraka, mogao bi biti zaslijepljen svjetlošću i misliti kako je bolje gledati u odsjaj ili sjene vidljivih predmeta. Na kraju, on se može prilagoditi višem svijetu kratkim pogledima prema suncu. Ovaj viši svijet simbolizira carstvo natčulnosti, jer sunce je “temeljni primjer božanstvenosti”.

Ideja dobraIdeje su složene hijerarhijski. U hijerarhiji ideja najviša je ideja dobra. Ona obuhvaća sve druge ideje, ona je svrhovit sadržaj sve stvarnosti, izvor bitka i biti. Dobro je ono po čemu nešto jest i po čemu jest to što jest. Po Dobru jest sve što jest. Npr. stolar je stolar ako je dobar stolar: po tom dobru on uopće jest stolar; ako nije dobar stolar, onda on zapravo uopće nije stolar.

22. Platonovo učenje o dušiU Zakonima Platon određuje dušu kao „kretanje koje samo sebe može pokrenuti“ ili kao „izvor kretanja“. Ako je duša to, onda je ona ispred tijela, nadmoćna je tijelu i mora da upravlja njime. U Timaju Platon kaže da „jedina od postojećih stvari koja može steći um jeste duša, a ona je nevidljiva, dok su vatra, voda, zemlja i vazduh svi rođeni kao vidljiva tijela“. I pored toga što Platon utvrđuje postojanje bitne razlike između duše i tijela, on ne poriče to da na dušu može da se djeluje tijelom ili preko tijela. Stoga, čak i kada Platon povremeno govori o tome da duša samo boravi u tijelu i koristi ga, mi to, ipak, ne smijemo predstavljati tako kao da on poriče svako međudjelovanje duše i tijela.Duša se sastoji od tri „dijela“: razumnog, srčanog ili voljnog i požudnog „dijela“. Platon je smatrao ta tri dijela kao funkcije ili načela djelovanja, a ne djelovima u materijalnom smislu.To razumno je ono što čovjeka razlikuje od nerazumne životinje; to je najviši element ili formalno načelo duše. Dvije druge dimenzije duše podložne su propadanju. Od njih je voljni dio plemenitiji. To požudno predstavlja tjelesne želje, jer razumski dio ima svoje vlastite želje. U Timaju Platon smješta razumski dio duše u glavu, voljni u grudi, a požudni ispod pojasa..Platon je tvrdio da je duša besmrtna, a u Timaju se izvjesno kaže da samo razumski dio duše uživa tu povlasticu. Ali ako su drugi djelovi duše smrtni i propadljivi, onda oni moraju da budu odvojivi od razumskog dijela na neki tajanstven način ili, pak, moraju sami da sačinjavaju neku različitu dušu ili duše. Ali u mitovima se podrazumjeva da duša preživljava u svojoj cjelokupnosti, ili bar da očuvava lično sjećanje i u stanju razdvojenosti tijela, međutim prema Platonu preživljava samo to razumsko, a nestaju drugi djelovi duše.

23. Platonovo učenje o vrlinama„Vrlina bi bila neko zdravlje, ljepota i dobro stanje duše, a nevaljalstvo neka bolest, rugoba i nemoć“. Jer ono što čine zdravlje i bolest od tjelesnih sila, to čine vrlina i nevaljalstvo od duševnih sila, tj. vrlina uspostavlja takav prirodan odnos duševnih sila da one jedna drugom vladaju i jedna drugu slučaju, a nevaljalstvo uspostavlja takav neprirodan odnos da jedna drugom protiv volje vladaju i jedna drugoj se pokoravaju.

24. Platonova klasifikacija oblika vladavineZa Platona društveni poredak idealne države čine tri klase: filozofi, vojnici i radnici. Filozofi bi bili vladari države, vojnici bi bili čuvari a radnici proizvođači. Platon je uočio da privatna svojina kvari čovjeka, pa je odlučio da prve dvije klase ne mogu posjedovati privatno vlasništvo. Veoma važna činjenica za funkcionisanje ovakve države leži u Platonovom konceptu pravde, odnosno pravednosti koja traži da „svako radi svoj posao“. Država završava analizom različitih oblika vladavine:Timokratska vlast –kao ona u Sparti, opsjednuta je vojničkom čašćuOligarhija –u kojij bogati vladaju a siromašni nemaju pravo glasa, neizbježno vode do uvjerenja da je novac mjera svega.Društvo malobrojnih bogatih potrošača –koji većinu tretiraju uglavnom kao ekonomsko sredstvo, ne samo da je nepravedno, nego i u pravilu nestabilnoDemokratska vlast –također je povodljiva i nestabilna. Demokratija toleriše mnoštvo različitih mišljenja a to je slabost koja vodi nestabilnosti i političkom kaosu. Previše slobode se ubrzo izrodi u bezzakonje i vodi ka tiraniji.Apsolutna vlast –koja se daje nekom tiraninu. Ako ne postoje zakoni, diktatori mogu ostvariti svoje najmračnije ubojite fantazije. Izgube racionalnost ili ljudskost, pa tako više nitko nije siguran.

25. Platonova kritika demokratijeDemokratija nastaje kada siromašni pobjede bogataše. U početku će vladati sloboda i svako će raditi šta hoće. Demokratski čovek nastaje od oligarhičnog, kada neka od njegovih pobuna dobije pomoć sa strane, pa dođe do unutrašnjih sukoba. Zavisno od okruženja pobjeđuje čas jedna, čas druga strana. Taj čovjek krade i upravlja filozofima.

26. Platonova teorija vaspitanjaZa Platona je veoma važno vaspitanje, jer kako se vaspitavamo takva će nam biti duša, koja mora biti umna i dobra. Za naše vaspitanje, odnosno za vaspitanje duše veoma je važna muzika, zato što ritam i harmonija najdublje prodiru u unutrašnjost duše i najviše je obuzimaju. Tako će mlad čovjekl koji jhe muzički obrazovan moći da najlakše zapazi sve što je nepotpuno i nesavršeno u djelovima prirode. Takav će čovjek prema tim djelovima imati sa pravom određeno nezadovoljstvo, dok će u lijepim djelovima nalaziti zadovoljstvo i time će „hraniti“ svoju dušu. Sa druge strane on će opravdano mrziti sve što je ružno. Kada je tako dobra duša, ona svojom vrlinom daje savršenstvo tijelu. Ali, da bi naše tijelo bilo u potpunosti ispunjeno, potrebna mu je gimnastika, odnosno gimnastičko umijeće. Vaspitanje putem muzike služi vaspitanju duše, a vaspitanje gimnastikom služi vaspitanju tijela. Gimnastikom se postaje surov, a muzika je ta koja omekšava.

27. Platonova kritika pjesničke i druge umjetnosti

28. Akademija

29. Aristotelova djelaZnačajna djela:-Sabrani spisi iz logike (organon) -kategorije -o tumačenju -prva analitika -druga analitika -topika -sofistička pobijanja -Spisi iz prirodno naučne oblasti -fizika -o postojanju i propadanju -o duši -o djelovima životinja -o kretanju životinja -o postojanju životinja - parva naturalia -Spisi o etici -Nikomahova etika -Eudemova etika -magna moralia -politika -retorika -o pjesničkoj umjetnosti

30. Aristotelova podjela filozofijeAristotel svoju filozofiju dijeli na:-teorijsku(fizika, metafizika)-praktična(etika, politika)-pojetička(umjetnost)

31. Aristotelovo učenje o uzrocimaUzroci kojima se filozofija bavi navedeni su u Fizici a ima ih 4 i to su:Bivstvo ili suština stvari, materija ili predmet, izvor kretanja ili djelatni uzrok i svrhoviti uzrok ili dobro.Aristotel nastoji da ova 4 uzroka svede na samo dva, odnosno na materijalni i formalni. Uzroci bi, pored toga što su faktori na osnovu kojih postoji sve što postoji, faktori na osnovu kojih nastaje sve što nastaje i propada sve što propada, bili i razlozi na osnovu kojih se saznaje sve što je saznatljivo.

Promjena je nužna jer se tako u materiji „utiskuje“ forma i dobiva se konkretno biće –supstancija. Pri toj promjeni djeluju četri uzroka i to:-materijalni uzrok koji omogućava izradu nekih a ne svih stvari (ako uzmemo primjer kuće, to bi zapravo bile cigle ili kamenje za gradnju kuće)-formalni uzrok (plan ili nacrt kuće)-djelatni uzrok (radnici li graditelji)-svrhoviti uzrok (svrha te kuće)Svijet koji je u trajnoj promjeni treba kretanje. Pokretački poticaj ne može ići u beskonačno, mora postojati Prvi pokretač koji je i sam nepokrenut, a po Aristotelu to je Bog. Budući da je on sam nepokretan, svijet nije pokrenut djelatnošću Boga, nego „žudnjom“ materije za njim kao čistom formom.

32. Aristotelovo učenje o duši

33. Aristotelova podjela vrlina

34. Aristotelovo određenje prijateljstvaAristotel uzima prijateljstovo za predmet etike sa obrazloženjem da je to neka vrlina ili odnos vezan za vrlinu i da je za život veoma nužno. Po Aristotelu, pravo prijateljstvo, ono najviše i najplemenitije jeste samo ono koje se osniva na realizaciji moralnog dobra. Prijateljstvo je, kako kaže Aristotel, neka vrlina ili ono što ide uz vrlinu, osim toga, ono je nešto najnužnije u životu. Da je Aristotelov pojam prijateljstva širok to dokazuje i njegova podjela prijateljstva:Prijateljstvo radi korsitiNa najnižem nivou prijateljstava je prijateljstvo radi koristi i ono se postiže kada ljudi ne vole svoje prijatelje zbog toga što jesu već zbog dobitka koji od njih očekuju. Poslovno prijateljstvo bi spadalo u ovu vrstu prijateljstva.Prijateljstvo radi uživanjaU drugu grupu spada prijateljstvo radi uživanja. Ono se temelji na prirodnom zadovoljstvu koje ljudi nalaze u društvu svojih drugara i karakteristična je za mlade.Prijateljstvo zbog sebeTreće i najbolje prijateljstvo je prijateljstvo zbog sebe ili prijateljstvo zbog dobra. Ova vrsta prijateljstva je savršeno prijateljstvo i ono istrajava onoloko dugo koliko oba prijatelja zadržavaju svoj karakter.

35. Aristotelova klasifikacija oblika vladavineZa Aristotela svaki grad odnosno država predstavlja neko zajedništvo i da ta zajedništva teže nekom dobru. Najniža zajednica je porodica, veći broj porodica formira selo, a nekoliko sela formira grad odnosno državu. Po Aristotelu država nastaje po prirodi i ona je važnija od pojedinca. Pojedinac koji ne želi da živi u zajednici ili kome nižta nije potrebno , nije dio države te je žvijer ili Bog. Aristotel tvrdi da je umno biće vladajuće i ono je po svojoj naravi gospodar i vladar, a bića koja su predviđena za fizičke poslove su robovi. Svaki grad je sastavljen od domaćinstava, a savršeno domaćinstvo se sastoji od robova i slobodnih ljudi. Djelovi savršenog domaćinstva su: gospodar i rob, suprug i supruga, roditelji i djeca. Gospodar je vlasnik imovine a rob je njegovo živo oruđe za rad. Aristotel u svojoj klasifikacija oblika vladavine postavlja pitanje –Kakav će polis najbolje zadovoljavati potrebe građana? i –Koje je urešenje najbolje?Po Aristotelu najbolje državno uređenje je kraljevstvo jer najviše sliči božanskom upravljanju svemirom. Međutim ono je nerealno jer bi takav oblik vladavine podrazumjevao vladara koji bi bio najbolji u svemu od svakoga. On bi zapravo bio „bog među ljudima“ i njmu kao takvom ne bi bili potrebni zakoni jer on sam predstavlja zakon. Pored kraljevstva, kao najlošiji oblik vladavine Aristotel smatra tiraniju. Ni demokratija nije najbolji oblik. Demokratskom državom upravljaju siromašni koji se zalažu za svoje interese. Monarhija bi bila idealno riješenje kada bi kralj bio dobar i imao gotov nadnaravne moći dobre procjene. Međutim takvi su rijetki, gotovo da i ne postoje, pa bi se monarhija vrlo brzo pretvorila u tiraniju. Aristokratija bi također mogla biti idealan oblik vladavine, ali teško da se može vjerovati manjoj grupi vladara. Aristokratija bi prerasla u oligarhiju i ta manja grupa vladara bi vladala u svoju korist. Prema tome Aristotel smatra da je ustavna republika najbolji oblik vladavine,

u kojoj vlast dijeli narod i elita. Republikom bi upravljao srednji stalež koji bi se uspješno borio protiv nasilja bogataša i prevrtljivosti široke narodne mase. Srednji stalež za Aristotela je stalež srednje velikih zemljovlasnika, obično robovlasnika koji nemaju novčanih briga i mogu se posvetiti konstruktivnom razmišljanju. Srednji stalež se nalazi između bogastva i siromaštva. Najbitnije što Aristotel razmatra jeste koga treba smatrati građaninom i ko je građanin. Građanin je onaj koji ima moć sudjelovanja u savjetodavnoj i sudbenoj vlasti i kome su oba roditelja građani. Vrlina građanina se sastoji u tome da on može i da vlada i da se pokorava. Državno uređenje treba da bude u korist svima a ne samo vladarima. Na vlasti treba da bude sposoban čovjek za taj posao, dok državom ne bi trebala da vlada masa. Dobro za kojim država teži jeste pravdda i to je opća korist.

36. Aristotel kao istoričar filozofije