Ante Mateljan - Ruđer Bošković Institute...Mala knjiga o vjeri i zdravlju 10 – na film i TV,...

Ante MateljanMala knjiga

O VJERI I ZDRAVLJU

2

Biblioteka “Teološki priručnici”Knjiga 4

______________________________________________________CIP - Katalogizacija u publikacijiSVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU

UDK 261.6:613 613:261.6

MATELJAN, Ante Mala knjiga o vjeri i zdravlju / Ante Mateljan. - Split : Crkva u svijetu, 2009. - (Biblioteka Teološki priručnici ; knj. 4)

Bibliografija.

ISBN 978-953-256-025-1

130209097______________________________________________________ISBN 978-953- 256-025-1

Izdavač: Crkva u svijetu Zrinsko-Frankopanska 19, SplitGlavni i odgovorni urednik: Nediljko Ante AnčićRačunalni slog: Katarina Glunčić ŠkarpaNaslovnica: Neven MarinTisak: Dalmacija papir, SplitNaklada: 500 primjeraka

Ante Mateljan

Mala knjiga O VJERI I ZDRAVLJU

CRKVA U SVIJETUSplit, ožujak 2009.

5

Sa zahvalnošćusvima koji skrbe za zdravlje, na osobiti način članovima

Hrvatskog katoličkog liječničkog društva,Hrvatskog katoličkog društva medicinskih sestara i tehničara,

i svećenicima-bolničkim kapelanima.

Ova zbirka radova o vjeri i zdravlju nastala je u raznim prigodama. Ipak, budući da svi tekstovi pod različitim vidovima obrađuju istu središnju temu, usudili smo se posložiti ih i ponuditi svima koje zanima ne samo teorijski nego i praktični odnos vjere i zdrav-lja. Višegodišnje iskustvo nas uvjerava da je potrebno mnogo teološke jasnoće i praktičnih poticaja na ovom području, pa se nadamo da će i ova knjiga tome pridonijeti te biti od duhovne i pastoralne koristi.

Pepelnica, 2009.

7

USUD ILI OTAJSTVO?Susret s bolešću i patnjom

“Tko ne pati može samo napola pomoći onome tko pati”

(E. Mounier)

U okviru ovog stručnog skupa za vjeroučitelje pod nazivom Kršćanski pristup bolesti i patnji,* želim u najkraćim crtama, jezgrovito i koliko bude moguće slikovito, izložiti osnovne značajke kršćanskog shvaćanja patnje, pa u tom kontekstu i bolesti, kao i svakog oblika trpljenja.

1. Osobni susret s patnjom i bolešću

Nema čovjeka koji se nije susreo s nekim oblikom patnje i bolesti, te koji nije, ako je pri uporabi zdravog razuma, sebi i drugima postavio pitanje izvora, razloga i smisla bolesti i patnje. Posebno je taj upit radikalan u slučaju kad patnja dotakne samu osobu, bilo kroz ugrozu vlastite tjelesne egzistencije, bilo kroz osjećaje duše. Ova upitanost nad smislom patnje postala je, osobito u novovjekoj književnosti, sinonimom upitanosti nad smislom ljudskog života, a u pretprošlom i prošlom stoljeću čak i nad smislom sveukupnosti postojanja.

U religioznom smislu ovo iskustvo je jedno od onih korjenitih ljudskih iskustava koje određuju sav život. Ujedno, to je iskustvo u velikoj mjeri neprenosivo, budući da je svako njegovo objašnjenje i tumačenje

PROLOG

* Objavljeno u: M. Jurčić - M. Nikić - H. Vukušić (ur.), Vjera i zdravlje, Zaklada biskup Josip Lang, Zagreb, 2005., str. 361-366; također u: Svjedok 12 (2005), str. 5-8.

Mala knjiga o vjeri i zdravlju

8

u stvari dokidanje jednog dijela tajne koju ono sa sobom nosi. Tako se u stvari događa da se ovaj upit postavlja svakom čovjeku, svakoj generaciji i svakom dobu uvijek nanovo, te je potrebno uvijek nanovo pronalaziti odgovore.

Kad smo istaknuli da se radi o osobnom susretu s patnjom i bolešću željeli smo reći da se ne radi o nekom teoretskom razmišljanju (filozofiranju) niti o apriornom zauzimanju stava (ideologiziranju) nego o dinamici koja je pokrenuta potresom koji se zbiva na razini osobnog iskustva, a na koje se odgovara najmanje na tri razine: racionalnoj, emocionalnoj i duhovnoj. Jednako tako se valja sjetiti da na takva radikalna iskustva odgovara i naše tijelo i duh, fizičkom i psihičkom reakcijom koja može ići od radikalnog odbijanja, zanemarivanja, bijega u bolest pa do suočavanja sa situacijom što uključuje pokušaje pronalaska odgovora. Dovoljno nam se je sjetiti biblijske Knjige o Jobu, u kojoj su predočeni najprije mogući odgovori na pitanje izvora i razloga bolesti i patnje (red svijeta, zlo kao protivljenje Bogu, osobna krivnja - grijeh), da bi se preko traženja oslonca za osmišljenje vlastitog života na kraju došlo do otkrića nedokučivog Božjeg otajstva.

Katekizam Katoličke crkve problem postavlja ovako: “Ako se svemogući Bog, Stvoritelj uređenog i dobrog svijeta, brine za sve svoje stvorove, zašto postoji zlo? Na to pitanje koje se nameće i koje je neizbježno, koliko bolno toliko i tajnovito, nije dovoljan nikakav brz odgovor. Samo cjelina kršćanske vjere sačinjava odgovor na to pitanje: dobrota stvorenja, drama grijeha, strpljiva Božja ljubav koja dolazi ususret čovjeku svojim savezima, otkupiteljskim utjelovljenjem Sina Božjega, darom Duha, okupljanjem Crkve, snagom sakramenata, pozivom u blaženi život, na koji su slobodni stvorovi pozvani da ga prihvate, ali koji, po nekoj strašnoj tajni, mogu i otkloniti. Nema nijednog dijela kršćanske poruke koji nije, pod nekim vidom, odgovor na problem zla” (KKC br. 309).

9

2. Pokušaj zaborava i kultura smrti

I dok se kršćanska vjera trudi oko odgovaranja na problem zla i patnje, upitati se je kakva je situacija u suvremenoj kulturi u kojoj živimo i koja nas oplakuje poput mora? Dok s jedne strane imamo nevjerojatan razvoj medicine (koja je u mnogočemu uspjela olakšati fizičke i duševne patnje) i dok s druge strane razvoj društvenih odnosa teži uklanjanju izvanjskih okolnosti koje pogoduju društvenom neredu, iskorištavanju slabijih i trpljenju, dotle smo svjedoci čak i uvećavanja nesagledive mnogostruke patnje u svijetu, od stradanja u prirodnim katastrofama na koje ne možemo utjecati, do umiranja stotina milijuna ljudi od gladi i bolesti (što bi se velikim dijelom uz nevelike napore moglo spriječiti), pa sve do one patnje koja je namjerno nanesena ljudskom rukom (u ratovima i terorističkim činima).

Nije li baš ovo postmoderno vrijeme prešlo onu crtu ljudskosti, budući da je, čini se, lagodno izašlo iz okvira traženja odgovora na patnju (pa makar on doveo do šutnje i prepuštanja usudu ili pak do prihvaćanja trpljenja i stradanja kao integralnog pa čak i smislenog dijela života). Danas se, nažalost, banalizira trpljenje drugoga, pa tako zapravo niječe i samoga čovjeka, te stvaraju dosad neviđeni oblici kulture smrti. Kao da je u javnom životu nestalo pitanje smisla, a s njim također i traženje vrednota, istine, dobrote i ljepote. Ima se dojam da je skrojen jedan iluzionistički mehanizam koji kao rješenje problema nudi njegovo nijekanje i zaborav.

Ovaj zaborav prvenstveno se odnosi na vrijeme. Nije to samo zaborav memorije/spomena vlastitog i zajedničkog korijena, nego je to istodobno i još intenzivnije zaborav budućnosti, koji potom generira krizu vrednota, od kojih je prva vrijednost čovjek i čovještvo. U tom gubitku stvara se novi poredak vrijednosti u kojemu temeljna vrijednosna kategorija nije više dobro (istinito i lijepo u skladu s dobrom), nego ugodno (uzbudljivo i korisno sad i ovdje). S tim se slaže i pomodno razvijanje kulture (kulta) mladosti, zdravlja i tjelesnog izgleda, što služi kao sredstvo odmicanja iskustva trpljenja i smrti s onu stranu realnosti

Usud ili otajstvo?


10

– na film i TV, gdje se doživljavaju na razini virtual reality, odnosno više na razini video-igrice nego krute stvarnosti.

Istodobno, postmoderna kultura ostavlja širom otvorena vrata svim mogućim oblicima manipulacije, od one medijsko-političke preko društveno-komunikacijske pa sve do bio-tehnološke. Nažalost, ta putanja postmodernističkog zaborava redovito završava gorkim buđenjem usred krute stvarnosti. Većini je ljudi kod tog buđenja isti okus u ustima, okus prestrašenosti te osjećaj krivnje i nemoći jer se nalaze pred životnim pitanjima na koje možda nisu nikada ni pokušali pronaći odgovor.

3. Otajstvo povijesti spasenja

Kršćanska vjera ne bježi od patnje i trpljenja. Dapače, pitanje patnje je na takav način u središtu kršćanske vjere da se u odgovoru na njega zapravo kriju svi iskazi vjere. Međutim, kršćanstvo na pitanje trpljenja ne daje tek razumski (filozofski), pa niti samo religijski odgovor. Odgovor na pitanje smisla patnje koji se iskazuje u kršćanskoj vjeri je kristološko-eshatološki. On je vjerski (u kojemu Bog uvijek ima prvenstvo, odnosno ipak ostaje Bog!), oslonjen je na objavljeno otajstvo spasonosnog trpljenja Isusa Krista (soteriološko-kristološki), te je u konačnici posve okrenut budućnosti (eshatološki). Pokušajmo ukratko shematizirati ovu misao.

Svatko od nas polazi od sebe i vlastitog iskustva. Bolest i patnja predstavljaju jedan oblik umiranja, smrti, odnosno sa sobom nose onaj temeljni strah od boli te od prestanka egzistencije, koji su podcrtani osjećajem krivnje (zbog krivo upotrijebljene slobode) i odgovornosti. Proživljavanje patnje - vlastite i patnje svijeta – uokvireno je u ovom slučaju kršćanskom antropologijom koja u čovjeku vidi (ne samo u sebi, nego i za Boga) vrhunsku vrijednost. Istina, čovjek je u samom sebi ugrožen iskonskim poremećajem ljudske naravi, ali je i kroz naravnu i nadnaravnu objavu, kao i preko glasa savjesti pozvan na svetost i zajedništvo s Bogom.

11

Čitava povijest stvorenog svijeta, koji je od Boga a ne od samoga sebe, u kršćanskom gledanju obilježena je spasenjskom voljom Božjom, koja se prema svemu stvorenom (tvarnom svijetu) a na osobiti način prema čovjeku djelotvorno očitovala u utjelovljenju Sina i u njegovom pashalnom otajstvu – otvaranjem puta u konačno zajedništvo s Ocem u uskrsnuću Kristovu od mrtvih. Tako postojanje svijeta i čovjeka postaje obilježeno Bogom i njegovom voljom, a vrijeme i prostor dimenzije u kojima se ponazočuje spasenje. Svaka situacija svijeta i svakog čovjeka ima određeni odnos s tom poviješću spasenja.

Kršćanstvo ne razglaba teorije o smislu trpljenja (ne niječemo vrijednost brojnih pokušaja teološke analize i sintetiziranja samog problema) nego polazi od povijesne, prostorno-vremenske i življene datosti, od (kako je to krasno oslikao F. M. Dostojevski u Braći Karamazovima) osobe Isusa Krista. Ključ svake, kako teoretske (filozofske i teološke) tako i praktične (osobne i svake zasebne) interpretacije patnje, bolesti i same smrti krije se u Isusu Kristu, odnosno u zajedništvu s njim i njegovim patnjama. Naša ljudska povijest trpljenja i patnje zapravo je i njegova povijest: utjelovljenja, života, muke i smrti – ali i uskrsnuća. Budući da je – prema kršćanskoj vjeri – ljudska povijest doista Božja povijest s ljudima, po toj Božjoj prisutnosti svaka ljudska povijest može i treba postati povijest smisla, i to kao povijest vjere, nade i ljubavi. Svaki kršćanski odgovor na ta najveća ljudska pitanja ne može do li izričito poći od paradoksalne Božje ljubavi očitovane u Isusu Kristu.

No, što tamo gdje nema vjere? Ljudski je i logično je, tamo gdje nema vjere u Trojedinoga Boga ljubavi, u Isusa Krista Spasitelja i Duha Posvetitelja, pobuniti se protiv anonimnog božanstva, bio on nepokretni pokretač, tvorac i gospodar, za kojeg se može činiti da, gledajući iz naše ljudske perspektive, uživa u mrcvarenju svojih stvorenja (usp. A. Camus, Kuga). U tom slučaju preostaju samo dvije solucije: rezignacija pred usudom, sudbinom ili predodređenjem koje se ne može promijeniti (sva ljudska nastojanja bila bi samo iluzija koja nema nikakvo pokriće!); ili pak revolucija i to ponajprije protiv samoga takvoga nepravednoga Boga, potkrijepljena nevjerom u ikakvu božansku budućnost.

Usud ili otajstvo?


12

4. U nadi smo spašeni

Kršćansko proživljavanje patnje, bolesti i smrti obilježeno je Kristovim pashalnim otajstvom. Novi zavjet očituje mnogostruko značenje Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Među brojnim soteriološkim izrazima (predanje, žrtva, otkupljenje, oslobođenje, nadoknada, izbavljenje, prosvijetljenje, pritjelovljenje, pobožanstvenjenje i dr.) izabrali smo nekoliko iskaza, koje možemo ovako shematizirati:

– Pobjeda nad smrću. U Kristovom uskrsnuću definitivno je otvoren zatvor, zagrada našega života. Ono što smo smatrali nerješivom ovostranom zagonetkom osvijetljeno je novom, za sada još neiskušanom dimenzijom života. Stoga u svaku našu jednadžbu tumačenja patnje i smrti treba unijeti ne više nepoznanicu, nego već pomalo i poznanicu objavljenog uskrsnuća. Čak i najstrašniji oblici patnje, trpljenja i stradanja moraju, ako doista kršćanski vjerujemo, uključivati otvorenost novosti uskrsnuća, odnosno nastavku života nakon smrti.

– Samodarivanje Božje. Do uskrsnuća, prema kršćanskom shvaćanju vodi samo jedan put, a to je put žrtve, odnosno dara. Radi se o Božjem samodarivanju u Isusu Kristu, koje je apsolutno radikalno, što znači da ne ide samo do krajnjih zamislivih granica nego i preko njih. Bog se tako povezao s ljudskom naravi (sve do samog hipostatskog sjedinjenja), da je otvorena objektivna mogućnost ucjepljenja, po zajedništvu ljudske naravi, u intimno zajedništvo života s Bogom (zajedništvo s Ocem po Sinu u Duhu Svetomu).

– Božja supatnja. Jedini istinski i definitivni odgovor na svaki oblik trpljenja ne nalazi se u analizi zla u svijetu, u dubinama ljudske grešnosti i objektivne krivnje svijeta koju treba nadoknaditi, ispraviti i uneređeno urediti (mada je sve to datost o kojoj i te kako treba voditi računa), nego se nalazi u osobnoj ponudi zajedništva, to jest priključenja Kristu koji pati. Ili, bolje rečeno, nalazi se u pouzdanju i predanju u zagrljaj Patniku nad patnicima, u dopuštanju da u najtežim trenucima života Bog bude s čovjekom. To zajedništvo božanske solidarnosti ne uklanja križ nego preobražava križ pa i samu smrt u otajstvo života, i to na način koji je samo Bogu poznat (a to je snaga Božjega Duha ljubavi).

13

Dakle, kršćanska vjera se ne oslanja na obrazlaganje općih pojmova, nego na osobu. Ne na nešto, nego Nekoga, i to ne na bilo koga nego na Boga u Isusu Kristu. Odgovor na pitanje patnje i smrti, stradanja i svakog oblika trpljenja i katastrofe ne samo da se nalazi, nego se bistri, pa čak i razvedrava u otajstvu Isusa Krista. U njegovu otajstvu, u kojem se susreću siromaštvo i progonstvo, izdaja i nepravda, osuda i mučenje, pa i sama nezaslužena smrt među razbojnicima – susreće nas solidarnost samoga Boga s nama (Emanuel) koji nije odsutan nego u svakoj situaciji prisutan, do same smrti pa čak i preko nje, do groba. Uskrsnuće, kao pobjeda nad smrću ujedno je i pobjeda nad boli, patnjom kojih više – u eshatološkom ostvarenju – neće uopće biti. Tada će Bog biti sve u svemu, a to sve je ono zajedništvo što ga označavamo kršćanskim pojmom spasenja.

Prema tome, paradoksalnost kršćanskog shvaćanja patnje i bolesti, pa i same smrti krije se u odgovoru na sljedeća pitanja: Što može nadići bolest i patnju ? Što može preokrenuti svaku patnju? Što može posvetiti svaki oblik trpljenja? Jedini mogući odgovor je – ljubav. Kršćanstvo tu ljubav sintetizira u znaku križa koji je četverostruki simbol: – realni simbol vjere (budući da upućuje na tvarni događaj Kristova pashalnog otajstva); – paradoksalni simbol (budući da upućuje i na blaženstva); – socijalni simbol (budući da je križ Kristov najradikalnija kritika svake društvene i osobne nepravde, zla i grijeha, te poziv na obraćenje); – antropološki simbol (budući da je svaki čovjek, uspravljen na noge a upravljen nebu, otvorenih ruku za drugoga, u stvari ne samo slika križa nego i sam križ).

Stoga možemo reći da je, teološki gledano, opravdan paradoksalni liturgijski čin blagoslova križem, jer se u njemu ostvaruje dvostruka dinamika: Bog koji je uzeo ljudski križ ulazi u najdublje zajedništvo s čovjekom, da bi čovjek, prigrlivši vlastiti križ (to jest samoga sebe i bližnjega) ušao u domovinu prijateljstva s Bogom (usp. KKC, br. 460). U toj dvostrukoj dinamici Božja nemoć postaje postulat našeg ljudskog definitivnog oslobođenja od straha pred trpljenjem i smrću, Božja solidarnost postulat našeg međuljudski izgrađenog čovještva, Božja milost postulat naše slobode a Božja ljubav postulat našega spasenja.

Usud ili otajstvo?


14

5. I konačno...

Konačno je moguć samo jedan odgovor. Samo Božja perspektiva, koja nije tek eshatološka i nadnaravna, nego bitno i prvotno kristološka i vrlo ovostrana, pruža onaj uvid u otajstvo koji nam može toliko osvijetliti ovozemne pute da se usudimo, unatoč svemu, pa i svakovrsnoj vlastitoj patnji i trpljenju drugih, koračati naprijed, do naših ljudskih granica, u istini, dobroti i ljepoti što su nam darovane odozgor. Samo nas ta svjetlost može osnažiti da se usudimo, u ovoj dolini suza učiniti čak i nešto lijepo za Boga (bl. Majka Terezija).

Bog je onoliko moćan koliko je moćna ljubav. Njegov odgovor na patnju je sympathia. Stoga svaki kršćanski govor o patnji, bolesti i smrti, oslonjen na objavu Božje kenoze, mora biti ogrnut plaštem vjere, nade i ljubavi, u onom uvjerenju što ga posvjedoči sv. Pavao: “Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu” (Rim 8, 38-39).

15

BOLEST I ZDRAVLJETemelji kršćanskog poimanja zdravlja i bolesti

i ogled o kršćanskom poimanju zdravlja u doba postmoderne*

“Da se nisam nagledao bolničkih stropova,tko zna što bi od mene bilo”

T. P. Marović

Kršćansko poimanje zdravlja i bolesti ukorijenjeno je u bitnim odrednicama teološke antropologije, a to su: darovanost od Boga i obilježenost grijehom, eshatološka usmjerenost, odgovorna sloboda i upućenost na zajedništvo. Kršćanska briga za zdravlje je briga za cjelovitog čovjeka pa stoga nadilazi granice smrti, a osnovni joj je kriterij Kristov “zakon ljubavi”, prakticiran po Kristovu primjeru i snagom Duha. Danas su prisutna dva načina poimanja zdravlja; jedan izvire iz postmoderne kulture, a očituje se u idolatriji mladosti i snage, a drugi predlaže kršćanska teološka antropologija. Imajući pred očima eshatološku viziju vremena u kojemu se zbiva opća i osobna povijest spasenja, odnosno povijest Božja s ljudima, kojoj je cilj ostvarenje svijeta i čovjeka u punom i slobodnom zajedništvu s Bogom, predočeno je kako je u kršćanskom svjetonazoru ključna kategorija za vrednovanje zdravlja zapravo kategorija ljubavi, jer je jedino darovana ljubav sposobna nadići svaku bolest i patnju, pa i samu smrt. To, pak, znači da zdravlje ima onoliko smisla koliko služi istinskoj ljubavi.

I.

* Pod ovim naslovom složili smo dva teksta koji se dopunjuju. To su: “Zdrava bolest i bolesno zdravlje” objavljeno u Glasnik Hrvatskog katoličkog liječničkog društva 11 (2001), 3, str. 13-22; i “Čemu zdravlje?” objavljeno u Crkva u svijetu 39 (2004), 4, str. 521-533 (također u Ž. Znidarčić /ur./, Medicinska etika 2, FTIDI-Centar za bioetiku, Zagreb, 2006., str. 291-304).


16

1. Zdravo i bolesno zdravlje

Kršćanstvo je nazvano “religijom ljubavi”. Psiholog V. Satura, govoreći o odnosu religije i zdravlja, piše: “Naglašavanjem dobrote i ljubavi postat će snažnije one osobine nutarnjeg milieua, koje su ... odlučujuće za zdravlje. ... U mislima i osjećajima trebaju prevladavati pozitivni sadržaji i stavovi, a ne deprimirajući, zlovoljni, zlobni itd. Zloba nosi sa sobom krutost, rasipanje energije, smanjene životne radosti, eventualno potres čitave konstrukcije. S dobrotom naprotiv zajedno ide staloženost, mir i radost. Jedva da postoji jači motiv za dinamizaciju nutrine, nego što je međuljudska ljubav”.1

Ako je tako trebalo bi, za početak, uspostaviti dijagnozu našega zdravlja. Liječnici znaju da je dijagnoza prvi korak kad se radi o bolesti! Pita se: Koja i kakva je to bolest, odakle izvire, kamo smjera, koliko je duboko zahvatila? Kako pristupiti postupku liječenja i koja sredstva upotrijebiti za izliječenje? Važno je dobro postaviti dijagnozu jer je to prvi korak do ozdravljenja. Ali, netko će upitati: Što “čekirati” kad je u pitanju zdravlje? Samo psihofizičko stanje, ili pak i stanje duše? Je li dovoljno “čekirati” zdravlje pojedinca ili u obzir valja uzeti i zajednicu, obitelj, društvo, narod, svijet? I još, koje parametre promatrati i kojom metodologijom zaključivati?2

Držim da je kršćansko poimanje zdravlja i bolesti doista izazovno jer se ogleda u svjetlu onostranosti, u svjetlu koje se koji put tek naslućuje na kraju mračnog tunela ali je tako jako da se, kad ga se jednom prepozna, ne može od njega odvojiti oči!

Ovdje se nećemo baviti ekologijom niti ekonomijom, pa ni medicinom u njezinom užem smislu. Želja nam je tek izložiti teološke principe bitne

1 V. Satura, Religija i duševno zdravlje. Ljekoviti trenuci u življenoj vjeri, UPT, Đakovo, 1995., str. 38.

2 O ovim pitanjima usp. opširnu raspravu u L. Ciccone, Salute e malattia. Questioni di morale della vita fisica (II), Ares, Milano 1986. Posebno poglavlje: “Concezioni e principi generali circa salute e malattia”, str. 15-74.

17

za kršćansko razumijevanje temelja zdravlja i bolesti! U susljednim izlaganjima zabavit ćemo se značajnim eklezijalnim elementima, kao što su: karitativna, sakramentalna i liturgijska skrb Crkve za bolesnike, pastoralna zauzetost u župnim zajednicama i sudjelovanje bolesnika u životu Crkve. Ovdje želimo jednostavno progovoriti o temeljima kršćanskog poimanja zdravlja i bolesti!

1.1. Dar života

Kršćanski govor o zdravlju i bolesti polazi ponajprije od poimanja života i njegova razlikovanja od neživota, uočavajući u osobnom ljudskom životu bitno višu dimenziju od neosobnoga života. Za kršćansku antropologiju čovjek nije učinak neke evolucijske nužde, niti plod sretnog ili nesretnog slučaja, nego dar! A govor o daru zapravo je govor o povjerenju! Govor o povjerenju, pak, implicira govor o slobodi! Dosljedno, govor o povjerenju u slobodi govor je, u konačnici, o ljubavi!

Kršćanska objava bez prestanka ponavlja riječ Knjige postanka: “I stvori Bog”! Bog je Stvoritelj koji stvara darujući. A kad govori o čovjeku Pismo veli: “I stvori Bog čovjeka, na sliku svoju on ga stvori. Muško i žensko stvori ga” (Post 1, 27). I dalje: “I udahnu mu dah života, i postade čovjek živa duša” (Post 2, 7). Dakle, Bog jest, a čovjek postaje! Ne da bi nestao, nego da bi bio, postao i ostao prijatelj Božji! Najveći dar, iz ruke Božje, dar je života. Od toga dara nema većega. Darovatelj je sam Bog!

Isus reče: “Došao sam da život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10,10). I potom opomenu: “Što vrijedi čovjeku da sav svijet dobije, a sebe izgubi” (Mk 8,36). To bi se moglo parafrazirati: Što vrijedi imati zdravlje a izgubiti život? Danas se čini kako bi mnogi rado potpisali takav faustovski ugovor: imati zdravlje, mladost i ljepotu, pa i pod cijenu života. Ne bi bilo loše osobno se osvrnuti na činjenicu da “ljepota tijela više nije trenutna moda koja je okupirala najviše i najniže centimetre civilizacije, nego osnovno ponašanje na koje se troši skoro sve: vrijeme, poznanstva, preporuke, novac, trud svake vrste i nastoji se za to i od

Bolest i zdravlje


18

toga živjeti. ... Pažljivo odabrana zloća zna pronaći najpoštenije načine. Da bi se moglo sve baciti pod noge. Kad ne vidiš na daleko, stradaš na blizu”.3

Mnogi se straše kršćanskog govora o čovjeku, ili druge njim straše, ili ga pak preziru, predstavljajući ga mučnim govorom o smrti! Kršćanski navještaj zapravo naglašava život, radost i nadu, ali ne kao rezultat trenutnog užitka, nego kao plod Istine, Dobrote i Ljubavi! Tu je dakle riječ o smislu i sreći, i to čak i u nevolji, te o navještaju života u samoj smrti. Kršćanska vjera ne zaboravlja zapreke i nevolje na putu života, među koje svakako spada i bolest. Jasno ih vidi, ali ih se ne plaši jer je osvjedočena da je ljubav jača od svih nevolja. Radi se, prvenstveno o Božjoj ljubavi: “Što će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Pogibao? Glad? Golotinja? Progonstvo? Mač? U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi” (Rim 8, 35-37).

U srcu dara života dar je Duha, pisanog velikim slovom, Duha živo-tvorca! Ako je dakle život dar Duha, onda mu treba pristupiti duhovno! I sve što je “u Duhu” uzdiže i oplemenjuje život. To je već davno zaključio sveti Pavao definirajući vjernika kao čovjeka “u duhu”. Za vjeru čovjek nije tek “tjelesnost koja je svjesna sebe”, niti pak duh zarobljen u tijelu nego je čovjek produhovljena tjelesnost: Soma pneumatikos! Ako je dakle život dar - po mjeri Duha Božjega - onda se ostvaruje ne samo u tijelu, nego i u Duhu!

Čovjek postoji, po kršćanskom nahođenju, zato što je ljubljen, voljen, željen. Prostor u kojem dar života “duhom” raste i razvija se - prostor je slobode. Ljudski život je određen za slobodu. Sloboda je, međutim, rizik, u kojem se može odgovoriti da ili ne životu! Da rastu, ljubavi, povjerenju, zdravlju! Ili pak ne, a onda je rezultat: smrt, nesreća, bolest, patnja, razdor, uništenje.

Osjećamo da je taj dragocjeni dar života i slobode doista položen u krhku posudu spoznaje, volje i osjećaja, koja je, k tome, izložena i izvanjskim olujama. Netko će tu krhkost otkriti i u dubokim genetskim

3 Z. Ćorkalo, Ti si moje zdravlje, K. Krešimir, Zagreb, 1997., str. 20.

19

korijenima, netko će je prepoznati u psihofiziološkim i sociogenim uvjetovanostima, ali ju se ne može zaobići. No, možda je baš zato dar života još dragocjeniji i svetiji! I briga za taj isti život još potrebnija.

Kršćanska poruka o čovjeku, njegovu zdravlju i bolesti povezana je uz poruku o osobi. Bog je osoban. I čovjek je na sliku Božju osobno biće. Osobnost je određena odnosom, relacionalnošću. Bog je odnosan, relacionalan. Teološki rečeno: Troosoban - Trojstvo! I čovjek je osoba u odnosu. Osobnost raste i ostvaruje se u su-odnosu!

Kršćanska poruka o čovjeku poruka je o smislu egzistencije osobe što nadilazi stanje psihofizičkog zdravlja ili bolesti. Piše Viktor Frankl: “Nema nijedne životne situacije koja bi doista bila besmislena. To se može objasniti tako da se prividno negativne strane ljudske egzistencije - osobito ono tragično trojstvo u kojem se spajaju patnja, krivica i smrt - mogu pretvoriti i u nešto pozitivno, u neko ostvarenje, samo ako čovjek prema njima zauzme ispravan stav i držanje”.4

Osjećaj smisla pridonosi integritetu osobe, što se odražava u odnosu prema sebi, prema drugima i prema Bogu! U integritet osobe pripada i integritet tjelesnosti i sukladnost s duhovnom dimenzijom, i to posebno onda kad “kola krenu nizbrdo”, kad se nađemo pritisnuti bolešću ili ugroženi smrću. Opet veli V. Frankl: “Slobodi volje i volji za smislom pridružuje se tako smisao patnje kao treći stup /na kojem počiva zgrada logoterapije/. Kakva utješna trijada! Čovjek želi smisao, ali ne postoji samo smisao nego i sloboda čovjeka da ga ispuni”.5

1.2. Poremećaj života

Kršćanska poruka o čovjeku svjedoči i o stvarnosti unutarnjeg nereda, nazvanog “grijeh”, što se pretače u mnogoplet boli, patnje, stradanja i krivnje, koji započinje iskonskim poremećajem, a nastavlja se osobnim

4 V. Frankl, Liječnik i duša. Temelji logoterapije i egzistencijske analize, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 21993., str. 305.

5 Isto, str. 322, napomena 30.

Bolest i zdravlje


20

izborom i ostvarenjem zla... Možda je sve to usporedivo sa skretanjem s pravoga puta, što vodi do gubitka podloge na koju se sam život oslanja! Je li tu razlog da mnogi ljudi u trenutku ugroženosti i gubitka zdravlja, gube i smisao svoje egzistencije?

Kršćanska vjera pred osobu postavlja zadatak da otkrije što je to što dezintegrira, odvodi na stramputicu tjelesne, duševne i duhovne moći života. Zadaća je i u nastojanju oko uklanjanja tih zapreka da bi se moglo ostvarivati vlastitu osobnost u punini. U stvari, čovjek je pozvan otkriti Put ispravnih odnosa prema sebi, bližnjemu i Bogu, te na tom putu vrednovati svaki pojedini korak i situaciju, kako zdravlja, tako i bolesti!

Da ne bi skrenula u neutemeljenji antropološki apsolutizam, vjera neprestano ističe da je izvor čovjekova dostojanstva u njegovu odnosu s Bogom, što znači da je nadasve Bog, pa tek onda čovjek.6 Shodno tome vjera drži da osim tjelesne i duševne, postoji i moralna dimenzija ljudskog života. To znači da nastojanje oko fizičkog i psihičkog zdravlja ne može zapostaviti moralno dobro. Zanimljivo je kako to V. Gruden objašnjava: “Moralna načela nedvojbeno su imanentna ljudskoj prirodi... Težnja prema dobrome nije samo rezultat odgojnih procesa ili socijalnog nasljeđa. U čovjeku postoji unutrašnja, tj. nasljedna sastavnica prepoznavanja istine i ljubavi u području dobra kao oponenta laži i mržnje, realizatora zla... Čovjek ostvaruje sebe samo pri izboru dobra... Zbunjuje činjenica da se i pri izboru i ostvarenju zla doživljava brzo i kratkotrajno zadovoljstvo, ali se nikada ne postiže blaženstvo. Nemogućnost razlikovanja dobra od zla, ili što je češće, nesposobnost slobodnog izbora, ne ocjenjuje se bolešću. Uobičajeno je tada govoriti o raznolikosti ljudskog karaktera; moralna bolest nigdje nije klasificirana te se, prema tome, ne raspravlja ni o njezinu liječenju... Deseta revizija međunarodne klasifikacije bolesti samo na jednom mjestu navodi pitanje morala. Pod šifrom F-60.2 postoji dijagnoza: disocijalni poremećaj

6 Usp. Ivan Pavao II., Spasonosno trpljenje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., br. 19.

21

ličnosti. U njezinu objašnjenju stoji da toj skupini, uz ostale, pripada i poremećaj moralnosti. Svakidašnji život, međutim, obiluje vrlo čestim poremećajima morala... Uobičajeni su nazivi za to: snalažljivost, životna stvarnost i slično, no riječ je o bolesti morala. Medicinar mora dijagnosticirati i takva oboljenja”.7

Biblijska, kršćanska poruka o čovjeku, poruka je o zadatku, ne samo osobnom, pojedinačnom, nego i zajedničkom! Poruka je to da je život su-život i da, ako nije drugovanje, može postati samo dugovanje! A dugovanje što li je drugo do li tugovanje! Međutim, stvoreni smo i darovani za drugovanje, međusobno i s Bogom, a ne za ostavljenost i tugovanje!

1.3. Zdravlje i osoba

Kršćanski pogled na čovjeka, život i zdravlje nerastavljiv je od govora o osobi.8 Temelj takvog pristupa čovjeku je teološki: čovjek je slika Božja. Tko to prihvati, trebao bi u čovjeku prepoznati sliku Božju! Drugi čovjek, osoba, postaje tako ogledalo u kojem se ogledam, postaje mi znak u kojem otkrivam trag Božji! Još više, znak u kojem se otkriva i u kojem je na djelu sama ljubav Božja. (Ovo je značajno za kršćansko shvaćanje sakramentalnosti, osobito sakramenta ženidbe po kojem su supružnici međusobno i za djecu djelotvorni znak Božje ljubavi).

Vrijedi li teološki govor o dostojanstvu čovjeka kao slike Božje samo za zdravog čovjeka? Zar i bolesni čovjek nije osoba? Zar se u bolesniku ne manje, nego čak još jače i još intenzivnije ne otkriva trag Božji! Zar se baš po odnosu prema bolesniku ne mjeri ljubav? I zar nećemo biti suđeni, veli Isus, po mjeri ljubavi prema bolesniku i, usudio bih se dodati, po mjeri ljubavi primljenoj od bolesnika?

7 V. Gruden, “Tzv. normalna amoralnost” u: A. Švajger -N. Zurak (ur.), Medicinska etika. Priručno štivo, Medicinski fakultet u Zagrebu, Zagreb, 21996., str. 39-30.

8 Usp. Ivan Pavao II., Dolentium hominum, br. 2. (L‘Osservatore Romano, 11-12 febbraio 1985).

Bolest i zdravlje


22

Čovjek je osoba, ja, tek kad si uz mene ti! Ontološki sam ja - jer je uz mene Božji Ti! Egzistencijalno Ja sam dok me Ti podržavaš u postojanju. (Gledaj strahote eutanazije - koja je u svojoj biti suprotna ljubavi). Tko vjeruje u osobnog Boga zna da bez tebe nema mene i stoga je pozvan osjećati da je tvoja bolest moja bolest, i da je tvoje zdravlje moje zdravlje. Sve dok je moje zdravlje tvoje, mogu i sam biti zdrav! Ako zakopam to blago i sakrijem ga samo za sebe propast će, i moje će se zdravlje pretvorit u bolest, a ja u bolesnika! A vrijedi i sljedeći korak: sve dok je tvoja bolest moja, držimo upaljenu svjetiljku nade!

Tebi pomoći do zdravlja znači krenuti putom spasenja! To vrijedi i za mene i za tebe, jer svaki put do mene vodi kroz tebe, ako je Kristov put, po njegovoj riječi: “Dođite blagoslovljeni Oca mojega, jer bijah gladan i dadoste mi jesti... bijah bolestan i pohodiste me” (Mt 25, 34-35)! I po onoj: “Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili” (Mt 25,45)!

Kršćanin vjeruje da je Božja solidarnost čovjekovo objektivno spasenje a čovjekov odgovor u solidarnosti s braćom subjektivno je ostvarenje zadaće spašavanja ne samo sebe nego i svih suputnika!9 Liječnik se i medicinsko osoblje, možda najviše od svih zvanja, nalazi u prilici da svakodnevno konkretno ostvaruju vjeru u djelima ljubavi!

Samo, da ne bi netko pomislio kako je dosad rečeno lagodna priča, podsjetimo se da nema ljubavi bez križa, i da je, u zadnju, križ znak spasenja! Ali, da nas odmah ne uhvati panika, sjetimo se kako je križ već obasjan slavom uskrsnuća. Poručuje II. vatikanski sabor: “Neka znadu da se posebno sjedinjuju s Kristom koji trpi za spas svijeta oni koje tišti siromaštvo, slabost, bolest i različite nevolje, ili koji trpe progonstvo radi pravednosti, koje je Gospodin u evanđelju nazvao blaženima i koje će Bog ... svake milosti, koji nas je pozvao na vječnu svoju slavu u Kristu Isusu, poslije malih patnja, sam usavršiti, utvrditi i okrijepiti (1 Pt 5,10)”.10

9 Odavde vrijednost “žrtve“ za druge, te dragocjenost asketskih zajednica i pokreta poput “Dragovoljaca patnje”.

10 Lumen gentium, br. 41.

23

1.4. Više od zdravlja

Živimo u vremenu prelaska granica. U posljednjih stotinu godina preskočene su nevjerovatne granice znanja, tehničkih ostvarenja, vještina, moći, prostora. Još se nekako drži granica vremena, ali se zato čini da smo stigli do samoga ruba života.

Treba li biti neprelazivih granica, pa i kad se radi o zdravlju? Da bi se na to odgovorilo treba se opet okrenuti smislu i cilju života. Naime, smisao života daje vrijednost zdravlju, a ne obratno! Budući da kršćanin vjeruje da samo zdravlje, prvenstveno fizičko, nije apsolutna mjera života, dosljedno tome niti gubitak zdravlja ne znači gubitak smisla života, što je primjerice argumenat pobornika eutanazije.

Psiholog Vladimir Satura drži da religija, kao mjesto na kojem se njeguju neke od najvažnijih vrednota, kao što su: svetost, moralno dobro, lijepo, kao i pomoć bližnjemu, pruža bitnu pomoć pri traganju za smislom života. Tako on veli: “Htio bih iznijeti i njezinu jedinstvenu ulogu, koja joj pripada pri raspravljanju o besmislenosti u našem društvu. Postoji nešto kao ostatak ‘besmislenoga’, koji uza sav naš trud ostaje i kojeg nećemo nikad posve pobijediti. Tom iracionalnom ostatku između ostalog pripada i smrt. Ona je nešto besmisleno, naime uništenje života. Neki je liječnici nazivaju ‘nered prirode’. Zašto čovjek mora umrijeti? Prije svega prerano umrijeti? ... Kršćanski odgovor glasi: ‘Ako pčenično zrno pavši na zemlju ne umre ostaje samo, ako li umre donosi stotruki plod’ (Iv 12,24). Time se ne misli samo na psihičku smrt, nego i psihičko i socijalno odumiranje. Smrt nije nešto konačno, nego prolaz, i to prolaz prema novom životu. Općenito formulirano: Razaranje vrednota je prolazno razdoblje, koje vodi k novim vrednotama. U perspektivi vječnosti pobjeđuje konačno ono pozitivno, vrijednosno”.11

Kršćanin vjeruje da su granice dane samim životom kao darom od Boga! Vjerujemo da su one takve vrste da - poput Dekaloga - čovjeka

11 V. Satura, Nav. dj., str. 36-37. Usp. također i uvid u “medicinsko-antropološko vrednovanje bolesti” u: L. Mainwald, Grundfragen ärztlicher Ethik aus der Sicht des Klinikers. Barthel & Barthel, Berg, 1989., str. 64-75.

Bolest i zdravlje


24

čuvaju a ne ugrožavaju njegovo ljudsko ostvarenje. Valja uvijek imati na umu da je, uza sva egzistencijalna ograničenja, čovjeku darovana “nadogradnja” - “nadnaravni egzistencijal” - rekao bi Karl Rahner, koji je transcedentne vrste, te čovjeka čini sposobnim za dioništvo u životu milosti!12

Ta duhovna određenost i vrijednost, koja je u Bogu utemeljena i od njega proizlazi, temelj je čovjekova dostojanstva i ta je duhovna vrijednost mjera života, te ona zapravo određuje koordinatni prostor svake, pa i liječničke brige za život. Svaka nazovi “briga za čovjeka” koja napusti koordinate poštovanja ljudske osobe i njezina duhovnog, u Bogu utemeljenog dostojanstva više nije brižnost, nego manipulacija! Na tu se objektivnu vrijednost života, na tu se duhovnu mjeru, oslanjaju i moralni principi i praktični zaključci koji precizno označavaju granicu ne tehnički mogućega nego dobroga, poštenoga, istinski ljudskoga djelovanja. Eto zašto kršćanska vjera inzistira na dostojanstvu ljudske osobe koje je ujedno dostojanstvo zdravog i bolesnog, mladog i starog, začetog i umirućeg čovjeka!

Kako, u tom slučaju, gledati na smrt? Kršćanin vjeruje da smrt nije apsolutna granica života pa onda ni apsolutna granica smisla. Ako i smrt može biti smislena, a kršćanin to vjeruje, nema razloga da i bolest ne bude stepenica do ostvarenja cjelovite osobnosti. Tu je, kršćanski gledano, na djelu logika križa i snaga uskrsnuća, koja vodi ostvarenju ne tek tjelesno sačuvanog nego eshatološki spašenog čovjeka!

Poznato nam je da je pitanje zdravlja i bolesti ne samo pitanje vanjštine, odnosno tjelesnosti, nego još više nutrine, to jest duha. Piše V. Satura: “Prva i najvažnija zadaća religije je privođenje k unutarnjem ... Upravo oni ljudi koji su daleko od religije tuže se da su iznutra sasvim prazni. Bježe od sebe, povremeno ih je strah vlastite nutrine jer osjećaju da se tamo suočavaju s nesređenim doživljajima, pravim duševnim ranama iz prošlosti, pa se stoga loše osjećaju. Prvi i temeljni prinos što ga

12 K. Rahner, Grundkurs des Glaubens. Einführung in den Begriff des Christentums, Herder, Freiburg im Br., 1976., osobito IV. dio (Čovjek kao događaj Božjeg opraštajućeg i slobodnog samoradivanja).

25

religija pruža čovjekovom zdravlju sastoji se upravo u dovođenju do jezgre njegove ličnosti. Tamo leže presudni uvjeti za njegove životne sposobnosti, tamo se odlučuje njegova životna sudbina. Nakon što čovjek prihvati tu pobudu i skupi hrabrosti da se zaputi unutra, dobiva od religije poticaje da se uključi u vlastiti rad na svojoj nutrini, koja se u biti dade svesti na tri koraka: a) bistrenje i raščišćavanje; b) obogaćivanje novim sadržajem; c) razvijanje svojih mogućnosti. Podsjećam na tri klasična ‘puta’ kojima vjernik prema duhovnom učenju prošlih stoljeća treba ići i za koje je naime dobio obilje poticaja: - via purgativa (put raščišćavanja); - via illuminativa (put rasvjetljavanja); - via unitiva (put sjedinjenja). Tako je predoznačen hod ‘k punini života’: Prvo raščišćavanje sa svime što čovjeka smeta, zatim spoznavanje svojih životnih mogućnosti i konačno sjedinjenje s konačnim Dobrom, poistovjećivanje s posvemašnjom vrednotom, s Bogom. ... U prošlosti je bilo više iskusnih psihoterapeutskih stručnjaka, koji su zastupali mišljenje, (a da nisu mogli dokazati ili pobliže opisati) da između religioznog iskustva i duševnog zdravlja postoji povezanost. Tako tvrdi C. G. Jung: ‘Zato je liječnik uvijek ujedno i svećenik, spasitelj kako tijela tako i duše a religije su ljekoviti sustavi za duševne patnje’”.13

“Po načinu kako se čovjek odnosi prema životu, bolesti, patnji i smrti, pokazuje se više nego igdje kako sam čovjek sebe shvaća i koliko je povezan sa svojom vjerom”.14 Kršćanski rečeno, treba se okrenuti unutarnjoj strani čovjekova bića, jer se tu krije ključ za pronalazak lijeka što je jači od bolesti, pa čak i od same smrti! Taj lijek pak sam Isus Krist i cijela kršćanska tradicija nazivaju jednim i jedinim imenom: Ljubav!

Sjetimo se dvojice velikana kršćanske vjere: Svetih apostola Ivana i Pavla! Ivan jednostavo reče: “Bog je ljubav, i tko u ljubavi ostaje u Bogu ostaje, i Bog u njemu.” (1 Iv 4,16); a Pavao dodaje: “Kad bih sve ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči... Kad bih znao sva otajstva i sve spoznanje ... a

13 V. Satura, Nav. dj., str. 28-29.14 H. Rotter, Die Würde des Lebens. Fragen medizinischer Ethik, Tyrolia, Innsbruck-

Wien, 1987., str. 7.

Bolest i zdravlje


26

ljubavi ne bih imao, ništa sam”; te zaključuje: “Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo... Ljubav nikad ne prestaje!” (1 Kor 13).

Papa Ivan Pavao II. veli: “Ljubav nadasve posjeduje spasenjsku moć. Spasenjska moć ljubavi ...veća je od puke spoznaje istine: ‘Sada ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav!’ (1 Kor 13,13). Spasenje po ljubavi je, istodobno, sudjelovanje u punini istine i u punini ljepote. Sve je to u Bogu. ‘Sva ta blaga života i svetosti’ (Litanije Presvetog Srca Isusova) Bog je otvorio pred čovjekom u Kristu”.15

U kršćanskom smislu briga za zdravlje ponajprije je poziv i zahtjev ljubavi, a tek potom posao u kojem može biti i težnje za dokazivanjem. Zašto je danas toliko bolesti u svijetu, i to onih koje bi bilo relativno lako ukloniti? Ne stoga što nema sredstava, nego stoga što nema dovoljno solidarnosti i ljubavi! Upravo zato što je ljubav onaj “dodatni lijek” koji je sposoban - pod Božjim vidom - pobijediti i preobraziti i samu bolest a ne da se kupiti niti ičim zamijeniti, nenadomjestiva je uloga kršćanskih liječnika i zdravstvenih djelatnika! Oni su pozvani u institucije zdravstvene brige unijeti, uz profesionalno znanje i zalaganje, i neophodnu dozu ljubavi bez koje bi medicinska pobjeda nad bolešću bila tek polovična, da ne velim prividna.16

Taj poziv je još žurniji, ako pred očima imamo smjer kojim se uputila suvremena medicina: “Čini se da je zadivljujući razvoj medicine postao istodobno i zastrašujući; medicina je ujedno postala i blagoslov i prokletstvo. Znanstvena dostignuća omogućila su ulazak u svetište nad svetištem života, gotovo do u sve pore njegove tajnovitosti. Od priprema za nastanak, u samim trenucima čudesnog nastajanja pa kroz sve stupnjeve tjelesno-duševnog razvoja, do punine dobi njegove

15 Ivan Pavao II, Prijeći prag nade, Mozaik knjiga, Zagreb, 1994., str. 94.16 Usp. V. Pozaić, “Katoličko liječničko društvo, smisao i poslanje”, Glasnik

Hrvatskog katoličkog liječničkog društva 8 (1998) 4, 18-22; G. L. Gigli, “Izazovi katoličkim liječnicima za novo tisućljeće”, Glasnik Hrvatskog katoličkog liječničkog društva 10 (2000), 3-4, str. 5-14.

27

ovozemaljske zrelosti koja se dovršava i posvećuje u času smrti... Prostor manipulacije ljudskim životom i njegove zloporabe u suvremenoj je medicini nepredvidiv. Proturječje je više nego očito: medicina kao umijeće služenja životu, umijeće u službi kulture života, izokreće se u kulturu smrti”.17

Eto razloga da se Crkva aktivno uključi u brigu za bolesnike, i to ne samo medicinskom skrbi nego i navještajem evanđelja, istine o čovjeku, o njegovu životu, zdravlju i bolesti. To je zahtjev ljubavi Isusa Krista, liječnika duše i tijela. Krist svjedoči da ljubav ne može nezainteresirano promatrati iz kuta! Ona jest kad se zauzima, kad se trudi, nastoji, kad potiče i podiže! Jer ona je stvoriteljica života i podržava ga i s onu stranu smrti!

Rosa ljubavi, od bisera osmjeha i suza, kiša je što natapa svijet da rodi plodovima života! Ali, koliko može krhka biljka ljubavi izdržati u olujama svijeta?18

* * *

“Isus daje primjer sveobuhvatne kulture života, primjer brige za čovjeka u njegovoj cjelini. Na tu cjelovitu kulturu života - ‘bilo to zgodno ili nezgodno’ (2 Tim 4,2) u pojedinim vremenskim, prostornim i ideološkim okolnostima - pozvan je i svaki djelatnik u zdravstvu”.19

Svaki kršćanin, zdrav i bolestan, upućen je moliti Oče naš, ponavljajući “budi volja tvoja” i proseći “izbavi nas od zla”. Svaki je kršćanin, liječnik i potrebit liječnika, dužan djelovati u skladu s tim zazivom, oslobađajući od zla, u skladu s voljom Božjom. Piše jedna liječnica, nakon svih strahota rata: “Bog zna što radi. I ja sam htjela znanjem

17 V. Pozaić, Čuvari života. Radosti i tjeskobe djelatnika u zdravstvu, Centar za bioetiku FTIDI, Zagreb, 1998., str. 23-24.

18 Papa Ivan Pavao II. ne prestaje optimistički gledati u budućnost, upravo stoga što je ta “krhka biljka ljubavi” natapana Duhom Božjim! Usp. encikliku Evangelium vitae - Evanđelje života, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996.

19 V. Pozaić, Nav. dj., str. 25.

Bolest i zdravlje


28

zatrpati nemoć shvaćanja svega što me je odnosilo. ... Nikada se ne gubi sve, samo u trenutku čovjek nema što mu je važno da besmisleno ne luta finim puteljcima smrti koji se nude kao izlaz u ništa. Često me je tuđa vjera spasila. Oni koji su mi pomogli, to, naravno, nisu znali”.20

Razumljiva je stoga poruka Ivana Pavla II.: “Bolesnicima, svake dobi i stanja, žrtvama bolesti svake vrste, nesreća i tragedija, upućujem poziv da se prepuste u očinske ruke Božje. Znamo da nam je život bio dan u Očevu daru kao najuzvišeniji izraz njegove ljubavi i da on nastavlja biti njegov dar u svakoj prilici. Svi naši najodgovorniji izbori kojih se cilj zbog naših ograničenja može činiti mračan i nesiguran, moraju biti vođeni tim uvjerenjem. Na njemu se temelji psalmistov poziv: ‘Povjeri Gospodinu svu svoju brigu i on će te okrijepiti: neće dati da ikada posrne pravednik’ (Ps 54,23)”.21

Zato s pravom spominjemo riječi Ješue, sina Sirahova: “Časti liječnika čašću koja mu pripada zbog njegove službe, jer je i njega Gospod stvorio. Liječenje od Svevišnjeg dolazi kao što se dar od kralja dobiva. Znanje uzdiže glavu liječniku i moćnici ga poštuju.Gospod od zemlje pravi lijekove i razborit ih čovjek ne odbacuje. (...) Sine moj, u bolesti ne budi potišten, već se Bogu moli jer on zdravlje daje. Bježi od nepravde i ne budi pristran, i od svih grijeha očisti srce. Prinesi žrtvu blagomirisnu i spomen-žrtvu i pretio dar prema imanju svojem. Al’ i liječniku mjesta daj, i njega je Gospod stvorio: Nek’ nije daleko od tebe, jer i on je potreban. Katkad je spas u ruci njihovoj, jer se i oni Bogu utječu da im poda milost izliječenja i lijek za spas života.” (Sir 38, 1-4.9-14).

20 Z. Ćorkalo, Nav. dj., str. 57-58.21 “Poruka pape Ivana Pavla II. za svjetski dan bolesnika 11. veljače 1999., br. 5.”,

Glasnik Hrvatskog katoličkog liječničkog društva 9 (1999) 1-2, str. 8.

29

2. Čemu zdravlje?

Često se čudimo djeci, pitajući se kako je moguće da postave tako neočekivana pitanja? Ne stoga što se radi o genijalnim upitima, nego što se radi o naizgled jednostavnim traženjima odgovora na pitanja koja se nama odraslima, čini se, više ne postavljaju, odnosno imamo osjećaj da smo ih riješili ili da smo na njih dali dostatan odgovor. Ipak, ako smo doista iskreni, koji put zastanemo i dopustimo da nas ta, naizgled suvišna pitanja, dotaknu.

Jedno je od takvih pitanja i ovo iz našeg naslova: Čemu zdravlje?22 Već prve asocijacije koje tako postavljeno pitanje izaziva, vode u dva smjera: prema definiranju, određivanju pojma zdravlja, te prema široj interpretaciji same ljudske egzistencije, unutar koje svoje značenje ima i samo zdravlje.23

Zdravlju ovdje pristupamo ne iz biološko-funkcionalne, nego iz perspektive kršćanske antropologije, oslonjene na nadnaravnu objavu čovjekova identiteta, koji je neodvojiv od objave samoga Boga. Ta se perspektiva ne odriče znanstvenog (to jest i medicinskog) pristupa čovjeku, nego je pokušaj integriranja (ne miješanja) kršćanske i znanstvene, poglavito biološke i društvene datosti, zaozbilj uzimajući konkretnu ljudsku egzistenciju.24 Iz te perspektive možemo reći da je zdravlje skup svih psihofizičkih uvjeta koji omogućuju cjelovito ostvarenje ljudske osobe.

22 Ogled “Čemu zdravlje?” pročitan je kao uvodno predavanje na znanstvenom simpoziju “Liječničke pogreške. III”, u organizaciji Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva, a pod pokroviteljstvom Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske, u dvorani Liječničkog zbora u Zagrebu, 22. listopada 2004.

23 Ovo se razmišljanje nastavlja na A. Mateljan, “Zdrava bolest i bolesno zdravlje. Temelji kršćanskog poimanja zdravlja i bolesti”, Glasnik Hrvatskog katoličkog liječničkog društva 11 (2001), 3, str. 13-22.

24 Zgodan pokušaj tog povezivanja imamo u nedavno objavljenom interdisciplinarnom rječniku znanosti i vjere: G. Tanzella-Nitti – A. Strumia (ed.), Dizionario interdisciplinare di Scienza e Fede, Urbaniana University Press – Città Nuova, Città del Vaticano – Roma, 2002. (u dva sveska, 2340 str.).

Bolest i zdravlje


30

Zašto je potreban takav teološko-antropološki pristup, baš kad se radi o zdravlju i liječenju? Pa zato što može čovjeku pomoći “da u svom životu razluči ono što nije bitno te se okrene k onome što jest”.25 Zapravo, tek takav pristup, koji ozbiljno vrednuje smisao života, omogućuje ozbiljno vrednovanje samog čovjeka i njegova zdravlja, zatim nas uozbiljuje pred veličinom liječničkog poziva i poslanja, budi nam povjerenje u Gospodina koji je ljudima povjerio božanski velik dar liječenja, te nas konačno, u vjeri koja se nada u pobjedu života, oslobođene od tjeskobe postavlja pred lice same smrti.26 A sve to, priznat ćete, nije malo.

2.1. Zaborav

Suvremeni antropolozi tvrde da je ovo doba pamćenja, ali i doba zaborava. Nekoć se govorilo da je potrebno poznavati, znati, a danas se veli da treba imati znanje. Posjedovati znanje znači imati ga pri ruci, spremljeno i zapamćeno, kao na memorijskoj kartici. Znanje koje je zbir podataka, povezano logičnim skupovima i integrirano, umreženo u memorijski sustav. Znanje koje se sve više skuplja i sve više plete. Znanje sve obimnije i dohvatnije unutar mreže, ali istodobno i sve rascjepkanije te rasplinjenije. Tako, u doba najvećih mogućnosti pamćenja, pospremanja i čuvanja, znanje postaje sve više tehnička kategorija, a sve manje dio žive mudrosti.

No, što se to temeljno poremetilo? Čini se, otkad je A. Einstein početkom XX. stoljeća relativizirao vrijeme i prostor, kao da je dao poticaj opravdanju zaborava (na što je i sam ukazao krajem tragičnih četrdesetih godina). Njegova genijalna ideja suodnosnosti svega postojećega (materije, energije i vremena) kao da se pretopila, u popularnoj interpretaciji za masovnu upotrebu, u ideju beznačajnosti

25 V. Pozaić, “Medicinska etika u svijetlu kršćanske antropologije”, u: N. Zurak – A. Švajger (ur.), Medicinska etika, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 21996., str. 2.

26 O tome više u: A. Mateljan, Otajstvo supatnje. Sakrament bolesničkog pomazanja, Crkva u svijetu, Split, 2002., str. 13-22 (Suvremeni čovjek i bolest).

31

svega.27 Prva velika žrtva relativnosti postalo je vrijeme. Dok je još bilo potrage za izgubljenim vremenom (A. Camus), bilo je nade. Nakon toga, kao da je i traganje prestalo28 i vrijeme tek što nije nestalo s naših obzorja. Pojavilo se Novo doba – New Age koje određuju druge (da li baš nove?) kategorije. Nema više izlaska, prolaska i dolaska. Nema više fizikalne strijele vremena (koja je zajednički nazivnik povijesti spasenja), nego se najavljuje zatvoreni krug u kojem je irelevantno prije i poslije, gore i dolje, pa konačno postaje beznačajna i svaka druga kategorija.29 Poput slobode i odgovornosti. Dobra i zla. Istine i laži. Gubitka i spasenja. Zdravlja i bolesti. Života i smrti.

Rezultat zaborava vremena je zaključak da nema niti može biti išta novo. A kad više nema ništa nova, nema ni interesa, nema otkrića, ni radosti nalaska, niti boli zbog promašaja. Ostaje na vjetrometini tek čovjek bez svojstava (R. Musil), kojemu ne preostaje drugo doli da ubija vrijeme. A ubijanjem vlastitog vremena ubija se zapravo sam život u vremenu, život svoj i drugih. A početak toga ubijanja je u likvidiranju vlastite povijesti i povijesti drugih (bližnjih). Isključivanje vremena, odnosno njegovo neprestano prelijevanje, oblikuje idejnu skicu mogućeg Matrixa:30 uronjavanja u tajanstvenu sferu zbivanja kojima ne daje pečat sloboda i milost, nego samodostatni kôd.

Perspektiva vremena je prošlost, sadašnjost i budućnost, koje se nadovezuju i uvjetuju. Zaborav vremena zaborav je korijena i gubitak

27 Usp. “Zaključne” misli iz uspješnice S. Hawkinga, Kratka povijest vremena, Izvori, Zagreb, 1996; Te naznake postmoderne nalaze se već u J. F. Lyotard, La conditione postmoderne, Fayard, Paris, 1979.

28 Tu je ideju proširio F. Fukujama, Kraj povijesti i posljednji čovjek, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994.

29 Usp. Papinsko vijeće za kulturu – Papinsko vijeće za međureligijski dijalog, Isus Krist – donositelj vode žive. Kršćansko mišljenje o ‘New Ageu’, Verbum, Split, 2003.

30 Usp. filmsku trilogiju Matrix, braće Wachovski. (Ipak u filmu, u tom mimo-vremenu, spasenje je upravo u autentičnom sjećanju, koje može biti oslonac slobodnog izbora i djelovanja, te tako temelj ljudskije budućnosti).

Bolest i zdravlje


32

cilja. To će reći da se u zaboravu radi o procesu isključivanja iz perspektive obećavajuće budućnosti.31 A isključenom ne preostaje drugo doli da kuša, hvatajući zrak, priključiti se na bilo što. Na možda posve nepodoban priključak, koji ne donosi smisla! Tako isključenje iz korijena vlastita identiteta vodi od/umiranju. Gašenju vremena. Prekidu puta. Gubitku budućnosti. Vodi smrti. I gotovo.

Je li još uvijek moguće zaista pitati očekujući odgovor ili je ovo vrijeme prefabriciranih odgovora skrojenih da se izbjegne postavljanje bitnih pitanja? Je li pogodan trenutak da se čovjek upita? I je li pogodan trenutak da upita drugoga, pa da zajedno potraže odgovor? Znate priču o Narcisu? Onome starogrčkom junaku koji se zaljubio u svoju sliku, da bi ga to stajalo glave! Nije li ovo Novo doba, ovaj navodno kulturni i uljuđeni svijet zapravo jedan duboko narcisoidni cvijet koji je počeo točiti pogubne sokove i samom će sebi doći glave?

Više ne možemo zamisliti život bez ogledala. Samo, ogledalo nam otkriva tek izvanjski izgled, a ne i unutarnji identitet. Pred ogledalom se redovito pitam kakav sam, a ne tko sam? Dostatni odgovor nije, međutim, izgledan (je li mi dobro stoji?) nego vrijednosan. A vrijednosni je sud odnosan – odgovor kako sam ima smisla u odnosu na to tko sam! Ogledati se zapravo znači upitati se za vlastito zdravlje, postaviti se u odnos prema tome tko sam i kamo ću!32

Upitati drugoga, pa makar i iz učtivosti, kako si?, znači pretpostaviti da doista postoji vrednota u odnosu na koju se može (i treba) procijeniti ostvarenost u konkretnoj situaciji života. Koliko li je stoga, često, iskren onaj odgovor: ne znam! Ta kako ću znati stanje svoga zdravlja, ako li sam pogubio mjere vlastita života. Jer, u rješavanju pitanja kako sam?, nužno je najprije odgovoriti zašto sam? Koji mi je razlog, cilj i smisao.

31 Usp. zanimljive refleksije o teološkom dešifriranju povijesti u: G. Bedouelle, Povijest Crkve, (Niz Amateca) Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004., str. 257-266.

32 Temeljnu važnost ovog, na žalost i među kršćanima često zaboravljenog pitanja, ističe G. Greshake, “Zašto smo na svijetu?”, Svesci 98/1999, str. 10-17. Usp. također A. Mateljan, “Tražeći uporište”, Crkva u svijetu 34 (1999), br. 3, str. 274-292.

33

Svaka moja misao i prosudba postaje razložna tek kroz smisao! I svako moje osjećanje dobiva predznak kroz vrijednosno određenje vlastitog i općeg postojanja.

Integralni pristup psihičkom i fizičkom zdravlju pretpostavlja cjeloviti, integralni pristup čovjeku kao osobi, u svim komponentama tijela, duha i duše, unutar koordinata vremena; prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.33 Po tome nas i holistički pristup zdravlju postavlja pred bitna pitanja osobe i egzistencije, koja doista upozoravaju na temeljne idejne potke suvremene kulture.

Dakle, u par riječi: Što se tiče zdravlja, pitanje je vremena, odnosno budućnosti! Odgovor na pitanje zdravlja (kako sam?) započinje odgovorom na pitanje smisla (tko sam?)!

2.2. Moć i kultura

Odakle težnja prema liječničkom pozivu? Uz humani osjećaj, koji u liječničkom pozivu prepoznaje dobro pomaganja i spašavanja života, nekako slutimo da se tu negdje krije i napast čežnje za moći! Biti gospodar života i smrti, zdravlja i bolesti, vladati tijelom i duhom, znači posjedovati neke božanske atribute.

Liječnici su oduvijek bili, ugledna i društveno vrlo moćna skupina. A moć je također sposobna pobuditi osjećaje straha, bojazni, podčinjenosti i, kad je u pitanju postignuće ili očuvanje zdravlja, čak i potpunog predanja. Moć je uvijek neko upravljanje kojemu, da ne degenerira, treba zakon kao usmjerenje i ograničenje. Je li zbilja čudno da se baš u okviru zdravstvene skrbi dogodio jedan zanimljiv pomak? Nigdje kao u medicini nije izmijenjen jezik, pojmovlje, zapravo osnovni oblik komunikacije. Mijenjajući jezik, postaje se gospodarom odluke, pa tako gospodar jezika postaje gospodar života. Nije nimalo čudno da se upravo u medicini otvorio najveći prostor moći: upuštanja u božansku

33 Za praktični pristup u psihologiji i psihoterapiji usp. V. Frankl, Liječnik i duša. Temelji logoterapije i egzistencijalne analize, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 21993.

Bolest i zdravlje


34

igru pre/oblikovanja života. Zar je čudno što se upravo na medicinskom području, pod pri/vidom brige za zdravlje, mogu zamišljati i provoditi najradikalniji postupci, što zadiru u samu bit života i ljudske osobe. Stvara se novi vrli svijet (A. Huxley) čiji se tvorci ponašaju kao da se nalaze s onu stranu dobra i zla (F. Nietzsche), postajući gospodari nove, biotehnološke moći.34

Suvremeni tehnološki svijet dosegnuo je u biotehnologiji i njezinoj medicinskoj primjeni, po svoj prilici već sada trenutak u kojem se konačno valja odlučiti: Ili nastaviti bez ograničenja čineći sve što je moguće ili s ograničenjem čineći samo ono što je dobro. Budućnost našega zdravlja i života po svoj će prilici odlučiti izbor između volje za moći i težnje za dobrotom.35 Samo, ako se izabere sve što je moguće, širom se otvaraju vrata novog totalitarizma. Ovdje slobodno smijemo parafrazirati Isusov logion iz evanđelja: Je li medicina radi čovjeka ili je čovjek radi medicine? Nije li simptom prelaska – od težnje za dobrom prema volji za moći – rastući strah pred onima koji se brinu o našemu zdravlju? Raste tjeskoba pred činjenicom da, i ne htijući, zapravo samoga sebe predajemo na ne/milost tehnike, koja izmiče kontroli ne samo običnog čovjeka nego i vrsnih stručnjaka. Zdravlje je u tom tehnološkom svijetu igralište na kojem igraju velike sile. I dok njihova moć sve više raste, ostaje pitanje: Što s tolikom moći? Kreatori suvremene zdravstvene politike itekako su svjesni da zdravstvene tehnologije omogućuju rast moći. Tko bude vladao novom medicinom, vladat će svijetom. Otisnuvši se tim putem, već se danas stječe dojam kako je doista cilj mogućnika da jednoga dana, pod okriljem brige za zdravlje, dosegnu božanske atribute svemoći nad prirodom i čovjekom.Svemoć se međutim, svjedoči nam kršćanska objava, nalazi na drugoj razini, onoj s oznakama: istinito, dobro i lijepo. Svemoć se rađa u

34 Usp. uznemirujuću analizu u J. Rifkin, Biotehnološko stoljeće. Trgovina genima u osvit novog svijeta, Jesenski i Turk – Hrvatska sociološko društvo, Zagreb, 1999.

35 V. Pozaić, Čuvari života. Radosti i tjeskobe djelatnika u zdravstvu, Centar za bioetiku FTI DI, Zagreb, 1998., str. 23-34.

35

slobodnom izboru ljubavi (pa i onda kad to znači križ!), a potvrđuje se u dobroti, istini i ljepoti. Tek odškrinjujući vrata Božje nemoći (iza kojih se krije i konačni odgovor na pitanje patnje i bolesti, pa i same smrti),36 pronalazi se svemoć, koja se je sposobna objaviti kao punina života, kao potpuno zdravlje. I sve se to zbiva na paradoksalan način37 u Isusu Kristu. U otajstvu njegove božanske nemoći (koja je rezultat izbora ljubavi) istina rasvjetljuje svaki mrak i pobjeđuje sve (i moje) laži, njegova nesebična dobrota pobjeđuje patnju i (moj) grijeh, a ljepota njegova uskrsnuća preobražava prolazno i smrtno u neprolazno i sveto. No, vratimo se malo na naše svakodnevicom zaprašene pute. U toj svakodnevici, kad nam kako-tako ide, znamo se naći zajedno, naliti čašicu i zaželjeti: u zdravlje. Te dvije male riječi, ta želja zapravo upućuje (a jezik je često mnogo iskreniji i istinitiji nego što nam se na prvi pogled čini) kako i mi sami, na putu života mnogo toga učinimo u zdravlje, ali nas upozoravaju da ima podosta i onoga što činimo, poslovično govoreći, u korist vlastite štete.

Jezik je izričaj kulture. Dominanta naše suvremene zapadne kulture, koja svojim globalizirajućim stremljenjima želi prožeti sav svijet, tipološki je predočena u kolektivnom imaginariju, koji je najupečatljiviji u filmovima i glazbi. To je dominanta izgleda i tijela, zavodljive ljepote i iskonske snage, to je kultura biti vječno mlad. Da je doista tako, dovoljno je pogledati lica s plakata uz naše ulice.

Kultura mladosti, ljepote i snage kultura je zdravlja. Sada i ovdje, potpuno i neizostavno. Ponuđeni ideal nije ostvarenje nekog cilja za koji se isplati odricati, žrtvovati, darivati, pa čak i gubiti, nego je ideal dostići ono stanje koje je optimalno za najveći mogući užitak. U ime kulture mladosti i snage tjelesno, pa i psihičko zdravlje postaje unosan trgovački prostor na kojem se odvija bitka za profit.

36 Usp. A. Mateljan, “Božja nemoć”, Crkva u svijetu 28 (1993), br. 1, str. 4-15.37 Tom se idejom posebno bavio H. de Lubac, Die Freiheit der Gnade. II, Das

Paradox des Menschen, Johannes Verlag, Einsiedeln, 1971.

Bolest i zdravlje


36

Još više, u hedonističkoj idolatriji zdravlja smatra se ne samo opravdanim nego čak i uputnim, zanemariti sve realne i moguće posljedice do kojih takav stav dovodi. Tako se javlja apsurd: u kulturi koja je naizgled dosegnula svoj humanistički vrhunac, apsolutni prioritet zdravlja, istodobno je dosegnut i vrhunac dehumanizacije, budući da već u načelu postaje opravdano idolu vlastita zdravlja žrtvovati zdravlje pa i sam život drugoga. Tim se korakom kultura trajnog zdravlja i mladosti preobražava u kulturu u kojoj se na mjesto ideala stavlja idol, uglavnom individualnog, ali koji put i kolektivnog egoizma.38 Svijet koji je do jučer bio opsjednut sposobnošću da uništi sve, danas kao da postaje opsjednut drugom iluzijom – moći nad životom, kojoj se žrtvuje i sam život, i to u svojem najnevinijem, najčistijem i najsvetijem obliku.

Baš stoga, u postmodernoj kulturi opijenoj faustovskom potragom za vječnom mladošću i tjelesnom snagom, razuman čovjek – a pogotovo liječnik – ne može ostati nesvrstan niti neutralan, jer se u konačnici radi o opredjeljenju za život ili za smrt.39 Nažalost, promotrimo li ne samo suvremeni biotehnološki nego i društveno-pravni razvoj, uočit ćemo, ne bez zebnje, kako se kultura smrti polako, ali ustrajno i smišljeno, razlijeva vodotocima povijesti početka trećega tisućljeća. A znano nam je kako samo malo crnila treba pa da ne samo zamuti nego i zatruje pitka voda.

Jednostavno, pitanje zdravlja rješava se u slobodnom izboru između moći i dobrote! Otvoreno rečeno: pitanje zdravlja pitanje je kulture života.

38 Usp. F. Rode, “Postmoderna: dekadencija ili obećanje budućnosti”, u: Isti, Biti i opstati. Svezak 1: O kršćanstvu, demokraciji i kulturi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000., str. 204.

39 Današnji papa smatra da se pukim osudama ništa ne postiže, nego predlaže konkretne načine promoviranja kulture života. Usp. Ivan Pavao II., Evangelium vitae – Evanđelje života, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996., br. 95-100.

37

2.3. Povijest zdravlja

Zanimljivo je pogledati u onaj list što ga dobijemo nakon kakvog medicinskog tretmana. Na njemu je napisana kratka povijest bolesti. Koliko li bi ljudi moglo napisati ne kratku povijest, nego čitave romane o bolesti općenito, o bolesti ljudi, bližnjih. O vlastitoj bolesti. O bolesti na smrt. Neki su to i učinili, poput Vojislava Kuzmanovića.40 No, ne sjećam se da sam ikad čuo ili pročitao da je netko napisao Povijest zdravlja. Povijest medicine, to da, ali to nije isto kao povijest zdravlja. Povijest vlastita zdravlja i zdravlja bližnjega. Povijest definitivnog zdravlja41 (ostavljajući svjesno po strani povijesti čudesnih ozdravljenja, premda su često i u liječničkim zahvatima na djelu čudesa Božja).

Valja nam imati na pameti da kršćanska objava nije nekakva povijest bolesti, nego upravo povijest zdravlja. Povijest svijeta i čovjeka nije apokaliptička povijest propasti, nego eshatološka povijest spasenja.42 Nije to povijest obolijevanja sve do one definitivne bolesti na smrt, nego je to historia salutis, u kojoj salus znači koliko spasenje toliko i zdravlje. To je opća i osobna povijest neprestanog, sve dubljeg i temeljitijeg, sve svestranijeg i sveobuhvatnijeg participiranja na životu, povijest koja je usmjerena svojoj punini u eshatonu, ostvarenjem punog osobnog zajedništva s Bogom, u ljubavi Trojstva. Zalog toga ostvarenja je Kristovo uskrsnuće, kao središnjica i stožer Božje povijesti s ljudima, povijesti u koju se može uključiti svako ljudsko biće!

Da bi to ostvarenje Božje povijesti s ljudima bilo potpuno, potreban je osobni, slobodni izbor: temeljno opredjeljenje ne za moć, slavu i

40 V. Kuzmanović, Zapisi o vlastitom umiranju, Znanje, Zagreb, 1979.41 Ne bismo smjeli ni ostaviti sasvim po strani povijesti čudesnih ozdravljenja, budući

da je i u liječničkim zahvatima na djelu Božja pomoć, katkad na neočekivan i neprotumačiv način. O tome usp. zanimljiv zbornik: Associazione Medici Cattolici Italiani, Il medico di fronte al miracolo, Ed. San Paolo, Cinisello Balsamo, 2004.

42 Tu je sržnu misao intuitivno shvatio i onda uključio u svoj (premda kontroverzni) koncept sveopće evolucije (Kristogeneza!) isusovac i antropolog P. Th. de Chardin. Usp. njegova djela Budućnost čovjeka, Crkva u svijetu, Split, 1970; i Božansko ozračje, Crkva u svijetu, Split, 1985.

Bolest i zdravlje


38

posjedovanje, nego za Dobro! Eto, tu je veličina, ali i rizik možebitnog neuspjeha. Kršćanska antropologija, utemeljena na objavi ljudske bogosličnosti i eshatološkoj viziji povijesti, prepoznaje kako svatko ima dovoljno mjesta i prostora da, također i uz pomoć bližnjih, napiše Povijest vlastita zdravlja, i to kao povijest vlastita rasta i intenzivnijeg ukorjenjivanja u sam Život. Odnosno, u Onoga koji za sebe reče: Ja sam Put, Istina i Život (Iv 14,6).

To ukorjenjivanje vlastite povijesti u Život nije nešto isključivo i posve individualno. Život se posreduje mnogim “sredstvima” milosti, a jedno od njih je upravo moj bližnji. Moj bližnji je za mene milost, mogućnost i put k izvoru života, put do definitivnog zdravlja. J. P. Sartre, filozof koji je izričito odbacio kršćansko shvaćanje života, napisao je: Pakao – to su drugi! Da, to je točno ako uvijek ostanu uvijek drugi. Ali ako postanu prvi, što će reći blizu, bližnji, oni postaju put u raj! I simbolički i doslovno.

Tako, povijest vlastita zdravlja (ne samo sačuvanog nego ostvarenog života) nije drugo doli druga strana povijesti zdravlja moga bližnjega. To je ona strana koja je k meni usmjerena. Sveti ljudi (to su oni ne-zabrinuti, s djetinjim povjerenjem u Oca) to možda nisu uvijek znali opisati, ali su upravo to živjeli.43 Sveti ljudi od zdravlja, vlastitog i bližnjega. Ljudi koji su dokučili tajnu: onoliko sam zdrav koliko činim da moj bližnji bude više čovjekom. Bogosličnim čovjekom.

Ako je bolest iskorjenjivanje iz života, razbijenost egzistencije kroz koju otječe sam život, liječenje i nije ništa drugo doli podupiranje, osnaživanje i omogućivanje da se sačuva i da se razvija, da raste sam život.

Kažu da su čak i bolesti nužne. Neke valja preboljeti da bi se stekao imunitet, da bi se povećala otpornost i snaga organizma, da bi se moglo sigurnije rasti i biti spremniji na primanje sve većih i bogatijih darova

43 Usp. A. Škrobonja, Sveti od zdravlja. Ilustrirani leksikon svetaca zaštitnika, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004.

39

života.44 Međutim, bolest ima i onu drugu, križnu, tjeskobnu stranu. Dovoljno je sjetiti se Joba. I njegovih prijatelja, koji su uz njega sjeli i tugovali i mudrovali (ali nisu ništa poduzeli da promijene stanje).

Bolest je izazov. Možda je najtočniji način procjene nekog društva baš kako odgovara na taj izazov. Pred bolešću (i patnjom u svakom obliku) očituje se stupanj čovječnosti pojedinca i zajednice. Ne radi se samo o sposobnosti obavljanja medicinsko-tehničkih zahvata ni o razini organiziranosti medicinske skrbi, koliko o onom prvotnom stavu – opiranju bolesti kao razaranju života, s nakanom da se pomogne ostvarenju one punine za koju je stvoreno ljudsko biće kao bogooblično stvorenje. Tamo gdje se briga za bolesnika i patnika stavlja na drugo mjesto, nakon razvrstavanja na naše i njihove, tamo ne umire samo čovjek, tamo zajedno s čovjekom umire i Bog. Prema dubokom kršćanskom uvjerenju, u svakom bolesniku trpi Krist, trpi njegovo čovještvo koje je uzeo u jedinstvo svoje božanske osobe. U svakom patniku pati Krist i križ je njegov uzdignut sve dok je i jednog patnika na svijetu. Ali, baš ta Kristova solidarnost s patnicima put je spasenja. Samo ta križna solidarnost ljubavi krči prolaz kroz tamu groba do svjetlosti uskrsnuća.45

Stoga, liječiti bolesnike za kršćanina ne znači samo uklanjati simptome i uzroke bolesti, nesreće i zla, nego, kako reče blažena Majka Terezija iz Kalkute, to je učiniti nešto lijepo za Boga. Začudo, bolest i patnja pružaju nam priliku da se Bogu odužimo kroz ono što nam je moguće, blisko i dodirljivo. Kroz ljude, najpotrebnije, bolesnike. Stoga je liječenje, pomoć patnicima i svako obličje skrbi potrebnih najplemenitiji posao na ovoj zemlji. Svetijeg posla nema, niti ga može biti. To znači da briga oko održavanja zdravlja i oko ozdravljenja, kršćanski gledajući, ne

44 Valjda u ovom kontekstu treba shvatiti i onaj usklik iz Vazmenog hvalospjeva: “O zaista potrebna Adamova grijeha, što ga smrt Kristova uništi. O, sretne li krivice, koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja”. Usp. Rimski misal, Veliki tjedan (posebni otisak, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990., str. 147).

45 Usp. V. F. Feyor Pinto, “Patnja i smisao života”, Glasnik Hrvatskog liječničkog društva 7 (1997) 2, str. 21-28.

Bolest i zdravlje


40

samo da s pravom može biti popraćena molitvom, nego čak treba biti preobražena u čin molitve, odnosno u čin susreta s Bogom, susreta kroz ovu našu krhku, slabu, često bolesnu i uvijek konačnu i smrtnu tjelesnost. Dakle, molitva pripada zdravlju i zdravlje pripada molitvi (usp. Jak 5, 14-15).46 Čak bi se moglo reći kako skrb za zdravlje posebno pogoduje dubljem odnosu s Bogom, i to u svim oblicima: radosne zahvalnosti, iskrene uznesenosti, sućutne solidarnosti i duboke supatnje.

Kad je čovjek zdrav? Kršćanski rečeno, onda kad je posve za drugoga. Zdrav je kad može biti posve za drugoga (psiho-fizička pretpostavka), kad se za to odluči (temeljno opredjeljenje duše) i kad tako nastoji živjeti. Na temelju toga se s pravom smije ustvrditi da je Isus morao biti sasvim zdrav, jer je bio posve, apsolutno za drugoga. Stoga samo On i može podariti apsolutno zdravlje – život vječni. I može nas obdarivati predokusom vječnog u darovima ovozemnoga zdravlja.

Ili posve jednostavno: Pitanje zdravlja povijest je ucjepljivanja i rasta u Životu. Ona druga strana je posvećenost zdravlja – Božjom prisutnošću.

2.4. A na kraju ljubav!

Jesmo li uopće odgovorili na pitanje iz naslova: Čemu zdravlje!? Možda je niz dosad postavljenih pitanja odviše spekulativan? No, vjera u Isusa Krista kao Sina Božjeg i Spasitelja, osvjedočenost o svrsishodnosti osobne i sveopće povijesti, te uvjerenje o bogoobličnosti čovjeka pozvanog na život vječni, za kršćanina nisu puka spekulacija, nego povijesno posvjedočen i osobnim izborom vjere utvrđen temelj životnog opredjeljenja i djelovanja. Na to iskustvo vjere i osvjedočenost o Kristovoj spasenjskoj prisutnosti u zajednici oslanja se kršćanska interpretacija ljudskog zdravlja i njegova dubljeg smisla.47

46 Vidi apostolsku konstituciju pape Pavla VI., Sacram unctionem infirmorum, u: Rimski obrednik, Red bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 21984., str. 7-10.

47 Usp. Ivan Pavao II., Spasonosno trpljenje. Apostolsko pismo “Salvifici doloris”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1984., br. 9-13..

41

Ljudsko psihofizičko zdravlje, prema kršćanskoj antropologiji, postiže svoj cilj u dosegnuću one slobode koja vodi što potpunijem ostvarenja vlastite bogosličnosti, participiranjem na božanskom životu milosti. To pak nije plod samo osobnog truda nego je i Božji dar. Samo Bog, koji je potpuno i najveće Dobro, omogućuje potpuno ostvarenje slobode. Samo u zajedništvu s Bogom tako može biti ostvarena punina zdravlja.

Koliko je puta liječnik čuo riječ: Ti si moj spasitelj. Ne samo što si mi goli fizički život izbavio od smrti, nego što si mi tako omogućio slobodu. Dao si mi, vratio si mi nadu. Konačno, omogućio si mi da ne izgubim, da sačuvam ljubav. Ili barem one mrvice ljubavi po kojima i od kojih postojim.

Stoga, nije pravo pitanje što je to zdravlje, niti pak čemu služi zdravlje, nego je pravo pitanje tko je moje zdravlje. Onaj tko me ljubi i želi da postojim, tko me podržava u postojanju, tko me nosi kroz život i osmišljava ga. Tek kad postoji moj (mali) Ti i (veliki) TI, tek tada ne samo moje zdravlje nego i moja bolest i moja patnja imaju smisao. Božanski velik, vječiti smisao. Ili, kao što molitveno-pjesnički reče jedna liječnica: Ti si moje zdravlje!48

Baš zato na kraju imamo pravo parafrazirati sv. Pavla i njegovu Prvu poslanicu Korinćanima: ... Kad bih bio zdrav kao čelik, kad bih stotinama godina poživio, kad bih uživao sva blaga i imanja i kad bih imao svu moć i sva znanja, a ljubavi ne bih imao... ništa mi ne bi koristilo (usp. 1 Kor 13).

Ako doista vjerujemo da ljubav ne prestaje nikada (jer je Bog ljubav), onda nema straha ni za zdravlje. A kako Bog jest, ne može zdravlje nestati. Jednako kao što na Kristovu križu nije nestao život, nego se preobrazio u svoju puninu – u svjetlo.

Da zaključimo: Čemu zdravlje? Slobodi! Dobroti! Ljepoti! Sreći! Zajedništvu! A sve se to ispunja u Ljubavi. U Bogu ljubavi. Kojemu neka je svaka čast i slava, u svakom trenutku našega života.

48 Z. Ćorkalo, Ti si moje zdravlje, K. Krešimir, Zagreb, 1997.

Bolest i zdravlje

43

SAKRAMENTI I ZDRAVLJEDeset teza o odnosu sakramenata i zdravlja*

“Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac:djeca se Božja zovemo, i jesmo.”

(1 Iv 3,1)

U tumačenju odnosa sakramenata i zdravlja polazimo od temeljnih postavki kršćanske teološke antropologije, koja u čovjeku otkriva osobu, Božje stvorenje obilježeno grješnošću i pozvano na zajedništvo sa svojim Stvoriteljem. Nakon što je ukratko objašnjen pojam i značenje sakramenata, te pojam i značenje zdravlja, zaustavljamo se na kratkom uvidu u sakramente ozdravljanja (pomirenje i pokora, bolesničko pomazanje), da bi potom prešli na obrazlaganje deset teza o odnosu sakramenata Crkve i traženja zdravlja. Sve ove teze imaju inkluzivni naglasak, a glase: Stanje je bolesno; Krist je i liječnik; Crkva je i ambulanta; sakramenti su i lijekovi; Milost je i infuzija; Sakramentalni život je i put zdravlja; Sakramenti ozdravljanja su za “akutne i kronične” bolesti; Sakramenti su i za bolest nasmrt; Sakramentalno zajedništvo s Bogom je i simpatija; Na kraju ostaje samo ljubav. Na kraju su navedena i druga pitanja koja traže teološki odgovor.

Prethodne napomene

Izložiti temu Sakramenti i zdravlje, što nam je dano u zadaću, s jedne je strane vrlo jednostavno, a s druge izrazito kompleksno. Jednostavno je

II.

* Ovo je predavanje održano na znanstvenom skupu “Kršćanstvo i zdravlje” na KBF-u u Splitu 20.-21. listopada 2005., a objavljeno u zborniku: N. A. Ančić - N. Bižaca (prir.), Kršćanstvo i zdravlje, Crkva u svijetu, Split, 2006., str. 159-190.


44

ukoliko joj se priđe polazeći od kristoloških, eklezioloških i teološko-antropoloških postavki vjere Crkve, budući da se u tom slučaju sakramenti Crkve pokazuju kao integralni elementi same sakramentalne strukture povijesti spasenja (u njima se nastavlja ono što je Bog već započeo svojim zahvatima u povijesti, te objektivno ostvario osobno u Isusu Kristu, ulazeći u spasenjski odnos s ljudima). U tom slučaju, temelj je našeg razlaganja vjera u Isusa Krista kao Spasitelja (“jedini posrednik između Boga i ljudi”, /1 Tim 2,5; usp. Heb 8,6/), vjera u Crkvu kao otajstvo (“Crkva nastavlja Kristov mysterion u povijesti”,1 posredujući do susreta s Kristom), te vjera da je čovjek Božje stvorenje i grješnik koji je pozvan na spasenje (na zajedništvo s Bogom u punini vječnoga života). To nas, u konačnici, stavlja i pred kršćansko shvaćanje vremena kao eshatološki usmjerene povijesti, u kojoj se smisao ljudskog života u potpunosti otkriva tek kao vlastito uključivanje u Božju povijest s ljudima na vidljivi (sakramentalni) način.2

Kompleksnost teme postaje očita kad se zađe u detalje, počevši već od problema definiranja samoga zdravlja3 pa do analize temeljnih pitanja teološke antropologije, kao što su odnosi slobode i grijeha, grješnoga stanja i stanja milosti, te odnosa grijeha, patnje i smrti.4 Povijest sakramentalne prakse upozorava nas na trajnu napast dviju krajnosti: magijskog shvaćanja sakramenata kao terapeutskih zahvata u smislu isključivo tjelesne pomoći, ili pak odbacivanja bilo kakvog odnosa između milosne djelotvornosti i tjelesne okrjepe i pomoći.5

1 Usp. C. Rocchetta, Sacramentaria fondamentale. Dal “mysterion” al “sacra-mentum”, EDB, Bologna, 1989., str. 362-364.

2 Usp. zanimljive opservacije u H. Urs von Balthasar, Teologija povijesti. Kerigma i sadašnjost, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005., str. 74-79.

3 Usp. A. Mateljan, Čemu zdravlje? Ogled o kršćanskom poimanju zdravlja u doba postmoderne, u: Crkva u svijetu 39 (2004.), 4, str. 521-533.

4 O ovim pitanjima postoji nepregledna literatura. Usp. G. Colzani, Antropologia teologica. L’uomo, paradosso e mistero, EDB, Bologna, 1988., str. 11-17; F. Courth, Kršćanska antropologija, UPT, Ðakovo, 1998., str. 175-188.

5 Zanimljive naglaske o tome vidi u V. Jerotić, “Hrišćanstvo i zdravlje”, u: M. Jurčić – M. Nikić – H. Vukušić (ur.), Vjera i zdravlje, Zaklada biskup Josip Lang, Zagreb, 2005., str. 103-109.

45

Ovaj je rad podijeljen u četiri dijela, od kojih prva tri na sažet način pružaju uvid u kršćansko poimanje sakramenata, zatim u kršćansko shvaćanje zdravlja, te unutar sakramentologije u posebnosti sakramenata ozdravljenja (sakrament pomirenja i pokore, te sakrament bolesničkog pomazanja). Četvrti dio želi na konzekventan (premda pomalo nesvakidašnji) način, u deset teza, izložiti logiku kršćanskog shvaćanja odnosa sakramenata Crkve i nastojanja oko ljudskog zdravlja.

1. Što su sakramenti?

Sakramenti su, prema vjeri Crkve “djelotvorni znakovi milosti, ustanovljeni od Isusa Krista i povjereni Crkvi, kojima nam se podjeljuje božanski život”.6 Sakramenti su, kao vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti,7 događaji spasenjskog susreta s Kristom po posredništvu Crkve. Svrha im je posredovanje života milosti i uspostavljanje stanja milosti što ga teologija opisuje kao zdravlje u najdubljem (integralnom) smislu riječi, odnosno kao postignuće, ostvarenje punine vlastite osobnosti u konačnom zajedništvu života u Bogu.8

Sakramenti imaju svoj izvor u Kristu. “Otajstva Kristova života osnov su onomu što Krist sada, po službenicima Crkve, podjeljuje u sakramentima, jer je ’ono što bijaše vidljivo u našem Gospodinu prešlo u njegova otajstva’.”9 U svim sakramentima Crkve Krist je spasenjski akter. Uskrsnuli i proslavljeni Krist je, naime, živ i u svojemu tijelu, koje je Crkva, spasenjski djelotvoran. Jedino tako sakramenti zaista mogu biti Božja “remek-djela”10 u povijesti spasenja između dva Kristova dolaska.

6 Katekizam Katoličke crkve, HBK, Zagreb, 1994. (dalje KKC), br. 1131.7 Usp. H. Denzinger – P. Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava

o vjeri i ćudoređu, UPT, Ðakovo, 2002. (dalje: DH) br. 1600, 1606.8 Usp. A. Mateljan, Zašto slaviti sakramente?, Crkva u svijetu, Split, 1996.9 KKC, br. 1115, citat iz: Leon Veliki, Sermones 74,2, PL 54, 398A.10 Usp. KKC, br. 1116.

Sakramenti i zdravlje


46

Sakramenti su mogući samo pod uvjetom da je i sama Crkva sakramentalna stvarnost, odnosno da je zaista “od Krista uređena vidljiva zajednica spasenja” u kojoj se po vjeri, bogoštovlju i ljubavi ostvaruje zajedništvo ljudi međusobno i s Bogom.11 Ta je spasenjska dinamika moguća tek ako se na ljudski način (kroz riječ, simbol i obred, posredovanjem /službenika/ Crkve) u vremenu (povijesti) uspijeva ostvariti odnos s Bogom u Isusu Kristu.12 U tom slučaju sakramenti su događaji susreta s Kristom po Crkvi koji istodobno tvore i izgrađuju samu Crkvu, što je najočitije u otajstvu euharistije.13 Tada postaje razumljivo i to da, “budući da s Kristom-Glavom čini ’tako reći jedinstvenu osobu’, Crkva u sakramentima djeluje kao ’svećenički organski uređena zajednica’”.14 Ako je, dakle, Krist u Crkvi stvarno (osobno) prisutan, onda sakramenti nisu tek površni obredni čini, geste ili stvari, nego su događaji osobnog susreta s Kristom u i po zajednici Crkve. Upravo to znači definicija sakramenta kao “spasenjskog susreta s Kristom u vidljivom činu Crkve”.15

Sakramenti su događaji vjere. “Vjera Crkve prethodi vjeri vjernika, koji je pozvan da uz nju prione. Kad Crkva slavi sakramente, ispovijeda od apostola primljenu vjeru. Odatle stara izreka: Lex orandi, lex credendi”.16 Crkva vjeruje, na temelju Kristova života, djelovanja, obećanja i ustanove, te na temelju razumijevanja i prakse apostolske Crkve, da sakramenti ex opere operato podjeljuju milost koju označuju, ukoliko su

11 Usp. LG, br. 1.12 Ovu ideju soteriološki razvija Y. Congar, Un peuple messianique. L’ Eglise,

sacrement du salut. Salut et libération, Cerf, Paris, 1975.13 Ivan Pavao II., Ecclesia de Eucharistia. Enciklika o euharistiji i njenom odnosu

prema Crkvi, Verbum, Split, 2003., br. 3 i 22.1 KKC, br. 1119.15 Usp. E. Schillebeeckx, Krist sakrament susreta s Bogom, Kršćanska sadašnjost,

Zagreb, 21990., str. 34.16 KKC, br. 1124.

47

ispravno izvršeni s pravom nakanom djelovanja u vjeri Crkve, donoseći plod milosti onima koji ih primaju s potrebnim raspoloženjem.17

Sakramenti su, kao bogoštovni čini, interaktivni obredi u kojima se kroz bogoštovlje Crkve na vjernike izlijeva (daruje, primjenjuje) milost spasenja. U njima se, kroz ljudsku otvorenost nadnaravnoj stvarnosti, u život pojedinca ucjepljuje Kristov život, njegova ljubav, Duh Božji, posvećenje, milost.18 Stoga su svi sakramenti po samoj svojoj naravi upravo ozdraviteljski događaji.19 To ne znači da se mora raditi o situaciji teške tjelesne, psihičke ili duhovne bolesti, nego se uvijek radi o tome da je u svojoj naravi čovjek bolesno biće zato što je grješno biće, pa i oni sakramenti koji su sakramenti živih (te njihova djelotvornost pretpostavlja stanje milosti) zaista na milosni način nadograđuju našu palu, grješnu, bolesnu narav i sve ono što je njom označeno kako u osobnom, tako i u zajedničkom životu.20

2. Što je zdravlje?

Kad se govori o zdravlju, započinjemo s njegovom definicijom. Doista, što je zdravlje? Obično ga se određuje kao stanje bez bolesti! Ali što je to bolest? Zdravlje i bolest opći su i prastari pojmovi u koje su uključeni čitavi društveni i simbolički sustavi vrijednosti i normi

17 Usp. KKC, br. 1127-1129.18 Usp. A. Ganoczy, Dalla sua pienezza noi tutti abbiamo ricevuto. Lineamenti

fondamentali della dottrina della grazia. Queriniana, Brescia, 1991., str. 271-272 (La grazia come realtà relazionale).

19 To ozdraviteljsko djelovanje usmjereno je ne samo pojedincu nego i zajednici. U kontekstu slobode o tome vidi: J. M. Castillo, Simboli di libertà, Analisi teologica dei sacramenti, Cittadella, Assisi, 1983., str. 563.

20 Theodor Schneider smatra da se može razviti teološka ideja o “uzdignuću po milosti” u skladu s biblijskom slikom uzdignuća (proslave) Isusova čovještva. Usp. Th. Schneider, Segni della vicinanza di Dio. Compendio di teologia dei sacramenti, Queriniana, Brescia, 31989., str. 31-33.

Sakramenti i zdravlje


48

ponašanja.21 Definicija zdravlja i dalje ostaje problematična, čak i za Svjetsku zdravstvenu organizaciju (WHO) koja je zdravlje označila kao “potpunost tjelesnog, duševnog i društvenog blagostanja, a ne tek odsutnost bolesti ili nemoći”.22 Jasno je da ova definicija zahtijeva tumačenje kako poimanja tjelesnog, duševnog i socijalnog integriteta, tako i obrazloženje vrijednosti samoga života. Danas, vele socijalni i medicinski analitičari, nailazimo na tri glavna tipa pristupa zdravlju i bolesti: društveno-kulturalni, holistički i medicinsko-tehnološki.23

Na stručnoj razini zapadnog pristupa medicini zdravlje je opisivano kao funkcioniranje svih sustava u organizmu, što uključuje ispra

Ante Mateljan - Ruđer Bošković Institute...Mala knjiga o vjeri i zdravlju 10 – na film i TV,...

Documents

Transcript of Ante Mateljan - Ruđer Bošković Institute...Mala knjiga o vjeri i zdravlju 10 – na film i TV,...