Ante Mateljan S Gospina Grada · 2020-01-14 · Mala knjižnica Crkve u svijetu knjiga 30 Ante...

Ante MateljanS Gospina Grada

Pripovijesti o 300. obljetnici

čudesne obrane Sinja

Mala knjižnica Crkve u svijetuknjiga 30

Ante MateljanS Gospina GradaPripovijesti o 300. obljetnici čudesne obrane Sinja

-------------------------------------------CIP - Katalogizacija u publikacijiS V E U Č I L I Š N A K N J I Ž N I C AU S P L I T U

UDK 821.163.42-1 821.163.42-97

MATELJAN, Ante S Gospina grada : pripovijesti o 300.obljetnici čudesne obrane Sinja / AnteMateljan. - Split : Crkva u svijetu ; Sinj: Samostan Čudotvorne Gospe Sinjske, 2015.- (Mala knjižnica Crkve u svijetu ; knj. 30)

ISBN 978-953-256-079-4

160125040-------------------------------------------

Izdavači: Crkva u svijetu Zrinsko-Frankopanska 19, 21000 Split

Samostan Čudotvorne Gospe Sinjske Šetalište Alojzija Stepinca 1 21230 SINJ

Odgovara: Mladen ParlovRačunalni slog: Paola JukićOvitak: Neven MarinTisak: Dalmacija papir, SplitNaklada: 500 primjeraka

Ante Mateljan

S Gospina Grada

Pripovijesti o 300. obljetnici

čudesne obrane Sinja

Split – Sinjkolovoz 2015.

ŠtovateljimaMajke od milosti

PROLOG

ZDRAVO, MAJKO MILOSTI

Zdravo, Majko milosti,odvjetnice sveta,

djeca tvoja kliču tisa svih strana svijeta:

U vjeri nas podrži da slijedimo Krista,

hrvatski nam brani dom,naša Gospe Sinjska!

Blagim okom majčinskimpogledaj ozgora

sve koji su potrebnitvoga zagovora!

Brižna majko čuvaj nasstradanja i boli,

od svih zala izbavipuk koji te moli!

Primi, Majko, zahvaluCetinskoga kraja,

djecu svoju upravljajsve do vrata raja!

I.Fra PAVAO VUČKOVIĆ

(*Rama, 1658. + Sinj, 1735.)

Okupljeni oko tebe, Majko!

11fra Pavao Vučković

Okupljeni oko tebe, Majko!

Ja, fra Pavao Vučković, krsnim imenom Luka, rođen 18. listopada 1658.sin Cetinjana, izbjeglih prije stotinu i pedeset godina,posavjetovavši se sa subraćom i starješinama, odlučih godine Gospodnje 1687., nakon molitvea zarad gorke tlake i turskoga zuluma,povesti Hrvate katolike iz Ramske doline put stare domaje, u Cetinu. Tako odlučismo i tako učinismos pomoću Boga Trojedinoga i preblažene Djevice Marije, Gospe od milosti,koja nas svojim milim okom prati na svakome putu našemu.

1.Nakon stoljetnoga jarma,kad se više nije moglo izdržati,nije nam preostalo ništa drugo nego pogledati u nebo i zatražiti znak.Uvijek je tako. Kad se svi zemaljski putovi zagube,kad ponestane oslonca i kad se sve ono u što smo se uzdali raspline,ostaje jedino nebo.

Kažu da je nebo visoko i daleko.A nebo je tako blizu. Nadohvat ruke.Nebo je tako blizu koliko nam je blizu uzdah što ga uzdišemo i izdišemo,nebo nam je toliko blizu koliko nam je blizusam život i još više sama smrt.I kako je život i smrt ovdjetako nam je i nebo dohvatno ovdje, na zemlji.

Jaram što nam ga naprtiše ljudi,ljudsko zlo i grijeh, nepravda i podlost,

12 fra Pavao Vučković

a koji oteščava sa zavišću i mržnjom,može skinuti samo nebo.I nebo nam je dalo znak.Kasnoga ljeta 1687. godine, nebo nas je pozvalo da se usudimozakoračiti put slobode.A korak put slobode, svatko to zna,veličanstven je i istovremeno strašan,jer od toga trenutka nema više povratka.Ostaje samo naprijed - i gore.Put doma i domovine, na zemlji i na nebu.

2.Gospodine, pozvao si me: Povedi moj narod.dok sam kao dijete trčkarao poljanama ramskim,u kasno proljeće rascvjetanim svim bojama,i dok sam udisao mirise s obronaka opipavajući dozrelost šljiva na vršcima grana,Gospodine, dok sam se skrivao po pećinamau ranu jesen, kada bi nam dojavili da dolaze Turci,po harač i po danak u krvi, i kad bi duboki snijeg bjelinom posakrivaosve tragove ljudske zloće i sve ožiljke na ramenima i leđima brdaa jezero posred polja pretvorio u raskošnu lepezu i prostrt stol pticamaosjećao sam - kad bih pogledao put brijegana kojemu je stajala tvoja oronula kuća, crkva, jednako oronula kao i naše tijesne kamene kućiceprišivene uz brijeg, osjećao sam da me pozivaš.

Kad sam to rekao starom ujaku, za jedne ispovijedi,reče mi: Sinko, kad to osjetiš ti reci:Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.I rekao sam, poput starozavjetnog Samuela.A on me je onda uzeo za ruku i poveo.


Proveo me je neobičnim putovima,sve tamo do Kraljeve Sutjeske, i poučio me i osokolio me riječimastarije braće, koji su iskusili život,i vratio me je u Ramu, i rekao mi:Povedi moj narod!

3. Ali, kako ću, Gospodine!Priznajem ti da se bojim!Strah me je i pomisliti na toda u svoje ruke uzmem život svojih bližnjih.A uz to, mada znam govoriti, ti znaš da osim riječi trebaju i djela,da se ljudi osvjedoče da se mogu pouzdati,da mogu staviti svoje ruke i svoje životeu jednu riječ - i poći na put bez povratka.

Došao sam, Gospodine, preda te i pitao:Gospodine, daj mi znak.A onda mi je pogled pao na nju:Majku od milosti - koja bdije nad nama!I čuo sam tvoju riječ, tvoj unutrašnji glas:Moja Majka ići će s vamai povest će vas u krajkoji sam za vas izabrao:Bogat vodom i pašom, žitom i blagom.

Sam si svjedok sviju jada i nevolja,svih obeščašćenja koja se događaše,djevojkama i ženama, dječacima i starcima,svjedok si sile bahate i razaranja svetinja,i izrugivanja svetoga Imena mojega.

Zato, ne boj se, Pavle, ti si mi oruđe izabrano da ovaj narod ponovo osjeti dar slobode i mira.


4. I pođosmo, iz naše prekrasne Rame, uputismo se preko Ljubuše planine,preko Vrana i Dugoga poljapa preko Blidinja i TomislavgradaBuškim i Livanjskim poljem.Za sobom ostavljasmo naše doline i brda,naše njive zasijane ali još neobrane, naše voćnjake modrih obješenih granaostavismo i stada svoja runovita,i ognjišta na kojima se još nije utrnuo žar.

Budućnost je pred nama i ne vidimo joj tijek, samo znamo da će i ona biti puna rana kojima tko zna hoćemo li naći lijek, a sadašnjost nam sa svakom stopom sa svakim koračajem izmiče,kao što nam izmiče tlo pod nogama,pa nam se čini da nam netko nevidljiv izmiče tepih otkan od naših misli,i sjećanja i osjećaja, a noge nam ostajunegdje na putu kojega tek slutimoa zapravo mu ne znamo ime.

Teško je ostaviti dom. Preteško, pa i onda kad nam je postao zatvoromi kad je jedini način da se spasimo,da se s njim oprostimo i pođemo,penjući se brdima i spuštajući se dolinama,gazeći preko potoka sve do zadnjega uspona.Znali smo, netko iz pričanjaa netko iz iskustva na koje ga je natjerala nevoljada je pred nama posljednji, najveći uspon.Uspon na vrh Prologa, gdjeno vilei usred ljeta i usred zime kolo viju.Pa kad dođosmo na vrh Prologa, zapjevasmo:


5.Blagoslovljen budi, Gospodine, za Cetinuza ovu svilenu nit koja se provlačikroz zagrljaje vrba i jablana,kao ogrlica prostrta na sukanac polegnut po prostirki ispunjenoj šušnjemšto ulegla još čuva toplinunetom probuđenoga, razveseljenognovim danom okupanim suncem.

Blagoslovljen budi, Gospodine, za Cetinušto vodom svojom napaja ovo polje usred sušnoga kamenjarai hranu daje pticama nebeskim,svim zvijerima poljskim i nauzgor drži sve blago od kojega nam život i hrana,a puno puta i jedino društvo.

Blagoslovljen budi, Gospodine, za Cetinuod njezina izvora do ušća, od vrela do uvira,za svaku bistru kap što dotječekrševitim podzemljem iz zemlje bosansketugom okupane i polumjesecom pritisnute,za svaki žubor što doziva rukeda se prignu i napune i ustima prinesusvježinu koja daje snagu i okrepu,za svaku opranu stijenu preko kojena gâzu stupaju noge putnika i oslonjene na štap prelaze na drugu obalu,za svaku hrid u tjesnacima i brzace što okreću mlinski kamen da samelju žitoza kruh naš nasušni.

Blagoslovljen budi, Gospodine, za Cetinu,za našu slobodnu Cetinu i njezino poljei župu drevnu Hrvatsku


od Zrmanje do Neretve,koja se njezinim imenom zvaše.

Blagoslovljen budi, Gospodine, za Cetinu!

6. I tako, dođosmo u obitavalište predaka naših, podigosmo prebivalište za umorna tijelanad ruševinama domova ogoljenih zlom.Obukosmo domove naše blagoslovljenom vodomi molitvom zahvalnicom i zamolnicom.Ispratismo svoje prijatelje, braću i sestre u vjeri,da se nastane po mjestima davno napuštenimasplitske i trogirske Zagore,i oslonjeni na Božju milost počesmo krčiti draču za komadić vrta i čistiti zapuštena polja s molitvom da ih Gospodin blagoslovi kruhom.

Nama, fratrima, mletačke vlasti dodijelišeda se smjestimo u Dugopolju, na Kapeli,a nedugo poslije dadoše nam stari,napušteni benediktinski samostan sv. Stjepana pod borovima u Splitu,onaj isti u kojemu je boravio i Stjepan II.,posljednji hrvatski kraljiz loze Trpimirovića.

No nismo sjedili prekrštenih ruku.Da puk ne bude siročad, složnim rukamaza Gospodina obnovismo dom, crkvu sv. Franje, siromaha i brata Gospodinova,i za Majku našu i Isusovu, da s nama boravi ispod Sinjskoga grada. I kad je zgotovismo, potajno, da nam vlasti mletačke ne zapriječe,donijesmo milu sliku Gospe od milosti,za Veliku Gospu 1692. do Radošića, odakle je s okupljenim narodom


u svečanom ophodu, pjevajući i moleći,donijesmo u obnovljenu crkvu sv. Franje.

7. Stadoše se slijevati nebeske milosti na pukkoji sa svih strana pohrli svojoj Majci,da joj se uteče za zagovor, da joj zahvalii da je počasti onom čašću koja pripadapreblaženoj i Prečistoj Majci Isusovoj, majci Spasiteljevoj i Majci našoj.U šest godina, otkad dođe Gospina slika,na oltar u crkvi sv. Franje, nanizalo se toliko milosti, da se njezina moć razglasipo svim stranama Dalmacije i Bosne.Stoga braća franjevci zaključišekako bi valjalo Majci Božjoj podići dostojan hram. I odlučiše da to učine,pa izabraše pogodno mjesto ispod Kamička.Dadoše napraviti nacrte za novu crkvui samostan uz nju sa kloštrom i bunarom, a ispod nje, podno Žankove glavice,kupiše njivu za samostansko groblje.Činilo se kako je poslije konačnog oslobođenja Klisa, 1648. godine,nakon stotinu i jedanaest godina što ležaše u osmanlijskim rukama,i turskog silonog poraza pod Bečom,pa dugotrajnog Kandijskoga rata,došlo vrijeme da se odahne od strahota.Ali zlo ne miruje, nego smišlja još veće jade.

8.Te godine, kad počesmo graditi Gospinu crkvuodjednom se smrknulo i nestade mira.


Kako nekoć Faraon na Izraelićane,tako sada i na nas krenu serašker Mustaj paša Daltaban,s velikom vojskom od 30.000 vojnika.

Provali preko Prologa i pohara svu Cetinu.Zazvavši ime Gospodnje iziđosmo, nas osam fratara, pred pašu na Čitluk.Umjesto razgovora i pregovora, kad posjedasmo u polukrug pred čadorom,paša posla janjičare, koji pred mojim očimasasjekoše sedmero subraće. A meni rekoše: Ti si im gvardijan, za tebe je gora sudbina: ići ćeš u roblje,za te će se otimati jer si učen! A ionako je za tvoju glavu raspisana tjeralicaod stotinu zlatnih dukata.

Tako sam dospio u ropstvo.Preko Bosne i Sandžaka,preko Kosova, pa Bugarske i Trakije,dospjeh do Istambula. A tamo me prodaševeziru u Bagdad, gdjeno ostadoh pet dugih godina. A kako mi je bilo?Bolje da vam ne govorim!Samo jedno hoću da znate:veliko je smilovanje Gospodnjekojim me izbavi od zla velikogai milost mi Gospa dade, da mogoh uteći iz sužanjstva i putovima čudesnimsamo Gospodinu poznatim dokopati se Sinja.Kakve li radosti opet pasti u zagrljaj braći,koja dospješe u Sinj kao i mi prije,iz Bosne Srebrene.


9. U sužanjstvu, u Bagdadu, zavjet sam obnovio,isti onaj što sam ga u Rami zavjetovao,da neću dati počinka svojim vjeđamadok Majci svojoj dostojan dom ne podignem.Stadosmo, dakle, ponovo kamen klesati, klak paliti i grede tesati, i tako kroz osam godina,trudna rada i usrdne molitve, česte oskudice i skrušena pouzdanja u ruke providnosti.

Godine Gospodnje 1712. pod krov stavismonovu crkvu Majci Božjoj posvećenu,dom mile nam i čudotvorne Gospe od milosti.Na oltar stavismo Gospinu sliku, lik Majkešto mila i milostiva pogleda gleda na svekoji se k njoj upute i na koljena padnuproseći da ih povede svome Sinu,da se barem dotaknu skuta haljina njegovih.

O kako li je i samim nebesima bilo drago gledati skrušena srca djece koja se kupe oko matere,kako liju suze pokajničke za grijehei kako s pouzdanjem iznemogla tijela,ali živa duha, oči vjere okreću najblaženijoj među svim ženama,da ih doprate od ovoga praga, sve do časa smrti i praga vječnosti.

10.Na Novu godinu Godine Gospodnje 1715.ne znamo ni sami kako, zapali se i izgori stari samostan kod svetoga Franje.Ne preostade nam drugo, nego se pokupiti i preseliti


u započeti i nedovršeni samostan uz Gospinu Crkvu.

Nekako smo u dnu duše osjećali,kako je to znak da će ova godina biti teškai da će se u njoj nešto dogoditišto će nam svima život obilježiti. Oboružali smo se molitvom i nastavili klesati i tesati, graditi samostan i crkvu.Molitva je najsnažnije oružjeProtiv svakog, tjelesnog i duhovnog zatornika,pa nam je molitva bilaoslonac i oruđe i oružje.

Proljeće je bilo milo a ljetina rodna.Možda je i glas o dobrom uroduprivukao te godine seraskeraMehmed pašu Čelića, da sa 60.000 vojnikakrene stopama Mustaj Paše, od prije 17 godina, da nastavišto je onaj nekrst započeo.

Kad se zadimi s Prologa početkom kolovozaznali smo da nam valja u zidine.Ponesosmo Gospinu sliku u tvrđavu,u crkvu sv. Mihovila i kleknusmo na molitvu.

11. Pred nama su se zemlja i nebo rastvarali,a slike nam navirale turskoga zuluma.Kad paša posla svoga poklisara da nam zapovjedi da mu predamo Grad,u ime nas sedam stotina ljudi od oružja, pred ženama i djecom, don Ivan Filipović Grčić i svi ostali, s pomoću Božjom poručismo da ćemo braniti svoj život i svoju vjeru,


svoju Crkvu i svoju slobodudo posljednje kapi krvi.

Turci onda poručiše: Pa neka vam vaš Bog pomogne, jer vas doskora neće biti. Dovukoše topove pod gradi na noć, sa 7. na 8. kolovoza počeše grad zasipati topovskom tanadi,ne bi li zidine porušili, branitelje pobilia sve ostale u ropstvo prodali.

Sela po Cetini danima pališe, a sav Sinj ispod tvrđave, dakako i samostan i crkvu mile Gospe,opljačkaše i popališe.

12.I sad, kad se već čini, da će zidine popustiti,mi ne sustajemo ruke sklapati,pa dok dušmanin skuplja sve svoje sileda nas napadne i zatre, okupljeni oko tvoga lika, Majko,pod tvojim pogledom,vapimo kao i svi potrebnicisvih vremena - istom onom molitvomkoju izgovarahu prvi kršćani u vremenima mučeništva:

Pod obranu tvoju, utječemo se,sveta Bogorodice, ne odbij molbe našeu najvećoj potrebi našojnego nas od ove pogibelji oslobodiDjevice slavna i blagoslovljena. Amen.

II.Don IVAN FILIPOVIĆ GRČIĆ(*Sinj, prije 1660., + Klis ? nakon 1715.)

Čvrsta desnica i još čvršća vira!

25don Ivan Filipović Grčić

Čvrsta desnica i još čvršća vira!

Ja, don Ivan Filipović Grčićtija bi van ove korizme ispripovidit nike stvari, kojeno vas moredu potaknitna promišljanje, pokoru i obraćenje,ali i na zafalu Divici Mariji,našoj miloj pomoćnici i odvitnici.Evo, vako je to bilo:

1. Na početku Morejskoga rata, one 1685. godine, nedugo nakon što me prisvitli biskupStipan Cosmi u splitskoj prvostolnici zaredi za misnika svete Crkve Katoličanske,i uputi me u pastvu, među narod pod turskim jarmom u mome rodnome Sinju, porobiše Turci pusto naroda, popališe krajinu i navališe na Grčića kulu,gdino se sklonilo staro i nejako.

Kako oni navališe, misleć da će lako sve zidine razoriti, kuće popaliti i raju u roblje odvesti, tako i ostadoše,na ledini pokošeni. A među njima i paša Atlagića.Znajuć da će se domalo sjurit osvetnici tako, usrid toga rata nesritnoga,ne priostade nan drugo nego pamet u glavui čin prije put pod noge, da nas ne potare turska sila.Uprtili smo ti ono malo svoga jada i krenuti put Klisa i Solina,da se od podaništva turskoga izbavimo,ali se od napasti njijove nismo puno odalečili.

Jer Turci upadahu sve do Klisa, i nije bilo druge nego mač u ruke,

26 don Ivan Filipović Grčić

noge u uzengije pa četu uza se,i s pomoću Božjom i srcem junačkim,krvcu prolijevati za krst časni i slobodu zlatnu.

2.Kadno Redžep paša godinu poslijena Cetinu krenu, na Grabu ga dočekasmo i dadosmo mu račun. Krvavi račun.Bilo van je to 1686. godine, onoga litaod kojega i danas godine brojimo, jer Sinj oslobodismo od Turskoga jarma.Ali zato braća naša plaćahu krvav danakturske osvete po Bosni i Ercegovini.Kad smo grad očistili od paleža i gareža,i crkvicu svetoga Mijovila pločon pokrili,stiže nan teklić iz Rame, od fra Pavla,gvardijana od ramskoga samostana.Pita mogu li se oni kući svojoj drevnojpovratiti jerbo im tamo više nije života.

Ma kud nećeš primit brata svoga,krvi svoje, vire i jezika.Isprosin ti tada od providura Zorzadopušćenje i pošaljen list u Bosnu:Braćo naša, srce nan je s vami, ajte vamo, bit će van ka i nami.I ka šta znate, zaputi se fra Pava i povede svit naš mučen i tučen,da na Cetini ladnoj rane vida i zalogajen se okripi sa široka polja.A donese i milovidnu sliku naše Gospe.

3. Za niko vrime nesta Turaka iz Cetine, i počesmo kuće obnavljati, pute čistitia svit se poče na mir navikavati.U to vrime pratri, štono najpri biše


neko vrime na stanu u Dugopolju,a onda u Splitu na Sustipanu, počeše uređivat crkvu svetoga Vrane.I godišta 1692. pozvaše na Radošićvas narod koji je moga na noge.Skupio se svit, pa sa bandiramai s križen Gospodina našega Isukrstana čelu, a Gospinon slikon u sridini,spustiše se niza stranu od Visoke put grada, moleć Boga da u njemu mir zavlada, i da nas nikad više nekrst ne porobi.

Al eto ti opet jada! Kad moj brat Mate,harambaša sinjske banderijesa svojin junacima zapali dvore Atlagićai Skenderagića, a pogubi Ali-bega, sinovca paše bosanskoga, serašćer Mustaj paša Daltaban, sa silnon vojskon udari iz Bosne. Na Čitluku sasiječe sedan pratara a fra Pavla zarobi i okovana posla sultanu na dar, put Stambola na Bosforu.A mnogi naši junaci, Bog in pokoj duši,pogiboše u tijeh godinabraneć krst i lipo ime Isusovo.

4.Daklen, križ težak nosismo svednevicerveći se sa dušmanon, štono na brzin kopitima svako malo provaljivaše u Cetinu, paleći i robeći, bez srca i bez duše.

Providur mi dade da izaberenponajbolje konjanike i virne drugove,i da okupin sve momke od oka i oružja,


pa da brigu vodimo da nas nekrstne iznenadi i ne porobi.Pa kadno turske čete upadoše i poharaše polje naše, digosmo se u sedla i sve do na pogled Livna ne stadosmo goneći dušmane.

A kad se vratismo, Trivižan kliški,dočeka me sa pismenin dužda mletačkoga kojin me zazivakavaliron i vitezon svetoga Marka,pa me zove da dođen u Mletke.Draže je meni moje drveno raspelo, izdiljano od suve grabovine i jasena,na kojemu osin Isuskrstov počiva,nego zlatom optočena medalja,privrtljive fale od tuđina.

I tako ti pođoh u Mletke,gdino tražiše da in kažen sve po istini,kako stvari na ove strane stoje, a i savit san in koji da kako se oslobodit od Turčina.

5.A ja, ne bud lin, i znadijući kolika je potriba narodu našemu ne samo od slobode i mira,nego i od pouke u nauku kršćanskome,ponesoh sa sobom i libar Besida povri Evanđelja, što ih sastavifra Matija Divković, dični pratar bosanski.I tako van 1704. Beside njegove ponovo,ugledaše svitko dana, dakako na bosančiciu Mlečićin nadoštampane.

A na početku in vako stoji:Beside Divkovića, svarhu evanđelja nediljnijeh,priko svega godišta, kao beside


iz razlikijeh knjiga dijačkih prevede,ispisa i složi bogoljubni fra Matija Divkovićiz Jelaška, reda svetoga Frančeška,iz provincije primenkom Bosne Arđentine.U koje se besidah zadrže mnoge stvarivelevridne i korisne koliko za redovnike,toliko za svitovne ljude, kako se očito vidičitateljem ove knjige.

Sveta Marijo moli za nas grišnike.Ja, dom Ivan Filipović ili Garčić,misnik i kavalir svetoga Marka,ispod Sinja u Cetini arcibiskupije splicke,čini ponoviti štampu, budući pomanjkala,... svarhu evanđelja poštovanoga fra Matija Divkovića, u koji ne manjka ništaveć sve onako kako ide i parvlje štampanopoštovanim redovnikom i devotim karšćanoms moijem trudom, i s velikom pomnjom,i mećem zlamenje križ svetoga Marka,prištampa u Mleci po rođenju Isusovuna Anno Domini 1704., po Nikoli Peccanuknjigaru u Markariji s dopušćenjem stariji.

6. Valjalo se je vratit iz svita, ali ne samo zato što nevolja zove.Duša zove a bura dozivlje noseć miris i gore i polja, miris što se popija s mlikon materinin i koji će do smrti ostatinajlipšin na ovomu svitu.

Gledajući tuđi svit što se po dvorima gosti,a zapravo svakog dana naše glođe kosti,i ni briga ga nije za jade sirotinjske,a nekmoli za braću i sestre kršćanske,više mi se zgadilo nego mi je godilo.


Slađa mi je kaška pure i malo skorupa,nego najfinije pjatance gospodske,i mekši mi je biljac i sukanac,nego njijova svila i kadifa.

Pa kad završi posa oko Besida, nađoh lađu kojano će me privestina ovu stranu žala Jadranski.A kad san ugleda zvonik svetoga Duje,srce mi se uzlupalo kakono onda,kad sam u ruke svoje po prvi put uzejana oltaru Tilo Gospodinovo.

Iskrcah se i pribaci braći pratrima knjige,a od svoji virni vitezova dočekan uzjaših na ata i sablju opasah, jer nikad se ne zna, vrag pakleni ne ore ni kopanego vrše oko kršćene duše, pa ga koji put valja i mačem potirati.

7.Nisan na Klisu ni dobro opra noge od puta,kad dođoše strašni glasi:Turci priđoše priko Prologai na Kosincu Cetinu prigaziše,poslin nego na Otoku sve junake,i sve krsnon vodon oprane duše,posmakoše, i krvlju nevinon ruke omrsiše.

Pogiboše i mnogi junaci, štono pod vodstvon Bože Vučkovića,zadjenuše boj s Turcima, a među njimai dva brata Lovrića, Pilip i Grgo,s kojima sam mnoge boje bojevao.kano i Košućani i Brodarićanikoji in pritekoše u pomoć. I što san drugo moga učiniti, nego se braći svojoj prikučiti,


ne bismo li, s Božjon pomoći,Sinj obranili i Cetini mir podarili.

Turci učiniše tabor pod sinjskon Varoši,pa se razdiliše, jedan dil put Petrova polja,ne bi li osvojili Drniš, ali im zalud biše,jer u Čikoli mnogi zaglaviše.Drugi dil okrenu na Vrh Rike, i na dveri ponaviš Vrljike.A kad raju dugo izgladniše, na predaju ih lažju namečiše, obećanjem da će i pustiti ako budu oružje ostaviti.Privariše jadne Vrljičane, pobiše ih ka i Otočane.

I od tada, ko nije zna prije, neka sada znade da u Turcin vire, ka ni u moru mire, ne imade.

8.Usrid najveće litnje žege, okružiše Grad sa sviju strana,pa svaki dan po tri puta, kad mujezin zapiva,pozivaju serdare na pridaju, čas kuneći, a čas laskajući i obećavajući.A onda serasker Mehmet paša Čelić pozva na prigovore, misleć na pridaju.Sa fra Pavlom posla Balbi i mene, znajući štono paši iman reći:

E pa, počuj, paša, moju besidu: Ne branimo grad mi, na izbor junaci, pa neka nas je svega i sedan stotina,naspram tvoji šezdeset iljada!Ako Gospodin grada ne brani,uzalud se muče branitelji,ako Gospodin grada ne čuva, uzalud stražar bdi!


Ti na nas izlaziš sa svojim četamasa svim lumbardama i topovima,sa sabljama damaskinjamaa mi se u Gospodina uzdamo!Ono sveto i časno ime Isusovo,što ga ti pogrđuješ i psuješ, mi skrušeno zazivamo i u nj se pouzdavamo.Spasitelj našeg Isukrst,Gospodin nad svim vojskama,svojom će nas pomoću zaštititi!

A ti, pazi: nećeš uteći od gnjeva njegova! Kad nas naša nebeska Odvitnica pod svoj svitli plašt ogrne, ti ćeš ostati u vičitome mraku.

9.Isprati nas serasker s prijetnjama i pogrdama.Još ljuće navale prangije i lumbarde,i kanoni turski na grad pucati, i skoro već stadoše zidine razvaljivati,da nam se koža ježila i svako je od nasveć stoput dilo skrušenja izmolijo.

A onda se poče nešto čudno događati.Prestadoše Turci noću napadati,jerbo po zidinama biše čudesna svitlost,koja ih smućivala i dah im uzimala.A na post Marijina uznesenja, kad smo postili jer ionako više ništaza pojist nismo imali, a molili jer nam je jedino Božja pomoć ostala, usrid mrkle noći, kad svi bijasmo budni,ponajviše i ponajprije od muke i straha,pojavi se svijetli lik koji prohoda zidinama Grada.


Ali, o tome će van drugi pričati.Ja ću van samo reći dvi stvari:Prvo je da ni dan danas ne znan kakvon su to brzinon Turci uzjašilii sve što su porobili za sobon ostavili,pa tutnjem priko Kosinca put Vagnja zaprašili.A pašinog konja eno i dan danas vodei u alkarskoj povorci svemu svitu pokazuju. A drugo je, da van nakon mise zahvalnicetoga dana, od Velike Gospe 1715., nikad više sablju nisan opasao.

10.Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grišnike, od koji san prvi ja!Kajen se, Gospe, za sve grije što san učinijai Boga svoga s njima uvridija. A kajen se i za grije kojima san ljude,braću svoju, na tvoju sliku stvorenu,ričju i dilon, a i propuston uvridijai zlo in, pa makar i nevalice, nanija. A dok se kajen pitan se, Bože moj,što je to u čoviku da tako podivlja?Što ga to obuzme da se tako lakood dobra zlu prikloni i nedila učini?Kud god se okrenen vidin toliki jad,koji nije s Božje, nego s ljudske strane!A tako bi malo tribalo da bude mir,da kubure i topovi zašute, da nan livade blagoslovon zamirišu,da opet čujemo pjesmu pastirica i glasanje domaćega blaga.Jer Bog nan je sve što triba obilato daoi samo bi nan tako malo još tribalo…

Ali, ja već vidin da će poslin ove olujedoći druge i zlo neće pristat napastovat.


Opet će neki silnici s ohološću i mržnjomkrenuti u razaranje i ubijanje.I tako se povist vrti i ne pristaje.E, pa baš zato, jer zlo nikad ne mirujei vrag pakleni nikad ne spavanego vrše oko kršćene duše, baš zato će nan uvik tribati junaka,čvrste desnice i oka sokolova,srca odlučna i pouzdana, i hrabra do smrti – da odagna zlo.Junaka nan triba, znani i neznani,da se tinj života i svete virena ovome pragu nikad ne ugasi!

11.Meni je misto na Klisu. Uredio san crkvu svetoga Vida, štono je Turci stotinu i jedanest godina,sve do 1646. držaše za džamiju.Na oltaru mi je, uz misal i brevijari knjiga Besida svarhu Evanđelja, moga prijatelja iz Bosne, fra Matije.

Učin dicu čitat i pisat, moleći Boga da i meni opere dušu,da mi opet bude kano u diteta,jerbo sveto evanđelje veli:Ako ne budete ka dica,nećete priko praga Kraljevstva Božjega.

Znan ja da nas sva ova kaštiga nije zadesila samo tako, vengo je sve to zlo i naopakoizvrlio i iz naši grija, radi čega nas Gospodin s nebesa kažnjava i kara. Ali ja virujen i u Božje milosrđei u zagovor Divice Marije, Matere Isukrstove i naše:


pa dok se kajen i za svoje grije plačen,i pokoru činin, u vis ruke dižen i opet molin:Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grišnike, sada i na času smrti naše.

12.I na kraju, prije nego rečen Amen,evo samo još par besida,štono san ih doda Besidama fra Matije.Nek ostane na spomen za na vikeova molitvica, ilitiga pismicada se piva na misi svake mlade nedilje u misecu:

... Svagda nam bilo ime Isusovo upomoć,i ob dan i ob noć, i Prisveto Trojstvo,i Divica Marija, naša Pomoćnica!A sveti Jerolim, sveti Juraj mučenik,i sveti Ilija, naše zemlje Bosne, Ercegovine, Hrvata i svega slavnoga slovinskoga naroda i jezika hrvatskoga protekturi,molite se za nas.Amen.

III.fra LOVRE ŠITOVIĆ

(Ljubuški, 1682. - Šibenik, 1729.)

Obratite se i vjerujte Evanđelju!

39fra Lovre Šitović

Obratite se i vjerujte Evanđelju!

Kako u knjigama bilježisamostanski ljetopisac fra Nikola Gojak:“1729., na svrhi febrara, insigni redovnikotac Lovre od Ljubuškoga, ... prezimenom Šitović koji bio Turčin, a pak posli toliko redovnik vrstanu svakoj stvari, da mu se nije nikada ...u ovoj provinciji drugi našao priličan.Ovi pođe propovidati korizmu u Šibenik,i u malo vrime pođe s ovoga svita,kojega žali sva Dalmacija, zašto nema grada,gdji nije propovidao i dobra činio”.A kako je to bilo, neka nam sam ispripovjedi:

1. Ime mi je Hasan. Ime mi je Stijepo. I Lovre.Sva su mi to prava imena. I to po redu.A kako, to ću vam ispripovjediti.Rodio sam se 1682. u Ljubuškome,pa ću se do smrti zvati Ljubušak,ili fra Laurentius de Gliubuschi.Otac mi je sudjelovao u čarkama,za vrijeme onoga Morejskoga rata.I jednoga dana on i njegova družina,dolje na dnu polja, na Jezercu,padoše u zasjedu vrgoračkog harambaše.Neki izginuše, a neki biše zarobljeni.Među njima i moj otac. A za sloboduvaljalo je platiti otkupninu, i to u zlatu.Kako mi otac nije imao odakle platiti,pade dogovor, kako je onda bio običaj,da umjesto sebe u zalog ostavi sinasve dok ne skupi otkupninu. I tako bi.

40 fra Lovre Šitović

Zamislite kako mi je bilo pri srcu, kad su mene, starijega sina, od dvanaest godina, odvojili od matere, od brata i sestara, i odveli preko polja, preko Crvenoga Grma i Prologa,sve do na vrata Vrgorca. Izljubio sam oca, lice mu oprao suzamai zagrcnut ostao gledajući za njimkoji odlazi našoj kući, u Ljubuški.A ja ostadoh u rukama Šimuna Talajića,zvanog Delija, harambaše vrgorskoga.

2. U kući Šimuna Talajića, Bog istina,bilo mi je bolje nego u vlastitoj kući.Začas su me prihvatili kao svoga.Živio sam s njegovom djecom,jeo što i oni, radio kako i oni,i počeo Boga molit kao i oni.U Delijinoj kući se svake večeri moliloGospino ružarje, pa priporuke svecima,i molitvice i pjesmice Gospi u čast.Znao sam s njima ići i do crkve,ali kako sam bio nekrst, nisu mi dali ulaziti,nego sam samo s vrata smio gledati svećenika za oltarom i slušati kako čita sveto Evanđelje i tumači Božje zapovjedi i nauk kršćanski.I kao dijete, sve sam to upijao.

Tri sam godine ostao u Vrgorcu,dok otac nije skupio potrebit novac,da me otkupi i vrati kući u Ljubuški.S jedne strane, nije bilo kraja veselju,što sam se kući vratio, a s druge strane u mene se uvukla duboka sumnja.


Kušao sam s ocem razgovarati o islamskoj i kršćanskoj vjeri,on mi ništa nije znao kazati,nego me samo poprijeko gledaoi prijetio: Da nikad više nisamiz tvojih usta takvo nešto čuo.

Bilo mi je šesnaest godina, 1698., kad sam u proljeće, nakon velikih kiša,na kozjoj mješini - jer plivat nisam znao,nabujali Trebižat preplivao.I onda hitro, kriomice, kad se smrklo,Talajiću u Vrgorac, ravno na kućna vrata.Ma otkud ti ovdje... zagrmi Šimun!Pobjegao sam od kuće, i ne vraćan se!A kud ću s tobom? pita i sječe očima.Vidim što mu se po pameti mota,da ga nisam došao nasamariti!Ako me moji budu tražili, a tražit će,kaži da me ni vidio ni čuo nisi, velim.Nego, vodi me fratru.

3. I tako bi. Odvede me Šimun, sam,nije htio da to itko od njegovih znadepreko Biokova, u Zaostrogi predade gvardijanu fra Tomi Rastovićua ovaj u ruke fra Ilije Mamića,koji me primi kano brata rođenoga.Ono što mi otac nije znao reći, fra Ilija je znao i mogao. Poučio me i uputio u otajstva svete vjere,i podijelio mi sveti sakrament krštenja,u Zaostrogu, godine Gospodnje 1699.na Kalandoru, Prikazanje Gospodinovo.I tako sam ja, Hasan, dobio novo ime,kršćansko, po Stjepanu prvomučeniku, jer sam računao da će i mene


mučeništvo zapasti čim prvi put dospijem u muslimanske ruke.

Ali Gospodin je odredio drugačije.Živeći s fratrima otvorila su se vratakroz koja me Gospodin Isus pozvao k sebida mu služim u svetom redovničkom zvanju.I tako sam 10. travnja 1701. godine obukao franjevački habit u Našicama, pa sam tada dobio i treće, redovničko ime:fra Lovro, po svetome Lovri, mučenikukojega su radi vjere i pomaganja sirotinje,kako vele stare knjige, bezbošci ondašnjiživa ispekli na gradelama.

4.Od Zaostroga i Našica vodio me putsve do Italije, do Padove, gdje sam učionauk mudroslovni i bogoslovni,štono sam ga povoljno dogotovio i tada sam zaređen za svećenika.Na franjevačkom saboru u Našicama1708. godine imenovaše me profesorom mudroslovlja u Makarskoj, gdje sam sedam godina poučavao.

Onda sam bio premješten u Šibenik, za profesora bogoslovlja. Tri godine poslije nadbiskup Cupillizamolio je poglavare da dođem u Spliti da u Nadbiskupskom sjemeništupoučavam sveto bogoslovlje, što sam i činio kroz šest godina, kad su me poglavari vratiše u Makarsku, gdje se obnovila naša bogoslovija.

Nadbiskup Cupilli, blažene uspomene,postavio me za ispitatelja budućihprofesora iz mudroslovlja,


i bogoslova prije svećeničkog ređenja,a na koncu me postaviše za poglavarafranjevačkoga gostinjca na Dobrome,u Splitu, uz našu Gospu od zdravlja.A uz sve to na brizi mi uvijek bilonaviještanje svetoga Evanđelja.

5.U to vrijeme, po tko zna koji put, izbi rat.Više su puta provaljivali kršćani i muslimaničas na jednu, čas na drugu stranu.I bilo je puno ranjenih i mrtvih.Ali ovoga puta činilo se da će bit i gore.Mehmet paša Čelić provali u Cetinu, i pohara sve do čega je mogao doći.Pobi Otočane, zapali Vrljiku i sva sela,a u sinjskoj Varoši, ispod zapaljenje crkve,postavi topove da ruše Grad, taman za početak devetnice Velikoj Gospi.

Mene zapade, s još nekoliko braće,koji su se kao i ja dragovoljno javiliza vojničke kapelane, priključiti se našoj vojsci i one što se smrti izlažu krijepiti svetim Otajstvima, dijeliti posljednje pomazanje ranjenima, onima na samrti grijehe opraštati i sprovoditi poginule.

Nismo do Sinja došli,što od nemoći što od strahaod prevelike sile otomanske.A onda se dogodilo čudo.Mehmet paša pokupi vojsku i odmagli priko Kamešnicea branitelji i stradalnici u tome milosrdni prst Božji i zagovor Gospin prepoznaše.


Pa kad smo došli sebi i zidine pokrpilivojska se usprotivila da se Gospina slika prenese iz crkvice sv. Mihovila u obnovljenu crkvu podno Grada.Ni naredba vlade, ni providura, ni fratara,nisu mogli nagovorit narod, pa me pozva sinjski providur Ante Semitecol, da smirim uznemireno mnoštvo. A ja rekoh: Gospe, znaš kakvi smo,da nije tebe, tko zna što bi od nas bilo. Nije tebi do toga da budeš na ljepšemu mjestu,ali tebi pripada ono što je najboljei zato smo ti obnovili crkvu, ljepši dom,jer ti si Majka, Spasiteljica naša.Znamo da ti želiš da ti djeca tvojasvakoga dana mogu pred lice doći.

6.A da bi, Gospe, mogli pred tvoje lice stati, prvo i prije svega, valja nam se skrušiti,za grijehe svoje pred Isusom pokajati. A evo kako nam je moliti:

“O Isuse, mili Gospodine,za prisvete one tvoje rane:daj nam milost koju mi želimoi koju sad od tebe prosimo.

Ti se dostoj ovde nas karati,i za grije naše pedipsati:al nas nemoj slati u pakao,gdi se viče: Jao, jao, jao!

... Na kolina svi sada padamo,tere tvoje ime zazivamo:u prsa se rukam udaramo,od grihov se naših skrušujemo!


Milosrđe, o naš mili Bože,kajemo se, što se veće može:što smo tebe ljuto uvridilii tvoj zakon smrtno pristupili!

... Naše ćemo grihe spoviditi,i pokoru za nje učiniti.Unapridak nećemo grišiti,mi ćemo se grihov varovati.

7. Godinu dana nakon što jeGospinim zagovorom oslobođen Sinji kad je čitava Cetinska krajinananovo zaživjela kršćanskim duhom, prološki fratri nagovoriše generala Emada krene u pohod na Imotsku krajinu.Pridružismo se nas devetorica fratara,a pred svima fra Stipan Vrlić.Evo što napisa general Mocenigo:“Generalu Emu se pridružio fra Lovrekao obični svećenik za duhovnu službu puku,kao i ostala braća njegova reda.Za vrijeme juriša otac Lovre s križem u ruci,blagoslivljao je, odrješivao umiruće,bodreći vojnike svojim glasomi poticao ih da osvoje Tvrđavu.Krijepio je umiruće svetim sakramentimai pomagao je pokapati mrtve.”

Na blagdan Porcijunkule, Gospe od Anđela, Oslobođen je Imotski uz veliko veseljemeđu čitavim pukom kršćanskim.Ponadasmo se da će biti oslobođenai čitava Hercegovina, ali do toga nije došlo,jer se dogovoriše Turci i Mlečanii udariše granicu od Vinjana i Sovića pa preko Neretve do Kleka.


8. Nije mi drugo preostalo, nego kriomice, i od vojske i od fratara,noću, od djetinjstva znanim putovimakrenuti u Ljubuški, da vidim što je s mojima.Ne nađoh oca za kojega sam već prije čuo,da je svoju dušu Gospodinu predao,nego samo majku u dubokoj žalosti,za mnom koji sam se, po njezinu, odnevjerio,i za drugim sinom, mojim bratom,koji je u ratu poginuo na drugoj strani.

O Bože, kako mi je teško i pomislitina tu noć u razgovoru s materom, zaogrnutom teškom tugom.Pokušavao sam je nagovoriti da pođe sa mnom put Dalmacije, ali mi reče: Ovdje, gdje sam se rodilatu ću i tijelo svoje zemlji ostaviti.A ti sinko, idi, ako misliš da moraš.A onda se okrenu nevjesti i unuci, i reče: Djeco moja, ne osvrćite se na me!Meni nije ostalo još puno dana, a pred vama je život. Bilo vam sretno,i neka vas Bog blagoslovi.

I tako sa mnom pođe udovica moga brata,i njezina kćer, pa kroz mnoge nevoljedođosmo do Splita. Kroz neko vrijeme poučavao sam obje u kršćanskoj vjeri i polio ih vodom svetoga krštenja.Tada general Mocenigo darova mojoj nevjestidvadeset kanapa zemlje u Brodariću,ispod Bile Glavice, da bi imala od čega živjeti.Poslije se je udala, za jednog Splićanina,a njezina kćer odluči poći u samostan sv. Marije de Taurelo,


tamo odmah iza ribarnice,pod imenom s. Marija Viktorija.

9. Učeći đake i novake, sjetio sam seda narodu treba kršćanske pouke,pa sam napisao List nauka krstjanskogas poukama o vjeri, Bogu i životu po Božjemu zakonu, o sakramentima i kršćanskoj molitvi.Svi znamo da govoriti o Bogu i Boga u sebi osjećati nije isto.Pričati o molitvi kao razgovoru s Bogomi moliti, razgovarati s Bogom, nisu iste stvari. A ja iz iskustva znamkolika je potreba vjeru jasno tumačiti,vjerno prenositi i djelom svjedočiti.

Samo, kako ćeš poučavati ako ne znaš jezik.Zato nisam štedio truda da sastavim, po predlošku Emanuela AlvarezaLatinsko-ilirsku gramatiku i da je tiskam u Veneciji 1713. godine:Jer mnogi narodi, Francuzi, Talijani, Nijemci, Ugri i drugi lašnje nauče gramatikunego mi Hrvati, jer tiskaju gramatikena svojim jezicima, tako da im nije teškonaučiti gramatična pravila, kako nama koji nemamo gramatika na svome jeziku.

(I premda jesu kojigod naučiteljiistumačili deklinacione imenih i Konjugacione verbih hrvatskih,ništa manje nisu svih regula zadosta izrekli, ni obratili.)

10.Dobar je strah, komu ga je dragi Bog dao.Strah Božji dar je Duha Svetoga.


Mene zapade u dio uputiti puk Božji, u ono što nam sveta vjera o paklu govori,ne bismo li se od grijeha odvratilii u milosti Božjoj živjeli i preminuli.Pa sam zato 1727. i napisao Pisnu od pakla:

Ali ko će istomačit sadatoga pakla pristrašnu vrućinuko li hoće razumit i kadate vrućine prioštru žestinu....taj je oganj muka čudnovata,među druzim mnogo strahovita....Onde muči prižestoka zimako u sebi čudnu studen ima,koja čini sve vitre puhatii snigove guste plastunati.

Koja čini potope dažditii studene vode zalediti,i krupice često udarati,bez pristanka sve slane padati....Muči oči kazujuć plamene,muči uši zadajuć vrućine,usta i nos sumpor livajući,ruke, noge plamenom vežući.

Krv njihovu čini uzvirati,u kostima mozak sažigati,priljutomih svaki čas mučeći,i gorke im rane zadajući....

11.Na poziv nadbiskupa Stjepana Cupillija,koji me onomad pozva poučavati buduće misnike u svetomu bogoslovlju,


odazvah se da u splitskoj prvostolniciodržim korizmene propovijedi.

I dok sam sa propovjedaonicenauk Isusov tumačio, na obraćenje zvaokao što je i naš Gospodin Isus činio,govoreći: Obratite se i vjerujte Evanđelju,žena neka iz puka uzdahnu:O, blago tebi i materi koja te rodila!A meni suze navriješe, jer me sjetimajke moje što u Ljubuškomu ostade,i ne htjede sa sinom svojim u krilosvete Majke Crkve ući, nego vezana zavazda u nevjeri ostavši, kosti svoje zemlji a dušu Bogu predade,da on sudi i da joj milosrdan bude.

I rekoh: Majka je moja muslimanka,i za nju nema mjesta tamo gdje je Isus Uskrsnuli stan spremioonima koji mu vjeruju i koji su njemuu svetoj Crkvi krštenjem pridruženi.Pa im ispričah sve po istini kako se zbilo,i zamolih: Nemojte, poljubljeni moji,toliku mi ranu zadavati, nego recite:Blagoslovljen bio Isus Kristkoji se je udostojao izvesti te iz tmineturkovanja na svjetlost svete Crkve.

I u suzama nisam mogao drugonego li završiti molitvom Onojkoja je moja jedina majka.Gospi, majci mojoj, majci Mariji,molitvom koju sam naučiou Vrgorcu, u kući Šimuna Talajića:

12.“O prislavna Božja mati, dostoj mi se milost dati,


da ja ljubim Sinka tvogaa mog Boga pridobroga.

Da sva moja govorenja, dilovanja i mišljenja,vazda budem upraviti,kako ću mu ugoditi.

Najprin Majko Sinku tvomu,poklanjan se prislatkomu,zatim tebi koja jesiza njim prva na nebesin,

On je vrilo do milosti,ti si vrutak od slatkosti,njemu hvala, njemu dika,tebi i njemu poklon,po sve vike vika. Amen.”

IV.Nadbiskup STJEPAN CUPILLI

(Venecija, 1659. - Split, 1719.)

Evo me, mene pošalji, Gospodine!

53Nadbiskup Stjepan Cupilli

Evo me, mene pošalji, Gospodine!

Iako rodom Talijan, svom sam dušom,srcem i jezikom, postao i ostao Hrvat,pa i sada, ležeći u grobu, iza oltara u koru splitske prvostolnice, nakon tri stotine godina, želim posvjedočiti:Život svoj sam tebi Gospodinu dao,sa svom svojom snagom i pamećuda bi ovaj narod na put spasenja priveo.I to u teškim vremenima rata i stradanja,velikoga siromaštva i oskudice, ali i silne hrabrosti i snage duha,a iznad svega očite pomoći nebeske.Pa, evo kako je to išlo:

1.U jednu sam urnu od muranskoga stakla,što smo je u našoj kući u Venecijičuvali kao neku vrstu svetinje, baštine,što smo je prenosili od naraštaja do naraštaja,toga dana stavio desetak ceduljica,jer se nisam mogao odlučiti kuda poći!Bio sam mladić, iz dobro stojeće obitelji,i mogao sam računati da će mi se,u rodnoj mi Veneciji a i po svoj Republici,lakše nego drugima otvoriti mnoga vrata.Moji su me nagovarali da se uputimu očev trgovački posao ili se dam u školu,da pođem na studij prava u nedaleku Padovu,pa bih mogao zauzeti kakvo dobro mjestou državnoj upravi, gdje uvijek treba ljudikoji ne samo znaju državne zakone, nego imaju brojne veze, od kojih možeuvijek biti prilične koristi.

Ali, mene je zaokupila druga veza.Ne ona trgovačka ni pravnička, državna,

54 Nadbiskup Stjepan Cupilli

nego ona veza odozgor, Isusova veza,kojom je on povezao zemlju s nebomi pozvao ljude da u nju povezuju druge,da ih pridružuju Gospodinu Isusui njegovoj Crkvi, zajednici spasenja.

Jednostavno, oduševio me Isus i evanđelje.Želio sam ga slijediti iz bližegapa sam odlučio postati redovnik.A ta je moja želja još više ojačala, nakon što sam prebolio tešku bolesti shvatio kako je prolazna slava ovog svijeta.Ali nisam znao koja je zajednica za mene.U Veneciji su bile mnoge redovničke družbei mislio sam se u koju ću krenuti.Tada mi je na pamet palo da u našu urnustavim cedulje ispisane s imenimasvih redovničkih družbi u Veneciji,pa da sam Gospodin pokaže u koju me je pozvao.

2. Eto, tako sam došao u družbu Slugu siromaha,koju je osnovao sveti Jeronim Emiliani,moj zemljak iz Venecije, imućan čovjekkoji se nakon lošega života, ranjen u ratu,obratio Gospodinu i zavjetovao Gospida će se posvetiti služenju najbjednijima.I to je učinio, ne na silu, nego od srca.Preminuo je 1537., zaražen kugom koju je dobio služeći okuženima,a njegovi su prijatelji i drugovi nastavilitamo gdje je on stao - služiti Bogu u braći.

U družbi Somaska, stekao sam učitelja,izvrsnog profesora filozofije, prevoditelja,ali nadasve najboljega prijatelja,Stjepana Cosmija, koji je 1674. postaogeneralni upravitelj naše družbe.


U njegov spomen uzeo sam redovničko imeStjepan, a krsno mi je ime bilo Gašpar.I onda, četiri godine kasnije, 1678. imenovan je splitskim nadbiskupom,ali je zbog ratnih nevolja tih godina,u Split mogao doći tek pet godina kasnije.Odmah je započeo crkvenu obnovu,sazivao je biskupijske sinode svake godine,a 1699. ishodio je dozvolu od Senatapotvrdu pape Inocenta XII. i pomoć velikuod kardinala Ottobonija, da osnuje Sjemeništekoje je od 1700. Splitu dalo novi duh i polet.Podupirao je 1703. osnivanje Ilirske akademijei prve gradske knjižnice donacijom don Ivana Paštrića, a doveo je u Split i isusovca Ardelija Della Bellu koji je sastavio talijansko-latinsko-hrvatski rječnik.

A za sve to mu je trebalo ljudi od pomoći.Pa kad sam došao u Split, 1698. godine,na poziv svoga učitelja i najboljega prijateljakoji je, istina, bio trideset godina stariji,nije se znalo tko je u Splitu sretniji - on ili ja!

3.Nadbiskup Cosmi najprije je htio da mu budem u pomoći oko osnivanja,a onda da budem nastavnik u Sjemeništu,jer sam već prije punih 12 godina bioprofesor retorike, filozofije i teologije u Ferrari,a poslije još sedam godina u Bellunu.I dobro nam je počelo. Osnovali smo Sjemeništeu kući kanonika Dujma Kuparića,koje je zaživjelo na blagdan Blagovijesti 1700.

Ali, ta mi je radost bila kratka vijeka.Nije prošlo više od dva mjesecakad je iz Rima došlo pismo u kojemu je staloda je Sveti Otac odlučio da mi na upravu


povjeri ispražnjenu rapsku biskupiju. Nije mi to bilo baš drago, pogotovo stogašto mi se činilo da ću se tako odijelitiod dragoga prijatelja, moga nadbiskupa,u kojemu sam vidio pravu sliku dobroga pastira.

Ali, dragi Bog je odredio drugačije. Umjesto da završim na Rab, daleko od Splita,na kraju ispade da, ništa ne sluteći, dospijem u Trogir, za Cosmijeva sufragana,kojemu sam tako mogao nastaviti pomagatijer je već bio u poodmaklim godinama,pa je već 1701. napisao svoju odrekuzbog starosti i lošega zdravlja, jer da se više ne može nositi s teretom brige za nadbiskupiju i sa mnogim poslovima,a veli i da mu se valja pripremitiza prelazak s ovoga svijeta, Gospodinu.

4.Kako crkvene vlasti u Rimu nisu prihvatileodreku staroga nadbiskupa, on je meni,koliko sam mogao, povjerio brigu da osim svoje,trogirske, obilazim i splitsku biskupiju,te da kao visitator generalis obiđem one krajeve što su netom oslobođeni ispod turske vlasti.

Odlučio sam naučiti hrvatski jezik.Jer kako bih drugačije mogao ispovijedati,kako bih mogao propovijedati puku,kako tješiti bolesne i umiruće,kako djecu poučavati u otajstvima svete vjere! Vidio sam koliko stari nadbiskup žali, što u svojoj katedrali nije mogao propovijedatina hrvatskome jeziku, mada ga je razumio.Vidio sam i koliko mu je taj jezik drag,jer je učinio da se u njegovoj prvostolnicislavi sveta služba Božja na slavenskom jeziku.Jer, kad možeš s ljudima razgovarati tako,


da te pravo razumiju i shvate da ih ne varaš,onda će otvorenija srca prihvatiti i riječ Božju,Isusa, Spasitelja sviju ljudi i naroda.A posla na njivi Božjoj itekako je puno.Stalno ratovanje s Turcima ljude je ogrubilo,u mnogima se raskotila obijest i mržnja, a čulo se pričati i o sramotnim običajima, pa i o bezvjerskom životu među kršćanima.Valjalo je duboko zaorati, u srca i duše.

5. Kad je nadbiskup Cosmi, 12. ožujka 1708., blago preminuo i Gospodinu dušu predao,papa Klement XI. pozvao me u Rim da pred svetim Petrom primim nadbiskupski palij,primasa Dalmacije i cijele Hrvatske zemlje.Pa mi reče: Uzevši u obzir sposobnosti,kojima te Gospodin obdario, i vjerujući da ćeš,kao što si vjerno bio na čelu trogirske Crkve,tako trijezno i pouzdano voditi i splitsku Crkvu,u tebe upravljamo pogled i molimo Gospodinada iz tvoje pastirske skrbi niknu još bogatiji plodovi,a miris tvojih djela neka se posvuda proširi.Tako sam 13. srpnja 1708. godine preuzeo upravljanje splitskom Crkvom.

A kako je to izgledalo, može se vidjeti iz pastoralnoga dnevnika što sam ga vodio,svih 11 godina moje nadbiskupske službe,u kojemu sam opisao sva mjesta koja sam obišao,od Konjskoga do Kijeva, od Kaštela do Poljica,i sva mjesta konačno oslobođena od Turaka.(Ostavio sam i zapise važnih razgovora,s kim sam se sastajao i tko je k meni dolazio,koje su bile crkvene obveze kroz godinu,i kako su se odvijale svetkovine i blagdani,posebno u prvostolnoj crkvi svetoga Dujma,za njegovu svetkovinu svakoga 7. svibnja.)


6.Isus u Evanđelju reče svojim učenicima:“Siromaha ćete uvijek imati sa sobom!”Ne čekajte da sirotinja dođe vama,idite vi k njima... tako su uvijek činilisveti ljudi, Isusovi učenici i sljedbenici.Tako je činio i sveti Jeronim Emiliani, i moj učitelj nadbiskup Stjepan Cosmi,pa sam znao da - ako hoću biti Isusov -i meni valja tako činiti i ne sustati.

A znate da biskupu nije lako poći k sirotinji.Čini mu se da ima puno prišnijih poslova,posebno oko dobara bez kojih se ne može,a koji put bi se rado, u molitvi, sakrio od ljudi.Samo, meni srce nije dalo mira, i nisam mogao izdržati, ni u Trogiru ni u Splitu,da ne obilazim sirotinju i pomažem koliko mogu.A najvećom čašću smatrao sam što moguobići bolesnike i umirućima podijeliti popudbinu.Nikakvo nevrijeme, ni oluja, ni kiša ni vjetar,nikada me nije spriječilo da se ne odazovem.

Nije to moja zasluga, nego mi je Gospodindao mogućnost da u Splitu otvorim javno sirotište,a da uz sjemenišno igralište otvorim kuhinju,za siromašne, bolesne i udovice.A o svom trošku sam nastojao pomoći djevojke,posrnule u grijeh radi bijede i nevolje,i dati im koliko treba za miraz, da se pristojno udaju.Jer, znate i sami da nas Gospodin neće suditipo tome kakav smo položaj imali, nego po onome koliko smo dobra učinili.

7.S braćom franjevcima sam se susreo više putakao trogirski biskup obilazeći po Zagori, gdje su oni jedini skrbili o kršćanskim vjernicima.Kako je taj narod sirotinjski živio, tako i fratri,


a pogotovo oni koji su s narodom izbjegli iz Bosne.Njihova privrženost narodu duboko me se dojmila,a osvjedočio sam se i kod mnogih o svetosti života.

Htio sam da franjevci dođu u Split,jer mi je na pameti bilo da reorganiziram Sjemenište.Kad su ono Turci provalili u Cetinu i u Sinju razorili samostan i crkvu sv. Franje,pozvao sam ih i predao im crkvu Gospe od Pojišana,s dozvolom da uz nju podignu samostan.Bila mi je nakana da se tu, uz samostan,podigne zgrada za gimnaziju i za bogosloviju,pa da se ne mora na nauke ići u strane zemlje,a da Split postane središte za franjevce.

A kad je u Šibeniku zavladala nerodicai kada fratri više nisu mogli uzdržavati samostanpozvao sam ih da oni i njihova bogoslovijadođe u Split, da profesori i đaci besplatno boraveu splitskome Nadbiskupskom sjemeništu.A zamolio sam i da dopuste fra Lovri Šitoviću,da predaje bogoslovne nauke u Sjemeništu.

Nažalost, uvijek se dogodi da Nečastivi umiješa svoje prste, pa se neki pobuniše,i ne dadoše da fratri sagrade samostan na Pojišanu.A ja sam tada vlasti ovako posvjedočio:Potaknut zahvalnošću, praćeni istinom i znanjem,jer ovdje boravim već više od 20 godina,svjedočim za oo. franjevce ... da su redovnicinajboljega ponašanja i da nikakva tužba, žalbaili sablazan gledom na njih nije do mene došla.Naprotiv, znana nam je njihova ljubav i revnost,s kojima danju i noću dvore ovaj siromašan narod,u krajevima pogibeljnim, koji graniče s Turcima.Njihovim nastojanjem podignute su i obnovljene u svakom mjestu crkve, a narod je na njihovu riječi primjer odan Bogu ... a i naše Sjemenište uživas nebeskom milošću plod njihove ljubavi i nauke.


8.Obići vojsku i biti s vojnicima, uvijek mi je bilo pri srcu.Svaki rat je u samom sebi zlo,zlom je izazvan i najčešće navodi na zlo.A vojnički život obilježen je nasiljem,puno puta i nepotrebnim, pa i okrutnošću,osvetničkim duhom koji se iskaljuje najviše i najprije nad nemoćnima.

Užasavam se svakoga nasilja i rata. Ali isto tako znam da je dužnostbraniti slaboga i nezaštićenogaod svakoga nasilja i nasilnika.U ovim posljednjim ratovimaosvjedočili smo se kako zlo i nasiljene poznaje nikakve ljudske granice,i da zna čovjeka pretvoriti u zvijer.

Zato treba biti s vojnicima, s braniteljima.Treba im ukazati kako na pravo i dužnostda obrane dom i domovinu, za pruže zaštitu i sigurnost slabijima,tako i na svetost svakoga života,pa i onih koji su na protivnoj strani,jer su to najčešće jednako jadni ljudi,pritisnuti zlom i zavedeni lažima.

Nije mi bilo teško zato obilaziti šatorei vojničke položaje, poticati ih i opominjati,a oni su se često puta znali u suzama kajati,i pred noge svećenika padati da se ispovjede,i prime odrješenje za svoje grijehe.Potrebno je u dušama vojnika potaknutiosjećaj za krepost, jakost iskrene vjere i želju za dobrom, uvijek i prema svakome, ali i za spremnost na žrtvu, pa ako trebasve do dara vlastitoga zemaljskoga života.


Eto, zato sam išao među vojnike, među kojima je u ovim našim stranamaa bilo je inovjeraca, luterana i kalvinista.Mnogi su se od njih, nakon ozbiljna razgovorai molitve, svojim kućama vratili obraćeni,u zajedništvu Crkve katoličke.Eno, pročitajte popis, u posebnoj knjizi,koju sam za to odredio, od pet stotina shizmatika,heretika, muhamedanaca, kalvinista,luterana i Židova, u kojemu su navedenanjihova imena i datumi krštenja.

9.Zato sam s vojskom, za Veliku Gospu1715. dok su Turci opsjedali Sinj,i sam krenuo braniteljima u pomoć. Dugo je trebalo da se okupi vojska,da uputi od Splita i Solina, preko Klisa,prema Dugopolju i Dicmu.

Sve nas je prožimala strepnja, jer smo čulišto su muhamedanci učinili u Otoku i Vrljici,kako su poklali svu krštenu čeljadi obeščastili kršćanske svetinje.Neki su širili glasine kako je turska silaveć na zidinama Grada i samo se čeka časda nam dojave kako je Sinj pao,pa bi bilo bolje da ne silazimo u polje,na otvoren megdan Turcima, nego da ih dočekamo kad od Sinja krenu,a to će po svoj prilici učiniti prema Klisu.Znali smo da mala četa braniteljanema više ni streljiva ni hrane, i da su s njima žene i djeca, isporučeni na milost i nemilost dušmanima.I dok su vojni zapovjednici vijećali,u crkvi svetoga Jakova u Dicmu,mi smo molili Gospodina da se smiluje,


našim braniteljima i nama.Molili smo i svetu Anu, Gospinu majku,koja se u Dicmu posebno štuje,da nas Gospa pogleda i da nas zagovara,a Gospodin Isus neka nam se smiluje.I onda je, na samu Veliku Gospu ujutro,stigao glas: Turci bježe glavom bez obzira!Znao sam, odmah: Gospa nas je spasila!

10.Gospe moja, hvala ti i slava.Čast ti i dika, i hvala prevelika,jer nas je tvoja materinska rukasačuvala od pogibelji velike.U tebe se uzdamo, tebi ruke podižemo,tebe vruće zazivamo, tebe usrdno molimo.A ti, Majko naša i Odvjetnice naša,ne budi daleko, priskoči nam u pomoć,i pokaži se milostivom majkom,u svakom času i u svakoj potrebi našoj,kao što si se Majkom pokazalaovoga dana, u čudotvornom časučudesne obrane Grada.

Gospe moja, hvala ti i slava.Svojim si milosnim plaštom zakrilila branitelje Sinja i sve potrebnikekoji se pod tvoje okrilje sklonišeispred nemilih progonitelja.Pod svoj plašt uzmi i nas svekoji te molimo, koji ti se utječemo,koji te zazivamo i k tebi vapijemo,jer nisu minule nevolje naše i jadi,niti su s nas skinuti svi tereti zala.

Gospe moja, hvala ti i slava.Da nas ti ne štitiš, da ti ne bdiješnad ovim narodom, nad djecom svojom,što bi od nas bilo. A evo jesmo.


Ostadosmo na životu i u snazi.Neka nam to bude na okrepu duše,na umnoženje vjere u tvoju pomoć,u Sina tvoga i Spasitelja našega,kojemu nas uvijek tvoja ruka vodi.

Gospe moja, hvala ti i slava.Na tvojoj čudesnoj obrani Sinjai na svjedočanstvu Božje veličine.Blagim okom ... pogledaj ozgorasve koji su potrebni tvoga zagovora.Tvoj ćemo lik imati pred očimai častiti sve dok nas bude.

11. Nakon čudesne Gospine pomoćii obrane od nekrsta, obavismo zavjet.Tebi ćemo Majko, svake godine hodočastiti,tebe ćemo častiti kao svoju premiluZagovornicu, Odvjetnicu i Kraljicu.I zato, na spomen velike pobjedei kao zalog našega zavjeta i vjere,na prvu obljetnicu pobjede, 1716. godine,dođoh sa svom biskupskom kurijomiz Splita u Sinj, da na Gradu podam hvaluMajci Spasiteljevoj, Gospi od milosti,i da je okrunim zlatnom krunom, koja neka joj resi čelo zauvijek,a nas neka spominje da nemamodruge Kraljice osim Majke Isusove, one koju je i Presveto Trojstvookrunilo na nebesima, za kraljicusvih zemnika i svih nebesnika.O kad bi to ovaj narod, čudom spašen,zapamtio za sva vremena, tko ga branii u koga mu se valja pouzdati.Nikome, od zapovjednika do vojnikanije bilo ni teško ni žao dati zlatnik,


da ga se salije u Gospinu krunu.A kakvo je bilo veselje toga dana,to se niti ne da ispripovjediti.Dovoljno je reći da se pjesmamiješala sa suzama radosnicama, a molitva za pokojne s nadomu bolje dane i vedra svanuća.

12. U ostavštini sam napisao da me pokopajuu Crkvi Marijina uznesenja,u splitskoj prvostolnici, da mi počine tijelokoje je gorilo za slavu Božju i spasenje duša.Kad sam u Split stigao, biskupija je imala 38 župa,a sad ih je hvala Bogu 52, od čega 32 glagoljaške.Podigli smo 17 crkava, na razorenim temeljima,uredili Sjemenište i sirotište, doveli redovnike,a braći franjevcima pomogli da obnove Sinj.A za sve to, najviše treba zahvaliti,milosti Gospodnjoj koja se na nas izlilapo zagovoru naše nebeske Majke Marije,Pa mi stoga i dopustite da završim molitvomdičnoga Splićanina, Marka Marulića,na prelijepom hrvatskom jeziku:

Zdrava si Marije, zdrav lilju pribili,ki u prsi krije tvoj sinak primili,na grišne se smili, puna si milosti,duša k tebi cvili, čuvaj nas žalosti.

Da nam tvoj Sin prosti, moli ga kraljiceSunčene svitlosti, prisvitla Danice,Božja nevistice u Trojstvu Božjemu,dobra odvitnice pri Sinku tvojemu.

Uzdahu mojemu priklon uho svoje,u grihu mojemu di cvilin, Gospoje, Neka srce moje vazda želi k tebi,dgino sveti stoje, da najden stan sebi”.

V.SINJANIN

Dopala me milost, Gospe!

67Sinjanin

Dopala me milost, Gospe!

Ja sam jedan od tolikih, koji su odrasli uz Gospu.Uz Gospinu sliku, uz Gospinu crkvu,uz molitvu Gospi i uz Gospin zagovor.I kao što je posve obično da u kućibude majka koja će se za sve brinuti,tako je i posve normalno da u nasbude nazočna nebeska Majka Marija.Ja sam jedan od tolikihkoji su odrasli uz Gospu!

1. Dopala me milost, Gospe, nositi tvoju sliku u ophodu, procesiji,sa Grada do tvoje crkve.I dok narod moli i pjeva, ja bih s tobom, Gospe, porazgovarao.Dopala me je ova čast ne po zaslugamanego po milosti, da hodim s tobom i da ti ophodiš s nama, po mojim rukama, ovim našim ulicama.Svake godine, Gospe, siđeš s oltara,spustiš se među svoj narod i prođeš zajedno s nama našim ulicama.Ti kao majka znaš da se dijetene gleda s visoka, nego se valja spustitida bi ga se pogledalo u oči,u prozore duše i u njima pročitalosve ono što ti dijete želi kazati,a po svoj prilici ne zna izreći.

Pa kad se ovako spustiš među nasmi Gospe postanemo veliki,osjetimo se dostojanstveni i radosništo te možemo uzeti u ruke, u naručje,

68 Sinjanin

što te možemo ponijeti i pokazati tebiono što ti već znaš, ali je nama miloda ti to stavimo pred oči:sve ljepote i radosti kojima smo okruženi, ali i sve naše jadi i boli koje nas more.Dok ovako zajedno hodamo,pa i dok zajedno pjevamo, mislima i riječima s tobom razgovaramoo sebi i našim bližnjima, o potrebama i željamai o danima u kojima nas je dopalohodočastiti ovom zemljom.

2.Dopalo me vrijeme, teško ovo vrijeme,ali i vrijeme blagoslovljeno,da danas, slobodni od turskoga jarmamožemo slobodno Boga slaviti i tebe častiti.Kažu da su sva vremena teškai Sveto pismo opominje da se ne tužimona svoje doba, kao da je gore od drugih.Pa ipak, čini mi se da je ovo doba posebno,jer je vrijeme velikih strahota i još većih čudesa.

Strahote su se na nas oborile kad nas je sila pritisnula,kad smo morali bježati sa rodnoga pragane znajući što nas čeka i kako će sve završiti. Strahote su se ponavljale, kao u valovima,svaki put kad bi nekrst provalio, bilo s četama,bilo sa silnom vojskom da nas opljačka,da porobi i uništi, zarobi i pobije.

Tko to nije doživio, ne može razumjeti.A ti si Gospe naša, baš to doživjela.I ti si dijete Isusa, našega Spasitelja,rodila u krajnjemu siromaštvu, u špilji,morala si pred dušmanima njegovim

69Sinjanin

bježati daleko, preko pustinje, u Egipat.Stoga, kad o tome s tobom razgovaram,noseći u ophodu među svijetom tvoju sliku,znam da razumiješ o čemu govorimi što ti želim reći. Ne tužim se, nego eto s tobom dijelim sve onošto sam ja i što smo svi mi proživjeli ovih strašnih i čudesnih godina.

3. Dopalo me, Gospe moja, izabrati!I stalno taj izbor nanovo ponavljati.Ostati i boriti se - ili pobjeći!Bilo je prilike i govorili su mi: ti si mlad, pred tobom je život, otisni se u svijet, potraži sreću na nekoj drugoj strani, jer vidiš da ovdje ne preostaje drugo nego se stalno boriti, život svoj izlagatineprestanoj opasnosti od nekrsta.

Ali, nisam mogao otići, jer bi to bilo pobjećiod doma i domovine, od braće i sestaraod obitelji i svih svojih kojima je zaštitai pomoć baš sada najpotrebnija.Ostao sam, Gospe, ovdje i odlučioboriti se za slobodu i pravdu, da nam sutra djeca mogu živjeti u miru.

Nije prošlo dugo vremena kad je opetsila turska provalila u Cetinu, opljačkala zemlju, pobila djecu i junake, i popalila sve što se nije dalo odnijeti.Opet nas je na oružje digla nevolja,a ne bahatost i sila onih koji osvajaju tuđe.

I ti si, Gospe, trebala hranitelja i branitelja,trebala si zaštitnika od silnika i napasnika.Dok danas s tobom o tome razgovaram,

70 Sinjanin

iskreno ti priznajem da se osjećam baš tako:pozvan biti branitelj i zaštitnik onihkojima je jedina zaštita uzdanje u Gospodina.Zato su s nama, braniteljima sinjskoga gradabili i svećenici koji su nas krijepili kruhom nebeskim i snagom odozgor da izdržimo i onda kad se po ljudsku više nije moglo izdržati,kad je sva nečuvena sila uprla svoj gnjevda nam grad razruši i da nas sve pobije i zatre.

4. Dopalo me, Gospe, u onim noćima bdjeti,čuvati stražu i razmišljati, Boga prositii tvoj sveti zagovor i pomoć zazivati, otvoriti sva svoja čula i čekati,da čujem odgovor odozgor.Gospe moja, čuo sam u crkvi kako se čita,ono što si i kako si ti molila i kako si Boga blagoslivljala i hvalila,što rasprši oholice umišljene,a uzvisi neznatne!

Kad nam je već nestajalo streljiva i hrane,u zaklonici iza zidina o koje su udarale topovske kugle, pitao sam se:Zar je kratka ruka Gospodnja, zar je njegovo milosrđe nestalo? Ili je naša vjera tako oskudna i slaba,manja nego ono evanđeosko zrno gorušice,pa da se Gospodin u svojemu smilovanjuk nama neće ni okrenuti, nego prepustiti nas sramotnoj propasti.

Oprosti Gospe, što ti ovo govorim, ali moram, jer mi se čini da je bilo zgoda,kad se morala i tebi po glavi vrzmati baš ovakva misao.

71Sinjanin

Tko zna, možda je to bilo u progonstvu,a možda još više pod križem tvoga Sina. Ali, ti si tada skupila sve snage i molila.A nas su svećenici poticali da baš tada,kad se činilo da je sve gotovoi da više nema nikakvoga izlaza, da se okupimo u Božje imei njemu u ruke predamo sve, sebe i sve svoje i čitavi život svoj,da pomireni svetim oproštenjemi nahranjeni otajstvenom hranom sa oltara,odlučimo do kraja biti vjerni.A Bog će dati da će i ovom zlu doći kraj.

5.Dopalo me je, Gospe, braniti. Biti branitelj.Braniti sebe i bližnje, braniti Grad,braniti ime i slobodu, braniti tebei Sina tvoga od pogrde i pljuvanja.Tko to nije iskusio ne zna koja je časti koja je radost stati u obranu svoga doma.A opet, to je sve pomiješano sa strepnjom,sa strahom od gubitka, poraza i smrti.Kad se stane na bedem, pred silu zla,u čovjeku se probudi sva sila pitanja.O samome sebi i o svom životu, o onome što je bilo i moglo biti drugačije,i o onome što će doći a ne znamo kako je.Ja sam se, Gospe, pitao onih noći na gradu,noći koje su se rumenile ne mjesečinomnego zlokobnim vatrama iz turskog tabora, pitao sam se tko sam ja, Gospe, da me dopalo,braniti krst od nekrsta, slobodu od ropstva.Ja, koji nisam želio ni mrava zgaziti,u rukama držim ubojitu puškui svaki dan gledam smrt u oči.

72 Sinjanin

Gledajući tolike poginule i ranjene,nisam drugo mogao do li moliti,tebe Gospe naša od milosti, da nam se smiluješ, da se smiluješ svima, pa i onim nesretnicima s druge strane, koji navaljuju i mrze nas,moliti da svi srcem progledamo i spoznamokako nam je svima jedini spas u istini Božjoj i poštovanju ljudskom.

6. Dopalo me, Gospe, doživjeti čudo!Kako da ti to danas, po tko zna koji put,opet ne ponovim i ispripovjedim.Tebi to, Gospe, ne treba govoriti,ponavljati, o tome ti ne treba pričati,ne treba te na to podsjećati.One noći, na post tvoga Uznesenja,nebo nam nikada nije bilo bliže.Valjda nikada ni naše molitve upravljene nebu nisu bile usrdnije.A ti si nebo te svete noći svojim srcem spustila k zemlji.Ovoj zemlji, našoj, ispaćenoj, tužnoj,izranjenoj i ratom uništenoj,ali tvojoj zemlji.Pokazala si i dokazala si namšto sve može ljubav Majke,što sve može vjera hranjena zajedništvom i molitvomšto sve može nada koja ne posustajeni kad se čini da nema nikakva izlaza.One čudesne i svete noći ti si sišla s oltara i pokazala se na domalo razvaljenim zidinama grada.Koliko si na oltaru ponizna i skromnapogleda spuštena k nama, grešnicima,

73Sinjanin

toliko si se u toj svetoj noći pokazalau svom svojem nebeskom sjaju i slavi,svima, vjernicima i nevjernicima,jer je Bog, Gospodar sviju, tebe učinio dionicom svoje slave.

I to je bilo dosta. Da se zlo rasprši i uteče,da se razgrne tama i da nam sine zora,ona zora nakon koje više neće pasti mrak.I tako bi jer Turci nikad više ne prijeđošesilom preko Prologa u Cetinu i Primorje.

7. Dopalo me, Gospe, osvjedočiti se, iz prve rukeo čudesnoj obrani Grada, ali sad znam, isto tako iz prve ruke, da čudo nije dovoljno. Da, čudo tvojega zagovora nas je nosiloi svake smo se godine na njega podsjećali,kako bismo obnovili vjeru i zavjet vjernostiGospodinu Bogu svome, i tebi, Majci svojoj.

Ali, čudo nije dosta.Čudo zadivljuje, ali nije dosta za promijeniti čovjeka, za promijeniti svijet.Valja nam u svakodnevici dalje graditi,a za to se hoće volja, odluka, hoće se onaj da što si ga ti izgovorila, kad nisi znala zašto se sve to događa i kud će te to odvesti.I sad, kad razmislim, čini mi se da shvaćam,zašto tako malo čudesa zapravo vidimo,mada ih je oko nas itekako puno.

Bog je Gospe, tebe postavio pred izbor,tražio je od tebe odgovor predanja i vjere,kad je taj odgovor dobio znao je da s tobommože do kraja računati, da ćeš biti s njimdo kraja u onome što je on naumio učiniti.

74 Sinjanin

Zato te ja, Gospe, ne molim za čudo, nego za vjeru da mogu Bogu svome reći svoj ponizni da,da i sa mnom može računati.

8.Dopalo me Gospe, ponovo graditi.Ostavio sam oružje i prihvatio oruđe.Dopalo me podizati grad,obnavljati ruševine, popunjati pukotineoslanjajući se na prave, čvrste temelje.A nije to lagan posao. U prvi mah se čini kako je sve razvaljeno, kako više ništa nije nauzgor i kako treba sve započeti ispočetka.

A s čime započeti?Svi smo se složili da najprije treba početis kućom Božjom i domom tvojim, Gospe.Bogu treba dati prvenstvo, pa i u gradnji.Ne zato što Bog ne bi mogao bez crkve,niti što ti Gospe ne bi mogla bez lijepog oltara,nego da nam je pred očima da sve što gradimomoramo osloniti na siguran temelj,na stijenu Spasiteljevu, na njegovu riječi na njegovu prisutnost među nama.Jer ako taj temelj izgubimo sve će se raspasti,opet će se pokrenuti zlo i dušmanin će razoriti sve naše trude.

Ali, nije me dopalo samo zidati zidine, obnavljati kuće, čistiti zemlju, graditi i saditi. Dopalo me konačno i podizati obitelj.Zato sam ti, Gospe, zahvalan do nebašto si mi isprosila milost da pronađem dušukoja će sa mnom dijeliti život, u dobru i zlu,u zdravlju i bolesti, po sve dane života moga.

75Sinjanin

9.Dopalo me, Gospe, čuvati spomen,na ovaj čudesni događaj i na ovaj dan,na obranu našega Grada i naše vjere,na spas koji nam je po tebi, Gospe naša,s nebesa, bez naših zasluga darovan.A sačuvat ću ga zavjetom što ga danas,noseći tvoju sliku u ophodu, činim,razgovarajući s tobom ovako, utiho,kao da smo nas dvoje sami na svijetu.

Obećavam ti da ću da ću vjeru čuvati,vjeru u Boga Oca i Sina i Duha Svetoga,a životom svojim želim potvrditionaj krsni savez vjernosti Bogui jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi.Svoju odluku i svoj zavjet polažemu tvoje srce, nebeska Majko Marijo.

Dopala me je, Gospe moja, ova baština,spomena da ga prenesem svojoj djeci,da oni o tebi i tvojoj dobroti svjedočedjeci svojoj i oni djeci djece svoje,da tako spomen na tvoju ljubav ostane među nama sačuvan kroz vjekove.Pa dok ovako s tobom hodam, zamišljam kako bi to moglo biti kroz stotinu ili dvije ili tri stotine godina.Što god da se zbude, a bit će sigurno velikih jada i nevolja, ako spomen na tebe i vjera u puku ostane, i tada će se naći netko poput mene tko će s radošću lik tvoj nositi diljem grada s tobom razgovarajući molitii djeci svojoj svjedočiti o tvojoj majčinskoj dobroti.

76 Sinjanin

10.Dopalo me, Gospe, proći ovim svijetom,kao jedan od tolikih, nebrojenih, bezimenih,ali i kao jedan od onih blagoslovljenihkoji su se osvjedočili o snazi vjere i o čudesnoj moći majčinske ljubavi.Osjećam se kao posljednji od posljednjihporadi svoje grešnosti, ali i kao prviod svih jer mi je darovana milosttebi biti blizu i s tobom razgovarati.Kad su me fratri pozvali da u procesijiponesem tvoju sliku, bio sam zbunjen,ali sada sam radostan jer znam da je i to jedna od onih neprimjetnih gesta kojima pokazuješ kako nas nisi zaboravilai kako vodiš računa o svakome od nas,svakome pojedinom, jer smo tvoja djeca.A majka više čita iz srca i očiju,nego li iz samih riječi svoje djece.

Pa kad ti, Gospe moja, nisi mene zaboravila,obećavam da ni ja neću tebe smetnuti,nego će tvoje milosno lice vazda biti sa mnom i preda mnom, a pred tvoj oltardolazit ću kao na bunar s kojega moguuvijek nanovo crpiti živu vodu spasenja.

11.Dopala me, Gospe, milost,nositi tvoju sliku, biti blizu tebii osjetiti koliko si ti blizu menii svima koji danas hode uza te,koji te dodiruju rukama, maramama,krunicama i više od svega molitvama.

Dopalo me teško vrijeme stradanja,ali i blagoslovljeno vrijeme čudesa,vrijeme u kojemu treba biti junak

77Sinjanin

u obrani doma i domovine! Dopalo me vrijeme u kojemu sam seduboko osvjedočio da je Bog s nama,jer da Gospodin nije bio za nas, žive bi nas progutali i bijes bi nas njihov uništio!Dopalo me da mi tvoja, Gospe, čudesna zaštita spasi život,pa da mogu ponovo podizati domi u obitelji svjedočiti tvoju dobrotu.

Dopalo me, Gospe, biti čuvar ognja i ne dati da se ikada utrne spomenna Božju milost i na tvoju ljubav.

12.Ja sam samo jedan od tolikih,kojega je milošću Božjom dopala Cetina.Zato mi dopusti, Gospe, da ovaj razgovor s tobomzavršim pjesmom o Cetini:Teci, Cetino, teci, ovom hrvatskom grudomsvoj vjekovni tijek!Vidjela si naše kraljeve i bane,stoljećima bdjela da nam zora svane,zazivala milost Božjeg blagoslovatrobojci u ruci naših vitezova!Prala si nam sukno, biljce i lancune,vučije smo s tebe donosili pune,napojila ti si naša grla suha,u vremena gladna dala si nam kruha!

Gledala si kako, već je trista ljeta,izbjegle iz Rame vodi Slika sveta,i pojavom moćnom, iznad Sinja Gradazaštitničkom rukom zatornika svlada!

78 Sinjanin

Pjesma neka ori, barjak neka vije,Cetinom i Sinjem, dok ih sunce grije,da staro i mlado čuva zavjet smjerni:Gospi i svom rodu vazda ostat vjerni!

Teci, Cetino, teci, ovom hrvatskom grudomsvoj vjekovni tijek!Reci, Cetino, reci, svakom tko tebi dođe,da ćemo ostati svoji na svome, zauvijek!

VI.HODOČASNICA(Iz Solina u Sinj, 2015.)

Ti, Majko, sve dobro znaš!

81Hodočasnica

Ti, Majko, sve dobro znaš!Moje ime sada nije važno.Voljela bih da me zoveš kršćankom,mada ne znam jesam li to zaslužila.Ponekad mi se čini da je to tako veliko,tako silno i uzvišeno: biti kršćaninom.A ja bih to željela, osjećam to u dnu duše.I zato sam se uputila iz Solina,ove subote uvečer, pred Veliku Gospu,put Sinja, s mnogima poput mene.

1.Gazim po zemlji, zemlji našoj.izgorenoj, raskopanoj, ranjenoj.Gazim po asfaltu koji je tlo prekrioali nije do kraja sakrio sve raneove zemlje, krvlju natopljene.Slušala sam svake godine, na blagdan Male Gospe, prije procesiještenja o štovanju Djevice Marijeu Solinu, od najstarijih vremena.gdje je ovdje, uz Jadro,pred više od 17. stoljeća, a moždai u prvim desetljećima kršćanstvausađen znak Krista Spasitelja.Znak koji do dana današnjega krasiplemeniti komad ove zemlje,ali i opominje, izaziva i pozivasve koji mu se priklanjaju,kao i one koji ga odbacuju.A da je tako potvrđuje tošto od toga prvoga dana, otkad je u ovaj vrt Gospodnji usađen križ spasenja, pa sve do danas,mučeništvo nikada nije prestalo.Od svetoga Venancija i Dujma, od Staša i svih drugova mučenika,do stradalnika svih proteklih stoljeća,

82 Hodočasnica

do Alojzija Stepinca i domovinskog rata,do svih mučenika, znanih i neznanih,stradalih na pravdi Boga.Za sebe i za sve njih hodočastimzemljom ovom blagoslovljenom, suzama i krvlju natopljenom.

2. Polazim sa Gospina Otoka.Po Gospinoj livadi, tom zelenom otokuobrubljenom žuborećim Jadrom, rasute su stolice na kojima sučelice sjede ispovjednici i pokornici.Stariji i mlađi. Prokušani svećenici a pred njimamladići i djevojke koji tek zakoračišeu pustolovinu koja se zove život.Takvom, mladom i poletnom,pa sigurnom i razboritom ženomzamišljam Jelenu, dobru Jelenu,majku sirota i udovica, kojoj sam grob,onaj sarkofag u crkvi, dotakla i poljubila.Uvijek to učinim prije nego krenemna ovo sveto putovanje, od Gospe Gospi. Zamolim blagoslov i zagovor svete,dobre Jelene koja je sama podnijelasilu jada i nevolja u obitelji i narodu,ali se nije dala smesti, i s Božjom je pomoćuposlužila miru i jedinstvu.Zajedno s njom, nakon blagoslova,polazim preko mosta na Jadru, pogledom pozdravljam labudove pa se uz staru ruševnu Gradinu,nekoć u džamiju pretvorenu,pomalo penjem put Bilankušei onda uz Ninčeviće uzbrdo, pored Trpimirove Rižinice u Rupotini,

83Hodočasnica

nosim kroz ovu noć u molitvi Gospine krunice sve slike naše mučeničke povijesti,sve naše svjedoke vjere, junake, knezove, kraljeve i bane, i sirotinju koja i danas, kao i nekoćskriveno trpi nepravdu moćnika.

3.Preda mnom Klis. Osvijetljen grad.Usred mrkline obasjan čini se još viši.Gledam te, stijeno, i na tebi grad,i sjećam se prispodobe Isusoveo čovjeku koji gradi kuću na stijeni,što je bujice i oluje neće srušiti.Razmišljam o sebi, na kojoj to stijenija gradim svoj grad, utvrdu svoju?I mislim na svoje bližnje, na obitelj,i pitam se na što smo to mi,ili na koga smo to mi danas oslonjeni?Oko čega se prepiremo, što tražimo,za što smo se uhvatili i što to ne puštamo?

Gledajući tebe, stijeno kliška,suza mi u oku zaiskri,pomišljajući na čemu to moj narod, i djeca moja u njemu i djeca njihovadanas grade svoju budućnost?A ima li budućnosti bez Stijene vječne?Jer Isus veli: Tko sluša moje riječi a ne vrši ih prispodobit će se ludu čovjekukoji gradi kuću na pijesku!Navale kiše, duhnu vjetrovi, nahrupe bujice i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika!Gledam te, stijeno, i na tebi grad.Građen i rušen, pa uvijek iznova podizan!

84 Hodočasnica

S vjerom i nadom, s beskrajnim pouzdanjemda će opstati jedino onaj gradnad kojim Gospodin bdije!Ti si, grade na stijeni, ostao sve do sadi s tobom je ostala i opstala Hrvatska! Na stijeni pouzdanja u Boga, na stijeni odanosti i žrtve...A što će biti sutra, kad toliki građevinarisvoj i naš život polažuna živi pijesak prolaznosti...

4. Prošla sam Klis i Grlo, najdužu uzbrdicumoleći krunicu, jer tako se sve uzbrdicelakše i brže i s manje umora svladavaju.Evo me na pogled Dugopolja. Svijetli kao velegrad, ali hvala Bogunad njim svijetli i crkva svetoga Mihovila,arhanđela koji brani od zla i izgoni Zloga.A ima se sveti Mihovil danas i ovdjes čim uhvatiti u koštac i za što boriti.Napasti, tako primamljive i snažne,zamračuju um i odvlače od istine,zavaravaju osjećaje i obećavaju srećuputom što vodi pravo u nesreću. Gledam Dugopolje, i gledam autoput.Put kojim ljudi dolaze i odlaze, prilaze i izlaze, pa se pitam: Znaju li kuda su krenuli i koji im je cilj?Ja ću zaobići taj brzi, prebrzi autoput.Pješačenje mi daje vremena da razmislim kuda sam krenula,odakle idem i koji mi je cilj.Koji mi je izvor i kojim klancimavalja mi doći do uvirau more beskrajne Božje milosti.Ovako, hodočasteći u noći, čini mi se da autoput nije za mene.

85Hodočasnica

Meni valja bosim nogama dotaknuti tlo,meni valja zastati i sagnuti se do grumena zemlje i polomljene grane,meni valja na zadnje zrnce u deseticipodignuti oči k nebu i zaustiti:Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu...

Prolazim Dugopolje. I autoput.Iza mene ostaje osvjetljena dolina, za koju vele da je zona blagostanja,a ja u molitvi dodajem nakanu:Neka Gospodin pomogne da postanezona blagoslova a ne zona sumraka.

5.Popela sam se na Križice.Ne znam odakle ovom brdu ime,ali ga sigurno zavrjeđuje.Pa makar ovdje nema znaka križa,a više ni onoga bijednoga spomenika,na strahotni rat i smrt mnogih mladića,danas već zaboravljenih,u ovo je tlo upisan križ patnje,plod okrutnosti i strahotne mržnje.Pa kao što je u ovo brdo usječen kamenolom kao silna rana koja svakim danom sve više bujai sve se okrutnije ruga zemlji i nebu,tako i ona nezacijeljena rana rataiz krvi svih ubijenih na ovome mjestu,vapi sa pomirbenom žrtvomi konačnim jedinstvom jednoga naroda,jedne krvi, jednoga jezika,i kad bi Gospodin dao, jedne vjere!Ovdje, kao i na tolikim mjestimaLijepe naše, obilježenim krvlju nevinih,valjalo bi podići križ k nebu,ne za osvetu nego za opomenu i molitvu.

86 Hodočasnica

Jer, pred križem se treba poklonitii izabrati pravu stranu,stranu žena pod križem Isusovim.

6.Prolazim kroz Dicmo. Usred noći.Prati me roj zvijezda i svjetla Prisoja.Uz crkvu svetih Jakova i Ane okrepa.Kruh i voda. Piće i hrana za tijelo.Rado bih povirila u krasnu crkvu,čiji zvonik iznutra plavičasto sjaji.Rado bih stala pred Gospinu majku,i zahvalila joj za sve majke i bake.I za moju majku koja je otišla u nebo,za moje bake i djedove i sve onekoji su me na rukama nosili i učiliBoga ljubiti a ljude poštivati.Neću se zadržavati. Lakše je istim korakomnastaviti hodočasnički put, do zore.I polazim, prateći štriku nekadašnje rere,s noge na nogu, prebirući zrnca krunice,prema Mojanki, na dva duga pravcaput Kukuzovca. S desne strane ostaju Podi,na kojima su se nekad napasale ovce,a sada raste drača i kote se poskoci.A Kukuzovac, koji bi trebao biti svetište,donedavno zabranjena zona opasana gustom bodljikavom žicom,danas je pretvoren u veliko smetlište.Možda je to prava slika naše današnjice.Podno Kukuzovca u rujnu četrdeset treće,pobijeni su nevini ljudi, iz osvete,dovedeni i streljani. Iz moje rodbine.Tek nedavno im je podignut spomen a zločincima su spomenici na sve strane.Strašno je i pomisliti a kamo li nabrajatisve žrtve ljudske okrutnosti.

87Hodočasnica

Ubijene, zapaljene, strijeljane, mučene...Isuse, osjećam da si i ti s njima,kao i sa svim današnjim mučenicimaubijan i mučen, ponižen i pogažen.

I zato tebe, koji znaš što to je patnja i smrt,molim: Po svome beskrajnom milosrđu: Pokoj vječni daruj im Gospodinei svjetlost vječna neka im svijetli!

7.Spuštam se s Kukuzovca sa zahvalnošćuza ovu prekrasnu noć i pogled na poljeobilato blagoslovljeno Cetinom,prošarano bijelim i žutim svjetlima,svuda unaokolo, kao vijencem radosti.

Već su mi noge i očni kapci otežalipa još čvršće stišćem krunicu i borim seprotiv sna koji prijeti da me uhvati ovako ispotiha, na nogama. Ali ne dam se.Kroz Brnaze cesta se čini uskaza toliko svijeta koji se je uputio Gospi.Tu i tamo poneko auto, ophodnja i pomoć,a u zraku, iznad jasika, brijestova i jablananeobičan šum: glasovi molitve i sveti mir.

Evo me začas na vratima Sinja,na Krolinu mostu preko Gorućice.Stara cesta je postala uska za promet,pa je sada zgodna prečica hodočasnicima.Prelazim cestu i kročim pod velike kestene.Na dnu alkarskog trkališta i noćas stojikonj u galopu i alkar s podignutim kopljemne da se bori nego da slavi slavlje pobjede koju nije izvojevalo kopljenego milost odozgor.

Kažu mi, tu su ti lijevo Tripalovi dvori.Bogataška vila obitelji koja je u Sinju

88 Hodočasnica

imala vlast, ugled, moć, a odnijela je noć.Uvijek kad ovuda prođem sjetim se,da mi je djed pričao kako je stari Tripalopred smrt rekao: Kad umremizvrnite mi džepove neka svi videda ništa nisam sa sobom ponio.A opet, teško onome tko s ovoga svijetana drugi ništa ne ponese.

8.U sumaglici, pred zoru nazire se Grad.Gore, visoko i na njemu barjakuz Gospu koja bdije i moli za nas.Ne vidim one stare zidine s kojih je svjetlostprije tri stotine godina otjerala nekrst,ali osjećam da je ta ista svjetlostdanas i nama itekako potrebna, da nas osvijetli izvana i iznutra,da nas osokoli i opomene, za vremena.Tu je, povrh trokatnica na pjaci,čija su sva prizemlja zauzeli kafići,donja tvrđava, Kamičak, skrivena u sjeniali oslonjena na stijenu stamenu.Nema obrane ni sigurnosti bez osloncana stijenu spasenja na kojoj je sagrađena kuća Gospodnja! A na ulazu u kuću Božju prosjaci.Vidim im u očima tugu i bol.Siromaha ćete uvijek imati sa sobom.I što njima učinite, meni ste učinili!Te Isusove riječi, bez ikakve zadrške,jednako vrijede i danas.Gospe moja, ne bih li i ja trebalajednako ovako kleknuti na tlo i moliti, ne kunu ili dvije, nego puno više,milosrđe Božje nada me i nad sve moje,oproštenje svih grijeha i sloboduod zla svakoga i od svake napasti Zloga.

89Hodočasnica

9.Došla sam na zavjet.Činim znak križa ulazeći u svetište,krsnom vodom dotičem čelo i grudi,da mi pamet i srce ostane s Gospodinom.Prilazim Gospinu oltaru između mnogihkoji su umorni pozaspali po klupamai na stepenicama pred oltarima,i iznosim sve, baš sve osjećaje svoga srca.Sad, kad sam došla na cilj, čini mi se da sam sve izgovorila putom, i da mi ništa nije ostalo. Nemam više riječi nego samo osjećaje, upletene u laganu drhtavicukoja me sve više obuzima, pa mi se čini kako sve oko mene leluja. Svejedno, ti Gospe sve znaš.Obići ću oko tvoga oltara, ne znam koliko puta, koliko budem mogla.Taj ophod, za neke čudnovat, u sebi nosi sve. Onome tko ga nije prošao teško je shvatitida je u tim sitnim pomacima, na koljenimazapravo sve: početak i kraj.Preda te su me, Gospe, donijeli kao dijetekad sam mogla samo dopuzati pred oltari zagledati se u tvoj lik. Nadam se da ću k tebi doći i ondakad više ne budem mogla hodočastitinego možda samo starački dopuzati,sa štapom u ruci, da ti kažem jedino što mi je ostalo:Majko moja, Gospe moja draga, hvala ti na svim križevima i blagoslovimašto si ih sa mnom prošla i na mene prosula u hodočašćenju ovom zemljomčudesne radosti i pregorkih suza.

90 Hodočasnica

10.Ne znam i ne mogu više govoriti, a ne znam Gospe moja, pravo ni moliti.Mogu samo opet, ovdje u crkvi nabrajati po pedeset puta u krunici:Zdravo Marijo, milosti puna.Gospodin s tobom.Blagoslovljena ti među ženama.I blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus.

Znam da je to molitva iz evanđelja.Ti si milosti puna, a ja sam prazna.Bolje rečeno puna sam grijeha,smeća, smrada, jada i nevolje.S tobom je Gospodin, a ja se okrećemi bježim od njegova pogleda.Ti si blagoslovljena jer si s Bogom,a ja znam i osjećam koliko mi trebaBožjega blagoslova kao kruha svagdašnjega.Plod tvoje vjere je Isus, a ja sam slabovjerna,jer mi je vjera manja nego zrno gorušičino.

Zato, dok oko tvoga oltara obilazim molim za sebe i za sve svoje:Sveta Marijo, Majko Božja,moli za me grešnicu, moli i za sve nasgrešnike, jadnike, izgubljene, za sve nas u duši i tijelu bolesne,ovisne o alkoholu, drogi, duhanu, kocki,za sve promašene i izgubljene,da nas Gospodin nađe već sada,kako ne bismo bili izgubljenina času smrti naše.

11.Ponijet ću sa sobom, Gospe moja, tvoju sliku i stavit ću je u svoj dom.Otac i mater su držali tvoju sliku

91Hodočasnica

iznad svoje postelje, da ih blagosloviši da bdiješ nad njihovim potomstvom.I ja bih željela da bdiješ nada mnom,da tvoj blagi pogled uvijek ostanenad obitelji mojom, nad djecom mojom.Toliko ih toga odvlači od njih samihi truju im dušu slike što vode propasti.Ti, Majko od milosti, milosni pogledsvrni na nas i takni nam srcada ne zaboravimo čiji smo.

Kad god pogledam na tvoju sliku,pomislim kako si ti gledala Isusai u crtama njegova lica nastojala prepoznati svoje vlastito lice,jer tvoje je dijete, tvoj je sin.A meni pada na pamet kako smo svidjeca Božja i kako nam valja,u sebi tražiti crte Isusova lica.O kako bih voljela kad bi mi bilo danoda u svojoj kući u ogledalu prepoznam tvoje lice Gospo.Znam da je to ono što ti želiš:naučiti nas kako ćemo sličiti Isusu,a onda ćemo biti slični tebi.I to je čudo, pravo čudo, Gospe moja!Čudo žive vjere i djelotvorne ljubavi,čudo nade koja ne posustaje ni pred grobnom pločom, nego pjeva radost uskrsnuća.

12.Do koji čas će sveta misa.Pomirila sam se s Bogom u ispovijedii danas ću primiti u srce tvoga Sina.Osjećam se kao na dan prve svete pričesti,da mi je duša obučena u bijelo,i sja od radosti.

92 Hodočasnica

Hvala ti, Majko!Pa iako ne znam pjevati, pridružit ću sezboru i svim okupljenim koji ćemakar promuklim glasomi ovom zorom zapjevati Majci,čudotvornoj Gospi Sinjskoj:Gospe Sinjska, sa ovoga mistaštujemo te već godina trista!Pismon tebe puk fali i častiCetinjani i virni Hrvati!Gospe Sinjska, ti naša si dika,brižno bdiješ nad nama od vika!Dolazimo od ditinjstva k tebi,kano Majka prigrli nas k sebi!Tebi iđe i staro i mladookupi nas u Kristovo stado!Prostiremo svi molitvu svoju,ufamo se u zaštitu tvoju!Kad nas bolest i nevolja s’rva,ti naša si likarija prva!Odvitnice od svakoga jada,zaštitnice od kuge i glada.Moli da nas ne zatruje zmija,da nas Sin tvoj oslobodi grija!Pogan jezik što Isusa ‘suje,svrni da ga u molitvi štuje!Gospe Sinjska, već godina tristaštujemo te sa ovoga mista!Zavit nam je: ti, Gospe, i alka,trobojnica i pisma junaka!Gospe Sinjska, sa ovoga mistaštujemo te već godina trista!Pismon tebe puk fali i častiCetinjani i virni Hrvati!

VII.

GOSPA

Sine moj!

95Gospa

Sine moj!

Sine moj!Tako sam tepala Isusu!U ona vremena, u Nazaretu, u Galileji,pa i na obalama Genezaretskog jezera,uz rijeku Jordan i u samom Jeruzalemu!I ta mi je riječ ostala pri srcu do danas.A u Bosni, odakle sam s vašima došla,tako tepaju i kćerima, pa ne zamjeritešto se vama, djeco moja, isto tako,sinovima i kćerima svojim, obraćam:

1.Sine moj, koji si došao pred moj oltar,pogledaj ovaj lik, ovu moju sliku!Nema na njoj ništa silno ni moćno.Zanemari sve te dodane ukrasei pogledaj me u oči, da u oči.Vidjet ćeš blagost, ali i zabrinutost,prepoznat ćeš zahvalnost i milinu.Sigurna sam da ćeš osjetitina licu mojemu i tugu i nadu.Sav je život moj protekao između radosti i nade, žalosti i tuge.I nema te ljudske radosti i nade,nema te ljudske žalosti i tugeda ne bi našla odjek u srcu mojemu.Baš zato ti govorim, sine moj!Govorim ti kao majka, tvoja majka,koja vazda bdije nad tobom i nikada ne napušta svoje djece.Govorim ti, sine moj, kao majkakoja bolje shvaća i razumije svešto ti ovoga časa ne možeš ni pojmiti,jer tvoj je život i moj život,ono kroz što ti prolaziš i ja sam prošla.

96 Gospa

Došao si preda me da mi ispričašsvoju životnu priču, da mi donesešsve svoje slike, prilike i neprilike,da ih sa mnom podijeliš, da ti bude srce mirnije, radosnije i lakše.A ja ti, za uzvrat, želim ovoga časaispričati moju, baš moju priču.Zato te molim, zastani i poslušaj!

2. Možda će ti se učiniti da je moja pričaposve slična ili čak jednaka mnogimakoje si čuo ili krajem uha osluhnuo.I to je istina, jer to je ljudska priča.A ona započinje onoga dana, nije važno kada i gdje, kad je laneno platno otkanoi uljem natopljeno da bi se na njemu,pomalo već drhtavom rukom,ocrtao moj lik. Možeš li čuti molitvu koja šušti poput latica prosutih po suhoj travi za blagog lahora?S takvom molitvom na usnama,i sa suzom u oku, provrelom iz dubineiskreno raskajanoga srca,krenuo je prvi potez kistom, i prvi namaz boje. Ta molitva i ta suza i danas su tu!Samo, njih može vidjeti jedino čisto oko kojemu je obećanoda će jednoga dana Boga gledati. Od toga dana, kad sam oslikana,kroz koliko sam ruku prošla?U kakvim sam sve kućama i u kojim sam sve crkvama noćivala,

97Gospa

otkrivena i skrivena od očiju.Oni koji povijest istražuju vide pute,ali ne poznaju susrete koji su se zbili,s Gospodinom, u mojoj prisutnosti!Ali, o tome ne trebam ja pričati, jer to je priča svakoga vjernikakoji se na moj pogled oslonio!

3.Kroz što sam sve stoljećima prošla?Molitvama oslikana i suzama natapana,ognjem opaljena i spašena iz plamena,nikada nisam ružne riječi rekla,pa ni onima koji su me pogrđivali.Molila sam i molim za one jadnikekoji i danas progone mene i moju djecu,ovdje i po svim stranama svijeta.Znam da uvijek Providnost nađe putiz bezizlazja i da ovu svjetlost neće utrnutinikakve oluje i nikakve sile zla,pa ni kada zaokupe ljude da im služe,čineći neshvatljiva zla i zločine.Kad su me nosili iz Ramenisam dala da mi pokriju lice.Htjela sam se, u svoj nevolji i jadu nagledati ove silne, Gospodnje krasote,zelenih dolina i bistrih rijeka, gustih šuma i obronaka s voćnjacima, koje kao da je Gospodin za sebe stvorio.Htjela sam vidjeti i sačuvati ovu ljepotu,za one ružne i tužne dane što će sigurno doći!Vjeruj mi, sinko, i sada isto osjećamkad me u ophodu doneseš i postaviš pred oltar Sina moga,pa čujem kako ponosno, s rukom na srcu, iz svega srca zapjevaš: Lijepa naša!

98 Gospa

ja zajedno s tobom svaki put molimda bi vazda sretna bila!

4. Prošla sam kao hodočasnica Bosnom, prošla sam i posred Dalmacije, nagledala sam se ljepote i jada,naslušala sam se pjesme radosnice,tužaljki nad razorenim domovimai nad izgubljenim sinovima,pa ti mogu reći i zamoliti da upamtiš, kako mi ništa ljudsko nije strano!

Svaka kuća u koju sam došla i u njoj ostalabila je blagoslovljena mirom i milošću.Tako je bilo i kad sam stigla u Sinj,pa nakon toga u Dugopolju i u Splitu,u onoj obiteljskoj kući u Velom Varošu,i na povratku u Sinj, prvo kriomice, a onda u svečanoj povorci s Radošića.

Vidiš, sine moj, da sam hodočasnica.Hodočastim ljudima u potrebi,s vama ovim svijetom putujemi put vam kazujem do istinitoga Puta,koji vodi u Život i jedinu sreću.

Rekoh ti da donosim blagoslov i mir.Gdje me kao svoju majku prime donosimmir kući toj i svima koji prebivaju u njoj.Zato te svjetujem i molim te od srcada me i ti primiš u dom svoj,da ovu moju sliku staviš iznad postelje,da nad tobom bdijem i s tobom ostanemkroz sve dane života tvoga.

5.Ali, sine moj, obećala sam ti ispričati priču.Znam da želiš čuti iz mojih usta

99Gospa

što se to zbilo prije tri stotine godina,u osvit svetkovine moga Uznesenja,upravo ovdje, na ovome mjestu.Znaš da je bio krvavi rat i strašan jad, opsada i napadi iz svake vrste oružja,i pogrde za koje nisam mogla ni pomislitida ih ljudski jezik može izustiti. Ali, to nije bio prvi ni glavni razlogda siđem s oltara i uspnem se na zidine,lica okrenutoga bogohulnicima.Potaknula me molitva djece ustrašene,prignute ispod napola urušena zida.U njihovim očima vidjela samnetom posađeno zrno vjere, maleno kao zrno gorušičinoiz kojega će se razrasti grm, da, onaj grm u čijem se ognjuočituje Ime Svevišnjega.Njihova me vjera i molitva dovela, kao što ustrajno kucanje na vratapodiže domaćina da udijeli potrebnomu,da se pokažem, i to je bilo dosta!Kad u oči nevjernika uđe svjetlost s nebabježi mrak što svjetla podnijeti ne može.I tako pobjegoše oni što noću nasrtahu,utekoše oni koji su se moću bahatilii mislili da im je sila dostatna,jer im je sav svijet pod nogama.

6. Ne zaboravi, sine moj, ovaj dan!Ne zaboravi, sine moj, ovaj sveti dan.Pričaj o njemu svojoj djeci,pripovijedaj im kad lijegaš i kad ustaješ, neka ti spomen na njega bude na usnamai u srcu, trajno, trajno, u sve tvoje dane.

100 Gospa

Ne zaboravi, sine moj, ovaj dan!Slavi ga svake godine, slavi ga iskreno,slavi ga svečano kao spomen slobode,i kao dan pobjede nad svakim zlom!Slavi ga bez mržnje i osvete, slavi ga uzdignuta čela i ponosno,slavi ga pod barjakom vjere i u čvrstoj nadi da će Gospodinuvijek biti s tobom dok god ti budeš s njim.Neka te danas, osobito danas,nosi ona ljubav koja je jača od smrtii koja čini da se daje sve, ama baš sve,sve svoje i sav svoj život za ones kojima te veže krv i tlo ove zemlje.

Slavi ovaj dan, sine moj, ma gdje bio,u zajednici sa svom svojom braćom,u spomen na Majku koja te nikada neće ostaviti ni zaboraviti!Slavi ovaj pobjedni dan igrom,slavi ga pjesmom i gozbom, slavi ga za oltarom Gospodnjimi u domu djedovskomu, blagujući kruh života i dijeleći čašu radosti.

7.Kruna na mojoj glavii srca na mojim prsimablistaju sjajem ne darovanih zlatnika,nego srdaca, brojnih srdaca koja dođoše svojoj Majci.Još se dobro sjećam onoga dana,kad je nadbiskup Stjepanzlatom okrunio ovu moju priliku.Svi koji su darovali od svoga imutka,a neki i jedino što su ga imali,

101Gospa

stavili su u njega svoje vlastito srce,svoje zahvale i prošnje.Znam da ti danas ništa ne značišto sam zlatom okrunjenja,pa i kad mi pjevaš kao Kraljicine misliš da je to nešto silno.Da ti pravo kažem, i ja tako mislim.Jedino kraljevstvo jest ono Božje,i jedino je kraljevanje služenje.Zato ne želim da mi se klanjaš,nego da zajedno sa mnom prigneš svoja klecava i umorna koljenapred Gospodinom i da mu se pokloniš.A ja mu služim ne kao kraljica,nego kao Majka, Majka njegova i majka sve njegove braće i sestara.Ako sam okrunjena zlatom,nisam prestala biti Majka, poslužiteljica.Pa neka te to podsjetii na tvoju majku, službenicu,a ova moja kruna neka te potakneda je poštuješ kao svoju kraljicu.Dok hodi stopama mojim, pusti neka te vodi svojom rukomi svojim molitvama u jedino, pravo i konačno Kraljevstvo nebesko.

8.Želja mi je ući u svaki vaš dom!Želja mi je, sinko moj, ostati i bdjetida budete sigurni, da se ne bojitejer imate Majku koja nad vama bdije.Toliko puta, gledajući vas i slušajući pomislim da bih trebala progovoriti, da bih trebala u sav glas zavikati:Pazite djeco moja, što tražite,za čim u životu tako žarko čeznete!

102 Gospa

Tražite najprije Kraljevstvo Božjei pravednost njegovu,a ostalo će vam se obilato nadodati.Ali, kao da je ljudskim srcima zavladala tama pa ne vide kud idu,ne znaju što im trebai ne znaju što i kako moliti.Ja želim biti uz vas u trenucima molitvei podsjetiti vas želim da se vratitepouci Isusovoj i riječima njegovim,kako biste podigli oči i srce nebui za sebe i za sav svijet molili:Oče naš, koji jesi na nebesima,sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja,kako na nebu tako i na zemlji!Ako tako budete moliliGospodin će vas uslišatii podariti vam kruh svagdašnji,otpustiti će vam duge vašejer ćete shvatiti koliko je blagootpustiti dugove svojim bližnjima!Samo tako, izmireni s Bogom i braćommoći ćete se oduprijeti napasti,i ništa vam neće moći Zli!Želja mi je, sinko, ući u svaki domi kao prava majka, sa djecom svojom svakoga dana, iskreno i radosno moliti.

9. Naučila sam pomno slušatii malo, samo malo govoriti.A imala sam što čuti i od koga!Isusa slušati, svaku riječ pamtiti,njemu do nogu sjediti i upijatijeku Božjih riječi u svoje srce.

103Gospa

Kakve li radosti, sigurnosti i spokoja.Pa što sam onda mogla reći slugamau Kani Galilejskoj, nego li:Sve što vam kaže, učinite!Što i tebi, sinko, mogu danas rećinego: Sve što ti Isus kaže, učini!

A da bi mogao Isusa čuti, priđi mu bez bojazni i predrasuda,otvori mu srce da te ispuni njegov Duh,i stavi mu se na raspolaganje:Evo me, Gospodine, sluga tvoj sluša!Tada ćeš shvatiti da nema potrebenikuda dalje ići od njegovih nogu,jer jedino on ima spasonosne riječi života vječnoga!

Naučiti slušati, velika je mudrosti osobiti dar od Gospodina.A da bi se čulo potrebna je tišina,iznutra i izvana, oko nas i u nama.Da bi se čulo potrebna je noćda u njoj zasja svjetlo i pokaže se sva snaga Riječi.Zato sam i ja progovorila sjajem, u noći, licem i kretnjom, i dubokom tišinom!Tko je imao srce otvoreno razumio je,a tko je imao srce zatvoreno,njega je obuzeo strah.

Kako onda, tako i danas govorim samo ono što je svakomu potrebno:Okreni, dijete moje, uši svojena Gospodinovu stranu, i poslušaj ga!

10.Ne daj se zbuniti u danima koji dolaze:Bit će puno buke, gužve i strke za dane alke i Velike Gospe!

104 Gospa

Jedni misle kako štogod zaraditi, drugi misle kako se dobro provesti,treći kako će se s prijateljima naći,a neki kako će se lijepo zabaviti.Pa neka, samo neka bude pravo,neka se zabave ali ni dušu ne zaborave!Jer što čovjeku vrijedi ako sve stekne,ako se nauživa vlasti i časti,ako mu se i klanjati počnu, a na dušu zaboravi i nju izgubi?Zato, sine moj, u danima Velike Gospe,sjeti se i velike poruke, prave oporukekoju sam od svojih roditelja, Joakima i Ane,u baštinu primila i svoj svojoj djeci,otkad mi vas je Sin pod križem za djecu dao, bez prestanka ponavljala:Spomeni se da je Gospodin Bog tvoj,i da nema boga drugoga do njega!Njega poštuj, slavi i časti srcem i ustima svojim i svim djelima svojim!Spomeni se svojih roditelja i poštuj ih,da bi i tebe djeca tvoja poštovala!Ne ubij, ne varaj, ne laži, ne kradii ne smišljaj zlo nikakvo, da te zlo ne zatruje i ne upropasti.Tako na kraju, kao i na početku,ostaje jedina uputa: Sine moj,Boga ljubi iznad svega a bližnjega svoga kao sebe samoga,i nećeš se imati čega bojati!

11. Radujem se, sine moj, što ću i ove godineproći ophodom, gradom, među vas,da vam vidim razdragana lica.Nema Majci veće radosti nego vidjetikako su joj djeca sretna, raspjevana!

105Gospa

S vama ću proći gradskim ulicama,a da mnogi ni ne primijetite povirit ćuu one prikrajke i pokrajnje ulice,u koje se u ovakvim zgodama ne zalazi.

Poslušat ću sve koji pjevaju,ne samo one što imaju dobar sluhi krasnim glasom pjesmu vode,nego i one što bi rado zapjevaliali znaju da im ne ide, pa ispotiha,ispod glasa ali od sveg srca,dodaju pravu boju radosti pjesmi što se diže put nebesa!

Pogledat ću na onu sitnu dječicu što ih nitko ne vodi za ruku i nisu naučila ići u procesiji u redupa izgleda kao da su dospjelatamo gdje im i nije mjesto.Nasmiješit ću se onima u naručju koji su se čvrsto stisnuli o vrat,ocu ili majci i u sigurnosti ljubavisa čuđenjem promatraju sav ovaj svijet!

A onda ćemo se ja i ti vratitimeđu prosjake do crkvenih vrata,među sirotinju koja pruža ruke za milostinju, za komad kruha, za kap ljudske dobrote i riječ utjehe.Nemoj misliti da smo se vratilina početak: Došli smo na cilj!To mogu shvatiti samo oni,koji u potrebnima prepoznaju Gospodina.

12.I poradi svega ispričanoga,i svega onog očima skrivenogaa samo čistoj duši otkrivenoga,opet, danas, ovdje s vama

106 Gospa

pjevam i dodajem:Veliča duša moja Gospodina,i klikće duh moj u Bogu,mojemu i vašemu Spasitelju:On pogleda na neznatnostslužbenice svoje u Nazaretu,i usliša prošnju mojuza puk kršćanski u Sinju.Zato će me evo svi naraštajina ovome mjestu zvati blaženom.Jer velika su djela Gospodnja!Pa neka vaš jezik vazda slavisveto ime njegovo,i neka se od koljena do koljena o dobroti njegovoj svjedočinad onima što se njega boje,njemu vjeruju i u njega se uzdaju.On iskaza snagu mišice svojekad rasprši oholice umišljenesilnike zbaci s prijestolja,a oslobodi potlačene i neznatne.Gladne napuni dobrima slobode, mira i kruhaa bogati pobjegoše praznih ruku!

I kako što vam je obećao, kad su oci vaši Savez s njim sklopilinije zaboravio dobrote svojeprema Kristovim slugama.

A sve to neka ostane na spomenza stoljeća budućasve do kraja vremena. Amen.

EPILOG

TRISTA VEĆ LJETA

Trista već ljeta Cetina priča:S Prologa kad se spustiše čete,

porušit tvrđe, odvesti roblje,spaliti ognjem oltare svete!

Šačica hrabrih navale na Sinjviteškim srcem junački odbi,a kad im nesta oružja, hrane,

čudesnu pomoć sa neba dobi!...

Pjesma se ori, pobjedu slavi,hrvatski barjak na Gradu vije!

s neba se svjetlo k Cetini spušta:to Gospa Sinjska nad nama bdije!

Trista već ljeta trči se alka,Cetinskog kraja ponos i dika,

i poljem zvoni zahvalna pjesma,dok gradom ide Gospina slika!

Trista već ljeta Cetina bistra,slobode zavjet žuborom piše:

S vjerom u Boga, svoji na svome,pod tuđim jarmom nikada više!

...Pjesma se ori, pobjedu slavi,

hrvatski barjak na Gradu vije!s neba se svjetlo k Cetini spušta:

to Gospa Sinjska nad nama bdije!

KAZALO

Prolog Zdravo, Majko milosti! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

I. Fra PAVAO VUČKOVIĆ Okupljeni oko tebe, Majko! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11

II. Don IVAN FILIPOVIĆ GRČIĆ Čvrsta desnica i još čvršća vira! . . . . . . . . . . . . . . . . . 25

III. fra LOVRE ŠITOVIĆ Obratite se i vjerujte Evanđelju!. . . . . . . . . . . . . . . . . 39

IV. Nadbiskup STJEPAN CUPILLI Evo me, mene pošalji, Gospodine! . . . . . . . . . . . . . . . 53

V. SINJANIN Dopala me milost, Gospe! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67

VI. HODOČASNICA Ti, Majko, sve dobro znaš! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81

VII. GOSPA Sine moj! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95

Epilog Trista već ljeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107

Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108

Ante Mateljan S Gospina Grada · 2020-01-14 · Mala knjižnica Crkve u svijetu knjiga 30 Ante...

Documents

Transcript of Ante Mateljan S Gospina Grada · 2020-01-14 · Mala knjižnica Crkve u svijetu knjiga 30 Ante...