Andre Martinet Osnove ----............ --.

opće lingvistike ........ --------....-.

PrQevod i predgovor August Kovacec --------------

8 BibliotekaTeka

Funkcionalizam Andrea Martineta u okviru strukturalne lingvistike

Tečaj opće Iz·ngvislike (1916) Ferdinanda de Saussurea (1857-1913) otvorio je novu epohu u proučavanju ljudskog jezika upravo po tome što je iza us­trojstva konkretnih jezika sustavno nastojao otkriti princip ljudskog jezika općenito, dakle načelo na kojemu se zasniva i svaki ljudski jezik posebno, po tome što je jezični znak nastojao razgraničiti prema drugim vrstama znakova, a lingvistiku promatrati kao granu šire znanosti o znakovima -semiologije. Nasuprot pozitivističkom zgrtanju činjenica i atomističkom proučavanju pojedinačnih jezičnih jedinica i pojavu svake za sebe kakvo je do tada prevladavalo, Saussure radikalno mijenja perspektivu jezičnih is­traživanja uvodeći, izrijekom, pojam jezika kao sustava (jezik nije konglo­merat nego organizirani skup) kao jedan od bitnih elemenata svoje teorije, pa u skladu s tim zahtijeva da se jezične činjenice promatraju i proučavaju upravo i prije svega kao solidarni, meduovisni dijelovi sistema. Za razliku od normativnih preokupacija koje su do tada prevladavale, Saussure postu­lira objektivan, znanstven pristup jezičnoj gradi, njezino opisivanje i nje­zino objašnjavanje. Unatoč početnom neshvaćanju, ili krivom shvaćanju, Saussureove misli, usprkos početnim otporima, njegove slavne dihotomije (sinkronija/dijakronija, jezik/govor, označen% značitelj, odnosi in praesentiaj odnosi in absentia) ili njegov pojam vrijednosti (pa odatle i negativna de­finicija jezičnih jedinica), arbitrarnosti znaka itd. danas su, u ovom ili onom obliku, u lingvistici opće prihvaćeni, a njegova se jezična teorija (po shva­ćanju da »u jeziku postoje samo razlike<c) može smatrati ishodištem mo­dernoga lingvističkog »strukturalizma« (uključujući, indirektno, i američki strukturalizam) .

Možemo reći da je već pojava mladogramatičara potkraj 70-ih godina XIX. st. i prvih reakcija na njihovo učenje o jeziku (u toku 80-ih godina XIX. st. i osobito nakon ozbiljnih rezultata geografske lingvistike na prijelomu sto­ljeća) označila kraj linearnom razvoju lingvistike i otada se jezična prouča­vanja odvijaju u nekoliko paralelnih matica. Posmrtno objavljivanje Saus­sureove knjige nije značilo samo još jednu novu orijentaciju, nego je bilo, može se reći, pravi vatromet ideja pod čijim je bljeskom izrasla ženevsku stilistika na čelu sa Charlesom Bally jem (1865-1947) i nova orijentacija u sintaksi s Albertom Sechehayeom (1870- J 946), formirala se francuska (pa­riška) sociološka orijentacija u lingvistici s Antoineom Meilletom (1866-1936) i Josephom Vendryesom (1875-1960). No Saussureovo učenje naj­vjernije i u intelektualnom smislu najpotpunije nastavlja evropski struktu­ralizanl (premda sam F. de Saussure ne upotrebljava termin struktura), a indirektno i djelomično također i američki strukturalizam. Unatoč privid­nom jedinstvu, iza etikete strukturalizam (koja je, kako u prošlosti tako još i danas, često izazivala niz sporova i nesporazuma, u lingvistici a osobito u drugim disciplinama, npr. sociologiji, filozofiji i dr.) krije se vrlo raznorodna realnost. Ako ostavimo po strani ono što se sa strukturalizmom događalo

v

izvan lingvistike i ako zanemarimo značajne strukturalne lingviste koji polaze od Saussureova učenja ali ih je teško bilo kamo bez rezervi svrstati (npr. L. Tesniere, J. Kurylowicz i dr., a na kraju krajeva i E. Benveniste), razvoj strukturalizma tekao je u nekoliko osnovnih matica, koje i same, una­toč jedinstvenoj etiketi, znaju biti dosta raznorodne.

Ako ne raČWlamo Edwarda Sapira ( 1884- 1939) koji je po mnogo čemu i blizak Saussureu i preteča različitih strukturalističkih rješenja (Language, 1 92 1 ), osnivač i glavni predstavnik američkog strukturalizma (američkog deskriptivizma, distribucionalizma, biheviorizma, antimentalizma) bio je Leonard Bloomfield ( 1 887-1 949) čija je knjiga Language ( 1933) dugo bila biblija američke lingvistike. On je predstavnik krajnjeg pozitivizma, a ana­lizira samo jezična ponašanja koja se mogu promatrati (distribucija jedinica; stimuli i replike). BloomfieIdov tehnicizam i mehanicizam neki su njegovi sljedbenici dotjerali do krajnjih granica. S druge strane, što zbog specifič­nih američkih potreba, što opet zbog utjecaja iz Evrope, naročito nakon rata postoji više američkih strukturalističkih usmjerenja.

Glosematička (ili danska ili kopenhaška) škola, odnosno danski struktura­lizam, formirao se oko Kopenhaškoga lingvističkog kruga (Cercle linguis­tique de Copenhague) a glavni mu je teoretičar i najznačajniji predstavnik Louis Hjelmslev (čitaj: Jelmslev) ( 1 899- 1965), koji je načela glosematike izložio u knjizi Omkring sprogteoriens grundleegelse ( 1 943 ; engleski prijevod Prolegomena 10 a Theory of Language, 1 953 ; hrv. Prolegomena teoriji jezika, 1 980). Priznajući od prethodnika u istraživanju jezika samo F. de Saussurea, Hjelmslev Saussureove postavke razvija do krajnjih granica i nastoji formu­lirati lingvističku teoriju koja bi sebi jezik odredila kao cilj sam po sebi, a ne kao sredstvo, a istodobno nastoji formulirati opću teoriju koja bi se mogla primijeniti na sve humanističke znanosti. Za potrebe svoje komplicirane i rafinirane teorije Hjelmslev je stvorio vrlo složen sustav pojmova i naziva (samo su neki od njih, npr. komutacija, danas u lingvistici opće prihvaćeni), želeći očito i na taj način označiti jaz između glosematike i tradicionalne lingvistike. No, iako je ova teorija u lingvistici možda najdorađenija, naj­koherentnija - kao teorija - pokazala se kao teško primjenljiva u praksi.

Praška fonološka (ili strukturalna) škola formirala se oko Praškoga lingvis­tičkog kruga (Pražsky Linguisticky Kroužek, fr. Cercle linguistique de Prague, od g. 1926), a glavni su joj pokretači tri ruska lingvista: N. S. Tru­beckoj ( 1 890-1938), R. Jakobson (r. 1 896) i S. Karcevski ( 1 885- 1955), s time da je Trubeckoj bio glavni teoretičar ajakobson glavni animator i organizator. U glasilu Kruga (Travaux du Cercle linguistique de Prague =

T. C. L. P. - 1929-1939. 8 tomova) osim suradnika iz Ćehoslovačke surađivali su stalno ili povremeno i lingvisti iz drugih zemalja (među osta­lima i A. Martinet). Godine 1 939, kao VII. tom T. C. L. P., posmrtno je objavljeno djelo Trubeckoja Grundzuge der Phonologie, osnovno teoretsko djelo u prvoj fazi ove škole. Pražani fonem definiraju kao skup distinktivnih (razlikovnih, relevantnih) obilježja, i po tome se razlikuju i od Amerikanaca i od Kopenhažana (za koje takva definicija znači bavljenje .supstancijomt). Oni isto tako smatraju da distribucija nije dostatna za izdvajanje jezičnih jedinica (za razliku od Amerikanaca), a da se jezične jedinice, pa tako i fo­nemi, mogu utvrditi s pomoću metode komutacije (to im je zajedničko s glosematikom). No, i među sljedbenicima Praške škole, kao i među Ameri­kancima, ima dosta razlika. Do jačih razlika dolazi 1 939. kada Jakobson na­javljuje svoj binaristički pristup analizi fonema (iako sam termin binarizam

VI

nije njegov), a do podvajanja dovodi fašistička okupacija Čehoslovačke i II. svjetski rat. Jakobson se pred nacistima, kao 2idov, sklonio najprije u Svedsku a onda u SAD, gdje će sa svojim suradnicima i učenicima razra­diti načela binarističke analize i dosta se udaljiti od početnih praških k.oncep­cija. Cehoslovački lingvisti, unatoč vrlo plodnom radu, u poratnim su se godinama, zbog specifičnih prilika, malo bavili teoretskim pitanjima. J e­dan od najznačajnijih inozemnih suradnika, A. Martinet, razvija svoju funk­cionalističku i realističku lingvistiku razrađujući dalje Saussureove i praške postavke, ali korigirajući ih i oplođujući ih spoznajama do kojih je došla američka lingvistika i glosematika.

Kada se služimo nazivima Jglosematički«, "praški«, Jdistribucionalistički«, Jfunkcionalistički« itd., moramo uvijek imati na umu da se radi o etiketama koje naznačuju samo osnovnu orijentaciju, a da je realnost iza njih mnogo složenija i da granice među pojedinim školama i pravcima nisu ni statičke ni uvijek jasne. J oš između dvaju ratova postoji vrlo živa osmoza i razmjena mišljenja između različitih škola sosirovske filijacije. Tako od g. 1 939, po dogovoru između Pražana i glosematičara, u Kopenhagenu izlaze Acta Linguistica (urednik je bio L. Hjelmslev) kao međunarodno glasilo struk­turalizma. Te su se veze među pojedinim strukturalističkim orijentacijama proširile i produbite naročito nakon rata kada više značajnih evropskih lin­gvista djeluje u Americi (R. Jakobson, A. Martinet i dr.), a kada i američka dostignuća brže i redovitije dolaze u Evropu. S druge strane, sve su struktu­ralističke orijentacije ovako ili onako umjele iskoristiti dostignuća do kojih je došla obavijesna teorija (teorija informacije) i dr.

Iako se termin strukturalizam primjenjuje, dakle, na vrlo različite pristupe jeziku (a ovdje ponovno moramo istaknuti da izvorni lingvistički struktu­ralizam ima, često, dosta malo veze sa sekundarnim, izvedenim struktura­lizmom u sociologiji, antropologiji, filozofiji, znanosti o književnosti itd. koji mnogo slabije odolijeva kritikama), sve strukturalističke škole u lingvis­tici pokazuju nekoliko osnovnih zajedničkih obilježja. Svima je njima za­jedničko da jezik promatraju kao strukturu (odnosno kao sistem koji ima strukturu) i da sve one svoja proučavanja temelje na promatranju onoga što se očituje, što je manifestno (otuda kod svih razmjerno malo pažnje koja se posvećuje analizi značenja). I distribucionalizam, i funkcionalizam, i glosematika u praksi proučavaju jezik na temelju skupa ostvarenih iskaza (na temelju korpusa), i na temelju toga nastoje odrediti strukturu. Bez ob­zira na znatne terminološke razlike i samo djelomičnu podudarnost među pojmovima, svi strukturalizmi razlikuju jezični kod (jezik kao sistem -langue) i njegovu realizaciju (govor - parole), unatoč bitno različitoj defi­niciji, komutacija kod glosematičara i Pražana u praksi funkcionira gotovo identično kao supstitucija kod distribucionalista.

Zahvaljujući sustavu razlika koji je uveo, strukturalizam je znatno usavršio jezični opis, zamijenio subjektivni i impresionistički opis sustavnim prouča­vanjem jezičnih činjenica koje se na svakoj etapi mogu provjeravati, i tako od lingvistike stvorio znanstvenu disciplinu u pravom smislu riječi. Isto tako, upravo je strukturalizam uspio pokazati kako je svaki jezik posebna, autonomna struktura, pa ga u skladu s tim valja i opisivati, ne pokušavati mu nametati deskriptivne kalupe koji su izrađeni za druge jezike.

VII

*

Iako najprije suradnik Praškog lingvističkog kruga a onda osnivač i glavni predstavnik funkcionalističke orijentacije, Andre Martinet je jedna od ključ­nih pojava cjelokupnog lingvističkog strukturalizma i lingvistike našega stoljeća.

Andre Martinet (r. 1908) po formaciji je germanist (većinu germanskih jezika i govori) i lingvist, ali koji se oduvijek zanimao kako za opće probleme ljudskog jezika tako i za konkretne probleme vrlo različitih jezika. Unatoč skromnu građanskom podrijetlu, predratni francuski školski sistem omo­gućio mu je da u pariškim licejima stekne briljantno humanističko i klasičko obrazovanje; tom obrazovanju jamačno u velikoj mjeri duguje sklonost za kritičko mišljenje i jasnoću u formulacijama, kao i potrebu da uvijek vodi računa o činjenicama (»realizam<'). Djetinjstvo u perifernim pokrajinama Francuske (Savoja, gdje se govori frankoprovansalski) omogućilo mu je da zarana stekne senzibilnost za probleme bilingvizma i socijalne aspekte jezika. Na Sorbonni i na Ecole pratique des Hautes Etudes sluša velike lin­gviste Mossea, Vendryesa, Meilleta. Boravi na studiju u Berlinu i u Kopen­hagenu. Pošto je g. 1937. doktorirao (obje su mu disertacije s područja ger­manske lingvistike), g. 1938. Martinet postaje voditelj studija fonologije na Ecole pratique des Hautes Etudes.

V rIo rano, još kao doktorand, dopisuje se s duhovnim vođom Praškoga kruga Trubeckojem (od 1932. do 1938), a svojom suradnjom u glasilu Kruga pri­donio je razradi praške fonologije (naročito u vezi s problemima neutraliza­cije i segmentacije fonema). Njegova dopunska doktorska disertacija (La phonologie du mOl en danois, 1937) prvi je podroban fonološki opis jednog jezika, njegova katedra, od 1938, prva katedra fonologije u svijetu, a raz­voju fonologije pridonio je svojim kritičkim člancima i sintezama s tog pod­ručja. J oš od doba kada se stvarala glosematika prijateljevao je s Hjelmsle­vom, tako da je mogao pratiti nastajanje cijelog ovog impozantnog teoret­skog konstrukta. Njegova recenzija Hjelmslevove knjige (Au sujet des Fon­dements de la theorie linguistique de Louis Hjelmslev, u »Bulletin de la So­ciete de Linguistique de Paris<c, N°-42, 1946, str. 19-42) ostaje do danas jedan od najboljih i najpOUzdanijih prikaza glosematike, koji je dugi niz godina mnogim lingvistima bio i glavni izvor za poznavanje ove teorije.

Za vrijeme rata, kao zarobljenik u njemačkom logoru, proveo je među za­robljenim Francuzima impozantnu fonetsku i fonološku anketu o suvre­menom francuskom izgovoru, a rezultate i interpretaciju objavio je 1945 . (La prononciatioll du franfais contemporain) .

Prije dolaska na Sorbonnu (1955), gdje će do umirovljenja (1978) biti pro­fesor opće lingvistike, deset je godina (1946-1955) bio profesor lingvistike na Columbia University (New York). U SAD se izravno i sustavno upoz­naje s tekstovima američkog strukturalizma kojemu, kao i glosematici, mnogo duguje. No u Americi je također i jedan od pokretača i glavnih animatora Njujorškoga lingvističkog kruga koji je - po riječima R. A. Halla - bio neka vrsta podružnice Praške škole u Americi, i tako pridonio zbližavanju pojedinih strukturalističkih škola. Od 1946. do 1960. uređivao je i glasilo Njujorškog kruga �17 ord kojemu je dao vrlo jasnu fizionomiju.

Mnogi njegovi radovi označili su, kad su se pojavili, granicu među epohama u lingvistici ili u pojedinim njezinim disciplinama (npr. La double articu­lation linguJ"stique, u »Travaux du Cercle Linguistique de Copenhague<c,

VIII

N° 5, 1949, str. 30-37; Econonu"e des changemenls phonetiques, 1955. i dr.), drugi su godinama služili kao prvorazredni praktični uzori (npr. La descrip­tion phonologique . . . 1945, kao knjiga 1956). U nizu radova (Phonology as functional Phonetics, 1949, A functional View of Language, 1962, 21969, La linguistique synchronique, 1965, i dr.) razrađuje svoj funkcionalistički i realistički pristup opisu jezika, a sintezu svog funkcionalističkog viđenja jezika dao je u Elhnents de linguistique generale (1960). Od 1965. izdaje ča­sopis La Linguistique, s funkcionalističkom orijentacijom, koji će postati i službeno glasilo Međunarodnog društva za funkcionalnu lingvistiku (So­eien! internationale de linguistique fonctionnelle).

Pisao je o problemima mnogih jezika, bavio se pitanjima međunarodnih pomoćnih jezika, pokrenuo je, organizirao i koordinirao izdavanje nekoliko fundamentalnih kolektivnih radova o jeziku (Le lallgage, 1968, La linguistique, guide alphabitique, 1969. i dr.). Za razliku od mnogih teoretičara jezika, Martinet nikada nije prezirao i bavljenje praktičnim jezičnim pitanjima i problemima učenja jezika (autor je udžbenika Initiation pratique a l'anglais, 1947, Initiation pratique a l'allemand, 1966) . Baveći se problemima učenja .»materinskog« jezika u školi i pitanjem kako djeci olakšati učenje tako kom­pliciranog pravopisa kao što je francuski, Martinet je - zajedno s gđom Jeanne Martinet - razradio· posebnu metodu učenja ALFONIC. Svoju teoriju primjenjivao je i provjeravao vrlo često na francuskom; tako je 1979. objavio (u suradnji s nekoliko lingvista) prvi potpun funkcionalistički opis gramatike jednog jezika (Grammaire fonctionnelle du franfais) " Izravno i temeljito poznavanje svih glavnih strukturalističkih tokova, te­meljito poznavanje evropske lingvističke i filološke tradicije, praktično zna­nje većeg broja jezika i blistavo opće obrazovanje, receptivnost za sve one elemente drugih škola (od termina do pojmova) koji su se mogli uklopiti u njegovo shvaćanje jezika, sve je to pridonijelo formiran�u njegova funkcio­nalizma i realizma. To je Martinetu omogućilo da stvori most između tra­dicionalne i moderne lingvistike, izmedu evropske i američke lingvistike, između različitih pravaca kojima je ishodište F. de Saussure. Za razliku od drugih strukturalista, Martinet stvara novu terminologiju· samo onda kada je to bilo iz znanstvenih, bilo iz pedagoških razloga nužno, a zauzvrat svaki termin kojim se služi nastoji strogo definirati i detaljno opisati. Ovu težnju za zbližavanjem i .pomirenjem« ne nalazimo jedino II Martinetovu odnosu prema transformacijsko-generativnoj gramatici, a djelomično i prema Ja­kobsonovu binarizmu i, kako sam navodi, .»apriorizmu« i formalizmu. T-G gramatiku Noama Chomskoga i njegovih sljedbenika Martinet, od samoga početka, odbacuje kao pristup jeziku koji ne samo što nije lingvistički (na­topljen je logicizmom i apriorizmom), nego nije ni znanstven.

Pod Martinetovim vodstvom formirao se niz značajnih modernih lingvista ne samo u Francuskoj i SAn nego i mnogim drugim zemljama (Španjolska i Latinska Amerika, Italija, Japan itd.), a svoje pedagoško djelovanje smatra oduvijek bitnim. Radovi su mu - za razliku od mnogih tehnicističkih i rogobatno pisanih strukturalističkih studija - pisani uvijek pristupačno i jasno, a istodobno su uvijek temeljito dokumentirani. On uvijek upozorava na opasnosti od pabirčenja sa svih strana, od lijepljenja gotovih etiketa na jezične činjenice; po njemu, lingvistiku treba učiti prvenstveno od velikih imena (Saussurea, Jespersena, Trubeckoja, Hjelmsleva, Sapira, Bloomfielda,. Jakobsona, Gleasona, Pikea, Harrisa, Joosa, Hocketta itd.), a od njih se može naučiti kako o jeziku valja razmišljati.

IX

*

Kada Martineta nazivamo funkcionalistom a njegovu lingvistiku funkcio­nalnom, onda .valja te termine pobliže odrediti. Zbog različitih vrijednosti koje se pripisuju terminu funkdja, i funkciomi1izam, funkcionalna lingvis­tika mogu označivati bitno različite realnosti. Hjelmslev se, na primjer, smatrao funkcionalistom jer su njega zanimali odnosi među jedinicama (ne jedinice same po sebi), te pak je odnose zvao funkcijama, a jedinice funk­tivima. Ženevijanin Henri Frei govori o funkcionalnoj lingvistici stavljajući je u opreku prema historijskoj lingvistici i prema normativnoj gramatici, a belgijski lingvist i semiolog Eric Buyssens smatra pojam funkcije u lingvis­tici temeljnim (on proučava »diskurs kao funkcionalni dio govora«); sve bismo njih mogli smatrati funkcionalistima, kako se to često i čini. S druge strane, ne samo kao pripadnika Praške škole, nego i zbog toga što se posebno bavio funkcijom pojedinih jezičnih elemenata i funkcijama jezične djelat­nosti (uz tri BOhlerove funkcije, emotivnu ili ekspresivnu, konotativnu ili .. priziv nU«, denotativnu ili referencijalnu, još je izdvojio »fatičku., meta­lingvističku i pjesničku) i R. Jakobsona vrlo često razvrstavaju radije kao funkcionalista nego kako drugačije. Martinetov funkcionalizam nastavlja i razvija Saussureovu i prašku funkcionalističku koncepciju (bez praških teleoloških prizvuka) shvaćajući funkciju u njezinu najočiglednijem i naj­jednostavnijem značenju; za Martineta i funkcionaliste njegove škole funk­cija znači način kako funkcionira prenošenje ljudskog iskustva, kako funk­cionira komunikacija (koja je i osnovna funkcija i osnovni razlog ljudskog jezika). Martinet insistira na komunikacijskoj funkciji jezika, pa prema tome želi odgovoriti na pitanje koji elementi igraju ulogu sa stajališta komunika­cije, kakva je komunikacijska uloga stanovitog elementa i čemu ona služi; tako u pojedinim elementima iskaza otkriva tragove »izbora. (pojam »izbora« ključni je pojam Martinetova funkcionalizma: ili - ili, odnos isključivanja, a u tom smislu i fonologiju shvaća kao »funkcionalnu fonetiku.). Pri analizi jezika Martineta dakle ne zanima fizička realnost niti mišljena realnost koja se očituje u jezičnoj razmjeni, nego ga zanimaju elementi koji su relevantni za funkcioniranje; fizički ga elementi zanimaju upravo onoliko - i samo onoliko - koliko pridonose prenošenju informacije; pri opisu se na te­melju funkcije koju vrše uspostavlja hijerarhijski odnos među jedinicama (razlikovna i zalihosna obilježja, fonemi i varijante, monerni i varijante itd.). Martinetov funkcionalizam ne smijemo dakle shvaćati kao proučavanje sekundarnih, izvedenih funkcija, tj. kao proučavanje dodira jezika s vanjskim svijetom, ni kao proučavanje gramatičkih funkcija (premda ga ne isključuje) nego kao lingvistiku koja se bavi funkcioniranjem ljudskog jezika kao sred­stva za komunikaciju.

S tim u vezi Martinet stalno insistira na »pokoravanju činjenicama., a to znači da pri opisu lingvist od jezika ne smije tražiti ono čega u njemu nema, odnosno jeziku koji opisuje pripisivati pojave i kategorije nekog drugog je­zika; lingvist je dužan proučavati jezik isključivo u njegovu vlastitu funk­cioniranju. Taj stav razboritosti i opreza, koji je u oštroj opreci prema za­vodljivim, smjelim teorijskim pretpostavkama nekih drugih strukturalista (»apriorista«, .formalistac), često se označava kao funkcionalistički, odnosno Martinetov .realizam .... Realizam. između ostaloga znači i to da nikada ne smijemo ispustiti iz vida da je osnovna .funkcija jezika funkcija komunika­cije, 1 drugo da neka jedinica može i mora funkcionirati samo u nekom kon­kretnom jeziku. Naime, za razliku od lingvista koji su se dali u potragu za

x

jezičnim univerzalijama, Martinet čvrsto stoji na stajalištu da svakom je­ziku odgovara posebna organizacija stvarnosti, posebna organizacija poda­taka iz iskustva (s tim je u vezi i arbitrarnost jezičnog znaka), da jezici nisu nomenklature i prema njemu .ništa nije u pravom smislu riječi lingvističko što se ne može od jezika do jezika razlikovati«.

U ovom smislu Martinet funkciju, u hijerarhiji odnosa, stavlja ispred struk­ture; za njega je, naime, strukturalno shvaćanje jezika samo logička dopuna njegova funkcionalnog shvaćanja, odnosno struktura se u jeziku očituje samo kao oblik njegova funkcioniranja. Zbog toga je često izricao negativan sud o tzv. structural sketches, što su ih stanovito vrijeme njegovali naročito Amerikanci, jer ako lingvist promatra samo strukturu, to će ga nužno od­vratiti od pomnog promatranja činjenica i lako će zanemariti sve ono što bi moglo smetati njegovoj teoretskoj konstrukciji.

*

Iako gotovo nema razdjela lingvistike kojim se u svojim mnogobrojnim radovima Martinet nije bavio, obično se ističe nekoliko područja na kojima je dao najznačajnije priloge suvremenoj lingvističkoj misli. Ta su područja opća lingvistika u užem smislu, opća i deskriptivna fonologija, dijakronijska fonologija i tipologija jezika. Pravu sliku o tome što je to Martinetov funk­cionalizam može pružiti samo čitanje njegovih radova. Zato nam nije na­mjera ni da dadnemo iscrpan prikaz cjelokupnog njegova doprinosa suvre­menoj lingvistici, ni podroban opis doprinosa u ovim područjima. Upo­zorit ćemo samo na neke važnije Martinetove priloge, postavke i stavove.

Područje tipologije suviše je specifično i zahtijevalo bi suviše tehnički pris­tup da bismo ga ovdje mogli detaljno prikazati. Zadovoljit ćemo se time da kažemo da je Martinet - polazeći od ozbiljnog Trubeckojeva doprinosa na području fonologije i Sapirova na području morfologije - razradio do danas vjerojatno najupotrebljiviji model opće jezične tipologije (usavršio je Sapirovu tipološku mrežu), i tako učinio odlučan korak da se u tipologiji prevlada humboltovsko-šlegelovsko etiketiranje.

Najveći dio Martinetovih prinosa na planu opće i deskriptivne fonologije postao je već davno svojinom moderne fonologije. Valja ipak napomenuti da u skladu sa svojim funkcionalističkim i realističkim koncepcijama, poi­majući fonologiju kao .funkcionalnu fonetiku«, Martinet smatra da fono­logija mora interpretirati fonetičke . činjenice, jer su upravo one osnovna realnost kojom se mora baviti lingvist, a nikako to nisu različite moguće realizacije .apstraktnog sustava«; dok drugi strukturalisti drže fonem čis­tom psihičkom jedinicom, Martinet smatra da je nužno pribjeći glasovnoj (fizičkoj) supstanciji. No fonologija mora fonetičkim činjenicama pristupati s posebnog stajališta - sa stajališta jezične funkcije glasovnih razlika, kao i sa stajališta na koji se način te razlike upotrebljavaju u danom jeziku, i kakav je njihov funkcionalni učinak. Dalje, na praktičnom planu, imajući na umu simplificiranu i statičku sliku odnosa kakvu su pružali structural sketches, Martinet ističe da fonološki opis mora biti potpun, da on mora uočiti sve ono što je lingvistički relevantno i da se on nikako ne smije shva­ćati - kako su to neki činili - kao shematiziran i .pojednostavnjen« fone-

XI

tički opis. Obavijesna i komunikacijska funkcija objektivan je kriterij za utvrđivanje fonerna, a fonem se zato i može promatrati kao .. funkcionalni glas(c. Strukturalizam i funkcionalizam ponukao je lingviste da se posebno bave općelingvističkim pitanjima, a upozorio je i na potrebu i na korist od raz­vijanja teoretskih pogleda kao vodilje u istraživanju. S druge strane, prvenst­veno sinkronijsko stajalište omogućilo je da se jezične pojave sagledaju u svjetlu promjenljivih čovjekovih potreba, koje onda zahtijevaju i stalno prilagodavanje jezika. Ćini nam se da je ključni Martinetov prilog na planu opće lingvistike, i jedan od kamena temeljaca njegova funkcionalizma, nje­govo rješenje artikuliranosti ljudskog jezika. Martinetov pojam dvostruke artikulacije ljudskog jezika neke je vrste .Kolumbovo jaje« moderne lingvis­tike, nešto što je bilo tako reći općepoznato, ali što je istom Martinet umio uvjerljivo obrazložiti i dovesti na razinu pune svijesti kao načelo općeg ustroj­stva ljudskih jezika (tako reći jedina univerzalna pojava koju Martinet do­pušta). Pri tom je periferno pitanje hoćemo li zadržati samo dvije artikula­cije, kao što čini Martinet, ili ćemo, kao što su neki drugi pokušavali, dodati još i treću (artikulacija na razlikovna obilježja), odnosno treću i četvrtu (ta­kođer i artikulacija na minimalne jedinice značenja) artikulaciju. Mnogo je bitnije da iz ovakve artikuliranosti proistječe izuzetna ekonomičnost orga­nizacije ljudskog jezika (ljudskih jezika); naime, s pomoću ograničenog broja jedinica na svakoj artikulacijskoj razini, zahvaljujući mogućnosti njihova kombiniranja, možemo priopćiti bezbroj iskustava. Upravo u dvostrukoj artikulaciji (artikuliranosti) krije se jedna od tajni i složenosti i bogatstva ljudskog jezika (ljudskih jezika) kao i njegove neograničene iskoristivosti neovisno o situacijama. Po tome ljudski jezik nedostižno nadmašuje sve ostale komunikacijske sustave. Polazeći upravo od funkcije monerna u iskazu, lVlartinet je razradio i kohe­rentan sustav opće sintaktičke analize, a pažnju je usredotočio na analizu strukture i funkcije predikata u rečenici. Odbacujući logičke i psihološke kriterije, on rečenicu analizira isključivo na temelju kriterija jezične funkcije (otkrivajući, s pomoću komutacije, jezične .izbore<c). I moneme, minimalne jedinice prve artikulacije ili minimalne jezične znakove klasificira na temelju njihove funkcije (leksički i gramatički; gramatički: funkcionalni monemi i modalnosti), a s obzirom na funkciju što je obavljaju u rečenici može se utvr­diti i hijerarhijski odnos među njima (predikatni monemi, autonomni mo­nemi, neautonomni/zavisni monemi, funkcionalni monemi).

J ednako je originalna i zanimljiva (iako vrlo daleko od toga da bude opće prihvaćena) i Martinetova analiza .riječi«. Naime, Martinet dopušta da se riječ može smatrati realnošću u okviru pojedinih konkretnih jezika, ali da ju je sa stajališta opće lingvistike nemoguće na zadovoljavajući način defini­rati. Naprotiv, monerni kao minimalne značenjske jedinice mogu se za sve jezike jednoznačno definirati.

Na planu analize značenjskih jedinica Martinetu se često prigovaralo da je zanemarivao, pa i zaobilazio problem značenja. Bilo bi svakako zanimljivo vidjeti sustavnu analizu značenja u Martinetovoj izvedbi. Iako on analizu značenja ne smatra ni zabranjenom zonom ni područjem koje bi imalo neku prednost pred drugima, valja u vezi s tim imati na umu nekoliko činjenica. Prvo, Martinet smatra da se sve ono što je na planu značenja lingvistički relevantno mora očitovati negdje na planu izraza. Drugo - a i ovdje je Mar­tinet opet .realist« - nijedno područje toliko ne izmiče objektivnoj analizi

XII

kao područje značenja, nigdje se toliko kao pri opisivanju značenja lingvist ne izlaže opasnostima od introspekcije. Osim toga, prema Martinetu, zna­čenje je dobrim dijelom nejezična (izvanjezična) realnost, ono se često svodi na proučavanje odnosa između jezika i vanjskog svijeta.

Dodajmo također da je Martinet čisto lingvističkim razmišljanjem (bez pomoći matematike) došao do gotovo identičnih zaključaka u vezi s frekven­cijom riječi u jeziku do kojih su došli G. K. Zipf i njegovi nastavljači (ako se riječi poredaju po silaznom redoslijedu frekvencije, onda je frekvencija jedne riječi upravo proporcionalna s njezininl rangom na popisu frekvencija).

Polazeći od dostignuća Praške škole (Trubeckoja, i posebno Jakobsona) na području dijakronijske fonologije, kao i od svoje funkcionalističke kon­cepcije jezika (dvostruka artikulacija, ekonomija, funkcionalni učinak itd.) Martinet je najsmjelije od svih strukturalista istraživao probleme jezičnog razvoja, a sinteza njegovih pogleda sadržana je u njegovu klasičnom djelu Economie des changements phonitiques (1955). Iako u tom djelu nastoji po­vezati i »pomiriti« tradicionalnu komparativnu i historijsku lingvistiku s fonologijom, on formulira vrlo originalnu, dobro argumentiranu i dokumen­tiranu teoriju o jezičnom razvoju, posebno fonološkom. Za razliku od tra­dicionalne komparativno-historijske lingvistike, Martinet nastoji objasniti jezični razvoj prije svega odnosima u samom jeziku. Osnovni pokretač je­zičnog razvoja je antinomija koja postoji između komunikacijskih potreba (tj. potrebe za maksimalnim brojem jedinica koje bi među sobom bile što različitije) i urođene ljudske težnje za manjim naporom (tj. težnja za što manjim brojem jedinica koje se među sobom što je moguće manje razlikuju; to je čovjekova težnja da svoju psihičku i fizičku aktivnost svede na mini­mum). Na svakom stupnju jezičnog razvoja uspostavlja se ravnoteža između ove dvije težnje kako bi se postigao što bolji funkcionalni učinak, a to je ekonomija jezika. Savršeni se sklad između ove dvije suprotne težnje nikada ne može postići zbog inercije (inertnosti) i zbog asimetrije (asimetričnosti) govornih organa (npr. između prednjeg i stražnjeg dijela usne šupljine po­stoji težnja za paralelizmom u tvorl?i glasova, �i je »manevarski prostor« za realizaciju glasova u prednjem dijelu usne šupljine, pri iStom kutu otvo­renosti, mnogo veći, a svaki fonem mora za svoju realizaciju imati dovoljno velik sigurnosni prostor koji će mu omogućiti da se ne pomiješa s drugim, susjednim fonemima). Upravo zbog toga, mnoge artikulacijske kombina­cije koje su načelno sasvim prihvatljive, postaju fonetski teške ili čak neiz­vedive. Razlikujući sintagmatsku i paradigmatsku ekonomiju, dovodeći u vezu s jezičnim razvojem različite promjenljive sinkronijske faktore (npr. frekvencija, korelacijski odnosi, pojam praznog polja i s!.), dovodeći u vezu s razvojem načelo maksimalne diferencijacije i ekvidistancije među fonemima, Martinet je uvjerljivije i koherentnije nego bilo tko prije njega uspio objas­niti mnoge mehanizme jezičnog razvoja. Nijedno ozbiljno proučavanje je­zičnog razvoja ne qlože zaobići njegovu nenadmašenu knjigu (Economie ... ) i mnogobrojne druge radove posvećene ovim problemima.

Sva pitanja koja smo ovdje pokušali u osnovama naznačiti sustavno su, po­vezano, kao dio cjelovite teorije, izložena u Martinetovim OsnO'Vama opće lingvistike.

XIII

Riječ unaprijed

Kada pomislimo koliko je za čovjeka prirodno i koliko korisno poistovjeći­vati svoj jezik sa stvamo!ću, pogađamo koliko mu je umovanja trebalo da bi ih razdvojio i učinio od njih posebne predmete proučavanja. Poznata je anegdota o Tirolcu koji, vrativši se iz Italije, svojim zemljacima hvali čari te zemlje, ali dodaje da su njezini stanovnici jamačno veliki ludonje kada uporno zovu cavallo ono za što svaki čovjek obdaren zdravim razumom zna da se zove Pjerd. Možda je ovakvo poistovjećivanje riječi sa stvarima pred­uvjet za nesvjesnu i nesmetanu upotrebu jezika, ali ga mi svakako moramo premašiti želimo li od uporabe jezika prijeći njegovu promatranju. Prvi takvi napori doveli su do poistovjećivanja jezika s razumom: logika, u svom počelu, označuje umijeće govorenja. To je, naravno, značilo izložiti se opasnosti da se razumno i logično traži u najgorim nedosljednostima vlas­titoga jezika, ili pak da se propisuje ondje gdje se činilo da upotreba nije u skladu s razumom. Uspoređivanje jezika, izvođeno najčešće s historicistič­kim primislima, dalo je nazreti raznolikost jezičnih struktura. Ako je, prema tome, ljudski razum i dalje ostajao jedinstven, oblici jezika nisu se s njim mogli brkati. Na jezik je dakle trebalo gledati kao na odraz misli, misli za koju se moglo nazreti da je više određuju dru!tvene strukture nego što se ona podvrgava zakonima logike. Lingvistika je na taj način postala psiho­lo!kom i sociolo!kom, a ostala je takvom sve dotle dok je svojom zadaćom smatrala proučavanje razvojnih činjenica, a ne otkrivanje obilježja od ko­jih se ljudski jezik sastoji. Jedino je strogo sinkronijsko stajalište moglo do­pustiti da se jezične činjenice pročiste izdvajanjem iz promjenljivih čovje­kovih potreba koje u svakom času zahtijevaju prilagođivanje jezičnoga sredstva.

Nakon objavljivanja knjige Cours de linguistique ginirale (Tečaj opće lingvis­tike) Ferdinanda de Saussurea, u kojoj je sinkronijska analiza prikazana kao polazni i temeljni postupak ove discipline, opravdanost potpuno auto­nomne opće lingvistike postaje nedvojbena. Uza sve to Saussureovo je uče­nje dalo ploda jedino kad je bilo nakalemljeno na druge podloge. Različiti strukturalistički pravci morali su, otprve ili nakon traženja, ukloniti iz njega sve što je tu još ostajalo oronuloga : manje ili više eksplicitan psihologizam koji onemogućava da se fonematskoj artikulaciji dadne potpuno lingvistički status, i koji ne dopušta da se razabere kako je sve ono što u jeziku ima neku važnost predstavljeno, u ovom ili onom obliku, na svakoj točki govornoga kruga.

Današnji se .. strukturalisti« slažu u tome što kao princip postavljaju prim ar­nost sinkronijske analize i što odbacuju svaku introspekciju. Izvan toga, stajališta se i metode od jedne škole do druge ili od jednog pravca do drugog vrlo mnogo razlikuju, a terminološkim su podudarnostima često zastrte bitne razlike. Treba stoga odustati od namjere da se u jednom i istom djelu prikaže skup doktrina koje kolaju među suvremenim lingvistima. Ne treba ni reći da bi pokušaj sinkretizma bio osuđen na neuspjeh. Načela i metode

xv

što smo ih izložili u onome što slijedi, obilježeni su, u odnosu na svoje tak­mace, s više realizma i manje formalizma ili apriorizma. Ako je autoru do-

'pušteno da ovo sa svom skromnošću napiše, to je zato što današnji teore­tičari ne preporučuju uvijek pokoravanje činjenicama. Težište ćemo staviti kako na funkciju jezičnih jedinica tako i na strukture što ih one tvore. Na­kon sinkronije, čitatelj će ovdje ponovno naići i na bavljenje dijakronijom, a da se pri tom, naravno, ova dva stajališta nikada ne brkaju. Različiti dije­lovi ove knjige nedvojbeno svi odražavaju autorove sklonosti i njegovu osob­nost, no u različitim stupnjevima. Načela fonološke analize odavna su po­stala opće poznatima. Naprotiv, ono što je u glavi 4. rečeno o sintaksi, novo je, odviše novo za priručnik kao što je ovaj. Potreba da izložimo metodu opisa koja bi koherentno obuhvatila sveukupnost jezičnih činjenica, pri­nudila nas je da pođemo ispred rezultata koji su, premda slabo usklađeni, težili tome da za značenjske jedinice stvore ono što fonologija predstavlja za razlikovne jedinice. Ono što smo u glavi 5. i 6. rekli o raznolikosti upo­treba i o dinamici jezika, jamačno je manje originalno; sve je to već ranije u ovom ili u onom obliku bilo rečeno; no još smo daleko od toga da ono što se ondje nalazi bude opće prihvaćeno.

Predgovori se malo čitaju. Ako se ipak koji početnik upusti u to da preleti ovaj predgovor, neka zna da ga nismo napisali misleći na nj. Nadamo se da će mu se izravnije dostupnim učiniti tekst samoga djela i da će se, ako zaželi, vratiti na ove prve stranice kad ga pročita, da će bolje uočiti koje mjesto pripada autorovu učenju u okviru suvremenog lingvističkog istraživanja.

XVI

Predgovor izdanju iz godine 1980.

Kao što smo naznačili u riječi unaprijed, četvrto poglavlje ovih Osnova išlo je ispred dostignuća kolektivnog napora kako bi, na točno određenim osno­vicama, moglo smjestiti proučavanje značenjskih jedinica u funkcionalni okvir u pravom smislu riječi. Oduševljenje za stanovite lingvističke teorije i prakse koje se temelje na pretpostavkama jako različitima od naših, nije ni zaustavilo pa čak ni usporilo razvoj - ni po opsegu ni po dubini - onoga teoretskog i metodološkog aparata koji je u prvim izdanjima ovog djela po­stojao samo u zametku. Ovakav su razvoj poduprli kako više opisa jezika koji su bili predmetom objavljenih ili neobjavljenih doktorskih disertacija, tako i kolektivni rad što se odvijao na mojim seminarima na Skoli visokih studija (Ecole des Hautes Etudes).

Neke rezultate ovih istraživanja uvrštavali smo u uzastopna izdanja ovoga djela, no prilično diskretno, radije u obliku dodataka prvobitnome tekstu negoli izmjenjivanjem samoga teksta. Prilikom prijevoda Osnova na turski, vijetnamski i islandski učinilo se nužnim da se neki razdjeli napišu ponovno kako bi se jače istaknula vrijednost stanovitih pojmova koji su se pokazali temeljnima; istodobno se učinilo nužnim da se iz njih uklone neki drugi pojmovi, kao oni za koje sam najprije mislio da će biti dobro ako ih preuz­mem za svoj račun, no koje funkcionalistička praksa nije zadržala, ili pak oni koji su neke istraživače mogli odvesti na krivi trag.

Ovakvo dotjerivanje nije dovelo do toga da se izmijeni ekonomičnost djela. Samo jedan razdio (4-39) nije zadržao ništa od svojega prvobitnog sadr­žaja. No sve one novine što ih, zbog poštovanja izvornog plana ovoga djela, nismo mogli uvrstiti u jedno od šest poglavlja, nalaze se od sada okupljene u dodacima na kraju knjige. Pojmovi prikazani u ovim dodacima dolaze u terminološkom indeksu.

S druge smo strane dotjerali i, posebice, rasteretili bibliografiju. Danas nije teško obavijestiti se o tokovima suvremene lingvistike, pa se ovdje mo­žemo · zadovoljiti time što ćemo uputiti na publikacije i radove posvećene funkcionalnoj lingvistici.

Za čitaoce koji su se služili prethodnim izdanjima ovoga djela, bit će korisno da osim Dodataka na kraju knjige (s oznakama od D l do 0 1 3) konsultiraju i ove razdjele : 1-8 do I - l l , 2-12, 2-28, 3-35, 3-:-40 i cjelokupno poglavlje IV, a posebice od 4-1 3 do 4-22, 4-26 te od 4-32 do 4-47.

XVII

Predgovor hrvatskom izdanju

Cesto mi je bivalo žao što ovo djelo nije izravno dostupno obrazovanom čitateljstvu u Jugoslaviji, zemlji gdje imam toliko prijatelja među lingvis­tima i među nelingvistima, i gdje jezični problemi igraju bitnu ulogu u jav­nom životu. Koliko je god objavljivanje knjige Jezik i funkcija u Sarajevu 1 973. bilo dobrodošlo, a to je prijevod moje knjige Functional View of Language od Nikole Kovača, nije mi se činilo da je ono ispunilo prazninu . Zato sam vrlo zahvalan svome prijatelju Augustu Kovačecu što je - inte­ligentno, kompetentno i sa znanstvenom čestitošću kakva mi je kod njega poznata - pripremio i dao objaviti hrvatski prijevod Osnova opće lin­gvistike. Ovaj je prijevod napravljen prema izdanju od g. 1 980. u kojem sam preradio, kadšto vrlo korjenito, stanovit broj razdjela i dopisao nekoliko dodatnih stranica. On dakle pruža, nužno u zgusnutu obliku, vjernu sliku onoga kako ja danas, dvadeset i dvije godine nakon objavljivanja prvobit­nog teksta, shvaćam probleme što ih postavljaju ljudski jezik (langage) i posebni jezici (langues) u svom funkcioniranju i svom razvoju.

Valja možda spomenuti da sam danas sklon tome da izrijekom navedem sta­novite konstatacije koje se ovdje pojavljuju samo među recima : ne samo š�o se, kako se to konstatira u razdjelu 6- 1 , u svakom času svaki jezik mijenja, nego izmedu funkcioniranja i razvoja nema nikakva proturječja; jezik se mijenja zato što funkcionira. Ovakva formulacija, koja će se nesumnjivo nekima moći činiti paradoksalnom, proizlazi izravno iz onoga što je u raz­djelu 6-5 rečeno o uvijek nestainoj ravnoteži između potreba komunikacije i inercije pojedinca i društva. U istom ovom smislu, ja ću danas insistirati na tome kako razvoj potreba i struktura društva izravno utječe na prirodu, raznolikost i stupanj eksplicitnog iskazivanja sintaktičkih odnosa. Pri svemu tome ja nikada neću smetnuti s uma stalni otpor mijenjanju što ga stvara onakva struktura jezika kakva je bila usvojena u toku njegova učenja. Sve je to sadržano u ovome djelu, ali bismo bili sretni kada bi ovih nekoliko redaka moglo potaknuti pažljiva čitatelja da sve ovo jasno uoči, da iz toga izvuče sve zaključke i da od toga pođe dalje.

Ovdje nećemo naći potpunu shemu prikaza sintakse. Međutim, u toku pos­ljednjih dvadeset godina ostvareno je više opisa koji su se izravno nadahnji­vali Osnovama. Dokazano je da upućeni lingvist može, na ovakvim teme­ljima, dati funkcionalistički opis jezika koji već izabere. Taj pak će opis obogaćivati to više ako se ne povodi ropski za kakvim unaprijed utvrđenim uzorom.

Andre Martinel

XIX

Poglavlje 1.

Lingvistika, ljudski jezik i jezici

l- l . Lillgvistika Ilije presk1'ipn'v1Za dt"scipHna

Lingvistika je znanstveno proučavanje ljudskog jezika. Za neko proučavanje kažemo da je znanstveno onda kada se temelji na pro­matranju činjenica a suzdržava se od toga da predlaže izbor između ovih činjenica u ime stanovitih estetskih ili moralnih načela . .. Znanstveno« stoji dakle u opreci prema "preskriptivnomu«(. Posebno je važno insistirati na znanstvenom a ne preskriptivnom proučavanju kada je riječ o lingvistici. Kako je predmet te znanosti ljudska djelatnost, u velikoj smo napasti da napustimo područje nepristrana promatranja pa da preporučujemo stano­vito ponašanje, da više ne bilježimo ono što se stvarno govori, nego propi­sujerno kako treba reći. Teškoća da se znanstvena lingvistika odijeli od nor­mativne gramatike podsjeća na onu što se javlja pri pokušaju da se prava znanost o moralu odvoji od morala sama. Povijest nam pokazuje da su oni koji su se bavili ljudskim jezikom ili jezicima doskora to činili s izričitim ili s očiglednim preskriptivnim nakanama. J oš i danas čak i obrazovano francusko općinstvo gotovo i ne zna da postoji znanost o jeziku različita od školske gramatike i od normativne djelatnosti pisaca i javnih radnika. No pred primjerima La lettre que i' at" Icrt"t (po normi : La Lettre que i' at" lerite »pismo koje sam napisao«(), occast"on II profiler (po normi : occanon dont on peut Iii fautl profiter .. prilika koja se može Ikoju trebal iskoristiti.), la femme que je Lui ai parll (po normi : la femme dont je lut" ai parll .. žena o kojoj sam mu /joj! govorio«) suvremeni će lingvist podjednako odbaciti i kreposno zgražanje purista i radost ikonoklasta. U ovim primjerima on vidi samo činjenice koje treba zabilježiti i objasniti u okviru upotreba u kojima one dolaze. On neće iznevjeriti svoju ulogu izazove li prosvjede ili poruge jednog dijela sluša­teljstva i ravnodušnost drugog; no on se sam neće prikloniti nijednoj strani,

1 -2. Glasovnost (ili glasovni kafa.kler) ljudskog jezika

Lingvist proučava' ljudski jezik. Mogli smo ovo i ne precizirati jer su druge upotrebe. riječi "jezik«( (langage) gotovo uvijek metaforičke : .. jezik životinja«( izmislili su basnopisci, .. jezik mrava« više je pretpostavka no podatak do kojeg smo došli promatranjem ; .. jezik cvijeća« je konvencija poput tolikih drugih. U običnu · govoru »jezik« (langage) označava upravo sposobnost što je ljudi imaju da se sporazumijevaju s pomoću glasovnih znakova. Ova glasovnost, ili glasovni karakter (fr. caractere vocal), ljudskog jezika zavređuje da se njome pozabavimo. Već tisućama godina u civiliziranim se zemljama dosta često upotrebljavaju slikovni ili pismeni znakovi koji odgo­varaju glasovnim znakovima jezika. To 'zovemo pismom. Do izuma fono-

1

grafa svaki je izgo�oreni glasovni znak bio smjesta uhvaćen ili zauvijek iz­gubljen. Pisani je znak, naprotiv, trajao koliko i njegova podloga, kamen, pergament ili papir, i crte što ih je na njoj ostavilo dlijeto, šilo ili pero. Upravo je to sažeto u izreci verba volant, scripta manem (»riječi lete, zapisano ostaje«). Zbog ove dovršenosti pisane su stvari stekle znatan prestiž. U pisanom se obliku do danas prenose literarna djela (nazvana uostalom tako upravo zbog tog pisanog oblika) koja su još uvijek osnovicom naše kulture. Za svaki znak alfabetska pisma imaju slijed slova koja su dobro odvojena u tiskanim teks­tovima, a škola nas nauči da ih raspoznajemo. Svaki obrazovani Francuz zna, na primjer, od čega se sastoji pisani znak temps (»vrijeme«), ali bi mu teško bilo razlučiti sastavne dijelove odgovarajućeg glasovnog znaka [ta]. Sve ovo pridonosi u stvari tome da obrazovani ljudi glasovni znak poisto­vjećuju s njegovim grafičkim ekvivalentom, te da se ovaj drugi nametne kao jedini valjani predstavnik čitava skupa.

Ipak zbog svega ovoga ne treba zaboraviti da su znakovi ljudskog jezika prvenstveno glasovni, da su tokom stotina tisuća godina ti znakovi bili is­ključivo glasovni, i da još i danas većina ljudskih bića zna govoriti a da ne zna pisati. Govoriti naučimo prije nego pisati : čitanjem se dub lira govor, nikada obratno. Proučavanje pisma predstavlja disciplinu koja je različita od lingvistike premda joj se u praksi pripaja. Lingvist se dakle iz principa ne obazire na grafiju. On je razmatra samo onoliko - a to je općenito uzevši malo - koliko grafija utječe na oblik glasovnih znakova.

1 -3. Jezik kao ljudska institucija

o jeziku se često govori kao o ljudskoj sposobnosti. Mi smo i sami već upo­trijebili ovaj termin, ali mu nismo pripisali neko strogo određeno značenje. Odnosi između čovjeka i njegova jezika j!1mačno su i suviše osebujni a da bismo jezik bez oklijevanja mogli svrstati u neki širi tip određenih funkcija. Nikako ne bismo mogli tvrditi da je jezik rezultat obavljanja prirodne funk­cije kojega organa, onako kao što su disanje ili hod razlogom, da tako ka­žemo, za postojanje pluća ili nogu. Govori se doduše o govornim organima, ali se obično dodaje da je primarna funkcija svakoga od njih nešto sasvim drugo : usta služe za uzimanje hrane, nosna šupljina za disanje i tako dalje. Moždana vijuga u kojoj su neki htjeli vidjeti centar govora jer je često s njezinim ozljedama bila povezana afazija, jamačno stoji u stanovitoj svezi s obavljanjem jezičnih funkcija. No ništa ne dokazuje da je upravo to njezina prva i bitna funkcija.

Takve nas okolnosti navode na to da jezik (langage) svrstamo među ljudske institucije (fr. institutions humaines), a takav način gledanja pruža neosporne koristi : ljudske su institucije rezultat života u društvu; to upravo vrijedi i za jezik koji se po svojoj biti može shvatiti kao sredstvo komunikacije. Ljud­ske institucije pretpostavljaju upotrebu najrazličitijih sposobnosti; one mogu biti vrlo raširene, i štoviše univerzalne poput jezika, a da pri tom ne budu identične od jedne zajednice do druge. Obitelj, na primjer, karakterizira jamačno sve ljudske skupine, ali se ona u raznim sredinama javlja u razli­čitim oblicima. Isto se tako jezik, premda identičan u svojim funkcijama, razlikuje od jedne zajednice do druge tako da može funkcionirati samo među pripadnicima stanovite skupine. Kako pak institucije nikako nisu unaprijed zadane, nego su rezultat života u društvu, one nisu nepromjenljive ; one se

2

-

mogu mijenjati zbog različitih potreba i pod utjecajem drugih zajednica. Vidjet ćemo da nije drugačije ni s različitim oblicima ljudskoga jezika (fr. langage) što ih predstavljaju konkretni jezici ( fr. langues).

1-4. Funkcije jezika

Ipak, ako kažemo da je jezik institucija, samo ćemo djelomično objasniti prirodu te pojave. Označimo li jezik, premda metaforički, kao sredstvo ili instrument, to će u vrlo korisnom smislu skrenuti pažnju na ono po čemu se jezik razlikuje od drugih institucija. Bitna funkcija takva sredstva (fr. instru­ment) kakvo je (stanovit konkretan) jezik, jest funkcija komunikacije (fr. com­munication) : francuski je, na primjer, prije svega sredstvo koje ljudima .. fran­cuskog jezika« omogućuje da stupe u svezu jedni s drugima. Premda se svaki jezik u toku vremena mijenja, vidjet ćemo da je to u biti zato da bi se na naj­ekonomičniji način prilagodio tome da zadovolji potrebe za komunikacijom u zajednici koja njime govori.

Pazit ćemo ipak da ne zaboravimo da jezik vrši i druge funkcije osim one koja treba osigurati uzajamno razumijevanje. Jezik u prvom redu služi, da tako kažemo, kao oslonac mislima, i to u tolikoj mjeri da bismo se mogli zapitati bi li mentalna aktivnost kojoj nedostaje okvir nekog jezika, zaslu­žila u pravom smislu riječi da se zove misao. No na psiholozima je, a ne na lingvistima, da kažu o tome svoj sud. Covjek s druge strane upotrebljava jezik da bi se izrazio, tj. da bi analizirao ono što osjeća, ne mareći pri tom suviše za reakcije eventualnih slušatelja. On u tome nalazi priliku da se po­tvrdi u svojim vlastitim očima i u očima drugih, a da pri tom ne postoji prava želja da se nešto priopći. Jednako bi se tako moglo govoriti o estetskoj funk­ciji (ljudskog) jezika koju bi bilo teško analizirati, toliko se prisno ona miješa s funkcijom komunikacije i funkcijom izražavanja. Kako god bilo, upravo komunikaciju, tj. uzajamno razumijevanje, treba zapamtiti kao središnju funkciju sredstva kakvo je jezik. U tom je pogledu značajno što društvo iz­vrgava ruglu solilokvij, tj. takvu upotrebu jezika kojoj je jedina svrha izra­žavanje. Tko se želi samo izražavati bez bojazni od pokude, mora sebi naći općinstvo pred kojim će igrati komediju jezične razmjene. Sve uostalom navodi na to da bi se jezik svakog pojedinca brzo iskvario kad ne bi bilo potrebe da ga drugi razumiju. Upravo ova stalna potreba održava ovo sred­stvo u dobru stanju koje omogućava funkcioniranje.

l -S. JeStI li jezid nomenklature?

Po vrlo naivnom ali vrlo raširenom shvaćanju jezik bi bio repertoar riječi, tj. glasovnih (ili grafičkih) proizvoda, od kojih svaka odgovara jednoj stvari. U posebnom repertoaru koji je poznat pod imenom francuskoga, stanovitoj životinji, konju, odgovarao bi odredeni glasovni proizvod [š�val] što ga pravopis prikazuje oblikom cheval. Razlike među jezicima svodile bi se prema tome na razlike u označavanju (fr. designation) : za konja bi se en­gleski reklo horse a njemački Pjerd; učenje drugog jezika sastojalo bi se jed­nostavno u tome da se zapamti nova nomenklatura koja je na svim točkama paralelna sa starom. Nekoliko slučajeva u kojima svakako valja utvrditi od­stupanje od ovakva paralelizma činilo bi .. idiomatske izraze«. I sami bi se

3

joj boli specifično. Svaka se od njih može naći u sasvim drugim konteks­tima da bi izrazila drugačije činjenice iz iskustva : mal, na primjer, u il fait le mal ( .. pravi se zaOt), tete u il s'est mis tl leur tIte ( .. stao im je na čelo, postao im je vođom.). Primjećujemo koliku ekonomičnost predstavlja oya prva artikulacija : mogli bismo pretpostaviti takav sistem komunikacije gdje bi određenoj situaciji, određenom podatku iz iskustva odgovarao poseban krik. No dovoljno je sjetiti se beskrajne raznolikosti takvih situacija i takvih činjenica iz iskustva, pa da shvatimo da bi takav sustav, ako bi trebalo da posluži istoj svrsi kao i naši jezici, morao sadržavati toliko zamašan broj različitih znakova da ih ljudsko pamćenje ne bi moglo uskladištiti. Neko­liko tisuća jedinica kao što su tete, mal, ai, la koje se na razne načine mogu kombinirati, omogućuju nam da priopćimo više stvari no što bismo to mogli milijunima različitih neartikuliranih krikova.

Prva je artikulacija način prema kojemu je uređeno iskustvo koje je zajed­ničko svim članovima određene jezične zajednice. Lingvistički se komuni­cira samo u okvirima toga iskustva, a ono se pak nužno ograničava na ono što je zajedničko značajnom broju pojedinaca. Originalnost misli moći će se očitovati samo u neočekivanom povezivanju jedinica. Osobno iskustvo koje se ne može priopćiti u svojoj jedinstvenosti, raščlanjuje se na slijed jedinica od kojih je svaka slabo specifična a poznata je svim članovima za­jednice. Veća će se specifičnost postići dodavanjem novih jedinica, na pri­mjer pridodavanjem pridjeva kakvoj imenici, priloga pridjevu ili, govoreći općenito, dodavanjem odredbenica (determinanata) određenici (determi­natu). Kreativnost onoga koji govori može se odvijati u ovom okviru.

Svaka jedinica prve artikulacije, kao što smo već vidjeli, ima značenje i gla­sovni (ili [onički) oblik. Ona se ne bi mogla raščlaniti (analizirati) na manje uzastopne jedinice koje bi imale značenje : cjelina tete znači "glava«, a di­jelovima te- i -te ne mogu se pripisati različita značenja kojih bi zbroj od­govarao značenju .. glavat. No glasovni se oblik, naprotiv, može raščlaniti na slijed jedinica od kojih svaka pridonosi tome da se tete (ftetl .. glava«) na primjer razlikuje od drugih jedinica kao što su bete (/betl .. životinja«), tante (Itati .. tetat) ili terre (fteri .. zemlja«). To je ono što se označava kao druga artikulacija ljudskog jezika. Riječ tete sadržava tri takve jedinice, a mi ih možemo prikazati s pomoću slova tet koja dogovorno stavljamo među kose zagrade, dakle Itet/. Primjećujemo koliku ekonomičnost predstavlja ova druga artikulacija : kada bismo za svaku minimalnu značenjsku jedinicu morali imati specifičan glasovni proizvod koji se ne može analizirati, trebalo bi ih razlikovati na tisuće, a to bi bilo nespojivo s artikulacijskim (izgovor­nim) mogućnostima i auditivnom (slušnom) osjetljivošću ljudskoga bića. Zahvaljujući drugoj artikulaciji jezici se mogu zadovoljiti s nekoliko dese­taka različitih glasovnih proizvoda koji se međusobno kombiniraju da bi se dobio glasovni oblik jedinica prve artikulacije : tete, na primjer, u dva navrata upotrebljava glasovnu jedinicu koju mi predstavljamo s pomoću znaka Itl, a između ta dva Itl umeće drugu jedinicu što je bilježimo zna­kom leI.

6

1-9. Temeljne jezične jedinice

Iskaz kao što je j'ai mal a la tite (,boli me glava«) ili dio takva iskaza koji ima značenje, kao j'ai mal ( .. boli me«) ili mal (,bol, zlo«), zove se jezičnim zna­kom (fr. signe linguistique). Svaki se jezični znak sastoji od označenog (fr. signifi e), a to je njegovo značenje ili njegova vrijednost što ćemo ih bi­lježiti među navodnicima (,boli me glava«, 'boli me., ,bolo), i oz�ačitelja (fr. signifiant) zahvaljujući kojemu se znak očituje (manifestira), a njega ćemo prikazati među kosim zagradama (fž e mal a la teti, lž e mall, Imali ili pak u hrvatskom Iboli me glaval, Iboli mei, Ibol/). Naziv znak (fr. signe) u svakodnevnom se jeziku daje označitelju. Jedinice s vlastitim označenim i označiteljem koje se dobivaju prvom artikulacijom znakovi su, i to mini­malni znakovi jer se nijedan od njih ne može analizirati na slijed znakova. Nema opće prihvaćenog termina da se označe ove jedinice. Mi ćemo ovdje upotrebljavati termin monem (fr. moneme).

Kao i svaki znak, monem je jedinica sa dvije strane, označenom stranom, a to je njegovo značenje ili njegova vrijednost, i označitelj skom stranom s pomoću koje se očituje u glasovnom obliku, i koja se sastoji od jedinica druge artikulacije. Ove se posljednje jedinice zovu fonemima (fr. phonemes).

U iskazu kojim smo se ovdje poslužili ima šest monerna koji se poklapaju s onim što u običnu jeziku zovemo riječima : j' (za je), ai, mal, a, la i tite. No iz toga ne bi valjalo zaključiti da je 'monem« samo učeni ekvivalent za »ri­ječ.. U riječi kao travaillons ('radimo«) dva su monerna : travaill- Itravajl, koji označava stanovit tip djelatnosti, i -ons 101, koji označava osobu koja govori i još jednu ili dvije druge osobe.

Nećemo se previše žuriti da napravimo razliku između monerna tipa trava,'ll­i monema tipa -ons tako što bismo stavili u opreku 'semanteme« (fr. seman­temes), koji bi imali značenje, i ,morfeme« (fr. morphemes), koji bi - a to bi bilo netočno - imali samo oblik; ili pak tako što bismo prve označili kao ,lekseme. (fr. lexemes), tj. kao moneme koji pripadaju leksiku. Vidjet ćemo dalje (4-19) da temeljna razlika nije razlika između monerna leksika i mo­nema gramatike, nego razlika između monerna koji su označitelj i odnosa (fr. indicateurs de relations) i drugih.

Kod mnogih autorp. naziv ,morfem« označava minimalni znak, dakle naš monem, ali samo onda kada odgovara posebnim uvjetima koji od jednog do drugog autora variraju; zato je dvosmisleni termin ,morfem« bolje iz­bjegavati.

1- 10. Linearni oblik i glasovni karakter

Svaki se jezik očituje dakle u linearnom obliku svojih iskaza (ili izričaja), koji predstavljaju ono što često zovemo govornim lancem (fr. chaine parlee). Taj linearni oblik (fr. forme lineaire) ljudskog jezika proizlazi u krajnjoj analizi iz njegove glasovnosti ili njegova glasovnog značaja, karaktera (fr. caractere vocal) : glasovni se iskazi nužno odvijaju u vremenu i uho ih nužno prima kao slijed. Sasvim je drugačije s komunikacijom slikovnog tipa koja se prima posredstvom vida : slikar, očito, sukcesivno slika elemente svoje slike, ali gledatelj prima poruku kao cjelinu ili pak sukcesivno, ovim ili onim redom, obraća pažnju na elemente poruke a da to nimalo ne utječe

7

na vrijednost poruke. Vizualni sistem komunikacije, poput onoga što ga predstavljaju ploče s prometnim znakovima, nije linearan nego dvodimen­zionalan. Linearnošću jezičnih iskaza objašnjava se uzastopnost (sukcesiv­nost) monerna i fonerna. U ovim sljedovima poredak fonerna ima razlikovnu (distinktivnu) vrijednost podjednako kao i izbor ovoga ili onoga fonerna : znak maZ ImalI ( .. bol, zlo«) sastoji se od istih fonerna kao i znak Zame Ilaml C»oštrica«) a ipak se s njim ne brka. Nešto je drugačije s monemima. Dakako da iskaz Ze ehasseur tue Ze Zion (»lovac ubija lava«) znači nešto drugo nego Ze Zion tue Ze chasseur (»lav ubija lovca«), ali nerijetko jedan znak može u is­kazu mijenjati mjesto bez znatnije izmjene značenja : iZ sera Za, mard,' (.»bit će ondje u utorak<c) i mardi, iZ sera Za (.»u utorak će biti ondje<c). S druge se strane događa dosta često da skupine morfema imaju iste ovakve slobode jer je njihov odnos prema ostalom dijelu iskaza označen (marque) bilo nji­hovim značenjem (iZ y a eu tm drame, Za nuit derniere .»dogodila se drama -prošle noći<c ili Za nuit derniere z'Z y a eu un drame »prošle se noći dogodila drama«), bilo jednim od monerna o kojem se radi, a kojemu je upravo to i funkcija (par la route, e' est plus court »cestom je kraće<c ili e' est plus court par la route »kraće je cestom«).

l - l l . Dvostmka artikulacija t' ekonomičnost ljudskog jezika

Tip organizacije što smo ga upravo ocrtali postoji u svim jezicima koji su do danas opisani. Čini se da se ljudskim zajednicama on nameće kao tip koji je najbolje prilagođen čovjekovim potrebama i čovjekovim mogućnos­tima. J edino ekonomičnost koja proizlazi iz dviju artikulacija omogućava da se dobije komunikacijsko sredstvo za opću upotrebu i koje je sposobno toliko informacije prenijeti tako jeftino.

Kada prve artikulacije, artikulacije iskustva na uzastopne moneme ne bi bilo, svaka bi glasovna emisija odgovarala jednom određenom tipu iskustva tako da se novo, neočekivano iskustvo ne bi moglo komunicirati. Artikula­cija na moneme omogućava da se stvori neuobičajena kombinacija kako bi se pokušalo komunicirati, priopćiti iskustvo za koje zajednica nije posje­dovala raspoloživi znak. Upravo za time neprestano poseže pjesnik, i jamačno je u tome polazište posebne sudbine ljudske vrste.

Osim dodatne ekonomičnosti koju pruža, druga artikulacija ima i tu pred­nost što oblik označitelja čini neovisnim o prirodi odgovarajućeg ozna­čenog i što na taj način osigurava jezičnom obliku veću stabilnost. J asno je u stvari da u jeziku u kojem bi svakoj riječi odgovaralo posebno i neraščla­njivo groktanje, ništa ne bi moglo spriječiti ljude da to groktanje mijenjaju već prema tome kako bi se svakome od njih činilo da ono bolje opisuje ozna­čeni predmet. No kako bi u tome bilo nemoguće ostvariti jednodušnost, do­lazilo bi do kronične nestabilnosti, a to ne bi pogodovalo održavanju razu­mijevanja. Postojanje druge artikulacije osigurava to održavanje budući da ona sudbinu svakoga pojedinog od sastavnih dijelova označitelja, svakog foničkog odsječka, na primjer IrnI, lal, 111, u maZ, ne povezuje s prirodom odgovarajućeg označenog, ovdje .. bol, zlo«, (fr. »ma1«) , nego sa sastavnim dijelovima drugih označitelja dotičnoga jezika, IrnI u masse (»masa«), lal u chat ( .. mačka o), III u saZe ( .. prljav<c) itd. To ne znači da se IrnI ili III u mal neće u toku stoljeća moći izmijeniti, nego znači da se ono neće moći mije-

8

njati, ako se već mijenja, a da se istodobno i u istom smislu ne mijenjaju Iml u masse ili III u sale.

1 - 1 2. S'Vaki jezik ima $'lJoju 'Vlastitu artikulaciju

Ako se jezici slažu u tome što svi primjenjuju dvostruku artikulaciju, svi se medu sobom razlikuju po načinu na koji oni što se svakime od njih služe analiziraju podatke iz iskustva; i po načinu kako iskorištavaju mogućnosti koje im pružaju govorni organi. Drugim riječima, svaki jezik artikulira na svoj način kako iskaze tako i označitelje. U okolnostima u kojima će Francuz reći pai mal cl la tete (»boli me glava(c), Španjolac će artikulirati me duele la caheza. U jednom će slučaju subjekt iskaza biti onaj tko govori, u drugome glava koja trpi; izražavanje boli bit će nominalno (imensko) u francuskom, verbalno (glagolsko) u španjolskom, a ova će se bol pripisi­vati glavi u prvom slučaju a bolesnoj osobi u drugom. Malo je yažno što Francuz može takoder reći i la tete me jail mal. Odlučujuće je to što će u danoj situaciji Francuz i Španjolac prirodno posegnuti za dvjema potpuno različitim analizama. Usporedimo s tim u vezi ove ekvivalente : lat. pamas dahant i fr. ils etaiem punis (»bili su kažnjeni«), eng. smoking prohibited, rus. kurit' 'Vosprešćdetsja i fr. deje1'lSe de jumer (»pušenje zabranjeno«), njem. er ist zu'Verliissig i fr. on peut comp ter sur lui (»on je pouzdan(c, »na nj se može 1'a­čunati<c).

Već znamo da riječi jednoga jezika nemaju točnih ekvivalenata u drugom. To naravno ide pod ruku s raznolikošću analiza podataka iz iskustva. Raz­like u analizi mogu biti uzrokom različitom gledanju na kakvu pojavu, raz­ličito pak poimanje neke pojave može izazvati različitu analizu situacije. Nije u stvari moguće strogo odijeliti jedan slučaj od drugoga.

Što se tiče artikulacije označitelja, dobro ćemo se čuvati da činjenice prosu­dujemo na osnovi grafije, čak i onda kada se radi o transkripcijama a ne samo o oblicima napisanima po pravopisnim pravilima. Pođemo li od lž e mal a la teti i Ime duele la kabe0al (»boli me glava«), ne treba razmišljati da prvi lal u riječi Ikabe0al pokriva istu jezičnu stvarnost kao i onaj u Imali. U fran­cuskom gdje postoji razlika izmedu lal u mal (»bol; zlo«) i lal u male (»muž­jak«), prvi će moći imati samo vrlo slabo izraženu stražnju artikulaciju, dok će lal u cabeza, jedini otvoreni vokal u španjolskom, imati mnogo više slo­bode u realizaciji. Fonemi dvaju različitih jezika samo se radi ekonomič­nosti transkribiraju s pomoću istih znakova.

1 - 1 3 . Broj monema i jontlna

Broj mogućih iskaza u svakom jeziku teoretski je beskonačan, jer nema gra­nice broju uzastopnih monema što ih jedan iskaz može sadržati. Popis mo­nema jednog jezika u stvari je otvor�ni popis (fr. liste ouverte) : nije mo",: guće točno odrediti koliko jedan jezik ima različitih monema jer se u svakoj zajednici javljaju, svakog časa, nove potrebe, a zbog tih potreba nastaju nove oznake (fr. designations). Riječi što ih civiliziran čovjek današnjice : može upotrebljavati ili razumjeti broje se desecima tisuća. No mnoge su takve

9

riječi sastavljene ili od monema koji mogu dolaziti i kao neovisne riječi (npr. timbre-poste .poštanska marka« sastoji se od timbre .marka« i poste ,pošta«; autoroute .autocesta« sastoji se od auto »auto« i route .cesta«), ili pak od mo­nema koji dolaze samo u složenicama (npr. thermostat ttermostatc, teligraphe »telegraf«). Iz toga proizlazi da su monemi, čak i uz dodavanje nastavaka kao -ons (npr. u travaill-om .rad-imo«) i sufiksa kao -atre (u blanch-đtre »bjel-kasu), u mnogo manjem broju nego riječi.

Popis pak fonema jednog jezika zatvoren je popis (fr. liste fermee). Kastilj­ski na primjer razlikuje ni više ni manje nego 24 fonerna. To što civilizirani jezici koji se govore na prostranim područjima ne pokazuju savršeno jedin­stvo i pomalo variraju od jednog kraja do drugog, od jedne društvene klase do druge i od naraštaja do naraštaja, čini često osjetljivim odgovor na pi­tanje : .Koliko taj i taj jezik ima fonerna? Ove varijacije općenito uzevši ne sprečavaju razumijevanje ali mogu uzrokovati razlike u inventaru jedinica, kako razlikovnih ili distinktivnih (fonerna) tako i značenjskih (monema ili većih znakova). Tako španjolski što se govori u Americi ima često 22 umjesto 24 fonema. Vrsta francuskog kojom se služi autor ove knjige ima 34 fonema. No među Parižanima koji su rođeni nakon godine 1 940. nije rijedak sustav od 3 1 fonerna. U transkripciji svojih francuskih primjera mi upotrebljavamo ovaj drugi sistem koji je jednostavniji.

1 - 14. Sto je jezik?

Sada možemo pokušati formulirati što shvaćamo pod tjezikom« (fr. langue). Jezik je sredstvo za komunikaciju prema kojemu se, različito u sva­koj zajednici, ljudsko iskustvo analizira na moneme, jedinice koje imaju semantički sadriaj i glasovni izraz ; ovaj se glasovni izraz dalje ralčlanjuje na razlikovne i uzastopne jedinice, na foneme, kojih je u svakom jeziku određen broj i kojima se priroda i uzajamni odnosi također od jezika do jezika razlikuju. To uključuje l . da mi termin jezik (langue) upotrebljavamo da bismo označili sredstvo za komu­nikaciju koje je dvostruko artikulirano i koje se očituje (manifestira) s po­moću glasova, 2. da izvan ove zajedničke osnovice - kako to u gornjoj for­mulaciji naznačuju i izrazi »različito« i »razlikuju se. - ništa što se ne može razlikovati od jezika do jezika, nije u pravom smislu riječi lingvističko ; upravo u ovom smislu treba shvatiti tvrdnju da su jezične činjenice .arbitrarne« ili »konvencionalne •.

1 - 1 5. Na rulnt dvostruke artikulacije

Svi jezici pokazuju tip organizacije kakav smo upravo opisali. No to ne znači da jezici ne posežu i za postupcima koji ne ulaze u okvir dvostruke artiku­lacije. U francuskom je na primjer česta pojava da se upitnost iskaza ozna­čava samo melodijskim povišenjem glasa na zadnjoj riječi. Tako se vrlo dobro može razlikovati tvrdnja il pleue (»pada kiša«) od pitanja il pleut? ('pada kiša?«). Ovo posljednje je ekvivalent za est-ce qu'il pleut? ('pada li kiša? , »da li pada kiša? ), a to drugim riječima znači da uzlaznost glasa u il pleut? igra istu ulogu kao i znak /esk/ (.Ii, da li.) koji se po pravopisu piše est-ce que. Može se dakle reći da je melodijska krivulja, jednako kao i est-ce que,

1 0

znak koji se sastoji od označenog »upitnost« i od primjet1jivog označitelja, uzlaznosti glasa. No dok se označitelj od est-ce que sa svojim slijedom od tri fonema leskl podvrgava drugoj artikulaciji, a po tome što nalazi svoje mjesto u slijedu monema i prvoj, ništa od toga u označitelju kao što je me­lodijska krivulja. Taj označitelj ne zauzima u stvari posebno mjesto u go­vornom lancu nego se, da tako kažemo, nadslojava nad jedinice dviju arti­kulacija, i ne bi se mogao raščlaniti na slijed fonema. Jezične činjenice koje ne podliježu artikulaciji na foneme često se zovu »suprasegmentalnima« i tvore zasebno poglavlje pod naslovom prozodija (fr. prosodie), različito od fonematike (fr. phonematique) u kojoj se obrađuju jedinice druge arti­kulacije.

1 - 1 6. Nediskretnost* 2'monacije

Postoji opreka između melodijske razlike po kojoj se tvrdnja il pleut razli­kuje od pitanja il pleut? i razlike između dvaju fonema : fiziologija govornih organa na početku iskaza obično uzrokuje uspon glasa koji odgovara progre­sivnoj napetosti, a prema kraju iskaza pad glasa koji odgovara progresivnom opuštanju. Ako do takva pada ne dođe, slušatelj će steći dojam da iskaz nije završen, da on na primjer zahtijeva dopunu u obliku odgovora na pitanje. Upravo se na to igra kada se od 2'1 pleut? stvara ekvivalent za est-ce qu'il pleut? No to ne znači da uspon glasa na kraju ima jako određenu vrijednost koja bi bila u opreci (opoziciji) s jako određenom vrijednošću pada glasa : točan smisao iskaza varirat će prema stupnju visine ili dubine koju smo postigli. Vrlo niska nota uključivat će brutalnu tvrdnju ; tvrdnja će biti to manje kategorična što će melodijski pad biti sporiji. Povisujući krivulju neosjetno će se prelaziti na tvrdnje s prizvukom sumnje, a što sumnja više raste, na sve dvojbenija i dvojbenija pitanja. Nikako se tu ne radi o »stepenastom« povisivanju pri kojemu bi izbor određenog nivoa doveo do iskaza koji je stubokom različit, nego se naprotiv radi o situaciji gdje svaka, kakva god ona bila, promjena melodijske krivulje povlači za sobom paralelnu i propor­cionalnu promjenu značenja iskaza.

1 - 1 7. Diskretne jedinice

Kada se više ne radi o dva različita smjera intonacijske krivulje nego o dva fonema, situacija je posve druga. Riječi pierre Ipierl (»kamen«) i biere Ibierl (»pivo(l) razlikuju se samo po tome što jedna upotrebljava fonem Ipl ondje gdje druga riječ ima Ib/. Od artikulacije koja je karakteristična za Ibl, pro­gresivnom redukcijom titraja glasnica može se neosjetno prijeći na artiku­laciju Ip/. U fiziološkom pogledu ovdje dakle imamo isti nesmetani konti­nuitet kao što je onaj koji smo ustanovili za uspon glasa, No dok je svaka

*

Nazive diskrettui, diskretnost ne smijemo brkati s terminima razlikOfJan, C:;s�inktif)tul itd. iako se u nekim kontekstima njihova značenja mogu poklapati. Diskretall (v. 1-1 7) ili raz­lučan znači tOnaj koji se analizom može izdvojiti, i koji se, na svojoj hijerarhijskoj razini, ne može dalje razložiti •• Diskretne jedinice vrijede samo po svojoj prisutnosti ili svojoj od­sutnosti, po tome Ito su neizbježno ili slične ili različite (tj. one nelto jesu ili nešto nisu).

1 1

promjena visine glasa izazivala možda malu ali stvarnu promjenu u poruci, ništa se slično ne događa s treperenjem koje je karakteristično za Ib/ ·u . od­nosu na Ip/. Dokle god ono ostaje zamjetljivo, izgovorena će se riječ shvatiti kao »biere<c (»pivo«), ali čim se dosegne neka granica, koja uostalom može varirati prema situaciji i kontekstu, slušatelj će shvatiti »pierre« (»kamem), tj. neće početi glas interpretirati kao Ibl nego kao Ip/. Značenje će se poruke dakle potpuno promijeniti. Ako govornik loše artikulira, ili ako ima buke a situacija meni kao slušatelju ne olakšava zadaću, ja bih se u interpretaciji onoga što čujem mogao kolebati između c'est une bonne pierre (»to je dobar kamen<c) i c'est une bonne biere (»to je dobro pivo«). Ali ću nužno morati iza­brati jednu ili drugu interpretaciju. Pojam neke poruke koja bi stajala iz­među ovih dviju, ne bi imao nikakva smisla. Kao što se ne može zamisliti ništa što bi bilo malo manje »pivo« (biere) i malo više »kamen« (pierre), ne može se zamisliti ni takva jezična stvarnost koja ne bi bila baš sasvim Ibl ili pak bi bila gotovo Ip/; svaki segment iskaza za koji možemo priznati da je francuski, mora se nužno moći identificirati ili kao Ibl ili kao Ipl ili kao jedan od 32 preostala fonerna francuskog jezika. Sve to rezimiramo kaqa kažemo da su fonerni diskretne jedinice (fr. unites discretes). Ta je di�kiet­nost (fr. caractere discret) fonerna bila naravno uključena u naznaku što smo je ranije naveli i prema kojoj u svakom jeziku postoji ustaljeri; fiksan broj fonerna. Naša alfabetska grafija, koja je po svom podrijetlu pretisak fonematske artikulacije, dobro je sačuvala njihov diskretni karakter: u ru­kopisnom se tekstu možemo kolebati da nešto protumačimo kao u ili k�o n, no znamo da se nužno radi ili o tl ili o n. 'Čitanje pretpostavlja identifikaciju .svakog slova kao jedne od odredenog broja jedinica za svaku od kojih slovo­slagar ima poseban pretinac, a nikako subjektivnu interpretaciju detalja u ·obliku svakog pojedinog slova. Dobro je tiskan onaj tekst u kojemu su raz­like između pojedinih uzastopnih a toliko neznatne da nas one ni 'u ' čemu ne ometaju da sva ova a identificiramo kao istu grafičku jedinicu. Jednako je tako s iskazima i fonemirna: iskaz će biti to jasniji što će se uza�topne realizacije istoga fonerna neposrednije moći identificirati kao ista g.!asovna (fonička) jedinica. Tinle se potkrepljuje ono što je ranije rečeno o ' s,o�idar­nosti koja povezuje IrnI u masse i IrnI u mal. Kao što pokazuje i isto'yjetna transkripcija, radi se u stvari o istoj jedinici, o jedinici za koju je go\i-orni­cima korisno da je realiziraju na isti način ako žele olakšati razumijevanje -onoga što govore.

Diskretne su jedinice, dakle, one kojima varijacije u detalju što ih uVjetuju kontekst ili različite okolnosti, nimalo ne utječu na njihovu lingvističku vrijednost. One su nužne za funkcioniranje svakog jezika. Fonemi ' st r 'dis­kretne jedinice. Prozodijska obilježja kao što su intonacijske pojave koje smo ranije prikazali, to nisu. No druge prozodijske pojave, koje se mogu. ozha­·čiti kao takve zato što se ne uklapaju u fonematsku segmentaciju, diskretne su kao i fonerni: riječ je o tonovima (fr. tons) kojih u svakom jeziku ' ima određen broj : njih nema u francuskom ni u većini evropskih jezika; dva su tona u švedskom, četiri u sjevernom kineskom, šest u vijetnamskom� *

1 - 18. Jezik i govor, kad i poruka

Kada kažemo da neki jezik ima, ili sadržava, 34 fonerna, želimo naznačiti da govornik na svakoj točki svojega iskaza mora birati izmedu najviše' 34

1 2

jedinice druge artikulacije da bi stvorio označitelj koji će odgovarati poruci što je on želi prenijeti : Ibl a ne Ipl ili Itl ili bilo koji drugi francuski fonem na početku riječi biere ako želim reći : c'est une bonne biere. Ali kada se kaže da jedan iskaz sadržava 34 fonema, želi se reći da on predstavlja 34 sukcesivna odsječka od kojih se svaki može poistovjetiti s jednim odredenim fonemom a da to ne implicira da svaka od 34 uzastopne jedinice bude različita. Iskaz c'est une bonne biere ls et un bon bierl (»to je dobro piva.) sadržava 1 2 fo­nema po tome što predstavlja dvanaest uzastopnih odsječaka od kojih se svaki može identificirati kao jedan određeni fonem; no u njemu dvaput do­lazi fonem In/, dvaput fonem Ibl, dvaput fonem leI pa prema tome upotreb­ljava samo devet različitih fonema. Ono što se ovdje kaže o fonemima pod­jednako vrijedi i za složenije jezične jedinice, s razlikom što se ne bi moglo reći koliko jedan jezik sadržava monema ili koliko sadržava riječi : u iskazu le garfon a pris le verre (.konobar je uzeo čašu«) ima šest uzastopnih monema, ali samo pet različitih.

Nužno je pomno razlikovati na jednoj strani jezične činjenice svih redova onako kako one dolaze u iskazima, na drugoj pak strani jezične činjenice shvaćene kao da pripadaju repertoaru kojime raspolaže osoba koja želi ko­municirati. Nije na lingvistu kao takvu da točno odredi gdje se kod govor­nika nalaze na raspolaganju ove jezične činjenice, niti kojim postupkom taj govornik dolazi upravo do onakva izbora kakav odgovara njegovim komuni­kacijskim potrebama. Ali on nužno mora pretpostaviti da postoji psiho­-fiziološka organizacija koja je - dok je dijete još učilo jezik, ili kasnije ako se radi o drugom naučenom jeziku - bila izvedena (conditionnee) tako da omogući analizu iskustva koje treba priopćiti prema normama dotičnog jezika, i da na svakoj točki iskaza pruži potrebne mogućnosti izbora. Upravo ovu uvjetovanost zovemo jezikom (langue). Razumljivo je da se postojanje toga jezika očituje samo u diskursu** (fr. discours) ili, ako ćemo radije, u aktima govora (fr. actes de parole). No diskurs, akti govora, nisu jezik. Već tradicionalna opreka između jezika (langue) i govora (parole) može se ta­koder izraziti nazivima kod (fr. code) i poruka (fr. message), gdje je kod orga-

* Tzv. četiri akcenta u hrvatskom, u stvari su dva tona (jedan silazni i jedan uzlazni) od kojih se - pod naglaskom - svaki može kombinirati bilo s kratkim vokalom (para -sapa., svak -svatkoc, para .1/100 dinara.), bilo s dugim (pđra, npr. bračnog, gen. sg., svđk .sestrin muž., svdka, gen. sg. itd.). Parovi riječi kao �to su prit .ljudsko meso. - put .cesta., rane -ozljede« - rđne .ne kasne., prelistati .završiti s listanjem« - prelistati .prelistavati« itd., razlikuju se samo po tome �to prva riječ svakoga para ima kratak vokal a druga dug, dok je ton u obje riječi prvih dvaju parova silazan, a u obje riječi trećega para uzlazan. Neki su kajkavski govori - po�to su reinterpretirali prednaglasnu duljinu (kvantiteta vokala, čak i onda kad akustički postoji, nije razlikovna) - stvorili sustav od četiri tonska na­glaska : ravni, koji se obično realizira kao kratak, no kračina nije razllkovna (pila, .pića., gen. sg.), silazni, koji se redovito realizira kao dug (pila .pića., nom. pl.), akut, vrsta neravnomjernog dugog uzlaznog (prJa .pila., parL perf.) i dvosloini tnaglasu., koji na prvome slogu ostavlja dojam dugog silaznog (nekada�nja prednaglasna duljina) a na drugome kratkog, silaznog ili uzlaznog, obično na nešto vi�em registru (pila .pila za pi­ljenje«).

** Diskurs ima ovdje značenje jezika stavljena u akciju, onako kako to čini neki govornik (dakle sinonim termina gOfJor) ili pak dijela teksta koji ima svoj početak i svoj završetak, a naj­manje je jedan iskaz. No valja napomenuti da Martinet ovdje ne upotrebljava ovu riječ u strogo terminološkom značenju.

1 3

nizacija koja omogućava redigiranje poruke i ono s čime se svaki element poruke uspoređuje da bi se dobio njezin smisao.

Ova vrlo korisna distinkcija između jezika i govora može nas navesti na to da povjerujemo kako govor posjeduje organizaciju koja nije ovisna o orga­nizaciji jezika: tako da bismo mogli na primjer pomisliti da postoji lingvis­tika govora nasuprot lingvistici jezika. Treba se stoga uvjeriti da govor samo konkretizira organizaciju jezika. J edino preko proučavanja govora i pona­šanja što ga on određuje kod slušatelja možemo upoznati jezik. Da bismo to postigli, trebat će apstrahirati sve ono što u govoru - poput boje glasa koja je svojstvena pojedincu - nije lingvističko (jezično), a to znači sve što nije sastavni dio kolektivnih navika koje su stečene u toku učenja jezika.

1 - 1 9 . Svaka jedz"nica pretpostavlja izbor

Među jezičnim činjenicama ima takvih koje se otkrivaju jednostavnim is­pitivanjem iskaza, i drugih koje možemo identificirati samo usporedbom različitih iskaza. I jedne i druge pripadaju jeziku (langue). Uzmimo na pri­mjer iskaz c'est une bonne biere ls et un bon bierl (»to je dobro pivo.) ; ako pret­postavimo da smo izvršili analizu na moneme i na foneme kako to prikazuje transkripcija, ovaj nas iskaz upućuje na stanovite nezanemarive strukture jezika (langue) : Ibonl može dolaziti iza lunI i ispred Ibier/ ; fonem IrI može dolaziti na kraju iskaza, a fonem InI na kraju monema itd. Sve ove mogu­ćnosti sastavni su dio skupa pravila prema kojima se ljudsko iskustvo analizira u francuskom, i one pripadaju jeziku. Za lingvista one imaju tu prednost pred drugim obilježjima što se otkrivaju jednostavnim ispitivanjem dotičnog rasporeda jedinica u iskazu. Ipak, ako smo kadri štogod reći o kombinator­nim slobodama (fr. latitudes) monema Ibonl, to je zato što smo ovaj segment iskaza priznali kao segment koji predstavlja zasebnu jedinicu, različitu od llinl i od Ibier/. Da bismo došli do ovog rezultata, trebalo je utvrditi da u tom kontekstu Ibonl odgovara specifičnom izboru (fr. choix) između sta­novitog broja mogućih atributa ; usporedba s drugim francuskim iskazima pokazala je da u kontekstima gdje dolazi Ibonl nalazimo također lekselatl (excellence »izvrsna.), Imovezl (mauvaise »loša.) itd. To pokazuje da je go­vornik manje ili više svjesno odbacio sve konkurente koji bi mogli bili doći između ltinl i Ibierl, ali za koje se pokazalo da u ovoj prilici nisu odgovarali. Ako za slušatelja kažemo da razumije francuski, to pretpostavlja da on iz iskustva identificira uzastopne izbore što ih je morao izvršiti govornik, da on prepoznaje Ibonl kao izbor koji je različit od lunI i od Ibierl, i da nije isključeno da će izbor elementa Ibonl mjesto Imovezl utjecati na njegovo ponašanje.

Ovo se podjednako tiče i fonema : ako možemo štogod reči o kombinator­nim mogućnostima (fr. latitudes) fonema InI u Ibonl, onda je to zato što smo InI priznali kao zasebnu razlikovnu jedinicu, različitu osobito od 101 koje dolazi ispred njega u Ibon/. I ovdje smo također konstatirali da InI od­govara specifičnom izboru, budući da je govornik morao, očito nesvjesno, odbaciti Itl koji bi bio dao Ibotl, to jest drugu riječ bocce (»čizma ; stručak, rukovet41), Isl koji bi dao IbOsI bosse (»grba.), III koji bi dao IhOll bol (»zdjelica, plitica.) ili Ifl koji bi dao izgovorljivo ali nepostojeće IhOf/.

14

J asno je da svi oni izbori što ih govornik vrši na svakoj točki svoga govora (fr . discours) nisu bezrazložni. Priroda iskustva što ga treba priopćiti očigledno navodi govornika da bira Ibonl radije nego Imovez/, Ibierl radije nego /li­monadl ; upravo zato štQ značenje zahtijeva Ibonl, on na kraju riječi mora izabrati InI mjesto Itl, Isl ili /1/. A ima li izbora koji nisu određeni? Ne treba misliti da je izbor monerna "slobodniji« nego izbor fonerna.

1 -20. Kontrasti i opozicije

Primjećujemo da jezične jedinice, bile one znakovi ili fonemi, stoje među sobom u dva različita tipa odnosa. Na jednoj strani imamo odnose u iskazu koji se zovu sintagmatski ma (fr. rapports syntagmatiques) i mogu se iz­ravno promatrati : to su na primjer odnosi elementa Ibonl s njegovim su­sjedima lfull i Ibierl i odnosi elementa InI sa 101 koji mu prethodi u Ibon/ i ltil koji dolazi iza njega u ltinl. Korisno je za označivanje ovih odnosa poslu­žiti se terminom kontrasti (fr. contrastes). Na drugoj strani imamo odnose što ih možemo zamisliti među onim jedinicama koje mogu dolaziti u istom kontekstu i koje se, barem u tom kontekstu, uzajamno isključuju : ti se od­nosi zovu paradigmatskima (fr. rapports paradigmatiques) a označujemo ih kao opozicije ili opreke (fr. oppositions) : bonne, excellente, mauvaise što mogu dolaziti u istim kontekstima, stoje u odnosu opozicije. To isto vrijedi i za pridjeve koji označavaju boje i koji mogu dolaziti između le livre . . . ( .. knjiga«) i . . . a disparu ( .. je nestala«) (u hrv . ispred . . . knjiga je nestala). Opo­zicija postoji između InI, Itl, /s/, III koji mogu dolaziti na kraju riječi iza IbO-/.

15

Poglavlje 2.

Opisivanje jeziki

2- 1 . Kako funkcionira dam' jezik

Ljudski jezik (fr. langage), predmet lingvistike, postoji samo u obliku raz­ličitih konkretnih jezika (fr. langues). Lingvistu će dakle prva briga biti da proučava te jezike. Oni su nam se pokazali prije svega kao sredstva za komunikaciju. Trebat će ih stoga proučavati i opisivati najprije u njihovu funkcioniranju. Za svaki će od njih valjati odrediti na koji način on anali­zira ljudsko iskustvo na značenjske jedinice i kako se služi mogućnostima što ih pružaju govorni organi.

2-2. Sinkronija i dijakronija

Svakome tko se danas bez predrasuda pozabavi lingvistikom, može se uči­niti prirodnim što se proučavanju sredstva (fr. instrument) u njegovu funk­cioniranju pristupa prije nego što se istraži kako se i zašto to sredstvo mije­nja u toku vremena. Cinjenica je ipak da se znanstveno, nepreskriptivno proučavanje jezika gotovo jedno stoljeće ograničavalo u praksi na probleme razvoja. Mi ćemo dalje ponovno naići na ove probleme. Za sada ćemo samo podsjetiti da se jezici neprestano mijenjaju a da zato ipak nikada ne pre­staju funkcionirati, i da postoji vjerojatnost da će se promjene odvijati u svakom jeziku koji proučavamo da bismo opisali njegovo funkcioniranje. Dovoljno je uostalom samo na tren razmisliti pa da se uvjerimo kako se to u svakom času događa sa svim jezicima. Kad je već tome tako, zapitat ćemo se je li moguće odvojiti proučavanje funkcioniranja od proučavanja razvoja. No postojanje promjena koje su u toku može se ispitivanjem otkriti jedino na temelju uspoređivanja reakcija pripadnika različitih generacija koje žive zajedno : od 66 nasumce izabranih Parižana koji su rođeni prije g. 1 920, svi u riječima pa tle »šapa« i pate »tijesto«( imaju različite vokale; od nekoliko stotina Parižanki koje su rođene nakon g. 1 940, njih više od 60% ima u ovim dvjema riječima isti vokal lal. Kad bismo se ograničili na promatranje upo­trebe kod jedne određene generacije, mogli bismo, dakle, o razvoju uopće i ne voditi računa. No mene ništa ne sprečava da u nekom opisu vodim ra­čuna o jezičnom ponašanju dvaju naraštaja koji žive zajedno : budući da sam više puta to utvrdio, ja znam da razlike o kojima je ovdje riječ nipošto -na opće zadovoljstvo - ne sprečavaju funkcioniranje francuskog jezika iz­među odraslih koji su prešli četrdesetu i mladeži ispod dvadeset godina. Cak i kad bih se držao samo upotrebe kod najmlađih, morao bih povesti računa i o onoj manjini među njima koja čuva tradicionalnu razliku i pri­kazati činjenice tako da ni upotreba kod odraslih ne bude isključena. Opis treba, u stvari, da bude strogo sinkronijski (fr. synchronique), a to znači da se mora temeljiti isključivo na opažanjima u takvu vremenskom razmaku

17

koji je dovoljno kratak da se u praksi može smatrati samo točkom na vre­menskoj osi. Dljakronijsito (fr. diachronique) se zove svako proučavanje koje sadržava usporedbu između različitih upotreba jednog te istog jezika, s ciljem da se iz njega izvuku zaključci o kretanju razvoja : ono što smo ra­nije naveli u vezi s vokalima u patre »šapa. i u pate »tijesto. može se formu­lirati bilo sinkronijski (opozicija IaI - IaI nije u suvremenoj upotrebi opće raširena), bilo dijakronijski (opozicija IaI - IaI postepeno nestaje iz pariške jezične upotrebe).

2-3. Raznolikost jezičnih upotreba

J ezici, znamo, nisu nužno istovjetni sa samima sobom na čitavu teritoriju gdje se govore. Razlike mogu otići tako daleko da pokušaji sporazumijevanja postanu problematičnima. U takvim će se slučajevima reći da jezik ima više dijalekata, a u svakom će opisu trebati naznačiti o kojem je dijalektu riječ. No mogu postojati i manje duboka odstupanja koja ne utječu na uzajamno razumijevanje, kao na primjer razlike koje se mogu utvrditi između fran­cuskog jezika kakva Tulužanina i francuskog jezika Parižanina : Francuzi s Juga većinom ne razlikuju pique (particip prošli od glagola piquer »ubosti«) od piquait (3. lice singulara imperfekta indikativa istog glagola). OVdje će lingvist koji opisuje suvremeni francuski jezik i opet morati birati : on će moći bilo isključiti južni francuski iz svoga opisa, bilo utvrditi da razliko­vanje između leI i le/ nije opće. Nijedna imalo raširenija jezična zajednica nije homogena. No kada je opisivač već jednom po svom nahođenju omeđio svoje polje rada, on će razlike što ih ondje utvrdi morati prikazati kao varijante iste jezične upotrebe, a ne kao rezultat dviju različitih upotreba.

2-4. �Korpus«

Sinkronijski se opis ne ograničava na suvremene jezike koji se mogu slušati i snimati. Lingvista ništa ne sprečava da se okuša u opisu Ciceronova la­tinskog ili � opisu staroengleskog jezika kralja Alfreda. Njegova će zadaća u ovom slučaju biti složenija jer će on sustav fonema morati otkriti iza grafije koja ga odražava samo vrlo nesavršeno. Posao će mu zauzvrat moći biti olak­šan time što sačuvana Ciceronova ili Alfredova djela tvore dobro omeđenu cjelinu koja se lako može podvrgnuti statističkoj obradbi ; to pak omogućava da se izvuku precizni zaključci. Književna djela jednog određenog razdoblja, o tome nema sumnje, nužno daju nepotpunu sliku tako zasvjedočenog je­zika. No ako nikakav drugi pristup tom jeziku nije moguć, takve dokumente možemo, mirne savjesti, smatrati potpunoma reprezentativnima. Takvi uvjeti rada pružaju toliko prednosti da dolazimo u kušnju da ih stvorimo i onda kada se bavimo kojim suvremenim jezičnim stanjem, i to tako da sebi sastavimo »korpus., tj . zbirku iskaza zabilježenih na magnetofonskoj vrpci ili zapisanih po kazivanju u pero. Kada je takva zbirka jednom sastavljena, njoj se, budući da se smatra nepovredivom, više ništa ne dodaje, a jezik se opisuje ovisno o onome što se u tom korpusu nalazi. S teoretskog se staja­lišta ovoj metodi »korpusa« može prigovoriti da dva istraživača koja obrađuju isti jezik, ali na temelju različitih korpusa, mogu doći do različitih opisa istoga jezika. Praktički se prigovor sastoji u tome što opisivač u svakom

1 8

trenutkru može osjetiti potrebu da dopuni ili da provjeri svoju informaciju, pa ako toj potrebi ne udovolji kad je osjeti, on dragovoljno odbacuje sta­novite aspekte stvarnosti, ne zato što oni ne bi bili relevantni nego zato što su mu u početku promakli.

2-5. Relevantnost

Svaki opis pretpostavlja selekciju. Svaki predmet, koliko se god na prvi pogled činio jednostavnim, može se pokazati beskrajno složenim. Opis pak je nužno ograničen, a to znači da će se moći istaknuti samo neka obilježja predmeta koji valja opisati. Dvije različite osobe neće, po svemu sudeći, izdvojiti ista obilježja. Ako više ljudi promatra isto stablo, jedan će zapa­ziti veličanstvenost njegova rasta i impozantnost krošnje, drugome će paž­nju privući pukotine u kori i prelijevanje boja na lišću, treći će pokušati odrediti njegove dimenzije, četvrti će naznačiti karakterističan oblik sva­kog njegova dijela. Svaki će opis biti prihvatljiv pod uvjetom da je kohe­rentan, a to znači da je načinjen s određenog glediita. Kad se takvo gledište jedanput prihvati, stanovita obilježja koja se zovu relevantna (ili pertinentna ; fr. traits pertinents) valja zadržati, a druga, nerelevantna, treba odlučno odbaciti. J asno je da s gledišta pilača dasaka boja ili oblik listova nisu relevantni, jednako onako kao š.to sa staiališta slikara nije relevantna kaloričnost drveta. Svaka znanost pretpostavlja izbor posebnog gledišta : u aritmetici su relevantni jedino brojevi, u geometriji oblici, u kalorimetriji temperature. Nije nimalo drugačije ni kada je riječ o jezičnom opisu. Uz­mimo koji mu drago ulomak govornog lanca : on se može promatrati kao fizička pojava, kao slijed titraja što će ih akustičar zabilježiti s pomoću svojih aparata i opisati prema frekvenciji i amplitudama. Fiziolog će moći istra­žiti kako taj ulomak nastaje : on će zabilježiti koji organi pri tome sudjeluju i kako sudjeluju. Takvim će radom akustičar i fiziolog jamačno pridonijeti da se olakša zadaća opisivaču, no oni ni za trenutak neće načeti lingvistov posao.

2-6. Izbor i funkcija

Lingvistov posao počinje istom onda kada se među svim fizičkim i fizio­loškim činjenicama one koje izravno pridonose uspostavljanju komunika­cije izdvoje od drugih koje to ne čine. Zadržat ćemo one elemente koji u kontekstu gdje ih nalazimo i ne bi morali stajati, dakle one što ih je govornik upotrijebio hotimice, namjerno i na koje slušatelj reagira jer u njima pre­poznaje komunikativnu namjeru svoga partnera. Drugim riječima, u lin­gvistici su relevantni jedino oni elementi koji donose informaciju (obavijest) : ako lingvist u iskazu prends le livre! ( .. uzmi knjigu !«) razlikuje tri jedinice prve artikulacije, to je zato što je u njemu utvrdio tri izbora (fr. choix) : prends »uzmi« umjesto donne »daj«, jetre .. baci«, pose »stavi« itd., le, određeni član, umjesto un, neodređenog člana, livre »knjiga« umjesto cahier »bilježnica«, canif »nožić. ili 'lJerTe .tčaša«. Ako u riječi mille Imill .. tisuću« razlikujemo tri fo­nema, to je zato što u njoj bilježimo tri uzastopna izbora : IrnI umjesto Ibl (što bi dalo bile .. žuč«), umjesto Ipl (što bi dalo pile .. hrpa; baterija«), umjesto IvI (što bi dalo ville .. grad«) itd., IiI umjesto /al (mal .. zlo«), /0/ (molle »mekana«),

1 9

lul (moule »kalup«) itd., 111 umjesto Izl (mise »stavljanje«), Iri (mire »meta, cilj«), lšl (miche »glava, hljeb kruha«) ili pak umjesto ništa (rnie »sredina kruha, mekač«).

Spanjolska riječ muclro »mnogo« koja se s fizičkog stajališta može ispravno raščlaniti kao [mudo], ili kao [oštum] ako se snimka pusti naopako, r8Ščla­nit će se na četiri a ne na pet uzastopnih fonema, jer u španjolskom ispred glasa [š] nužno dolazi [t], tako da [tš] ne predstavlja dva uzastopna izbora nego jedan.

S lingvističkog su gledišta dakle relevantni jedino oni elementi govornoga lanca nazočnost kojih nije uzrokovana automatski onim kontekstom u ko­jem oni dolaze, a to im daje obavijesnu (informacijsku) funkciju. Neki se element iskaza smatra lingvističkim zbog svoje funkcije, a prema prirodi te funkcije, kao što ćemo vidjeti, razvrstat ćemo ga među druge elemente koje smo uzeli u obzir. Bilo bi pogrešno misliti da se lingvist ne zanima za fizička svojstva glasova. On ne vodi računa o onome što obično izmiče go­vornikovoj kontroli, kao što je na primjer posebna boja njegova glasa, ili pak o preslojavanjima koja nastaju zbog inercije govornih organa koji se ne prilagođavaju dovoljno brzo uzastopnim razlikovnim potrebama : u riječi longuement Ilogmal »dugo; podrobno« relevantne nazalne rezonancije vokala 101 spajaju se s nazalnim rezonancijama, jednako tako relevantnima, kon­sonanta Irni i usput nazaliziraju i segment Igl koji se izgovara [1)], a da zato ne prestaje biti fonem Ig/.

2-7. Može li se izostaviti značenje

Neki su lingvisti postavili sebi kao ideal izradbu takve metode opisa koja ne bi uzimala u obzir značenje značenjskih jedinica. To bi lingvistici, na­vodno, dalo više rigoroznosti, jer bi se eliminiralo područje u kojemu nije lako, kao što pokazuje iskustvo, razvrstati činjenice. Uz malo vještine u svemu tome može se jamačno otići dosta daleko ovim putem. Pretposta­vimo da je francuski jezik poznat samo iz opsežnog korpusa koji je snimljen na magnetofonske vrpce, i da je za taj korpus izvršena analiza na foneme. Opisivač će ubrzo otkriti stanovite segmente koji dolaze u različitim konteks­tima, na primjer Ikajel (chahier »bilježnica«) u kontekstima I ć!kajeverl (un cahiet' vert »zelena bilježnica«) i Ilekajež6nl (les cahie1's jaunes »žute bilježnice«). Kad bi jednom već na tim osnovama tekst bio analiziran na uzastopne mo­neme, zajedno bi se svrstali oni monemi koji dolaze u istim kontekstima : imali bismo na primjer razred monerna iza kojih često dolaze lei, Irel, Iral, Irol itd. (tj. -ais, -ait, -aiene, -rai, -ras, -ra, -rons, -ront itd.) a među takvim bi monemima bili Idonl (donn-, donne-), Ikurl (cour-), Irevejl (reveille-) itd. Tako bismo izdvojili ono što smatramo glagolskim korijenima francuskog jezika, a statistička bi nam razmatranja jamačno omogućila da im pripišemo predikativnu funkciju za koju znamo da je oni imaju. Tako bi se uspjela napraviti cjelovita analiza jezika koja bi omogućila da se sastavi njegova gramatika, pa čak i rječnik kojemu bi nedostajale samo definicije iz naših rječnika. Čini se u stvari da se nijedan lingvist nije upustio u to da analizira i opiše jezik od kojega uopće ništa ne razumije. Da bi se uspješno priveo kraju, takav bi pothvat, po svemu sudeći, zahtijevao tolik utrošak vremena i energije da su pred njim ustuknuli čak i oni koji u ovoj metodi gledaju je­dinu metodu koja je teoretski prihvatljiva. Kada znamo da Ikajel u le grand cahier »velika bilježnica(c označuje stanovit predmet, a da Ikajel u le lait cailli

20

lIkiselo, tj. zgrušano, m1ijeko« označuje posebno stanje stanovitih tekućina, nećemo gubiti vrijeme na to da istražujemo nije li Ilel lait »mlijeko(c ovdje jedinica koja pripada istom razredu kao i Igral (grand »velik.), tj. pridjev, što bi omogućilo da se Ikajel u oba konteksta poistovjeti. Ne bi se dakle mogla preporučiti metoda koja potpuno isključuje značenje značenjskih jedinica, ali se zato jednako tako moramo čuvati opasnosti kojima se izlažemo kada bez potrebnog opreza načinjemo semantičko područje.

2-8. Oblik, jamstvo lingvističkoc.a

To su one opasnosti što ih u sebi krije, kada obrađujemo svoj lIviastiti jezik(c, upotreba introspekcije: budući da ja govorim francuski, a riječ maison .. kuća(( je francuska riječ, ne treba mi drugo nego da u sebi samom potražim što riječ maison predstavlja, i tako ću odrediti značenje ove riječi. Na žalost, kada pokušavam vidjeti što ona u meni pobuđuje, javlja se manje ili više složena slika za koju sam po stanovitim njezinim obilježjima siguran da nije ona slika što će je ta riječ pobuditi kod svake druge osobe. J asno je dakle da se ova slika, koja uostalom i kod mene od jednog trenutka do drugog varira, ne bi mogla smatrati »značenjem(( (fr. sens) te riječi koje bi bilo zajedničko svima onima koji govore francuski. Sve što ja o značenju riječi maison znam svodi se na to da je kod mene stanovit tip iskustva povezan s označiteljem Imezo/, ili njegovom grafičkom zamjenom maison, i da ta ista asocijacija postoji kod ostalih osoba francuskog jezika. Dokaz mi za to pruža njihovo ponašanje, uključujući u to i jezično ponašanje prema kojemu maison dolazi točno u onim kontekstima u koje bih i ja sam ovu riječ mogao staviti. Treba napomenuti da pogled na kakvu kuću (fr. maison) ne izaziva automatski jezični proces koji se dovodi s njom u vezu, i da usporedo s tim, upotreba riječi maison ne podsjeća nužno na kakvo proživljeno iskustvo. Cak je vje­rojatno da ničeg sličnog u većini slučajeva i nema te da iskaz obično nije popraćen nizom evokacija ili svjesnih lIuočavanja(( (fr. prises de conscience) koji bi odgovarali svakoj od uzastopnih značenjskih jedinica. To nikako ne bi bilo spojivo s brzinom govora (fr. discours). No nije na lingvistu da o tome iznosi svoj sud. Sto se njega tiče, on će se zadovoljiti time da kaže kako se ništa što nije zajedničko za više govornika ne može priznati za sastavni dio jezika. Ovo podjednako vrijedi za značenje kao i za sve drugo i isklju­čuje introspekciju kao metodu promatranja jer ona nikad ne može obuhva­titi više od jedne jedine osobe koja se, uostalom - budući da je istodobno i promatrač i proma tran ik - nalazi u najnepovoljnijim uvjetima za provo­đenje nepristrana istraživanja. Ono što je u isti mah zajedničko za više go­vornika i što se može izravno promatrati jesu njihove jezične i nejezične reakcije na glasovne poruke s pomoću kojih se uspostavlja komunikacija. U lingvistici neće dakle postojati nikakvo nnačenje(c koje ne bi bilo obuhva­ćeno oblikom glasovne poruke; svakoj razlici u značenj u nužno odgo­vara razlika u obliku negdje u poruci. Netko bi nam kao prigovor mogao spomenuti homonimiju. No segment kao što je fr. eousin Ikuzel nema upravo nikakva značenja izvan konteksta koji se razlikuju po svome obliku (mon eousin Charles m'a ecrit .. pisao mi je moj bratić Charles<c, les eousins ne re­siscem pas au fly-cox »komarci nisu otporni na fiy-tox«) i koji uspostavljaju njegovu vrijednost sad kao vrste rodbine, sad kao insekta. To ima važnih posljedica koje nikad ne smijemo pustiti iz vida. S jedne strane jezični element ima značenje, u stvari, samo u danom kontekstu ili

21

u danoj situaciji ; monem ili složeniji znak sadržava sam po sebi samo se­mantičke virtualnosti (fr. virtualites) od kojih se samo neke doista ostva­ruju u određenom činu govora. Uzmemo li ponovno primjer maison »kuća. u činovima govora Madame n' esc pas a la maison .. Gospođa nije kod kuće«, il represence une maison ck commerce .»on predstavlja jednu trgovačku kuću«, il lucca cont1'e la Maison d' Autriche »on se borio protiv Austrijske kuće., kontekst u svakom pojedinom slučaju omogućuje stanovitim virtualnostima da dodu do izražaja, a druge zasjenjuje. S druge pak strane, nijedna se gra­matička ili leksička jedinica neće moći pripisati jeziku ako ona u njemu ne odgovara stanovitim glasovnim (foničkim) razlikama koje ju karakteriziraju i stavljaju u opreku (opoziciju) prema kategorijama istoga tipa : u jeziku koji ne raspolaže oblicima konjunktiva koji bi se razlikovali od oblika indikativa -kao u francuskom .ie sache »(da) ja znam«, konjunktiv, prema je sais »znam«(, indikativ - ne bi se, na primjer, moglo govoriti o konjunktivu.

2-9. Opasnosti od prevođenja

Kada radimo s jezikom koji samo nesavršeno poznajemo, značenje značenj­skih jedinica saznajemo jedino ako ih prevedemo na .»svoj vlastiti jezik«. U takvim se slučajevima opasnost sastoji u tome što možemo doći u iskušenje da jezik koji opisujemo interpretiramo ovisno o jeziku na koji prevodimo. Ako za isti oblik nekog drugoga jezika u francuskom imam »je sais« u jed­nom a »je sache« u drugom slučaju, možda ću se dati zavesti pa u prvom slu­čaju govoriti o indikativu a u drugom o konjunktivu, tj . stranom jeziku pri­pisati obilježja onoga jezika kojim se služim da bih ga opisao. No ako u tom jeziku francuskom indikativu i konjunktivu odgovaraju uvijek identični oblici, pripisati tome jeziku konjunktiv bilo bi jednako deplasirano kao kad bi Nijemac htio u francuskom po svaku cijenu praviti razliku izmedu no­minativa rhomme »čovjek«( i akuzativa rhomme (»čovjeka«) pod izgovorom da on u jednom slučaju kaže der Mann a u drugom den Mann. Nemamo pravo govoriti o singularu i pluralu kada obrađujemo- jezik gdje ne nalazimo plu­rale koji bi se po obliku razlikovali od odgovarajućih singulara. Treba stoga da budemo svjesni opasnosti kojima se izlažemo iz nužde da svaki iskaz drugoga jezika, da bismo ga razumjeli, prevedemo na svoj jezik, a to znači da strano iskustvo preartikuliramo prema obrascu koji nam je blizak i dobro poznat. Već nam od samog početka valja postaviti kao načelo da nikada nismo sigurni hoćemo li u jeziku koji počinjemo ispitivati naći ijednu od razlika, ijednu od fonoloških jedinica ili gramatičkih kategorija na koje nas je naviklo naše prethodno jezično iskustvo. Zauzvrat moramo očekivati da ćemo ondje naći takve distinkcije izražene oblikom kakve prije ne bismo mogli ni zamisliti. Ne treba nas čuditi ni to što ne postoji gramatičko izra­žavanje vremena, ni ravnodušnost prema aktivnom ili pasivnom liku gla­gola, ni nepostojanje rodova, niti nužnost da govornici izražavaju razliku između lične zamjenice »mi« koja uključuje sugovornika i zamjenice .»mi« koja ga isključuje, ili pak između glagolskih oblika koji označuju ono što se vidi i onih koji se upotrebljavaju za ono što se ne nalazi u našem vidokrugu. Neće se smjeti postavljati kao načelo da će svaki jezik raspolagati subjektom rečenice, poznavati pridjeve i razlikovati glagol od imenice. Ukratko, budući da smo se dogovorili da ćemo .»jezikom« (fr. langue) zvati sve što odgovara stanovitoj definiciji (isp. 1-14), dugujemo sebi da u jeziku koji istražujemo ne tražimo ništa što u našoj definiciji, izrijekom ili prešutno, ne dolazi.

22

2-10. Počet ćemo od druge artikulacije

Kada se jezik (fr. langue) u svom funkcioniranju promatra kao sredstvo komunikacije, onda je normalno da se kao prva artikulacija označi ona prema kojoj se artikulira iskustvo što ga treba komunicirati, a kao druga - arti­kulacija označitelja na uzastopne foneme. No ne treba zaboraviti da u je­zičnoj komunikaciji nešto što nije zamjetljivo .. znači«, dobiva značenje s pomoću nečega što je zamjetljivo (ili manifestno; fr. manifeste). Normalno je dakle da opisivač koji pristupa ispitivanju činjenica koje se mogu proma­trati pođe od onoga što je zamjetljivo, od označitelja (fr. signifi ants), da bi dopro do onoga što nije zamjetljivo. Označitelje ćemo prema tome opisati nužno prema njihovim glasovnim komponentama, fonemima i drugim even­tualnim razlikovnim obilježjima. Upravo je zato normalno da opis jednog jezika počne s izlaganjem njegove fonologije, tj . da se na prvom mjestu po­javi ono što smo nazvali drugom artikulacijom. Mi ćemo dakle najprije ispi­tati uvjete i metode za fonološku analizu.

2-1 1 . Artikulacijska fonetika

U onome što slijedi identificirat ćemo relevantna glasovna obilježja i opisati varijante fonoloških j edinica upućujući ujedno na to kako se one realiziraju s pomoću .. govornih organa« (fr. organes de la parole). S istim bi se ciljem mogli iskoristiti i zvučni valovi koji nastaju djelovanjem govornih organa. Ali je artikulacijska fonetika većini lingvista još uvijek bolje poznata, a ona obično omogućuje da se bolje uoči i uzrokovanost fonetskih promjena. Ovdje ćemo ukratko prikazati djelovanje onih organa koji pridonose stvaranju glasova govora.

2-12. Bilježenja glasova (transkripcije)

Glasovi ljudskog jezika simboliziraju se s pomoću slova i različitih znakova kojima se po konvenciji pripisuje stanovita vrijednost. Postoje mnogobrojni sustavi fonetskog bilježenja glasova (transkripcije) koji su obično namije­njeni različitoj publici. U ovoj se knjizi najčešće služimo simbolima što ih preporučuje Association phonetique internationale (Međunarodno fonetičko udruženje). Fonetsko bilježenje glasova (često se krivo kaže transkripcija) označava sve razlike što ih opaža promatrač, ili pak one razlike na koje, iz kojeg mu drago razloga, želi svratiti pažnju. Fonetsko bilježenje dolazi među uglatim zagradama : [mutšo], [oštum] . Fonološko bilježenje označava samo ona obilježja za koja je analiza dotičnog jezika pokazala da su razli­kovna ili pak, općenitije, da imaju kakvu lingvističku funkciju. Ono do­lazi među kosim zagradama /mučo/.

2- 1 3. Zrak u pokretu

Glasovi govora općenito su rezultat djelovanja stanovitih organa, koji se zovu .. govornim organima«, na struju zraka koja dolazi iz pluća. Ipak se

23

kadšto događa da na te organe ne djeluje zrak koji dolazi izravno iz pluća, nego zrak što se nakupio a zatim komprimirao između dviju točaka dišne cijevi (dišnog puta). Može se također dogoditi da tlak zraka bude manji u unutrašnjosti usta nego s njihove vanjske strane; u tom će se slučaju zrak moči kretati ne više iznutra van nego izvana unutra. U praksi je ipak korisno da se normalnima smatraju oni glasovi koji nastaju izdisanjem zraka što dolazi iz pluća. Takvi glasovi postoje u svim jezicima, a mnogi jezici drugih glasova i ne poznaju. Kada u onome što slijedi ne preciziramo izvor iz ko­jega zrak izlazi, trebat će shvatiti da se radi o zraku iz pluća.

2- 1 4. Glotida

Prvi organ koji može prepriječiti prolaz zraku što dolazi iz pluća jest glo­tida (fr. glone), koja se nalazi u visini »Adamove jabučice«. Glotidu tvore dva mišiĆDa nabora na stijenkama dušnika. Ti se nabori označavaju kao glasnice ili glasiljke (fr. cordes vocales). Kad se primaknu, glasnice mogu potpuno zapriječiti prolaz zraku. To je ono što se događa na primjer prije kašljanja. Dok dišemo, glasnice su široko razmaknute i zrak kroz glotidu slobodno prolazi u oba smjera. Za vrijeme govora često se događa da se glasnice dodiruju i da pod naletom zraka što se izdiše počnu treperiti, tit­rati. Zvuk koji nastaje od treperenja glotide zove se glas (fr. voix).

2- 1 5. Glas

Glasom su gotovo nužno popraćene stanovite usne ili bukal ne artikulacije (fr. articulations buccales) koje su same po sebi premalo šumne (fr. bru­yantes) da bi se u normalnim uvjetima mogle čuti. To se upravo događa sa samoglasnicima ili vokalima (fr. voyelles) koji predstavljaju glas što su mu različitu boju dale promjene volumena i oblika usne šupljine, a pri tome može sudjelovati ili ne sudjelovati i nosna šupljina. No glasom može biti popraćen jednako tako i kakav šum koji je dovoljno karakterističan da bi se i bez toga mogao čuti : glas na početku riječi saute ( [so :t] »nagla promjena smjera vjetra«) sastoji se od trljanja koje se dobro može čuti i bez pripomoći glasa ; na početku riječi zone ( [zo :n] »zona« imamo isto takvo trljanje, ali po­praćeno glasom. Kaže se da je [s] u saute bezvučno (fr. sourd), dok je [z] u zone zvučno (fr. sonore, voise). Duboka boja glasa ili visoka boja glasa ovise prije svega o dužini glasnica : žene, kod kojih je glotida kraća nego kod muškaraca, imaju po prirodi viši glas. Boja glasa ovisi s druge strane o stup­nju napetosti glasnica, napetosti koju govornik može mijenjati po svojoj volji. Upravo boja glasa sačinjava melodiju govora. Lingvističke ćemo upo­trebe ove melodije kasnije (§§ 3-24 do 32) potanko ispitati.

2- 1 6. Farinks

Dio dišne cijevi koji se nalazi u visini »Adamove jabučice« zove se »grkljan« ili »larinks«. Malo više dušnik se otvara u šupljinu, ždrijelo ili farinks, koju možemo označiti kao stražnji dio usta. Kad u zrcalu gledamo stražnji dio

24

svojih usta, sasvim u dnu možemo primijetiti stražnju stijenku ždrijela ili fadnksa ; nepce, koje nadsvođuje usta, završava se prema ždrijelu sluzastim naborom koji se zove meko nepce (fr. voHe du palais), a ono s pomoću je­zičca kakav je resica (fr. luette, latinski U'Vula; odatle pridjev »uvularan« da se označe glasovne tvorevine koje nastaju djelovanjem resice) stvara posred prostora usne šuljine dva odvojena luka. Ždrijelo je spojeno s nosnom šup­ljinom sve dok se meko nepce ne priljubi uz njegovu stražnju stijenku. Donji i stražnji dio ždrijela otvoren je prema jednjaku. Bit će korisno da ždrijelo (fadnks) prikažemo kao brklju na prijelazu ceste preko pruge : dišna cijev u pravom smislu riječi, koja počinje s nosnom šupljinom i nastavlja se preko ždrijela (farinksa) dušnikom prema plućima, predstavlja cestu kojom voze automobili sve dok se brklja ne spusti : željezničkoj bi pruzi odgovarao pro­laz za jelo koji počinje od usta, i preko ždrijela se jednjakom nastavlja prema želucu ; zalogaj hrane što ga jezik gura prema stražnjem dijelu i dolje, od­govara vlaku koji prolazi istom onda kada se spuste brklje koje zaustavljaju promet na cesti, tj . u ovom slučaju prolaz zraku. Brklje su ovdje na jednoj strani meko nepce koje se diže kao što smo nešto ranije opisali, na drugoj pak strani grkljanski poklopac ili epiglotida (fr. epiglone) koja zatvara otvor dušnika i sprečava da dijelovi hrane zalutaju u grkljan (ili larinks). Čini se da epiglotida i jednjak uopće ne sudjeluju U' funkcioniranju govora. Kad se govori, meko je nepce ili podignuto ili spušteno. Ako je spušteno, dio iz­dahnutog zraka prolazi kroz nosnu šupljinu (fr. fosses nasales) i izlazi van a da pri tom ne nailazi na prepreke. Taj će zrak za usta, koja su mjesto gdje većina glasova dobiva svoj karakterističan aspekt, biti izgubljen. Glasovi će se prema tome bolje diferencirati ako čitava zračna struja dođe u usta, tj. ako je meko nepce podignuto. Upravo je zato pri govorenju ovaj položaj mekog nepca izrazito mnogo češći nego položaj koji omogućuje zraku ' da iz ždrijela prijeđe u nosnu šupljinu.

2-1 7. Samoglasnici ili vokali

U normalnu govoru vokali predstavljaju glas koji odzvanja u šupljinama što ih čine gornji dijelovi dišne cijevi. Karakterističnu boju pojedinom vo­kalu daju u biti volumen i oblik usne šupljine. Taj volumen i taj oblik ovise o stupnju otvorenosti usta. Jezik se najčešće skupi bilo u prednjem, bilo u stražnjem dijelu usne šupljine (fr. cavite buccale). Kad se skupi u pred­njem dijelu (fr. il l'avant), on između sebe i usana ostavlja dosta skučen volumen zraka. Ako se istodobno usne zategnu što je moguće više, šupljina (fr. cavite) između jezika i usana svodi se na minimum. Kad se pak jezik, naprotiv, skupi u stražnjem dijelu (fr. vers l'arriere) usta, on između sebe i usana ostavlja dosta prostranu šupljinu. Ako se usne istodobno ispupče što je moguće više, šupljina između jezika i usana doseže svoj maksimum punine. Razlika između minimalne i maksimalne šupljine više uopće nije relevantna ako nastojimo usta širom rastvoriti, kao kad pokazujemo grlo liječniku : jezik je u tom slučaju maksimalno odmaknut od nepca, usne su razmaknute jedna od druge koliko je god to moguće, pa se više ne može reći da omeđuju usnu šupljinu. Vokal što ga izgovaramo širom rastvorenih usta (kao u fr. pas »korak«) bilježi se s pomoću [a] . Kada su usta zatvorena do maksimuma, ali koji je još spojiv s izgovorom vokala (kad još nema trenja, trljanja), za minimalnu se šupljinu (usne razvučene i »zategnute« a jezik skupljen u prednjem dijelu) dobiva vokal [i] (u fr. riječi ici »ovdje«), a za

25

maksimalnu šupljinu (usne ispupčene i zaobljene, jezik skupljen u straž­njem dijelu usta) vokal koji se bilježi [u] (ou, u fr. coucou .. kukavica«). Može se dakle reći da je [i] zatvoren, prednji i .zategnut«* vokal (fr. voyelle fermee, anterieure et retractee), a [u] (fr. Olt) zatvoren, stražnji i zaob­ljen vokal (fr. voyelle fermee, posterieure et arrondie). Za vokal [a] kaže se da je otvoren (fr. voyelle ouverte).

2- J 8. Stupnjevi otvorenosti vokala

Najzatvoreniji su vokali, svaki svoga tipa, [i] i [u]. Kada je otvorenost usta veća od otvorenosti za [i] i [u] a manja od one za [a], može se još razlikovati prednji i razvučen, .. zategnuu vokal koji se bilježi [e] (e u šp. peso »težina«) te stražnji i zaobljen vokal koji se bilježi [o] (o u šp. moza .. djevojka«). Jed­nako se tako mogu zamisliti četiri različita stupnja voka1ske otvorenosti za koje se pretpostavlja da su ekvidistantni: prvi, maksimalan, za [a], drugi s prednjim .. zategnutim« vokalom koji se bilježi [t] (e u fr. pres »blizu«) i straž­njim zaobljenim koji se bilježi [a] (o u fr. boue »čizma«), treći s vokalom [e] (ili točnije [�]; e u fr. riječi ete »ljeto«) i [o] (ili točnije [Q]; o u fr. riječi metro »podzemna željeznica«) i četvrti s vokalima [i] i [u]. Izmedu [a] na jednoj te [i], [u] na drugoj strani može se, naravno, zamisliti bezbroj različitih stupnjeva otvorenosti. Da bismo opisali engleski, korisno je razlikovati još i [re] (u eng. cat .mačka.) koji je otvoreniji nego [t], te [D] (u not »ne«) koji ima veći stupanj otvorenosti nego [a], a jedan i drugi zatvoreniji su nego [a]. U francuskom se po tradiciji pravi razlika između prednjeg [a] (u fr. patte »šapa(l) koji se bilježi [a], i stražnjeg [a] (u fr. pate »tijesto«) koji se bilježi [a].

2-19. Vokalski medutipovi

Pomicanje mase jezika prema prednjem dijelu usne šupljine može se kombi­nirati s ispupčenošću i zaobljenošću usana. Tako se dobiva središnja šup­ljina (fr. cavite moyenne) u prednjem dijelu usta. Za najmanji stupanj otvo­renosti rezultat je glas koji se bilježi [y] ili [ii] (u u fr. riječi pur »čist«); vo­kalima [e] i [o] odgovara vokal koji se bilježi [e] ili [o] (u fr. riječi peu .. malo«), a sa stupnjem otvorenosti koji je jednak kao za [E] i [a], imamo vokal [re] (u fr. riječi peur »strah.).

Pomicanje mase jezika prema stražnjem dijelu usta može se kombinirati s s razwčenošću i »zategnutošću« usana. U tom se slučaju dobiva središnja šupljina koja je smještena prema stražnjem dijelu. za najmanji stupanj otvora rezultat je glas koji se u fonetskoj transkripciji bilježi [w]: to je glas koji se u rumunjskoj riječi mInd »ruka« bilježi slovom I ; vokal koji se u istoj ovoj riječi bilježi s pomoću slova ti istoga je tipa a odgovara stupnju otvorenosti koji je na prijelazu između stupnja otvorenosti za rw] i stupnja otvorenosti za [a].

26

2-20. Srednji, neutralni i centralizirani 'Vokali

Osim vokala što ih karakteriziraju krajnje artikulacije (maksimalna razvu­čenost i .. zategnutost«, maksimalno prednji položaj jezika itd . ... ), susreću se srednje artikulacije različite naravi koje možemo karakterizirati u odnosu na one što smo ih već ranije opisali; vokal u ruskoj riječi byl .. bio«, na primjer, ima isti stupanj zatvorenosti (fr. ferrneture) kao i vokali [i] i [u], usne su razvučene i zategnute kao i za [i], ali se najviša točka mase jezika nije smjes­tila ni jako naprijed kao za [i] ni jako natrag kao za rw]. Za neki se vokal kaže da je neutralan, srednji (fr. neutre) kada nije ni jako zatvoren ni jako otvoren, niti izrazito prednji ili stražnji, ni razvučen i »zategnut« ni zaobljen. Neutralni (srednji) vokal bilježi se [;,]. To je vokal što ga čujemo kad je Francuz u nedoumici što će reći (fr. heu ... lreu), ili pak na kraju engleske riječi villa ( .. vila«) i njemačke riječi Gabe (.tdart). Za vokal kojemu artikula­cija teži prema artikulaciji neutralnog vokala kaže se da je centraliziran (fr. voyeUe centralisee).

2-21. Napeti 'Vokali i labavi 'Vokali

Već prema tome da li se vokal artikulira s velikom napetošću organa, a po­sebice jezika, ili pak s relativnom mlohavošću, labavošću, za nj se kaže da je napet (fr. tendue) ili pak labav (fr. Ische). U tome se skriva bitna razlika izmedu francuskih riječi sic ( .. upravo tako.), souee ( .. spremište«), koje imaju napete vokale [i] i [u], i engleskih riječi sick ( .. bolestan«), soot ( .. čađa<t) s la­bavim vokalima [I] i [U]. Labavi vokal sugerira u stvari otvoreniju boju glasa, pa slabo upućena osoba može uzeti [I] za [e], [U] za [o]. Ova razlika vrijedi samo za najzatvorenije vokale.

2-22. Nazalni ili nosni 'Vokali

za sve vokale što smo ih do sada opisali pretpostavili smo da je meko nepce bilo podignuto pa je tako sav zrak što dolazi i? pluća usredotočilo u usnu šupljinu. Spuštanje mekog nepca koje omogućuje da jedan dio zraka izađe kroz nos, ipak ne sprečava artikulaciju vokala. Ono vokalima samo prido­daje posebne nosne ili nazalne rezonancije; no kako se time usnoj šupljini oduzima jedan dio raspoloživog zraka, smanjuje se i jasnoća u razlikovanju pojedinih vokalskih artikulacija. Francuski jezik poznaje naza1ne vokale u riječima 'Vin ( .. vino.), un ( .. jedan.), 'Vent ( .. vjetar«), fond ( .. dno<t).

Neki jezik ne mora nužno imati istu boju glasa (iste .. timbrovet) za svoje nazal­ne vokale i svoje nenazalne vokale koji se zovu još i oralni (usni): vokal u ri­ječi vin nazalna je verzija vokala [re] kojega u francuskom jeziku nema kao oralnog vokala. Nazalni se vokali označavaju s pomoću tilde ([-]) koja se

*

Pod nazivom tzategnutt (fr. retracte) razumijeva se onaj glas koji se izgovara razvučenih i .zategnutih. usana.

27

stavlja iznad znaka za odgovarajući oralni vokal. Riječi s nazalnim vokalima što smo ih gore naveli transkribiraju se [v�], [re], [va], tO].

2-23. Trajanje vokala

Kad vokal osjetno traje, kaže se da je dug. Trajanje vokaIske artikulacije često ovisi o kontekstu; ali se nerijetko također događa da se dva vokalska segmenta razlikuju samo po svome trajanju: kod mnogih Francuza vokal u riječi matEre (»gospodar; učitelj«) traje mnogo dulje nego vokal u riječi meltre (»staviti«); vokal prve riječi bilježit ćemo kao [E·], [E:] ili [f], a vokal druge riječi [E] ili, ako želimo privući pažnju na njegovu kratkoću, [E]. Kad neki jezik razlikuje duge i kratke vokale, nije rijetko da dugi vokali budu nape­tiji a kratki labaviji. To se događa u sjevernom njemačkom gdje se ihm (mjernu, mu«) izgovara s dugim i napetim [i·], a im (»u«) s kratkim i labavim [I]. Dugi su vokali također podložni i diftongiranju, a to znači da u toku njihove emisije (izgovora) organi postepeno mijenjaju svoj položaj; tako se engleski glasovi koje kadšto nalazimo zabilježene kao [i·] i [e·], najčešće artikuliraju kao [Ii] i [ei] (na primjer u riječima feed »hrana(l i fake .prijevara«), tj. usta se u stvari postepeno, od početka emisije prema njezinu kraju, zatvaraju.

2-24. Suglasnici ili konsonanti

Glasovi koji se slabo čuju ako se ne oslanjaju na vokal isred ili iza sebe, zovu se suglasnici ili konsonanti (fr. consonnes).

Okluziv ili zatvor ni suglasnik (fr. occ1usive) je konsonant koji pretpo­stavlja zatvor u dišnoj cijevi. Naglo popuštanje ovoga zatvora može se opa­ziti pred vokalom koji se nalazi iza konsonanta: u segmentu [pa] zatvor što ga tvore usne rastvara se u obliku eksplozije ispred vokala [a] koji slijedi iza njega. Ali se šum što ga ovaj zatvor stvara može isto tako opaziti kad se zatvorom prekida vokal koji dolazi ispred njega: ono što čujemo u [ap] u svo­joj je biti naglo prekidanje vokala [a] okluzijom (ili zatvorom) usana. Kako nema eksplozije bez prethodne okluzije, budući da se okluzija čuje u [�p] a ne čuje se u [pa], onaj tko govori i ne pomišlja na to da pravi razliku iz­među eksplozivnog [p] u [pa] i »implozivnog« [p] u [ap].

Konsonant koji sadržava sužavanje dišne cijevi (zračnog prolaza) ali koje ne dovodi do potpunog zatvora, zove se frikativ ili tjesnačni suglasnik (fr. fricative) ako se trljanje zraka na mjestu suženja može jasno čuti. U tom se slučaju govori također o konstriktivu (fr. constrictive). Kad se donja usna približi gornjim zubima a zrak što izlazi iz usta trlja se o obje strane tako stvorena tjesnaca, dobiva se frikativ koji se čuje na početku riječi fou (»lud«).

Kad se pri suženju zračnog prolaza više čuju rezonancije negoli trljanje, korisno je govoriti o spirantima (fr. spirantes) ili strujnim suglasnicima: slovu z u španjolskoj riječi caza (»lov«) u izgovoru odgovara frikativ, a slovu d u cada »svaki« spirant.

.

U slučaju kada izdahnuti zrak zaobilazi središnju prepreku, govori se o lateralima ili .bočnim(l suglasnicima (fr. laterales) ; prepreka je naj-ešće vrh jezika koji na jednoj točki dodiruje svod usta, a zrak izlazi s jedne

28

i s druge strane te prepreke; to je glas što se čuje na početku riječi lac (.je­zero«). Vibranti ili tdrhtavi« suglasnici (fr. vibrantes) nastaju vibra­cijom (titranjem) kojega organa pod naletom izdahnutog zraka: vibrant se čuje na početku tal. raro 'rijedak(l, šp. raza .rasa« i, kod onih koji .ru1i­raju« r, na početku francuske riječi rang (.red, rang«). Frikativi, spiranti, latera1i i vibranti često se svrstavaju pod zajednički naziv trajni (ili .produžni«) suglasnici (fr. continues); da bi se naznačila opreka, okluzivi se tada zovu trenutni suglasni ci (fr. momentanees) : ništa u stvari ne sprečava da se izgovor frikativa na početku riječi/ou produži, dok to za [p] u [pa] nije moguće. U načelu se svaki od konsomintskih tipova što smo ih gore opisali može realizirati na različitim točkama govornih organa. To naročito vrijedi za okluzive, frikative i spirante. U daljnjem izlaganju mi ćemo u pregledu prikazati različite konsonantske tvorevine pojedinih govornih organa. po­čet ćemo od organa kojima se pokreti najlakše mogu promatrati.

2-25. Labijali ili usneni stlglasnici

Labijalima (fr. labia1es) zovu se glasovne tvorevine pri tvorbi kojih sudje­luju usne, ili barem donja usna. Razlikovat ćemo biJabijale ili dvousnene suglasnike (fr. bilabiales), pri izgovoru kojih sudjeluju obje usne, i labio­dentale ili usnenozubne suglasnike (fr. labio-dentales) u izgovoru kojih sudjeluju donja usna i gornji zubi. Bilabijalni se okluziv bilježi [p] ako je bezvučan, tj. ako ga ne prati titranje glasnica; on se bilježi [b] ako je zvučan, tj. ako je popraćen glasom. Kada se izgovara sa spuštenom resicom mekog nepca tako da zrak može izlaziti kroz nosnu šupljinu, za bilabijaini okluziv (obično zvučan), koji se bilježi zna­kom [m], kaže se da je naza1an; to više nije trenutan nego trajan suglasnik jer se prije eksplozije glas može produživati.

29

gornji dio nepca

postpalatalni prednje nepce

paiataini

a: apikodentalna artikulacija

b: alveolarna artikulacija

c: retrofleksna artikulacija

d: paiataina artikulaCija

e: postpalatalna i velarna artikulacija

f: uvularna artikulacija

g: faringaina artikulacija

h: podignuta resica (oralne artikulacije)

farinks

.3--

larinks

Kad zrak izlazi između primaknutih usana, trljanje se slabo čuje i glasovna tvorevina koja tako nastaje bolje se može okarakterizirati kao spirant nego kao frikativ. Velika napetost usana jamačno bi zahtijevala mnogo više ener­gije od one kojom za artikulaciju glasova govora normalno raspolažemo. Bezvučni bilabijalni frikativ, koji se bilježi [<p], rijedak je i nepostojan, jer da bi se nametnuo sluhu slušatelja, on ne posjeduje ni pravu frikciju ni glas­ničke vibracije koje bi ga podržale. Ako labijalna artikulacija malo popusti, ono što će se čuti više neće biti uzrokovano zrakom koji izlazi na visini usana, nego zrakom koji prolazi kroz giotidu, pa će [<p] postati ono što se zove aspi­racijom (ili hakom) i što se bilježi znakom [h]. Zvučni bilabijaini frikativ koji se bilježi [�], a nalazimo ga izmedu dva vokala u španjolskoj riječi sabe,. »znati<c, bolje se čuje zbog glasa koji ga prati.

Od labijalnih su frikativa najpostojaniji labiodentali, bezvučno rf] i zvučno [v], za koje smo ranije (§ 2-24) opisali kako nastaju. Zbog razmaka medu zubima, labiodentalna se okluzija teško može ostvariti. Možemo dakle utvr­diti da onaj položaj govornih organa koji je najpogodniji za frikativnu arti­kulaciju, ne vrijedi ništa za okluziju i, obratno, da položaj koji je pogodan za okluzivnu artikulaciju, ne omogućuje takve frikativne tvorevine koje bi mogle zadovoljiti. Sličnu ćemo situaciju naći i drugdje.

2-26. Apikali (okluz1:vi, jrikau'vl: i spiranti)

Apikalni glasovi su oni koji nastaju djelovanjem vrha (lat. apex) jezika. Prema točki na svodu usta kojoj se vrh jezika primiče, razlikovat ćemo apikoden­taIne suglasnike (fr. apico-dentales) od apikoalveolarnih (fl'. apico-al­veolaires) i retrofteksnih (fr. retroflexes).

Apikodentalni okluzivi bilježe se: bezvučni [t], zvučni [d]. Oni se čuju na početku francuskih riječi temps (»vrijeme«) i dent (»zub«). Odgovarajući na­zal bilježi se [n]. Za sve ove glasove vijenac jezika (fr. tranche de la langue) prislanja se uz unutrašnje stijenke gornjih zuba tako da razmaci među zu­bima budu potpuno zatvoreni. Da bi se od okluziva [t], [d] prešlo na fri­kative što se bilježe [0] [8] ili [p] [a], vijenac jezika se spušta pa se struja zraka trlja izmedu njega i gornjih zuba. Kako u ovakvim okolnostima pred­nji dio jezika viri izmedu zuba, ovi se frikativi često označavaju kao medu­zubni ili interdentalni, a to može stvoriti krivu predodžbu da u njihovu izgovoru SUdjeluju i donji zubi.

Apikoalveolarni okluzivi razlikuju se od prethodnih san10 po tome što vije­nac jezika malo iznad zuba prianja uza sluznicu koja pokriva alveole gornjih zuba. To su glasovi koji se čuju na početku engleskih riječi two (,dva«), do (»činiti«), no (me«). Oni se obično bilježe s pomoću znakova koji služe ta­koder i za apikodentale. U jeziku kao što je engleski gdje su [t], [d] i [n] apikoalveolarni, frikativi [p] [a] artikuliraju se izmedu vijenca jezika i straž­nje stijenke gornjih zuba, ali se u akustičkom pogledu ovi frikativi vrlo malo razlikuju od onih koji se artikuliraju nešto niže. Grafička razlika između [8] [8] na jednoj i [p] [a] na drugoj strani neće se iskoristiti za to da se iz­razi razlika izmedu ,interdentala« i 'postdentala<c, nego zato da se označi, na primjer, razlika izmedu spiranta [8] u španjolskoj riječi cada (,svaki<c) i frikativa [o] u engleskoj riječi that (»onajcc).

30

U slučaju retrofieksnih suglasnika vrh (ili vijenac) jezika podignut je toliko visoko prema nepcu da do kontakta više ne dolazi točno izmedu vrha i nepca nego izmedu leđa jezika i nepca. Retrofieksni se okluzivi mogu bilježiti [t], [c;t] i [I;l]. Retrofieksni frikativi, koji su vrlo različiti od frikativa što se bi­lježe [p] i [a], pripadaju tipu što ćemo ga ispitati niže pod nazivom »sibi­lanti«. Glas što se u nekim vrstama engleskoga čuje na početku riječi nm »trčati« može se definirati kao zvučni retrofieksni spirant.

2-27. Api kali (laterali i vi branti)

Laterali su najčešće apikalni glasovi, i to apikodentali kao na početku fr. lac »jezero«, tal. lago »jezero«, ili pak apikoalveolari kao na početku portugalske riječi lago »jezeroll ili na kraju engleske riječi fill »ispuniti«. Kako su dva po­bočna otvora preš iroka da bi nastalo trljanje, ovdje je važan oblik usnih šupljina: ako je vrh jezika ispružen naprijed, prostor će između jezika i nepca biti duž čitava prolaza zamjetljivo jednoličan: ako se, naprotiv, vrh podigne prema alveolama, tijelo će se jezika neposredno iza samog vrha udubiti da bi se prema dnu usta opet podiglo. Ovo podizanje stražnjega dijela jezika, analogno onome !to se može utvrditi za vokal [u], daje glasu [l] njegovu karakterističnu apikoalveolarnu boju.

Laterali su obično popraćeni titranjem glasnica, a to je razumljivo kada se radi o artikulacijama koje po svojoj prirodi imaju toliko malo šuma. U je­zicima gdje se od zvučnog l razlikuje bezvučan l, bezvučni pokazuje tenden­ciju da postane frikativan tako da se, za uho, šumom koji dolazi od trenja, kompenzira nepostojanje glasa: u tom slučaju zrak prolazi samo s jedne strane, a ovaj jedini pobočni otvor toliko je smanjen da se u njemu može čuti trljanje zraka.

.

Apikalni vibrant koji se bilježi [r], nastaje od udaranja vrška jezika o bilo koji dio prednjeg dijela usta. Broj uzastopnih udaraca može jako varirati a da zato ne mijenja identitet samoga glasa. Ipak se često jedan udarac (koji se kadšto bilježi [f]) stavlja u opoziciju prema većem broju udaraca. Po tome se razlikuju dvije španjolske riječi pero »kruška« (sa [r]) i perro »pas« (sa [r] koji ima više udaraca). U američkom se engleskom dd u ladder »ljestve« i tt u 'latter »zadnji« obično izgovaraju kao [rl.

2-28. Si bilanti ili pis kavi z' šuštavi suglasni ci

Prednji dio jezika što smo ga mi označili kao vijenac ili vrh, i njemu susjedni dijelovi, najmišićaviji su i najgipkiji od svih takozvanih govornih organa. Ovisno o tome hoće li taj dio jezika biti mekan ili napet, ravan ili udubij en duž središnje brazde, glasovi koji nastaju moći će biti vrlo različiti. Produžni ili trajni apikalni suglasnici koji se bilježe [0] ili [p], [8] ili [Đ], artikuliraju se svi s ravnim jezikom, a trljanje karakteristično za frikative nastaje na ši­rokom dijelu između vijenca jezika i gornjih zuba. Za druge trajne suglas­nike koji se označavaju kao sibilanti ili piskavi sugJasnici (fr. sifflantes), karakteristično je snažno trljanje do kojega dolazi pri prolazu zraka kroz tijesan otvor što ga, u visini alveola, tvori udubljenje duž središnje brazde

31

jezika, a jezik sa svake strane ove brazde snažno prianja uz alveole tako da zrak može izlaziti samo prema sredini. Bezvučni sibilant bilježi se [s], a zvučni [z].

Razlikovat ćemo na jednoj strani apikoalveolarne sibilante (fr. sifftantes apico-alveolaires) kada se u visini zone trljanja nalazi vrh jezika (u kastilj­skom izgovoru španjolskoga jezika [s] je apikoalveolaran)*, a na drugoj strani predorsoalveolarne sibilante (fr. sifftantes predorso-alveolaires) kada al­veole dodiruje jedan prednji dio leđa (lat. dorsum) jezika; vrh jezika, koji u tom slučaju ostaje potpuno neaktivan, može se spustiti sasvim iza donjih zuba. Predorsoalveolarni sibilanti su oni što ih obično nalazimo u francu­skom i općenito u jezicima koji pored običnih sibilanata imaju i srodan frika­tivni tip, šuštave konsonante (fr. chuintantes). Šuštavi se konsonanti, kao i prethodni tipovi sibilanata, artikuliraju u visini alveola, ali se oni od njih razlikuju po različitom volumenu usnih šupljina, a on je često povezan s ispupčenjem usana zbog kojega između zone trljanja i otvora usta nastaje širok prostor. Šuštavi se konsonanti bilježe: bezvučni [n i zvučni [:;], ili pak još [š] i [ž].

Sve artikulacije koje sadržavaju udubljenje duž središnje brazde jezika, mogu se označiti kao sulkalne (fr. sulcales; lat. sulcus »brazda<c).

Zbog svoje energične artikulacije koja uzrokuje nastanak uskog otvora za izlaz zraku, kao i zbog dosta znatnog volumena šupljine koja nastaje između zone trljanja i usana, retrofleksni su frikativi dosta slični šuštavim suglas­nicima i često se s njima brkaju.

2-29. Nepćani ili paiataini (predl'Ijonepćani ili prepalatalni) dorsali

Dorsali nastaju radom leđa jezika koja se podižu prema svodu usne šupljine; svod prema prednjem dijelu predstavlja tvrdo a prema stražnjem dijelu meko nepce. Kao »palatali« označavaju se samo oni dorsali koji se artikuli­raju sprijeda, uz tvrdo nepce. U istom se ovom području artikulira i vokal [i], a oni koji u svom govoru ne znaju za palatale obično ih percipiraju kao da su popraćeni kratkim neslogotvornim [i]. Za palatale se često kaže da su »meki<c (fr. »mouillees«, doslovno »mokri«): tako se bezvučni okluziv koji se bilježi [e], ili analitički [t], često shvaća i označuje kao meki [t] ili [k], dok bi odgovarajući zvučni,

-koji se bilježi [J] ili [g], bio meki [d] ili [g]. Palataini se nazal bilježi [P], [Q] ili [ii].

Zvučni palataini frikativ vrlo je raširen: kadšto mu se daje naziv jod (fr. yod) a bilježi se s pomoću m. Kad se zbog prevelikog otvora više ne čuje trenje zraka između leđa jezika i nepca, dobiva se spirant koji je u stvari samo neslogotvorno [i] koje se bilježi [i]. No nerijetko se bilježenjem m pokriva kako spirant tako i frikativ. Odgovarajući bezvučni frikativ bilježi se [cr]; to je upravo ono što se u njemačkom zove ich-Laut.

Palataini laterali, koji nisu rijetki, bilježe se s pomoću [A] ili l!]. Talijansko gli u paglt'a »slama« i španjolsko II u tradicionalnom izgovoru riječi calle »ulica« palatalni su laterali.

32

2-30. Stražnjonepčani ili postpalatalni, velarni i uvularni dorsali

Dorsali koji se artikuliraju uz najvišu točku usne šupljine, više se ne eUJu kao »meki«. Oni mogu biti više prednji ili više stražnji, već ovisno o vokalu koji dolazi uz njih (više prednji u fr. qui [ki] »tkoce, više stražnji u fr. cou [ku] »vrau). No ove razlike možemo ostaviti po strani i bezvučni ok1uziv bilje­žiti [k], zvučni ok1uziv [g] a odgovarajući nazal [1)].

Kada primicanje leđa jezika svodu usta ne dovodi do potpunog zatvora, dobiva se trajni suglasnik koji ćemo bilježiti [X] ako je bezvučan, [y l ako je zvučan. Ovi mediodorsalni trajni suglasnici dosta su nepostojane glasovne tvorevine: čini se da ljudi zaziru od toga da tako visoko podižu masu je­zika, osim ako se ona ne upire o svod kao što se to događa pri okluzivnim artikulacijama. S glasom [X] često se događa ono što smo gore (§ 2-25) na­veli za [cp l: čim artikulacija malo olabavi, ono što se čuje nije više izazvano zrakom koji izlazi na razini leđa jezika, nego zrakom koji prolazi kroz glo­tidu, pa se [xl pretvara u ono što smo nazvali aspiracijom (llakom), a što se bilježi kao [h]. Do ove pojave često dolazi u onim španjolskim upotrebama gdje se »jota« U riječi paja »slama(c artikulira na istom mjestu kao [gl u paga »plaćanje«, tj. ovi se glasovi izgovaraju kao [X] i [yl. Zbog glasa kojim je popraćen, i ovdje se, kao i kod labija1a, zvučni [y] čuje bolje nego odgovara­jući bezvučni, pa je zato i postojaniji.

Nije rijetkost da se bezvučni [X] »pomakne« naprijed ili natrag, tj. on se po­činje artikulirati s pomoću onih dijelova leđa jezika koji su u prirodnijem dodiru sa svodom. Ako se pomakne naprijed, rezultat je [�l kao što se to dogodilo s njemačkim ch u ich. Ako se »pomakne« natrag, dobiva se ener­gičan frikativ koji se artikulira uz dno mekog nepca u blizini područja nep­čane resice a bilježi se kao [x]. To se dogodilo s glasom ch u njem. Buch, ach. Sve ovo jednako tako vrijedi i za glas »jota« u stanovitim kastiljskim upotrebama gdje se paja »slama« izgovara [paxa] a ne [paxa]; u takvim upo­trebama bezvučni suglasnik u svom povlačenju prema stražnjem dijelu može za sobom povući i zvučni, tako da paga postane [pa�a] sa zvučnim frikativom koji se bilježi [�] i koji je analogan onome što obično odgovara glasu r u fr. Paris; u opoziciji prema apikalnom izgovoru tog vibranta koji se zove »roule«, takav se »r« često zove »grasseye«**. Zvučni i bezvučni dor­souvularni frikativ česte su realizacije onoga što se u portugalskom Lisabona i Rio de Janeira zove jako r.

Nije nemoguće ostvariti dorsalnu ok1uziju također i uz dno mekog nepca prema nepčanoj resici. Takav bezvučni okluziv, koji je jedini dosta čest, bilježi se [q]. Zvučni i nazalni, koji su rjeđi, bilježe se [G] i [N]. Vibrant koji se ostvaruje s pomoću resice, bilježi se [R]. Nije ništa izuzetno da pri artikulaciji glasova [x] i [�] bude nekoliko vibracija nepčane resice.

*

Apikoa1veolarni sibilanti uobičajeni su u hrvatskim Č8kavskim govorima, u nekim vari-jantama venetskog dijalekta tal. jezika, u grčkom, finskom itd.

**

Termine .roule. i .grasseye. mogli bismo prevesti kao tkotrljajući. i tračlavi+ ili _račlani

33

2-31. Faringali

Primicanjem prednje i stražnje stijenke farinksa (ždrijela), tj. najdubljeg dijela leđa jezika i dna usta, može nastati ili okluzija ili trljanje. Lingvisti imaju malo prilike baviti se faringaInim okluzivima. No jedan dobro poznati jezik, arapski, ima .bezvučne i zvučne faringalne, ili »ždrijelne«(, okluzive koji se bilježe [b] i [C\].

2-32. Glotali

Iz onoga što smo do sada izložili mogli smo uočiti važnost glasničkih vibra­cija koje pod nazivom glas (fr. voix) prate većinu glasova (fr. sons) jezika. Vidjeli smo isto tako (§ 2-25 i § 2-30) da se trenje zraka koji prolazi između stijenki glotide može čuti, a da se ta glasovna tvorevina, koja se obično ozna­čuje kao aspiracija (»hak.), bilježi [h]. Zabilježit ćemo osim toga da je zatvor koji u glotidi nastaje prije kašljanja, okluzija kao i svaka druga. To je konso­nant koji se bilježi znakom ['l.

2-33. Aspirirani 2' glotaHzirani stlglasni ci

Kada izgovaramo [ga], ispred vokala se nalazi zvučni konsonant, a to znači da glasnice trepere od početka do kraja. Ako izgovorimo [ka], ispred vokala se nalazi bezvučni konsonant i treperenje glasnica počinje istom s vokalom; ako su, u času kad [k] eksplodira, glasnice dovoljno primaknute da bi smjesta mogle zatreperiti, vokal će se čuti čim okluzija konsonanta [k] popusti; u tom slučaju [k] neće biti aspiriran. No ako glasnice za vrijeme čitave emisije glasa [k] ostanu razmaknute, trebat će im stanovito vrijeme da se dotaknu, a to je nužno da bi mogle zatreperiti. Za to će se vrijeme zrak koji izlazi iz pluća trljati o glasnice; nastat će ono što se naziva aspiracijom a bilježi se [h]; čut će se dakle [kha]. No kako [h] predstavlja prijelaz od onog položaja

glotide koji je ovdje karakterističan za glas [k] na položaj što ga zahtijeva vokal, aspiracija se neće smatrati posebnim glasom, nego karakteristikom glasa [k] za koji se kaže da je aspiriran (fr. aspire) a bilježi se [k'] ili [kb]. Bezvučni okluzivi francuskog jezika nisu aspirirani; engleski bezvučni oklu­zivi lagano su aspirirani.

Okluzivi se mogu artikulirati s potpuno zatvorenom glotidom. U tom će se slučaju nešto zraka naći zatvoreno između posebne okluzije svojstvene do­tičnom konsonantu (npr. dorsalne okluzije za [k]) i okluzije do koje dolazi na razini glotide. Ako se tada čitava glotida podigne, tlak će se stiješnjenoga zraka povećati i omogućiti da se okluzija svojstvena dotičnom konsonantu prekine; glota1na eksplozija, uvjetovana tlakom zraka koji nailazi iz pluća, uslijedit će neposredno prije nego počnu titraji potrebni za izgovor idućeg vokala. Čut će se dakle [k?a]. Ali kako ['l predstavlja prijelaz od onog po­ložaja glotide kojim je ovdje okarakteriziran glas [k], prema položaju što ga za­htijeva vokal, Pl se ne smatra posebnim glasom, nego karakteristikom glasa [kl za koji se kaže da je glotaliziran (fr. giottalise) ili ejektivan (fr. ejectif) i koji će se, kad se radi o dorsalu, bilježiti [k']. Ako otvaranje glotalne oklu-

34

zije prethodi eksploziji u usnoj šupljini mjesto da uslijedi nakon nje, konso­nant se čuje kao preglotaliziran (fr. pre-glottalisee), npr. [�g]. Podizanje giotide dat će stiješnjenom zraku dovoljno tlaka to lakše što je, u početku, manji volumen šupljine koja nastaje između obiju okluzija. Zato i jest lakše realizirati [k�] nego [t?], pa zato mnogi jezici koji imaju glotalizirane konso­nante nemaju [p �]. Glotalizirani i preglotalizirani konsonanti nisu rijetki u jezicima izvan Evrope; ono što se u transkripciji arapskoga bilježi q često je duboki glotalizirani dorsal.

Pri izgovoru kojeg okluziva sa zatvorenom glotidom, glotida se može spus­titi mjesto da se podigne. Tada se tlak stiješnjenog zraka smanjuje, a dok u usnoj šupljini popušta okluzija svojstvena dotičnom konsonantu, zrak koji dolazi izvana izaziva eksploziju i prodire u usta. Istodobno zrak koji na­ilazi iz pluća prodire kroz glotidu koja treperi, i ukupan se proizvod čuje kao zvučan. Tako nastali glasovi zovu se implozivni (fr. implosifs) ili injek­tivni (fr. injectifs). Bilježe se na razne načine a posebno s pomoću malih majuskula ( [B], [D] itd.). U onim jezicima Crne Afrike koji takve glasove poznaju, implozivni labijali i apikali češći su nego dorsali.

2-34 . • Klikovi .. (ili .coktavi. stIglasnici)

U mnogim krajevima zemaljske k"Ugle, navlastito u Evropi, upotrebljavaju se dva -klika.: poljubac, koji je labija1ni -klik., i apikoalveolarni .kliko koji označuje uzrujanost, i koji, kada se ponovi više puta, odgovara onome što se u francuskom pisanju bilježi taratata (u engleskom tut tut). U nekim jezicima, navlastito u jezicima Južne Afrike, -klikovi.* su obični konsonanti koji se mogu kombinirati s vokalima. Oni nastaju tako što se negdje u diš­noj cijevi, razmicanjem organa između dviju točaka na kojima je nastao zatvor, stvara vakuum. U slučaju francuskoga taratata ili engleskoga tut tut ove dvije točke na kojima nastaje okluzija, nalaze se u apikoalveolarnom, od­nosno u dorsovelarnom području, a jezik stvara prazninu tako što se između ovih dviju točaka ulekne. Šum klika nastaje tako što prednja okluzija naglo popusti pa zrak izvana prodire u prazninu koja je nastala između dviju oklu­zija.

2-35. Složene usne ( bukalne) artikulacije

Znamo da se usne (bukalne) artikulacije nužno kombiniraju s karakteris­tičnim položajima giotide. No primjer -klikova« upućuje na to da jedna glasovna tvorevina može nastati i kombiniranjem dviju bukalnih artikula­cija. Nije rijetkost da se koja konsonantska artikulacija, na primjer labija1na,

*

Drugi su opisni (i približni) nazivi za ovakve suglasnike pucketavi, mljeskavi ili mljasicavi, coktavi, udisajni, avulzivni, inspiratorni. Termin .klik- u hrvatski je, kao i u druge jezike, preuzet iz engleskoga (click tikljocanje, cvokotanje, coktanje.), i nije u vezi s našim gla­golom kliktati i imenicom klik: zato ga i stavljamo među navodnike.

35

kombinira s onim položajem govornih organa što ga zahtijeva koji karakte­rističan vokal kao [i] ili [u]. Za konsonantske artikulacije koje se kombini­raju s pomicanjem mase jezika prema prednjem dijelu nepca, onako kao za [i], kaže se da su palatalizirane (fr. palatalisees). Ne smijemo brkati pa­latalne glasove, koji su rezultat jedne jedine artikulacije u području tvrdog nepca, s palataliziranim glasovima koji kombiniraju palatainu artikulaciju s kakvom drugom specifičnom konsonantskom artikulacijom: [p] ne bi mogao biti palatalan, jer je labijalan, ali on može biti palataliziran: u tom slučaju on se bilježi [p']. Ruski jezik poznaje čitav niz palata1iziranih gla­sova, a poimence [t'] i [d'] koji su rezultat kombinacije dviju istodobnih artikulacija, apikalne i dorsopalatalne, a ne kao [ t ] i [d], jedne jedine dorso-palataine artikulacije.

- -

Za konsonantske artikulacije koje se kombiniraju s ispupčenjem usana i povlačenjem mase jezika prema mekom nepcu, a to je karakteristično za vokal [u], kaže se da su labiovelarizirane (fr. labio-velarisees): konsonant [t], na primjer, koji je po svojoj prirodi apikalan, može biti labiovelariziran i bilježi se [tW]. Konsonant [p], premda je po svojoj prirodi labijalan, može isto tako biti labiovelariziran, budući da su za [p W] usne ispupčenije nego za [p].

Glasove koji kombiniraju labijalnu artikulaciju s velarnom, a da se pri tom ne može točno reći koja je od njih specifičnija, zvat ćemo labiovelarima (fr. labio-velaires). Neki labiovelari kombiniraju dorsalnu okluziju s labi­jalnom i lingvalnom (usnenom i jezičnom) artikulacijom vokala [u]: takvi labiovelari, koji se bilježe *kw, *gW itd., pretpostavljaju se za indoevropski. No pravi labiovelari kombiniraju jednu labijalnu artikulaciju s jednom ve­larnom artikulacijom istoga tipa: dvije okluzije, dva trenja ili dvije artiku­lacije spirantskoga tipa. Trajni labiovelari, koji su obično spiranti, bilježe se s pomoću [w], ili s pomoću [!!] ako je stupanj otvorenosti isti kao za [u]; u stanovitim engleskim upotrebama naći ćemo bezvučni labiovelar koji u pisanju odgovara skupini wh a bilježi se [':V]. Trenutni labiovelari imaju dvije istodobne okluzije koje se rastvaraju jedna za drugom, najprije vela rna a zatim labijalna: bilježe se s pomoću digrafa [kp], [gb]. Takvi dvostruki okluzivi nisu rijetki u Africi.

Različite konsonantske artikulacije mogu se kombinirati s povlačenjem mase jezika prema stražnjem dijelu usne šupljine, a da to povlačenje ne biva po­praćeno ispupčivanjem i zaobljivanjem usana kao što se to događa kod la­biovelariziranih konsonanata. Ti se konsonanti zovu velarizirani (fr. ve­larisees) ili faringalizirani (fr. pharyngalisees). Velarizacija (ili faringali­zacija) nužno izaziva modifikaciju specifične artikulacije nekih konsonanata : budući da se masa jezika povlači prema stražnjem dijelu, vrh će se jezika naći prije iza alveola negoli iza zuba, pa će velarizirani t, koji se bilježi [t], biti prije apikoalveolaran nego apikodentalan.

Razumljivo je što boja onih vokala koji su u dodiru s palataliziranim, labio­velariziranim ili velariziranim suglasnicima biva pod utjecajem artikulacije tih konsonanata : između dva palatalizirana konsonanta, za koje jezik treba zauzeti isti položaj kao onaj što ga zahtijeva vokal [i], vokal [u] nastojat će poprimiti prednju artikulaciju čuvajući i nadalje zaobljenost usana, tako da će se na primjer [t'ut'] izgovarati u stvari [t' ut'].

36

2-36. Afrikace (ili zacvornocjesnačni suglasni .. ';)

Pri artikulaciji kojeg mu drago glasa, a posebice okluziva, obično imamo vrijeme kada organi zauzimaju određen položaj, trenutak kada se taj položaj iskorištava za tvorbu dotičnog karakterističnog glasa i, konačno, opuštanje organa prema neutralnom položaju. Obično se čuje samo druga faza koja se zove .držanje«( (fr . • tenue«), jer je jedino ona karakteristična. Ali se može dogoditi da treća etapa, etapa opuštanja organa, bude dovoljno polagana pa da ne izmakne slušatelju, osobito kada on nije naviknut da i sam taj glas realizira pa zbog toga ne osjeća dovoljno njegovo artikulacijsko jedinstvo. To se događa s palata1ima: kao što smo već vidjeli (2-29), ljudi koji ih ne­maju u svom govoru, nastoje ih protumačiti kao [t] ili [k], [d] ili [g] plus [I].

Terminom afrikate (fr. affriquees) (ili poluokluzivi, fr. mi-occlusives) ozna­čavaju se okluzivne artikulacije kojima se treća etapa može poistovjetiti s trećom etapom frikativa. Vrlo se često susreće afrikata koja nastaje tako što se stvara okluzija prianjanjem prednjeg dijela leđa jezika uz predio alveola gornjih zuba: nakon toga nastupa .držanje« (fr. tenue) koje nalikuje na [t] i opuštanje koje se može protumačiti kao [š]. Time se može objasniti zašto se ova afrikata često bilježi s pomoću digrafa [tš]. Ali je bolje zadržati takvo bilježenje za slijed [t+š], npr. u francuskom cOllCe chose [tutšoz] 'sve, svaka stvar«, a za afrikatu upotrijebiti neki znak poput [č]. Na taj će se način en­glesko (r)ighc ship [ ... aitšIp] (.pravi brod«) moći razlikovati od I chip [aičIp] (.ja rezuckam«(). Ova se šuštava afrikata čuje u šp. chaco .tupast nos«(, tal. citta, 'grad«, rus. čaj .čaj«; odgovarajuća zvučna afrikata koja se nalazi na

početku eng. jet .mlaz«, tal. giallo .žutu, bilježit će se [g] ili, manje dobro, [dž]; piskava (sibilantna) bezvučna afrikata koja dolazi na početku njem. zehn ,deset«, tal. ZiD 'stric(l može se bilježiti [e] (mjesto [ts] i usprkos koli­ziji s upotrebom ovoga znaka za označavanje palatalnog okluziva : ispo više, 2-29). Za bilježenje zvučne piskave afrikate koja dolazi na početku tal. zero .nula(C, najčešće se zadovoljavamo digrafom [dz]. Nalazimo također i afri­kate s labijalnom, ili točnije labiodentalnom frikcijom (trenjem), npr. [pf] (njem. Pferd), s dorsouvularnom frikcijom [kx], s interdentalnom frikcijom [te], s lateralnom frikcijom [tl] itd.

2-37. Dugi i geminirani konsonanti

Konsonant se može čuti kao dug samo onda kad njegovo trajanje zamjet­ljivo nadilazi trajanje koje se čuje u kontekstu gdje on dolazi. Kao što smo gore već rekli za vokale (isp. više 2-23), i dužina konsonanata moći će se bilježiti s pomoću jedne točke desno gore ili s dvije točke iza simbola kon­sonanta, dakle dugo [l] bilježit će se [l·] ili [1:]. Kad se konsonant duga trajanja nalazi između dva vokala, često se događa da se njegov početak percipira kao završetak prethodnog sloga a njegov kraj kao početak idućeg sloga. To ostavlja dojam da se radi o dvjema uzastopnim artikulacijama pa se o ovom dojmu pri bilježenju vodi računa, zbog čega onda [alla] a ne [al·a]. Dugi konsonanti koji pripadaju dvama uzastopnim slogovima ozna­čavaju se kao geminate (fr. geminees).

37

2-38. Slog

U najjednostavnijim slučajevima ima onoliko slogova koliko je vokala koji su odvojeni konsonantima. Budući da su vokali perceptibilniji od konso­nanata, čini se da to pokazuje da svaki slog odgovara jednom vrhu krivulje perceptibilnosti. Time bi se moglo objasniti s jedne strane to što konsonant poput [l] - kada se nalazi između dva konsonanta, na primjer između [vl i [k], koji su manje perceptibilni od njega - može vršiti ulogu jezgre sloga, kao u češkom vlk �vuk., i s druge strane to što vokal, kao [i], kada stoji u dodiru sa zatvorenijim vokalom, na primjer s vokalom [a] u kontekstima kao ria] ili [ai], može i ne tvoriti posebnu jezgru sloga. No dva vokala raz­ličite perceptibilnosti mogu jako dobro tvoriti dva uzastopna sloga kao u fr. e bahi [ebai] (�zapanjeo«); [�] i [l], koji su obično perceptibilniji nego [t] ili [k], ne tvore slog u francuskom quatre [kat�] (�četiri.), bou cle [bukI] {�uvojak«); [I], koje je manje otvoreno nego [�], ipak je jezgra jedinog sloga u eng. beer [bb] (�pivo.). Dioba na slogove ovisi dakle o mnogostrukim faktorima koji nisu ni izdaleka potpuno utvrđeni.

2-39. A rtikulacijska energija

Već smo ranije (2-28) istaknuli da su sibilanti rezultat energičnijeg trenja nego trajni apika1ni suglasnici koji se bilježe [0] i [8]. U ovome slučaju energija trenja dolazi otuda što, za glas [s], isti volumen zraka mora proći kroz uži otvor nego za glas [0]. Energija što je ovdje razmatramo, artikula­cijska je energija općenito, energija koja se teško može lokalizirati, a to je npr. ona po kojoj se, kako se čini, acheter (�kupitio), sa [š], razlikuje od a jete r (�za bacanje.), pri čemu se [ž] ispred bezvučnoga [t] jedino po svojoj manjoj artikulacijskoj energiji razlikuje od [š].

Kad se ta uopćena energija jedanput pokrene, ona se ne zaustavlja lako. Zbog toga se razmjerno malo upotrebljava za razlikovanje jednog glasa od drugog i zadržava se za isticanje jednoga sloga u riječi. Ovakvo se isticanje, koje se označava kao akcent, može osim artikulacijskom energijom (eng. stress), kao što ćemo vidjeti niže (3-31), pojačati također i trajanjem vokala i onim što iza toga trajanja u slogu dolazi, kao i stanovitim kretanjima me­lodijske krivulje govora (eng. pitch).

38

Poglavlje 3.

Fonološka analiza

I. Funkcije glasovnih elemenata

3-1. Tri osnovne funkcije

Fonološka analiza ima za cilj da identificira glasovne (foničke) elemente nekog jezika i da ih razvrsta prema njihovim funkcijama u tom jeziku. Kada oni omogućavaju da se kakav znak, na kojoj točki govornoga lanca, identi­ficira u opreci (opoziciji) prema svim drugim znakovima koji bi mogli bili doći na istoj točki da je poruka bila drugačija, njihova je funkcija razlikovna (distinktivna) ili opozitivna (fr. fonction distinctive ou oppositive). U iskazu c'est une bonne biere (,to je dobro pivOt), na primjer, znak bitre Ibierl 'pivo« može se identificirati kao takav po svoja četiri uzastopna fonema, a svaki od njih obavlja svoju ulogu zahvaljujući tome što je različit od svih ostalih fonema koji bi mogli doći u ovome kontekstu. Ali pored ove bitne fonološke funkcije glasovni elementi jednog jezika mogu vršiti i kontras­tivne funkcije (fr. fonctions contrastives) kada pomažu slušatelju da lakše analizira iskaz na uzastopne jedinice. Takvu ulogu ima obično akcent, a posebice u jeziku kakav je češki gdje se on nalazi redovito na prvom slogu riječi. Takvu ulogu ima i fonem Ihl u engleskom koji uza svoju razlikovnu funkciju (hill ,brežuljak« različito od ill ,zao ; bolestan«, pili 'pilula«, bill »cedulja. itd.) vezuje i funkciju demarkacije (fr. fonction de demarcation), jer u tradicionalnom vokabularu ovoga jezika Ihl može doći samo na početkU monema. Druga je fonološka funkcija ekspresivna funkcija (fr. fonction expressive), a to je ona koja slušatelja obavještava o govornikovu raspolo­ženju a da govornik radi toga ne poseže za shemom dvostruke artikulacije. Tako se u francuskom produžena i pojačana realizacija fonema lp/ u impos­nole ,nemoguć(e)« iz iskaza cet enfant est impossible 'ovo je dijete nemoguće«(, može protumačiti kao oznaka stvarne ili hinjene razdraženosti.

3-2. Karakteristična nefunkcionaina obilježja

o funkciji glasovnih elemenata govori se samo onoliko koliko su oni rezul­tat govornikova izbora. No valja upozoriti na to da postoje takvi glasovni elementi koji, htio to onaj koji govori ili ne, obavještavaju sugovornika o njegovoj ličnosti, o njegovu položaju u društvu ili o kraju iz kojega potječe ; takvi elementi s praV9m dolaze u fonolo§kom opisu ukoliko ovakve vrijed­nosti posjeduju samo u kakvoj posebnoj jezičnoj zajednici. U francuskom bi, na primjer, bilo dobro istaknuti da za fonem IrI postoje dvije glavne va­rijante, jedna koja se zove ,račlana« (,grasseyee«) a svojstvena je urbanim

39

sredinama, i druga koja se zove »kotr1jajuća« ( .. roulee«)* a još je, premda uz­miče, jako raširena na selima. Nije, razumije se, riječ o tome da se u fonološ­kom opisu naznačuje kako muškarci govore dubljom bojom glasa (timbre) nego žene, jer to odgovara univerzalnim somatskim razlikama i nije, ako uzmemo pravo, karakteristično za neku posebnu zajednicu. Ali kada utvr­dimo da se u stanovitim jezicima sjeveroistočne Azije isti fonem, koji bilje­žimo Icl, ostvaruje kao [d] kod muškaraca a kao [ts] kod žena, onda se ta činjenica ne bi smjela prešutjeti jer se u kakvu drugom jeziku, talijanskom na primjer, muškarci i žene slažu u tome da izgovaraju [tš] na početku ri­ječi cinque .. pet« a [ts] na početkU zu c chero .. šećer«.

3-3. Fizič ka realnost i jezična fun kcija

Isto glasovno obilježje može u jednom jeziku obavljati jednu stanovitu funk­ciju, u drugom pak jeziku imati posve različitu vrijednost. Grkljanski zatvor (fr. fermeture giottale) koji je na primjer u egipatskom arapskom fonem, nema u njemačkom nikakve razlikovne vrijednosti nego samo kontrastivnu vrijednost po tome što označava vokalski početak korijena: u vera chten .. pre­zirati., koji se sastoji od ver- i a chten, glotalnim se zatvorom -r- odvaja od idućeg -a-o U hotentotskom i bušmanskom kao poseban fonem postoji .. klik« ( .. coktavi. glas) koji u francuskom, ako se ponavlja, služi zato da bi označio laganu razdraženost, a bilježi se, već prema autorima, taratata ili tststs; dru­gim riječima jezici južne Afrike daju razlikovnu vrijednost nečemu što u francuskom ima ekspresivnu vrijednost. U arapskom .. kotrljano« r i .. račlano« r (ovo se posljednje pri transkribiranju u francuskom bilježi s pomoću gh, npr. u riječi Maghre b) predstavljaju dva različita fonema, dok u francuskom upotreba jednoga ili drugog glasa ne zadire u značenje onoga što se kaže, nego obavještava o govornikovoj ličnosti. Uzajamnu neovisnost fizičke real­nosti i jezične funkcije ništa neće ilustrirati bolje nego upotreba, u različi­tim jezicima, onoga što se zove melodijskom visinom. Kao što ćemo vidjeti u onome što slijedi, različiti stupnjevi visine i različiti smjerovi melodijske krivulje mogu obavljati razlikovnu funkciju kada jedan prema drugome stoje u opoziciji, kao tonovi, kontrastivnu funkciju kada sudjeluju u akcenatskom isticanju, a ekspresivnu funkciju ondje gdje ih treba smatrati pojavama into­nacije.

3-4. Dva kritenj'a koja se su ko bljavaju: fun k cija i segmenta cija

Lingvist će se za glasovne elemente zanimati samo onoliko koliko oni obav­ljaju kakvu funkciju. Tako se od fonološke analize očekuje da svrsta zajedno one činjenice koje jamče obavljanje iste funkcije pa bile one i fizički razli­čite, i da istodobno odvoji one jedinice koje imaju različite funkcije pa bile one i materijalno analogne. Ovo načelo dolazi u stvari u sukob s načelom prema kojemu se glasovne činjenice razvrstavaju prema dimenzijama onoga segmenta u lancu u kojemu obavljaju svoju funkciju. l\1elodijski uspon koji omogućuje da se il pleut? .. pada (li) kiša?« razlikuje od il pleut .. pada kiša., doista ima opozitivnu funkciju, jednako onako kao i stupanj otvorenosti

40

usta koji omogućuje da se re »(nota) re« razlikuje od riz »riža«; no on se od­nosi na cijeli iskaz a ne na fonematski segment; mi znamo da takav uspon izmiče dvostrukoj artikulaciji, da on nije razlikovan u jednakom smislu kao što je to opozicija između dvaju monerna ; s druge strane, intonacija se javlja u takvim oblicima da je teško razlučiti je li funkcija koju obavlja upravo opozicijska (opozicije između dvaju različitih značenja) ili ekspresivna (na­znaka o govornikovu raspoloženju). Zbog toga se često kao osnovni princip za klasifikaciju radije uzima segmentacija nego funkcija . . Razumij ivo je da za svaki tip segmentacije procjenjujemo i razvrstavamo činjenice na temelju njihove funkcije. To u stvari znači da valja posebno obrađivati jedinice druge artikulacije, foneme, a posebno prozodijske pojave koje po definiciji ovoj drugoj artikulaciji izmiču.

n. Fonematika

3-5. Virtualne pauze

Fonematika se bavi analizom iskaza na foneme, klasifikacijom tih fonerna i ispitivanjem njihovih kombinacija koje služe za stvaranje označitelja danog jezika. Označitelj i jezika koji proučavamo predstavljaju podatke od kojih će lingvist poći. Ti označitelj i, koji predstavljaju zamjetljivo lice jezičnoga znaka, mogu po opsegu i po složenosti biti vrlo promjenljivi : postoji ozna­čitelj lž e mal a la tetI koji odgovara znakuj'ai mal a la tete (»boli me glava«() i označitelj ImalI koji odgovara znaku mal (»bol; zlo«). Da bismo izvršili fonološku analizu, mogli bismo pokušati poći od označitelj a potpunih is­kaza, dakle takvih koji pružaju realne podatke bez ikakve interpretacije ili pak prethodne analize na fraze (fr. phrases), na rečenice (fr. propositions), na riječi ili na moneme. No to bi predstavljalo znatne kako praktičke tako i teoretske poteškoće. Događa se u stvari da se jedan fonem može izgovarati na dosta različit način već prema kontekstu u kojem se nalazi. U britanskom se engleskom 111 izgovara vrlo različito ovisno o tome da li dolazi ispred vokala, kao u lake »jezero«, ili pak iza njega kao u whale »kiu; Parižani artikuliraju posve drugačije 101 u joli »zgodan«( od onoga u cor »rog; žulj(c. Odsutnost idućeg fonerna jedan je element konteksta: u francuskom se lal u grand Igral »velik« vrlo često čuje kao kraći nego lal u grande Igradl »ve­lika«. No ova razlika između vokala u grand i u grande koja je očigledna kada se ova dva oblika izgovaraju izolirano ili pak u finalnom položaju, može biti zadržana i onda kada oni dolaze u sredini iskaza, na primjer u I . . . re gra dade . . . 1 .un grand dadais (»velik zvekal14l) i 1 .. .1a grad adeL .l la grande Adele (»velika Adela«). To znači da se izgovor koji je normalan ispred pauze, može zadržati i ondje gdje je pauza, da tako kažemo, virtualna ali ne i ostvarena. Kada ne bismo vodili računa o virtualnim pauzama, tj . o segmentaciji na riječi, va-

* .Kotrljajuće. je [rJ, kao i hrvatsko, vibrant koji nastaje u prednjem dijelu usne šupljine (apika1ni vibrant), a tračlanOt ili tračlavOt [�) je zvučni frikativ koji nastaje II stražnjem dijelu usne šupljine (isp. 2-27 i 2-30).

41

ljalo bi nam u francuskom razlikovati između .. kratkog. fonerna lal i .. dugog« fonema la·/, jer bi jedino takva razlika između .. kratkog. i »dugog. odvajala [ . .. gradade ... ] s kratkim [a] u un grand dadais od [ . . . gra·dade . . . ] s dugim [a· ] u grande Adele. Uputno je dakle provoditi analizu polazeći od takvih segmenata iskaza koji se ne mogu prekinuti pauzom, tj. u praksi od onoga što se naziva riječju. Virtualnosti pauze u fonološkom će bilježenju biti na­ravno označene razmakom.

3-6. UnutraJnje junkture

U nekim se jezicima događa da se posebno fonološko ponašanje što ga obično susrećemo ispred virtualne pauze, nađe jednako tako, slabije ili jače izra­ženo, u unutrašnjosti onoga što nazivamo riječju, na granici između dvaju monema. U engleskom se složenica night rate Inait-reitl »noćna tarifa. ne miješa s nitrate Inaitreitl »nitrat41 iako su fonematski slijed i prozodijski elementi u oba slučaja isti; isto tako završetak [-ain�s] u minus (»manje«) nije identičan s onim u slyness ( .. lukavstvo.) gdje se radi o pridjevu sly + sufiks -ness. Valja naravno upozoriti na to da postoji ovaj posebni tip virtu­alne pauze kojemu se učinci ne miješaju nužno s onima što smo ih ispitali u prethodnom tipu ; u transkripciji ćemo ga označiti na primjer s pomoću crtice. Ovaj poseban postupak može se protegnuti i na neočekivane kontekste,. , kada se na primjer s njemačkim Theater »kazalište« postupa kao da je sa­sta\ljeno od Tee i nepostojećeg Ater, s glotalnom okluzijom ispred -a-o Ove virtualnosti pauze označuju se kadšto imenom junktura (fr. joncture) ili spoj­(fr. jointure).

3-7. Koje označitelje podvrgnuti analizi?

Za analizu na foneme poslužit ćemo se dakle takvim segmentima iskaza za koje smo sigurni da u sebi ne sadržavaju virtualnu pauzu. Ako i postoji očigledan odnos između virtualnih pauza i točaka u kojima se veće jedinice segmentiraju na riječi i na moneme, ne smije se zaboraviti da među njima nema nužno apsolumog poklapanja. Prema tome se pri fonološkom bilje­ženju bijelim prostorom (razmakom) ili crticom označuju, strogo uzevši, one točke govornoga lanca na kojima mogu nastati posebne uzgredne po­jave za koje smo odlučili da pri fonematskoj analizi nećemo o njima voditi računa. Valjat će, s druge strane, uspoređivati samo one segmente za koje smo sigurni da sadržavaju ista prozodijska obilježja: akcent (naglasak) na istome mjestu ako se radi o jeziku s akcentom, iste tonove na istim slo­govima ako se radi o jeziku s tonovima. Kada je riječ o jeziku kao što je fran­cuski, ova je posljednja preporuka bespredmetna pa se kao segment može upotrijebiti bilo koja riječ. Valjat će napokon u zabilježenoj riječi zanemariti svaki element s ekspresivnom funkcijom, dakle ne stavljati u opoziciju na primjer impossi ble s produženim i jakim Ipl i impossi ble s normalnim Ipl kao da se radi o dvjema različitim jedinicama.

42

3-8. Fonemats ka segmentacija

Riječi chaise »stolac<c i lampe »svjetiljka« u francuskom se vrlo jasno razli­kuju : slušateljevo ponašanje neće biti isto ako kažem apportez la chat'se (»do­nesite stolac«) ili apportez la lampe (»donesite svjetiljku«), to me pak učvrš­ćuje u onome osjećaju da chaise i lampe ne odgovaraju istim činjenicama iz iskustva te da se u izgovoru chat'se dovoljno jasno razlikuje od lampe a da bi ikakvo brkanje među njima bilo vjerojatno. Pri podrobnijem mi se ispi­tivanju ne čini da ijedan segment izgovorenog oblika jedne od dviju riječi podsjeća na neki segment druge riječi. Stvari stoje drugačije ako su riječi Što ih uspoređujerno lampe i rampe »rampa« ; ovdje će i opet slušateljeva reakcija biti različita na prenez la lampe »uzmite svjetiljku<c i prenez la rampe »uzmite, uhvatite rampu., ali kada usporedim oba izgovorena oblika, steći ću dojam da su oni u velikoj mjeri identični, a da se ono što sprečava brkanje među njima, pa tim samim dokida i slušateljevu neizvjesnost u pogledu ponašanja koje treba prihvatiti, nalazi na samom početku ovih oblika. Bit će isto ako usporedim buche »cjepanica. i cruche »krčag«. .M.eđutim, ako usporedim crtl che i TUcite »košnica., primijetit ću da se ono po čemu se cruche razlikuje od buche može raščlaniti na dva uzastopna elementa, onaj koji se nalazi u ruche i drugi koji dolazi ispred njega. S obzirom na pravopis ovakvu smo analizu, naravno, očekivali. No u očima fonologa potvrda koja dolazi od pravopisa nema vrijednosti, i jedino analiza s pomoću uzastopnih uspo­redbi omogućuje da se izdvoje jezične jedinice. Ako se vratim na lampe i rampe, uzalud ću tražiti neku francusku riječ koja bi se rimovala s ovim dvjema riječima i koja bi mi omogućila da dalje analiziram ono po čemu se lampe razlikuje od rampe, kao što sam zahvaljujući riječi ruche, mogao na dva uza­stopna elementa razložiti ono po čemu se cruche razlikuje od b(lChe. Ja dakle mogu utvrditi da su inicijalni elementi u lampe i u rampe minimalni segmenti, tj . fonerni. Moglo bi se prigovoriti kako je posve očigledno da je početni element u cruche složeniji nego onaj u buche jer se sastoji od dva različita uzastopna »glasa<c naspram jednome »glasu. u bUche. Ali ćemo na to odgovo­riti da nas razlika u pogledu homogenosti između početka riječi cruche i početka riječi buche iznenađuje samo zato što smo se zahvaljujući upotrebi oblika kao cruche, ruche navikli na to da početak prve riječi razlažemo na dvije uzastopne jedinice. Dodat ćemo da je ovdje riječ više o razlici u stup­nju nego o razlici u naravi i da ona nema nikakve veze s fonološkom analizom jer postoje jezici - kao hotentotski i neki švicarski govori - koji imaju početne elemente analogne onome u cruche, no oni se ne mogu razložiti budući da nema riječi na m-, tru- itd., pa prema tome ovakve elemente treba smatrati minimalnim segmentom, tj . jednim fonemom. Sve ovo podsjeća na situaciju, na koju smo upozorili više (2-6), elementa [tš] u španjolskom mucho koji je jedinstven fonem zato što [š] u ovom jeziku ne postoji bez [t] koji mu prethodi pa, prema tome, [tš] predstavlja jedinstven izbor sa stajališta govornika.

3-9. Isti glas za dva fonema i obratno

Operacije poput onih koje prethode omogućuju nam da utvrdimo fone­matsku segmentaciju iskaza, tj . da točno odredimo od koliko se fonerna sa­stoji ovaj ili onaj označitelj , npr. od tri ruche i rampe, od četiri cruche, od

43

pet cru chon »vrčić«. Dolazimo u iskušenje da povjerujemo kako nam ovakve operacije omogućavaju isto tako da utvrdimo koji su fonemi jezika, jer kad smo jednom proveli analizu svih označitelja, moći ćemo usporediti seg­mente što smo ih izdvojili u različitim označiteljima, i onda one koji su je­dan drugome slični onoliko kao što -ampe iz rampe nalikuje na -ampe u lampe, smatrati primjercima istog fonema. Na taj bismo način utvrdili isti fonem IrI na početku riječi ro che i na početku rouge »crven«. Međutim, kada smo uspoređivali lampe i rampe, konstatirali smo da postoji fizički identitet iz­među onoga što pravopis u oba slučaja bilježi kao -ampe, a to nam je omo­gućilo da razliku između dvaju označitelja smjestimo na njihov početak. No mi iz toga nismo zaključili da su lampe i rampe, s izuzetkom početnog dijela, sastavljeni od istih fonema jer znamo da nam fizički identitet ne do­pušta da izvlačimo zaključke o lingvističkom (jezičnom) identitetu ; jedan se te isti fonem, naime, ostvaruje različito ovisno o okolini, a isti glas može, ovisno o okolini, biti ostvarajem različitih fonema. U danskom se na primjer fonem lrel realizira kao [E] u net »zgodan, lijep<c, ali kao [a] u ret »ispravan ; pravilan«<; glas [a] koji je ostvaraj fonema lrel u ret, realizacija je fonema lal u nat »noć<c. Ako fizički identitet ne povlači za sobom poistovjećivanje na planu jezika, to je zato što dansko Iri djeluje tako da otvara prednje vokaiske artikulacije koje su s njim u dodiru. Danski dakle pravi za ove vokale fo­nološku razliku između četiriju stupnjeva otvora, i to podjednako u doti­caju s Iri kao i drugdje. Fonem prvoga· stupnja otvorenosti ne može se oka­rakterizirati po svojoj boji koja ovisno o kontekstu varira između [i] i [e], nego onime što ga u svim položajima razlikuje od ostalih prednjih vokala, a to je minimalna otvorenost. Ono pak, jednako tako, što čini jedinstvo fo­nema koji se bilježi lei jest činjenica što u prednjem dijelu usta postoje dva fonema koji su zatvoreniji od njega i jedan otvoreniji, a to znači da je on trećega stupnja otvorenosti. Upravo ga to stavlja u opoziciju prema ostalim fonemima, a njegova realizacija, ovisno o kontekstima, varira od [E] do [a] . U svojim odgovarajućim kontekstima ovaj [E] i ovaj [a] stoje u odnosu koji je identičan odnosu s ostalim fonemima.

3-10. Segmente valja definirati pn"je nego ih usporedujemo

Ne bismo dakle mogli reći da ru che i rouge počinju istim fonemom prije no što smo utvrdili da su ove dvije riječi u identičnom odnosu s jedinicama -u che i -ouge koje mogu dolaziti u njihovim odgovarajućim kontekstima. Ovaj je slučaj paralelan sa [E] u danskom net i [a] u danskom ret koji se priznaju kao samo jedan i isti fonem jer se i jedan i drugi definiraju kao fonerni tre­ćeg stupnja otvorenosti u odnosu na druge jedinice koje se mogu pojaviti u istim kontekstima kao i oni. Prije, dakle, no što pristupimo utvrđivanju inventara fonerna, trebat će svaki segment definirati tako što ćemo točno odrediti što ga u njegovu glasovnom okruženju razlikuje od svih drugih segmenata koji bi tu mogli bili doći. Kada smo jednom to završili, utvrdit ćemo kao realizacije samo jednoga i istog fonerna segmente koji potječu iz različitih konteksta a koji imaju istu definiciju.

44

3-1 1 . Valja operirati ograničenim kontekstima

Kada bismo se doslovce držali onoga što smo gore rekli o uvjetima koji omo­gućuju da se različiti minimalni segmenti identificiraju kao realizacije istog fonema, brzo bismo se sukobili s nepremostivim poteškoćama koje se za­hvaljuju tome što se u svim jezicima samo manji dio mogućih fonematskih kombinacija stvarno iskorištava za stvaranje riječi ili monema. U ukupnom i točno određenom kontekstu u kakvu dolazi IrI iz riječi ruche, u francuskom se od drugih fonerna upotrebljavaju samo još Ibl u buche i lžl u juche .on/ona čepi (na grani)«. No ako se ne ustručavamo da se poslužimo i malo različi­tim glasovnim okruženjima, ali takvima za koja se ne čini da utječu na uvjete pojavljivanja glasova ispred -uche, ovome ćemo popisu dodati i mnoge druge foneme : na primjer 111 i InI koje nalazimo u peluche .pliš« i grenuche. Ubrzo ćemo primijetiti da sve ono što u francuskom može dolaziti ispred -u, može dolaziti i ispred -uche; pripomenut ćemo štoviše da u ovom jeziku priroda vokala ne povlači za sobom nikakvu isključivost u pogledu izbora fonema koji dolazi ispred njega, a to, razumljivo, mnogo pojednostavnjuje zadaću. No u mnogim jezicima to nije tako, a to u vezi s identifikacijom fonerna po­stavlja probleme koje ćemo razmotriti niže.

3-1 2. U potrazi za relevantnim obilježjima

Utvrđivanje minimalnih segmenata, koje prethodi svakoj identifikaciji fo­nema, pretpostavlja da uspoređujerno fonematsku prirodu izabranog seg­menta s prirodom drugih segmenata koji mogu dolaziti u istom kontekstu ili pak, drugim riječima, koji su s njim u opoziciji. Uzmimo na primjer prvi segment riječi douche »tuš. ; on stoji u opoziciji prema prvome segmentu riječi souche. U jednom slučaju uočavamo eksploziju kojoj prethodi zatvor dišne cijevi što ga na razini gornjih zuba stvara vrh jezika a popraćen je tre­perenjem glasnica. U drugom slučaju primjećujemo trenje zraka do kojega dolazi između gornjih alveola i prednjega dijela leđa jezika, no bez trepe­renja glasnica. Na ovoj točki analize mi još ne znamo da li ove različite ka­rakteristike idu ili ne idu uvijek zajedno. Ako bi se kasnije ispostavilo da je apikodenta1na eksplozija u francuskom uvijek popraćena glasom a predorso­alveolarna frikcija uvijek bezvučna, tj . da su i jedna i druga uvijek rezultat jednog jedinog govornikova izbora, morali bismo svaki od ovih artikua­cijskih sklopova smatrati jedinstvenim relevantnim ili distinktivnim (raz­likovnim) obilježjem. No čim uvedemo riječ touche .tipka., uočit ćemo da se prvi segment ove riječi ne oponira početku riječi douche po artikulaciji s pomoću vrška jezika, koja je ista, nego po odsutnosti popratnih treperenja glasnica. Za realizaciju douche treba dakle, na početku riječi, izabrati 1 . oklu­zivnu apikalnu artikulaciju koja je zajednička za douche i touche, 2. karak­terističnu glota1nu artikulaciju po kojoj se douche razlikuje od touche. Ako sada uspoređujemo riječ mouche »muha«, uočit ćemo da se douche od ove riječi raZlikuje po tome što je okluzija na njegovu početku apika1na a ne la­bija1na, i po tome što je ona popraćena podizanjem mekog nepca koje spre­čava da zrak prodre u nosnu šupljinu, dok prvi segment u mouche sadržava, prije labija1ne eksplozije, i izlaženje zraka kroz nos. Ništa nam dovdje ne govori da u francuskom zvučna labija1na okluzija ne bi uvijek bila popraćena izlaženjem zraka kroz nos. No uvođenje riječi bouche 'usta« pokazuje da su

45

labijalna okluzija i nazalnost razdvojive i da predstavljaju prema tome dva razlikovna obilježja, dok -nouche iz imena Minouche pokazuje da se nazal­nost može kombinirati i s apikalnom okluzijom. To neizravno implicira da izgovor prvog segmenta u douche pretpostavlja i treći izbor, podizanje me­kog nepca, po čemu se on razlikuje od prvog segmenta u -nouche. Kad bismo pozvali u pomoć couche »sloj., to ne bi donijelo nikakav novi element ; oklu­zija je u ovom slučaju dorsaina a ne apikalna i nije popraćena treperenjem glasnica, no sve to ne ističe nikakvo posebno artikulacijsko obilježje prvog segmenta u douche. Takoder i početak riječi louche »razrokt ima jednako tako apikalnu artikuaciju, ali s time što zrak izlazi s obiju strana jezika (la­teralna artikulacija). Taj segment valja dakle označiti kao lateralan. Budući da u francuskom ni ispred -ouche ni bilo gdje drugdje nećemo, što god činili, naći lateral koji ne bi bio apikalan, treba smatrati da u ovom slučaju postoji samo jedan jedini izbor pa prema tome i samo jedno pertinentno obilježje : prvi segment u louche oponira se kao lateral svim ostalim segmentima koji mogu doći ispred -ouche zajedno ; budući da ovdje apikalnost nećemo sma­trati relevantnom, ni za prvi segment u douche ne treba izdvajati relevantno obilježje koje bi bilo nelateralnost. Za ovaj ćemo dakle segment zadržati tri relevantna obilježja : 1. apikalnu okluziju, 2. zvučnost, 3. nenazalnost ili oralnost.

3- 1 3. Proporcionalnosl odnosa

Ako na isti način izdvojimo relevantna obilježja svih minimalnih segmenata koji dolaze ili bi mogli dolaziti ispred -ouche, i ako svrstamo zajedno sve one segmente koje karakterizira stanovito pertinentno obilježje, dobivamo ove razrede : »bezvučni4l : p f t S š k; »zvučni. : b v d z ž g; »nenazalni« : b d j ; »nazalnk m n !! ; »lateralni. : l ; »uvularni4l : r ; »bilabijalni« : p b m ; »labiodentalni4l : f v; »apikalni4l : t d n ; »sibilantni« ili »piskavi« : s z ; »šuš­tavi4l : Š ž; »palatalni4l : j n; »dorsovelarni(l : k g. Nazivi koje smo izabrali da bismo označili svako pojedino obilježje ne idu za tim da dadnu iscrpan opis glas'ovnog proizvoda o kojem je riječ : ovdje pridjev »zvučan« odgovara terminima »popraćen treperenjima glasnica. što smo ih upotrijebili u ana­lizi koja prethodi ; ali ni jedna ni druga od ovih oznaka ne ide za tim da bude opisna : odavna se zna da treperenja glasnica koja prate izgovor stanovitih bukalnih artikulacija, idu ruku pod ruku s drugim fonetskim manifestaci­jama. Ovdje »zvučan. uključuje proporcionalnost odnosa između Ipl i Ibl, Ifl i IvI, Itl i IdI itd. Kakve god bile fonetske realnosti po kojima se Ipl raz­likuje od Ibl, ostajemo pri tome da su to iste one po kojima se Ifl razlikuje od IvI, jedino s onim razlikama što ih za sobom povlači okluzivna i bilabi­jalna artikulacija u jednom slučaju, frikativna i labiodentalna u drugome. To što nazive kao »zvučan41 stavljamo pod navodnike označava njihov u velikoj mjeri konvencionalni karakter. Primijetit ćemo da se razred poput lt d nl označava jednostavno kao apikalan, dok je analiza za ova tri segmenta vrlo precizno utvrdila apikalnu okluziju. No kad bismo ovdje naveli »api­kaIna okluzija. mjesto »apikalant, izvrgnuli bismo se opasnosti da sugeri­ramo kako postoje dva različita relevantna obilježja, premda u francuskom, budući da su apikalni uvijek okluzivni, nikad ne postoje dva različita izbora : kako apikalni nisu jedini koji su okluzivi, treba naravno zadržati naziv api­kalan koji je jedini specifičan. Valja također spomenuti da su segmenti lm n fll ispred -ouche ne samo nazalni nego takoder i zvučni ; no zvučnost se ovdje

46

ne da odvojiti od nazalnosti, jer u ovom položaju nema nazala koji ne bi bili zvučni ; zbog toga, naravno, lm n ,y ne dolaze u razredu zvučnih koji bivaju takvima jedino po opoziciji prema .. nezvučnima«.

3-1 4. Grafič ko prikazivanje proporcija

Proporcionalnost odnosa koji su označeni terminima .. bezvučan«, "zvučan«, .. nazalam, .. bilabijalam, .. labiodentalam, "apikalam, "piskav«, .. šuštav4l, .. pa­latalan« i »dorsovelaram, može se ilustrirati tako da jedinice što ih karak­terizira svako pojedino od ovih obilježja smjestimo na iste horizontalne ili vertikalne linije.

Izrijekom ćemo navesti da sva obilježja što smo ih izlučiti, nisu prikazana, .. nenazalnoc i .. lateralno« na primjer. To su obilježja koja karakteriziraju foneme koji ne ulaze u proporcije, kao npr. III i IrI, ili pak ona koja bi zahti­jevala da stanoviti fonerni (lb df) na tablici dođu dvaput .

.. e e as .. "; as

e e �

as ... .. as "; e e tj v as .. >

as

:s- "o > "; > .2 "; as fl ... o

� � as (lJ � .o .0. .� >(lJ ";

� :E :s o

� as o. � oo "o ... ... ... ... ... ...

»bezvučan« p f t S š k »zvučan« b v d z ž g .. nazalan« m n !!

3-15. Od inventara segmenata. do fonema

Inventar što smo ga upravo naveli u načelu je inventar razlikovnih jedinica koje dolaze iti bi mogle doći ispred -ouche, a analiza u drugačijim konteks­tima može doći do bogatijih iti do manje obilnih inventara. Jedinice ovih novih inventara identificirat ćemo s onima koje smo gore izlučili tako što ćemo uspoređivati ono što je okarakterizirano istim relevanmim obilježjima, a nikako ne ono što se na sluh čini sličnim. Jedinice iz različitih inventara svaka od kojih stoji u istim odnosima s drugim jedinicama svojega odgovara­jućeg inventara, predstavljaju jedan te isti fonem : počemi element u bu che i onaj u bouge bit će identificirani kao realizacije istoga fonerna Ibl jer se i jedna i druga od ovih dviju jedinica definiraju kao l . bilabijaina, 2. zvučna, 3. nenazalna.

Onako kao što smo gore učinili za razlikovne segmente ispred -ouche, moći ćemo, 'naravno, razvrstati i druge ovako utvrđene foneme, a proporcije sis­tema pokušati sustavno prikazati na taj način što ćemo foneme koje karak-terizira isto relevantno obilježje smjestiti na linije koje se presijecaj�. Razred kOnSonantskih fonema koje karakterizira isto obilježje, kao u francuskom lp f t S š kl, i koji su raspoređeni u nizu duž dišnog kanala, zove se serija ili niz (fr. serie) ; konsonanti kao lt d nl iti Iš žl koji se artikuliraju na istoj

47

točki u dišnom kanalu i s pomoću jednakog rada istog organa, tvore ono što se zove red (fr. ordre). U francuskom se razlikuje bezvučna serija, zvučna serija i nazalna serija te bila bij alni, labiodentalni, apikalni, piskavi, šuštavi, palataini i dorsovelarni red. Dvije serije kao lp f t S š kl i lb v d z ž gl tvore ono što se naziva korelacijom (fr. correlation). Ovaj naziv pretpostavlja da svaka od dviju serija postoji kao takva samo zahvaljujući postojanju one druge. Relevantno obilježje po kojemu se razlikuju dvije serije zove se oznaka (fr. marque). Ovdje je oznaka »zvučnost<c.

3- 1 6. Kom binatorne varijance

U okviru operacije koju smo upravo izveli, poistovjećivanje Ibl u bUche i Ibl u bouge ne bi smjelo predstavljati poteškoću. No daleko smo od toga da stvari budu uvijek tako jednostavne. Pri uspoređivanju dvaju inventara naći ćemo u najpovoljnijem slučaju isti broj jedinica na jednoj i na drugoj strani. Ali se samo iznimno događa da opis svake pojedine od njih u jednom inventaru imadne točno odgovarajući opis u drugom inventaru. Ako sasta­vimo inventar razlikovnih jedinica španjolskog jezika u kontekstu na . . . a, u riječi nada koja znači »ništa., izlučujemo jedinicu koju karakteriziramo kao apikointerdentalni spirant [8], spirant koji pomalo podsjeća na frikativ što se u engleskom father »otac(C bilježi th. Ako zatim utvrdimo inventar za kontekst fon . . . a, u riječi fonda koja znači »gostionica«, nalazimo jedinicu koju ćemo opisati kao apikodentalni okluziv [d] ; ali se ovdje spirant [8] ne pojavljuje ništa više nego što okluziv [d] dolazi između dvaju a. Kako su pak odnosi između apikodenta1nog spiranta i drugih jedinica njegova inven­tara isti kao i odnosi između apikodentalnog okluziva i jedinica njegova inven­tara, mi ćemo ih identificirati kao dvije varijante istog fonema koji se bilježi IdI. Usporedba između dviju tablica koje slijede pokazuje da [8] i [d] u svojim odgovarajućim inventarlma ulaze u isti sistem proporcija.

Djelomični inventar Djelomični inventar među vokalima između nazala i vokala

p

� f

t k 8 Y o x

P t k b d g f 0 x

O kombinatornim ili kontekstualnim varijantama (fr. variantes combina­toires ou contextuelles) govorimo onda kada uočavamo razlike u realiza­cijama istog fonema u različitim kontekstima, tj . kada je takva razlika do­voljno upadljiva da bi, kao u španjolskom za [8] i [d], dovela do opisa koji nisu identični. Valja ipak biti svjestan da stanovite razlike što ih neki go­vorni subjekt primjećuje mogu izmaknuti nekom drugom čije jezično is­kustvo nije isto. Španjolac koji bi opisivao neki jezik, drugačiji od svoga, u kojem bi [8] i [d] bile varijante istoga fonerna, ne bi u ovom slučaju ni po­mišljao na to da razlikuje dvije varijante : on nikada ne mora birati između jedne i druge pa ih zato poistovjećuje. Jednako tako prosječni Parižanin

, ne bi ni pomišljao na to da ističe kakvu razliku između 101 u joli .zgodan ; lijep« i 101 u cor .rog; žulj •. Za Amerikanca koji u prvoj riječi čuje IAI iz sun .sunce« a u drugoj I'JI iz lord »gospod« ovo su dvije varijante ili pak, kako se to još kaže, dva dobro ocrtana .alofona •. Reći za neki fonem da ne poznaje varijante, ili da ima dvije, tri ili više varijanata, znači učiniti pogrešku u

48

tome što se reakcije svojstvene opisivaču prenose u sustav jezika koji treba opisati.

Kombinatorna varijacija ne može, razumije se, biti slučajna. Ona se barem djelomično mora moći objasniti glasovnim kontekstom : ako se španjolski fonem IdI iza InI realizira kao okluziv, to je zato što bukalna (usna) kompo­nenta artikulacije nazala InI zahtijeva zatvor, i što je jednostavnije i ekono­mičnije zadržati taj zatvor za IdI koji dolazi iza njega ; ako se on (fd/) između dvaju vokala realizira kao spirant, to je zato što je u okviru španjolskog sis­tema ekonomičnije, između dviju vokalskih (samoglasničkih) artikulacija koje se i same realiziraju sa široko otvorenim ustima, usta ne zatvarati pot­puno. Kaže se da se kombinatorne varijante jednoga fonema nalaze u kom­plementarnoj distribuciji (fr. distribution complementaire).

3-17. Druge varijante

Osim kombinatomih postoje i druge varijante fonema. Isti francuski fonem IrI jedni .. račlaju«, drugi .. kotrljaju.. Tada govorimo o individualnim vari­jantama (fr. variantes individueUes). Kada je riječ o glumcu koji IrI izgovara .. kotrljajuće(C na pozornici ali ga račIa u gradu, govorit ćemo radije o fakul­tativnim varijantama (fr. variantes facuitatives). Uvjetovanost se varijacija može uostalom prepletati : ima Francuza koji IrI izgovaraju .. kotrljajuće« u tres .. vrlo« a "račlaju(C u fer "željezo(C, tj . kod kojih individualne varijante do­laze prema kombinatornoj uvjetovanosti.

3-1 8. Neutralizacija i arh,jonemi

Vrlo se često događa da inventari koje izdvojimo za dva različita 'konteksta ne. sadržavaju isti broj razlikovnih jedinica. U tom se slučaju može dogoditi da neka jedinica jednog inventara za koju ne nalazimo ekvivalenta u drugom inventaru ne ulazi ni u koju od proporcija sistema. To se događa u francus­kim kreolskim govorima gdje je jedina jedinica koja se može definirati kao uvularna, potvrđena na početkru takve riječi kao što je riche .. bogat«, ali ne dolazi na kraju riječi ili sloga (pour .. za« ili perdu .. izgubio ; izgubljen« .. iz­govoreni bez rel). U takvu ćemo slučaju jednostavno reći da fonem o kojem je riječ ima praznine ili rupe (fr. lacunes) u svojoj distribuciji. Stvari stoje sasvim drugačije kada se jedinice o kojima je riječ nalaze u proporcionalnim odnosima. Uzmimo na primjer suglasnike u ruskom. U položaju ispred samo­glasnika inventar obuhvaća (obično u dva različita oblika, palataliziranom i nepalataliziranom) jednu jedinicu koja se definira kao l . bilabijaina, 2. ne­nazalna, 3. bezvučna, drugu koja se definira kao 1 . bilabijaina, 2. nenazalna, 3. zvučna, treću koja se definira kao I . apikodentalna, 2. nenazalna, 3. zvučna itd., dakle proporcionalan sustav

p t b d itd.

(m n)

Za položaj na kraju riječi odgovarajući se inventar svodi na jednu jedinicu 1 . bilabija1no i 2. nenaza1no i jednu jedmicu 1 . apikodentalno i 2. nenazalno, tj . na sustav u kojem se ne razlikuju Ipl i Ibl, Itl i IdI. Na apsolutnom kraju

49

riječi ruski u čisto fizičkom pogledu poznaje samo glasove [P] i [t] koji su bezvučni ; no ova njihova bezvučnost nije relevantna jer nju automatski određuje kontekst, i ona nije predmetom govornikova izbora. Istodobno dakle dok ispred vokala moramo za većinu okluzivnih i frikativnih artikula­cijskih tipova razlikovati bezvučni fonem i zvučni fonem, ničeg sličnog nema na kraju riječi ni u položaju ispred okluziva ili frikativa gdje je prisutnost ili odsutnost glasničkih treperenja određena kontekstom. U takvu slučaju imamo samo jednu razlikovnu jedinicu koja, da tako kažemo, pokriva dvije odgovarajuće jedinice u položaju ispred vokala, a nazivamo je arhifonemom (fr. archiphoneme). Ako se fonem definira kao skup relevantnih obilježja, arhifonem je, sa svoje strane, skup relevantnih obilježja koja su zajednička za dva ili za više od dva fonema i koja ih jedina sve predstavljaju. Kaže se da ondje gdje se realizira arhifonem dolazi do neutralizacije (fr. neutrali­sation). U ruskom se na kraju riječi, odnosno ispred okluziva ili frikativa, neutraliziraju opozicije Ipl - Ibl, Itl - IdI itd., ili pak, da pojavu formuli­ramo općenitije, opozicija između zvučnosti i njezine odsutnosti. Jednako je tako u njemačkom, gdje se Rad »kotač. i Rat »savjeu izgovaraju identično, i u nizu drugih jezika ; no toga nema u francuskom i u engleskom gdje rate IratI »slezena. i rade Iradl »zatvori ; sidrište« (fr.), cat »mačka« i cad »hulja« (eng.) ostaju jasno različiti.

Neutralizacija može zahvatiti više od dva fonema : u španjolskom tri na­zalna fonema što ih nalazimo na početku sloga, npr. u cama »kreveu, cana »sijeda vlas., cana »trstika., neutra1iziraju svoje opozicije na kraju sloga gdje je izbor glasova [m], [n], [�] i [1)] diktiran kontekstom i ne može biti predmetom govornikova izbora. Uzmimo na primjer riječ raz6n »razum ; razlog. ; ispred pauze će se finalni segment realizirati kao [n] ili kadšto kao [1)], a da govornici pri tome nisu svjesni razlike ; na kraju oblika gran »velik(a). imat ćemo [m] u gran poeta »velik pjesnik«, [n] u gran torero »velik toreador., [n] u Gran Cha co, [1)] u gran capitan »velik kapetan«. Kao što se vidi iz ovih

"'primjera, do ovakvih asimilacija dolazi i s jedne i s druge strane

virtualne pauze.

3-1 9. Neutraliza cija i djelomična komplementarnost

o neutralizaciji i arhifonemu može se govoriti u nekim slučajevima gdje jedinice o kojima je riječ ne ulaze u proporcionalni sustav, nego gdje se na­znake o međusobnoj povezanosti što ih je sugerirala glasovna analiza, · po­tvrđuju djelomičnom komplementarnošću (isp. 3- 1 6). Da bismo izrazili opoziciju između šp. cerro »brijeg. i cero »ništica., možemo govoriti o jakom vibrantu u prvom slučaju i o slabom vibrantu u drugom. No jednako bismo tako mogli u ovome gledati dvije �vrieno različite realnosti, ·vibraciju u prvom slučaju i udarac u drugom. Zabilježit ćemo međutim da se na početku riječi susreće samo jaka a na kraju sloga samo slaba varijanta ; ako proma­tramo samo ova dva položaja, dolazimo do toga da i u jakoj i u slaboj gle­damo samo varijante jedne te iste jedinice, jaku varijantu u ri co »bogau, slabu varijantu u amor »ljubav •. Ova jedinica koja se među vokalima raspada na dvije jest arhifonem za koji su karakteristične apikalne vibracije, fanemi pak koje on pokriva jesu jaki vibrant Ir :1 ( cerro) i slabi vibrant IrI (cero) .

50

Za francuski vokalski sustav, djelomična komplementarnost stanovitih raz­likovnih jedinica omogućava i opet da točnije odredimo prirodu opozicija u sistemu : u pariškom francuskom za prednje vokale razlikujemo na kraju riječi četiri stupnja otvorenosti, kao što pokazuju riječi riz »riža«, re »nota re(l, raie »raža ; pruga« i rat »štakor«. U položaju koji zovemo zatvorenim (fr. position couverte), tj . kada iza vokala dolazi najmanje jedan konsonant, raz­likuju se samo tri stupnja otvorenosti, oni koje nalazimo u riječima bile »žuč«, belle »lijepa., bal »ples«. Ne samo što ne postoji riječ koja bi počinjala sa Ibl a završavala sa III i između ovih konsonanata imala boju vokala e iz riječi re, nego nju prosječni Parižanin ne može ni izgovoriti. Ono što nam omogućava da kažemo da se ovdje neutralizira opozicija re-raie a ne opozicija n·z-re jest činjenica što su vokali u re i raie djelomično komplementarni : boja vo­kala iz riječi raie jedina je normalna u zatvorenom slogu, a boja vokala iz riječi re teži tome da bude jedina normalna u nezatvorenim slogovima u svim drugim položajima osim na kraju riječi, pa tako - unatoč tradicijama lijepog izgovora i uputama za koje se može činiti da ih daje grafija - i u riječima maison »kuća«, pecheUT »ribar., descendre »silaziti.. U ovom ćemo slučaju govoriti o arhifonemu (koji se bilježi lEI ili jednostavno le/) koji se samo na kraju riječi jasno raspada na dva fonema, premda neki govorni subjekti pokušavaju kadšto u govoru razlikovati pecher »ribariti« od pec/ze »grijeh«. Kada obrađujemo nenazalne vokale francuskog jezika, korisno je poći od arhifonema što ih često bilježimo s pomoću velikih slova II E A O U "o 0/, i koji u ovom dijelu sustava predstavljaju jedine distinkcije zajedničke svim govornicima francuskog jezika.

3-20. Neutralizacija na koju upućuju alternacije

Kada se ne upuštamo u podrobnu analizu na relevantna obilježja, pojave neutralizacije obično uočavamo promatranjem izmjena do kojih u riječima dolazi pri fleksiji. Uzmimo na primjer riječ repber »Odrediti položaj« ; vo­kal [e] koji se nalazi između I-p-I i I-r-/ ima u infinitivu boju vokala iz re; u obliku il repere vokal [E] između I-p-I i /-r-/ ima boju vokala iz gres »pješ­čani kamen«; na to upućuju uostalom akuti i gravisi kojima u ovom posebnom slučaju možemo vjerovati. OVdje dakle, ako hoćemo, imamo alternaciju, ali alternaciju koja je uvjetovana glasovnim okruženjem i koja ne ovisi o govornikovu izboru : prosječni bi se Parižanin našao na muci da izgovori e iz re u il repere, a ovaj je e jedini izgovor koji prirodno dolazi u drugom slogu riječi repber. Ova alternacija koja ovisi o stvarnom glasovnom okru­ženju i koja odražava karakteristično fonološko ponašanje suvremenog fran­cuskog, ne bi se mogla staviti u isti red s alternacijom između eu ( [o]) i ou ( [u]) u ils peuvent (»oni mogu«), nous pouvons (»mi možemo«) koja odražava razlikovanje za koje je glasovna uvjetovanost prestala postojati prije više od tisuću godina : ništa se u fonologiji suvremenog francuskog ne bi opiralo oblicima kao što su *ils poU'lJent ili *nous peuvons koji se rimuju s elles couvene (»one sjede na jajima«) i nous abreuvons »mi napajamo«.

51

3-2 1 . Vokali i konsonanti

Nije rijetkost da u jeziku kao što je francuski konsonante i vokale nalazimo u istim kontekstima, na primjer u chaos Ikaol .. kaos« i cap Ikapl .. rt«, u abbaye labeil .»apatija« i abeille labejl .. pčela«. Reći da kontekst nije isti jer je različita podjela na slogove značilo bi zaboraviti da su ovdje vokalnost i slogovnost samo jedno te isto obilježje. Uza sve to, najčešće je korisno razlikovati kon­sonantski i vokalski sustav. Od konsonanata i vokala ne očekujemo da se pojavljuju u istim kontekstima, tj . da jedni s drugima stoje u opoziciji, nego da u toku odvijanja govora (fr. discours) dolaze jedni iza drugih, tj . da budu u kontrastu.

To ne znači da stanoviti glasovi ne mogu, već prema kontekstu, igrati ulogu jezgre sloga (fr. sommet de syllabe), a to je uloga normalna za vokale, ili pak ulogu pratioca ove jezgre, a to je uloga koju očekujemo od konsonanta. U mnogim jezicima [i] je jezgra sloga ispred konsonanta, a pratilac takve jezgre ispred vokala : francusko 'Vite .. brzo« i viens .. dođi«; [1] je jezgra sloga, ili ako hoćemo vokal, u engleskom battle .. bitka« ili u češkom vlk .. vuk«, ali je konsonant u engleskom lake .. jezero« ili češkom Uto .. godina«. Nema ni­kakva razloga da pri ovakvim okolnostima razlikujemo dva fonerna, jedan vokalski a drugi konsonantski. To podjednako vrijedi ako alternira [i] is­pred konsonanta sa [j] ispred vokala jer · se ova dva glasa razlikuju u stvari samo po malo većoj zatvorenosti za [j ] nego za [i], a ovaj dodatni stupanj zatvorenosti normalan je za označivanje kontrasta izmedu [j] i susjednog vokala ili susjednih vokala. Ako u francuskom treba razlikovati fonem /il od fonema IiI, onda je to zato što se paye .. isplata« i abeille .. pčela« ne miješaju s pays "zemlja, kraj« i abba ye .. opatija«. Ali ćemo zabilježiti da se ova opozicija svagdje drugdje osim na kraju sloga neutralizira : u francuskom se od riječi viens .. dođi« ne bi mogla razlikovati neka riječ *'Vi-ens koja bi se sastojala od dva sloga. Cak je i u jezicima gdje se IiI mora razlikovati od Ijl a lul od Iwl normalno da se po svojim relevantnim obilježjima fonemi Ijl i Iw/ vezuju više uz vokalski nego uz konsonantski sustav.

3-22. Elementi bez razlikovne 'Onjednosti

Skup postupaka što smo ih do sada prikazali omogućuje u načelu da se iz­luče fonerni i arhifonemi kakva jezika i da se istodobno svaki od njih raz­vrsta prema odnosima što ih ima s drugim fonemima i arhifonemima dotič­noga sustava. Sve se dakle temelji na operaciji koja se zove komutacija (fr. commutation), a to je ona operacija koja nam je omogućila da početni ele­ment riječi lampe dovedemo u opoziciju s početnim elementom riječi rampe i da početak riječi cruche, zahvaljujući usporedbi s riječju ruche, razložimo na dvije uzastopne jedinice. Teoretski mi znamo kako odrediti broj uza­stopnih fonema što ih sadržava dani označitelj. U praksi pak se javljaju si­tuacije gdje bismo se mogli naći u nedoumici.

Uzmimo na primjer riječ devant .. ispred«; moglo bi se učiniti da us­poredba s riječima revend »( on) preprodaje« i divan .. divan« upućuje na to da se ono što u devant stoji ispred -vant sastoji od dva fonema, od IdI iza kojega dolazi I'�/. No dok smo zaključili da je IkI na početku riječi cruche autonomni fonematski segment, jer bi njegov nestanak doveo do druge riječi, roche, ovaj kriterij ne bismo mogli primijeniti na vokal prvoga

52

sloga riječi devant : kada u la-devant [ladva] »(ondje) naprijed« ili sens de­vant derriere [sadvadt:rjEr] »naopako« vokal iščezne, mi i dalje imamo posla s istom riječju. Sve to pokazuje, kako se čini, da barem u ovom položaju ovaj vokal nema razlikovne vrijednosti : u francuskom ne može biti riječi [d;,va] koja bi bila različita od riječi [dva] . Kada pak, s druge strane, napo­minjemo da u francuskom ispred [;,] nUŽDo dolazi konsonant, to nas navodi na zaključak da [d;,] nije ništa drugo nego varijanta fonema idI kada on u iskazu .dolazi izmedu dva konsonanta : l(l-devant Iladval sa IdI = [d], ali paT devant /pardval sa IdI = [d�] (obratite pažnju na [d;,] u imenu kao što je Hbold-Paquis gdje pravopis nema e). Ova je interpretacija dakako is­pravna. No ima nekoliko konteksta u kojima je nazočnost elementa l;)] raz­likovna : l'etre lletrl »biće« - le Mtre ll;, etrl »bukva«, dOTS Idorl »spava§« -

dehors /d;)or/ »vani«. Reći ćemo dakle da se opozicija izmedu [;,] i nule, koja postoji u vrlo osebujnim kontekstima, svagdje drugdje neutralizira ; recevoir ,primiti« fonološki ćemo transkribirati Irsvuarl jer je umetanje glasa [;,] izmedu dva početna konsonanta automatsko, i jer njegov položaj (ispred ili iza I-s-/) ne mijenja identitet riječi.

3-23. Dva uzastopna glasa kao jedinstven fonem

Uzmimo sada englesku riječ chip »trijeska«, fonetski [tšIp] ; ovdje je s gla­som [tš] mnogo drugačije nego u španjolskom mucho : u engleskom postoji [š] i bez [t] koji bi dolazio ispred njega; pored chip [tšIp] imamo ship [šIp] »brod« i tip [tIp] 'vrh«. To · bi nas dakle moglo. navesti da ovu riječ razlo­žimo na /tšIp/. Ali se u engleskom sustavu početni element u riječi chip oponira početnom elementu u riječi gin [dUn] »stupica« kao bezvučan od­govarajućem zvučnom, pa oba ova glasa nužno moramo tretirati na isti na­čin. Glas pak se [dž] u gin ne može razlagati jednako onako kao ni [d] u španjolskom mucho, i to zbog analognog razloga : u engleskom [ž] nikad ne dolazi na početku riječi a da ispred njega ne stoji [d] ; gin se dakle sastoji od tri fonerna koja bilježimo / gInI, pa će se analogno na tri fonema isto tako analizirati i lčIp/. Zbog sličnih razloga u najrazličitijim jezicima nehomogene glasovne proizvode, afrikate ili diftonge, valja često interpretirati kao je­dinstvene foneme.

III. Prozodija

3-24. Fizilka I»-iroda prozodijskih pojava

U prozodiju se svrstavaju sve one pojave iz govora koje ne ulaze u okvir fonematike, tj . one koje na ovaj ili na onaj način izmiču drugoj artikulaciji. U fizičkom se pogledu obično radi o glasovnim pojavama koje su nužno prisutne u svakom govorenom iskazu. Bila energija kojom izgovaramo znatna ili ograničena, ona je uvijek u nekom stanovitom stupnju prisutna. Ćim se

53

začuje glas, treperenje glasnica mora svakako doseći stanovitu frekvenciju, to pak govoru u svakom trenutku, sve dok se glas primjećuje, daje odredenu melodijsku visinu (fr. hauteur melodique). Jedno drugo obilježje pogodno za to da se iskoristi u prozodiji jest trajanje (fr. duree) koje je, razumije se, neizbježan fizički lik govora jer se iskazi odvijaju u vremenu. Iz ovoga se da shvatiti da u lingvističkom smislu ove pojave ne vrijede po svojoj ,pri­sutnosti ili svojoj odsutnosti na nekoj točki, nego više po svojim oblicima koji se mijenjaju od jednog do drugog dijela iskaza. Za karakteriziranje dis­kretnih jedinica ova su obilježja prema tome manje pogodna od drugih kao što su na primjer nazalnost ili labijalna okluzija koje u nekom iskazu mogu ili dolaziti ili ne dolaziti. U iskazu allez chereher les livres »pođite potražiti knjige« nema ni nazalnosti ni labijalne okluzije, ali se ovaj nalog u normal­nim uvjetima ne može izgovoriti, a da pri tome ne sudjeluju, bili mi toga svjesni ili ne, s jedne strane trajanje, s druge pak melodijska visina i arti­kulacijska energija koje variraju od početka do kraja iskaza. Ipak za tonove, prozodijske pojave zato što izmiču fonematskoj segmentaciji, znamo da su diskretne jedinice jednako kao i fonemi.

3-25. Intonacija

Glas nastaje od treperenja glasnica, a to treperenje pretpostavlja napetost ovih organa. Kada je kakva struna jako napeta, ona treperi na visokoj noti. Kada je slabo napeta, treperi na niskoj noti. Jednako je tako i s glasnicama. Pri pjevanju se povišenja i sniženja melodije ostvaruju stepenasto, po no­tama. U govoru su povišenje i sniženje kontinuirani i prije podsjećaju na zvuk sirene nego na ariju odsviranu na glasoviru. Kako glasnice u svakom trenutku trepere na određenoj visini, za svaki se iskaz može izvući krivulja melodijskih visina (s nekoliko kratkih prekida koji odgovaraju bezvučnim suglasnicima). Ova melodija govorenja (fr. melodie du discours) u stanovi­tom je smislu dakle automatska, tj . govornik ne bira između njezine prisut­nosti i njezine odsutnosti. Iako joj se tako ograničavaju mogućnosti da se iskoristi u lingvističke svrhe, ona u jezicima uza sve to ipak igra ulogu kojoj priroda i važnost znatno variraju od jednog jezika do drugog. Samo je neki od njih upotrebljavaju u obliku diskretnih jedinica, tonova; nije rijetka nje­zina upotreba u kontrastivne svrhe radi akcenatskog isticanja. Korisno je da ono što ostaje od melodijske krivulje kada smo jednom isključili tonove i akcenatske pojave, označimo terminom intonacija.

Kretanje intonacijske krivulje, kao što smo već vidjeli ( 1 - 1 6), u velikoj je mjeri uvjetovano potrebom da se glasnice na početku emisije napnu, i ekonomijskom težnjom da se opuste čim se nazre kraj toj emisiji. Govornici međutim mogu ovo kretanje iskorištavati za stanovite raz1ikovne svrhe prema načelima za koja se čini da su zajednička za cjelokupno čovječanstvo, ali u oblicima koji mogu varirati od jedne zajednice do druge. Intonaciji se dakle ne bi mogla osporiti svaka lingvistička vrijednost. No njezino funkcioniranje ne ulazi u okvir dvostruke artikulacije jer znak što ga na kraju rečenice 'može predstavljati melodijski uspon, ne ulazi u slijed monema i ne posjeduje takav označitelj koji bi se mogao razložiti na niz fonema. Varijacije into­nacijske krivulje obavljaju u stvari takve funkcije koje se među sobom slabo razlikuju, izravno značenjsku funkciju kao u il pleut? »pada (li) kiša ?t;' ali najč�će funkciju onog tipa kakvu smo nazvali ekspresivnom. U vezi s me­lodijom govorenja (fr. melodie du discours) treba posebno spomenuti da II

54

t

-

t

-

jeziku kao što je francuski varijacije njezine krivulje nisu kadre promijeniti identitet nekog monema ili neke riječi : pleue u il pleue ? s uzlaznom melo­dijom nije druga riječ nego pleut iz tvrdnje il pleue sa silaznom melodijom. Cak i ako se razlika između obiju krivulja očituje samo na jednoj riječi, time nije zahvaćena vrijednost samo te riječi nego vrijednost širega segmenta iskala koji može biti i čitava rečenica (fr. phrase).

3-26. Tonovi

U francuskom ove pojave intonacije iscrpljuju lingvističku upotrebu me­lodijske visine. Ali u drugim jezicima, poimenice među onima koji se go­vore u Africi južno od Sahare te u istočnoj i jugoistočnoj Aziji, ista se ova fizička realnost upotrebljava u distinktivne svrhe u obliku diskretnih je­dinica, poput fonema. No ove se jedinice ne svrstavaju među fonematička obilježja jer zahvaćaju segmente iskaza koji se nužno ne miješaju s jedini­cama druge artikulacije. Riječ je o onome što se zove tonovima (tons). U nekom »jeziku s tonovima. (fr. langue it tons) riječ ili monem identificiraju se potpuno samo ako smo izdvojili podjednako njegove tonove kao i nje­gove foneme. Bilo bi približno jednako netočno reći da se u kineskom kruška i kesten kažu jednako li, kao i tvrditi da su u francuskom le pre »livada« i le pret »posudba. potpuni homonimi : u stvari se kineska riječ koja označava krušku izgovara s uzlaznim tonom, ona pak koja označava kesten sa silaz­nim tonom, a razlika između ovih dvaju tonova isto je onoliko efikasna kao i razlika u boji vokala koja o�ogućava ' da se razlikuju pre i pret.

3-27. Punktualni tonovi

Ton uvijek sadržava melodijsko gibanje različita trajanja. No nije nužno relevantna ukupnost ovoga gibanja, tj . ono što omogućava da se dotični ton prepozna kao različit od drugih tonova koje upotrebljava dotični jezik. Ima jezika s tonovima gdje su tonovi punktualni (fr. ponctuels), tj . u njima je za identifikaciju važna samo jedna točka (punkt) melodijske krivulj'e, npr. ona koja je najviša (»najoštrija«) ili najniža (»najtamnija«) ; penjanje krivulje sve do najviše točke i spuštanje do kojega dolazi iza ove točke, spuštanje i ponovni uspon koji prate najnižu točku, jesu automatski pa prema tome i bez lingvističke vrijednosti. U nekom jeziku koji razlikuje dva punktualna tona, jedan je od ovih tonova nužno visok, drugi nizak. Stanoviti jezici raz­likuju tri punktualna tona, visoki ton, srednji ton, niski ton. Kaže se da takav jezik poznaje tri relevantne (pertinentne) razine ili tri registra (fr. regis­tres). U većini jezika s punktualnim tonovima, tonom se označava slog, a svaki slog ima (jedan) ton. Uzmimo na primjer jezik lonkundo, jezik sa dvama registrima koji se govori na području Konga. Niskim tonom na svakome od tri sloga lokolo u tom se jeziku označava plod jedne palme. S niskim tonom na prvom slogu i visokim tonom na svakome od dvaju idućih slogova lokolo znači »istjerivanje duhova, egzorcizam«. Ako visoki ton zabilježimo s pomoću akuta (') a niski ton s pomoću gravisa ( '), napisat ćemo lokoM u jednom a . lok616 u drugom slučaju ; u istom će se jeziku sa atdoma prevesti »ti nisi danas ubio. a sa atdomd .. ti nisi jučer ubi()(C. Valja zabilježiti da visoki · ton i niski ton imaju isti funkcionalni status i da, na primjer, neka riječ nema

55

obvezatno slog s visokim tonom. Budući da muškarci, žene i djeca koji go­vore ovakve jezike imaju, kao i posvuda drugdje, glasove koji su prirodno manje ili više duboki ili oštri (niski ili visoki), jasno je da se visoki ton ras­poznaje kao takav samo po kontrastu s tonom susjednih slogova.

3-28. Melodijski lonovi

Nasuprot jezicima s punktualnim tonovima nalazimo jezike s melodijskim tonovima (fr. tons melodiques) gdje se tonovi više ne definiraju u odnosu na samo jednu točku krivulje, nego gdje ulogu dobivaju smjer ili uzastopni smjerovi ove krivulje. * U najjednostavnijem slučaju valja razlikovati uz­lazni ton (fr. ton montant) i silazni ton (fr. ton descendant) ; pored ovih dvaju tonova može se naći i ravni (ravnomjerni) ton (fr. ton uni), bez pri­mjetnog uspona ili spuštanja krivulje. Jednome ili više jednostavnih tonova koje karakterizira jedan jedini smjer možemo oponirati složeni ton (fr. ton complexe) koji karakterizira promjena smjera. Tako u švedskom riječ komma »zarez. sadržava ton koji karakterizira ravnomjeran smjer, uzlazni ili silazni već prema dijalektima, i tako dolazi u opoziciju prema riječi komma .. doći« koja se izgovara s tonom koji je najpri;'e silazan a zatim uzlazan. Melodijski tonovi dosta često karakteriziraju segmente koji odgovaraju slogovima, tako da svaki slog ima svoj vlastiti ton. No, kao što se vidi na primjer u šved­skom, ima jezika gdje melodijski ton karakterizira segmente znatnije od sloga : naime razlika između ovih dvaju tonova koju smo naznačili u ovome jeziku, zahtijeva najmanje dva sloga da bi se realizirala : švedska jednosložna riječ ne bi mogla biti popraćena složenim melodijskim gibanjem.

Melodijski tonovi jednog jezika mogu pripadati istom registru. To ne znači da će početak uzlaznog tona biti nužno iste visine kao završetak silaznog tona nego jednostavno to da se dva tona nikada ne razlikuju jedino po svojoj vi­sini. Ima međutim jezika koji kombiniraju melodijske tonove i registre, onih gdje se razlikuje na primjer visoki uzlazni ton od niskog uzlaznog tona, gdje je svaka točka melodije prvoga viša nego odgovarajuća točka drugoga.

Naglo napinjanje glasnica koje odgovara brzom penjanju glasa može dovesti do momentanog zatvora gIotide ; zbog toga ima tonova koje manje karakte­rizira poseban oblik melodijskog gibanja negoli kratak prekid (fr . . inter­ruption), ili pak jednostavno neka vrsta prigušivanja (fr. etranglement) glasa. Po takvu se prigušenju u biti razlikuje u danskom anden .. patka« od anden »drugi«. U nekim vijetnamskim upotrebama, šest tonova koji se rasporeduj u na dva registra, mogu se definirati kao : l) visoki uzlazni, 2) niski uzlazni, 3) visoki punktualni, 4) niski punktualni, 5) visoki »prigušeni. (fr . .etranglet) i 6) niski »prigušeni«. Kao što se vidi, pUnktua1ni tonovi mogu koegzistirati s melodijskim tonovima. Jezicima »s punktualnim tonovima« zovu se samo oni gdje se sve tonske pojave (fr. faits tona ls) daju analizirati s pomoću punk­tualnih tonova.

3-29. More

Da bi se pojednostavio opis, kadšto je korisno jednostavni melodijski ton promatrati kao slijed dvaju punktualnih tonova : pri tom se uzlazni ton ana-

56

!izira na niski ton iza kojega slijedi visoki ton, silazni pak ton na visoki ton iza kojega dolazi niski ton. U tom se slučaju svaki od segmenata što ih ka­rakterizira jedan od uzastopnih pUnktualnih tonova zove mora (fr. more). Pribjegavanje ovakvoj analizi posebice je preporučljivo kada je riječ o je­zicima s normalno punktualnim tonovima koji povremeno pokazuju melo­dijska gibanja u okviru samo jednoga sloga, npr. slijed -tata- s visokim to­nom na prvom slogu i uzlaznim tonom na drugom. Bit će posve preporuč­ljivo razložiti ovaj posljednji na dva uzastopna punktualna tona (nizak, vi­sok), naročito ako se utvrdi, kao što se često događa, da uzlazni ton ima istu gramatičku ili derivacijsku funkciju kao i slijed jednog niskog tona i jednog visokog tona na dvama uzastopnim slogovima.

3-30. Tonovi i intonacije

Postojanje tonova u jednom jeziku nema za posljedicu ukidanje intonacije : u takvu jeziku ostaje i dalje normalno da glasnice budu manje napete na početku emisije i da se prema kraju -iskaza anticipira opuštanje organa. Shvat­ljivo je čak što se u takvu jeziku ne odustaje od toga da se igra na to da iskaz čija se melodijska krivulja ne spušta, ostavlja dojam kao da zahtijeva dopunu, na primjer u obliku kakva odgovora. Evo dakle situacije gdje se ista fizička realnost - frekvencija treperenja glasa - u istom jeziku, štoviše u istome iskazu, iskorištava u dvije različite lingvističke svrhe. Treba naravno pred­vidjeti interferencije, jer će potrebe intonacije moći zahtijevati penjanje me­lodijske linije ondje gdje će ton zahtijevati spuštanje, i obratno. Može se u stvari utvrditi da visoki ton na kraju iskaza može, kod istoga govornika, biti mnogo dublji nego niski ton u sredini istoga iskaza. Ako je melodijski pad posebno brz, nije rijetkost da lingvistički visok ton bude fizički niži od lin­gvistički niskog tona koji dolazi ispred njega. Sve ovo znači da se slušatelji, da bi prosudili je li jedan ton visok ili nizak, ne opiru o položaj glasa u od­nosu na ono što bi se moglo opisati kao normalna boja govornikova glasa, nego kao visoko oni čuju što je oštrije a kao nisko što je dublje od onoga što bi na svakoj određenoj točki dala predvidjeti intonacijska krivulja.

3-31 . Akcenatsko isticanje

Akcent ili naglasak (fr. accent) je isticanje jednoga i samo jednog sloga unutar onoga što u određenom jeziku predstavlja akcenatsku jedinicu. Takva je akcenatska jedinica u većini jezika ono što se obično zove riječju. U je­zicima kao što su ruski, poljski, talijanski ili španjolski svaka riječ ima jedan i samo jedan slog koji je istaknut, često na račun drugih slogova riječi : to je prvi slog u ruskom gOrod "grad«, polj . ryba .. riba«, tal. donna dena«, šp. mesa .. stol«, drugi u ruskom sobdka "pas«, polj. wysoki .. visok., tal. mattina .. jutro«, šp. cabeza .. glava«. U engleskom i njemačkom to vrijedi za jedno­stavne (nesložene) riječi kao father, Vater .. otac«, nag1alene na prvom slogu,

* . O melodijskim tonovima (tonskim, melodijskim takcentimat) u hrvatskom ispo bilješku u l-IS, 16.

57

career .karijera., Kartoffel .krumpir., naglašene na drugom slogu. Kada je riječ izolirana, isticanje jednog sloga s pomoću akcenta uvijek se ostvaruje. U kakvu kontekstu ovakvo isticanje može biti jasnije ili manje jasno, a to nije bez posljedice za vrijednost poruke : između različitih akcenata jednog iskaza uspostavlja se hijerarhija, koja je djelomično određena stečenim na­vikama ali koju govornik ipak može mijenjati da bi varirao sadržaj iskaza : u engleskom poruka nije ista ako je u iskazu we did .jesmo (učinili)« jače istaknuto we nego did ili obratno.

.

Glasovna obilježja koja se najčešće upotrebljavaju za akcenatsko isticanje jesu artikulacijska energija, melodijska visina i stvarno ili pak samo pri­mijećeno trajanje naglašenog sloga. U mnogim jezicima naglašeni slog teži tome da se artikulira energičnije, s višom bojom i produljenije (dulje) nego susjedni nenaglašeni slogovi koji su s njim u kontrastu : a upravo stupanj energije, visine i trajanja omogućava da se uspostavi hijerarhija među akcen­tima u iskazu. No fizička priroda akcenta varira od jednog jezika do drugog : u jeziku kakav je portugalski trajanje odlučno pridonosi isticanju naglašenog sloga, dok u kastiljskom vokal toga sloga nije dulji nego onaj u nekom idu­ćem nenaglašenom slogu. Akcent većine jezika današnje Evrope dugo se smatrao dinamičkim, tj . takvim koji karakterizira vrh krivulje artikulacijskog intenziteta. Cini se da suvremeno promatranje upućuje na to da je u jeziku kakav je na primjer engleski stalna karakteristika svakog akcenta brzo iz­mjenjivanje melodijske krivulje. Ovo je obilježje, čini se, najčešće popraćeno i pojačavano povećanjem intenziteta i trajanja.

3-32. Akcenti i tonovi

Akcent se dakle na veliko koristi melodijskim elementima, nedvojbeno više nego se dugo mislilo. Njemu i tonovima zajedničko je jedno fizičko obilježje pa je opravdano zapitati se može li isti jezik, ako stvari stoje tako, imati i akcent i tonove kao različite lingvističke realnosti. Cini se u stvari da se u jezicima gdje svi slogovi mogu imati ton ne bi moglo govoriti o akcentu. Ondje gdje u istom jeziku supostoje akcent i tonovi, tonovi se oponiraju kao različite jedinice samo u naglašenom slogu. Drugim riječima, isticanje jednog sloga u svakoj akcenatskoj jedinici ostvaruje se na štetu mogućnosti za tonske distinkcije u drugim slogovima. Ima dakle tonskih jezika bez ak­centa gdje svaki slog ima razlikovni ton, i akcenatskih jezika s tonovima gdje svaka riječ ili akcenatska jedinica može imati samo jedan razlikovni ton ko­jemu je mjesto vezano uz mjesto akcenta. Ovaj nas posljednji slučaj navodi na to da u svakom tonu gledamo jedan tip akcenta pa da za jezik koji razli­kuje dva tona vezana uz akcent, kažemo da ima dva tipa akcenta. Tako se švedski, gdje se anden .duh« razlikuje od anden .patka« po različitom melo­dijskom uzorku, može prikazati kao jezik sa dva tipa akcenta, jednostavnim akcentom u anden 'patka. i složenim akcentom u anden .duh.. Obično se kaže da je atički grčki imao dva različita akcenta, .oštri. akcent (akut) i .. cir­kumfleks« (tgravis« ne označava posebnu lingvističku jedinicu), koji su dola­zili u opoziciju samo na zadnjem slogu riječi kada je u slogu bio dugi vokal ili diftong; međutim, radi boljeg razlikovanja funkcija, valjalo bi radije reći da je pod akcentom, kada je ovaj padao na zadnji slog i ako je dotični slog sadržavao dugi vokal ili diftong, starogrčki poznavao opoziciju između dva tona.

58

3-33. Funkcije akcenta

Funkcija tonova u svojoj je biti distinktivna : neki ton postoji samo u opozi­ciji s barem još jednim drugim tonom ; tako neki jezik ima tonove, nikada samo jedan ton. Funkcija akcenta po svojoj je biti kontrastivna, tj . akcent pridonosi tome da se riječ ili jedinica koju on karakterizira individualizira u odnosu na druge jedinice istoga tipa nazočne u istom iskazu ; neki jezik ima (samo jedan) akcent a ne akcente. Kada se u nekom jeziku akcent na­lazi uvijek na prvom ili na zadnjem slogu riječi, ovakva je individualizacija savršena jer se tako riječ dobro razlikuje od onoga što joj prethodi ili onoga što dolazi iza nje. Ondje gdje mjesto akcenta nije predvidivo, gdje se za svaku riječ ono mora naučiti i gdje i ne označava kraj ili početak akcenatske je­dinice, akcent ima funkciju koja se zove kulminativnom : on služi za to da se označi da je u iskazu prisutan stanovit broj važnih artikulacija, pa tako olakšava analizu poruke. Bilo njegovo mjesto predvidivo ili ne, ako se va­rira odgovarajuća važnost svakog pojedinog uzastopnog isticanja, akcent omogućava da se poruka točnije odredi. Kada mjesto akcenta nije stalno, tj. kada slijed fonerna koji karakterizira jedinicu ne dopušta da se odredi slog na koji akcent mora doći, kao što je to u španjolskom gdje nam slijed fonerna Iterminol ne omogućava da saznamo da li se radi o tbmino »termim, termino Iterminol ,završavam« ili termin o 'završio je«, onda nas to navodi da akcentu pripišemo razlikovnu vrijednost. No to bi se moglo prihvatiti samo kada bi se mogla zamisliti španjolska riječ Iterminol kojoj bi istodobno bila naglašena sva tri sloga, druga riječ gdje ni jedan od tri sloga ne bi bio naglašen, treći gdje bi bili naglašeni Iter-I i I-mi-I, dok bi I-noI bilo bez ak­centa itd. Ono što može imati razlikovnu vrijednost jest mjesto akcenta . Ova distinktivna uloga mjesta akcenta obično je sporedna, no ona može dobiti stanovitu važnost. To se vidi na primjer u engleskom gdje se mnogo od fonematski homonimnih parova sastavljenih od imena i glagola, kao an increase 'porast«, to increase 'porasti«, ili kvazi homonimnih, kao a permit ,dozvola«, to permit .-dopustiti«, razlikuje u svojoj biti po naglasku na prvom slogu imena i naglasku na zadnjem slogu glagola. Zato ipak ne smijemo zaboraviti da je temeljna funkcija, zajednička akcentu svih jezika koji ga poznaju, kontrastivna a ne opozitivna.

3-34. Uloga akcenta pri identifikaciji n'ječi

U osnovi kontrastivni značaj akcenta zatamnjuje se kadšto time što u jezi­cima gdje njegovo mjesto u riječi nije predvidivo slušatelji počinju identifi­cirati riječ u odnosu na taj vrh kakav je akcent. Španjolska riječ kao što je pase 'prođoh, prošao sam« identificira se prije svega kao riječ koja pripada akcenatskoj shemi 1- !-I, zatim se, u tom okviru, prihvaća kao različita od paso 'prođe, prošao jeCI koji pripada istoj shemi ; ali nikada neće biti ni svjes­nog ni nesvjesnog konfrontiranja sa paso 'prolazim« koji pripada akcenatskoj shemi I !- - I i koji je tim samim, čim je bila priznata shema I - !ol u pase, bio eliminiran. To je ono što sažimljemo kada konstatiramo da loše nagla­šena riječ nije razumljiva, čak i da su fonemi koji je sastavljaju izgovoren i savršeno. To što se akcent percipira u prvom redu ovako, objašnjava se time što se naglašeni slog identificira u kontrastu sa susjednim nenaglašenim

59

slogovima ; to pretpostavlja da govornik pruža sve elemente nužne za iden­tifikaciju, da su oni stvarno prisutni u iskazu i da ih slušatelj pasivno regis­trira. Nije isto s fonematskim sastavnim dijelovima koji se mogu identifi­cirati jedino zahvaljujući misaonoj usporedbi s jedinicama sustava koje na dotičnoj točki lanca nisu prisutne i koje sa svakim uzastopnim segmentom iskaza stoje u odnosu opozicije.

3-35. Hijerarhija akcenata

Čini se da tvrdnja što smo je gore iznijeli da jezik ima akcent a ne akcente, proturječi prihvaćenom mišljenju prema kojemu se u stanovitim jezicima mora praviti razlika između glavnog i sporednog (sekundarnog) akcenta. U engleskoj riječi kao što je opposition »opreka« prvi su i treći slog naglašeni, ali se treći obično jasnije ističe ; u njemačkom Augenblick »trenutak« imamo glavni naglasak na Au- i sekundarni akcent na -blick. Mjesto svakoga od ovih akcenata lingvistički nije nipošto indiferentno, jer se upravo prema njemu razlikuje unterhalten »držati ispod«, s glavnim akcentom na un- i sekundar­nim akcentom na -hal-, od unterhalten »zabavljati. s obratnom distribuci­jom. Razlikovanje između jednog glavnog akcenta i jednog sekundarnog akcenta nije u stvari dovoljno da bi se pružio iscrpan opis akcenatskog su­stava jezika o kojima je ovdje riječ, jer u složenoj riječi ima, teoretski, ono­liko različitih akcenatskih stupnjeva koliko ima uzastopno dodanih eleme­nata : njem. W achsfigur »voštana figura« ima glavni akcent na W achs- i se­kundarni akcent na -gur, ali pridodavanje trećeg elementa u Wachsfiguren­kabinete »kabinet voštanih figura« uvodi još i jedan akcent na -nett koji je intermedijaran između glavnoga na Wachs- i manje jasnoga na -gu-.

U jeziku kao što je njemački situacija je jasna : svaki element složenice čuva akcent koji ga karakterizira kao neovisnu riječ : drugi će se slog u Figur uvijek isticati, bilo da se Figur upotrebljava kao autonomni član iskaza ili pak kao element složenice. Situacija je posve drugačija u jeziku kao što je ruski, gdje svi elementi složenice osim jednoga gube svoj vlastiti akcent : nos »nos« gubi svoj akcent i čistu boju svojega vokala u složenici nosorog [n�sa'rok] »nosorog« : naprotiv, u njemačkom ekvivalentu Nashorn svaki od dva ele­menta čuva svoj akcent jednostavno s potčinjavanjem akcenta u -horn ak­centu u Nas-. Rezimirat ćemo sve ovo ako kažemo da je akcenat sk a Je­dinica (fr. unite accentuelle) u ruskom riječ, u njemačkom leksem.

U engleskom se situacija komplicira time što veliku masu vokabulara ovoga jezika tvore posuđenice koje su usmenim putem preuzete iz srednjovjekov­nog francuskoga i, u novije vrijeme, u pisanom obliku iz klasičnog latinskog i klasičnog grčkog. Te su riječi prilagođene akcenatskim shemama tradicional­nog vokabulara : adduction »navođenje«, tprivođenje. i arisen »ustao« imaju pod­jednako shemu - !.. -, orthodoxy »pravovjernostt i underlying »podlaganje« pri­padaju i jedan i drugi shemi ! - !.. -, crucijixion »raspeće« i understanding »razumijevanje« shemi !.. - ! -, itd. Ono što ipak germanske riječi razli­kuje od novijih elemenata jest manje izražena semantička i glasovna indivi­dualnost sastavnih dijelova posuđenih riječi : nijednome govorniku engles­kog jezika neće biti teško utvrditi da je under- u underlying istovjetno s pri­logom i prijedlogom under; no čak ako se ortho- (»pravo-«) i osjeća kao neo­visna formalna jedinica, malo bi ljudi bilo kadro pridružiti ovome elementu neku određenu vrijednost. To doduše jednako vrijedi i za under- u under-

60

I

standing; koji bi Nijemac mogao, slično tome, semantički identificirati unter­u untersagen �zabraniti.? Zato je opravdano razvrstati ortho- -doxy, cruci- i -fixion među akcenatske jedinice engleskog jezika na isti način kao i under-, -lying ili -standing.

Primijetit ćemo da se čini da pri akcenatskom isticanju slogova koji dolaze iza glavnog akcenta, nije posrijedi intenzitet j ono po čemu se u stvari engleski glagol separate �dijeliti« (shema � - �) razl�uje od pridjeva separate �odi­jeljen« (shema � - -) jest jasnoća u artikulaciji trećega vokala.

Jasno je da se njemački i engleski, kao uostalom germanski jezici općenito, razlikuju od većine ostalih jezika po tome što oni unutar složene riječi ču­vaju onakvu hijerarhiju akcenata kakva je uobičajena u rečenici ili u frazi. Ova bi se hijerarhija mogla ograničiti na dva stupnja jedino kada bi se i sama tvorba složenica ograničavala na dva člana, a tome tako nije. Dodavanje jednog novog elementa složenici može uvijek dovesti do toga da se u dotičnu složenicu uvede dodatni akcenatski stupanj. Potpuni opis jednoga jezika prikazat će naravno analizu hijerarhije akcenata u jedinicama koje okupljaju više osnovnih akcenatskih jedinica. U većini će jezika te jedinice biti veće od riječi ; u nekim drugima, među koje spadaju i jezici što smo ih maloprije spomenuli, ove će jedinice uključivati također i riječ.

IV. Demarkacija

3-36. Demarkacija s pomoću akcenta

Kontrastivna, posebno kulminativna (3-33) funkcija akcenta može se učvrs­titi u demarkativnoj funkciji ondje gdje akcent po svome mjestu u riječi ili u akcenatskoj jedinici označava (�markira«) granice dotične riječi ili dotične jedinice. Ako se akcent, kao u češkom, mađarskom ili islandskom, nalazi na početnom slogu, ova je funkcija dakako potpunoma zajamčena. Akcent kakav je u klasičnom latinskom, koji je stalan ali kojemu je mjesto odre­đeno kvantitetom sloga, tj . u krajnjoj liniji izborom uzastopnih fonerna, manje je efikasan, jer slijed od četiri kratka sloga s naglaskom na prvom i četvrtom slogu ne omogućava da se sa sigurnošću odredi gdje se nalazi gra­nica među riječima. U slijedu kao što je b6nacal{gula akcenti ne omoguća­vaju da se dozna treba li rastavljati bonaca ligula ili, kao što upućuje značenje, bOna caligula �dobra cipelica«.

3-37. Druga sredstva za demarkaciju

Druga demarkativna obilježja predstavljaju osim akcenta bilo fonemi, bilo varijante fonema ili pak nedistinktivna obilježja. ili pak još i skupine fonema koje u jeziku što ga ispitujemo dolaze samo na početku ili samo na kraju riječi ili kakve druge značenjske jedinice. Tako je Ihl u engleskom istodobno fonem i demarkativni znak : posuđenica kao što je mahogany �mahagonij. prilagodila se shemi riječi behaviorist �bihevioristt, gdje iza be- dolazi gra­nica među monemima; grkljanski zatvor (fr. coup de glotte) P1 u njemač-

61

kom je obično nedistinktivni demarkativni znak ; u tamulu su fonemi, koje možemo bilježiti lp t kl, aspirirani ( .. haknuti«) samo na početku riječi ; u njemačkom takva kombinacija fonema kao što je -/nm-/ može nastati jedino kao posljedica susreta dvaju monema, na primjer u unmoglich .. nemoguć(e)«. U nekim se jezicima, na priliku u finskom, stanoviti vokali la o ul ne mogu u istoj riječi naći zajedno s nekim drugima la o YI ; prijelaz od sloga sa la 01 ili lul na slog sa la 01 ili 'Yl u jednom iskazu označuje prema tome prijelaz od jedne riječi na drugu.

O negativnim se demarkativnim znakovima govori onda kada se neki fonem, varijanta fonema ili skupina fonerna pojavljuje uvijek samo unutar riječi ili monema ; tako je na primjer s fonemima IdI i IfJl u finskom. U istom ovom jeziku IrnI nikada ne dolazi na kraju riječi, a na početku postoji samo ispred vokala. To pretpostavlja da će takva kombinacija kao lm kl moći biti samo interna.

Frankoprovansalski govor mjesta Hauteville dobro ilustrira kako se akcent kojemu mjesto nije potpuno predvidljivo, i koji sam po sebi ne bi mogao označavati granice među riječima, može kombinirati s drugim obilježjima da bi osigurao savršenu demarkaciju. Akcent može u Hautevilleu biti na zadnjem slogu riječi kao u Ipo'tll .. šupalj., Ibe'r�1 .. bereta« ili Ipe'šol .. kolac«, ili na predzadnjem slogu kao u I'fltl/ .. džep. ili I'ber�/ .. piti., i ne omogućava da se odredi gdje se završava riječ. No 'ako akcent pada na zadnji slog, vo­kal će (koji je uvijek finalan ili pak iza njega dolazi Ir/) imati dosta kratko trajanje, jednako ako fonološki nije kratak kao u /pe'šol i ako jest fonološki kratak kao u /pO'tll ili Ibe'r�/. Ali ako akcent pada na predzadnji slog, vokal toga sloga znatno će se produžiti ako fonološki nije kratak, kao u I'ber�/ koje se izgovara ['be :ld]. Ako je dotični vokal fonološki kratak, bit će pro­dužen, čak udvostručen, idući suglasnik : dok se Ipo'tll izgovara [p<>'ta] s kratkim [t], I'fltll se izgovara [,fatta] s [t] koji se proteže na jedan i na drugi slog. Otuda proizlazi da oni akcenti koji ne izazivaju nikakvo duljenje označavaju ( .. markiraju«) zadnji slog riječi, oni pak koji su popraćeni dulje­njem bilo vokala, bilo idućeg konsonanta, označavaju (markiraju) slog kao predzadnji.

V. Upotreba ronoloikih jedinica

3-38. Leksička frekvencija i frekvencija " diskursu

Znamo da se fonološke mogućnosti jednog jezika nikada potpuno ne iskoriš­tavaju, daleko od toga. Uzmimo nasumce dva francuska konsonantska fo­nema : lšl i IdI ; lšl može dolaziti ispred bilo kojega vokala a IdI iza bilo ko­jega od njih; u zatvorenim slogovima dolazi četrnaest vokalskih fonema, pa ima dakle četrnaest mogućih jednosložnih riječi tipa lšl + vokal + IdI. Ako se isključi vlastito ime Chedde poznato po eksplozivu koji se francuski zove (la) cheddite, od ovih četrnaest potvrđeno je samo lšodl koje se piše chaude ( .. topla«). Neki drugi izbor, na primjer izbor suglasnika Isl i IkI, bio bi dao sedam postojećih oblika na četrnaest mogućih. Različite fonološke

62

jedinice jednoga jezika iskorištavaju se vrlo neujednačeno. Stanoviti fonerni dolaze u mnogobrojnim riječima koje se još k tome često upotrebljavaju, drugi se upotrebljavaju mnogo rjeđe. U francuskom na primjer fonem Itl dolazi u mnogobrojnim riječima (leksička frekvencija ili čestOCa, fr. frequence lexicale) i često se javlja u iskazima (frekvencija u govoru ili diskursu, fr. frequence dans le discours) ; među vokalima IiI je podjednako često u lek­siku kao i u iskazima ; III koje je u leksiku vjerojatno manje često nego Itl, češće je u diskursu jer dolazi u određenom članu ; fonem Ini općenito je rijedak, bez obzira da li izračunavamo čestoću u rječniku ili u tekstu ; isto je i s fonemom lrel, premda je njegova čestoća u diskursu (govoru) pobolj­šana time što se lrel upotrebljava kao neodređeni član muškog roda.

3-39. Kombinacije fonema

Način na koji se fonerni jednoga jezika mogu slagati u skupove da bi tvorili označitelje proizlazi iz usporedbe inventara razlikovnih jedinica u različi­tim položajima. Korisno je ipak sve to izrijekom objasniti, a pri tome, ra­zumije se, voditi računa o prozodijskim obilježjima. Dosta preporučljiva metoda sastoji se u tome da se najprije izluče jedinice koje same za sebe mogu obrazovati jedan izdvojivi označitelj, i one koje u ovakvoj upotrebi nisu zasvjedočene a koje mogu dolaziti u istim inventarima kao i prve. Tako se u mnogim jezicima izdvaja ono što zovemo vokalima : u francuskom 101 eau »voda., IiI y »ondje., ItiI eli »imao., eut »imadet itd. tvore izdvojive označi­telje; 101 (»otvoreno. o) ne može obrazovati poseban izdvojivi označitelj ali dolazi u istim inventarima kao 10/, Iii i ItiI : na primjer u molle »meka«, mole .Ilmul ; izraslina., mille »tisuću(l, mule »mula.. Zatim se istražuju fonemi i kombinacije koji se susreću ispred vokala i iza vokala. To nam daje skupine (grupe) konsonanata (fr. groupes de consonnes) koji mogu dolaziti na po­četku i na kraju označitelja. Tada ostaje da se provjeri mogu li se interne skupine koje se javljaju između dvaju vokala istoga označitelja, uvijek raz­ložiti na slijed jedne finalne skupine i jedne inicijalne skupine. Upravo to vrijedi u francuskom za skupinu IkstrI koja se razlaže na finainu skupinu I-ksl (isp. fixe »nepomičan<c, ex) i inicijalnu skupinu Itr-I (isp. tres »vrlO«(, tranche »ploška, rez.). No tome nije uvijek tako : u finskom na primjer sku­pina I-ks-I dolazi između vokala, ali ako Isl može dolaziti na početku riječi ispred vokala, IkI ne postoji na kraju riječi. U slučaju ove vrste trebat će predvidjeti popis internih (središnjih) skupina. Nikad nećemo zaboraviti na mogućnost prozodijske uvjetovanosti : kombinacije razlikovnih jedinica često nisu iste pod akcentom, ispred akcenta i iza akcenta.

3-40. Kanonski oblik

Ispitivanje kombinacija fonema i prozodijskih jedinica u okviru minimalnog označitelja otkriva da izdvojivi monem u mnogim jezicima teži tome da do­bije određeni oblik : u engleskom i njemačkom on se najčešće sastoji od jednog sloga kojemu se diftongirani, dugi ili kratki vokal nalazi bilo na po­četku, bilo iza kojeg konsonantskog fonema ili skupine fonerna koji su do­pušteni na početku ; ako je vokal kratak, iza njega obvezatno slijedi jedan konsonant ili više od jednog konsonanta ; ako je on dug ili diftongiran, on

63

može isto tako biti i finalan ; iza ovog sloga, koji može nositi akcent, može dolaziti nenaglašeni slog iza čijega vokala, obično s bojom [�], može dola­ziti jedan konsonant ili, rjeđe, skupina konsonanata. Ako vokale koji mogu imati naglasak označimo s pomoću V kada nisu kratki, s pomoću V ako su kratki, nenaglašene vokale s pomoću V, a konsonante ili skupine konsona-nata s pomoću C, dobivaju se formule (C)V(CVC) i (C)VC(CV) gdje su fakultativni elementi smješteni među zagrade ; eng. I .. ja., njem. Ei .. jaje« pripadaju tipu V, eng. ill .. lo§, bolestan., njem. all .. sve. tipu VC, eng. Jee .. leno«, njem. roh .. sirovo tipu CV, eng. fill .. puniti., trill .. ćurlikati., strip .. svući., strict .. strog«, njem. 'Voli "pun(l, Tritt .. korak., sereng .. strog., Takt .. takU tipu CVC, eng. wonder .. čudo., bottle .. boca«, njem. Mutter .. mati., Schatten .. sjena. tipu CVCVC, itd. Normalni (uobičajeni) oblik monema koji se u jednom jeziku mogu izdvo­jiti zove se kadšto kanonskim oblikom (fr. forme canonique) . Kanonski je oblik u kineskom jednosložan, a u semitskim jezicima to su tri konsonanta s vokalima ili bez vokala među konsonantima. To su jezici gdje ovaj po­jam ima očiglednog smisla. Teže je izlučiti kanonski oblik na primjer za francuski. Ipak ćemo naznačiti da u svakodnevnom jeziku duge riječi teže tome da se svedu na dvosložne riječi tipa metro .. podzemna željeznicaf, 'Velo »bicikl«, teU ili le-Ve .. televizija«.

3-41. MOTJonologija

Često se nađemo u iskušenju da u prikaz fonologije jednoga jezika uklju­čimo i ispitivanje vokalskih ili konsonantskih alternacija kakve su one izme­đu eu [o] i ou [u] u peU'Vent »(oni) mogu., poU'Vons .. možemo., meurent .. umiruo, mourons .. umiremo«, preU'Ve .. dokaz., prOU'VOns .. dokazujemo. itd., ili pak in­fleksije u njemačkom koje se okupljaju pod nazivom Umlaut ( .. prijeglasf) i koje služe za tvorbu plurala kao Bucher .. knjige« ili glagolskih oblika kao Jallt .. pada. ili gibt .. daje« (fallen i geben). Ovakvo istraživanje koje se obav­lja pod imenom morfo(fo)nologije (fr. morpho-(pho)nologie), savršeno je opravdano kada inla za cilj da izluči stanovite automatizme poput onoga koji vuče maloga Nijemca da po uzoru na singen .. pjevati., gesungen .. pjevao« od bringen .. nositi. tvori gebrungen umjesto gebracht. Ali to nema ništa zajed­ničko s fonologijom ; uvjetovanost ove alternacije je strogo morfološka i ni na koji način nije određena glasovnim faktorima. Naziv morfo(fo)nolo­gija koji daje naslutiti stanovit odnos s fonologijom, treba prema tome od­baciti kada označava proučavanje načina na koji se distinkcije kojima raspo­lažu govornici upotrebljavaju u gramatičke svrhe.

64

Poglavlje 4.

Značenjske jedinice

I. Analiza iskazi

4-1 . Marginahla uloga prozodijskih znakO'Va

Moglo bi nam se činiti prirodnim poistovjećivati značenjske jedinice s je­dinicama prve artikulacije. Ali ne treba zaboraviti da neko prozodijsko obi­lježje, takvo kao što je uspon melodijske krivulje koji il pleut? pretvara u pitanje, spaja u sebi označitelj, uspon melodijske krivulje, s označenim u kojemu prepoznajemo označeno francuskog monema est-ce que Uesk/ »da lie). Ima dakle znakova koji se ne podvrgavaju dvostrukoj artikulaciji. U ljudskim komunikacijama ovi znakovi igraju ulogu koja nije zanemariva. No njih valja smatrati marginalnima jer je neki iskaz u pravom smislu riječi jezični (fr. linguistique) samo onoliko koliko je dvostruko artikuliran. U onome što slijedi mi ćemo pažnju usredotočiti jedino na jedinice prve arti­kulacije, a da nikad pri tome ne zaboravimo da one mogu biti zamijenjene prozodijskim znakovima.

4-2. Poteškoće pri analizi: amalgam

Jednako onako kao što se prva fonološka operacija sastoji u raščlanjivanju (analizi) označitelj a na minimalne uzastopne jedinice, na foneme, ovdje se prva operacija sastoji u raščlanjivanju iskaza ili fragmenata različitih iskaza na njihove minimalne uzastopne značenjske jedinice koje mi označujemo kao moneme. Već na samom početkU moramo upozoriti da postoji vjero­jatnost da se ova operacija ne mogne uvijek dovesti do kraja. Razlog je tome što su monemi jedinice sa dva lica : jednim označenim licem (fr. face signi­fiee) i jednim označiteljskim licem (fr. face signifi ante) kao manifestacijom prvoga. Da bi se označeno moglo očitovati, iskaz treba da bude fonološki različit od onoga što bi on bio bez toga. No može se dogoditi da dva ozna­čena koja zajedno dolaze u iskazu, toliko prepletu svoje označitelje da se rezultat ne bi mogao raščlaniti na uzastopne segmente. Uzmimo u francus­kom označeno »ae (prijedlog »u, na.) i označeno »le« (određeni član mU!kog roda jednine) znakova a i le ; njihovi su označitelj i obično lal i Ill, na primjer u il est a Paris »on je u Parizu, i u le chapeau 'šešire; ali kada oba ova znaka u nekom predjelu govornoga lanca dodu zajedno a iza njih dolazi konsonant, oni dobivaju jedan jedini neraščlanjivi označitelj 101 koji se prema francuskom pravopisu piše au (il tla a l'hOpital »on ide u bolnicue, ali il tla alt marchi »on ide na tržnicu.). Uzmimo u engleskom označeno ,rezati« i označeno 'preteriu; označitelj prvome je IkAti, a drugome najčešće Idi ; ali kada u iskazu ova dva znaka dođu zajedno, oni se zajedno očituju u o�liku IkAti,

65

na primjer u he cut »on je (od)rezao« (isp. odgovarajući prezent he cuts /hi kAtsf). U latinskom malorum »jabuka«, -orum služi kao označitelj za dva označena, »genitiv« i »plural«, a da se ne može točno utvrditi što odgovara genitivu a što odgovara pluralu. U svim ćemo ovim slučajevima reći da su različiti označitelj i amalgamirani ili stopljeni (fr. amalgames). Na amalgam se može gledati kao na poseban lik općenitije pojave koja se sastoji u tome da označeno, već prema kontekstu, dolazi u različitim obli­cima : u francuskom se označeno »ići« (fr. »allen), ovisno o kontekstima, očituje u oblicima lall, Ival, IiI (i-ra) ili lajl (aille) . Postojanje ovih varijanata, koje se identificiraju kao takve jer su u komplementarnoj distribuciji, jasno pokazuje da se monem ne može sa sigurnošću identificirati ako se polazi od njegova označitelja. Upotreba pojma amalgam ostavlja opisivaču stanovit slobodan prostor : u slučaju kao što je njem. sang, preterit od singen »pje­vati(C, malo je važno hoćemo li izabrati analizu na jedan diskontinuirani ozna­čitelj IZ . . . TJI koji odgovara označenome »pjevati« i jedan označitelj 1 . . . a . . . 1 koji odgovara označenome »prošlosu, ili pak interpretaciju IzaTJ/ kao amal­gam koji odgovara dvjema različitim jedinicama.

4-3. Raščlanjivanje na moneme

Operacija koja omogućava raščlanjivanje na moneme nije bez analogije s onom koja omogućava da se označitelj i analiziraju na foneme. U oba je slu­čaja, razumije se, riječ o tome da se odrede segmenti koji su bili predmetom posebnog govornikova izbora : kod fonerna se radilo o segmentima koje je trebalo izabrati tako da bi se dobio određeni označitelj, ovdje pak se radi o segmentima koje je govornik morao izabrati u izravnoj ovisnosti o vrijednosti koju treba dati poruci. Analiza će proisteći iz uspoređivanja iskaza koji su sve manje i manje različiti u svom glasovnom obliku i sve bliži i bliži se­mantički. Uzmimo na primjer u francuskom lilkur/ il court (»on trči«) i /nu­kuriol nous coun'ons (»mi trčasmo«) ; označiteljima je zajednički segment Ikurl a označenima pojam »trčati« ; oni se medu sobom dobro razlikuju. Mnogo su manje različiti Inukuriol i Inukurol (nous courons »mi trčimo«) kojima su zajednički Inukur . . . ol i označena »trčati« i »prvo lice plurala« (ova su dva posljednja razdvojena zahvaljujući usporedbi između Inukuriol i lvukuriel vous couriez »vi trčaste_, Inukurol i Ivukurel vous courez »vi trčite-) ; označitelj i se ovdje razlikuju jedino po tome što se u prvi umeće I . . . L.I i što toga I . . . L.I u drugome nema, označena pak po pojmu »imperfekt« koji postoji u prvom a nema ga u drugom. Mi ćemo dakle utvrditi monem s označenim »imperfekt« i označiteljem IiI koji se umeće u sklop ispred final­noga 1-01. Ovaj znak za imperfekt ima isti označitelj IiI kada dolazi zajedno s pojmom »drugog lica plurala., ali se u drugim kontekstima izražava s po­moću označitelja l-el (il courait lil kurel »on trčaše«). Ovaj isti /-i-I odgovara u stanovitim kontekstima (que nous courions Iknukuriol »da trčimo, da bismo trčali.) posve drugom označenom, onome koje se zove ,konjunktiv •. Kada se spaja s »licima. koja za ,imperfekt« zahtijevaju označitelj I-e-/, ovo označeno ne posjeduje (kada se radi o glagolu coun'r) nikakva jasnog izraza : iza il veut lilva) »on hoće. nalazimo konjunktiv que nous coun'ons (knukurio/, a iza il voit lilvua/ »on vidi. indikativ que nous courons /knukuro/. U kombinaciji s »trećim licem singulara. oblik je u oba slučaja isti /kilkur/, unatoč razlikama u pisanju, qu'il coure i qu'il court ; u ovom se slučaju često kaže da je ozna­čitelj nula.

66

Na temelju vrlo ograničenog ispitivanja što smo ga upravo izveli, možemo ustvrditi da u francuskom postoji označeno .. imperfeku koje se već prema kontekstima označava sa /-il ili sa l-e-/, i označeno .. konjunktiv« kojemu je označitelj sad I-i-I sad nula. Podrobnije ispitivanje, koje bi se proteglo na primjer na oblike kao il Jaisait lilf�zel ( .. on činjaše.), qu'il Jasse lkilfasl ( .. da on učini, kako bi on učinio«), pokazalo bi nam da naša analiza, ako i obuhvaća sve činjenice u vezi sa znakom .. imperfekt« - I-i-/, l-el, zahtijeva da bude precizirana kada je riječ o znaku .. konjunktiv« - I-i-/, nula, jer konjunktiv lkilfasl nije identičan s indikativom Ikilfe/. To nas nuka da preciziramo da u spoju s označenima .. činiti« (fr . .. faire«), .. završiti« (fr . .. finin), .lagati« (fr. »mentir«) i mnogim drugima, označeno .konjunktiv« povlači za sobom upo­trebu jedne posebne varijante odgovarajućih označitelja Ifas/, lfinis/, ImatI·

4-4. Diskontinuirani označitelji

Ako sada usporedimo Inukurol nous eourom .. mi trčimo« i /kuro/ eoUTom .trčimo«, primjećujemo da su označenima zajednička obilježja .. trčati« (fr . • courin) i .. prvo lice plurala« ali je obilježje "enuncijacija«* karakteristično za prvi slučaj u opoziciji s obilježjem "injunkcija«* za drugi. To nas može na­vesti da kažemo kako je Inu/ označitelj koj i odgovara značenju .-enuncija­cija« ; u tom bi slučaju u /vukure/ 'vous eourez trebalo za nju dopustiti vari­jantu /vul koja stoji u opoziciji sa Ikurel eourez Itrčite«. Ali nam drugi kon­teksti, kao il nous l' a dit .. on nam je to rekao« ili e' est pour 'Vous .. to je za vas« omogućavaju da Inu/ nous identificiramo s .. prvim licem plurala« a lvul 'Vous s .. drugim licem plurala«. Valja nam dakle reći da u /nukuro/ /nu/ i lo/ pred­stavljaju diskontinuirani (ili prekinuti) označitelj (fr. signifiant discon­tinu) označenog .. prvo lice plurala« i da osim toga /nul, a ne 10/, sjedinjuje u sebi izraz ovoga označenog i izraz označenog .. enuncijacija« u opoziciji prema označitelju nula za .. injunkciju«.

4-5 . .. Slaganje«

Diskontinuirani označitelj i kao /nu . . . o/ u Inukurol vrlo su često posljedicom onoga što se zove slaganje (fr. accord) ili kongruencija : u /lezanimopesl les animaux paissent .. životinje pasu«, pri usporedbi sa /lanimalpel l' animal pait .. životinja pase«, znak »pural« dobiva tri različita ii'raza : /leza . . . / mjesto Ila .. . I, / . . . mo . . . 1 mjesto 1 . . . maL.1 i I . . . pesl mjesto I . . . pe/. Ako hoćemo, možemo reći da je označitelj za »plurat« I-ez-I popraćen posebnom varijantom označitelja koji odgovaraju označenima .. životinja« (fr. »animal«) i »pasti« (fr . .. paitre«). Ovdje, razumije se, postoji samo jedan monem za plural, onaj kojemu je označitelj jednostavno /-e-/ u Ilešam3ž/ les ehats mangent .. mačke jedu«.

Kada se radi o takvu slaganju kao što je slaganje u rodu u /lagradmotaiibHišl la grande montagne blanche .. velika bijela planina«, karakteristika .. ženski rod«

* Termin tenuncijaci;a' ovdje odgovara, grosso modo, indikativu, a .injunkcija. imperativu za l . lice.

67

uključena je u .. montagne. ( .. planina«), jer se u fr . .. ženski rod« nikada ne može odvojiti od .. montagne« ()planina«). Ako u francuskom postoji mo­nem jako promjenljiva označitelja Uesl -esse na primjer) koji odgovara )žen­skom spolu«, nema takva monema koji bi odgovarao )ženskom rodu«. Ono što nalazimo u francuskom jesu monemi ili kombinacije monema za koje se kaže da su »ženskog roda« i kojima je označitelj obično diskontinuiran u tom smislu što se uz svoj središnji izraz (ovdje 1 . . • motan . . . /) očituje i na drugim točkama iskaza : Ila . . . I, 1 . . . ad . . . I, I . . . aš/, umjesto 11.. .1, 1 . . . a . . . I, I . . . al što bismo imali kada bismo montagne zamijenili sa n"deau )zastor« (le grand rideau blanc Ilgraridoblal .. veliki bijeli zastor«).

4-6. Promjenljiva složenost strukture monema

Ilustracije iz francuskoga kojima smo se do sada služili upućuju na to da je analiza iskaza na moneme složena operacija, a to ona obično doista i jest. No ova složenost jako varira od jednog jezika do drugog, a u istom jeziku od jednog tipa monerna do drugog. Ima jezika u kojima je nepromjenljivost i kontinuiranost označitelja pravilo koje ne poznaje nikakvih iznimaka : ondje gdje će za isto označeno francuski, ovisno o slučajevima, reći je ()ja«, subjekt), me ( .. me ; mi«, kao objekt) ili moi ( .. mene; meni ; mnom«, uz pri­jedloge), vijetnamski nikada neće imati drugo nego tdi. U francuskom će se, u stanovitim slučajevima, označitelj za .. prvo lice singulara« protezati na susjedni glagol, pa otuda lžsilil je suis )ja sam« pored Ituel tu es )ti si«, lilel il est .. on je«, lžvel je vais .. ja idem« naspram Ituval tu vas .. ti ideš«, lilval il va .. on ide« itd., dok vijetnamski ekvivalenti francuskih glagola imaju nepro­mjenljiv korijen (fr. radical invariable). Cak ni u francuskom nepromjen­ljivost označitelja monerna nije rijetka pojava : .. žut« (fr . .. jaune«) je uvijek lž6n/, bez obzira da li se upotrebljava dm ili u izvedenicama (isp. lž6n-isl jaunisse .. žutica«, lž6n-el jaunet »žućkast«) : korijen (fr. radical) velike većine glagola francuskog jezika, takvih kao Idon-I )daje« (fr . .Jdonne«), lšatl )pjeva« (fr. IChante«), ImSž-1 )jede« (fr . .. mange«), ostaje posve jednak od početka do kraja konjugacije.

Proučavanje varijanata označitelja predmetom je morfologije (fr. morpho­logie). Bilo da se izvodi u tradicionalnom okviru riječi ili se pojedinačno ispituje svaki monem, ona se ne poklapa, kao što se to previše često vjeruje, s nabrajanjem svih gramatičkih monerna (isp. niže, 4-19) : nepromjenljivi monem fr. pour ( .. za«) nema što tražiti u morfologiji, a leksem all(er) ()ići«), s varijantama označitelja lal-I, Ival, Ii-I, laj I, dolazi u njoj s punim pravom.

4-7. Varijante označitelja i vanjante označenih

Možemo usporediti varijante označitelja monema i varijante fonema pa kako u jednom tako i u drugom slučaju govoriti o kombinatornim ili kon­tekstualnim varijantama. Treba, razumije se, istaknuti da je za foneme kon­tekst koji određuje varijacije glasovni kontekst, za moneme pak označitelj­ski kontekst : I . . . L.I se upotrebljava kada )imperfekt« dolazi zajedno s )prvim ili drugim licem plurala«; I . . . el kada )imperfekt« dolazi s ostalim )licima«.

68

Ima medutim slučajeva u kojima se uvjetovanost dviju monemskih varija­nata može dovesti u vezu s glasovnim kontekstom. Engleski se plural izra­žava s pomoću 1 . . . Izl iza piskavog ili šuštavog suglasnika, s pomoću 1 . . . zl iza svakog drugog fonema koji se ostvaruje kao zvučan i s pomoću I . . . sl iza svakog drugog konsonanta koji se realizira kao bezvučan. Plural od sin IsInl 'grijeh« bit će dakle IsInz/ ; alternacija između Isl i Izl uza sve to nije odre­đena fonološki glasovnim kontekstom, jer since IsInsl -od ; odonda« postoji pored IsInzI : njezina se uvjetovanost može formulirati kao glasovna, ali ona vrijedi samo za jednu odredenu gramatičku upotrebu.

Pored kombinatornih varijanata označitelja postoje i fakultativne varijante kao lžpel je peux, lžpUiI je pUls 'ja mogu« koje su u međusobnom odnosu koji je analogan onome što smo ga više (3- 1 7) zabilježili između 'račlanog<\ r i Ikotrljajućeg« r u govoru glumca.

Ako je ovdje za jedinice obiju artikulacija jezika opravdano upotrebljavati istu terminologiju, valja napomenuti da između varijanata označitelja i va­rijanata fonema postoji bitna razlika koja potječe otuda što se varijante fo­nema ne definiraju s pomoću diskretnih veličina : svaki je ostvaraj jednog fonema varijanta zato što se, zbog konteksta ili zbog govornikova raspolo­ženja, on fizički razlikuje, makar malo, od svakog drugog. Varijante se ozna­čitelja, naprotiv, definiraju s pomoću fonerna, tj . s pomoću diskretnih je­dinica : Ikurl cours, coure, courent, ako ga seljak izgovori s ,kotrljajućim« T, nije varijanta označitelja Ikurl nego upravo sam označitelj lkurl koji kao takav ne poznaje varijante. Postoji varijanta označitelja kada se označeno ,ići. (fr. laller«) izražava s pomoću 1 . . . a1. . .1 u Inuza1čl nous allons Irni idemo« ili s pomoću I . . . i . . .1 u Inuzirčl nous irons lmi ćemo ići«. Označitelj ili vari­janta označitelja mogu se uvijek identificirati s pomoću diskretnih razli­kovnih jedinica ili s pomoću nule. Sasvim je drugačije s označenim licem monema, kojemu prema kontekstima ili situacijama vrijednost varira jed­nako onoliko kao i realizacija kakva fonerna. Usporedimo il court apres l' auto­bus Itrči (juri) za autobusom«, il court apres la fortune 'on juri (trči) za bo­gatstvom«, il court le cerf -on goni (juri, lovi) jelena«, e' est un coureur -on je trkač« (kada se izgovori na stadionu) ili 'on je ženskar<t (tj. ,koji juri, trči za ženama«, kada se izgovori u salonu).

II. Hijerarhija monema

4-8. Mjesto monema nije uvijek relevantno

Da bismo utvrdili inventar fonema, počeli smo s time što smo izdvojili je­dinice koje mogu dolaziti u određenom kontekstu. Vallalo je u stvari pro­naći jedinice među kojima, na svakoj točki svojega iskaza, govornik mora birati da bi iskaz odgovarao upravo željenoj poruci. Ako takva poruka sa­država riječ mal ImalI ,bol, zlo«, na njezinu će početku trebati, između kon­sonanata koji ondje mogu doći, izabrati IrnI, zatim lal između onih fonema koji mogu doći u zatvorenom slogu, napokon III medu konsonantima koji mogu dolaziti na kraju riječi. Kada smo jednom izabrali foneme IrnI, lal i

69

Ill, mi ih ne možemo razvrstati bilo kojim redoslijedom, jer bismo tada do­bili neizgovorljive kombinacije (IamlI) ili pak neki drugi monem (IlamI lame .. oštrica.). Fonem svoju distinktivnu ulogu obavlja u stvari u određenom položaju.

Zbog svoje značenjske uloge monerni se ponašaju drugačije. Pored iskaza kao što je Pierre bat Paul .Petar tuče Pavla« koji postaje nešto drugo ako Pien'e i Paul zamijene mjesta, onako kao što se dobiva nešto drugo ako svoja mjesta zamijene IrnI i 111, ima takvih iskaza, kao je partil'ai demain (»otputovat ću sutra«), kojima se značenje ne mijenja ako zamijenim redoslijed nekih monerna pa kažem demain, je partirai (.sutra ću otputovati«). Ako u iskazu je partirai demain zamijenim demain .sutra« sa en voiture .autom« ili sa avec mes valises .s(a svojim) kovčezima«, to ne znači da moram birati između demain, en voiture i avec mes valises tako da bi upotreba jednog elementa isključivala upotrebu ostalih, onako kao što izbor fonerna IrnI na početku mal isključuje Ibl i kao što upotreba Pierre u Pierre bat Paul isključuje na tom mjestu Jean. Ja mogu upotrijebiti istodobno sva tri segmenta i reći na primjer je partirai demain en voiture avec mes valises (»otputovat ću sutra autom sea svojim) kovčezima«) ili pak još i je partirai en voiture demain avec mes valises (»otputovat ću autom sutra sea svojim) kovčezima«). Ovdje se vidi kako se lingvistička upotreba termina .stajati u opoziciji« (doslovno "protiviti se«) u stvari malo razlikuje od njegove obične upotrebe : demain se ne protivi tome da u istom iskazu dodu en voiture i avec mes valises, ali se protivi tome da dođu hier .jučer. ili aujollrd'hlli .danas«, jednako kao što se IrnI na početku riječi mal protivi prisutnosti fonerna Ib/. Sto se tiče fonerna, opozicija znači inkompatibilnost (nespojivost, .. nepodnošljivostcc) n� jednoj točki. U riječi ImalI IrnI stoji u opoziciji sa Ibl na ovoj posebnoj točki lanca, ali ga ne isključuje u kojem susjednom položaju, kao što se vidi iz lema bil aimable .ljubazan«. Za moneme, ili za složenije znakove, opozicija može zna­čiti inkompatibilnost u nekom određenom iskazu : nije moguće reći alljollrd�hui, je partirai demain »danas ću otputovati sutra«. Pripadnost istom susta.vu pret­postavlja za moneme, jednako kao i za foneme, opoziciju, tj . ek�kluzivni izbor (fr. choix exc1usif) : reći ćemo dakle, ako hoćemo, da demain, aujourd'hui i hier pripadaju istom sistemu, dok demain i en voiture pripadaju dvama raz­ličitim sustavima. Ali se za moneme neće bez stanovitih ograničenjaJ.moći utvrditi sistemi jediI)ica koje ,mogu dolaziti na istoj točki lanca.

4-9. Sintaktićka sloboda i ekonomija

S jedne strane stalno mjesto fonema, s druge pak strane slobode što ih ima govornik kada u iskazu treba da rasporedi moneme, mogu se dosta lako objasniti. Kada se radi o fonemima, ekonomično je da ne budu relevantna samo opozicijska obilježja, nego i njihovi odgovarajući položaji. Uzmimo francuske foneme lal, Ipl i III ; kada njihovo odgovarajuće mjesto u označi­telju ne bi bilo relevantno, oni bi svi zajedno mogli tvoriti samo jedan ozna­čitelj koji bi se izgovarao bez razlike [apl], [pal], [1ap] itd. Upravo zato što njihovo mjesto nije bez vrijednosti, oni u francuskom mogu tvoriti četiri različite riječi, Ipall, Iplal, lalpl i llapl, tj . pal .kolac«, plat 'plosnat, plitak, ravan«, alpe .alpska ispaša« i lape .lokanje«. Nema sumnje da relevantnost odgovarajućeg mjesta monerna (na primjer u Pierre bat Paul) jednako tako odgovara određenoj ekonomiji, ali stanovita sloboda u pogledu raspo-

70

reda monema ili složenijih znakova predstavlja za govornika očigledne pred­nosti, jer mu ona omogućava da iskustvo što ga valja priopćiti analizira prema redoslijedu koji je prilagođen posebnim uvjetima u kojima se nalazi. Kao što će pokazati analiza koja slijedi, ova se sloboda u pogledu konstrukcije može postići na različite načine.

4- 10. Tri načina označivanja odnosa jednog monema

Iskustvo što ga valja prenijeti može se promatrati kao cjelina iz koje se za­hvaljujući jeziku mogu izlučiti samo neki aspekti. »Hier, il y avait jete all village« (»Jučer je bila svečanost u selu«) ; ja mogu zamisliti jezik gdje bi se ova informacija mogla priopćiti s pomoću triju monema smještenih bilo kojim redoslijedom : jedan koji bi sam za sebe značio ne samo pojam »sve­čanosti« (fr . • rete«), nego i efektivno postojanje svečanosti, drugi koji ne bi označavao samo selo, nego selo kao mjesto u kojem se odvija neki događaj, i treći, točni ekvivalent za »jučer« (fr . • hier«), koji bi označavao dan prije onoga dana kada se prenosi poruka, ali ne sam po sebi, nego kao razdoblje u koje se smješta događaj . Prvome od ovih monema u francuskom odgovara slijed monema il y avait jete (.bila je svečanosu) gdje je povrh svega sa­držan i monem za prošlost (-ait) koji manje precizno dublira hier »jučer« ; pojmovi .svečanost« (fr. »fete«) i »efektivno postojanje« (il y a) ovdje naime dolaze odvojeno. Drugome monemu iz našeg zamišljenog jezika odgovara u francuskom isto tako niz monema au village (.u selu«) gdje se pojmovi »selo(C (village) i .mjesto gdje se nešto događa« (a koje se amalgamiralo u au) izražavaju odvojeno, a k tome se još naznačuje da selo o kojem je riječ nije bilo koje selo (le .određeni član« amalgamiran u au). Jedino treći monem nalazi u francuskom ekvivalent u jednom jedinom monemu hier (.jučer«), koji sam po sebi uspostavlja određeni odnos između dana koji prethodi današnjemu i događaja o kojem se izvještava : hier »jučer« kombinira na sta­novit način značenje .u« sa značenjem »dan koji prethodi današnjemu«. To ne znači da označeno monema hier imamo pravo razlagati na dva različita označena, nego samo to da u francuskom ova dva pojma idu uvijek pod ruku i tvore samo jednu jezičnu jedinicu.

Da bi neki jednostavni monem mogao u danom iskazu dolaziti sad ovdje sad ondje a da pri tom ne mijenja bit poruke, on obično mora pripadati onom tipu monerna koji, poput hier, aujourd'hui, demain, uključuju u sebi svoj odnos prema ostatku iskaza. Ako tome već nije tako, stanovitu mu slo­bodu u pogledu položaja može zajamčiti dodavanje posebnih monerna koji označavaju njegove odnose s kontekstom, a to možemo konstatirati na pri­mjer u au village (.u selu«). en voiture (.autom.), avec mes valises (.s(a svojim) kovčezima«). Monem koji u sebi ne uključuje svoje odnose s kontekstom i kojemu se za označavanje odnosa ne dodaju drugi monemi, morat će svoje odnose s ostatkom iskaza označavati mjestom koje zauzima. Paul će kao objekt zlostavljanja biti obiljež�n svojim položajem iza bat (.tuče.) u Pierre bat Paul, a kao vršitelj zlostavljanja svojim položajem ispred bat u Paul bat Pierre.

71

4- 1 1 . Autonomni monemi

Takvi autonomni mone mi (fr. monemes autonomes) kao hier »jučer«, koji ne samo što upućuju na kakav element iskustva nego također u sebi uključuju i određeni odnos prema drugim elementima iskustva što ga valja priopćiti, nisu, pa ni u francuskom, jedino vremenski. Istoga je tipa na pri­mjer vite »brzo« ; ono ne označava jednostavno brzinu, nego upravo brzinu kojom se odvija proces o kojemu je riječ. Ovakve jedinice ulaze u tradicio­nalni razred priloga. One su ekonomične jedino onda kada im je frekvencija velika i kada su češće od izražavanja izoliranog elementa iskustva : vite je u francuskom češće nego rapidite .»brzina«. Što se pak tiče priloga hier, on je toliko češći od istog pojma koji je lišen adverbijalnosti, tj . svog odnosa prema odredenoj činjenici, da se za izražavanje toga pojma mora posegnuti za tako složenim imenovanjem kao što je le jour qui precede celui-ci (»dan koji pret­hodi ovome, današnjemu«).

Priroda odnosa između autonomnog monema i ostatka iskaza ne ovisi o njegovu mjestu u iskazu. To ne znači da bi njegov položaj unutar rečenice bio irelevantan za značenje : il faut vite courir »(u)brzo treba trčati« nešto je drugo nego il faut courir vite »treba brzo trčati.. Da bismo istaknuli raz­liku, reći ćemo da sjecište (fr. point d'incidence) nije u oba slučaja isto.

Zabilježit ćemo da ovako shvaćeni autonomni monerni nisu jedini monemi koji za označivanje svojih odnosa ne ovise o nečemu izvan sebe. Glagolski monem, kao jetee ili d01me (od glagola jeter »baciti« i donner »dati.), ne izra­žava samo značenje nego, isto tako, svoju upotrebu u svojstvu predikata, tj . prirodu svojih odnosa s drugim elementima iskaza.

4- 12. Funkcionalni monemi

U svim onim slučajevima gdje se neki element iskustva zamišlja kao element koji sa svojim kontekstom može biti u različitim odnosima, ekonomičnije je da se osigura s jedne strane poseban izraz za taj element, a s druge strane poseban izraz za svaki pojedini tip odnosa. Pretpostavimo jezik u kojem bi postojao jedan monem sa značenjem »čovjek koji vrši radnju« i označiteljem fbak/, zatim monem sa značenjem »čovjek koji trpi radnju. i označiteljem Isoml, i treći monem sa značenjem »čovjek koji izvlači korist iz radnje« i označiteljem ltinl. Mjesto jednog francuskog monema homme lomI (»čovjek.) u tom bismo jeziku nalazili tri posve različite »riječi. : Ibakl koja bi se upo­trebljavala u ekvivalentu za l'homme marche »čovjek hoda«, Isoml u ekviva­lentu za j'ai vu l'/wmme »vidio sam čovjeka«, Itinl u iskazu koji bi odgova­rao francuskom il l'a donne a l'homme »on ga je dao čovjeku •. Ako bi isto bilo za sve ekvivalente naših imena, bilo bi u takvu jeziku triput više »imena« nego u našem, a to bi znatno preopterećivalo memoriju. Zato jezik ovoga tipa nije nikad nigdje zabilježen. Očigledno je bolje što imamo samo jedan monem za »čovjek« (fr. »homme«), jedan za »žena. (fr. »femme«), jedan za »životinja. (fr. »animal.) itd., a prema potrebama mu dodajemo kakav drugi monem sa značenjem »koji vrši radnju., zatim sa značenjem »na kojiIkojega prelazi radnja«, ili pak treći sa značenjem »koji izvlači korist iz radnje«. Upra­vo to susrećemo u mnogim jezicima gdje postoji jedan monem koji o nekom susjednom segmentu govori kao o segmentu što označava vršitelja radnje, zatim drugi monem koji istu ovu ulogu obavlja za objekt i treći monem koji čini isto

72

za korisnika. U francuskom monem lal a označava korisnika radnje. U iskazu il a donni le livre a Jean .on je dao knjigu Ivanu«, a označuje funkciju imena Jean (a Jean = Ivanu). Funkcija (fr. fonction) ovdje označuje jezičnu pojavu koja odgovara odnosu izmedu kakva elementa iskustva i globalnog iskustva. Funkcionalnim monemima (fr. monemes fonctionnels) ili funkcionalima (fr. fonctionnels) zvat ćemo moneme koji služe za izraža­vanje funkcije nekog drugog monema.

4-13. Autonomna sintagma

Imenom sintagma (fr. syntagme) označava se svaka kombinacija monema kada su uzajamni odnosi među ovim monemima tješnji od odnosa koje oni podržavaju s ostalim elementima iskaza; sintagmi se dodaje eventualno i funkcionalni monem koji ovu kombinaciju povezuje s ostatkom iskaza. Autonomna je sintagma (fr. syntagme autonome) kombinacija od dva lli više od dva monerna kojoj funkcija ne ovisi o njezinu mjestu u iskazu. Ona može spadati u tip l'an dernier (.prošle godine«) gdje zajedno cijeli skup monema o kojima je riječ označava svoj odnos s kontekstom. No češće je ona popraćena funkcionalnim monemom koji skupini osigurava autonomiju. Segmenti iskaza en voiture (.autom«), avec mes valises (.s(a svojim) kovče­zima«) autonomne su sintagme. Monem kao što je hier .jučert sam po sebi izražava svoje odnose s kontekstom; u en voiture (.automcc, dosl. 'U autu(() prvi monem, en (.u«), izražava odnose drugog monema, voiture (.auto, kola<t), s kontekstom. Jednako je tako i u minimalnoj autonomnoj sintagmi avec plaisir (.vrlo rado, sa zadovoljstvom«) ili pak u složenijim sintagmama l�ao avec mes valises ili avec le plus grand plaisir (.s najvećim zadovoljstvom<t). U finskom kirkossa 'u crkvi<t drugi monem, -ssa 'U(l, izražava funkciju prvog monema, kirko- .crkva«.

4-14. Težnja prema ama/gamu u arltonomnoj sintagmi

Autonomija koju ima sintagma popraćena funkcionalnim monemom sa­vršeno se može ilustrirati ponašanjem nominalnih oblika u latinskom. Svaki latinski nominalni oblik opskrbljen je onime što se zove padežni nastavak koji je često dovoljan da bi naznačio njegovu funkciju, i koji govorniku do­pušta stanovite slobode u konstrukciji. Kao protuteža ovoj autonomiji cje­line javlja se tješnje povezivanje monerna od kojih je cjelina sastavljena : u većini jezika autonomna sintagma teži tome da tvori akcenatsku jedinicu unutar koje se mogu ublažiti lli nestati sve pojave što prate virtualne pauze. Ova težnja da se autonomija uzastopnih elemenata sintagme smanji nailazi na otpor dokle god monerni koji je čine ostaju odvojivi, tj . sve dotle dok se između prvobitnih sastavnih dijelova sintagme može umetnuti jedan ili više drugih monema : avec plaisir (.sa zadovoljstvom.), avec grand plaisir (.s velikim zadovoljstvom.), avec le plus grand plaisir (.s najvećim zadovolj­stvom«). Kada tome nije tako, fonetski razvoj može brzo zamutiti granice među označiteljima : budući da se finalni i inicijalni fonemi ovih označitelja od sada stalno nalaze u određenom kontekstu, oni će biti pod pritiskom toga konteksta. Pri takvu stanju jezika gdje se IkI i Igl ispred IiI ili leI palatalizi-

73

raju, finalno IkI jednog monerna iza kojega slijedi inicijalno IiI idućeg mo­nema može izbjeći palatalizaciji ako pri prijelazu od jednog fonerna prema drugom postoji pauza, makar i virtUalna. No ako su, zbog nerazdvojivosti uza­stopnih elemenata sintagme, granice među monemima zamućene, l-k i-I postaje I-ki-I u kojem se IkI palatalizira, pa nakon toga skupina može prijeći u I-či-I. Kako pak se I-k-I u drugim kontekstima čuva neizmijenjeno, to će imati za posljedicu da će se isti monem završavati sad na I-kl sad na l-čl. U češkom korijenska osnova (ili radikal) sa značenjem .ruka« ima oblik ruk- kada se taj monem kombinira s monemom nominativa i monemom singulara (ruka), oblik ruc- (fruts/-) u lokativu singulara ruce (hrv . • ruci.), oblik ruč- u prid­jevu ručni (ruč-n-t) .ručni« ; razlikovanje ovih triju oblika korijenske osnove potječe od uzastopnih palatalizacija jednoga oblika s finalnim I-kl u razli­čitim kontekstima. Djelovanje konteksta osjeća se u oba smjera i jednako zahvaća funkcionalni monem kao i druge elemente sintagme : označitelj funkcionalnog monerna akuzativa, staro *-m, normalno je u starom grčkom predstavljen s pomoću l-nl kada se prethodni označitelj završava vokalom, s pomoću l-al kada se ovaj završava konsonantom : logo-n .riječ«, korak-a .gavrana.. Pojave ove vrste uzrokom su većini varijanata označitelja. Kraj­nji je doseg ovakva razvoja preklapanje (fr. chevauchement) označitelja koje može dovesti do potpunog amalgama : fr. au za a + le, eng. cut za cut + ed.

Utjecaj što ga dva označitelja u kontaktu vrše jedan na drugi često je popra­ćen uzajamnim utjecajem odgovarajućih označenih. Monerni arbre .drvo, stablo« i commande ,upravljanje ; naredba« imaju posve drugačija značenja u arbre de commande .upravljačka poluga«, arbre ti pain .krušno drvo« i com­mande d' ipicerie .narudžba u trgovini mješovitom robom(C, a anlalgamu oblika zbog kojega od ti + le postaje au odgovara semantički amalgam u reil-de-bl1!Uf »okrugli prozorčić. (dos!. .volujsko oko«) što označava predmet koji nema, pravo reći, ništa zajedničko ni s okom ni s volom. Ali to baš ne vrijedi za odnose između funkcionalnog monerna i monerna funkciju ko­jega on izražava, jer komunikacijske potrebe zahtijevaju da semantička indi­vidualnost jednoga i drugoga ostanu netaknute.

4- 1 5. .RijeČl�

Autonomna sintagma sastavljena od neodvojivih monerna obično se zove riječju. Ovaj se naziv ipak proteže kako na autonomne moneme poput hier, vite tako i na neautonomne, funkcionalne moneme poput pour .za«, avec .s(a)« ili na nefunkcionalne kao le (određeni član za jedninu muškog roda), livre .knjiga«, rouge .crven« ; njihova je fonološka individualnost obično dobro obilježena premda se njihova odvojivost ne postiže uvijek. Odvojiva su tri elementa u le livre rouge .crvena knjiga(C, kao što to pokazuje le petit livre noir et rouge .mala crna i crvena knjiga«; ali se pour le, avec le samo iznimno odvajaju kakvim umetnutim elementom (pour tout le), a preklapanje pak du za de + le i amalgam au za ti + le upućuju na blisku povezanost između skupina koje su sastavliene od prijedloga i članova.

U općoj bi lingvistici bilo besmisleno ovaj pojam riječ pokušati točnije de­finirati. To se može pokušati u okviru danog jezika. No čak i u ovom slučaju primjena strogih kriterija dovodi često do analiza koje se ne slažu previše s uobičajenom upotrebom ovoga naziva. Stanoviti izgledi da se dođe do za-

74

dovoljavajućih rezultata postoje ipak s jezikom kakav je latinski gdje se riječ obično poklapa s akcenatskom jedinicom i gdje su označitelj i monema koji je sastavljaju često premiješani na nerazmrsiv način. Uzmimo na primjer jedinicu dominus »gospodan u obliku domini »gospodari« ; ostavljamo po strani komplikaciju što je donosi analiza roda koja se u načelu ne razlikuje od one kal� smo više (4-5) pokušali izvesti za francuski i pretpostavljamo tri monema kojima su označena »gospodar., »nominativ«, »plurat«. Ne može se reći da bi označitelj prvome bio domin- ; ovdje se radi upravo o korijen­skoj osnovi (radikalu) u klasičnom latinskom, jer se taj element ne mijenja u toku fleksije ; no domin- znači »gospodar« samo u kombinaciji s posebnim nizom nastavaka. Situacija je nedvosmislena kada promatramo clavus .. ča­vao«(, clavis »ključ« i clava »mladica ; prut«, tri riječi od iste korijenske osnove c/av-, ali koje zbog posebnih varijanata nastavaka, tj . označitelja monema koji obilježavaju razne funkcije ostaju vrlo jasno različite. Označitelj koji odgovara označenome »gospodan bio bi dakle donu'n- u kombinaciji s ni­zom posebnih nastavaka. Označitelj koji odgovara nominativu je -i, ali u kombinaciji s domin- ; -i je, uostalom, u istim okolnostima označitelj monema »plural.. Pokazuje se jasno da bi ovdje analiza na različite označitelje mogla samo zakomplicirati izlaganje a da ne pruži nikakvih stvarnih prednosti. Tako je u latinskom mnogo bolje posegnuti za tradicionalnom metodom izlaganja činjenica prema kojoj dominus predstavlja riječ »druge deklina­cije«. To što postoje enklitike kao -que (»i«) ne stoji na putu da se izdvojena riječ i riječ kao akcenatska jedinica poistovjete, jer se skupina riječ + enkli­tika u akcenatskom smislu ne ponaša kao sama riječ (primjer : sa tri kratka sloga bondque naprama p6pulus).

4- 1 6. Poteškoće pri delimitadji nJeči

Mnogo je manje lako odrediti obrise jedinici istoga tipa u jezicima poput en­gleskog ili njemačkog. Znamo da se akcenatska jedinica ovih jezika ne poklapa s onime što bi se moglo nazvati riječju, a to ide pod ruku s poteškoćom što je osjećamo kada se valja složiti o broju riječi što ih sadržavaju iskazi ili seg­menti poput 1'11 go out (»izaći ću«) ili um nachzusehen (dosl. »za provjeriti«(, tj . »da se provjeri.). Engleski pruža i dodatnu poteškoću sa svojim geniti­vima kao the King of England's »kralj Engleske«. U francuskom je jednako toliko teško otkriti da li u svim slučajevima imamo posla s jednom, dvije ili tri riječi : bonne d' enfant /bondaffi/ »dadilja(l nema ponašanje različito od svog njemačkog ekvivalenta Kindermiidchen, pa je rado smatrano slože­nom riječju. No ako se poslužimo formalnim a ne semantičkim kriterijima ­kao što moramo učiniti želimo li izbjeći arbitrarnost - pa se za jednu ili za više riječi izjasnimo polazeći od oblika plurala, doći ćemo u iskušenje da kao jednu riječ promatramo i sac a main »ručna torbica. koja u pluralu ima /sakam!/ a ne /sakzarne/, ali kao tri riječi cheval a bascule (»drveni konj za njihanje«) koji bi u pluralu imao chevaux a bascule. U veliku će nas zabunu dovesti cartes a jouer (»igraće karte«) gdje je plural, ovisno o ljudima, /kar­tažue/ ili /kartzažue/.

4-17. Umjesto .NjećO, radije termin autonomna sintagma

Opća težnja da se u iskazu ne razdvajaju monerni za koje se osjeća da su blisko povezani značenjem, odviše je prirodna da joj se tragova ne bi našlo u svim jezicima. Vrlo ćemo često biti dakle ponukani da operiramo značenj­skom jedinicom koja je veća od monerna i koju ćemo zvati »riječju •. Nema u tome nikakve nezgode ako se sjetimo da naziv »riječ. nužno u svakom po­jedinom jeziku pokriva posebne tipove sintagmatskih odnosa, i ako među činjenicama koje nas nukaju da uvedemo ovaj tip jedinice, jasno razliku­jemo na jednoj strani glavna demarkativna ili kulminativna obilježja, na .drugoj pak strani formalna obilježja odvojivosti i amalgama, te, napokon, obavijesti što ih može pružiti semantika. Između potpune neodvojivosti i amalgama s jedne te posvemašnje neovisnosti s druge strane, nalazimo u stvari bezbroj mogućih stupnjeva. U onoj mjeri u kojoj je u govornom fran­,cuskom j' ai 'vu »vidio samo normalna prošlost od je vois »vidim«, segment ai vu ne tvori dva različita označitelja nego prije amalgam dvaju monerna s označenima »vidjeti(c i »prošlost«. Međutim, formalno su ai i vu odvojivi U'ai souvent vu »često sam vidio«), iako se između jednog i drugog ne može umetnuti ni prilog hier, ni dopuna kao što je avec mes lunettes »s pomoću (mojih/svojih) naočala(c. Kompleks pOpl,lt je le donne »ja ga dajem« dosta se lako analizira na uzastopne znakove, ali on sadržava varijante monerna l . i 3. lica lžl i III koje se, za odgovarajuća označena, pojavljuju samo u kon� tekstima ovoga tipa (drugdje Imual, IlUi/). Sastavni elementi nisu, nesum­njivo, neodvojivi jer nalazimo je te le donne »ja ti ga dajem«, je le lui donne »ja mu ga dajem«, ali je izbor ovih umetnutih elemenata vrlo ograničen, pa su se neki lingvisti mogli naći ponukanima da u je te le donne vide samo jednu riječ /ž-b-I-don/ kao što se samo jedna riječ vidi i bilježi u baskijskom da­-kar-t »ja ga nosim«.

U svemu ovome ne treba, nipošto, zaboraviti da je svojstvo autonomne sintagme što ga latinski oblik kao što je homini »čovjeku« dijeli sa svojim mo­dernim ekvivalentima for man, pour l' homme, para el hombre, bitnije nego njegovo svojstvo riječi. Ovo svojstvo riječi samo je posljedica postepene paralize koja ima za rezultat da formalnu analizu čini problematičnom i slabo preporučljivom, a da ipak zato analizu na različita označena ne učini nemogućom, tj. da, za govornika, ne eliminira potrebu biranja između više mogućih funkcija monema »čovjek«. Da bismo shvatili temelje jezične struk­ture, pažnju nam prije mora privući autonomna sintagma negoli poseban tip autonomne sintagme kojemu je svojstvena neodvojivost njegovih ele­menata i koji pod rubriku »riječ« razvrstavamo zajedno s monemima koji ne ulaze u takve sintagme.

4- 18. Primarne i "eplimarne funkcije

Među jezičnim funkcijama (fr. fonctions linguistiques) treba razlikovati primarne funkcije od neprimarnih. Primarne funkcije (fr. fonctions pri­maires) odgovaraju odnosima koji tvore rečenicu (fr. phrase), odnosima koji se uspostavljaju između pet članova iskaza (l) hier - (2) le directeur de la banque - (3) a diete - (4) une lettre de quatre pages - (5) au secretaire parti­culier qu'il avait fait venir (»jučer je direktor banke diktirao pismo od četiri

76

stranice osobnom tajniku kojega je dao pozvati«). Primarne su funkcije funk­cije elemenata koji se vezuju izravno na iskaz kao cjelinu, a ne na kakav seg­ment iskaza. U prethodnom primjeru, funkcija elemenata la banque i quatre pages koja je označena funkcionalom de, funkcija elementa particulier, ozna­čena svojom prirodom, funkcija elementa qu'il avait fait venir što je ozna­čena s pomoću que, amalgama zamjenice i funkcionalnog monema, jesu ne­primarne funkcije (fr. fonctions non primaires).

4- 19. Gramatički i leksički monemi; determinacija i modalnosti

Često se pravi razlika između gramatičkih monema (fr. monemes gram­maticaux) i leksičkih monema (fr. monemes lexicaux). Radi toga se sastav­ljaju inventari jedinica koje mogu dolaziti na nekoj određenoj točki u okviru autonomne sintagme. Leksički su monemi oni koji pripadaju neograničenim inventarima. Gramatički su monemi oni koji se, u promatranim pozicijama, izmjenjuju (alterniraju) s relativno malim brojem drugih monema. Srednja frekvencija gramatičkih monema kao što su fr. de »od., pour »za«, avec »s« ili lat. »genitiv«, »dativ«, .. ablativ«, mnogo je veća nego frekvencija leksičkih monema homme »čovjek«, riche »bogat«, mange »jede«. Uzmemo li bilo koji tekst, izbrojimo s jedne strane sve prijedloge a s druge strane sve imenice što se u tom tekstu uzastopno pojavljuju, pa zatim brojke što smo ih dobili za jednu i za drugu skupinu podijelimo s brojem različitih prijedloga i s brojem različitih imenica, kvocijent će biti mnogo viši za prijedloge nego za imenice.

Tradicionalno razlikovanje između gramatičkih i leksičkih monema nezgodno je utoliko što u istom razredu spaja tako bitno različite jedinice kao prijed­loge i padeže, koji povezuju različite elemente iskaza, i takve moneme kao što su članovi ili vremenski i modalni nastavci koji su jednostavno deter­minanti drugih monema, kao što je pridjev petit »malen« determinant imena bateau »brod« u petit batea" »mali brod«, ili kao što je soupe »juha. deter­minant od mange »jede. u il mange la soupe .. on jede juhu«.

Među nefunkcionalnim monemima mnogo je korisnije razlikovati s jedne strane one moneme koji mogu primati determinacije (određenja), tj. biti popraćeni dodatnim monemima koji pobliže određuju njihovo značenje, kao što je to s imenom poput bateau »brod« (petit bateau »mali brod«), prid­jevom poput petit »malen« (trop petit »previše malen«), prilogom poput vite »brzo« (tres vite »vrlo brzo«), glagolom poput mange »jede« ( ... mange la soupe ..... jede juhu«), a s druge pak strane moneme kao što je član le (le bateau odredeni .. brod«) ili monem vremena kao što je »imperfekt« -ait, koji deter­miniraju (određuju) druge moneme ali oni sami ne mogu biti detenninirani. Upravo ove posljednje označavamo kao modalnosti (fr. modalites).

4-20. Modalnosti ; funkcionalni monem;

Modalnosti poput članova i plurala u francuskom dugo su se slabo razli­kovale od funkcionalnih monema. A ipak je razlika između ova dva tipa fun­damentalna: ako se u autonomnoj sintasmi kao što je avec le sourire »sa smi-

77

ješkom. sourire »smiješak. smatra središtem sintagme, onda je gramatički determinant le centripetalan, a funkcionalni monem avec »sa« centrifugalan element, prema shemi +- avec le � sourire. U jeziku kao što je francuski gdje je amalgam između oba tipa izniman (au, du), može se konstatirati ovo: ako prisutnost označivaČ8 (indikatora) funkcije kao što je avec daje spoju avec mes valises »s(a svojim/mojim) kovčezima« sintaktičku autonomiju, upotreba modalnosti le u le chasseur tue la Mte »lovac ubija životinju<c ne daje nikakvu autonomiju elementu chasseur »lovac<c koji se s funkcijom sub­jekta identificira uvijek zahvaljujući svome mjestu u kontekstu. Mogućnost upotrebe ovog ili onog funkcionalnog monema određena je, općenito uzevši, elementima koji su izvan autonomne sintagme kojoj on pripada: takav i takav tip rečenice može sadržavati dopunu u dativu, neki pak drugi ne može. Govornik nesumnjivo često zadržava slobodu da upotrijebi ili da ne upo­trijebi ovu ili onu autonomnu sintagmu koja je dopuštena u shemi iskaza što ju je on izabrao: iza distribuer »podijeliti« može se uvijek označiti koris­nik, ali se takoder možemo i suzdržati od toga da to učinimo; reći ćemo il distribue des prospectus aux passants »on dijeli prospekte prolaznicima(l, ali jednako tako i il discn·bue des prospectus »on dijeli prospekte«, a to još jasnije dolazi do izražaja kada se radi o autonomnim sintagmama koje su uvedene na primjer s pomoću avec »s •. No nije zato manje istina da preko početnog izbora neke posebne sheme iskaza, potrebe komunikacije uvijek djeluju, u promjenljivoj mjeri, na izbor funkcionalnog monema.

Posve je drugačije s modalnostima : izbor ove ili one među njima na nekoj točki lanca izravno ovisi o potrebama komunikacije i, točnije, o iskustvu što ga valja priopćiti. U tom se pogledu modalnosti ne razlikuju od drugih nefunkcionalnih monema: da bih rekao ono što želim reći, ja biram između le cer! (određeni »jelen«) i un cer! (neki »jelen.) onako kao što biram između cer! (»jelen.) i biche (»košuta<c). Razlika je u tome što je, kada je riječ o modaI­nostima, moj izbor strogo ograničen, samo »određeno« ili »neodređeno<c, dok je broj životinja među kojima mogu izabrati da bih upotpunio iskaz kao što je le chasseur tue . . . »lovac ubija . . . «, praktički neograničen. Zabilježit ćemo i to da zamjenjujući jednu modalnost drugom, singular pluralom, odredeni član neodređenim, ne mijenjamo opću shemu iskaza. To naravno ide pod ruku s činjenicom da u latinskoj ili u francuskoj rečenici svaka ime­nica može, po govornikovu izboru, biti ili ne biti popraćena pluralom. Na­protiv, rečenica jednog stanovitog tipa u latinskom pretpostavlja funkcio­nalni monem dativa, i samo jedan, čak i onda ako je izražen dva puta uza­stopce u dvije koordinirane riječi: urbi et orbi »gradu i svijetu<c.

4-21. Nejasnoća kojoj pogoduju amalgam i slaganje

Međutim više pojava pridonosi tome da fundamentalna razlika izmedu funkcionalnih monema i modalnosti postane nejasnom. Najprije to što će ti monemi kada kao oblici dolaze jedan pored drugoga u autonomnoj sin­tagmi, težiti u toku vremena tome da im se označitelj i preklope i ama1ga­miraju. Događa se osim toga da i jedni i drugi sudjeluju u pojavama sla­ganja: diskontinuirani označitelj i, koji su posljedica slaganja, postoje za funkcionalne moneme i za modalnosti. To je potvrđeno u jeziku kao što je latinski gdje su njihovi označitelj i u znatnoj mjeri amalgamirani : u pruden-

78

tibus hominibus .. razboritim ljudima« funkcional .. dativ(C i modalnost .. plural« imaju jedan jedini označitelj koji ovdje ima diskontinuiranu varijantu . .. ibus ... ibus; u pueri ludunt .. djeca se igraju., funkcionalni monem .. nominativ(C predstavljen je samo označiteljem -i, ali je modalnost .. plural« izražena uza­stopno u -i i u -nt. U francuskom, gdje smo vidjeli (4-5) da je modalnost .. plurah izražena tri puta uzastopce u les animaux paissent .. životinje pasu«, funkcionalni su monemi najčešće odvojivi, tj. njihov označitelj nije neraz­rješivo vezan uz neki drugi, kao što je -ibus vezan uz prudent- i homin- u prudentibus hominibus; uza sve to u francuskom a mon pere et a ma mere »mome ocu i (mojoj) majci« nalazimo diskontinuirane označitelje nasuprot engles­kome to my father and mother i sintagmi avec mon pere et ma mere »s mojim ocem i (mojom) majkom« gdje se funkcionalni monem avec »sa«, glasovno robustniji nego a, ne ponavlja.

Ako je u slučaju modalnosti polje slaganja dosta široko, prethodni bi nas primjeri mogli navesti da povjerujemo kako bi do slaganja, što se tiče funk­cionalnih monema, dolazilo samo unutar autonomne sintagme: bili bi obilje­ženi kao dativ samo oni segmenti koji se obično zovu indirektnim objektima (fr. complements d'attribution) i pridjevi koji ih pobliže označuju. Ali bi to značilo nepravilno ograničiti lepezu jezičnih mogućnosti: u baskijskom gizonari eman-diot .. dao sam ga čovjeku., monem funkcije »dativ« nije obi­lježen samo s pomoću -i u indirektnom objektu gizonari, nego jednako tako i u glagolu s pomoću -io- iz eman-diot koji kombinira izraz »dativa« i »3. lica singulara«.

4-22. Pn'mjeri prepletanja

Slaganje se često shvaća kao sredstvo, nesumnjivo ne odviše ekonomično, za označavanje odnosa u iskazu: slaganje glagola sa subjektom služilo bi tome da se naznači koje to dvije riječi iskaza stoje u odnosu subjekta i predi­kata. U mnogim slučajevima slaganja ovoga tipa funkcija dvaju elemenata o kojima je riječ jasno je naznačena i bez slaganja: u pater pUeJ'os amat »otac voli djecu«, slaganje u broju glagola nije ono što omogućava da se pater »otac« identificira kao subjekt. Ipak se događa, bilo sasvim slučajno ili dosta pra­vilno, da slaganje služi za označivanja funkcije nekih elemenata. U lat. ve­natores animal occidunt .. lovci ubijaju životinju« ni venatores »lovci., ni animal .. životinja« ne označavaju što je subjekt a što objekt; occidunt .. ubijaju«, koje se u broju slaže s venatores, upućuje na to da se tu nalazi subjekt i da je, prema tome, animal objekt; slaganje bi nesumnjivo bilo suvišno da je sub­jekt viri ,muškarci., a bez učinka da je objekt u pluralu (na primjer u vena­tores animalia occidunt .. lovci ubijaju životinje' ili .. lovce ubijaju životinje«). No, moglo bi se misliti da u promatranom kontekstu ulogu označivača funk­cije .. subjekt« u vena tor- vrši označitelj modalnosti .. plural«, te da je ovdje razlika između funkcionalnog monerna i modalnosti zamagljena. Treba u stvari shvatiti da se označitelj nominativa, kada se kombinira s korijenskom osnovom 3. deklinacije i moneIPom plurala, realizira u obliku diskontinu­iranog amalgama / ... es ... nt/, dok akuzativ ima u istom slučaju jednostavno oblik / ... es/; kada subjekt ima nedvoznačni oblik kao viri, / ... nt/ je jedan dio diskontinuiranog označitelja samo za .. plural«, a ovdje je dio funkcionalnog monerna .. nominativa.. Cesto nerazmrsivo prepletanje njihovih označitelja u nekim jezicima očigledno je odgodilo da se uoči fundamentalna razlika između funkcionalnog monerna i modalnosti.

79

4-23. Pitanje »roda�

Osim na mod alnosti i označivače funkcija, pojave slaganja mogu se proteg­nuti i na druge moneme jer postoji slaganje u rodu, na primjer u francuskom, i jer je ono što se tako zove jednostavno diskontinuirani označitelj monema koji odgovara onome što nazivamo imenicom. Budući da elementi ovog označitelja, kada su odvojeni od svoje središnje jezgre (/ ... a ... d ... š/ odvojeni od /motao/ u la grande montagne blanche »velika bijela planina�), pokazuju formalno ponašanje koje podsjeća na ponašanje modalnosti, dolazimo u iskušenje da u francuskom uvedemo modalnost »ženski rod« koja bi bila u opoziciji prema mod alnosti »muški rod«. To što razlika između grand »velik« i grande »velika(C može funkcionirati sama za sebe [la cour des grands »(školsko) dvorište za velike (dječake)«, la cour des grandes »dvorište za velike (djevoj­čice).], moglo bi se doimati kao da opravdava takav postupak, kada se ne bismo sjećali da izbor oblika grands ili grandes obično nije diktiran spolom osoba o kojima se radi, nego rodom riječi garfons .. dječaci« i filles .. djevoj­čice� i ovdje su ova dva pridjeva njihovi predstavnici. Upotreba oblika grande »velika(c mjesto grand »velik« ne pretpostavlja izbor različit od izbora fille (koji je ovdje latentan) mjesto garfon. Treba ipak zabilježiti da upotreba zamjenice elle »ona« nije kadšto odredena rodom, nego spolom osobe o kojoj je riječ: .. .Ie docteur ... elle ... [dos!. » ... doktor ... ona ... «].

4-24. Predikatna sintagma

Vratimo se poruci od koje smo ranije bili pošli: »Jučer je bila svečanost u selu.� Francuski iskaz koji joj odgovara (Hier, il y avait jete au village), sa­država autonomni monem hier i autonomnu sintagmu au village. Autono­mija ovih dvaju segmenata osigurana je samim značenjem monema u jed­nom slučaju, upotrebom funkcionalnog monerna u drugom slučaju. I jedan i drugi od ovih segmenata mogu nestati a da iskaz ne prestane zato biti nor­malan iskaz: il y avait jete »bila je svečanostt; hier i au village samo upot­punjuju ovaj iskaz, a to se konstatira i onda kada se, tradicionalno, kaže da su oni dopune. Budući da segment il y avait jete može sam za sebe činiti poruku, on ne mora označavati svoje odnose s eventualnim pridodacima ; dopune se naprotiv mogu identificirati kao dopune upravo zato što odgova­raju onim elementima iskustva za koje se smatra da je potrebno označiti njihov odnos prema cjelini iskustva što ga treba priopćiti, tj. odnos koji, na jezičnom planu, odgovara funkciji. Sintagma il y avait fAte nije auto­nomna, ona je neovisna. Označava se kao predikatna sintagma (fr. syn­tagme predicatif).

4-25. Aktualizactj"a

Gore smo zamislili mogućnost da se s pomoću samo jednog monema izrazi pojam .. svečanostcc i efektivno postojanje svečanosti. To nije moguće u fran­cuskom gdje su ova dva pojma nužno predmetom različita izraza. To što se neki monem upotrebljava u dobro definiranoj situaciji, što ga upotrebljava stanovit govornik i u posebnom okolnostima, nije u mnogim jezicima do-

80

. t

I ·1

I ·1

voljno da bi u dostatnoj mjeri konkretiziralo jednu od semantičkih virtual­nosti što je sadržava njegovo značenje i da bi od njega učinilo jezično zado­voljavajući iskaz. Monem fr. jete (»svečanosu) nije, sam za sebe, jezična poruka; da bi on to postao, treba ga ukotviti u stvarnost označavajući efek­tivno postojanje (il y avait fete), eventualno postojanje (il y aurait jete »bila bi svečanost«) ili, štoviše, nepostojanje (il n'y a pas flte »nema svečanosti.). Valja, kako se kaže, aktualizirati (fr. actual iser) monem. Za to je potreban kontekst, tj. najmanje dva monerna od kojih je jedan specifično nosilac po­ruke, a od kojih se drugi može smatrati aktualizatorom. Francuski je jezik ovoga tipa. Situacija je dostatna da aktualizira jedan jedini monem samo kada se radi o injunkcijama, pogrdama ili pozdravima: va! (»idil«), cours! (»trči!cc), vole! (»leti!«), vite! (»brzo!«), ici! (»ovamo!«), traitre! (»izdajniče!CI), salut! (»zdravo!«). U odgovorima kao oui (»da), non (»ne«), Jean (»Ivan«), demain (»sutra«) pitanje je prethodno pružilo kontekst potreban za aktualizaciju. Drugdje su iskazi koji se sastoje od samo jednog monerna skraćeni oblici duljih iskaza identična značenja: defendu! (»zabranjeno!«) za c'est defendu! (»to je zabranjeno!«). Radi se o okrnjenim iskazima koje govornik, ako za­treba, može uvijek upotpuniti, približno onako kao što će Nijemac k.oji kaže [na'mt] za Guten Abend »dobra večer(C, pronaći oblik [gu'tn 'a'bnt] ako ga zamolimo da ponovi.

4-26. Subjekt

Ondje gdje je aktualizacija strogo obvezatna, ona može biti rezultatom na­stanka kakva konteksta. Da bi se ostvarila, moći će dakle biti dovoljno do­dati središnjem monemu iskaza kakav gramatički monem: u francuskom će se monem tue Ittil (od tuer »ubiti«) moći aktualizirati ako mu dodamo mo­neme je l'bl ili on 10/. Ali će, razumije se, i kakav drugi monem, popraćen determinantima ili bez njih, jednako tako dobro igrati ulogu aktualizacijskog konteksta: ralcool tue Ilalkol ttil »alkohol ubija<c. To ima za posljedicu da obvezatnim postane minimalni iskaz od dva dijela, gdje jedan, obično onaj koji označava stanje stvari ili događaj na koji se skreće pažnja, dobiva ime predikat (fr. predicat), a drugi, koji se zove subjekt (fr. sujet), označava aktivnog ili pasivnog sudionika čija se uloga na taj način u načelu ističe. Subjekt može biti »zamjenica« u il marc/ze lil maršl »on hoda«, ili sadržavati »ime« u l'homme marche Ilom maršl »čovjek hoda«, ili pak kombinirati-»ime« i »zamjenicu« u pučkom obliku l' homme il marche Ilom imaril ili u latinskom vir ambulat. U semantičkom pogledu subjekt jednako može označavati onoga koji trpi radnju (fr. patient) ili korisnika (fr. beneficiaire) radnje kao i vršioca radnje (fr. agent): he (»on«) označava onog koji trpi radnju u eng. he suffered »on je trpio«, he was kr'lIed »on je bio ubijen«, korisnika radnje u he was given a book »dali su mu knjigucc, vršioca radnje u he kil/ed »on je ubio« ili he gave a book »on je dao knjigu.. Već prema jezicima, subjekt može tvoriti i� ne tvoriti autonomnu sintagmu: u latinskom je subjekt ili modalnos� predikata, na primjer u occidunt »ubij aj ucc, ili pak autonomna sintagma (popraćena kakvom modalnošću glagola), u viri occidtmt »muškarci ubijaju« gdje viri sadržava označivač funkcije. U francuskom SUbjekt nije autonoman, budući da je njegova funkcija označena njegovim položajem u odnosu na predikat.

Subjektu je formalno, dakle, svojstven bilo funkcionalni monem, bilo položaj. No ono što omogućava da se on identificira kao takav, i da se razlikuje od

81

dopuna, jest njegova obvezatna prisutnost u stanovitom tipu iskaza. U les chiens mangent la soupe »psi jedu juhu« ili ils mangent la soupe »oni jedu juhu«, segmenti les chiens ili ils ne mogu se izostaviti ništa više nego predikatna jezgra mangent; la soupe može, naprotiv, nestati a da ne okrnji iskaz niti da se izmijeni ekonomija onoga što ostaje. I s pravom se takav segment tra­dicionalno označava kao »dopuna« (fr. complement). Od dvaju obvezatnih dijelova, subjekta i predikata, sUbjekt će biti onaj monem koji ima više iz­gleda da jednako tako dolazi i među dopunama: subjekti iz prethodnih pri­mjera jesu dopune u les Chinois mangent les chiens »Kinezi jedu pse«, les Chinois les mangent »Kinezi ih jedu«, gdje je les (»ih«) varijanta od ils (»oni«).

4-27. Nominalni predikati u jezicima sa subjektom

U jezicima gdje je, s formalnog stajališta, spoj subjekt-predikat obvezatan neke su pravilne konstrukcije, osim u slučajevima kada je za aktualizaciju dovoljna situacija, praktički svedene na ulogu aktualizatora pravog predi­kata. To se u francuskom dogodilo sa il y a »ima, postoji., gdje se u formal­nom pogledu razlikuje subjekt il od predikatnog monema a. Ovakva je ana­liza sinkronijski ispravna za il y a son argent (dans eette banque) »on ondje ima svoj novac (u ovoj banci)«, gdje je izgovor, čak i familijarni, lil i (j) al. Ali u il y a des gens sur la place »ima ljudi na trgu«, il y a (»ima«) služi samo zato da uvede stvarni predikat gens i obično se izgovara /ja/; jednako tako ni voici »evOt, voiitl »eno« (od vois ci »vidi ovdje«, voU Itl »vidi ondje«) nisu u stvari više ništa drugo nego aktualizatori predikata koji dolazi iza njih.

4-28. Jezici bez subjekta

Koliko god tip organizacije subjekt-predikat bio čest, imali bismo krivo kada bismo mislili da je on univerzalan. Ima dosta jezika u kojima savršeno normalan iskaz sadržava samo jedan monem koji bi se mogao prevesti s »kiša« za »pada kiša«, s »lisica« za -evo lisice« itd., i to ne samo u marginalnim slu­čajevima što ih predstavljaju injunkcije i eliptični oblici komunikacije, nego također i u porukama koje su u pravom smislu riječi enuncijativne. Kako iskaz od samo jednog monema ima, razumljivo, istu intonacijsku (potvrdnu, upitnu itd.) krivulju kao i veći iskazi istoga tipa, to nas može navesti da u ovom slučaju govorimo o aktualizacijskom monemu s intonacijskim ozna­čiteljem. Ali je, radi jasnoće izlaganja, o aktualizaciji korisno govoriti samo u slučajevima gdje je monem koji se upotrebljava jedinica prve artikulacije, tj. segmentaini monem.

4-29. Predikatni monem i glagolski likovi (stanja)

Predikat sadržava predikatni monem koji je popraćen ili nije popraćen mo­dalnostima. Taj predikatni monem je element oko kojega se organizira re­čenica (fr. phrase) i u odnosu na koji drugi sastavni elementi rečenice ozna-

82

čavaju svoju funkciju. Treba ipak primijetiti da u stanovitim jezicima, po­imence u francuskom, govornici imaju mogućnost da usmjere predikat na sudionike radnje. Uzmimo na primjer radnju otvaranja, zatim onoga koji trpi radnju a to su vrtna vrata, i vršioca radnje a to je vrtlar. Ako se upo­trebljava oblik predikata koji se zove .. aktivni lik« ili .. aktiV(l, reći ćemo le jardinier ouvre le portail du jardin .. vrtlar otvara vrata od vrta(l; ako se upo­trebljava oblik koji se zove .. pasivni lik« ili "pasiv«, iskaz će postati le portail du jardin est ouvert par le jardinier .. vrata od vrta otvorena su po vrtlaru«. U prvom je slučaju predikat (oU'lJTe -otvara«) usmjeren na vrtlara; u drugom je slučaju predikat (est ou'Vert .. su otvorena (I) usmjeren na vrata. U jeziku kao što je malgaški predikat se, osim toga, može usmjeriti i na ono što bi u francuskom bila priloška oznaka. Drugi jezici, opet, poput baskijskoga, ne znaju za ovu mogućnost usmjeravanja predikata: kada su jednom zadani radnja, sudionici radnje i različite okolnosti, struktura iskaza je u baskij­skom definitivno određena.

III. Ekspanzija

4-30. Ekspanzija: sve što nije nužno

Svaki element dodan nekom iskazu koji ne mijenja uzajamne odnose i funk­ciju elemenata koji su u iskazu već prije bili, zove se ekspanzija (fr. expan­sion) ili proširak, proširenje. Ako se iskaz sastoji od izoliranog predikatnog monema, onda svako dodavanje drugih monema koji ne izmjenjuju predi­katno svojstvo prvotnog monema predstavlja ekspanziju početnoga pre­dikata. Ovi će monemi moći biti najrazličitijih tipova; ako pođemo od fran­cuskog iskaza 'Va ! ( .. idi!«), dobivamo 'Va vite ! ( .. idi brzo! (I) ekspanzijom s pomoću autonomnog monema, 'Va le chercher ! ( .. idi ga potražiti!«) s pomoću zavisne sintagme s predikatnom osnovom, 'Va chez la 'lJ01,"sine ! ( .. idi k susjedi!(,) s pomoću autonomne sintagme, 'Va le cher-cher chez la 'Voi sine ! ( .. idi ga po­tražiti kod susjede!«) s pomoću triju od ovih elemenata zajedno. U stanovitom se smislu može dakle reći da se u iskazu sve može smatrati ekspanzijom predikatnog monema, osim elemenata koji su nužni za aktualizaciju toga monema, kao subjekt ondje gdje postoji: u les chiens mangent la sou pe, la soupe je ekspanzija predikata, a les cmens to nije. No ekspanzija se ne ogra­ničava na elemente koji se po volji mogu dodavati predikatnom monemu. Ona ne obuhvaća samo dodatke središnjoj jezgri iskaza, nego dodatke sva­kome od onih tipova segmenata što smo ih do sada ispitali" Uočavamo ko­lika je važnost njezine uloge pri stvaranju poruka.

4-31. Koordinacija

Od samog početka valja razlikovati dva tipa ekspanzije: ekspanziju s pomoću koordinacije i ekspanziju subordinacijom. Kada je funkcija dodanog ele­menta istovjetna s funkcijom nekog elementa koji je u istom okviru već prije postojao - tako da bi se, ako se element koji je već postojao (i eventualna

83

oznaka koordinacije) izostavi, dobila struktura prvotnog iskaza - imamo ekspanziju s pomoću koordinacije (fr. coordination). Uzmimo na primjer iskaz il vend des meubles .on prodaje pokućstvo.; dobit će se ekspanzija ko­ordinacijom ako se iza vend .prodaje« doda achete .kupuje«, a prije toga po­seban monem (ec .i«) koji označava stanovit tip koordinacije; to će dati il vend et achele des meubles .on prodaje i kupuje pokućstvo« gdje achete ima točno istu ulogu kao i vend, dakle predikatnu ulogu, i u istom okviru, tj. u istim odnosima s drugim elementima iskaza. Ako se u novom iskazu is­pusti prvobitni predikat vend (i oznaka koordinacije et), dobiva se il achete des meubles »on kupuje pokućstvo<t, koji ima drugo značenje, ali istu struk­turu kao iskaz od kojega smo pošli.

Ekspanzija s pomoću koordinacije može zahvatiti bilo koju od jedinica što smo ih do sada razmotrili: autonomni monem u aujourd'hui et demain .danas i sutra«, funkcionalni monem u avec et sans ses valises .sa svojim kovčezima i bez njih(c, modalnost u eng. 'llJith his and her bags .s njegovim i njezinim kovčezima(c, leksem u rouge et noir .crveno i crno«, homme et femme .muš­karac i žena«, predikatnu sintagmu u il dessine et il peint avec talent .on da­rovito crta i slika«. Zabilježit ćemo da se mogu koordinirati i elementi kao aujourd'hui »danas« idemain »sutra« (na primjer u le beau temps se maintiendra aujotll'd'hui et demain »lijepo će se vrijeme zadržati danas i sutra«) koji se, kao autonomni elementi, uzajamno isključuju u istom iskazu.

4.32. Subordinacija

Za ekspanziju s pomoću subordinacije (fr. subordination) karakteristično je to što se funkcija dodanog elementa ne nalazi kod nekog elementa koji je u istom okviru već prije postojao. Ova je funkcija označena bilo položa­jem novog elementa u odnosu na jedinicu uz koju on vrši svoju funkciju, bilo s pomoću funkcionalnog monema. Ekspanzija kao što je la soupe u les chiens mangem la soupe označava svoju funkciju svojim položajem iza pre­dikatne jezgre, a nju tvori predikatni monem sa svojim modainostima; eks­panzija de la route u la poussiere de la route (»prašina na cesti«) označena je funkcionalnim monemom de (.od«; hrv . • na .. .i«). Vidimo da ekspanzija omo­gućava da se nepredikatni elementi iskaza dopune na isti način kao što se dopunjava predikat, iako se to, kao što je slučaj ovdje, može izvesti s pomoću različitih jezičnih sredstava: u francuskom se funkcija .dopune direktnog objekta<c razlikuje od .dopune imenice« po tome što je prva označena svojim položajem, druga pak funkcionalom de. No ništa, razumije se, ne stoji na putu da funkcija bude u oba slučaja ista, na primjer u jeziku gdje bi potpuni iskaz kojim smo se gore poslužili imao neki oblik kao il y a manger de la SOli pe par les chiens (dos!. .ima jesti od juha po psi«) i gdje bi, s lingvističkog gledišta, la soupe prema manger bila ono što je la route prema poussiere.

Subordinirani element može pobliže označavati (tradicionalno .ovisiti 0«) gotovo svaki element prve artikulacije, jednostavni monem ili sintagmu, uključujući ovamo i modalnosti (plus grand .veći« > bien plus grand .mnogo veći«) i čak označivače funkcije (sans ar gent .bez novca« > absolument sans argent .posve bez novca.). Označivači funkcija, međutim, najčešće izmiču po­bližim određenjima: nalazimo takav element kako pobliže označava vrijednost autonomnog monerna (vite .brzo« > tres vite .vrlo brzo«) ili bilo kojeg drugog monerna (la robe .haljina« > la robe rouge .crvena haljina«, la robe de bal

84

»haljina za ples«, la robe qui est rouge »haljina koja je crvena cc, le pinceau de l' artiste »umjetnikov kist«). Taj element i sam može biti ekspanzija s pomoću subordinacije kakva drugog monema (il va vite »on ide brzo. > il va tres vite »on ide vrlo brzo«, la belle robe »lijepa haljina« > la tres belle robe »vrlo lijepa haljina.). Subordinirani element može pobliže označavati predikatni monem: il dit »on kaže« > il le lui dit »on mu to kaže(c, il dit un mot »on kaže jednu riječ«, il dit qu'il viendra »on kaže da će doći«; il part »on odlazi«, il part denzain »on odlazi sutra(C, il part quand elle arrive Alon odlazi kad ona dolazi<c.

Subordinirani element može poprimiti oblik jednog jedinstvenog auto­nomnog monema (il court »on trči« > il court vite »on trči brzo«) ili neauto­nomnog monema (grand »velik. > tres grand »vrlo velik.). To može biti autonomna sintagma poput onih s kakvima smo se do sada susretali: il part »on odlazi« > il part avec ses valises »on odlazi sa svojim kovčezima«, les eglises »crkve« > les eglises de Rome »crkve Rima, rimske crkve«. To može također biti sintagma predikatnog oblika; ona obično postaje autonomnom ako joj se doda funkcionalni monem, koji je često »zavisni (subordinacijski) veznik(c, ali se ona može takoder označiti kao ekspanzija jednostavno mjes­tom što ga zauzima u iskazu (il part > il part quand elle am've, la robe > la robe qu'elle porte »haljina koju ona nosi«) i isto tako bez funkcionalnog mo­nema (eng. the face was black »lice je bilo crno(C > the face he saft) was black »lice što ga je (on) vidio, bilo je crno«).

Vidimo da pojam subordinacije pokriva tOČIlo iste pojave kao i Pojam de­terminacije (isp. gore, 4-19). Razlikuje se samo gledište: subordinirani ele­ment je determinant. Determinirani (određeni) monem, a to je onaj o ko­jemu ovisi subordinirani (zavisni) element, često se označava kao jezgra (fr. noyau), prema kojoj determinant, tj. element koji o njemu ovisi, valja smatrati satelitom (fr. satellite).

4-33. Fraza (rečmica)

Zavisni (subordinirani) monerni predikatnog oblika (jezgra »zavisnih re­čenica<c) ne bi se mogli izjednačiti s pravim predikatima jer im nedostaje svojstvo nemarginalnosti i neovisnosti koje smo smatrali karakterističnim obilježjem predikata. Označavamo ih kao predikatoide (fr. predicatoides). To nam omogućava da frazu (rečenicu, fr. phrase) definiramo kao iskaz kojega se svi elementi vezuju uz jedan jedini predikat ili uz više koordini­ranih predikata, a istodobno nas oslobađa da u ovoj definiciji uzimamo u obzir intonaciju; a to predstavlja ozbiljnu prednost, s obzirom na marginalno lingvističko svojstvo ove pojave.

�

85

4-36. Razlika izmedu slaganja riječi i izvodenja riječi

Razlika između slaganja (kompozicije) i izvođenja (derivacije) riječi pri­lično se dobro može sažeto izraziti ako kažemo da monemi koji tvore slo­ženicu postoje i drugdje a ne samo u takvim složenicama, dok među mone­mima od kojih se sastoji izvedena riječ jedan dolazi samo u izvedenicama, a tra­dicionalno se zove afiks. Monem sa statusom elementa složen ice prijeći će u monem sa statusom afiksa čim se dotični monem prestane upotrebljavati drugdje nego pri slaganju j po tormulaciji se to čini proturječnim, ali dobro ilustrira blisko srodstvo između dvaju postupaka. Monem -hood u engleskom boyhood »dječaštvo<c i monem -heit u njemačkom Freiheit »sloboda« danas su afiksi jer se ne susreću izvan neodvojivih sklopova kao boyhood i Freiheit j oni su bili sastavni dijelovi složenica tako dugo dok su se staroengleski had »svojstvo j stupanj<c i starovisokonjemački heit »osoba j stanje; stupanj j svoj­stvO« mogli nalaziti u kontekstima koji su analogni onima gdje susrećemo boyhood i Freiheit.

Prikaz koji prethodi ne uzima u obzir slučaj kada ni jedan od dva monema koji se združuju ne postoji izvan sklopa ovoga tipa. Tu se radi naročito o elementima za koje se kaže da su »učeni«, koji su u početku sastavni dijelovi riječi posuđenih iz nekog »klasičnog. jezika, a kao sastavne dijelove zna­čenjskih jedinica shvaćaju ih gotovo isključivo oni koji ih uvode u upotrebu. l\1eđutim, kada riječi ovoga tipa postanu mnogobrojne i uobičajene, zna­čenje njihovih sastavnih dijelova na kraju se izluči. Svi koji se služe fran­cuskim jezikom znaju da je thermostat »termostau sastavljen od dva elementa, thermo- i -stat, koji su dobro predstavljeni u drugim istorodnim kombina­cijama; njihovo se značenje izdvaja dosta dobro da bismo mogli, ako i nismo tehničari, doći u iskušenje da stvaramo druge riječi na thermo­i druge riječi na -stat. Dosta velika semantička specifičnost dvaju elemenata, poduprta kadšto poznavanjem etimologije, može nas nukati da ovakve for­macije interpretiramo kao složenice. No takav element kao što je teli-, koji su posebice favorizirala otkrića zadnjih stoljeća i koji se danas slobodno kombinira s monemima ili sa sintemima koji postoje i izvan kombinacija o kojima je ovdje riječ (isp. television »televizija« i vision »vizija«, teliguide »tele­dirigiran« i guide »dirigiran«), ponaša se u stvari kao afiks. Ovdje imamo posebnu jezičnu situaciju koja nije identična ni sa slaganjem u pravom smislu riječi, ni, općenito uzevši, s izvođenjem koje pretpostavlja kombinaciju elemenata različita statusa. Ovdje se može govoriti o kon6ksaciji (fr. con­fixation), a svaki od elemenata sintema kao što je thennostat označava se kao kon6ks (fr. confixe).

4-37. Kriterij produktt'vnosti

U sinkronijskoj je lingvistici korisno vidjeti kompoziciju i derivaciju samo ondje gdje se radi o produktivnim procesima. Kadšto je doista teško izjas­niti se o produktivnosti ovog ili onog afiksa. Hoćemo li govoriti o sufiksu -cete ako koje dijete, polazeći od mecham »zločest«, michancete »zločestoća., stvori cochoncete (dosI. »svinjskoća«) polazeći od cochon »svinja; prljav«? Da li se još razumiju nove riječi koje se tvore s pomoću sufiksa -aison? U svakom slučaju treba izbjegavati da analizu tjeramo i preko onoga što nam

88

dopušta značenje: bilo bi smiješno u avalanche »lavina« vidjeti izvedenicu od avaler »progutati«, jer jedino etimolozi mogu nazreti semantičku at\alo­giju između ovih dviju riječi. Bilo bi pogrešno uvesti monem -cevoir koji bismo izdvojili iz recevoir »primiti«, percevoir »oćutjeti; pobrati«, decevoir »razočarati«, jer običnog korisnika jezika nikada ne vodi osjetaj da bi među ovim riječima postojalo nešto drugo osim analogije po obliku, i da za stva­ranje monerna treba jedan označitelj i jedno označeno.

Događa se kadšto da jedan od dva elementa složenice izgubi svoju autono­miju i da se održi u jeziku jedino u ovoj složenici. To se dogodilo na primjer sa -tin u laurier-tin »udika (vrsta lovora) •. U ovom slučaju ne bismo mogli govoriti o afiksu, jer je afiks sredstvo derivacije, a derivacija proces kojim se proizvode novi sintemi.

4-38. Afiksi i moda/nosti

Dok se od samog početka smatramo ponukanima da stavljamo u opoziciju gramatičke moneme i leksičke moneme, čini se da se nameće i pitanje u koju se kategoriju svrstavaju afiksi. Afiksi tvore, poput gramatikala, razrede ograničena brojčanog sastava koji se dakle u gramatikama mogu nabrojiti. Po tradiciji se afiksi nisu stavljali u rječnike. No, sve ovo nije, razumije se, odlučujuće.

Moglo bi se učiniti da više obećava to što afiksi nisu kadri, ništa više nego modalnosti, primati determinacije, jer ih može primati samo sintem kao takav (OVdje izvedenica) a ne njegovi sastavni dijelovi. Ali bi u takvim okol­nostima modalnostima jednako tako trebalo približiti osnovu na koju se dodaje afiks: u lavage, osnova lav- ne može se determinirati ništa više nego sufiks -age.

Ima u stvari slučajeva u kojima nam ispitivanje kombinatornih mogućnosti dopušta da se afiksi i modalnosti dovedu u jasnu opoziciju: ako promatramo tisse ltisl 'tka-(C i tissage ltis+ažl ,tkanje., konstatiramo da se prvi kombi­nira s cijelim nizom vremenskih, načinskih itd. modalnosti, tj. onima koje možemo označiti kao glagolske, dok drugi ne može biti popraćen ni jednom od njih, nego jedino modainostima posve drugoga tipa, kao što su član, po­sesivnost, plural. To znači, kao što ćemo vidjeti (4-40), da je sufiks -age, koji ima moć da pretvori 'glagol. u ,ime«, nešto posve drugo nego moda1nost čija prisutnost može samo potvrditi glagoisko ili imensko svojstvo jezgre uz koju se vezuje.

Ako problem promatramo pod drugim kutom, možemo reti: ako elementi jednog sintema ne mogu biti determinirani, to je zato što su izgubili svoju semantičku autonomiju. To nikako nije slučaj s modalnostima koje savršeno čuvaju svoju autonomiju, ali njihova vrlo općenita yrijednost ne dopušta nikakvu specifikaciju.

4-39. Sintem i silem

Premda sin teme i sintagme valja pomno razlikovati, može biti korisno us­poređivati sklopove (sinteme s jedne, sintagme s druge strane) koji su takvi da nijedna determinacija ne zahvaća pojedinačno njihove sastavne dijelove,

89

nego u slučaju sintema cjelinu sklopa, a u slučaju sintagme samo njegovu jezgru. I u jednom i u drugom slučaju često nalazimo ono što tradicija ozna­čava kao riječi : sintem lavage, jednako kao i sintagma mangeait.

Sintagma koja se sastoji od jezgre, njezinih modalnosti i, eventualno, funk­cionala koji je vezuje uz ostatak iskaza, može se, ako se za to ukaže potreba, označiti kao silem (fr. syUemme). Latinske riječi kao dominorum .gospodara« ili amabantur .bijahu ljubljeni« jesu silemi, jednako kao i francuski sklopovi les tableaux (.slike«) ili il le lui a dit (.on mu je to rekao«). Sklop les petits tab­leaux (.male slike«), naravno, nije silem, jer element petits, koji može poje­dinačno biti determiniran (l1'eS pelils .vrlo maleni«), nije modaInost, nego potencijalna jezgra drugog si1ema.

v. Klasifikacija monema

4-40. Složen ice i izvedenice promatrane kao monemi

Valja od samoga početka točno navesti da se ono što ćemo niže reći o klasifi­kaciji monema jednako tako odnosi na sinteme, tj . na kombinacije monema koje su s ostalim dijelom iskaza u istom odnosu kao i jednostavni monemi. Drugim riječima, ovdje ćemo uzimati u obzir složenice i izvedenice : ono što je rečeno za autonomni monem vite, vrijedit će za izvedenicu vivement .živo«, ono što je rečeno za monem route, vrijedit će za složenice atttoroute, vide-poche ili chemin de fer .željeznica«. Ono što nam ne dopušta da ovdje govorimo o .riječima« jest činjenica što ovaj termin pokriva kombinaciju ne samo leksičkih elemenata, slobodnih monema i afiksa, nego jednako tako i eventualnu kombinaciju ovih elemenata s modalnostima i funkcionalnim monemima u obliku nastavaka. Drugim riječima, »riječ« može označavati sintagmu koja uključuje i ono što mi želimo prikazati kao dio konteksta bez obzira na to o kakvu se stupnju prepletanja označitelja radi. Prema tradi­cionalnoj terminologiji, mi ovdje operiramo »korijenskim osnovama« (fr •

• radicaux«) ili -osnovama« (»themes«).

4-41 . Isti monem u različitim razredima

Hijerarhija monema što smo je ovdje gore (4-8 do 29) izveli temelji se na stupnju sintaktičke autonomije značenjskog segmenta promatranog u od­ređenom kontekstu. Takav i takav segment u takvu i takvu kontekstu jest monem ili autonomna sintagma ; u drugom kontekstu on jako dobro može biti monem ili neautonomna sintagma : le dimanche je autonomno u les enfants s' ennuienl le dimanche .djeca se dosađuju nedjeljom«, ali nije više autonomno u le dimanche s'ecoule tn'stement .nedjelja protječe tužno«. Nesumnjivo smo se mogli naći ponukanima da kažemo da je fr. pour »za« funkcionalni monem, tj. tvrditi da u svim kontekstima gdje ga susrećemo on ima upravo takvu ulogu. Ali ono što je vjerojatno istina za ovu francusku jedinicu, nije nužno istina za njegove ekvivalente drugdje ; monem koji označava korisnika rad-

90

nje u mnogim je jezicima upravo onaj koji će u različitoj okolini imati pre­dikatnu funkciju i odgovarati našem glagolu dati (fr. donner). U ovom je pogledu svakom jeziku svojstven način na koji se uspostavljaju razredi mo­nema koji mogu preuzeti iste upotrebe.

4-42. Preklapanja, prijenosi, telki slučajevi

Ovi su razredi rijetko točno razgraničeni : u jezicima gdje ekvivalent od donne (»daje«) podjednako funkćionira kao označivač funkcije (»dativ<c, »za<c) i kao predikat, obično postoji mnoštvo monerna koji se upotrebljavaju kao označivači funkcije a da se nikada ne iskoriste kao predikat, i obratno. U francuskom postoji razred .. pridjeva« kojima su svojstvene predikatne upo­trebe (»imenski dijelovi predikata«, u francuskoj terminologiji »atributi«, popraćeni .. kopulom« ili kakvim glagolom stanja) i upotrebe u svojstvu lek­sičkih determinanata (»atributi«, u francuskoj terminologiji .. epiteti«). Ali se monerni iz ovoga razreda mogu upotrebljavati sa svim funkcijama raz­reda .. imenica«. Dolazi dakle do preklapanja (fr. chevauchement). Ovdje se, osim toga, mogu razlikovati upotrebe koje potječu od kakve elipse koja se kao takva još osjeća (la cour des grands /garfons/ »dvorište za velike /dječake/«) i gdje se odmah može uspostaviti element koji nedostaje, i slučajevi gdje je stVarno došlo do prebacivanja iz jedne kategorije u drugu (les grands de ce monde »veliki ( = moćnici) ovoga svijeta«, un grand d' Espagne .. španjolski grand«). I u jednom i u drugom slučaju govorit ćemo o prijenosu ili o trans­feru (fr. transfert).

Nije"

uvijek lako jasno razlikovati izmedu dviju jezičnih situacija koje ćemo razmotriti. S jedne strane, jedan glagol i jedna imenica imaju istu korijen­skli osnovu (fr. radica l) a da se ne može zato reći da bi za semantičke razlike izmedu jednoga i drugoga bili odgovorni samo konteksti u kojima se oni pojavljuju. U engleskom se fish izgovara na isti način u a fish .. riba« i to fish »ribariti«; značenja »riba« i .. hvatati ribu« očigledno su srodna, ali je jasno da bi, kada bi fish u oba slučaja predstavljalo istu jedinicu, I fish značilo .. ja sam riba«, »ja se ponašam kao riba« prije nego .. ja ribarim«. S druge strane, jedan te isti monem može se upotrebljavati bilo u predikatnoj upotrebi, bilo kao ekspanzija predikata, a semantičke razlike što ih od jednog slučaja do drugog otkrivamo proizlaze izravno i istodobno iz utjecaja različitih kon­teksta i odgovarajućih funkcija. To je tako u onim jezicima gdje se na prim­jer .. noga« označava s pomoću oblika koji će se inače shvaćati kao .tOn (ili ona) hoda«, ili pak kada se u kalispelu, indijanskom jeziku iz države Washing­ton, neko drvo označava kao es-šit, oblikom koji bi se u kontekstu gdje bi imao funkciju predikata mogao prevesti s pomoću .. on( o) stoji uspravno«. U ovom posljednjem slučaju imamo, naravno, posla s istom jezičnom je­dinicom jer, nasuprot onome što je pravilo u francuskom, u ovim jezicima jedan odredeni jezični element može, ne mijenjajući identitet, funkcionirati kao predikat ili kao ekspanzija predikata.

91

4-43. o/mena« i 'Oglagoli.

Što se tiče leksičkih monema (ili leksikala), razlikovat ćemo, ako zatreba, najprije između onih koji su sposobni za predikatnu upotrebu i drugih. Ova se distinkcija ne poklapa nužno s tradicionalnim razlikovanjem između »glagola« i ,imena« : u lat. Paulus bonus ,Pavao je dobar« i u rus. dom nov .t}...-uća je nova., bonus i I10V su predikati, a da zato nisu glagoli. Jezici gdje ova distinkcija ne postoji, tj . gdje se svi leksikali mogu upotrebljavati kao predikati, nisu nimalo iznimni. To dakako ne znači da ćemo u njima odus­tati od toga da utvrdimo različite razrede leksikala, koji se temelje na nji­hovim mogućnostima kombinacije s različitim modalnostima : neki od njih koji se mogu kombinirati s modalnostima vremena i lica moći će se nazvati ,glagolima«; drugi, koji se kombiniraju s modalnostima broja ili posvoj­nosti, moći će se zvati »imenima •. No uporaba ovih termina predstavlja nezgodu što oni podsjećajU na jezične realnosti svojstvene jezicima onih koji su utemeljili tradicionalnu gramatičku terminologiju. Kada se opisuje kakav jezik u kojem se svi leksički monemi mogu kombinirati s modalnos­tima lica i načina, ali gdje samo neki, koje bismo poželjeli nazvati glagolima, uzimaju moda1nosti glagolskog aspekta, modalnosti koje objekt ili čin pri­kazuju u njegovu trajanju, kao neovisan o tom trajanju, ili kao rezultat čega drugoga, bilo bi u svakom slučaju bolje suzdržati se od toga da govorimo o »imenima« i o »glagolima.. U kalispelu' se monemi kao tum' »mati« ili citxU »kuća. kombiniraju s moda1nostima koje odgovaraju l . našim ličnim zamje­nicama (čin-lum' »ja [sam] mati«), 2. našim posvojnim pridjevima (an-citxU » [to je] tvoja kuća«), 3. našem konjunktivu (q-citxU »da to bude kuća«). Drugi monemi kao moqU 'planina« ili kup »gurati« kombiniraju se s istim ovim mo­da1nostima, ali dodaju još i druge, a poimence moda1nosti aspekta, na prim­jer kontinuativnog aspekta, u kojem se stvar ili radnja promatraju u svojem trajanju, a koji se označava s pomoću es(�)- ili es-. . . -i u es�moq" »to je pla­ninalI i es-kup-i »on gura [nešto]«. Jasno je da leksikali ovoga jezika koji se kombiniraju s aspektima i oni koji to ne čine, nikako ne tvore dva dijame­tralno oprečna razreda poput naših glagola i naših imena, nego samo dvije potpodjele istoga razreda jedinica koje su sve sposobne i za predikatne i za nepredikatne upotrebe. Nema sumnje da se dosta lako može objasniti to što se monemi koji označavaju radnje i oni koji označavaju predmete na­stoje kombinirati s različitim modainostima. Ali ilustracija koja prethodi pokazuje da se znak koji označava predmet »planina« može »mijenjati« (»skla­njati«) kao onaj koji označava radnju guranja, a nikako kao onaj koji označava drugi predmet, kuću.

Bit će u stvari korisno zadržati riječ »glagol« za označavanje monema koji poznaju samo predikatne upotrebe i nikakve druge. Takvi su u francuskom monemi jelte, dDn1UJ, mange, koji su za druge upotrebe osim za predikatne sposobni samo u obliku panicipa ili infinitiva, tj . kada im se dodaje monem koji mijenja njihov status.

4-44. .Pridjevi«

Monemi koji označavaju stanja ili kvalltete osobito su pogodni za predikatne upotrebe. Oni mogu biti poput ruskoga dom nov »kuća je nova., latinskoga caelum albet »nebo se bijeli« ili poput francuskoga, s prebacivanjem modal-

92

nosti na »kopulu., la maison est neuve »kuća je nova«. Ali se ovi monerni vrlo često upotrebljavaju i kao »atributi. (fr. epithetes), tj. kao ekspanzije nepre­dikatnih monema. U ruskom se u tom slučaju upotrebljava (noo-yj dom . . . »nova kuća .. .. ) označivač funkcije, formalno kombiniran s naznakom pa­deža, broja i roda, koji je zacijelo bio ekvivalentom relativa (»kuća, koja je nova, ... «). Time se u mnogim jezicima objašnjava postojanje posebnog raz­reda »pridjeva«, koji se, već prema jezicima, više ili manje jasno razlikuje od razreda imena.

4-45. .Prilozi«

Ono što se tradicionalno zove »prilozima. obuhvaća jedinice koje pripadaju dosta raznolikim razredima. Među njima, naime, nalazimo autonomne mo­neme hier »jučer«, 'Oite »brzo. i izvedene sinteme istog ponašanja, kao 'Oi'Oe­ment »živo., doucement »polako ; blago«. OVdje se radi o ekspanzijama predi­kata. Kada predikat odgovara kakvoj radnji, prilog je naravno dopuna (fr. complement) te radnje : il allait tristement .. išao je tužno«. Ako odgovara stanju, prilog će biti determinant toga stanja, čak ako izraz predikacije pret­postavlja posezanje za »kopulom : u iskazu il est tristement celebre »on je tužno slavan«, tristement »tužno« se ne odnosi na est »je(st). nego na celebre »slavan«; odvajat ćemo il est . . • tristement celebre a ne il est tn·stement . . . ceUbre. To za sobom povlači transfer (prijenos) priloga u atributne konstrukcije (fr. con­structions epithetiques) : l'indi'Oidu tristement celebre »tužno slavna osoba(C; ali to ne pretpostavlja, razumije se, da se dva razreda determinanata, deter­minanti glagola i determinanti pridjeva, nužno među sobom brkaju : tres »vrlo(C pripada jedino drugom razredu, beaucoup »mnogo« samo prvom.

4-46 . • Prijedlozi« i weznici«

Ono što nazivamo »prijedlozima« ulazi izravno u razred označivača funkcije, a da ga naravno ne iscrpljuje, jer u njemu s jednakim pravom dolaze na jednoj strani monerni s označiteljem u obliku nastavka, na drugoj pak strani zavisni veznici (fr. conjonctions de subordination) i, štoviše, odnosne za­mjenice. Monerni koje obično označavamo kao usporedne ili koordinativne veznike nemaju homogen status : car (»jer«) na primjer ne dolazi u svim kon­tekstima gdje nalazimo et .. i. ili ou "ili •. U pravom smislu riječi koordinacijski monemi kao što su ovi zadnji, tvore poseban razred i ne bi se mogli poisto­vjetiti s označivačima funkcije.

4-47 . • Zamjenice.

Zamjenice imaju s imenima zajedničko to što se upotrebljavaju u primarnoj funkciji, ali njihova pripadnost ograničenim inventarima navodi na to da se razvrstavaju među gramatikale. Vrlo se često događa da se ista zamjenica pojavljuje u različitim oblicima u kontekstima gdje alternira s imenima i ondje gdje je ona tijesno integrirana u predikatnu sintagmu. U francuskom nalprimjer te i Jean ne dolaze u istim kontekstima (je te 'OOtS »ja te vidim«,

93

je 'VOU Jean 'ja vidim Ivana«), ali toi i Jean mogu altemirati (ja 'Vau a'fJec toi .. ja idem s tobom«, je 'Vau a'fJec Jean 'ja idem s Ivanom«). U slučaju ove vrste moći ćemo ili te i toi gledati kao varijante označitelja istoga monema, ili pak toi približiti imenima, a te identificirati kao modalnost predikata. Jednako se tako posesivi ton ,tvoj« i tien ,tvoj« mogu smatrati kombinatornim vari­jantama ili pak kao, s jedne strane, modalnost imena (a'fJec ton livre 's tvo­jom knjigom« a s druge strane kao monem (a'fJec les tiens 's tvojima«) koji i sam može imati determinante i koji je i sam popraćen raznim modalnostima (Jodređen«, 'plural«) . To što se je 'ja« ili tu ,ti« odnose, već prema slučajevima, na različite realne osobe, nema ništa više jezičnih implikacija nego činjenica što se atljourd' hui ,danas« ne odnosi na istu stvarnost ateo ga upotrijebimo 10. prosinca 1958. ili 5. svibnja 1959.

94

Poglavlje 5.

Raznolikost idioma i jezičnih upotreba

5- J . Raznorodnost sociolingvističkih struktura

Do sada smo pretpostavljali da svaki čovjek pripada jednoj, i samo jednoj, jezičnoj zajednici. Uzgred smo naznačili da svi članovi takve zajednice ne govore na istovjetan način i da se odstupanja mogu protegnuti na stanovite dijelove strukture danoga jezika. No mi smo namjerno ove razlike zanema­rili kako ne bismo komplicirali izlaganje : analiza jezika za koji se pretpo­stavlja da je jedinstven još je uvijek dovoljno osjetljiva pa da bude korisno što je moguće više pojednostavniti podatke o tom problemu. Međutim, kad smo takvu analizu jedanput dovršili, nužno je da u ispitivanje uvrstimo i one ' podatke koje smo privremeno ostavili po strani.

5-2. Jezična zajednica i politička tvorevina

Naj'prije 'valja, ako je to moguće, točnije odrediti pojam jezične zajednice :

svijet je danas podijeljen na političke tvorevine od kojih svaka, barem u pravilu, službeno upotrebljava određeni jezik. Ljudi su zbog toga skloni misliti da svi pojedinci koji pripadaju istoj naciji (državi) tvore homogenu i zatvorenu jezičnu zajednicu : mnogi Francuzi teško poimaju da jezik gra­đa�a Sjedinjenih Država može biti engleski, a neki su uvjereni da se, kad prijeđemo sjevernu granicu Francuske, ondje govori ,belgijski<t. Službeni jezici imaju pisani oblik, koji je najčešće u svim pojedinostima ustaljen, a to je oblik s kojim će se stranac najprije upoznati. U svojoj vlastitoj zemlji govornik je obično vrlo osjetljiv na prestiž pisanog oblika. Iz ustaljenosti i homogenosti ovoga oblika on rado izvlači zaključak o ustaljenosti i homo­genosti službenog jezika. I sami su lingvisti zadugo usredotočili svoju paž­nju na velike književne jezike koje su proučavali kao filolozi, i dosta su kasno uočili važnost što je za njihova istraživanja ima proučavanje jezika bez pis­menosti koji postoje uz bok nacionalnim (državnim) jezicima. Još je više vremena trebalo da bi se uočile razlike, često znatne, koje postoje između službenih i književnih jezika i svakodnevne govorne upotrebe, čak i kod onih govornika čije se ponašanje općenito doima kao najdostojnije opona­šanja . .

Restriktivna upotreba riječi ,jezik. s kojom se obično susrećemo temelji se na istom priprostom poistovjećivanju državnih političkih tvorevina i jezičnih zajednica : neki bi idiom zasluživao naslov jezika onoliko koliko je sredstvo organizirane države. Cak će se i obrazovani ljudi ustručavati o katalonskom govoriti kao o jeziku unatoč književnosti kojom se katalonski može dičiti ; govoriti o baskijskom ili o bretonskom jeziku znači za mnoge

95

navući na se krivicu zbog autonomaških rovarenja. Ova se ograničenja održa­vaju i u upotrebi naziva K!vojezičan« ili »bilingvan«. U običnoj je upotrebi bilingvan onaj za koga se smatra da jednako lako vlada dvama nacionalnim (državnim) jezicima; seljak iz Baskijske Zemlje ili iz Finisterea nije »dvo­jezičan« iako govori, već ovisno o sugovornicima, francuski i lokalni idiom.

5-3. Uzajamno razumijevanje kao krilerij

Lingvist se ne bi smio zadovoljiti upotrebom termina koja se temelji na tako površnom viđenju činjenica. Ako se želimo držati definicije jezika koju smo gore ( 1 -14) dali, moramo dopustiti da se o jeziku radi od onoga časa kada se uspostavi komunikacija u okviru dvostruke artikulacije glasovnog tipa, i da imamo posla samo s jednim i s istim jezikom sve dotle dok je komuni­kacija zajamčena. Ovo dobro pokriva uobičajene upotrebe: francuski je doista sredstvo kojim se stanovit broj ljudskih bića uspješno koristi za među­sobnu komunikaciju. Ali etiketu jezika nećemo više moći odbijati mjesnom idiomu našeg baskijskog ili bretonskog seljaka, koji je neosporno sredstvo jezične komunikacije među ruralnim stanovništvom stanovite zone, i to sredstvo različito od francuskoga, jer. ono ne omogućava da se uspostavi komunikacija s običnim govornikom francuskog jezika.

Kriterij · uzajamnog razumijevanja nije na žalost uvijek odlučujući. Uzmimo teritorij gdje ljudi iz svake doline ili iz svakog kraja bez poteškoća razumiju svoje neposredne susjede; reći ćemo da oni govore istim jezikom, unatoč tome što od jednog mjesta do drugog postoje razlike koje se odnose na leksik, na gramatiku ili na fonološki sustav. Ali ako u neposredan kontakt dove­demo dva govornika koji potječu sa suprotnih krajeva tog teritorija, lako je moguće da zbroj ovih razlika bude tolik da se oni više ne razumiju. Opće­nito uzevši, između neposrednog razumijevanja i potpunog nerazumijevanja postoje svi mogući stupnjevi. S druge pak strane, kod nekih govornika ko­munikacija se može lako uspostaviti, dok je kod drugih gotovo nemoguća : Francuz, općenito, razumije ljude iz provincije Quebec u Kanadi; ali ako se ne može služiti engleskim, on se izlaže opasnosti da naiđe na poteškoće u sporazumijevanju s automehaničarom ili s konobaricom u restoranu. Cesto se događa da početno nerazumijevanje ustupi mjesto gotovo normalnim je­zičnim odnosima čim se nadvlada početno nepovjerenje i čim se prepoznaju stanovite sustavne podudarnosti: Danac i Norvežanin koji su uočili da je­dan kaže [sk] ondje gdje drugi kaže [š], na primjer u ski »skija�, nalaze se na putu uzajamnog razumijevanja.

Postojat će nužno granični slučajevi; može se dogoditi da lingvist pribjegne izvanjskim razmatranjima pa govori o jezicima mjesto o dijalektima kada dvije varijante postanu službenim idiomima dviju različitih političkih tvo­revina. Moguće je s druge strane da za lingvista bude korisno različite je­zične varijante okupiti i razvrstati ovisno o prirodi njihovih upotreba i ovisno o njihovoj raširenosti u prostoru i u društvu, bez obzira na stupanj razumi­jevanja među ljudima koji takvim varijantama govore: dijalekti istog jezika shvaćaju se kao da tvore cjelinu a da to nužno ne pretpostavlja mogućnost općeg međusobnog razumijevanja.

96

5-4. Bilingvizam i tdiglosija$

Shvaćanje da bilingvizam pretpostavlja dva jezika istovjetna statusa toliko je rašireno i toliko čvrsto ukorijenjeno da su lingvisti predložili termin .. di­glosijat (fr. diglossie) za označavanje situacije u kojoj se zajednica, već prema prilikama, služi prisnijim svakodnevnim idiomom manjega prestiža ili i drugim učenijim i biranijim. Bilingvizam bi bio samo individualan, dok bi diglosija bila pojava koja zahvaća čitave zajednice. Međutim, između dvaju idioma ima toliko različitih mogućnosti simbioze da možemo zadržati ter­min kao što je .. bilingvizam« koji ih sve pokriva, radije nego da pokušavamo klasifikaciju na temelju simplicističke dihotomije. Francuski i engleski su dva nacionalna (državna) jezika velikog prestiža, ali se ne može reći da su u Kanadi oni stvarno na ravnoj nozi; bi li pri ovakvim uvjetima trebalo go­voriti o diglosiji u pokrajini Quebec?

5-5. Složenost stvarnih jezičnih situacija

Prije no što pokušamo ilustrirati raznolikost idioma i jezičnih upotreba, korisno je podsjetiti na stanovit broj činjenica iz iskustva : l . ni za jednu se jezičnu zajednicu ne može smatrati da je sastavljena od pojedinaca što go­vore jezikom koji je sličan u svim pojedinostima ; 2. postoje milijuni ljudskih bića koja pripadaju dvjema, ili više nego dvjema, jezičnim zajednicama, tj ., ovisno o sugovornicima, upotrebljavaju jedan ili drugi jezik ; 3. nije rijetkost da osoba koja govori samo jedan jezik razumije više jezika, na sluh ili kad čita;, 4. većina je ljudi sposobna da, već prema situacijama, upotrebljava dosta različite oblike istog jezika ; 5. oni koji i sami aktivno ne upotrebljavaju raz­ličite oblike ovoga tipa, obično bez poteškoća razumiju one oblike što ih imaju prilike dosta često čuti.

5-6. Različnost koja se ne zamjećuje

Jezični bi ideal nesumnjivo bio kada bi sugovornici upotrebljavali uvijek točno iste glasovne, morfološke i leksičke razlike, drugim riječima kada bi se svi služili istom jezičnom strukturom. Cini se da je u stvarnosti apsol�tna istovjetnost sistema, u odnosima između osoba iste zajednice, prije iznimka nego pravilo. Od 66 Parižana između 20 i 60 godina' koji su svi bili iz redova građanstva i slučajno se g. 194 1 . našli na okupu, nije bilo dvojice koja bi na apsolutno identičan način odgovorila na pedesetak pitanja što su imala za cilj izdvojiti vokalski sustav svakog ispitanika. Značajno je s tim u vezi da jezične razlike na koje upućuju ovi raznorodni odgovori, ne utječu na razumijevanje, da se one niti ne ističu niti ne zamjećuju. Svatko misli da govori kao i svi drugi, jer svi govore .. isti jezik(l. Potrebe zajednice nalažu da se zahtijeva ovru..'Va jezična istovjetnost, i ona se nameće svijesti govor­nika, čini ih gluhima za razlike, nuka ih da kakvo posebno jezično obilježje, koje bi se slučajno nametnulo slušateljevoj pažnji, pripisuje osobnim karak­teristikama kao što je boja glasa.

Ovu nehotičnu toleranciju stječemo, razumije se, istodobno s jezičnim na­vikama, tj . u ranom djetinjstvu. Dijete koje uči .. svoj$ jezik čini to opona-

97

šajući svoju okolinu. Kako u toj okolini nema potpune jezične homogenosti, dijete će biti prisiljeno da bira, sinkretizira, čini kompromise. Ono će na kraju dobiti sustav s jasnim opozicijama koje će aktivno upotrebljavati, ali mu se nijedno jezično obilježje kojemu je u toku učenja moglo biti izloženo neće učiniti nenormalnim, bez obzira na to je li ono sastavnim dijelom nje­gova osobnog sistema ili nije. Štoviše, ovo ili ono obilježje moći će mu izgledati odvratnim, vulgarnim, prostim ili, naprotiv, profinjenim, ukus­nim, sjajnim, ovisno o osjećajima što ih je gaj ilo prema osobama iz svoje okoline koje su ih upotrebljavale. Niz jezičnih ponašanja, čak ako se samo njima i ne služi, učinit će mu se u stvari toliko normalnima, toliko uobiča­jenima da ih neće primjećivati kao razlike. Drugim riječima, svaki govornik ima svoju aktivnu, imperativnu jezičnu normu, koja ravna njegovom upo­trebom jezika, i pasivnu normu, mnogo labaviju i tolerantniju. Francuz koji razlikuje prednje lal i stražnje lal izvježban je da razumije i onaj oblik francuskoga u kojem se patte »šapa« i pate »tijesto«, tache »mrlja« i tache »za­daća. izgovaraju istovjetno, pa on čak neće »čuti« da taj i taj njegov sugra­đanin age »doba. ili sable »pijesak« izgovara s prednjim a ondje gdje on upo­trebljava stražnje a. Što se pak tiče govornika koji ne pravi razliku između dvaju a, on razlikovanju što ga čine njegovi suvremenici ne pridaje nikakvu pažnju sve dotle dok varijacije u realizaciji njihovih dvaju fonema ne preko­rače granice na koje se on naviknuo. Što se tiče leksika, tolerancija je još značajnija; često, iako ne nužno, svjesnija : ista će se realnost označiti kao pain »kruh« ili kao miche »hljeb kruha«; ja ću za »miješati«, kada je riječ o salati, reći brasser, dok će drugi reći remtter ; jedan govori citrouille »bundeva« gdje drugi vidi courge »tikvu«. Što se tiče »gramatičkih« pojava, francuska je norma u toku nekoliko stoljeća bila obilato ujednačavana svjesnim zahva­tima, pa u ovom pogledu francuski među jezicima predstavlja više iznimku nego pravilo. Međutim, čak i u francuskom ostaje na ovom području neko­liko sloboda: il s'assied ili il s'assoit za »on sjeda«, je puis i je petlX za »ja mogu«(, i nekoliko drugih.

5-7. Društvene razlike

No kod ljudi koji, poput služinčadi, pripadaju okolini ali imaju poseban društveni status, cio takav skup odstupanja može dolaziti posebno često i biti vrlo koherentan. Kompleks istoga tipa može također biti pojava svoj­stvena gotovo svim govornicima, ali se ona manifestira samo u posebnim okolnostima. U svim ovim slučajevima dijete ova divergentna jezična obi­lježja poistovjećuje ne samo s realnostima za koje se smatra da im odgova­raju, nego također s osobnošću onih kod kojih se ona manifestiraju i s okol­nostima u kojima ih ono konstatira. Odrasli se često čude kad čuju kako se mala djeca služe izrazima sa sigurnim smislom za njihovu pravilnu upotrebu, tj. za okolnosti u kojima ih društvo očekuje. No to se lako može shvatiti ako promotrimo uvjete u kojima dijete uči svoj jezik.

5-8. Stvarna složenost jedno jezične situacije

Broj različitih oblika jezika što dijete može biti ponukano da ih razlii<uje, ovisi o zajednici u kojoj ono živi i o društvenom statusu njegove obitelji.

98

Prije tridesetak godina, dijete iz redova pariškog građanstva brzo bi naučilo, od jezičnog oblika kojim se i samo služilo u svakodnevnom životu, razli­kovati pučki govor koji se naročito isticao svojom sintaksom i svojom pro­zodijom (automatski akcent na predzadnjem slogu), zatim književni oblik za koji su karakteristične pojave vokabulara i sintakse popraćene posebnom morfologijom glagola (passe simple, ili "aorisu), i napokon pjesnički oblik koji je književnom obliku dodavao stanovite metričke zahtjeve i posebna fonološka obilježja (muklo e u brojenju slogova). Tome se mogao pridodati argotski, čak prostački stil koji je bio u modi u gimnazijskom dvorištu, ali se u obitelji općenito izbjegavao. Druga jezična iskustva, kao crkveni ili škol­ski latinski pa različiti živi jezici, nisu ulazila u obzir jer, za dijete, nisu bila dijelom .. njegova« jezika. Ovakvo oštro podvajanje između »materinskog« jezika i stranih jezika bez ikakve je sumnje savršeno opravdano u slučaje­vima što smo ih upravo ispitali : svim različitim oblicima francuskoga koje smo mogli nabrojiti zajednička je bit fonološkog, gramatičkog i leksičkog sustava, i oni doista kao cjelina stoje u opreci prema svemu što se može zvati .. latinski« ili »engleski«. Ali se ovako jasna granica ne može uvijek povući.

5-9. Mjesni govori rtpatois«)

U velikoj većini francuskih sela u XIX. stoljeću, a u mnogim ruralnim za­jednicama još i danas, dijete je do desete godine izloženo takvim jezičnim oblicima koji se po svojoj fonologiji, gramatici i leksiku dovoljno razlikuju da bi lingvistu promatraču sugerirali kako se prije radi o dva suparnička idioma, nego o dvije varijante istoga jezika. Jezični oblik koji je dijete prvi naučilo i koji se normalno upotrebljava u krugu obitelji zove se u ovom slu­čaju mjesni govor (fr. patois) ; istodobno s mjesnim govorom, dijete po­znaje, a često i upotrebljava, jezični oblik u kojem ćemo bez imalo kolebanja moći prepoznati francuski, iako se taj francuski u mnogo čemu razlikuje od raznih oblika koji se govore u Parizu ili u pokrajinskim gradovima. Čim pođe u školu, dijete će se povrh toga naviknuti - jednako kao i mali Pari­žanin - na književni oblik i na poetski oblik. Pri svemu tome relativno je malo važno je li mjesni govor romanski, tj. je li kao i francuski proizašao iz latinskoga pa mu je prema tome dosta blizak, ili mu je mnogo dalje srodan, poput govora u kakvu selu u Flandriji ili Niskoj Bretanji, ili pak, napokon, da to bude govor, kao u Baskijskoj Zemlji, čiji genetski odnosi s ostalim porodicama jezika ostaju hipotetski. Razlikovna obilježja situacije u kojoj se upotrebljava mjesni govor (fr. situation patoisante) jesu ova : s jedne strane, dva sustava koji dolaze zajedno dovoljno su različita da bi govornik mjes­nog govora svoj domaći govor i lokalni oblik općeg idioma shvaćao kao dva različita registra ; s druge strane, lokalni govor smatra se nesavfŠenim je­zičnim oblikom koji svakim posuđivanjem iz nacionalnog (državnog) jezika samo može dobiti. Odatle proizlazi da se mjesni govor održava samo dotle dok ima ljudi koji smatraju da je u stanovitim prilikama lakše upotrebljavati njega nego nacionalni jezik; tako bi se moglo reći da su mjesni govori po definiciji osuđeni na to da nestanu. Oni mogu nestajati postepenim mije­šanjem s lokalnim oblikom općeg govora : ima krajeva gdje je lokalni fran­cuski više ili manje, ovisno o prilikama i o sugovornicima, obojen mjesnim govorom (fr . .. patoise«). Oni također mogu nestati zato što su ih govornici j ednostavno napustili, budući da su jednog dana roditelji odlučili da s dje­com više ne govore mjesnim govorom. Situacija u kojoj se upotrebljava i

99

mjesni govor može isto tako biti eliminirana onoga dana kada lokalni govor, ili neki vrlo bliski oblik, u očima onih koji ga upotrebljavaju stekne dovoljan prestiž da bi okrenuo tok struje koja ide za tim da ga liši njegove autonomije u korist općeg govora. Kakav flamanski govor sa sjevera Francuske ostaje mjesni govor (patois) sve dotle dok se održava samo zbog inercije onih koji ga govore ; on postaje varijanta nizozemskog jezika kod onih koji svjesno žele da on to bude. Ova razlika u stavu brzo će za sobom povući znatne raz­like u jezičnom ponašanju govornika koji će stanovite riječi i stanovite oblike izbjegavati a drugima davati prednost.

5- 10. DnlŠtveni uvjeti koji utječu na situaciju s mjesnim govorom

Termin patois ('mjesni govor«) nema točnog ekvivalenta izvan francuskoga, a to nas navodi da jezična situacija kakvu možemo utvrditi u Francuskoj nema drugdje točnih ekvivalenata. To je situacija zemlje u kojoj nacionalni (državni) jezik odavna uživa značajan prestiž a dosta se široko nametnuo da bi ga stanovnici iste pokrajine, ali iz malo udaljenijih sela, upotrebljavali za sporazumijevanje među sobom radije nego lokalni govor koji se razli­kuje od okruga do okruga i, čak, od općme do općine. Kako se jezik uči prak­tičnom primjenom, nacionalni (državni) se jezik, u ovoj prilici francuski, sve bolje i bolje zna. S druge strane, govornici gube priliku da uspoređuju svoje domaće govore, pa razlike između njih, na koje bi se mogli naviknuti i koje bi se na koncu bile eliminirale, postaju značajne prepreke komunika­ciji. Na kraju dolazi do toga da se upotreba mjesnog govora (patois) sužava na odnose među ljudima iz istoga sela ili iz mjesta koja su praktički susjedna. Govornici mjesnog govora koji se općim jezikom služe gotovo jednako tečno kao i domaćim govorom, od toga časa stječu uvjerenje da .patois« nema nikakve praktične vrijednosti, pa ako ga i dalje po inerciji upotrebljavaju obraćajući se svojim suvremenicima, oni se navikavaj u da se obraćaju svojoj djeci, i uopće svim mladima u selu, na francuskom.

5-1 1 . Dijalekta/ne situacije

U zemljama gdje je službeni jezik svoj status stekao istom dosta nedavno, a naročito ondje gdje su se dugo očitovali otpori centralnoj vlasti, lokalni se govori i dalje upotrebljavaju na prilično prostranim područjima i često u svim životnim okolnostima, izuzev odnose s državnim vlastima. Oni se govore u gradu kao i na selu, govori ih srednji sloj kao i obični puk. Cesto se čak i pišu. Unutar jednoga od ovakvih područja koja se često poklapaju s pokrajinama, postoje osjetne jezične razlike, no govornici su na njih na­vikli, oni umiju na njih se ne obazirati, pa postoje izgledi da se s vremenom ove razlike ublaže u onoj mjeri u kojoj se situacija što smo je ovdje opisali ustali. U tom se slučaju govori o dijalektu ili narječju (fr. dialecte), a razlike se među pojedinim mjesnim govorima zanemaruju. Ovoga su tipa dijalekti koji se po tradiciji priznaju u zemljama kao što je Njemačka i Ita­lija : postojao bi švapski dijalekt, bavarski dijalekt, pijemontski dijalekt, sicilijanski dijalekt itd. Jasno je međutim da se dijalektalna situacija poput one što smo je upravo opisali brzo može izroditi u situaciju s .. patois« ana-

100

lognu onoj kakvu smo zabilježili u Francusko;. Za to je dovoljno da se s napretkom državnog jedinstva osjetno učvrsti položaj službenog jezika. Nema naravno jasne granice između dijalekta i mjesnih govora (patois) : proces rastakanja koji na kraju krajeva dovodi do nestanka mjesnih govora,. počinje u stvari čim se neki vanjski jezični oblik nametne na štetu mjesnih oblika. Nije sigurno da bi situacija u Gaskonji i u Pijemontu bila onoliko različita koliko bismo mogli očekivati prema oštroj opreci što smo je ovdje gore utvrdili između Francuske i Italije.

5- 1 2. tDijalekt« tl opoziciji prema &jeziku«

Treba u svakom slučaju dobro zapamtiti da u običnoj upotrebi termin di­jalekt, kada se primjenjuje na Italiju, Njemačku i druge zemlje Evrope,. uključuje vrijednosni sud. Ovaj je sud, dakako, manje strog nego onaj što ga pretpostavlja upotreba termina »patois« (»mjesni govor«). No kakvi god bili osjećaji što ih jedan Nijemac ili jedan Talijan pokazuje za svoj dijalekt,. on ni pomislio ne bi da ga svrsta u isti rang s nacionalnim (državnim) jezi­kom. Bavarski je doista njemački, pijemontski je doista talijanski, ali postoji jedan oblik njemačkoga, jedan oblik talijanskoga koji nije »dijaleku, nego »jezik«. Ima Talijana i Nijemaca koji ne govore nikakav dijalekt, nego je­dino nacionalni jezik. Nije međutim rijetkost da se službeni i zajednički jezik ne miješa ni s kojim lokalnim jezikom i da ga nijedan član zajednice ·ne go­gori kao prvi jezik. Njegova j e upotreba ograničena na stanovite slučajeve u kojima mjesni jezici (fr. vernaculaires) nisu dopušteni. Moguće je da takav jezik bude prije svega tradicionalni književni ili sveti jezik koji je slabo pri­lagođen najraznolikijim potrebama zajednice, kao što je to klasični arapski u muslimanskim zemljama. To stvara uvjete za nastanak drugog zajedničkog jezika koji je bolje prilagođen svakodnevnim potrebama. Ondje gdje opći jezik skučene upotrebe i neki domaći govori stoje u bliskom srodstvu, go­vornici su obično svjesniji jedinstva cjeline negoli međusobnih razlika, pa ih to navodi da oPĆi i domaći lokalni jezik smatraju radije za dva stila istoga jezika nego za dva različita idioma.

5-1 3. Dijalekti kao raznovrsnosti jezika

Za riječ »dijalekt« postoji i jedna posve različita, upotreba, ona koja se upo­trebljava na primjer u Sjedinjenim Državama gdje ovaj naziv označava svaki lokalni oblik engleskoga, a da· se pri tom dijalektima ne oponira kakav pre­poručljiviji oblik jezika. Svaki Amerikanac govori neki dijalekt, dijalekt Bostona, New Yorka, Chicaga, ili, ako je mnogo putovao, neki hibridni dijalekt, a da nikada nema osjećaj da govori što drugo nego američki engleski u obliku koji je savršeno prihvatljiv u svim životnim prilikama. Ova situ­acija podsjeća na ono što se događa u Parizu i u gradskim centrima Francuske, osim južne, gdje postoje mnogobrojne raznovrsnosti francuskoga koje se u ustima obrazovanih ljudi čine toliko prihvatljivima da ono što ih razlikuje općenito prolazi neprimijećeno. Američki dijalekti odgovaraju onome što se zove lokalni francuski, a nikako francuskim mjesnim govorima (patois),.

1 01

i I t J....

ili njemačkim odnosno talijanskim dijalektima koji su doista previše jedni od drugih različiti da bi omogućavali uzajamno razumijevanje od jednog do drugog kraja nacionalnog teritorija. Ovakva upotreba ove riječi vrlo dobro odgovara značenju koje joj se daje kada se govori o grčkim dijalektima prije nego je nastala koine, tj. jezik koji se temeljio na govoru Atene i koji je druge grčke govore sveo na rang nenjegovanih domaćih govora prije nego što ih je, sve osim jednoga (lakonskoga, koji je preživio pod imenom ca­konski) , eliminirao. U VI. st. prije naše ere u Ateni se nije govorio »grčki«, nego atički dijalekt, onako kao što su Tebanci govorili beocijski dijalekt a Lakedemonjani lakonski dijalekt, a to vjerojatno nije onemogućavalo uza­jamno razumijevanje, barem ne u središnjem dijelu grčkoga svijeta.

5- 14 . . DivergenCIja i konvergencija

Razmatranja koja prethode omogućavaju nam da naznačimo glavne etape jednoga procesa koji se zacijelo, otkako je svojstven ljudima i otkako ljudi govore, ponavljao u tisućama primjera. Ljudska skupina, ratoborna ili koja se brzo množi, toliko širi svoje područje da kontakti među različitim njezi­nim plemenima gube na učestalosti i na prisnosti. Time će biti izazvan proces jezične diferencijacije koja će se sve više produbljivati ako kontakti među različitim plemenima još više oslabe i ako se uspostave novi kontakti s plemenima drugih skupina. Doći će do dijalektalizacije prvobitnog jezika, a ova će dijalektalizacija moći biti uzrokom posvemašnjem nerazumijevanju od jednog kraja do drugog. Ali kakvo pleme koje je agresivnije, plodnije, inventivnije ili kultiviranije od svojih susjeda moći će im jednoga dana nametnuti svoju političku ili kulturnu hegemoniju. Njegov će se dijalekt nametnuti kao službeni ili književni jezik onoliko daleko koliko seže njegova hegemonija, i on će u to ime početi istiskivati lokalne dijalekte, bilo pro­cesom konvergencije koja se provodi do potpunog stapanja ako su oni još slabo različiti, bilo najjednostavnijim zamjenj ivanj em. Nije rečeno da će se granice ove hegemonije poklapati s granicama prvotne ekspanzije skupine. U stanovitim točkama one će ih prekoračiti i novi će jezik prekriti krajeve gdje je lokalni govor posve drugačijeg podrijetla. U drugim će točkama ove granice biti u povlačenju i stanoviti dijalekti naše skupine moći će se naći integrirani u drugu naciju ili u drugu zonu kulturne ekspanzije u kojoj će na kraju nestati.

Dijalektalizacija nije neminovna posljedica geografske ekspanzije. J ezičn� diferencijaciju ne uzrokuje udaljenost sama po sebi, nego slabljenje kon­takata. Ako je povećanje udaljenosti kompenzirano poboljšanjem komuni­kacija, jezična će ponašanja ostati identična. Sve dok su bili potrebni tjedni da bi se prešao Atlantik, engleski u Engleskoj i engleski u Americi su se uda­ljavali. Zeljeznički vokabular razlikuje se i u načelu i u pojedinostima u Velikoj Britaniji i u Sjedinjenim Državama. Ali su uvjeti drugačiji u doba kada treba svega nekoliko sati da stignemo iz New Yorka u London i kada glas gotovo za tren prelazi Ocean ; tako danas prije primjećujemo konver­genciju (približavanje) nego divergenciju (udaljavanje). Ako jednoga dana sovjetski građani na Mjesecu osnuju promatračku stanicu, neće biti nikakva izgleda da se ruski ondje dijalektalizira, tako dugo dok odnosi sa Zemljom ne budu prekinuti.

1 02 I

�

r '

5- 1 5. Kako točno odrediti vrijednost termina .dijalekt«

Za lingviste postoji način da se ispravi dvoznačnost riječi dijalekt. On se sastoji u tome da se u svakom pojedinom slučaju za dotični govor točno navede kojega je općeg jezika on divergentni proizvod. Tako ćemo u Špa­njolskoj moći razlikovati takav španjolski dijalekt kao andaluzijski, koji, u krajnjoj liniji, nije ništa drugo nego provincijski oblik kastiljskoga, i takav romanski dijalekt Španjolske kao što je asturski, koji, u osnovi, predstavlja lokalnu raznolikost latinskoga što je nekoć donesen na Poluotok. U Grčkoj, cakonski je protogrčki dijalekt ; većina rumejskih (fr. romaiques) lokalnih govora diferencijacije su koinea; što se tiče lokalnih oblika govora građanstva, oni bi se mogli etiketirati kao »dijalekti modernog gl'čkog«. Postoji na žalost mnogo slučajeva gdje nam je teško rekonstruirati proces diferencijacije pa se za švapski i za bavarski može reći da su njemački dijalekti, a da to, razu­mije se, ne pretpostavlja da budu varijante suvremenog općeg njemačkog jezika.

5-1 6. Kreolski jezici

Idiome koji se označavaju terminom »kreolski« govore potomci robova do­vedenih iz Mrike u Novi svijet i na otoke Indijskog oceana. Oni su morali nastati iz posebnog procesa za koji se trudimo da mu u mislima rekonstru­iramo etape. Ali njihovo današnje ponašanje u odnosu prema kulturnom jeziku, a oni se doimaju kao njegova osakaćena i izobličena verzija, podsjeća na ponašanje dijalekata i mjesnih govora (patois). Situacija francuskog kre­olskog kakav je onaj na Dominiqueu, koji je domaći idiom ljudima što kao službeni jezik imaju engleski, nalazi svoj obrat u Francuskoj gdje su nizozem­ski mjesni govori obiteljski govor ljudima koji francuski upotrebljavaju kao nacionalni (državni) jezik.

5-17. Društveni dijalekti

Naziv .dijalekt« upotrebljava se najčešće za jezične varijante s posebnim vlastitim geografskim smještajem. No ništa nam ne stoji na putu da ga upo­trijebimo također za označavanje divergentnog jezičnog ponašanja stanovi­tih društvenih klasa. Ovdje je i opet došlo do opadanja učestalosti i pris­nosti dodira između dvaju dijelova stanovništva ; to je uzrokovalo proces jezične diferencijacije, a njega koči samo minimum suradnje što ga pret­postavlja zajedničko prebivanje u istom gradu.

5-1 8. Govorni jezik i pisani jezik

Vjerovanje u jedinstvo i homogenost svakog nacionalnog jezika ima za po­sljedicu ne samo to što se zbog njega zaboravlja na raznolikost jezičnih uvjeta unutar granica svake države, nego i to što nas, posve krivo, uvjerava da nužno postoji identitet između j ezika što ga jedan narod govori i onoga koji piše.

1 03

Kada se jedna jezična zajednica, do tada nepismena, upozna s pismom, ona se s tim pismom upoznaje obično kako ono služi za kakav drugi jezik ; od­vojiti u ovakvu slučaju pismo i jezik zahtijeva takvu moć analize kakva u početku vrlo lako može nedostajati, pa postoje izgledi da prvi govornici koji se okušaju u pismu, učine to na nekom stranom jeziku. Događa se da se takva situacija ustali i da obrazovani ljudi, koji i dalje govore svoj domaći idiom i nijedan drugi, znaju pisati samo strani jezik. Jezik koji se nameće u pisanoj uporabi u mnogim je slučajevima jezik kakve »klasičneCl književnosti ili književnosti liturgijskih tekstova, kao latinski u Evropi do početka suvre­mene epohe te sanskrt u Indiji i arapski jezik Korana u muslimanskim zem­ljama do naših dana. To dakako ne isključuje napore da se piše na domaćim idiomima : kada se radilo o tome da se dopre do šireg općinstva koje ne bi obuhvaćalo samo klerike, u srednjem se vijeku, pored latinskoga, pisalo francuski, engleski, njemački.

5- 1 9. Drugi jezik ili drugi stil?

Ima razloga da razlikujemo slučaj kada je pisani jezik neki »drugi jezik«, a ne domaći idiom, od slučaja gdje se pisani jezik shvaća jednostavno kao drugi stil. No jasno rješenje nije uvijek ·lako naći. Kada se pisani jezik može prepoznati kao prethodno stanje obična govora, teško je objektivno točno odrediti stupanj diferencijacije koji omogućava da se govori o dva jezika umjesto o dva stila. Smijemo li reći da su se klerici VIII. stoljeća, koji su go­vorili romanski, služili u svojim spisima (na latinskom, ali kakvom latin­skom !) arhaizirajućim stilom svojega vlastitog jezika, ili su ovisno o prilikama upotrebljavali jedan jezik, lokalni »romanski«, i drugi jezik, latinski ? Ili, da uzmemo suvremeni primjer, u koji okvir svrstati uzajamne odnose iz­među govornog arapskog, jezika novinstva i jezika Korana u Egiptu? J asno da je postojanje iste etikete (»romane loqui«, »arapski«), sve u svemu, poka­zatelj da se iza raznolikosti uvijek osjeća jedinstvo, i moćno sredstvo kako bi se održalo uvjerenje da su razilaženja prije stilističke negoli fundamentalne naravi. Možda bi se moglo reći da će se jedinstvo održati dok se različiti jezični oblici osjećaju kao komplementarni, da svaka životna prilika zahti­jeva takav i takav oblik i ni jedan drugi, pa da, prema tome, govornik nikad nije doveden pred izbor. To što postoje vrlo raznoliki stilovi govornog j e­zika i pisanog jezika, koji ostavljaju dojam o neprekinutoj širokoj lepezi, može, naravno, samo pojačati dojam jedinstva. To je upravo ono što imamo u današnjoj Francuskoj, a što pridonosi tome da se zastru znatne razlike između službenog jezika i jezika neusiljena razgovora. Između pisanog ob­lika koji poznaje passe simple (»sorist«) kao vrijeme pripovijedanja, koji upit­nost označava s pomoću inverzije subjekta i koji kao nenaglašenu zamje­nicu prvog lica plurala poznaje samo nous, i na drugoj strani svakodnevnog i opuštenog govora gdje se priča pripovijeda u prezentu, gdje se pitanje označava kao takvo s pomoću uzlazne intonacije ili s pomoću est-ce que, gdje nous parlons (»odlazimo(c) postaje on se lrOlle itd., postoje međustilovi koji odbacuju passe simple, ali koji kao varijantu poznaju upitnu inverziju (veuX-lU? »hoćeš li ?«) i za prvo lice plurala čuvaju nenaglašeno nous i isklju­čujući on ili pak ga čuvaju zajedno s njim.

1 04

5-20. Govorni oblik i pisani oblik istog jezika

Uza sve to ne treba zaboraviti da se opozicija između tradicionalnog knji­ževnog jezika i svakodnevnog govora nikako ne miješa sa mnogo oštrijom opozicijom koja postoji između primarnog govornog (glasovnog) oblika i sekundarnog pisanog (grafičkog) oblika. »Govorni« oblik est-ce que poznaje pisani oblik podjednako kao i usmeni, a passe simple (»aorisu) ils divorerent »oni progutaše(l jednako se izgovara kao što se i piše. Događa se međutim da se kolebamo o načinu pisanja kakve razgovorne riječi kao IpagajI »nered« (pagaye, pagaie ili pagaille) ili o izgovoru književne riječi kao pust"llanime 'plašljiv« ( [piizilanim], ili krivo [piizijanim]) ili transi »prožet« ([trazi], ili zastarjelo [trasi]). U engleskom su česti slučajevi kada se ne zna baš točno kako izgovoriti riječ kojoj se zna pisani oblik : u toku obrane jedne diserta­cije o grafiji u kineskom, pokazalo se da se članovi jedne američke komisije za doktorat nisu složili ni u vezi s mjestom akcenta u riječi ideogram »ideo­gram(C, ni u vezi s kvalitetom prvih dvaju vokala ove riječi.

5-2 1 . Govorni francuski i pisani francuski

U francuskom su razlike između načina pisanja (grafije) i izgovora (fonije) takve naravi da se bez pretjerivanja može reći da se struktura pisanog je­zika ne podudara sa strukturom govornog jezika. U jednoj se plural redovito obilježava dodavanjem -s imenici i, sekundarno, pojavama slaganja ; u dru­goj se on izražava prvenstveno s pomoću izmjena oblika koje zahvaćaju determinante imenice (fle(z)1 mjesto Ill, Ila/ ; Ide(z)1 mjesto lre/, I tinI)· Ova su razilaženja, razumije se, još upadljivija ako se poslužimo razlikama u inventaru oblika između svakodnevnog jezika i književnog jezika (odsut­nost passe simpiea i imperfekta konjunktiva u govornom jeziku). Gramatika francuskoga koja bi se zasnivala isključivo na govornom jeziku u njegovu glasovnom obliku, pokazivala bi strukturu koja bi se duboko razlikovala od strukture što je pružaju klasične gramatike koje vode računa samo o tradi­cionalnom jeziku u njegovu pisanom obliku. U takvoj bi se gramatici go­vorilo na primjer o različitim konjugacijama, ali bi se u njoj isticala razlika između glagola sa samo jednom osnovom (npr. Idon-/ ,dati.) i glagola s promjenljivim osnovama (npr. lfini- finis-I »završiti« : lfini fini-ral ali lfinis-o finis-iol ; Ise- sav- so-I Iznati« : lil seI, Inu sav-oI, lil so-raf) . Osjećaj jedinstva francuskog jezika i preko ovih razilaženja, može se održati u stvari samo po cijenu dugog drila koji djetetu omogućava da sintagmu lizeml, koju izgo­vara otkako zna govoriti, dovede u .vezu s grafičkim oblikom ils aiment 'oni vole., koji zacijelo dosta vjerno reproducira slijed fonerna i monerna što su se upotrebljavali prije kojih tisuću godina.

5-22. Posebna uvjetovanost književnih upotreba

Možemo žaliti stvarno stanje koje primorava mlade govornike francuskog jezika da ovome drilu posvete duge sate. koji bi se mogli upotrijebiti za st je-

1 05

canje stvarnije plodnijih sposobnosti. Cinjenica je da francuski način pi­sanja, koji razmjerno dosta dobro omogućava strancu da pronađe izgovor neke riječi kojoj poznaje pisani oblik, izuzetno mnogo zahtijeva od onih koji su jezik naučili izgovarati prije nego su ga naučili čitati i pisati. Ali treba da budemo načistu s tim da je posve normalno da se uspostavljaju razlike između govorne uporabe i pisane uporabe. Budući da pismo vrlo nesavr­šeno reproducira intonacije glasa, obično se ističe kako nije ni§ta čudno što se zauzvrat uvode neka dodatna utočnjenja. Razlikovanje homonima u pisanju, toliko često u francuskom pravopisu, nalazi u tome stanovito oprav­danje. No to je samo jedan aspekt temeljne razlike između uvjeta u kojima se, općenito, odvija uporaba govora i književna djelatnost. U običnu životu govor često samo tumači situaciju ; u govoru možemo dakle sebi dopustiti eliptičke obrate : »par ici !« (»ovuda !«) u hodniku podzemne željeznice, uz pokret rukom ; »quelle tAte !« (»kakva glava !«), »la-bas !« (»ondje !«) itd. Govor je omiljelo područje zamjenica prvog i drugog lica i, općenito uzev§i, riječi ili sintagmi koje, poput ici »ovdje«, hier »jučer« ili demain »sutra«, dobivaju konkretno značenje samo u odnosu na situaciju u kojoj su izgovorene. Ne­sumnjivo nije rijetkost da se u govoru smjestimo izvan situacije u kojoj se nalaze sugovornici : ogovaranje, koje se ne smatra nužno književnom dje­lamo§ću, često pretpostavlja jezično ponašanje koje nije ukotvljeno u posebnu situaciju u kojoj se odvija razgovor. Moglo bi se uostalom reći da upotreba jezika neovisno o svakovrsnim prilikama predstavlja ideal, jer se samo u tom slučaju komunikacija uspostavlja s pomoću strogo jezičnih sredstava. No dok govor vrlo rijetko može posve izmaknuti utjecaju promjenljivih slučajnosti dane situacije, kada se pisac nađe pred neispisanom stranicom, on je uvijek nužno osuđen na to da pribjegne ovom idealu, jer on ne može predvidjeti sve okolnosti u kojima će njegova poruka biti izručena. Razmjene pisama valja naravno ostaviti po strani jer one, u načelu, ne idu za uopćavanjem i ne pretendiraju na trajnost, a to je nužno piščeva želja. Ovdje valja podsjetiti da je usmena književnost realnost koja je prethodila pisanoj književnosti kakva je nama bliska, a da nam povećavanje broja strojeva za reproducira­nje govora može dopustiti da predvidimo preporod usmenog sastavljanja djela kao i njihovo prenošenje glasovnim putem. Ali onoliko koliko ova usmena književnost ostane strogo jezična, i ukoliko ne bude popraćena ni bukom ni svjetlosnim projekcijama kojima je svrha da obnove situaciju, mi u njoj nalazimo lingvistički ideal komunikacije koja se uspostavlja s po­moću arbitrarnih znakova. Unošenje nelingvističkih elemenata poput boje govornikova glasa, kao i važnost koju mogu dobiti emfatički elementi te nediskretni elementi melodijske krivulje, udaljit će nas uza sve to od onog lingvističkog ideala što ga predstavlja grafičko bilježenje isključivo relevant­nih obilježja iskaza.

5-23. Sabiri i tpidžini«

Do sada smo nastojali raznolikost sociolingvističkih situacija ilustrirati samo unutar takvih područja kojima postojanje općeg jezika daje stanovito j e­dinstvo. Sada ćemo se pozabaviti situacijom kada pojedinac ili skupina po­jedinaca nastoji uspostaviti kontakte izvan područja vlastitog općeg jezika. Ako takav pojedinac (ili skupina pojedinaca) želi uspostaviti jezičnu komu­nikaciju - kao što je i vjerojatno - s onima na koje nailazi, on će morati ili uvjeriti te ljude da nauče njegov jezik ili pak sam naučiti jezik tih ljudi.

1 06

No ipak nije isključeno da se želja za komunikacijom očituje i na jednoj i na drugoj strani, da svaka od dviju skupina koje se nađu zajedno učini napor kako bi identificirala ono što kaže druga i oponašala je što je bolje moguće. Iz ovih će nastojanja nastati miješani jezik koji će svaka od dviju skupina biti sklona poistovjećivati, manje ili više, s jezikom druge skupine, a on će se u stvari nalaziti na pola puta između njih. Za sve one koji ga upotreblja­vaju ovaj će idiom biti pomoćni jezik (fr. langue d'appoint), sa slabo ocrta­nom strukturom, s leksikom koji je ograničen na one potrebe radi kojih je nastao i koje mu omogućavaju da preživi. Takvim pomalo šturim sredstvima komunikacije često se daje ime sabira (fr. sabirs), po imenu jezika koji je dugo cvjetao u lukama Sredozemlja a koji je poznat takoder i pod nazivom lingua franca. Sabiri se nužno ne ograničavaju samo na korisnike iz redova dviju etničkih skupina, nego mogu - kao nekoć i sama lingua franca - slu­žiti kao jezični posrednik svim narodima koji obitavaju u određenoj geo­grafskoj zoni. Pučki izraz macache bono, koji je posuđen iz sjevernoafričkog sabira, dobro ilustrira miješanost ovoga idioma : macache je iskrivljeni oblik arapskoga ma kan Ii Inerna, to nije. (fr. Ice n'est pas.), a bono neka vrsta zajedničkog nazivnika za romanske oblike riječi dobar (fr. bon). Medu mi­ješanim jezicima ovoga tipa treba takoder spomenuti žargon činuk (eng. chinook) kojim su se u XIX. stoljeću služili američki Indijanci sa sjeverne obale Pacifika u svojim kontaktima kako od jednog do drugog plemena tako i s traperima koji su govorili francuski ili engleski. Prostorno i vremenski bliži. russenorsk (Irusko-norveški.), koji je nastao iz kontakata između rus­kih i norveških ribara na obalama Sjevernog ledenog oceana, imao je kratko­trajno postojanje ali je dosta dobro opisan, a to je odličan primjer za mije­šani idiom čijem su nastanku pridonijela, približno podjednako, dva savr­šeno poznata jezika.

Nema oštre granice između sabira i onoga što se obično naziva pidžinima (eng. pidgins), premda ovi drugi imaju rječnik koji je, u biti, posuđen samo iz jednog jezika, iz engleskoga. Pidžin u pravom smislu riječi i njemu srodni idiomi na Pacifiku su u stvari igrali - i igraju još uvijek - istu onakvu ulogu kakvu je nekoć imala lingua franca u sredozemnom bazenu. Svi pidži­ni, uostalom, imaju barem tragove utjecaja i drugih jezika osim engles­koga : posvuda nailazimo na riječ savvy Iznati., koja je očigledno romanskog podrijetla (isp. sabi,'), i koju automatski upotrebljava jednojezični anglofon kada se trudi da ga razumije kakav stranac. Jezik »petit negre« je približni francuski ekvivalent pidžina, a upotrebljava se, kao i pidžini, u svojstvu pomoćnog jezika pri kontaktima između ljudi koji govore raznim jezicima.

5-·Z4. Razlika izmedu sabira z: !ueolskih jezika

Sa sinkronijskog stajališta kreolski su jezici nešto sasvim drugo jer njih, u svim životnim prilikama i bez posezanja za bilo kojim drugim idiomom, govore kompaktne skupine govornika. Može se doista pretpostaviti da su se oni, jednako kao pidžin i petit negre, počeli govoriti u svojstvu pomoćnih jezika, i da su u krajevima kao što su Antili kamo je trgovina robljem dovodila robove različitog podrijetla, pa prema tome i vrlo raznolikih jezika, na kraju zamijenili afričke jezike u svim njihovim upotrebama. Budući da su se oni morali nametnuti prilikom dodira među ljudima afričkog podrijetla i budući

1 07

da su Evropljani mislili da dobro postupaju ako se pri obraćanju Crncima služe sabirom, nećemo se začuditi ako u strukturi različitih kreolskih jezika -bio njihov rječnik engleski, francuski, španjolski, nizozemski ili portugalski -otkrijemo mnoštvo zajedničkih obilježja koja više podsjećaju na Afriku nego na Evropu. Kreolski ništa u samoj njegovoj jezičnoj strukturi, u načelu, ne diskvalificira da postane kulturnim jezikom. No sve dotle dok se kreolski osjeća i identificira kao iskvaren oblik kakva velikog civilizacijskog jezika, njegov se status ne razlikuje od statusa mjesnih govora (fr. patois) u metro­polama.

5-25. Pojedinac koji se naslanio tl inozemstvu

Pojedinac (ili mala skupina) koji odlazi u inozemstvo ili se onamo iseli opće­nito će imati očiglednih koristi ako što je brže i što je bolje moguće nauči jezik zemlje u koju odlazi, jer nikako ne može očekivati da će stanovnike dotične zemlje primorati da nauče njegov jezik. On će ovoj obavezi izbjeći jedino ako u stranoj zemlji nađe dovoljno značajne skupine svojih zemljaka u koje bi se mogao uklopiti. U velikim gradovima Sjedinjenih Država često se susreću starice koje su već godinatJ)a ondje nastanjene a ne znaju ni riječi engleski. Ovisno o dobi kada je došao u novu zemlju, ovisno o stupnju svoje kulture i inteligencije i ovisno o sredini u kojoj živi, useljenik će se ili uspi­jevati kako-tako sporazumijevati, ili pak će na kraju, na opće zadovoljstvo, govoriti taj novi jezik kao što ga govore domaći ljudi. Svoj prvi jezik on može ili potpuno zaboraviti ili pak se i dalje njime služiti, ali na kraju s manje la­koće nego svojim drugim jezikom, ili pak prvi jezik uvijek zadržava kao jedini u kojem se osjeća doista lagodno.

Ako isti pojedinac (ili ista mala skupina) upotrebljava, bilo kao prvi, bilo kao kasnije stečeni jezik, kakav idiom velikog prestiža a prihodi mu omoguća­vaju da svuda pomalo unajmljuje usluge ljudi koji tim idiomom govore, on neće biti prinuđen, ma koliko ga daleko odvela putovanja, naučiti ni jedan domaći jezik. Englez može cio život provesti po hotelima na Azurnoj obali :a da ne progovori ni riječi francuski.

Slučaj kada se neka skupina pojavi uz silu i u novoj se zemlji nastani po pravu osvajača, može u početku stvoriti takvu sociolingvističku situaciju koja se od situacije što smo je upravo razmotrili razlikuje gotovo samo po stupnju. No na dugu stazu, tj . nakon više generacija, obično će se uspostaviti, kako se tini, komunikacija između pokorenih i osvajača, a kada se stvori jezično jedinstvo, faktori kulture i broja govornika prevagnut će nad početnom vojničkom nadmoći : rimsko osvojenje Galije imalo je za posljedicu jezičnu romanizaciju zemlje, dok je franačko osvojenje uspjelo germanizirati samo sjeverne i istočne rubove teritorija.

5-26. Učenje stranih jezika

.l\1eđu jezičnim kontaktima nećemo zaboraviti one koji se uspostavljaju indirektno, posredstvom književnosti. Kontakt se u ovom slučaju može odvijati u toku vremena ako književnost koja se proučava nadživi jezičnu

1 08

zajednicu u čijem se krilu rascvala. Učenje kakva stranog jezika, živog ili koji je kao govorni jezik nestao, može u stanovitim slučajevima biti insti­tucionalizirano, i smatra se da ga svi mladi ljudi određene društvene klase moraju svladati. Obrazovani ljudi i specijalisti svih redova ponukani su u današnjem svijetu da nauče čitati, ako već ne govoriti, više jezika. Lako mo­žemo shvatiti kako strani jezik što su ga naučile i koji upotrebljavaju naj­utjecajnije klase jedne nacije, može prestati biti stranim jezikom i postati zajedničkim jezikom koji će na kraju, dijalektalizacijom i drobljenjem, istis­nuti raniji nacionalni jezik. To se zacijelo dogodilo u Galiji počevši od prvog stoljeća naše ere.

5-27. &Materinskiq, jezik, dvojezični i jednojezični govornici

U svim slučajevima koje smo do sada promotrili pojavljuju se dvojezične (bilingvne) ili višejezične (plurilingvne) situacije. Pažljivo ispitivanje ovih različitih slučajeva omogućava nam da odbacimo naivno shvaćanje prema kojem bi postojala jako dobro definirana situacija zvana .bilingvizam« ili .dvojezičnost« ; to bi bila situacija kada se isti pojedinac jednako savršeno služi sa dva jezika, a ona ne bi imala ništa zajedničko sa situacijom kada pojedinac, kadšto i vrlo tečno, govori jedan ili više jezika različitih od prvog naučenog jezika koji se zove »materinski«. Ovdje valja istaknuti stanovit broj činjenica iz iskustva i ujedno odbaciti nekoliko predrasuda koje su se u XIX. stoljeću pod utjecajem romantizma nametnule jednojezičnom gra­đanstvu velikih evropskih nacija. Prvi naučeni jezik nije nužno jezik majke, nego može biti jezik slugu ili bilo koje druge osobe koja je u stalnom dodiru s djetetom. Taj prvi jezik nije neizbježno onaj što će ga pojedinac govoriti s najvećom lakoćom kad odraste : petogodišnje dijete za četiri mjeseca Illože usvojiti drugi jezik i postati nesposobno da na prvom jeziku bilo što kaže ili na njemu razumije i jednu riječ. Milijuni mladića i djevojaka širom svi­jeta nauče služiti se novim jezikom sigurnije i točnije nego idiomom koji su isključivo upotrebljavali u toku djetinjstva, bilo da je takav idiom mjesni govor, dijalekt ili nacionalni jezik. Sto ovaj prvi idiom ostaje za govornika korisniji i što u njegovim očima uživa veći prestiž, jasno j e da će to manje biti u opasnosti da izblijedi i da se iskvari, a čini se da se usvajanje drugog jezika odvija to sporije i to manje savršeno što se prvi bolje održava. Dok oba jezika ostaju u nadmetanju, normalno je da se svaki od njih, radije i s više sigurnosti nego onaj drugi, upotrebljava u danim situacijama : može se dogoditi da liječnik ljubitelj glazbe bude praktički nesposoban o glazbi razgovarati na jeziku koji je jedini na kojem umije obavljati svoj posao. Sto se pak tiče onih na koje obično mislimo kada kažemo .dvojezičan«, .bilingvan«, tj . na osobe koje su u toku ranog djetinjstva usporedo naučile dva jezika, potrebni su dosta iznimni st jecaji okolnosti da bi se kod njih oba idioma zadržala na razini koja se približava ranopravnosti, pa u tom slučaju gotovo nužno nailazimo na preferencijalne upotrebe što smo ih spomenuli gore više. Kriterij savršenstva (.perfektnosti.) nema nikakva značenja : u svim jezičnim zajednicama ima unilingva koji upotrebljavaju oblike što se vrlo općenito smatraju nepravilnima. Jednojezični govornik ne govori savršeno (»perfektno«), nego na zadovoljstvo neposredne okoline koja zna za njegovu pripadnost skupini. Taj se kriterij ne bi baš mogao, barem ne istodobno, upotrijebiti za sve jezike što ih govori višejezični subjekt, jer je nužno po-

1 09

trebno stanovito vrijeme da bi za nj smatrali da se uklopio u kakvu dru§tvenu skupinu.

U stvari, s jedne strane postoje ljudi koji za sve jezične komunikacije upo­trebljavaju uvijek istu fonolo§ku strukturu, istu morfologiju, istu sintaksu, čak isti leksik : to su unilingvi ili jednojezični subjekti. Jednojezični govor­nik uživa stanovite slobode koje mu pruža struktura njegova jezika : on može upotrebljavati različite stilove. Već prema sugovorniku i prema prilikama, on će u francuskom reći Monsieur votre pere vient-il? ( .. Dolazi li vd gospo­din otac«?) ili Il vient, ton pere? ( .. Tvoj otac dolazi?«). S druge strane ima ljudi koji su kadri - uspješnije ili manje uspješno - od jedne do druge poruke posve mijenjati kOd, upotrebljavati drugu fonologiju i drugu sintaksu. To su bilingvi ili dvojezični subjekti, odnosno, ako raspolažu s više od dva koda, plurilingvi ili višejezični subjekti, bez obzira na stupanj savr§enstva koji dostižu u vladanju svakim od idioma.

5-28. Interferenetia

Za lingvista se ovdje postavlja pitanje u kojoj mjeri bilingvni govornik us­pijeva održati različitima, u svim njihovim detaljima, obje jezične strukture kojima se naizmjence služi. Znakovi svakog jezika tvore u načelu strukturu sui generis, tj . oni se oponiraju jedni prema drugima na poseban način, tako da od jednog jezika do drugog nema točne semantičke podudarnosti. Me­đutim bi1ingv koji govori francuski i engleski, zacijelo mora biti svjestan da u velikoj većini slučajeva ondje gdje u jednom jeziku kaže chien ( .. pas«) mora u drugom reći dog. To ga može navesti da potpuno poistovjeti chien i dog tako da sve situacije, sve činjenice iz iskustva koje u jednom od registara izazivaju dog u drugome izazivaju chien ; to dovodi na primjer do toga da se chien-chaud [dosl. .. vrući pas.] upotrebljava po uzoru na eng. hot-dog da bi se označila hrenovka u pecivu. Odatle, na stanovit način, proizlazi jedinica s jednim jedinim označenim ( .. pas«) i dva označitelja (fšiel i lebg/). Na planu druge artikulacije često se događa da bi1ingv poistovjeti jednu pojavu iz jednog jezika i jednu pojavu drugog jezika i da ih artikulira na identičan na­čin; mnogi englesko-§panjolski bilingvi u Sjedinjenim Državama poisto­vjećuju englesko Ihl sa španjolskim jota, kojemu izgovor varira između [h] i [x], tako da njihova realizacija engleskoga have .. imati« varira od [h rev] do [x rev]. Ovakve semantičke i glasovne identifikacije nesumnjivo nisu au­tomatske pa ih obrazovani bilingvi uspijevaju izbjegavati. No one su toliko ekonomične pa zbog toga i toliko prirodne da se samo zahvaljujući stalnom nastojanju da i jednu i drugu strukturu očuva netaknutima bilingv može nadati da će ih isključiti iz svoga jezičnog ponašanja. Postoji u stvari samo nekoliko virtuo�a koji su kadri služiti se sa dva ili sa više od dva jezika a da se kod njih nikada ne događaju pojave što ih označavamo imenom je­zične interferencije (fr. interference linguistique). Interferencija se očituje na svim planovima jezika u kontaktu i u svim stupnjevima. Na području leksika njome će osim proširivanja značenja ili upotrebe (isp. ovdje gore proširivanje upotrebe riječi chien) biti određeno jednostavno posuđivanje znaka (primjeri : living-room, film, gag, star, western), zatim kalk, tj . kombina­cija dvaju postojećih znakova po stranome uzoru (primjeri : fin de semaine p" uzoru na eng. week-end, autoroute .. autocesta«, njem. Autobahn po uzoru na tal. autostrada), pa približni kalk (primjeri : gratte-et·el .. neboder« za sky-

1 1 0

-scraper, kanadski francuski 'lJivoir »dnevna soba« prema engleskom li'lJing--room) i sugerirani ekvivalent [primjer : recentni francuski nazi v (salle de) sejour, koji se upotrebljava kao ekvivalent za living-room] . U svim sluča­jevima što smo ih upravo naveli radi se o pojavama interferencije koje su u jeziku u koji se posuđuje gotovo ustaljene, tj . dolaze u upotrebi kod uni­lingva, i nisu više očitovanje pojedinačnog jezičnog ponašanja kao što je to upotreba solver za resoudre »riješiti. u govoru jednog francusko-engleskog bilingva. Ali upotreba il esc suppose (sortir) za il semble (qu'il sortira) »čini se (da će on izaći)., koja je kalkirana prema engleskom he's supposed (to go out) ali potvrđena kod uni1ingva, dobro pokazuje proces koji vodi od inter­ferencije kod bilingva do prihvaćanja u društvu.

Na glasovnom području, vidjeli smo, interfer�ncija može dovesti do toga da se proširi polje varijacija kojega fonerna (eng. Ihl kojemu se varijacije protežu od [b] do [x]). Ali kada se dva različita fonerna jednog jezika stope po uzoru na drugi jezik, ona podjednako može zahvatiti i sustav : neki en­glesko-španjolski bilingvi kod kojih fonem Iyl u španjolskom varira od [j ] do [dj] i [dž] (yo »ja« se ovisno o slučajevima izgovara [jo], [djo] ili [džo]) brkaju i u engleskom foneme Iyl i 11,1 (realizirano [dž]), pa se riječi kao yet »još« i jec »mlaz«, i jedna i druga bez razlike, izgovaraju [jet], [djet], [džet].

Do interferencija u sintaksi dolazi naročito često u jezicima koji se zovu je­zici sa slobodnim redom riječi, tj . gdje determinante predikata karakteri­ziraju specifični funkcionalni monemi, po uzoru na jezike s tzv. ustaljenim redom riječi, tj . takve gdje funkciju sintagmi vrlo često obilježava njihov položaj u iskazu. Francusko-ruskog bi1ingva ništa ne sprečava da svoje ruske akuzative automatski smjesti u one položaje što ih u francuskom zahtijevaju dopune direktnog objekta, jer identifikacija funkcija neće time biti pogođena. Ali će ruski s kojim se ovako postupa postati neobično ukočen. Primijetit ćemo da se isti bilingv ne bi sintaktičkim slobodama ruskoga mogao okoris­titi u francuskom jer ovdje ne dovode do miješanja funkcija. Što se tiče izražavanja funkcija, interferencije će se manje očitovati u transferu monerna iz jednog jezika u drugi, iako i toga ima (francusko a koje je preuzeto u više evropskih jezika u sintagmama tipa livre a dix francs »knjiga po deset fra­naka«), a više u pojavi kalkova (upotreba ac, koji je obični ekvivalent za fr. a, za označivanje cijene u engleskom : books ac a dollar each »knjige svaka po dolar«). Reći, kako se to često govorilo, da se pojave morfološke strukture ne posuđuju ili da se ne posuđuju mnogo, jednostavno znači konstatirati da je, kad je prinuđen analizirati kakav amalgam, bilingv zbunjen jednako onoliko koliko bi bio i unilingv, i da iz jednog jezika u drugi on prenosi samo moneme koji su formalno dobro razgraničeni.

5-29. Interferencija pokriva sve pojave posudivanja

Svako uporno nastojanje da se pučke posuđenice razlikuju od učenih posu­đenica - tako što bismo prve poistovjetili s interferencijama između suvre­menih jezičnih zajednica a druge s preuzimanjem leksičkih jedinica iz sta­rih jezika koji se, u različite svrhe, upotrebljavaju zajedno s don:::lćima -dovelo bi do iskrivljavanja činjenica. Povijest tako različitih francuskih ri­ječi kao što su hair »mrziti«, ange »anđeo., sucre »šećer<c, cat/ser »govoriti ; uzrokovati«, fraction »frakcija ; razlomak., theorie »teorija«, abeille »pčela«,

1 1 1

redingote -redingott, rail -tračnica« pretpostavlja bilingvizam i interferen­ciju, ili točnije, dvojezične situacije i razdoblja interferencije različita od onih što ih treba pretpostaviti za samo rađanje francuskog jezika, kada je stanovništvo galskog jezika iz središnjeg dijela sjeverne polovice šesterokuta što ga tvori današnja Francuska, u toku nekoliko stoljeća uz svoj domaći keltski govor naučilo govoriti i latinski. Sve ovo upućuje na važnost pojava jezičnog kontakta kada želimo prikazati kako se jezici mijenjaju u vremenu.

1 1 2

Poglavlje 6.\

Razvoj jeziki

I. Drultvena promjena i jezična promjena

6-1. U svakom časti svaki se jezik mijenja

za Francuza je dovoljno da preleti Pjesan o Rolandu (La Chanson de Ro­land) ili, da ne idemo tako daleko u proAlost, da Rabelaisa ili Montaignea čita u izvornom tekstu, pa da se uvjeri kako se jezici u toku vremena mijenjaju. Unatoč tome, nikome se ne čini da bi se jezik kojim on govori mijenjao u toku njegova života, ili da se različiti naraštaji koji žive zajedno ne bi izra­žavali na jedinstven način. Sve pridonosi tome da se kod jezičnih subje­kata stvori uvjerenje o nepromjenljivosti i homogenosti idioma kojim se služe : i postojanost pisanog oblika jezika, i konzervativnost službenog i književnog jezika, i nesposobnost subjekata da se sjete kako su govorili prije deset ili dvadeset godina. Osim toga, u njihovu je interesu, naravno, da ne primjećuju ono što bi moglo usporiti razumijevanje poruke, i da ne vode računa ni o jednoj razlici koja to razumijevanje ne sprečava. J a izgovaram age Idob, doba« sa [a], a moj sugovornik u toj riječi izgovara [a] ; ako me upita Quel age avez-vous? (IKoliko vam je godina ?«), ja ću smjesta shvatiti njegovo pitanje, i uopće neću imati vremena primijetiti da on age izgovara drugačije nego ja.

Uza sve to, neosporno je da se svaki jezik u svakom času mijenja. Dovoljno je da promatramo pojedinosti u njegovu funkcioniranju pa da u njemu ot­krijemo razne procese koji ga, gledano dugoročno, mogu učiniti neprepo­znadjivim. Sve se u jeziku može mijenjati : oblik i vrijednost monema, tj . morfologija i leksik ; poredak monema, drugačije rečeno sintaksa ; priroda upotrebe i uvjeti za upotrebu razlikovnih jedinica, tj . fonologija. Nastaju novi fonemi, nove riječi, nove konstrukcije, dok stare jedinice i stari obrati gube na čestoći i padaju u zaborav. To se događa a da se govornicima ni­kada ne učini da bi jezik kojim oni govore i koji se govori oko njih ikada prestao biti identičan sa samim sobom.

Da bismo pojednostavnili analizu, pretpostavit ćemo da je jezik koji se raz­vija jezik strogo jednojezične i savršeno homogene zajednice, u tom smislu što bi razlike koje bi se u njemu mogle utvrditi odgovarale samo uzastopnim etapama iste upotrebe a ne upotrebama koje se Il1eđu sobom nadmeću. To, naravno, jedva odgovara stvarnosti koju možemo promatrati, na primjer u slučaju francuskoga kakav se govori u Parizu, gdje se prepleću svakovrsni utjecaji i gdje jedna uz drugu postoje upotrebe društveno i geografski raz­nolika podrijetla. Onako kao što smo to učinili ranije u vezi s opisom jezika,

1 1 3

morat ćemo dakle i ovdje zanemariti takve varijacije i pretpostaviti homoge­nost koja će se očitovati samo u vrlo izuzetnim slučajevima.

6-2. Leksičke i sintaktičke inovacije

Za početak možemo poći od toga da razvoj jednog jezika OVISI o razvoju komunikacijskih potreba skupine koja njime govori. Razumije se da je raz­voj tih potreba u izravnom odnosu s intelektualnim, društvenim i ekonom­skim razvojem dotične skupine. To je očigledno kada je riječ o razvoju leksika : pojava novih potrošnih dobara dovodi do nastanka novih imenovanja ; sve izrazitija i veća podjela rada ima za posljedicu stvaranje novih naziva koji odgovaraju novim funkcijama i novim tehnikama. To ide pod ruku s gublje­njem naziva koji označavaju napuštene predmete i tehnike.

Davanje imena novim predmetima ili novim tehnikama samo posve iznimno dovodi izravno do nastanka novih monema, osim, naravno, ako se nazivi ne posude iz kakva drugog jezika, a tu ćemo mogućnost za sada zanemariti. Govornici najčešće postupaju tako što jedan već postojeći monem, ili sku­pinu monema, pobliže označe (specificiraju) s pomoću jednog ili više mo­nema koji su u dotičnom jeziku isto tako naslijeđeni : chemin "pUlt, chemin de fer .. željeznica. [dos!. "željezni put«], chemin de fer mitropolitain .. (pariška) gradska (podzemna) željeznica. [dos!. .. prijestol nička željeznica.]. Ovdje se očigledno radi samo o posebnom aspektu takve temeljne jezične pojave kao što je prva artikulacija, prema kojoj se neko specifično iskustvo artiku­lira na linearni slijed manje specifičnih i polivalentnih elemenata. To znači da potreba za označivanjem novih predmeta ili novih iskustava neće dovesti samo do proširivanja leksika, nego u prvom redu do veće složenosti iskaza. Kad su ljudi ugledali brod Denisa Papina, mogli su reći »ovaj brod ide na paru. (fr . .. ce bateau marche a la vapeur.), kombinirajući već postojeće mo­neme prema tradicionalnoj shemi. No čim takva naprava postane sastavnim dijelom svakodnevnog života, neće biti dovoljno samo konstatirati moguću spregu između pare i kretanja po vodi, nego ćemo morati moći obilježiti odnose što se uspostavljaju između nove naprave i drugih realnosti koje se mogu promatrati. Morat ćemo dakle moći reći : .. Brod koji ide na paru . . . « (fr . .. Le bateau qui marche a la vapeur . . . II), ili .. Brod na paru . . .• (fr . .. Le bateau a vapeur . . . • ), da bismo na kraju, nesumnjivo, došli do »Parobrod . . . « (fr. »Le vapeur . . .• ). Naravno da su profinjeni sintaktički postupci, kao odnosna rečenica ili atributna upotreba pridjeva, stariji od parnog stroja, ali pret­hodna ilustracija upućuje na to kako su oni mogli nastati pod pritiskom teh­ničkih potreba. Usporedba među indoevropskim jezicima pokazuje da je odnosna rečenica nastala relativno kasno, sinkronijsko pak promatranje upućuje na to da se takav tip ekspanzije kao što su zavisne rečenice namet­nuo, u nekim zajednicama, samo pod pritiskom novih potreba što ih sa so­bom donosi zapadna kultura.

6-3. Nastanak novih funkctja

Usporedo s tim kako se povećava složenost ljudskih odnosa, i mi oštrije uočavamo raznolikost odnosa među različitim elementima iskustva. To će dovesti do stvaranja novih jezičnih sredstava s pomoću kojih ove odnose

1 1 4

treba označiti, tj . pojavit će se nove funkcije. Novi označivači funkcija (pri­jedlozi, veznici, prijedložni ili veznički izrazi) tvore se od autonomnih ele­menata. To mogu biti autonomni monemi (engleski up u he went up .on se uspeot, up he went, koji se upotrebljava kao funkcional u up the hm .uz brijeg.) ili autonomne sintagme (francuski sans egard [pour] .bez obzira (na).). U jezicima gdje su se tradicionalni funkcionalni monemi amalgami­rali s modalnostima i postali nedjeljivi od elemenata čiju funkciju označa­vaju (fleksijski jezici), novi označivači funkcije (često potpuno neovisni ne­kadašnji prilozi) dobivaju originalno formalno ponašanje. Nema sumnje da se stanovite funkcije mogu još zadugo označavati kombinacijom slobod­nog funkcionala i amalgamiranog funkcionala (lat. in urbem .gradec, in urbe .u gradu., njem. in die Stadt ju grad., in der Stadt .u gradu.) ; no razvoj će ići za tim da ukloni amalgamirani funkcional a dotičnu razliku prenese na predikat (fr. il entre dans la ville .on ulazi u gradec, il erre dans la ville .on luta po gradu«) ili pak na slobodni funkcional (eng. inco the city 'u grad«, in the city .u gradu«).

6-4. Jedino će unutarnja uzročnost zanimati lingvista

Ono što smo upravo rekli o izražavanju funkcija, vrijedi kao ilustracija za reperkusije što ih, dugoročno, na strukturu jezika imaju promjene društvene strukture. Važno je zabilježiti da nastanak i širenje novih funkcionalnih monerna s posebnim formalnim ponašanjem postaje izvorom neravnoteže, a ona će se moći razriješiti potpunim uklanjanjem jednog središnjeg obi­lježja tradicionalne strukture; no da bi ono bilo potpuno uklonjeno, bit će potrebna stoljeća, čak tisućljeća. To znači da se jezične posljedice neke društ­vene promjene počinju osjećati istom nakon stanovitog vremena, da one do­laze u sukob s inovacijama što ih sa sobom donose nove etape u razvoju društva i da one nužno s njima moraju uspostaviti stanovit modus vivendi. A taj modus vivendi je sama bit strukture jezika u svakom času njegova raz­voja. To drugim riječima znači da je na temelju reorganizacija društvene strukture i izmjena komunikacijskih potreba koje iz njih proizlaze, vrlo teško točno utvrditi uzroke jezičnim promjenama. Kada su jednom priznali odlučujući utjecaj društvene strukture na strukturu jezika, lingvisti će imati izgleda da dosegnu stanovitu metodološku strogost jedino onda ako svoja istraživanja ograniče na dosta maleno razdoblje u razvoju jednog jezika i ako se zadovolje time da u samom jeziku otkrivaju tragove vanjskih utjecaja te da bilježe lančane reakcije što su ih takvi utjecaji mogli izazvati, a da ne pokušavaju doprijeti do predjezičnih karika u lancu uzročnosti. Neka obi­lježja jezika koji proučavamo nužno ćemo morati smatrati datostima kojih bi se postojanje moglo objasniti samo s pomoću neprovjerljivih hipoteza. Pravi će se predmet lingvističkog istraživanja ovdje dakle sastojati u prou­čavanju konflikata koji postoje unutar jezika u okviru stalnih potreba ljudskih bića koja se među sobom sporazumijevaju s pomoću jezika.

1 1 5

II. Ekonomija jezika

6-5. Nalelo manjeg napora

J ezični se razvoj može shvatiti kao razvoj kojim upI1lvlja stalna antinomija izmedu čovjekovih komunikacijskih potreba i njegove težnje da svoju men­talnu i fizičku aktivnost svede na minimum. Kao i drugdje, i ovdje je ljud­sko ponašanje podvrgnuto zakonu manjeg napora prema kojemu čovjek ulaže samo onoliko napora koliko je potrebno da tako dođe do cilja što ga je pred sebe postavio. Na to bismo mogli prigovoriti da ljudska djelamost općenito i jezična djelatnost posebno mogu biti same sebi ciljem, mogu biti igra : brbljanje je često vježba, bez ikakve posebne svrhe, koja ne teži stvarno za komunikacijom, nego za nekom vrstom duhovnog zajedništva (fr. com­munion), a to je vrlo različito. No to ne znači da jezičnim razvojem ne bi vladao zakon manjeg napora. Igra može zadovoljiti igrača u stvari jedino onda ako on poštuje njezina pravila, a za jezik su pravila ona što ih propisuju komunikacijske upotrebe jezičnog sredstva.

Na svakoj etapi razvoja uspostavlja se ravnoteža izmedu potreba komuni­kacije koje zahtijevaju sve brojnije, sve specifičnije jedinice, od kojih bi svaka dolazila manje često u iskazima, i čovjekove inercije koja tjera na upo­trebu ograničenog broja jedinica s općenitijom vrijednošću i češćom upo­trebom.

6-6. Simagmalska ekonomija i paradigmalska ekonomija

Da bismo doskočili nedostatku specifičnosti jednoga termina, postoji, na­ravno, i drugo sredstvo nego da ga zamijenimo. Kakav dosta općenit naziv može se specificirati tako što mu dodamo drugi naziv, koji je i sam dosta općenita značenja : machine »st1'oj_ i laver »prati_ jesu, i jedan i drugi, nazivi sa širokom sferom upotrebe, ali je machine ci laver »stroj za pranje. jako dobro definiran predmet. Da bi uspjeli udovoljiti svojim komunikacijskim po­trebama, ljudi će dakle moći birati između povećanja broja jedinica u sis­temu (domaćica će, na primjer, moći govoriti o svom stroju Bendix) ili po­većanja broja jedinica koje se upotrebljavaju u govornom lancu (tada će domaćica reći .. moj stroj za pranje.). U prvom ćemo slučaju imati sintag­matsku ekonomiju. Jedan monem mjesto triju, dva sloga i šest fonema u /bediks/ mjesto pet slogova i deset fonema u /m8Šinalave/. U drugom ćemo slučaju imati paradigmatsku ekonomiju, jer ćemo tako izbjeći dodavanje nove jedinice popisu onih imenica koje govornik mora pamtiti i izmedu kojih mora birati dok govori. Konačan izbor izmedu jednog ili drugog rje­šenja bit će, u načelu, odreden učestalošću upotrebe. Ako se predmet o kojem je riječ spominje s velikom frekvencijom, bit će ekonomičnije uzeti kratku oznaku, čak i onda ako se time memorija još više opterećuje. Ako se, naprotiv, dotični predmet rijetko spominje posebno, bit će ekonomičnije da se pamćenje ne opterećuje i da se zadrži dugi oblik. Naravno, i drugi se faktori upleću u igru. U primjeru kojim smo se gore poslužili, Bendix je, u usporedbi sa suparničkim dugim oblikom, u slabijem položaju zato što

1 1 6

označuje samo strojeve jedne stanovite marke, i što će neka druga domaćica govoriti o svom stroju Laden ili Conord. Kratka oznaka, koja se sastoji od samo jednog monema, u mnogim je slučajevima skraćeni oblik duge oznake, bez obzira na njezinu etimologiju (cine ili cinema »kino« za cinhnatographe »kinematograf«, metro »metro« za chemin de fer metropolitain), i to je dovoljno da u nekoj tradicionalističkoj zajednici spriječi da ona bude općenito pri­hvaćena.

Ekonomijom jednog jezika možemo nazvati upravo ovo stalno traženje rav­noteže između proturječnih potreba što ih treba zadovoljiti, između komu­nikacijskih potreba s jedne strane te inercije memorije i artikulacijske iner­cije s druge strane, a ove dvije- posljednje nalaze se u stalnom sukobu. Dje­lovanje svih ovih čimbenika ograničavaju razni tabui koji nastoje imobili­zirati jezik pa odbacuju svaku previše očiglednu inovaciju.

6-7. Samo komunikacija oblikuje jezz·k

Da bismo mogli shvatiti kako se i zašto jezIcI mijenJaJu, mi moramo biti svjesni toga da svaki iskaz i svaki fragment iskaza zahtijevaju od govornika određen utrošak mentalne i fizičke energije. Ovaj se utrošak može učiniti beznačajnim svakome onome tko ga pokušava promatrati na sebi samu, u običnim prilikama života, kada taj utrošak uravnotežuje želja za sporazu­mijevanjem ili za izražavanjem. Ali stanje velikog umora otkriva čak i naj­razgovorljivijoj osobi da izbor prave riječi i odgovarajućeg fonema pa, što­više, i najobičnija upotreba govornih organa, vrlo osjetno povećavaju osje­ćaj umora. Ima trenutaka kada »ne nalazimo prave riječi«, zatim trenutaka kada prevladava pravi fizički umor i kada govor zbog nedovoljne diferen­cijacije uzastopnih fonerna postaje nejasan.

Pojedinac rado pristaje na ovaj utrošak energije da bi zadovoljio svoje ko­munikacijske potrebe. Kao što znamo različite su potrebe što ih on zadovo­ljava upotrebom jezika. No sve te potrebe pretpostavljaju uporabu takva jezika kojega su osobine određene time što se on upotrebljava u komuni­kacijske svrhe. Jezik je oruđe čija nam organizacija otkriva da se u toku vre­mena on oblikovao tako da bi zadovoljio ove komunikacijske ciljeve i da se upravo njegovim iskorištavanjem u ove svrhe jamči stalno održavanje nje­gova funkcioniranja. Komunikacijske upotrebe jezika morat će, dakle, pri­vući našu pažnju ako želimo otkriti uvjetovanost jezičnih promjena. Zato ono što konstatiramo i što uzmognemo formulirati neće nužno vrijediti za one jezične iskaze kojima cilj nije komunikacija. Ali ćemo ove posljednje dobrovoljno zanemariti jer oni oponašaju komunikacijske iskaze i ne pružaju ništa što u njima ne bismo mogli naći. Drugim riječima, obilježja koja bismo mogli utvrditi u nekomunikacijskim iskazima jesu ista ona obilježja koja susrećemo u pravim porukama. Ali dok u ovim posljednjima njih stalno i točno određuje i kontrolira potreba da se prenese poruka, dotle im je u više ili manje prikrivenim oblicima solilokvija jedino jamstvo integriteta želja da se što bolje odigra komedija komunikacije.

Kada smo ovo rekli, možemo pretpostaviti da će energija koja se utroši u jezične svrhe težiti tome da bude proporcionalna s masom prenesene oba­vijesti (informacije). Izrazit ćemo to jednostavnije i izravnije ako kažemo da se mi, kada govor�mo zato da bi nas drugi razumjeli, naprežemo samo

1 1 7

onoliko koliko se čini da je dovoljno da bi ono što smo rekli doseglo svoj cilj.

6-8. Redundancija

Ako ih shvatimo doslovno, čini se da ove tvrdnje podrazumijevaju da u jeziku ne bi moglo postojati ništa što ne bi davalo točno određen obol ko­munikaciji i da svaki element iskaza, da bi se proizveo, zahtijeva napor koji je strogo proporcionalan s funkcijom koju dotični element obavlja. Iako je kao opće načelo opravdano, sve je ovo, u stvari, nespojivo s okolnostima u kojima se odvija komunikacijska djelatnost. Jezične se razmjene odvijaju gotovo stalno u uvjetima koji su daleko od toga da budu idealni : posve je iznimno da se ostvaruju u apsolutnoj tišini ; obično se riječi izmjenjuju na pozadini od raznih šumova, nejasne buke, štektanja motora, šuma mora ili vjetra, u najboljem slučaju cvrkuta ptica i šumova od životinja. Cesto se također događa da slušateljeva pažnja bude podijeljena između poruke koju mu nastojimo prenijeti i njegovih osobnih preokupacija. Zato normalna jezična poruka ne može biti »telegrafska« ili minimalna. Riječi su rijetko onoliko kratke koliko bi mogle biti kad bi svaki fonem pouzdano i u ·svim slučajevima obavljao svoju razlikovnu funkciju : čak izvan svakog konteksta, riječi diccionnaire (»rječnik4C) nije uopće potreban dio -nnaire da bi se ona razlikovala od svih drugih riječi francuskog jezika. Cini se da bi strogo shva­ćena ekonomija morala zahtijevati da se ne služimo riječima od tri ili od više nego tri fonema prije nego smo iskoristili sve kombinacije od dva fonema. Tako u francuskom, gdje su riječi koje se sastoje od dva fonema posebno mnogobrojne, na osamnaest teoretski mogućih kombinacija konsonant + / re/ upotrebljava se samo jedna, i to (q) jeun »(na)tašte«. Praktičke potrebe ko­munikacije zahtijevaju dakle da jezični oblik bude stalno i na svim razinama obilato redundantan ili zalihostan (fr. redondant).

Ova redundancija, koja je nužna da bi se jezik mogao primjenjivati, jednako je tako nužna djetetu kada mu valja usvojiti upotrebu jezika njegove okoline. Nema sumnje da je dijete ponukano da stanovite glasove povezuje sa· sta­novitim činjenicama iz iskustva, na primjer glasove [šval] (u francuskom) s percepcijom životinje konj, i tako ono dobro nauči osnove jezika. Ali . nije rijetkost da ono neke riječi usvoji tako što ih identificira u nizovima kon­teksta koji na kraju, za njega, točno razgraniče značenje naziva. Iz usta ko­jega od starije braće čut će .. Mama, gladan sam ; daj mi kruha s maslacem« (fr. »Maman, j'ai faim ; donne-moi une tartine«) ; od oca : .. Gladan sam ; kada ćemo sjesti za stol?« (fr. 'J'ai faim; quand nous mettons-nous il table? ) ; o kućnoj mački : .. Ona j e gladna ; daj joj iznutrice« (fr. ,u a faim ; donne-Iui du mou4C). Svi su ovi iskazi redundantni (zali hosni) po tome što kod subjekta dvaput označavaju želju za uzimanjem hrane, i upravo ova redundancija omogućava mladom svjedoku da identificira riječ gladan (u fr. faim "glad(c, u izrazu koji znači doslovce .. imam glad«). To isto vrijedi i za odrasla čovjeka kada naiđe na novu riječ, bilo u svome, bilo u stranom jeziku. Rječnički članak, koji je u takvu slučaju zadnje utočište, nije napokon ništa drugo nego sistematska redundancija : .. Rudiral . . . Qui croit dans les decombres« (»Ru­deral. . . Koji raste na razvalinama.).

Temeljna potreba da se ova redundancija održi jedan je od faktora koji ne smijemo previdjeti kada proučavamo uvjete jezičnog razvoja. Kako god

1 1 8

�ilo, održavanjem stanovite ravnoteže izmedu utrošene energije i prenesene obavijesti odreduju se u velikoj mjeri smjer i pojedinosti ovoga razvoja.

m. Informacija, frekvencija i cijena

6-9. TeDnja informacije i lingvist

Inženjeri telekomunikacija pronašli su kako proračunati prenesene količine informacije (obavijesti) kada smo jednom već odredili broj jedinica sistema i vjerojatnost svake od tih jedinica. U svojim naporima da smanje troškove prenošenja poruka, oni su izmjerili cijenu* informacije ovisno o sistemu znakova koji se upotrebljava : Morseovo pismo, obična abeceda (21) jedinica), brojke ( 1 0 jedinica), binarni sustav (2 jedinice). Konstante što su ih tako uspjeli izdvojiti predstavljaju izravan interes za lingvista. Ali se za rješa­vanje problema što ih postavlja jezični razvoj rijetko mogu jednostavno pri­mijeniti formule koje su izradili inženjeri. Inženjeri telekomunikacija po­stižu rigoroznost u stvari tako što podatke pojednostavnjuju u skladu sa svojim potrebama. Tako se .. cijena koštanja« jedne riječi proračunava ovisno o broju slova što ih sadržava njezin pisani oblik ili ovisno o broju fonema od kojih se ona sastoji. Drugim riječima, za svaku se pojedinu minimalnu je­dinicu, slovo ili fonem, smatra da joj je cijena ista kao i svakoj drugoj . To stoji, nesumnjivo, vrlo blizu stvarnim uvjetima stanovitih prenošenja oba­vijesti, ali ne može vrijediti za uobičajene uvjete u kojima se odvijaju gra­fičke i foničke upotrebe jezika : ako poistovjetimo, kao što se i dopušta, cijenu s energijom, ne bismo mogli tvrditi da rukom pisano e i f imaju istu cijenu. Sto se pak fonerna tiče, koji nas izravno zanimaju, možemo se zapitati kako ćemo moći izmjeriti i usporediti srednju energiju što je zahtijeva izgovor jedinice lal i izgovor If/. Možemo u najboljem slu�aju pretpostaviti da iz­govor riječi lšarl ( .. kola ; tenk«) zahtijeva u prosjeku više energije nego izgovor riječi Išal ( .. mačka«), tj. dodatni fonem, uz pretpostavku da je sve drugo isto, zahtijeva dodatni utrošak energije.

To što pri ovakvim okolnostima lingvist od onoga što naučava teorija infor­macije (obavijesna teorija) mora upamtiti svodi se u velikoj mjeri na za­ključke zdrava razuma. Valja naznačiti i ilustrirati kako je i u kojem smislu variranje stanovitih faktora kadro izazvati variranje drugih elemenata. Te su varijable broj (fr. nombre) jedinica između kojih na nekoj točki iskaza govornik bira, vjerojatnost (fr. probabilite) pojavljivanja jedinica koja se svodi na njihovu frekvenciju ili čestoću (fr. frequence), cijena (fr. cOla)

•

Riječju cijena prevodimo francusku riječ co ut, ne trudeći se da u hrvatskom izrazimo točno značenje tOno Ito se plaća ili Ito se mora platiti :za odredenu uslugu ili odredenu robu-, a Ito bi se u nUoj kurentnoj trgovačkoj i ekonomskoj terminologiji reklo .ajena ko§tanjat. To činimo i zato Ito u francuskoj lingvističko; terminologiji ne postoji terminolo§ka opo­zicija izmedu - inače sinonima - cout i prix.

1 1 9

svake jedinice, koja osim energije što je potrebna za njezinu realizaciju sa­država ono što bi se moglo nazvati troškovima uskladištenja (fr. frais d'emma­gasinage) u memoriji, i napokon informacija ili obavijest (fr. infor­mation) koju donosi svaka jedinica.

6- 1 0. Obavijest ili infm'macija

Informaciju (obavijest) donosi sve ono što dovodi, isključujući stanovite mogućnosti, do smanjenja neizvjesnosti. Ako čujem lil a p . . . I, Ipl samo po sebi nema značenja, ali ono donosi informaciju (obavijest) u tom smislu što isključuje najrazličitije moguće iskaze, kao il a donni (IOn je dao.), il a bouge (IOn se pomaknuo.). Ako krnjemu iskazu dodam IrI Uil a pr . . . /), neizvjes­nost je opet smanjena jer su isključeni iskazi il a paye .. platio je«, il a pousse »gurnuo je4« itd., a to pokazuje da IrI nosi informaciju. Obavijest nije dakle svojstvo značenja, jer u njoj sudjeluju i takve neznačenjske jedinice kao Ipl i IrI·

J edinica informacije definira se kao količina informacije što je pruža jedna jedinica sistema koji se sastoji od dvije takve jedinice iste vjerojatnosti. Ako u nekom kontekstu mogu dolaziti samo da (fr. ou,) i ne (fr. non), i da u tom kontekstu da i ne budu podjednako vjerojatni, upotreba da ili upotreba ne daje količinu informacije koja je jednaka jedinici. Mi ovdje ne pripisujemo obavijesnu vrijednost uzastopnim fonemima u da i u ne, jer smo pretpo­stavili da su mogući samo da i ne, i da prema tome I . . . al u da i I . . . el u ne ne donose poruci ništa što ne bi bilo sadržano u Id . . . 1 i u In . . . I. Može se dogo­diti da informacija koja se donosi bude u ovom slučaju vitalna, tj . visoke kvalitete, ali gledajući kvantitativno ona je jednaka 1 ; mi mjerimo količinu a ne kvalitetu informacije.

Ako su situacija i kontekst unaprijed uvjerili slušatelja da će odgovor biti da, jasno je da će obavijest što je donosi da biti jednaka nuli, jer je on znao (ili je mislio da zna) da će ono što bude čuo biti da. Ako on od samog početka smatra da da ima više izgleda da se pojavi nego ne, informacija što je do­nosi da neće više biti jednaka nuli, ali će ona biti niža od obavijesti koju bi nosilo da da su po njegovoj procjeni izgledi između da i ne bili jednaki, tj . ona će biti niža od jedinice informacije. Drugim riječima, što više očeku­jemo stanovitu reakciju, to je dotična reakcija manje informativna. U pri­povijedanju gdje ispred svake rečenice automatski dolazi .. et pu is alors« (»i onda.), taj segment nema nikakve obavijesne vrijednosti.

Ako sada pretpostavimo da umjesto dva moguća odgovora, da i ne, imadnemo četiri odgovora koji su svi podjednako vjerojatni, kada čujemo jedan od njih, to će donijeti više informacije nego da je govornikov izbor, kao u našem prvom primjeru, bio ograničen na dva. Pretpostavimo na primjer da su mjesto da i ne dvije jedinice u ovom slučaju bile (na) desno (fr. a droite), i (na) lijevo (fr. a gauche), a da četiri odgovora što ih trenutačno razmatramo budu na sjeveru (fr. au nm'd), na istoku (fr. a l'est), na jugu (fr. au sud), na zapadu (fr. a l 'ouest). Ako se traženje mora ravnati prema očekivanom od­govoru, shvatljivo je da je odgovor poput na jug (au sud) informativniji (obavjesniji) nego (na) lijevo (a gauche) jer on traganja ograničava na če­tvrtinu obzora, dok bi ih (na) lijevo ograničilo samo na polovicu. Odgovor koji bi nam omogućio da biramo između osam jedinica kao sjever (fr. nord), sjeveroistok (fr. nord-est), istok (fr. est) itd., i opet će za polovicu smanjiti

1 20

tragačevu neizvjesnost jer će ograničiti njegov sektor od 900 na 450, pa će prema tome, u odnosu na ono što smo maloprije pretpostavili, udvostručiti informaciju. Sažeto rečeno, što su jedinice nekog sistema brojnije, to svaka od njih donosi veću količinu obavijesti. Lakše je, naravno, upamtiti i upo­trebljavati skučen sustav kao da-ne, desno-lijevo nego širi sustav poput sje­ver, sjeveroistok itd. Već u skladu s različitim potrebama zajednica i skupina, dat će se prednost skučenim slabo obavijesnim sustavima, ali koji su jeftini, ili pak sustavima s mnogobrojnim jedinicama, koji su jako informativni, ali skupi kako za korištenje tako i za uskladištenje. Zabilježit ćemo da infor­macijsko bogatstvo jednog sustava ovisi o dva obilježja koja idu ruku pod ruku : visok broj jedinica i vrijednost svake jedinice koja raste s tim brojem.

6- 1 1 . Vjerojatnost i frekvencija

U stvarnosti se događa posve rijetko da različite jedinice jednog sistema budu jednako vjerojatne u danoj situaciji ili na određenoj točki iskaza. U kakvoj posebnoj situaciji prije ćemo očekivati ne nego da ; u odnosu na stranu s koje dolazi vjetar, na nekom ćemo mjestu očekivati prije zapad nego istok, jug ili sjever. Ovo je očigledno kada se misli na kontekste koji omogućavaju širi izbor : iza segmenta il a plante un . . . (»posadio je . . . • ), u našim je klimatskim uvjetima pommier (»jabuku«) vjerojatnije nego baobab (»baobab(C) ; nakon po­četka rečenice koji tako slabo specificira kao j' ai rencontre un. . . (»susreo sam . . . «) riječ ami (»prijatelj«) ima više izgleda da se pojavi nego dinosaure (»dinosaur«). Riječi pommier »jabuka« i ami »prijatelj«, koje su ovdje mnogo vjerojatnije nego baobab i dinosaure, donose zbog toga mnogo slabiju infor­maciju.

U praksi bi bilo teško i od male koristi pokušati odrediti vjerojatnost jezičnih jedinica u danom kontekstu i u posebnoj situaciji. Zato se zadovoljavamo time da odredimo vjerojatnost svake jedinice u ukupnosti različitih kon­teksta gdje ona dolazi, tj . da izračunamo njezinu relativnu frekvenciju u jeziku ili u jezičnoj upotrebi koju proračunavamo. Ako u skupu tekstova, koje smo izabrali kao potpuno reprezentativne, tisuću puta nađemo riječ ami »prijatelj. a jedanput riječ dinosaure, reći ćemo, naravno, da je ami ti­suću puta češće nego dinosaure. Zaključit ćemo da neka jedinica (riječ, mo­nem, fonem) donosi to manje informacije što se češće pojavljuje.

6-12. Frekvencija i cijena

Ako je vjerojatno nemoguće apsolutno točno odrediti srednju energiju po­trebnu za proizvodnju takve i takve jezične jedinice, vrijedno je vidjeti u kojem se smislu i kojim ritmom mijenja utrošak energije dok se mijenja informacija. Najprije jednu jedinicu prve artikulacije, u praksi neku riječ kao dinosaure, možemo zamisliti kao nerazloživu cjelinu. Ako je gledamo pod ovim kutom, primjećujemo da ovdje imamo posla s luksuznom jedini­com koju pamćenje mora uskladištiti jednako onako kao i čestu riječ poput ami, a njezina je upotreba neizmjerno ograničenija. Ako pretpostavimo da je memorijski napor za obje riječi jednak a da omjer izmedu njihovih frekvencija bude l naprama l 000, svaka upotreba riječi dinosaure zahtijevat će isti napor kao tisuću uporaba riječi ami. Ne treba ni reći da se ovdje uopće

1 21

ne radi o točnim omjerima, nego o jednostavnoj orijentaciji. To automatski, kao što smo vidjeli, nalazi kompenzaciju u velikoj informaciji riječi dino­saure koja je u izravnom odnosu s njezinom rijetkošću. Ali ne treba zaboraviti da pamćenje može odgovoriti zaboravom ako se ne plaćaju troškovi uskla­dištenja.

Ako sada riječ promatramo kao označitelj sastavljen od uzastopnih fonerna, može se dopustiti da njezina cijena ovisi o broju fonema od kojih se ona sastoji : fdinozor/ sa 7 fonema skuplji je nego fami/ sa tri fonerna.

Pri ovakvim se okolnostima očekuje da česte riječi budu u prosjeku kraće od riječi koje su rjeđe, a upravo se to da i statistički potvrditi. Odnosom između sedam fonema u dinosaw·e prema tri u ami dobro se ilustrira odnos između frekvencije riječi i mase njezina oblika. Naravno, odnos 7 naprama 3 nešto je sasvim drugo nego obrat odnosa 1 000 naprama 1 , koji smo mi, bez ikakve sumnje dosta nasumce, postavili kao onaj kojim se označava frekvencija dviju riječi koje se uspoređuju. Ovi bi odnosi bili istoga reda jedino onda kada bi jezik raspolagao samo jednim fonemom koji bi stajao u opoziciji jedino prema svojoj odsutnosti. U tom bismo slučaju nalazili samo jednu riječ s fonemom a, samo jednu riječ sa dva fonerna aa, i tako dalje. U stvari, svaki normalan jezik raspolaže s nekoliko desetaka fonerna među kojima se bira najprije prvi fonem riječi, zatim drugi, i tako dalje.

Da bismo stvari pojednostavnili, pretpOstavimo da svih 36 fonema jednog jezika mogu dolaziti u bilo kojem položaju, tj . da svi inventari razlikovnih jedinica budu identični. U takvu bismo jeziku mogli imati 36 riječi od jed­nog fonema, 36 x 36 = l 296 riječi od dva fonema, 36 x 36 x 36 ( = = 363) = 46 656 riječi od tri fonema, 36 x 36 x 36 X 36 ( = 364) = = 1 679 6 1 6 riječi od četiri fonema, tj . dovoljno da bi se zadovoljili i oni s najvećim Zahtjevima. J ezična je zbilja drugačija ; izbor na svakoj točki go­vornog lanca ne vrši se između 36 fonerna jezika, nego se bira samo između dijela ove brojke, na primjer između vokalskih fonema uz isključenje konso­nantskih fonema i obratno. S druge strane treba voditi računa o nužnoj redundanciji svih poruka, a to znači da će neki jezik imati riječi od četiri i više fonema, a da nikada ne iskoristi sve moguće kombinacije od tri fonerna. Sada si ipak možemo objasniti da nerazmjeru od l prema l 000 u frekven­ciji može odgovarati nerazmjer od 7 prema 3 u broju uzastopnih fonema, jer ništa u fonološkoj strukturi francuskoga ne bi jeziku moglo smetati da za riječi s frekvencijom nižom od frekvencije riječi dinos aure imadne oblik s manje od šest fonerna.

6- 1 3. Labavost odnosa izmedu frekvencije i cijene

Ono što od svega ovoga valja upamtiti da bismo shvatili jezičnu dinamiku svodi se na ove konstatacije : postoji konstantan i obrnuto proporcionalan odnos između frekvencije jedne jedinice i informacije koju ona donosi, tj ., u stanovitom smislu, njezine efikasnosti ; nastoji se uspostaviti konstantan i obrnuto proporcionalan odnos između frekvencije jedne jedinice i njezine cijene, tj . energije koja se mora utrošiti za svako korištenje tom jedinicom. Potkrepu ovim dvjema konstatacijama nalazimo u tome što svaka izmjena frekvencije jedne jedinice dovodi do promjene njezine efikasnosti i omogu­ćava da se predvidi izmjena njezina oblika. Ovo posljednje moguće je samo

1 22

dugoročno jer stvarne okolnosti u kojima jezici funkcioniraju nastoje za­kočiti evoluciju.

6-14. Frekvencija i oblik u leksiku

Frekvencija neke jezične jedinice može se povećati pod izravnim pritiskom potreba društva. To naročito vrijedi za jedinice koje se zovu leksičkima, ali se jednako tako može primije"niti i na gramatičke moneme : radiofonijske emisije vrlo mnogo upotrebljavaju funkcional depuis (»iz«) (»On nous com­munique depuis Londres . . .• »Iz Londona nam javljaju . . . «) a to je moralo pro­mijeniti frekvenciju ove jedinice u općem govoru. U drugim slučajevima povećanje frekvencije neke jedinice stoji u vezi s razvojem strukture koja vrlo često, vidjeli smo, odražava unutrašnju predodređenost koja se samo vrlo izdaleka vezuje uz društvene pojave. Bit će onda dovoljno da lingvist naznači na koji način povećanje frekvencije proistječe iz neke općenitije j ezične pojave.

Kada se frekvencija jedne jedinice povećava, njezin se oblik nastoji smanjiti. To podjednako vrijedi za minimalnu kao i za opsežniju jedinicu, za razli­kovnu kao i za značenjsku jedinicu, jer nije nužno da neka jedinica sudje­luje u značenju da bi donosila obavijest.

Kraćenje leksičkih oblika kojima raste frekvencija dobro je potvrđeno. Kada je u Parizu trebalo prokopati podzemne putove za javni gradski prijevoz, govorilo se o izgradnji »chemin de fer metropolitain« (»željeznica glavnog grada.), a ta oznaka sadržava četiri monerna i osamnaest uzastopnih fonerna. Danas, kada je za više milijuna Parižana ovo prijevozno sredstvo postalo zbilja dva puta na dan, ono se gotovo općenito označava s pomoću jednog jedinog monerna od pet fonema metro (»metro«). Ovaj primjer ilustrira dva postupka kraćenja što ih treba razlikovati : najprije skraćivanje odbaciva­njem nespecifičnih elemenata (ovdje chemin de fer »željeznica«), čime se dobiva metropolitain [dosI. »prijestolnička.] ; s druge strane rezanje u živo, nakon čega preostaje samo odrezani komadić metro koji prije nije bio zna­čenjski. U historijskoj lingvistici i tradicionalnoj etimologiji dobro je po­tvrđena samo prva metoda. Riječ kao što je armensko kogi »maslac«, koja po svom obliku doslovno znači »od krave, kravlji«, po svemu je sudeći spe­cifični ostatak neke sintagme poput »masnoća od krave, kravlja masnoća«. Drugi je postupak jedino sredstvo u današnjim kulturnim jezicima gdje se novi izumi označavaju s pomoću dosta dugih učenih termina. U klasičnim jezicima iz kojih se preuzimaju njihovi elementi ove riječi imaju deskrip­tivnu vrijednost i mogu se razlagati na sastavne dijelove; ali za prosječnog govornika, koji će ravnotežu između frekvencije i cijene moći uspostaviti samo ako potkresuj e bez obzira na etimologiju koju i ne poznaje, ove su riječi monolitne i ne dopuštaju analizu. Kraćenja s pomoću takvih odsije­canja (metro) ili sigliranjem (S N e F za Societe Nationale des Chemi1'ls de Fer »Nacionalno željezničko društvo«) protiv kojih se bune jezični čistunci, u francuskom, možda više nego igdje drugdje u današnjoj Evropi, potječu otuda što se leksička ekspanzija ostvaruje najčešće s pomoću posuđenih elemenata. Ona proizlaze iz neminovne potrebe da se oblik svede na opseg koji odgovara njegovoj frekvenciji, tj., u stvari, njegovu informacijskom sadržaju.

1 23

Ravnoteža izmedu čestoće i cijene može se uspostaviti isto tako i zamje­njivanjem neke duge riječi kraćom riječi, na primjer patron .. gazda« ili con­tremaitre "poslovođa, majstor« s pomoću singe [dost. .. majmun«]. Osoba koja nosi ime sa više od dva sloga ima više izgleda, ako sve drugo ostaje isto, da dobije nadimak. U ovom procesu, osim potrebe za informacijskom ravno­težom, sudjeluju, nesumnjivo, i drugi faktori, ali ti drugi faktori nisu nužno bitni.

6- 1 5. Frekvencija i oblik u gramatici

Povijest završetka -s za nominativ singulara u indoevropskim jezicima i ono što se može odgonetnuti o njegovoj prethistoriji, dobro ilustriraju ana­logne odnose u slučaju jednog elementa koji izmiče izravnom pritisku po­treba društva. Može se pretpostaviti da je ovaj nastavak bio svojstven svim imenima što su označavala bića koja su se mogla predočiti kao vršioci radnje (fr. agents), a to su ona imena što ih kasnije predstavljaju imenice muškog i imenice ženskog roda. Ovaj nastavak, za koji nije bilo nikakva razloga da se upotrebljava s oznakama predmeta koji se shvaćaju i prikazuju kao oni koji trpe radnju, bio je nužno nastavak ergativnog padeža koji je označavao onoga po kome se radnja vrši. To

' nije bio nominativ, tj. u biti padež izvan

gramatičkog konteksta poput vokativa, to nije bio padež koji se upotrebljava zato .. da se netko imenuje«, da se prikaže ili označi kao .. subjekt« onoga što će se reći. Ergativni je padež označivač (indikator) funkcije. Nominativ to baš i nije, jer se iskaz raspoređuje na neki način u odnosu na tako okarak­terizirano ime. Evolucija strukture indoevropskoga dovela je do toga da taj stari ergativ igra ulogu nominativa. Ali je taj padež gotovo nužno dolazio u svakoj rečenici. Izvan rečenice on se upotrebljavao zajedno s vokativom koji se u velikoj mjeri s njim poistovjetio. On je dakle imao izvanrednu frek­venciju koja je išla pod ruku s njegovim pomanjkanjem funkcionalne spe­cifičnosti. Oblik poput latinskoga orator "govornik«, gdje je nominativ isto­vjetan s korijenskom osnovom (s radikalom), predstavljao je ideal koji se gotovo posvuda na ovaj ili na onaj način nametnuo. No bila su potrebna tisućljeća da bi se razni jezici koji su u nominativu eliminirali -s našli svaki za sebe u situaciji kada su govorni subjekti mogli birati između dva pravilna oblika - jedan sa -s, drugi bez -s - i da radije izaberu drugi : u francuskom se moralo čekati na nestanak deklinacije kojim je potvrđena pobjeda kosog padeža (fr. eas oblique) bez -s u singularu.

6- 1 6. Frekvencija i oblik u jonologiji

Sporost kojom se mijenja jezična ravnoteža u slučaju gramatičkih oblika i, kao što ćemo to vidjeti, u slučaju fonoloških jedinica, objašnjava se upravo njihovom velikom frekvencijom. Dijete koje uči svoj jezik vrlo brzo usvoji osobine što ih takav jezik ima, a težnja za uspostavljanjem ravnoteže između frekvencije i cijene može u svim ovim slučajevima djelovati samo zbog po­sebnih utjecaja okolnosti. Dosta je rašireno glasovno obilježje koje svoju frekvenciju može znatno povećati. Radi se o konsonantskoj geminaciji, glasovnom obilježju po kojemu se la-dedans !ladda! .. ondje unutra« razli­kuje od la dent !lada! .. zub.. U okviru stanovitog tipa jezične strukture, go-

124

vornici u nekim riječima nastoje jednostavni suglasnik zamijenlt1 gemtm­ranim suglasnikom : tal. tutto »sav« ima InI nasuprot jednostavnom Itl u lat. tolUS; eng. i njem. all, s istim značenjem, dolazi od oblika sa I-ll-I koji je paralelan obliku s jednostavnim 1-1-1 zabilježenim u almighty »svemoguć«. U jeziku koji ne poznaje ovu pojavu, geminate su konsonantske skupine poput drugih konsonantskih skupina : geminata I-n-I u fr. nettete Inenel »jasnoća« nema drugačiji status nego skupina I-kt-I u becqueter Ibektel »kljucati(C, i njihova je frekvencija istoga reda. Ona je dosta niska da bi I-n-I i I-kt-I do­nosile mnogo višu informaciju od jednostavnog I-t-/ : ako čujem lil at . . . I, morat ću pogađati između četrdesetak francuskih glagola; ako čujem lil akt . . . 1, moja će neizvjesnost u svakodnevnom životu biti ograničena na dva oblika act . . . ive (il active »on pospješuje, pokreće(C) i act . . . ualise (il actualise Alon aktualizira«). Dodatna energija što je zahtijeva pripajanje I-k-I uz I-t-I zacijelo se isplati, a to isto vrijedi za dodatnu energiju koju zahtijeva I-n-I mjesto I-t-I. Ali u jeziku gdje geminate pokazuju tendenciju da budu isto onoliko česte kao i odgovarajući jednostavni suglasnici, informacija koju donosi I-n-I teži tome da bude identična informaciji koju donosi I-t-I, pa će govorni subjekti biti sve više i više ponukani da smanje energiju potrebnu za artikulaciju I-n-I kako bi ona odgovarala svojoj obavijesnoj moći. Među­tim, budući da bi poistovjećivanje I-n-I i I-t-I dovelo do nepodnošljivih brkanja, opozicija se održava. Ali I-t-I popušta pred I-n-I, koji se nastoji pojednostavniti, pa ovisno o konfiguraciji sistema prelazi u I-d-I (isp. lat. seutum .. štit« > šp. escudo) ili u 1-0-1 (staroirski brathir .. brat« sa 1-0-1, na­prama inicijalnom t- koji je sačuvan u tri .. tri«). Ondje gdje sistem ne pruža nikakvih izlaza, opozicija će se stoljećima moći održati u prvobitnom obliku : u španjolskom -rr-, čija je frekvencija istoga reda kao i frekvencija -r-, čuva mnogo energičniji izgovor.

6-17. Djelotvornost u danom kontekstu

Govornik se malo brine o općoj frekvenciji jedinica koje· upotrebljava, ali

ga sigurno zanima njihova djelotvornost (dakle i njihova frekvencija) u da­nom kontekstu i u posebnoj situaciji. Tako nije rijetkost da naziv koji obično označava jedan od elemenata iskustva koje treba priopćiti imadne, u sta­novitom kontekstu i u stanovitoj situaciji, izvanrednu frekvenciju. Govor­nika vodi njegovo iskustvo u svojstvu slušatelja i on zna da oni koji ga budu čuli neće tada iz upotrebe toga naziva izvući nikakvu informaciju. Ako želi da dotični element ne prođe nezamijećen, morat će naći neko sredstvo da se na toj točki njegova govora (fr. discours) poveća informacija, tj . , drugim riječima, morat će pobuditi pažnju svojih slušatelja. Toliko često čujemo gdje se govori o .. uvaženom ekonomistu(C (fr. economiste distingue) da taj atribut, u ovom kontekstu, praktički nema vrijednosti. Ipak ima više načina da segmentu iskaza o kojem je riječ dadne više specifičnosti, tj . više infor­macijske vrijednosti. Može se dodati jedan determinant ili više uzastopnih determinanata : ekonomist će tada biti vrlo uvaženi (fr. tres distingui) ili osobito uvaženi (fr. tout partieulierement distingue). Oblik slaba obavijesnog sadržaja može se zamijeniti nekim drugim oblikom analogna značenja, ali koji je manje očekivan u ovom kontekstu : govorit će se, na primjer, o eko­nomistu od klase (fr. economiste de classe). Napokon, termin slabe informacije može se izgovoriti na takav poseban način koji privlači slušateljevu pažnju, na primjer tako da odvajamo slogove : u-va-že-ni ekonomist (fr. un econo-

1 25

miste dis-tin-gue), ili pak tako da posebno ističemo ovaj naziv ili jedan od njegovih determinanata : VRLO U'lJaženi ekonomist (fr. un economisre TRES distinglle). Ovi se postupci mogu, u stvari, upotrebljavati i zajedno, a to je češće i zato što je svaki od ovih postupaka izložen brzom trošenju. Zaista je dosta često da kakav atribut ili tako dodana emfaza postanu toliko uobi­čajeni da je njihova odsutnost manje očekivana nego njihova prisutnost : u mnogim će slučajevima biti uvjerljivije ako se govori jednostavno o »us­pjehucc (fr. »un succes$) nego o »ludom uspjehu(4 (fr. »un succes fou«). Postu­pak različitih pojačavanja vrlo je jednostavan : sretno otkriće, nova riječ, neočekivan obrat, pokazuje se efikasnim upravo zbog svoje novine. Ljudi će ga dakle oponašati, ali što se više bude upotrebljavao, manje će uspije­vati pobuđivati pažnju slušatelja. Trebat će dakle naći nešto drugo, drugu riječ, drugi obrat, koji će i sam, ako gledamo dugoročno, biti istisnut od neke inovacije. Cini se da takva ljudska institucija kao što je moda proizlazi iz analogne uvjetovanosti : radi se u krajnjoj liniji o tome da se s pomoću odjevnih novina privuče pažnja drugog spola, a one postižu svoj cilj samo dotle dok ostaju novine.

6- 1 8. Informacija i književno djelo

Iako manje podložno promjeni jer se manje lako oponaša, a zbog toga i ma­nje lako devalvira, ponašanje pisca i osobito pjesnika ipak se može uspore­diti s ponašanjem leksičkog novatora. Riječ je ovdje o tome da se zaokupi čitateljeva pažnja, a to će se postići tako da se pruži dovoljna količina infor­macije. Autor će se moći zadovoljiti time da najizravnijim izrazima pri­kaže stvarne ili imaginarne događaje koji su dovoljno izuzetni da bi obavi­jesna zgusnutost pripovijedanja zadržala pažnju. Obavijesni sadržaj svoga teksta on će moći povećati i točno ga odmjeriti također i s pomoću origi­nalnog izbora jezičnih jedinica. To će ga osloboditi potrebe da se stalno daje u potragu za neočekivanim u peripetijama pripovijedanja. Važno je u ovom slučaju da se ne prekorači stanovita gustoća obavijesti koja će, naravno, ovisiti o inteligenciji i o kulturi publike čije odobravanje pisac traži. Riječ je o tome da se prirodna i nužna redundancija ne smanjuje preko one točke na kojoj se počinje osjećati napor što ga od čitatelja zahtijeva razumijevanje teksta. Sklonost sažetosti, tj . povećanju obavijesne zgusnutosti, česta je kod pjesnika, manja, naravno, kod autora epskih spjevova u više pjevanja nego kod pisaca soneta. Na jednoj je strani homerovski epitet koji je tipi­čan primjer redundantne upotrebe jezika, na drugoj strani neočekivano povezivanje dviju riječi kada svaka od njih donosi svu svoju poruku, jer prva nije omogućavala da se predvidi druga. Opasnost se u ovom slučaju krije u nepovezanosti. Nasuprot izrazu plavo more (fr. mer bleue), koji je redundantan, mogli bismo imati intelektualno more (fr. mer intellectuelle) gdje je pridjev toliko neočekivan da je prva reakcija sumnja u to da se radi o zbiljskoj poruci. Previše obavijesti u kakvu ograničenom iskazu dovodi do nejasnoće. U pogledu ekonomičnosti idealan bi bio onaj jezik gdje bi sve riječi, svi fonemi mogli ulaziti u kombinaciju sa svima ostalima i svaki put ostvarivati neku poruku. Naš svakodnevni govor daleko je od toga. Jezik »hermetičkog4C pjesnika teži prema ovom idealu.

126

6- 1 9 . • Afektivni jezik«

Procesi obnavljanja jezičnih sredstava često su se promatrali kao nešto što se nalazi na rubu normalnog funkcioniranja jezika. Neki su u tome čak htjeli vidjeti očitovanje afektivnog jezika koji bi bio različit od gramatičkog je­zika. Kadšto se u stvari radi o pojedinačnim reakcijama govornika, ali se one ne udaljavaju od onoga što se može očekivati u okviru strukture jezika. J edno je od obilježja te strukture frekvencija neke jedinice, iz koje proizlazi njezin obavijesni sadržaj, tj . njezina korisnost za govornika u takvoj i takvoj prilici. Ali je upravo to točka na kojoj je njezina nestabilnost možda najoči­tija, točka na kojoj temperament i različite potrebe svakog govornika mogu u stanovitoj mjeri utjecati na razvoj jezika. Nećemo ipak zaboraviti da se neka inovacija mora prilagoditi tom skupu jezičnih navika koji mi označa­vamo kao strukturu, ili se u nj uklopiti, da bi bila prihvaćena.

6-20. Stapanje

Događa se da se frekvencija neke sintagme poveća a da ne bude moguće, s pomoću skraćivanja ili s pomoću odsijecanja, njezin oblik prilagoditi nje­zinoj novoj vjerojatnosti. Cesto je tome razlog to što je specifičnost sastavnih elemenata previše slaba da bi se išta od cjeline moglo ispustiti : u chemin de fer mitropolitain može se bez poteškoće ispustiti chemin de fer budući da je specifičnost elementa mitropolitain dovoljna, ali se u bonhomme »dobričina ; čiča. ne bi moglo ispustiti -homme a da se pojmu »bonhomme. ne oduzme svaki formalni oslonac koji je moguće identificirati. Ali ako pri tom pove­ćanje frekvencije ne dovede do smanjivanja »cijene koštanja<c, ono zbog toga neće manje neminovno dovesti do smanjenja specifičnosti koja postaje jed­naka specifičnosti jednostavnih monema identične frekvencije. To će go­vornike navesti da, s formalnog gledišta, postupaju sa sintagmom kao sa sintemom, tj . kao da je nerastavljiva. U francuskom je bon marchi »jeftin(' približni ekvivalent jedinstvenih monema eng. cheap, njem. billig, šp. ba­rrato ; zato se jaVlja težnja da se sintagma stopi pa da se kaže plus bon mal'chi umjesto meilleur marchi »jeftiniji •. Frekvencija izraza fa a I'air »to izgleda(', il a I' air »on izgleda., elle a l' air »ona izgleda<c, tu as l' air »ti izgledaš. dovodi do Stapanja (fr. figement) sintagme /a l eri ; pridjev koji dolazi iza ovog iz­raza više se ne slaže s air (»izgled«) nego sa subjektom, elle a l'ail' gem ille (»ona izgleda ljupko.), a od djece se čak čuje fa m'alairait bon za fa m'avait I'air bon (»to mi je izgledalo dobro.).

Ova je pojava, na semantičkom planu, paralelna s onom pojavom na gla­sovnom planu koja dovodi do slabljenja i pojednostavnjivanja geminata kada one postanu jednako česte kao i odgovarajući jednostavni konsonanti. Njezino ćemo opće načelo sažeto izraziti ako kažemo da će ono što ima frek­venciju pa prema tome i specifičnost jednog jedinog monerna pokazivati težnju da bude tretirano kao jedan jedini monem.

Stapanje igra značajnu ulogu u jezičnom razvoju. Futur zapadnoromanskih jezika potječe od stapanja sintagme sastavljene od infinitiva i konjugiranih oblika glagola »imatite. Skandinavski pasiv (danski at sige .»reći., at siges »biti rečen.) potječe od stapanja glagolske osnove i povratne zamjenice sik »sebe. ( > -s). U pučkom francuskom zamjenica sa službom subjekta pokazuje

1 27

težnju da se stopi s glagolom: mon pere il a dit »moj otac je rekao« [dosI. »moj otac on je rekao(C].

6-21. Frekvencija i analogijske promjene

Kada se frekvencija jedne jedinice smanjuje, njezin se informacijski sadržaj automatski povećava, ali se njezin oblik ne mijenja nužno: danas se o kolo­vratima, fr. rouet /rue/, govori mnogo manje nego prije dvjesta godina, ali ova riječ ima u francuskom još uvijek tri fonerna, tj. cijenu koja je primje­renija njezinoj nekadašnjoj frekvenciji. Trebalo bi da nastane homonimijski konflikt, tj. morala bi se pojaviti neka druga riječ /rue/, da bi to dovelo do nastanka podrobnije oznake kao rouet a filer (»kolovrat za predenje«).

Smanjivanje frekvencije nema zato manje značajan utjecaj na oblik i na sud­binu značenjskih jedinica. Dijete koje počinje učiti govoriti nauči služiti se segmentima iskaza, čak i čitavim iskazima, prije nego postane kadro u dru­gim kontekstima upotrebljavati različite moneme od kojih se oni sastoje. Djetetu, drugim riječima, preostaje da sve mogućnosti prve artikulacije otkrije uspoređujući, uglavnom nesvjesno, iskaze koji se razlikuju samo po jednom monemu. Neko će se dijete dakle služiti formulom poput # faut qu'il fasse ... (»treba da on učini.. .• ) prije nego otkrije da je fasse (konjunktiv) »da učini. prema fait (indikativ) »čini« isto ono što je soit »da bude« prema est »je« i što je il mange u z'l faut qu'il mange (»treba da on jede.) prema il mange u je vois qu'il mange (»ja vidim da on jede«). Kada osjeti paralelizam ovih odnosa, ono će ove dvije kategorije, infinitiv i konjunktiv, dovesti u opozi­ciju. Može se reći da će ono tada' znati svoj jezik, a to pretpostavlja da će, poput odraslih, moći tvoriti konjunktiv od glagola za koji nikad nije čulo što drugo nego indikativ. Ova mogućnost da se postupa po analogiji imat će za posljedicu da dijete više neće robovati tradiciji; ono će od sada 'manje rado oponašati »nepravilne<c oblike, tj. u biti varijante označitelja za koje glasovni kontekst ne omogućava da ih predvidimo. Cini se da dijete do ovog stadija stiže obično oko četvrte ili pete godine. U društvu gdje se o djetetu ne brine škola, jezično je učenje tada praktički završeno, a leksički elementi koji se od sada pa dalje stječu, uklapaju se u razrede koji već postoje. Ako kakav promjenljivi označitelj poput il va »on ide« - nous allons .. mi idemo«, il fait »on čini« - il fasse »(da) on čini« ima toliku frekvenciju da je dijete prije pete godine imalo vremena da se dovoljno dobro nauči njime služiti a da kasnije ne bi došlo u napast da ga .. regularizira«, tradicionalni će se oblici i dalje održati. Ali ako se frekvencija ovih oblika smanjuje, oni će biti 'izlo­ženi uniformiranju generalizacijom jedne od varijanata.

Važnost analogijskih promjena ovoga tipa u razvoju jezika odavno je priz­nata. Lingvisti jednog stanovitog razdoblja vidjeli su u tome protutežu fo­netskim promjenama i jedino sredstvo kojim jezici raspolažu protiv dege­neriranja koje stalno na njih vreba. U jezičnim zajednicama koje su uz tra­diciju vezane onoliko kao francuska jezična zajednica, svođenje varijanata označitelja na jedinstvene oblike jedva se tolerira. Za one koji se kolebaju u pogledu oblika što ga treba dati različitim osnovama takva tradicionalnog glagola kao što je resoudre »riješiti., jedini je izlaz stvoriti ekvivalent s jed­nom jedinom osnovom kao solutionner. Ali kada to čine, oni se i opet izlažu gnjevu konzervativaca. Za neki se jezik može reći da je onoliko težak koliko je dugih godina školovanja potrebno prije nego se domorodac njime uz-

128

mogne služiti na opće zadovoljstvo. U ovom smislu francuski je možda najteži jezik na svijetu.

6-22. Posljedice nekih jonetskih razvoja

Može se dogoditi da nerazmjer između oblika i frekvencije nastane zbog fonetskih razvoja koji idu za tim da skrate dužinu riječi i broj njihovih raz­likovnih obilježja. Ovakve evolucije mogu dovesti do nekoliko homonima, ali su one prije svega uzroko� smanjivanja potrebne redundancije, a to ima za posljedicu da se umjesto tradicionalnih, od sada skraćenih oblika, sada radije upotrebljavaju sinonimi većeg fonetskog opsega. Četirrna fone­mima latinske osnove auri-s »uho« odgovaraju četiri fonerna njezina fran­cuskog ekvivalenta orez'lle lorejI, ali ovaj potječe od sinonima C»deminutiva«) aun'cula koji je fonetsko trošenje podnosio bolje od jednostavnog oblika.

IV. Kvalit�ta jedinica

6-23. Pritisci u lancu i u sz'stemu

Ima značajnih prednosti ako se jezične činjenice svedu na kvantitativne podatke, kao što smo mi to učinili u onome što je prethodilo. Ali se ne bi smjelo zaboraviti da je kvaliteta jedinica o kojima je riječ bitan element ko­jime je uvjetovan tok razvoja. Jednaka frekvencija geminata i jednostavnih konsonanata samo je jedan od faktora koji mogu pokrenuti pojednostavnji­vanje geminata; da bi se pojednostavnjenje doista moglo provesti, mora biti moguće da se ono ostvari tako da ne dođe do brkanja fonerna, a to u biti ovisi o glasovnoj prirodi jedinica pojedinih sistema. Da bi se shvatio smjer jezičnog razvoja, ne treba zaboraviti da su glasovna realizacija ili se­mantički sadržaj svake jedinice iskaza - bila to razlikovna ili značenjska jedinica, fonem ili monem - podvrgnuti dvostrukom pritisku: s jedne strane pritisku njezinih susjeda u govornom lancu; s druge strane pritisku jedinica koje s njom zajedno tvore sustav, tj. koje bi mogle bile doći na is­tom mjestu, a koje je trebalo odbaciti da bi se reklo ono što se htjelo reći. Ovi su pritisci u jednom slučaju fonički, a u drugom semantički, ali su ure­đeni prema sličnim shemama. Uzmimo riječi j'ote »(ja) skidam«; svaki put kad ih neki govornik izgovori, na svakom od tri fonema o kojima je riječ lž 6 tl izvodi se čitava igra privlačenja i diferencijacijskih pritisaka: arti-, kulacija fonema lžl nastoji se prilagoditi artikulaciji 'iduć�ga l6/; usne se, na primjer, zaobljuju više nego da iza lžl dolaze [il ili [el; ar�ulacija fo­nema 161 isto se tako nastoji prilagoditi artikulaciji svojih suSjeda, ,i tako dalje. Upravo su ova privlačenja simbolizirana horizontalnim strelicama na, shematski m grafičkim prikazima koji slijede. Osim toga, ,artikulaciju fonerna ' lžl kontroliraju i artikulacije drugih fonema istoga sustava od kojih ori mora ostati različit da bi se osigurala identifikacija monema : ori mora, biti izraZito zvučan da se ne pomiješa sa lš/; on mora biti izrazito 'šuštav da se ne'bi čuo kao Izl. Jednako se tako 161 mora artikulirati straga da se ne pOmiješa sa loel, i tako dalje. Vertikalne ili kose dvosmjerne ,obratne strelice na she�atskim

1 29

mtfičkim prikazima koji slijede simboliziraju upravo ove diferencijacijske pritiske:

I§I

t 1_6,

t Izl

16e/

. t 1-6.-t

/" /0/ luI

IdI

t 16-t

/\ Ipl iki

Uzmimo sada iskaz I'enfant 8te ses chaussures (»dijete skida, izuva (svoje) cipele«), gdje ćemo, da bismo pojednostavnili analizu, pretpostaviti da l'enfant (»dijete«) i ses chaussures (»(svoje) cipele«) predstavljaju svaki samo jednu jedinicu. Stvarno značenje jedinice I' enfant .dijete« ograničeno je znače­njem konteksta koji na primjer precizira da je ono u dobi da zna izuti cipele; Ole (.skida«) u ovom okruženju označava radnju koja je vrlo različita od one na koju se ista riječ odnosi u la quinine 8te la fievre (.kinin skida groznicu«); dolazi do uzajamnog semantičkog privlačenja monerna istoga iskaza, a na to upućuju horizontalne strelice shematskoga grafičkog prikaza. S druge strane, značenje segmenta enfant »dijete« kontrolirano je time što u francuskom po­stoje riječi koje ograničavaju njegovu' sferu uporabe a njih je, svjesno ili nesvjesno, trebalo odbaciti da bi se reklo ono što se imalo reći. Jednako je tako s 8te i sa ses chaussures. U shematskim grafičkim prikazima koji slijede ovu kontrolu obilježavaju dvosmjerne obratne strelice:

le pire (otac)

t It.nf.nt .-. 61. s.s ch.uuur.s (dijete) (skida (svoje) Cipele)

f /e petit

(mali)

met (stavlja)

t I'.nf.nl 4- 61 ......... sn ch.us.ures (dijete) (skida) «svoje) cipele)

1\ clre use

(IdU) (dere)

son chapeau «syoj) ieilr)

t I'.nf.nl 6te....- s.s ch.ussur ••

(dijete skIda) «sYoje) cipele)

6-24. Ravnoteža izmedu dvaju tipova pritiska

� /e couverc/e

(poklopac)

Ono što srno izložili u prethodnom odjeljku mogli bismo sažeto izraziti ako kažemo da se svaka jedinica istodobno nastoji izjednačiti sa svojim kontek-

130

stom u govornom lancu i diferencirati se od svojih susjeda u sistemu. Upravo potreba da se očuva identitet monema i fonerna u odnosu na one među ko­jima ih biramo kada govorimo, ograničava u biti polje varijacija što ih uz­rokuju susjedni elementi u govoru: Itl, koji se izgovara bez treperenja glas­nica, mogao bi težiti tome da se ozvuči kada dolazi između dva vokala koji se po svojoj prirodi realiziraju s pomoću takvih treperenja; njega u tome spre­čava to što je u sustavu prisutan i IdI koji se od Itl bitno razlikuje upravo po svojim glasničkim vibracijama: latal mora ostati različito od ladal. No ako jezik ne pravi razliku između zvučnih i bezvučnih i ne poznaje fonem IdI, fonemu Itl ništa neće smetati da se pod pritiskom susjednih vokala ozvuči u IdI jer će se [ada] uvijek iden.tificirati kao latal. Nećemo ipak zaboraviti da potreba za očuvanjem kontrasta u lancu isto tako ograničava polje jedna­čenja s kontekstom: u jeziku gdje se Itl među vokalima ozvučava u IdI, to će se događati samo unutar monerna ili unutar riječi, dok će se slijed I ... a

ta ... 1 prije izgovarati [ ... a ta ... ] nego [ ... a da ... ].

Na svakoj se točki govornog lanca može dakle utvrditi djelovanje različitih napetosti (tenzija) među kojima se uspostavlja ravnoteža. Struktura bi se dakle imobilizirala kada promjenljive potrebe komunikacije ne bi stalno modificirale pritiske unutar sistema. Ravnoteža se nikada neće postići jed­nom zauvijek, a samo funkcioniranje jezika poticat će njegov neprestani razvoj.

V. Dinamika fonoloikih sustava

6-25. Izvori nestabilnosti tl fonoloIkom sustavu

Budući da su elementima neravnoteže uzrokom, u krajnjoj liniji, promjen­ljive potrebe govornika nekog jezika, lako si možemo predočiti na koji se način to odnosi na sustave značenjskih jedinica: stalno se javljaju nove je­dinice, a i njihova jednostavna prisutnost mijenja napetosti unutar sistema u kojima oni dolaze. Ali manje neposredno možemo primijetiti kako se u fonematske sustave uvode inovacije koje će dovesti do traženja nove ravno­teže. Ovdje gore smo nesumnjivo vidjeli da potrebe informacije mogu do­vesti do povećanja frekvencije geminata zahvaljujući kojoj se sustavi fonema temeljito reorganiziraju. Ali se u fonološkim sustavima potrebe komunika­cije odražavaju vjerojatno najizravnije preko takvih prozodijskih pojava kao što je akcent. Napokon, nikada ne treba zaboraviti na to da jezici utječu jedni na druge i na to da se fonemi ili prozodijska obilježja mogu posuđivati. Međutim, podrobnije proučavanje ne zaslužuje toliko mreža putova kojima se izvanjski pokretači neravnoteže uvlače u fonološke sustave, koliko ono što se događa u samim sustavima kada je do neravnoteže već jednom došlo.

1 31

6-26. Maksimalna diferencijacija

Od razlikovnih elemenata jednog jezika može se očekivati upravo to da se jedni s drugima ne miješaju. Može se dakle pretpostaviti da će se oni jedni od drugih nastojati razlikovati onoliko koliko to dopuštaju organi koji sudje­luju pri njihovu izgovoru: ako neki jezik ima samo tri vokala, očekujemo da će se, izvan konteksta, oni realizirati kao [i], [u] i [a], to jest kao naj­različitiji vokali koje govorni organi mogu prirodno proizvesti. Jednako tako svi jezici na sintagmatskom planu daju prednost najbolje obilježenim kon­trastima, tj. sljedovima okluziv + vokal. Ako neki fonem nije slučajno onoliko različit od svojih susjeda u sistemu koliko to dopuštaju govorni or­gani, možemo očekivati da će se artikulacija fonema mijenjati dotle dok se ne uspostavi maksimalna diferencijacija. Fonemi koji se realiziraju u istoj artikulacijskoj zoni težit će, općenito uzevši, tome da se jedni od drugih jednako razlikuju. Reći ćemo - da upotrijebimo prostornu metaforu -da će se jedan sustav razvijati dotle dok ne bude uspostavljena ekvidistan­cija među fonemima (fr. equidistance entre les phonemes) od kojih se on sastoji. Cak ako se zanemare kolebanja što ih uvjetuje kontekst govornog lanca, stanovit fonem stalno ima slučajne varijacije koje se vrlo malo uda­ljuju od onoga što se u jednom određenom razdoblju može smatrati nor­mom. Ako se opasno približavaju oQome što predstavlja normu kojega dru­gog fonema, ove će varijacije biti sprečava ne i zaustavljane. One će se to­lerirati ako govornika nikada ne izlažu opasnosti da ga drugi ne razumiju. Gledano dugoročno, norma jednog fonerna premještat će se onamo gdje se varijacije toleriraju a daleko od zone gdje se one suzbijaju. Ako pretposta­vimo neki jezik gdje bi prednji vokali bili IiI, zatvoreno leI, dakle dosta blizu vokala IiI, i lal, svaka varijacija vokala leI usmjerena prema vokalu IiI izla­gala bi nas nerazumijevanju. Naprotiv, varijacija vokala leI usmjerena prema vokalu lal, na primjer [e], ne bi dovela ni do kakvih poteškoća; takve bi se varijacije množile i norma fonema leI ubrzo bi se premjestila na jednaku udaljenost i od IiI i od lal. To je u stvari situacija kakvu možemo konstati­rati u jeziku kao što je španjolski koji između IiI i la/ poznaje samo jedan fonem.

6-27. Miješanje fonoloIkih jedinica i ekonomija

Kada se dva fonema - bilo u svim položajima gdje ih susrećemo ili samo u nekima - pomiješaju, u načelu se može dopustiti da je energija koja je potre­bna za održavanje takve distinkcije našla gdje će se drugdje korisnije upotrije­biti. To, naravno, ne vrijedi ako je miješanje rezultat oponašanja onoga što se događa u nekom drugom jeziku koji uživa veći prestiž. Uzmimo u fran­cuskom foneme što ih pravopis najčešće bilježi kao in i un. Oni su danas na putu da se pomiješaju jer se zanemaruje rad usana po kojem su se razli­kovali: razvučenost za in, zaobljenost' za un. Naprotiv, fonemi koji se bilježe an i on, koji se razlikuju gotovo na isti način, ostaju različiti. A ova posljed­nja opozicija vrlo je korisna: mogu se nabrojiti na stotine parova riječi kao temps "vrijeme. - ton .. tOOf, lent .. polagan. - long .. dug., blanc .. bijel« -

blond .. plavokos«, semence .. sjeme« - semonce lukor., pemer .. misliti« - pon­cer .. polirati. gdje se razlikovanje osigurava samo opozicijom između lal

132

/6/. To je u kontrastu s onim što primjećujemo u slučaju opozicije in - un,

za koju vrlo teško možemo naći nazovihomonime kao brin »iver, trum -brun »smeđ«, empreinte »otisak« - emprunte »posudi; posuđuje(c; bilo bi uostalom dosta teško ove riječi upotrijebiti u istovjetnim kontekstima tako da bi se distinkcija osiguravala samo s pomoću razlike u radu usana. Tako opozicija in - un može nestati bez štete za razumijevanje, a time se postiže dvostruka ekonomija, i u pogledu artikulacije i u pogledu pamćenja.

Uvjeti koji dovode do miješanja fonema mogu biti mnogo složeniji od onoga što sugerira namjerice pojednostavnjen prikaz miješanja fonema in i un. Francuski je po tradiciji razlikovao dva fonema od kojih su se u pi. sanju oba bilježila s pomoću a, pa je tako razlikovao tache »mr1ja« itache »posao, zadatak<c, patte »šapa(! i pate »tijesto(c, lace »veže, steže uzicom(! i lasse »umorna<c, i mnoge druge parove riječi. Cini se da se ova distinkcija, koja je u prošlosti bila korisna, sada nalazi na putu da bude uklonjena. Da bismo shvatili ovu pojavu, valja istaknuti više činjenica. Južnjaci, koji u svojim provansalskim ili gaskonjskim dijalektima poznaju samo fonem a, nikada nisu uspjeli na­učiti razlikovati tache itache, patte i pate. Oni su zacijelo ustanovili da je konflikte lakše izbjegavati tako da se tache zamijeni sa cravaz'l »rad(c, nego tako da se vjerno oponaša fonološka distinkcija. Drugi su se provincijalci, u skladu s lokalnim navikama, poslužili razlikovanjem po duljini koja je dugo bila najizrazitije obilježje opozicije cache - tache. 'Parižani su, na­protiv, ovdje kao i za druge vokalske tipove, nastojali ukloniti razliku po duljini u korist razlike u boji. Kako pak Pariz, gdje se izgrađuje jezik, medu svojim stanovništvom broji više provincijalaca nego Parižana, nužno se morao uspostaviti neki modus vivendi: oni koji su cache realizirali kao [taš] a tache kao [taš] jedva su uspijevali razlikovati ove dvije riječi kada bi se one realizirale kao [taš] i [tiš]. Da bi jedni druge razumjeli, i na jednoj se i na drugoj strani trebalo pri upotrebi jezika dovijati kako bi se. izbjegli kon­flikti, pa govoriti o svom travail »poslu«. ili o svom otlvrage »djelu« umjesto o tache, za »umoran« reći jatigtd umjesto las. Tada više ništa �ije stajalo na putu tome da se ova dva fonema pOIl1iješaju. U stvari, budući da je' raz­lika po boji između »prednjeg« a i »stražnjeg(c razlika iz pariških predgrađa, njoj nedostaje prestiž pa je zbog toga na putu da nestane. Sto se pak tiče razlika po duljini, one se uklanjaju kao beskorisne i bez paralela u aanaš­njem jeziku.

6-28. Prenošenje relevantnih obilježja

Iz promatranja takvih slučajeva kao fr. in i un može se zaključiti da sudbina neke opozicije ovisi o njezinu funkcionalnom učinku (fr. rendement fonctionnel), tj. o razlikovnoj ulozi koja joj odgovara. Ono što smo upravo rekli o dva fonema a u francuskom, dovoljno upozorava na to da funkcio­nalni učinak nije jedini faktor koji treba razmatrati. No imali bismo krivo kada bismo potcijenili njegovu važnost: čak i ondje gdje bi se na prvi pogled moglo vjerovati da je do miješanja došlo unatoč značajnom učinku, pažlji­vije proučavanje pokazuje bilo to da je pravi učinak doista bio slab, bilo to da distinkcija nije bila ukinuta nego prenesena na susjedn� segmente.

U francuskom se u toku srednjega vijeka afrikata Itsl, koja se bilježila c u cent »sto« i jace »lice«, svela na [s] a da se zato nije pomiješala sa sibilantom iz sent »osjeća« i basse »niska« koji je tada bio apikoalveolarno [s]. Kasnije

133

su se ova dva sibilanta stopila u jedan, u današnji francuski Is/. Današnji pravopis još uvijek svjedoči o nekadašnjoj frekvenciji ovih dvaju fonema od kojih se jedan bilježi c, f ili -z, a drugi s ili -ss-, i moglo bi se misliti da je ukidanje ove opozicije moralo dovesti do mnogobrojnih konflikata. U stvari je razlika izmedu predorsala koji se bilježio c i apikala koji se bilježio s u mnogim slučajevima prenesena na prethodni vokal: apikalni izgovor [s], na primjer, uzrokovao je dublji izgovor prethodnog lal; ovo je obilježje postalo relevantno kada se [s] promijenilo u [s], pa još i danas mnogo go­vornika stavlja u opoziciju lal iz lasse i lal iz lace.

6-29. RaIćlanjivanje fonema na J·azlikovna obilježja

U načelu se ništa ne protivi tome da se svaki fonem jednog jezika od svih ostalih razlikuje po jednoj artikulaciji sui generis. No u stvari ne nalazimo idioma gdje bi fonemi pokazivali tolik stupanj specifičnosti. Obično je više od 80% fonerna rezultat kombinacije artikulacijskih obilježja koja kao dis­tinktivna dolaze u više nego u jednom fonemu. Pri ovakvim se okolnos­tima svaki fonem razlikuje od svih ostalih jer je on jedini koji ima stanovit skup ovih obilježja: u francuskom je Ibl »zvučno« kao IdI, »nenazalno« kao Ipl i »bilabijalno« kao IrnI, ali je jedino ono sve odjednom - i »zvučno«, i »nenazalno«, i »bilabijalno«. U tom istom jeziku III je jedini fonem koji ima lateralnu artikulaciju, a IrI je jedini koji je, već prema ljudima, vibrant ili pak postvelar. Svi ostali francuski fonerni su fonološki složeni.

Teoretske prednosti raščlanjivanja (artikulacije) fonerna na razlikovna obi­lježja očigledne su. Uzmimo neki jezik koji bi imao 1 2 konsonantskih fo­nema; ako svaki od njih sadržava jednu specifičnu artikulaciju, govornici će morati 12 ovih artikulacija održavati kao različite. Ali ako se 6 artikula­cija može nesmetano kombinirati s jednom ili s drugom od dvije različite radnje jednog te istog organa, dvanaest će fonerna od sada zahtijevati održa­vanje samo 8 različitih artikulacija, pri čemu se uvijek jedna od 6 prvih kom­binira s jednom od dvije druge. Upravo to čini francuski kada kombinira obilježja »bilabijalancc, »labiodentalancc, »apikalancc, »piskav«, »šuštav« i »dor­salan« sad sa »zvučan« sad sa »bezvučan« i dobiva dvanaest fonema lp b f v t d s z š ž k gl. Postojanje korelacije zvučnosti doseže ekonomiju koja se obilježava omjerom 8 naprama 1 2. Pretpostavimo sada jezik gdje se svaka od 4 artikulacije »labijalan«, »apika1an«, »palatalan« i »velaram kombinira s jednim od četiri različita djelovanja glotide, na primjer »bezvučnost«, »zvuč­nost«, »aspiracija« i »okluzija«. Dobit ćemo 4 x 4 = 16 fonema za 4 + 4 =

= 8 različitih artikulacija. Ekonomija će ovdje biti 8 naprama 16. U jeziku gdje bi svaki konsonant proizlazio iz kombinacije triju razlikovnih artiku­lacija, gdje bi svaki od njih bio ne samo »bezvučan«, »zvučan« ili »aspiriran«, »labijalam, .apika1an« ili »dorsalan«, nego takoder 'palataliziram, .labiove­lariziran« ili .boje vokala a«, teoretski bismo dobili sustav od 3 x 3 x 3 =

= 27 fonerna za 3 + 3 + 3 = 9 artikulacija. Ekonomija bi tada bila 9 na­prama 27. U nekom jeziku gdje bi svaki vokal bio okarakteriziran kao .pred­nji« ili 'stražnji«, kao .zaobljem ili 'razvučenl, kao .nazalam ili .nenazalam, kao .dugl ili .kratak«, kao l. ([i]), 2. ([e]), 3. ([E]) ili 4. ([a]) stupnja otvora -imali bismo 2 + 2 + 2 + 2 + 4 = 1 2 artikulacijskih tipova za 2 x 2 x x 2 x 2 x 4 = 64 voka1ska fonerna.

134

6-30. Fonolo/ka integracija

Onoliko koliko se takve kombinacije lako izgovaraju i lako na sluh identi­ficiraju, one za sistem moraju predstavljati stvarnu prednost. Za isti Ukupan broj fonerna one će zahtijevati manji broj artikulacija koje treba održati kao različite. Kako su manje brojne, ove će se artikulacije bolje jedne od drugih razlikovati. Budući da je svaka od njih u govoru češća, govornici će imati više prilike da ih percipiraju i da ih reproduciraju, pa će se one brže ustaliti u govoru djece. Fonem koji je integn·ran ili uklopljen (fr. integre) u jedan od ovakvih snopova opozicija kao što su korelacije, bit će u načelu postojaniji od kakva neintegriranog fonerna. Neintegrirani fonem, koji se svakom drugom fonemu oponira po jednom i jedinom specifičnom obilježju, bit će u stvari prepušten svojim vlastitim mogućnostima ako zbog bezna­čajnosti njegove distinktivne uloge njegov opstanak dođe u pitanje: u naj­raširenijim pariškim upotrebama fil je dugo bio jedini dugi fonem u sistemu, a kako je opozicija ItI - lEI, koja se ostvaruje na primjer u Jaite ,učinjena« -Jete .svečanost«, imala vrlo slab stvarni učinak, ona je danas na putu da bude uklonjena. Naprotiv, dva engleska fonerna 101 i 181, potvrđena na primjer na početku riječi thin .tanak« i this .ovaj., već stoljećima održavaju svoju opoziciju čiji je učinak gotovo jednak nuli, jednostavno zato što su oni sa­vršeno integrirani u moćnu korelaciju zvučnosti. Kakvo .prazno polje« (fr. case vide) u nekoj korelaciji, tj. kakva neiskorištena kombinatorna moguć­nost, nastojat će se popuniti. To će se moći provesti posuđivanjem, budući da se odgovarajući strani fonem može bez velike poteškoće reproducirati jer on predstavlja kombinaciju uobičajenih artikulacija. Moći će također doći do priVlačenja i do integriranja neintegriranog fonerna susjedne arti­kulacije, a to je upravo ono što se događa kada na primjer u židovskonjemač­kom uvularno IrI prilagođava svoju artikulaciju da bi postalo zvučni par fonerna lxI.

6-3 1 . Asimetrija govornih organa

Moglo bi se dakle očekivati da svi postojeći sistemi teže tome da se svi nji­hovi fonerni sve potpunije integriraju putem smanjivanja broja distinktiv­nih artikulacija a bez smanjivanja broja dotičnih fonerna. Tome se opire s jedne strane potreba da se u govoru izmjenjuju jedinice vrlo različite aper­ture - a odatle opće rašireno postojanje dvaju sustava, konsonantskog i vokalskog - s druge pak strane asimetrija govornih organa. Zbog ove asi­metrije artikulacijske kombinacije stanovitog tipa mogu biti odlične - tj. mogu se lako izgovoriti a pri percepciji lako identificirati - ako ih realizi­ramo na stanovitoj točki artikulacijske cijevi ili sa stanovitim stupnjem otvora te cijevi, ali kada se izgovaraju na kojoj drugoj točki ili s drugačijom aper­turom, njihova distinktivna kvaliteta može biti osrednja. Cini se da je dosta prirodno među zatvorenim vokalima razlikovati prednji razvučeni IiI i straž­nji zaobljeni lul, jer svi jezici imaju tu opoziciju; naprotiv, u kombinaciji s maksimalnim otvorom usta pojmovi razvučenosti i zaobljenosti usana ne znače više ništa, pa je u ovom slučaju razlikovanje između prednjeg vokala lal i stražnjeg vokala lal svojstveno samo manjem broju jezika.

To što nigdje ne postoji vokalski (samoglasnički) sustav od 64 fonerna što smo ga gore skicirali, objašnjava se prije svega ovom asimetrijom. Zanim-

135

ljivo je zabilježiti da se u jednom još dosta raširenom tipu francuskoga upo­trebljava jedanaest od onih dvanaest obilježja koja su predviđena za ovakav sistem: ni .. ni., nu .. gol« i nous .. mi. razlikuju se zahvaljujući radu usana i jezika i oni tvore tri različita tipa (umjesto četiri predviđena); vokal iz ri­ječi banc .. klupa. stoji u opoziciji prema vokalu iz riječi bas .. nizak<c kao nazal prema nenazalu; /aite "učinjena« oponira se prema/ete .. svečanost« zbog vokaI­ske kvantitete; riz ,riža<c, re &(nota) re((, raie .. traka, pruga; raža., rat .. štakor« razlikuju se po stupnju otvorenosti drugog elementa u svakoj pojedinoj od ovih riječi. Ali ukupan broj fonema u sistemu - daleko od toga da se popne na 64 - ne prelazi 1 6, a time se doista ne ostvaruje znatna ekono­mija. Ima, naravno, sustava kojih se učinkovitost čini mnogo boljom, na primjer sistem vokala u danskom koji na devet razlikovnih obilježja broji 20 jedinica. No omjer od 1 6 naprama II nije nikako neuobičajen. Ovaj omjer nikako ne upućuje na to da bi načelo koje upravlja artikulacijom (raščlanji­vanjem) fonema na relevantna obilježja trebalo tražiti igdje drugdje no u ekonomiji, nego prije upozorava na to da je ekonomija fonoloških sustava nešto složeno u čemu djeluju faktori različitih redova.

6-32. Prednost jezičnim ćinjem'cama

Poteškoće s kojima se susrećemo kada želimo identificirati sve okolnosti koje su mogle utjecati na nastanak jedne jezične promjene, ne bi istraživače smjele odvratiti od eksplikativne analize. Jednostavno valja uvijek davati prednost onom aspektu uzrokovanosti pojava koji uzima u obzir samo jezik o kojem je riječ i stalni fizički i fiziološki okvir svake jezične ekonomije: zakon manjeg napora, potrebu za komunikacijom i za izražavanjem, građu i funkcioniranje govornih organa. Istom će se na drugom mjestu uzimati u obzir pojave interferencije između jedne i druge upotrebe ili jednog i drugog idioma. Iako nikada neće ostati slijep za povijesne podatke svakoga reda, dijakroničar će se njima poslužiti samo na zadnje, pošto je iscrpio sve mo­gućnosti objašnjavanja što mu ih pružaju ispitivanje razvoja svojstvenog samoj strukturi i proučavanje posljedica .interferencije.

136

Dodaci

D-l. U svojstvu reakcije na neka gledišta koja danas ostaju dosta raširena, čini se korisnim podsjetiti na neka načela koja su proizašla iz promatranja najrazličitijih jezika a za koja nas nijedna novija konstatacija, nijedno novo razmatranje ne potiču da ih odbacimo:

D-2. To što su jezici različiti nije slučajnost vrijedna žaljenja, nego činje­nica koja je simptomatična za samu prirodu ljudskog jezika. Na lingvistu j e da razlike među jezicima bilježi, a da drugima prepusti brigu da odrede kako se te razlike mogu pomiriti s jedinstvom čovjekova psihičkog života.

D-3. Kada smo jednom odlučili što u nekom predmetu želimo naći da bismo ga nazvali (jednim) .jezikom., mi od takvih jezika moramo očekivati sve ono što je spojivo s takvom definicijom. Mnogim se istraživačima čini prihvatljivom definicija koja jezik prikazuje kao dvostruko artikulirano i glasovno sredstvo za komunikaciju ( 1- 14).

D-4. Fonerni jednog jezika tvore zatvoreni sustav a on taj jezik karakte­rizira jednako onako kao što ga karakteriziraju njegove značenjske jedinice i uvjeti njihova zajedničkog postojanja u iskazima. Taj sistem zaslužuje da se ispita sam za sebe bez obzira na moguće upotrebe pojedinih fonema za tvorbu takvog i takvog posebnog označitelja.

D-S. Upotreba fonema za tvorbu posebnih označitelja postavlja probleme samo ondje gdje oblik označitelja, izražen s pomoću diskretnih razlikovnih jedinica (fonerna ili tonova), varira prema kontekstima. Upravo prouča­vanje ovih varijacija osnovnim je predmetom morfologije (4-6), bez obzira na to hoće li osnovne jedinice kojima ćemo se dalje služiti biti monemi ili .riječi«.

D-6. U određenom jeziku razlikovne opozicije (među fonemima ili među tonovima) mogu u stanovitim glasovnim kontekstima prestati funkcionirati. Kaže se da su one neutralizirane (3- 1 8 do 3-20).

Značenjske razlike među jedinicama - monemima, koji imaju označitelj i označeno - mogu se poništiti na dva načina. S jedne strane, njihovi oblici koji su u stanovitim kontekstima različiti, to u drugima više nisu : u latin­skom se dativ i ablativ razlikuju po obliku u rosae, rosa, ali su se po obliku pomiješali u rosi s, rosis; to je ono što se označava terminom sinkretizam (fr. syncretisme). S druge strane, razlike u značenju koje mogu dolaziti u nekim kontekstima, u drugima to više ne mogu: za tenebres nama., razlika između plurala i njegove odsutnosti više se ne može izraziti; to se označava nazivom neutralizacija (fr. neutralisation). Postupak zvan ttransformacija« (ili .pretvorba«, .preinaka«) imao je za cilj da otkrije sinkretizme, tj . da, u stanovitim kontekstima, upozori na razliku u značenju koja se, iza formalne istovjetnosti, i dalje održava. Kada se pri

137

identificiranju jedinica traže sinkretizmi svih redova, s transformacijom se može i štedjeti.

D-7. Jasno je da gramatika, da bi bila potpuna, mora u sprezi s rječnikom dati obavijest koja je potrebna za proizvodnju svih kombinacija što se mogu susresti u onoj upotrebi koja je predmetom opisa. U tom smislu dobre gra­matike nisu čekale drugu polovicu dvadeset�g stoljeća da bi bile .proiz­vodne. (.generativne«).

D-8. Mogli bismo se čuditi što u prvim izdanjima ovih Osnova ne nala­zimo nikakva spomena o sintaksi, kao što ne nalazimo niti bilo kakvu obradbu onoga što se tiče značenja jezičnih jedinica. Ova se prešućivanja ne smiju protumačiti kao znak nezainteresiranosti. Radilo se, s jedne strane, o tome da se ne prenaglirno u izjašnjavanju o vrijednosti još slabo definiranog ter­mina, a, s druge strane, o tome da ne zalazimo u probleme koji se tiču ozna­čenoga prije no što smo odredili njegovo točno mjesto u okviru jezičnog proučavanja.

D-9. Danas ćemo za sintaksu reći da je ona - u širokom značenju tog ter­mina - ispitivanje načina na koji slušatelj može rekonstruirati jedinicu poruke na temelju slijeda značenjskih jedinica koji mu je ponuđen. Ona ne operira pojedinačnim monemima, već razredima monema. Ti se razredi utvrđuju tako što se zajedno razvrstavaju monerni s istovjetnim kompati­bilnostima; tako na primjer razred imena (fr. classe des noms) u francus­kom obuhvaća one moneme koje mogu determinirati (određivati) članovi, plural, pridjevi, a razred glagola okuplja one moneme koji kao determinante dobivaju moneme vremena i načina, priloge. Izdvojeni ovako na strogo formalnoj osnovi ovi se razredi, za francuski, djelomično podudaraju s tra­dicionalnim .dijelovima govora. (fr . • parties du discours«; ili .vrstama ri­ječi«), jer su ovi .dijelovi govora« i bili utvrđeni upravo na temelju kompa­tibilnosti, a semantičke definicije koje im se kadšto daju bile su izlučene aposterion·.

D-lO. Utvrđivanje razreda monerna zalazi u sintaksu onakvu kako smo je ovdje gore definirali jer se ona temelji na opažanju da stanoviti monerni determiniraju druge, a to pripomaže da se točnije odrede veze koje postoje među značenjskim jedinicama iskaza. Ali kada je inventar razreda jednom gotov, ostaje prvenstveno na sintaksi da ona razlikuje različite odnose koji se mogu uspostaviti između monerna dvaju uzajamno kompatibilnih raz­reda, kao imena i glagola. To su odnosi koji se označavaju kao gramatičke funkcije, kao što je funkcija subjekta, funkcija objekta, različite funkcije koje se tradicionalno zovu cirkumstancijalnima (adverbnima). Njih obi­lježavaju - u nekim jezicima obvezatno, u drugima fakultativno - odgo­varajući položaj monerna o kojima je riječ ili pak označivači (indikatori) funk­cija ili funkcionali (4- 1 2).

D-ll. Razrede monerna izdvojili smo na temelju kompatibilnosti, tj. na temelju strogo formalnih odnosa, i nema mnogo koristi od toga da za sve moneme jednoga razreda tražimo značenjski zajednički nazivnik: ime table .. stol. označava predmet; ime bonte odobrota« označava kvalitetu jednako kao i pridjev bon .dobar«; ime course ttrka« označava radnju jednako kao i glagol coun,· .. trčati«. Pitanje vrijednosti značenja postavlja se na razini po­jedinačnih monema. Ova vrijednost - koja je svojstvena uvijek nekom od­ređenom jeziku - nalazi se, za svaki monem, u izravnoj ovisnosti o vrijed­nosti ostalih monerna dotičnog razreda. Monem koji izražava intelektualne

138

sposobnosti, kao intelligence .inteligencija, pamet«, neće imati istu vrijed­nost u jeziku gdje ne postoje različiti monemi za .ruse. (.lukavstvo, prepre­denost.) i za .astucet (.prepredenost, prijevara.). Vrijednost jedinice intel­ligence u engleskom razlikuje se od vrijednosti francuskog monema s istim pisanim oblikom zato što u francuskom postoji još i termin contre-espionnage ltkontrašpijunažat, a u engleskom još i izvedenica cleverness .pamet, domiš­ljatost«. Značenjske vrijednosti valja dakle izlučivati unutar samoga odre­đenog jezika. Isto onako kao što za oblik razlikujemo fonetiku, koja se bavi glasovima ljudskog jezika neovisno o tome u kojem posebnom jeziku oni dolaze, i fonologiju koja proučava razlikovne vrijednosti u određenom su­stavu, valja razlikovati između semantike koja se bavi pojavama značenja općenito i jedne znanosti o značenjskim vrijednostima (fr. valeurs signifiees) koju označavamo nazivom aksiologija (fr. axiologie).

D-12. Ono o čemu govorimo u petom poglavlju ovoga djela pokriva -nužno u sažetom obliku - područje koje se danas označava kao ltsociolin­gvistika«( (fr. socio-linguistique). Kako se jezik izvan društva ne može za­misliti, čini nam se beskorisnim, a vjerojatno i štetnim, .sociolingvistikuCl stavljati u opreku prema lingvistici u pravom smislu riječi. Pri proučavanju raznolikosti upotreba i različitih uvjetovanosti takve raznolikosti ne valja stanovitim faktorima neopravdano davati prednost na štetu drugih : jezične razlike od jedne društvene klase do druge mogu biti znatne i zasluživati posebnu pažnju, ali one mogu - od jedne zemlje do druge, od jednog do drugog razdoblja - imati mnogo manje važnosti nego varijacije u geograf­skom prostoru.

D-13. Problemi koje postavlja usvajanje jezika od strane djeteta s punim pravom ulaze u lingvističko proučavanje i ni na koji način ne opravdavaju uspostavljanje nove discipline pod naslovom .psiholingvistika. (fr. psycho­linguistique). Interdisciplinarna istraživanja imaju smisla i vrijednosti je­dino onda ako se izvode na temelju rezultata posve autonomnih istraživanja. U čistoj lingvistici ima mjesta i za proučavanje dinamike usvajanja jezika.

139

Kratka bibliografija

I. Dodatna lektira i upute.

Poglavlje l: Ferdinand de SAUSSURE, Cours de linguistique generale, Pariz-Lausanne, 1 9 1 6, 5. izd. str. 23-32 i 97-1 92 (prijevod: F. de Sosir, OpIta lingvistika, Beograd, 1 969); Robert GODEL, Les sources manuscrites du Cours de linguistique generale, de F. de Saussure, 2eneva, 1 957, str. 23-35 i 1 30-25 1; A. MARTINET, La linguistique synchronique, Pariz, 1965, po­glavlje l . Poglavlje 2: Problemi značenja: Eric BUYSSENS, Les langages et le dis­cours, Bruxelles, 1 943, str. 5-96. Fonetika općenito: upućuje se na K. L. PIKE, Phonetics, Ann Arbor, 1944; Martin JOOS, Acoustic Phonetics, Balti­more, 1948; Berti1 MALMBERG, La Phonitique, Pariz, 1 954, in- 1 2, 126 str. (prijevod: B. Malmberg: Fonetika, Sarajevo, 1974). Poglavlje 3: A. MARTINET, La Linguistique synchronique, poglavlja 2. do 6. i La description plwnologique, Pariz-2eneva 1 95 6, str. 34-1 0 1 . O mor­fo(fo)nologiji, v. časopis La linguistique ( 1965), str. 1 5-30. Poglavlje 4: Andre MARTINET, Studies in Functional Syntax, Etudes de syntaxe jonctionnelle, Miinchen, 1 975; Andre MARTINET sa surad­nicima, Grammaire jonctionnelle du jra11fais, Pariz, CREDIF, 1 978. Za ka­lispe1 ispo Hans VOGT, The Kalispel Language, Oslo, 1940. Poglavlje 5: F. de SAUSSURE, Cours de linguistique generale, str. 261 -289; A. MARTINET, Le Fra11fais sans jard, Pariz, 1969, poglavlje 6; isti: .. Diffusion of Language and Structural Linguistics., Romance Philology, VI, str. 5-1 3, i .. Dialecto, Romance Philology, VII, str. l-l l . Bilingvizam i interferencija : upućuje se na Uriel WEINREICH, Languages in Contact, New York, 1 953. Poglavlje 6: Jezična ekonomija: upućuje se na Henri FREI, La gram­maire des jautes, Pariz-2eneva-Leipzig, 1 929, Georg K. ZIPF, Human Beha'Vior and the Principle oj Least Effort, Cambridge, Mass., 1 949, A. MAR­TINET, Economie des changements phonetiques, Bern, 1 955; isti: Evolution des langues et reconstruction, Pariz, 1975.

II. Strukturalna lingvistika

Opći pregled: G. LEPSCHY, La linguistica strutturale, Torino 1966. Za točne i podrobne upute valja konsu1tirati La linguistique, Guide alphabdtique, ur. A. MARTINET, J. MARTINET et H. WALTER, Pariz 1 969.

1 41

Za �prašku školu., pokret iz kojega je potekla fonologija, valja vidjeti Travaux du Cercle linguistique de Prague ( = TCLP), brojevi 1 , 2, 4, 5 (2), 6, 7 i 8; TCLP 7 = N. S. TRUBETZKOY, Grundzilge der PJumologie, francuski prijevod : N. S. TROUBETZKOY, Principes de phonologie, Pariz, 1 949. Za glosematiku (�ansku školu«) vidjeti Louis HJELMSLEV, Prolegomenes ti une thion'e du langage (prevedeno s danskoga), Pariz, 1 968. (hrvatski pri­jevod A. Stamaća : L. HJELMSLEV, Prolegomena teonJi jezika, Zagreb, 1980) .

• Američka lingvistika« u uskom značenju ovoga termina počinje od : Leonard BLOOMFIELD, Language, New York, 1933. Karakteristično teoretsko izlaganje : Zellig S. HARRIS, StrUctural Linguistics, Chicago, 1960. Pristu­pačniji su : H. A. GLEASON, An Introduction to Descripti'lJe Linguistics, 2. izd., New York, 1961 , i Charles HOCKETT, A Course in Modern Lin­guistics, New York, 1958. Dinamiku pokreta dobro ocrtavaju Readings in Linguistics, Washington, 1 957, zbirka članaka raznih autora koje je komen­tirao Martin Joos.

O malo različitoj tendenciji američke lingvistike : Kenneth L. PIKE, Language in Relation to a Unified Theory of the Stntcture of Human Beha'Vior, 3. sv., Glendale, 1954- 1960.

O binarizmu, razvoju apriorističkih . tendencija fonologije : M. HALLE i R. JAKOBSON, Fundamentals of Language, Haag, 1956; Roman JAKOB­SON, Essais de linguistique generale, Pariz, 1 963. (sv. I), 1973. (sv. II). O transformacijskim i generativnim gramatikama, koje izlaze iz okvira struk­turalne lingvistike u pravom smislu riječi, vidi - osim N. CHOMSKY, Syntactic Structures, Haag 1975 - također N. RUWET, .La grammaire generative«, Langages 4 (1 966), str. 3-38.

III. Bibliografija funkcionalne lingvistike

U početku funkcionalna lingvistika nalazi svoje mjesto u okviru struktu­ralne lingvistike, ali je ona točnije odredila svoj položaj u dodiru i u kon­trastu s jelmslevovskom glosematikom te blumfildovskim i pajkovskim pogledima, a u kategoričkoj \opreci prema čomskijevskoj j »urođenosti« i jakobsonovskom apriorizmu.

Osim ovih Osnova (koje su prevedene na ruski, njemački, korejski, engleski, portugalski, španjolski, talijanski, japanski, rumunjski, poljski, arapski, albanski i grčki; treba da izađu prijevodi na turski, vijetnamski i islandski), prva opća izlaganja funkcionalne lingvistike iz pera Andrea MARTINETA jesu A Functional View of Language, Oxford, Clarendon, 1 962. (prevedeno na talijanski, francuski, španjolski, hrvatski ili srpski - Jezik i funkcija, prev. N. Kovač, Sarajevo, 1973 - japanski i djelomično na poljski) i La Linguistique synchronique, Pariz, P. U. F., 1965. (prevedeno na njemački, španjolski, japanski i djelomično na poljski). Tome valja dodati neka novija kraća izlaganja samog autora : Andre MARTINET, »Pour une linguistique des langues«, Foundations of Language, 1 0 ( 1973), str. 339-364, �Some Basic Principles of Functional Linguistics«, La linguistique 1 3 ( 1 977), fasc. l , str.

142

/

7- 1 1 , kao i formaliziraniji kraći prikaz funkcionalne lingvistike kod Jan W. F. MULDER, .. Postulats de la linguistique fonctionnelle axiomatique., La linguistique ( 1977), fasc. l , str. 1 5-46. U novije doba : Andre MARTINET, Studies in Functional Syntax I Etudes de syntaxe fonc­tionnelle, Mtinchen, W. Fink, 1975. Konsultirati valja isto tako djela G. MOUNINA : Les problemes theoriques de la traduction, Gallimard, Pariz, 1963 ; Clefs pour la lt"11guistique, Seghers, Pariz, 1 968. Sažetije je izlaganje Frederica FRAN<;OISA u : Le Language, Encyclopedie de la Pliiade, Pariz, Gallimard, 1968 . .. La description linguistique«, str. 1 7 1 -28 1 . Vidjeti treba isto tako članke i paragrafe posvećene funkcionalnoj lingvistici u : La Linguistique, Guide alphabitique (ur. Andre MARTINET), Denoel, Pariz, 1 969. (prijevodi na njemački, japanski, talijanski, španjolski i portu­galski). Za više logičan i hotimično manje realističan prikaz funkcionalne lingvistike valja konsultirati : Jan MULDER, Sets and Relations t"n Phonology, Cla­rendon, Oxford, 1968 ; u suradnji sa S. G. J. HERVEY : Theory of the Lin­guistic Sign, Mouton, Haag-Pariz, 1972. kao i The Strategy of Lingw"stics, Edinburgh, Scottish Academic Press, 1980. i S. G. J. HERVEY : Axiomatic Semantics, Edinburgh, Scottish Academic Press, 1979,

Za fonetiku i fonologiju valja konsultirati : A. MARTINET, La Description phonologique, Pariz-Zeneva, Droz, 1956. i Jacqueline M. C. THOMAS, Luc BOUQUIAUX, France CLOAREC-HEISS, Initiatt'on a la phonetique, Pariz, P. U. F., 1976. O funkcionalnoj semiologiji, vidi Jeanne MARTINET, Clefs pour la semiologt'e, Pariz, Seghers, 1 973. Na osi funkcionalističkog istraživanja nalaze se radovi koje piše Luis PRIETO u vezi sa sistemima znakova u njihovim odnosima s ljudskim ponašanjem : Pn'ncipes de neologie, Mouton, Haag-Pariz, 1 964; Messages et signaux, Pariz, P. U. F., 1 966 ; Etudes de linguistique et de semiologt'e genbales, 2eneva, Droz, 1 975; Pertinence et pratique, Pariz, Minuit, 1975, O temeljnim problemima sintakse, vidi Claude TCHEKHOFF, Aux FOll­dements de la syntaxe : l'ergatif, Pariz, P. U. F., 1978. Za primjenu na dijakroniju valja konsultirati Andre MARTINET : Eco­nomie des changements phonetiques, Bern, Francke, 1 955. (prevedeno na ruski, talijanski, španjolski i japanski; sažeta i revidirana njemačka verzija uskoro će izaći kod Klett-Cotta, Stuttgart), Evolution des langues et reconstruction, Pariz, P. U. F., 1975, kao i Claude HAGEGE i Andre HAUDRICOURT : La Phonologie panchronique, Pariz, P. U. F., 1978, Primjena na stilističku analizu : Conrad BUREAU, Lingtlistique Jonctionnelle et stylistique objective, Pariz, P. U. F., 1 976. Od svih jezika naročito je francuski bio predmetom funkcionalnog opisa, Citirat ćemo, kronološkim redoslijedom, jedno djelo Andrea MART INETA i Henriette WALTER od kojega valja pročitati uvod : Dictt'onnaire de la prononciation Jranfaise dans son mage reel, Pariz, France-Expansion, 1 5, sq. de Vergennes, 75 O 1 5 Pariz; Denise FRAN <;0 IS : Franfais parU, Pariz,

143

S . E. L. A. F. , 1974; Morteza MAHMOUDIAN i njegovi suradnici : Pour enseigner le franfais, Pariz, P. U. F., 1 976; Henriette WALTER : La Phonologie du franfais, Pariz, P. U. F., 1 977; Andre MARTINET i nje­govi suradnici : Grammaire fonctionnelle du franfais, Pariz, Credif-Didier, 1979. Više drugih jezika, osobito afričkih, bilo je predmetom funkcionalnog opisa u disertacijama za »državni doktorat« (doctorat d'Etat). Prvi je od njih J. M. C. THOMAS, Le parler ngbaka de Bokanga, Pariz, 1 963. U vezi s ovim valja konsultirati katalog S. E. L. A. F.-a, 5, rue de Marseille, 75 0 1 0 Pariz. Navest ćemo osim toga od Genevieve N'DIA YE, Structure du dialecte basque de Maya, Haag, Mouton, 1 972. Postoji Medunarodno društvo funkcionalne lingvistiJu (Societe internationale de linguistique fonctionnelle, S. I. L. F., Ecole pratique des hautes etudes, 4e section, 45-47, rue des Ecoles, 75 005 Pariz) kojemu je službeno glasilo časopis La Linguistique, P. U. F., 108, boulevard Saint-Germain, 75 006 Pariz, a izlazi od 1965. Od g. 1974. svake se godine održava međunarodni kolokvij funkcionalne lingvistike : prve godine u Groningenu u Nizozemskoj (Actes u pripremi) ; g. 1975. u Clermont-Ferrandu, Francuska (Actes du 2e colloque de linguis­tique fonctionnelle, Clermont-Ferrand, C. R. D. P., 1 5, rue d'Amboise) ; g. 1976. u St-Flouru, Francuska (Actes' u pripremi) ; g. 1 977. u Oviedu, Špa­njolska (Actas del IV Colloquio internacional de linguistica funcional, Oviedo, Universidad, Departamento de lengua espaiiola, 1978) ; g. 1978. u joannini, Grčka (Actes izašli g. 1 979. u S. I. L. F.) ; g. 1 979. u Rabatu, Maroko, a za g. 1 980. u Saint-Andrewsu, Škotska; g. 1 98 1 . u Toulousei, Francuska; g. J 982. u Freiburgu im Breisgau, Savezn� Republika Njemačka ; g. 1 983. u Quebecu, Universite Laval, Kanada.

IV. Opća djela

Le Langage, Encyclopedie de la Pleiade, ur. A. MARTINET, Pariz, 1968 ; Bertil MALMBERG, Les nouvelles tendances de la linguistique (prijevod sa švedskoga), Pariz, 1966. (prijevod : B. Malmberg : Moderna lingvistika, Beograd, 1979). Među malo starijim priručnicima, J. VENDRYES, Le langage, Pariz, 1923, koji je redigirao prije prvog svjetskog rata, dobro ilu­strira predstrukturalističke psihološke tendencije ; Edward SAPIR, Language, New York, 1 92 1 . (fr. prijevod Le langage, Pariz 1953) ostaje polazište za svako istraživanje o klasifikaciji jezika; Otto JESPERSEN, Language, Lon­don, 1922. (fr. prijevod Nature, evolution et origine du langage, Pariz, 1 976) korisno obavještava o povijesti lingvistike i o učeniu jezika kod djeteta.

O historijskoj lingvistici, na čiju su praksu strukturalna istraživanja još uvijek malo utjecala: Antoine MEILLET, Linguistique historique et linguistique generale, 2 sv., Pariz, 1 92 1 . i 1938. Walther von WARTBURG, EinfUhrung in Problematik und Methodik der Sprachwt'ssenschaft, Halle, 1 943, fr. pri­jevod Problemes et methodes de la linguistique, novo revidirano izd., Pariz, 1 969. Genetička klasifikacija u A. MEILLET i Marcel COHEN, Les langues du monde, 2e ed., Pariz, 1952.

144

časopisi posvećeni općoj lingvistici ili koji veliku važnost pridaju općim problemima: Transactions of the Philological Soet."ety, London, od 1 854; Bulletin de la Societe de linguistique de Paris, 60 objavljenih svezaka; Lan­guage, Baltimore, od 1 925; Norsk Tidsskrift for Sprogvideskap, Oslo, od 1 928. (općelingvistički radovi osobito na engleskom i na francuskom); Acta Linguistica, Kopenhagen, od 1939. (izlaze neredovito; na fr., njem., eng.) ; Cahiers Ferdinand de Saussure, Zeneva, od 1 94 1 ; Word, New York, od ) 945 ; Zeitschrift fiir Phonetik und allgemeine Sprachwissenschaft, Berlin, od ) 946; Lingua, Amsterdam, od 1 947. (izlazi neredovito; nar. eng. i fr.); Studia Linguistica, Lund, od 1 947. (nar. fr., eng., njem.); Archivum Linguisticum, Glasgow, od 1949; Kratylos, Wiesbaden, od 1 956; Phonetica, Basel-New York, od 1 957; Linguistics, Haag, od 1 963; Foundations of Language, Dord­recht, od 1964 ; Journal of Linguistics, London, od ) 965; La Linguistique, Pariz, od 1 965; od g. 1 967. Evropsko lingvističko društvo objavljuje Folia linguistica.

Od g. 1 939, Stalni medunarodni odbor lingvista (Comite international perma­nent de Linguistes) objavljuje godišnje jedan svezak Bibliographie linguis­tique, Utrecht-Antwerpen (fr. i eng.).

145

Bibliografija radova Andrea Martineta

Knjige

1937.

[ l ] La gbnination consonantique d' origine expressifJe dans ks langues ger­maniques, glavna teza za �državni. doktorat, Kopenhagen, Mu nksgird , 224 str. [2] La phonologie du mot en danois, dopunska teza za �državni. doktorat, Pariz, Klincksieck, 1 00 str. (Isp. BSL 38, str. 1 69-266).

1945.

[3] La prononciation du franfais contemporain, Pariz, Droz, 249 str.

1946.

[4] Questionnaire of the .International Auxiliary Language Association (sa J.-P. VINAYOM), New York, lALA, 98 str.

1947.

[5] Initiation pratique a l'anglais, Lyon, lAC, 3 1 1 str.

1949.

[6] Phonology as Functional Phonetics, London, University of Oxford Press, 40 str. - Španjolski prijevod : La fonologla como fonetica funcional (samo prvi dio) u Cuestiones de filosofia, Buenos Aires, 1 962, I, 2-3, str. 1 36-1 59.

1954. .

[7] Linguistics today, uredili A. MARTINET li U. WEINREICH, New York, Linguistic Circle of New York, 280 str.

*

ova je bibliografija preuzeta iz zbornika u čast Andm MARTINETA Li",wtu,u. /onai­onmlle, DIbau et pmp.aiws, uredio M. MAHMOUDIAN, sv. 3, str. VII-XXVII, P. U. P., Pariz, 1 979. Ljubaznolću profesora Martineta dopunili smo i a!urira1i biblio­grafske podatlte do 1. lipnja 1982.

147

1955.

[8] Economie des changements phonetiques : Traite de pJwnologie diachronique, Bern, Francke Verlag, 396 str. - Ruski prijevod : A. ZALIZNJAK, Princip ekonomii v fonetičeskix iz­menenijax ( 1 . dio, samo .. Opća teorija.), Moskva, 1 960, 260 str. - Talijanski prijevod : G. CARAVAGGI, Economia dei mutamenti fonetici, Trattato di fonologia diacronica, Torino, Einaudi, 1 968, 378 str. - Španjolski prijevod : A. de LA FUENTE ARRANZ, Economia de los cambios foneticos, Tratado de fonologia diacr6nica, Madrid, Gredos, 1 974, 563 str. - Engleski prijevod u pripremi - Japanski prijevod u pripremi - Njemački prijevod u pripremi

1956.

[9] La description phonologique, avec application au parler franco-provenfal d'Hauteville (Savoie), 2eneva, Droz (isp. članak br. 1 7), 108 str. [ 10] Kino, Kozo, On'in-kenka, Tsuji Oninron Yosetsu (japanski prijevod članka br. 42 u ovom popisu), preveo Kurokawa SHIN'ICHI-YAKU, Kenkyusha, s. a.

1960.

[ l l ] Elements de linguistique generale, Pariz, Armand Colin, 224 str. - Dotjerano i prošireno izdanje u kolekciji .. Ul., Pariz, Armand Colin, 1967, 2 1 8 str. - Ruski prijevod : V. V. ŠEVOROŠKINA, .. Osnovy obščej lingvistikit, u NOVOB v lingvistike 3, Moskva, 1 963, str. 366-566. - Korejski prijevod : Bh. KIM. on o hak won rOn, Seul, Il Cho Gak, 1 963, 233 str. - Njemački prijevod : Anna FUCHS, GrundzUge der allgemeinen Sprach­wissenschaft, Stuttgart, Kohlhammer Verlag, 1 963, 201 str. - Engleski prijevod : Elisabeth PALMER, Elements of General Linguistics, London, Faber & Faber, 1 964, 205 str. - Dotjerano i proiireno ponovno izdanje engleskog prijevoda, London, Faber & Faber, 1969, 228 str. - Portugalski prijevod : Jorge MORAl S-BARBO SA, Elementos de Lin­guistica Geral, Lisabon, Sa da Costa, 1 964, 222 str. - Španjolski prijevod : Julio CALONGE, Elementos de lingiiistica general, Madrid, Gredos, 1965, 274 str. - Talijanski prijevod : G. LEPSCHY, Elementi di linguistica generale, Bari, Laterza, 1 966, 2 1 8 str. - Rumunjski prijevod : P. MICLAU, Elemente de lingvisti cd generald, Bu­kurešt, Ed. Stiintifica, 1 970. - Poljski prijevod : L. ZA W ADOWSKI, u Podstawy lingwistyki funkcjo­nalnej, Varšava, 1 970. - Japanski prijevod : N. MIYAKE, Tokio, Iwanami Shoten, s. d., 339 str. - Albanski prijevod : Rexhep ISMAJLI, Elemente te gjuhisise se pirgjithshme, Priština, Rilindja, 1 974, 282 str. - Grčki prijevod : A. HARALAMBOPULOS, Stoikheia genikes glosso­/ogia.'I, Solun, 1 976, 1 6 + 254 str.

148

- Islandski prijevod : MagnUs PETURSSON, u tisku - Arapski prijevod : S . GARMADI, u pripremi - Turski prijevod : B. VARDAR, u pripremi - Vijetnamski prijevod u pripremi - Finski prijevod u pripremi.

1962.

[ ] 2) A Functional View of Language, Oxford, Clarendon, ] 66 str. - Talijanski prijevod : G. MADONIA, La cOllsiderazione fWlzz'onale del linguaggio, Bologna, Il Mulino, 1965, 23 1 str. - Francuski prijevod : H. i G. WALTER, Langue et fonction, une thiorie fonetionnelle du langage, Pariz, Denoel, 1969, 199 str. - Poljski prijevod : L. ZA W ADOWSKI, u Podstawy lingwistyki funkcjo­nalnej (poglavlje 2. i 3), Varšava, 1970. - Španjolski prijevod : M.-R. LAFUENTE DE VICUNA, El lenguaje desde el punto de 'Vista funcional, Madrid, Gredos, 197 1 , 2 1 8 str. - Japanski prijevod, Misuzu shobo, 1975, 1 86 str. - Srpsko-hrvatski prijevod : Nikola KOVAC, Jezik i funkcija, Sarajevo, 1 973, 190 str.

1965.

[ 1 3 1 L:l linguistique synch.ronio1ue, Pariz, PUF, 246 str. - Njemački prijevod : W. BLOCHWITZ, Synchronische Sprachwissen­sehaft, Berlin, Akademie Verlag, 1968, 2 1 2 str. - Španjolski prijevod : N. MARCOS, La lingiiistica sincr6nica, Madrid, Gredos, 1 968, 228 str. - Poljski prijevod : L. ZA W ADOWSKI, u Podstawy Iingwistyki funkcjo­na/nej, Varšava, 1970. (poglavlja 2, 4, 6. do 1 0) . - Japanski prijevod : Yoshiro WATASE, Hak�suisha, s . a . , 1 2+356 str. - Talijanski prijevod u pripremi. - P9rtugalski prijevod u pripremi.

( 1 4) Manuel pratiqzte d'allemand, Pariz, Picard, 1 76 str.

1968.

[ 1 5] Le langage, Encyclopedie de la Pleiade, uredio A. MARTINET, Pariz, NRF, 1 54 1 str. - Japanski prijevod, Tokyo, Orion, 4 sveska, 1973. - Španjolski prijevod, Buenos Aires, Nueva Vision, 1973, 1 84 + 1 56 str.

1969.

( 1 6) Le franfais sans fard, Pariz, PUF, 221 str. ( 1 7) La linguistique. Guide alphabetique, uredio A. MARTINET, Pariz, Denoe], 490 str. - Japanski prijevod, ur. N. MIYAKE, Tokio, Tayshukan, 1972, 584 str. - Talijanski prijevod : G. BOGLIOLO, La linguistica, Guida aljabetica, Milano, Rizzoli, 1972, 464 str. - : Španjolski prijevod : C. MANZANO, La lingiiistica, Guida aljabetiea,

Barcelona, Anagrama, 1972, 484 str.

149

- Njemački prijevod : I. REHBEIN i S. STaLZER, Linguistik, ein Hand­buch, Stuttgart, Metzler, 1973, 8+274 str. - Portugalski prijevod : Wanda RAMOS, Conceitos /undamentais da. lin­guistica, Lisabon, Presen�, 1 976, 462 str.

1973.

[ 1 8] Dictionnaire de la prononciation /ranfaise dans son usage reel, u suradnji sa Henriette '�ALTER, Pariz, France-Expansion, 932 str.

1974.

[ 19] Sintaxis /uncional, Valparaiso, Univ. cat6lica, 36 str.

1.75.

[20] Evolution des langues et reconstruction, Pariz, PUF, 264 str. [2 1 ] Studies in Functional Syntax (Etudes de syntaxe /onctionnelle), Miinchen, W. Finck, 275 str. - Španjolski prijevod : E. DIAMANTE, Estudios de sintaxis /uncional, Madrid, Gredos, 1 978, 342 str.

i -o 1979.

[22] Grammaire /onctionnelle du /ranfais, Pariz, Didier, 1 2+276 str. [23] Diclionnaire de l'orthographe, AI/onic* u suradnji sa Jeanne MAR­TINET, Pariz, Selaf, 202 str.

1981.

[24] Linguistique ec shniologie ]onclionnelles, u suradnji sa Jeanne :MAR­TINET, Istanbul, Ecole superieure des langues etrangeres de l'Un�vefsite d'!stanbul, 80 str. (isp. CLANCI br. 241-242).

1982.

[25] Vers l'terit afJec al/onic, u suradnji sa Jeanne MART!NET ' i ' Jeanne VILLARD, Pariz, Hachette, 200 str.

Clanci

1.33.

[ I ] Remarques sur la systeme phonologique du fran�is, BSL 34, 'sii-: 1 9 1-202.

1934.

[2] Nature phonologique du sted danois, BSL 35, str. 52-57.

1936.

[3] Neutralisation et archiphoneme, TCLP 6, str. 46-57. [4] Cesk8 ptice o vlivu pravopisu na Francuzskou vYslovnost, SlĆv� · a slootSnOst 2, str. 54-56.

1 50

1937.

[5] Remarques sur la notion d'opposition comme base de la distinction phonologique, C. R. du XI· Congres de Psychologie, Pariz, str. 245.

1938.

[6] La phonologie, Le franfais moderne, 6, str. 1 3 1- 146 ; str. 33-37: [7] Fonologie Francouzštiny, SIOfJO a slOfJesnost 4, str. l l I- l B.

1.39.

[8] Role de la correlation dans la phonologie diachronique, TCLP 8, str. 273-288. [9] Un ou deux phonemes?, Acta Linguistica l, str. 94- 1 03. (isp. br. [ 13 ] u razdjelu KNJIGE u avoj Bibliografiji). [ 1 0] Equi1ibre et instabi1ite des systemes phonologiques, Proc. of the 3rd

Intern. Cor.gress of Phonetic Sciences, str. 30-34. [ l l ] La transcription phonetique dans I'enseignement de l'anglais, Les langues modernes 37, str. 236-247. [ 1 2] La parent e des langues germaniques, Actes du V· Congres des Linguistes, str. 1 34-147.

INO.

[ 1 3] La phonologie synchronique et diachronique, Conf. Inst. Linguist. Univ. de Paris 6, str. 4 1-58 ; Revue des Cours et Conferences 40, str. 324-340 (isp. br. [ 1 3] u razdjelu KNJIGE).

1.43.

[ 14] Questionnaire phonologique d'Andre Martinet, Revue de folklore fran­faU et de folklore colonial 1 3, str. 143-150. [ 1 5] Le phoneme et la conscience linguistique, Le fran;ais moderne l l , str. 1 97-205.

1944.

[ 1 6] La prononciation du danois, u Manuel de la langue danoise od I. STE­MANN, Kopenhagen, Munksgaard, str. 34-66.

INS.

[ 1 7] Description phonologique du parler franco-proven� d'Hauteville (Savoie), 2, RLiR 1 5, str. 1-86 (isp. br. [91Iu razdjelu KNJIGE)

1946.

[ 1 8] Au sujet des fondements de la theorie linguistique de Louis Hjelmslev, BSL, 42, str. 1 9-42 . ......; Ruski prijevod : Osnovy lingvističeskoj teorii Lui Elmsleva, u NOfJoe v lingvistike l , str. 437-462, Moskva, 1960.

*

AItoD1c je sustav fonololkog pisanja francuskog jezika, I pomoću kojega u vrtiću i u prvom razredu osnovne Ikole djeca uče pisati i čitati.

1 51

[ 19] Savoir pourquoi et pour qui l'on transcrit, Le maitre phonetique 86, str. 14- 1 7 (isp. br. [ 13] u razdjelu KNJIGE). [20] La linguistique et les langues artificielles, Word 2, str. 37-47.

1947.

[21 ] Note sur la phonologie du fran98is vers 1 700, BSL 43, str. 1 3-23 (isp. br. [ 1 6] u razdjelu KNJIGE). [22] Propagation phonetique ou evolution phonologique? (u suradnji s A. G. HAUDRICOURTOM), BSL 43, str. 82-92. [23] Oil en est la phonologie? Lingua l, str. 34-58 (isp. br. [ 1 3] u razdjelu KNJIGE). [24] La phonologie et la prononciation fran�aise, Atomes, 1 6, str. 2 1 9-222. [25] Le questionnaire d' lALA, Lingua l, str. 1 27-1 29.

1949.

[26] About Structural Sketches, Word 5, str. 1 3-35. [27] Occ1usives and Affricates with Reference to some Problems of Romance Phonology, Word 5, str. 1 1 6- 1 22. [28] Question D, Interlinguistique : Rapport preliminaire, Actes du VIc Congres des Linguistes, Pariz, str. 93-1 1 2. [29] Rapport sur l'etat des travaux relatifs a la constitution d'une langue internationale auxiliaire, Actes du VIC Congres des Linguistes, Pariz, str. 586-592. [30-3 1-32] Reponses aux questions I, II et III, Actes du VIC Congres des Linguistes, Pariz, str. 1 77- 1 82 ; 247-248 ; 292-295. [33] La double articulation linguistique, TCLP 5, str. 30-37 (isp. br. [ 1 3 ] u razdjelu KNJIGE). [34] Predgovor knjizi N. S. TROUBETZKOYA (TRUBECKOJ) Prin­cipes de phonologie, u franc. prijevodu J. CANTINEAUA, Pariz, Klincksieck. [35] Predgovor knjizi Essai pour une histoire structtlTale du phonitisme /ran­fa;s A. G. JUILLANDA, Pariz, Klincksieck.

1950.

[36] Refiexions sur l'opposition verbo-nominale, Journal de Psychologie 43 ( 1), str. 99-108 (isp. br. [ 1 3] u razdjelu KNJIGE). [37] Some Problems of Italic Consonantism, Word 6, str. 26-4 1 (isp. br. [8] u razdjelu KNJIGE). [38] De la sonorisation de6 occ1usives initiales en basque, Word 6, str. 224-233 (isp. br. [8] u razdjelu KNJIGE).

1951.

[39] The Univoicing of Old Spanish Sibilants, Romance Philology 5, str. 1 33-1 56 (isp. br. [8] u razdjelu KNJIGE). [40] Concerning some Slavic and Aryan Reftexes of lE s, Word 7, str. 9 1 -9 5 (isp. br. [8] u razdjelu KNJIGE).

1952.

[4 1 ] Langues a syllabes ouvertes ; le eas du slave commun, Z/Ph 6, str. 145- 1 63 (isp. br. [8] u razdjelu KNJIGE).

152

� [42] Diffusion of Language and Structural Linguistics, Romance Philo-logy 6, str. 5-13 . [43] Celtic Lenition and Western Romance Consonants, Language 28, str. 1 92-2 1 7 (isp. br. [8] u razdjelu KNJIGE). [44] Function, Structure, and Sound Change, Word 8, str. 1 -32. - Japanski prijevod, ispo razdio KNJIGE br. [ 10] [45] Are there areas of affinite grammaticale as well as of affinitć phonolo­gique cutting across genetic language families?, 7'b International Congress of Linguists. Preliminary Reports, str. 12 1- 124. Proceedings, ibid.

1953.

[46] Structural Linguistics, Anthropology Today, Chicago, The University of Chicago Press, str. 574-586. - Španjolski prijevod, Lingillstica Estructural, u Cuatro artIculos de lin­gu{stica estructural, Buenos Aires, 1 962. - Njemački prijevod, Strukturale Linguistik u Der moderne Struktllr­begriff, Darmstadt, 1 973, str. 1 84-206. [47] Otto Jespersen, Word Study, 28-5, str. 1 -3. [48] Concerning the Preservation of Useful Sound Features, Word 9, str. 1 - 1 1 (isp. br. [8] u razdjelu KNJIGE). [49] A Project of Transliteration of Classical Greek, Word 9, str. 1 52- 16 1 . [SO] Non-Apophonic o-Vocalism in Indo-European, Word 9, str. 253-267 (isp. br. [8] u razdjelu KNJIGE). [S l ] Remarques sur le consonantisme semitique, BSL 49, str. 67-78 (isp. br. [20] u razdjelu KNJIGE). [52] Le monde germanique et la dispersion des Germains en Europe il la lumiere des faits linguistiques, u Les invasions barbares et le peuplemem de l'Europe, Pariz, Presses Universitaires, str. 7-14. [53-54-55-56] Sudjelovanja u raspravama, An Appraisal of Anthropology Today, Chicago, The University of Chicago Press, str. 107- 108, 1 23, 284-285, 290. [57] Predgovor knjizi Languages in Contact Uriela WEINREICHA, New York, Publications of the Linguistic Circle of New York, nO 1 , str. VII-IX.

1954.

[58] Accents et tons, Miscellanea Phonetica 2, 1 954, str. 1 3-24 (isp. br. [ 1 3] u razdjelu KNJIGE u ovoj Bibliografiji). [59] Concepts of Language and the Teacher of Foreign Languages, French Review 27, str. 361-364. [60] Dialect, Romance Philology 8, str. l - l l . [60 bis] Dia1ekt, Zur Theorie des Dialekts, Wiesbaden, 1976. [61 ] The Unity of Linguistics, Word 10, str. 1 21- 125. Objavljeno takoder i u Linguistics Today, New York, Publications of the Linguistic circle of New York, n° 2, str. 1 -5. [62] Les noms de plantes en indo-europeen, u VIIIe Congres international de Botanique, Rapports et communications, sect. 14, 1 5, 1 6, str. 47-48.

1955.

[63] Crasis, Elision and Aphaeresis, Word l l , str. 268-270. [64] Le couple senex-senattlS et le )suffixe« -k-, BSL Sl , str. 42-56 (isp. br. [20] u razdjelu KNJIGE).

1 53

1956.

[65] Some Cases of -k-/-w- Alternation in Indo-European, Word 1 2, str. 1 -6 (isp. br. [20] u razdjelu KNJIGE). [66] Linguistique structurale et grammaire comparee, TIL l, str. 1 - 1 5 (isp. br. [20] u razdjelu KNJIGE). [67] Le genre feminin en indo-europeen ; examen fonctionnel du pro­bleme. BSL 52, str. 83-95 (isp. br. [ 19], [20] u razdjelu KNJIGE). [68-69-70-7 1 ] Sudjelovanje u raspravama, Proceedings of the 7'b Interna­tional Congress of Linguists, London, str. 43 1 -432, 439-441 , 459, 467-469.

1957.

[72] Phonetics and Linguistic Evolution, u Manual of Phonetics objavljen pod rukovodstvom Louise KAISER, Amsterdam, str. 252-273 ; u 2. izdanju, 1968, str. 464-487. [73] Phonologie et laryngales, Phonetica l, str. 7-30 (isp. br. [20] u razdjelu KNJIGE). [74] La notion de neutralisation dans la morphologie et le lexique, TIL 2, str. 7- 1 1 . [75] Substance phonique et traits distinctifs, BSL 53, str. 72-85 (isp. br. [ 1 3] u razdjelu KNJIGE). [76] Arbitraire linguistique et double 'articulation, Cahiers Ferdinand de Saussure 1 5, str. 105- 1 1 6 (isp. br, [B] u razdjelu KNJIGE).

1958.

[77] La construction et les structures elementaires de I'enonce, Journal de psychologie normale et pathologique 1 958, str. 377-392 (isp. br, [ 1 3] u razdjelu KNJIGE). [78] C'est jeuli le Mareuc !, Romance Philology 9, str. 345-355 (isp. br. [ 1 6] u razdjelu KNJIGE). [79] Les »Laryngales« indo-euro.,eennes, Referat u p,.oceedings of the VII]," International Congress of Linguists, Oslo, str. 36-53 (isp. br. [20] u razdjelu KNJIGE). [80] De l'economie des formes du verbe en franc;ais parte, u Studia phil. et liller. in honorem L. Spitzer, Bern, str. 309-326 (isp. br. [ 1 6] u razdjelu KNJIGE u ovoj Bibliografiji). [8 1 ] Le bilinguisme, Citis Unies 5-6, str. 7-8. [82] Interventions dans les debats, Proceedings of the VIII'" International Congress of Linguists, Oslo, str. 2 1 3, 265.

1959.

[83] La palatalisation »spontanee« de g en arabe, BSL 54, str. 90- 102 (isp. br. [20] u razdjelu KNJIGE). [84] Aflinite linguistique, Bollettino dell' Atlante linguistico mediterraneo l , str. 145- ] 52. [85] L'evolution contemporaine du systeme phonologique franc;ais, Free University Quarterly (Amsterdam), 7-2, str. 99- 1 14. [86] Quelques traits generaux de la syntaxe, Free University Quarterly 7-2, str. 1 1 5- 1 29. [87] Du role de la gemination dans 1'evolution phonologique, ZfPh 1 2 (Panconcelli-Calzia-Festgabe), str. 223-227 (isp. br. [8] u razdjelu KNJIGE).

1 54

1.60.

[8.8] Elements of a Functional Syntax, Word 1 6, str. 1 - 10. [88 bis] Prvky funkčni syntaxe, Principy strukturni syntaxe, Prag, 1974. [89] Note en conclusion de l'article de Ruth REICHSTEIN, Word 16, str. 96-99.

1961.

[90] Refiexions sur la phrase, u Language and Society, Kopenhagen, str. 1 1 3- 1 1 8 (isp. br. [ 1 3] u razdjelu KNJIGE). [9 1 ] Reponse II une question relative au bilinguisme, Almanaclz Flinker, Pariz, str. 27.

1962.

[92] De la variete des unites significatives, Lingua l l , str. 280-288 (isp. br. [ 1 3] u razdjelu KNJIGE), [9.3] Le sujet comme fonction linguistique et I'analyse syntaxique du basque, BSL 57, str. 73-82 (isp. br. [20] u razdjelu KNJIGE). [94] R, du latin au fran�is d'aujourd'hui, Phonetica 8, str. 193-202 (isp. br. [ 1 6] u razdjelu KNJIGE). [95] Le fran�is tel qu'on le parle, Esprit l l , str. 620-63 1 (isp. br. [ 1 6] u razdjelu KNJIGE).

1963.

[96] Les grammairiens tuent la langue, Art 9 1 9, str. 3 (isp. br. [ 1 6] u raz­djelu KNJIGE). [97] Predgovor knjizi Le Ngambay-Moundou od Ch. VANDAME, Mi­moires ' de l'Institut franfais d'Ajn'que noire, nO 69 (Dakar, 1963), str. VII­VIII.

1.64.

[98] The Foundations of a Functional Syntax, Monograph Series on Lan­guages and Linguistics 1 7, str. 25-36 (isp. br. [2 1 ] u razdjelu KNJIGE). [98 bis] Les fondements d'une syntaxe fonctionnelle, Marche romane, XXII, 1 972, str. 1 03- 1 1 3. [99] Pour un dictionnaire de la prononciation fran�ise, u In honour of Daniel Jones, London, str. 349-356 (isp. br. [ 1 6] u razdjelu KNJIGE). [ 100] Structural Variations in Language, Proceedings of the I)(fll Interna­tional Congress of Linguists, str. 521-532. [ 1 0 1 ] Troubetzkoy et le binarisrne, Wiener slavistisches Jahrbuch l l , str. 37-41 (isp. br. [ 1 3] u razdjelu KNJIGE u ovoj Bibliografiji) [ 1 02] Predgovor knjizi L. PRIETA, Principes de noologie, Haag, Mouton.

1965.

[ 1 03] La linguistique, La Linguistique, I, str. 7- 14. [ 1 04] La morphologie, La Linguistique, l, str. 1 5-30. [ 1 05] La recherche en linguistique, Avenir, CLX, CLXI, CLXII, str. 361-363.

1 55

( 1 06] Indetermination phonologique et diachronie, Phonetica, XII, str. 1 3- 1 8 (isp. br. [20] u razdjelu KNJIGE). [ 107] Les problemes de la phonetique evolutive, Proceedings of the vrli International Congress of Phonetic Sciences, str. 82- 1 02 (isp. hr. [20] u raz­djelu KNJIGE). [ 108] Le mot, Diogene XLVIII, str. 39-53 (isp. br. [2 1 ] u razdjelu KNJIGE). ( 108 a] The Word, Diogenes LI, str. 38-54. [ 1 08 b] Le mot, Problemes du langage, NRF, str. 39-53. [ 1 09] Les voyelles nasales du fran�s, La Linguistique, I, fasc. 2, str. 1 1 7-122 (isp. br. [ 1 6] u razdjelu KNJIGE). [ 1 10] Structure et langue, Revue internationale de philosophie, XCV bis, str. 29 1-299. [ 1 10 a] Structure and Language, Yale Studies, XXXVI-XXXVII, 1966, str. 1 0- 1 8 (isp. br. [2 1 ] u razdjelu KNJIGE). [ I l l ] Peut-on dire d'une langue qu'elle est belle?, Revue d'esthitique, NSI, str. 227-239 (isp. br. [ 1 6] u razdjelu KNJIGE). [ I l l bis ] Japansko izdanje bilješkama popratio Yoshiro W ATASE, Tokio, Daisan-Shoto, 1 974, 46 str. [ 1 1 2] Des limites de la morphologie, Omagiu lui Alexandru Rosetti, str. 534-538.

1966.

( l B] Les choix du locuteur� Revue Philosophique, str. 27 1 -282. ( 1 1 4] L'autonomie syntaxique, Mithodes de la grammaire, Congres et Col­loques de l' Universiti de Liege, str. 49-59 (isp. br. [2 1 ] u razdjelu KNJIGE). [ 1 1 5] Les langues dans le monde de demain, Revue tunisienne des sciences sociales, VIII, str. 1 65- 1 73. [ 1 1 5 a] Les langues dans le monde de demain, La Linguistique, II, fasc. 2, str. 1 - 12. [ 1 1 6] Pourquoi des dictionnaires etymologiques ? La Linguistique, II, fasc. 2, str. 123- 1 3 1 . [ 1 1 7] Andre Martinet repond il Roman Jakobson, Arts et loisirs, XXI, 1 4. [ l l 8] Bilinguisme et plurilinguisme, Revue tunisienne des Sciences sociales, VIII, str. 55-64, 65-77. [ 1 1 9] Qu'est-ce qu'une langue?, Revue tunisienne des Sciences sociales, VIII, str. 7- 1 6, 1 7-2 1 . [ 1 20] Hierarchie des usages linguistiques, Revue tunisienne des Sciences sociales, VIII, str. 103- 1 1 2, 1 13- 1 14. [ 1 2 1 ] Close contact, Word, 1 966, str. 1 -6.

1967.

[ 1 22] Syntagme et syntheme, La Linguistique, III, fasc. 2, str. 1 - 1 4 (isp. br. [21 ] u razdjelu KNJIGE). [ 1 23] La linguistique, Revue de l'Enser.gnement supbieur, I, str. 5- 1 1 . [ 1 24] La phonologie synchronique et diachronique, Phonologie der Gegen­wart, str. 64-78. [ 1 25] Connotations, poesie et culture, To Honor Roman Jakobson, II, str. 1 288- 1295. [ 1 26] La vie secrete du langage, Nouvelles littbaires, XXIII, 3. [ 1 27] Que faut-il entendre par .tfonction des affixes de classe.?, Colloque d'Aix, La classification nominale dans les langues nigro-africaines, str. 1 5-21 .

1 56

1968.

[ 1 28] Neutralisation et synchretisme, La Linguistique, IV, fasc. l, 1-20 (isp. br. [2 1 ] u razdjelu KNJIGE). [ 1 29] La dynamique du fran�ais contemporain, Revue tunisienne de Sciences sociales, XIII, str. 33-4 1 , 42-47. [ 1 30] Sciences du langage et sciences huma ines, Raison presente, str. 14-40, 4 1 -72. [ 1 3 1 ] Refiexions sur les universaux du langage, Folia Linguistica, t. I, 3/4, str. 1 25- 1 34 (isp. br. [2 1 ] u razdjelu KNJIGE). [ 1 32] Affinites linguistiques en .Mediterranee, Bollett'no dell' Atlante lin­guistico mediterraneo, n° 8-9, str. 7- 1 3. [ 1 33] Composition, derivation et monemes, Festschnft Marchand, str. 144- 149 (isp. br. [2 1 ] u razdjelu KNJIGE). [ 1 34] Mot et syntherne, Melanges Reichling, Lingua 2 1 , str. 294-302 (isp. br. [2 1 ] u razdjelu KNJIGE). [ 1 35] Coupe ferme et coupe lache, lvUlanges pour Jean Fourquet, str. 22 1-226.

1969.

[ 1 36] La deuxieme articulation du langage, Travaux de linguistique et de littera ture, Strasbourg, str. 23-28. [ 1 37] Realisation identique de phonemes differents, La Linguistique, 1 969-2, str. 1 27-1 29. [ 1 38] Le contr61e continu des connaissances en linguistique generale, Bul­letin du Syndicat national de l'Enseignement supbieur, nova serija, n° 1 , str. 23-24. [ 1 39] A Functional View of Grammar, The Risil1g Generation, Tokio, 1 1 6, str. 1 30-1 34 (isp. br. [21 ] u razdjelu KNJIGE). [ 1 40] Analyse linguistique et presentations des langues, Annali 1 969, Pa­lermo, Facolta di magistero, str. 1 43- 1 58. [ 1 4 1 ] Quelques traits generaux d'une grammaire fonctionnelle, La gram­matica, la lessicologia, Rim, Bulzoni, str. 5- 1 5. [ 1 42] Qu'est-ce que la morphologie?, Cahiers Fe1'dinand de Saussure 26, str. 85-90 (isp. br. [2 1 ] u razdjelu KNJIGE). [ 1 43 ] Intervju za časopis L'Express, Pourquoi parle-t-on fran�ais ?, L' Ex­press, 924, str. 1 27- 1 47.

1970.

[ 1 44] Analyse et presentation, Linguistique contemporaine. Hommage a Eric Buyssens, str. 1 33-140 (isp. br. [2 1 ] u razdjelu KNJIGE). [ 1 45] De I'orthographe du fran�ais, La Linguistique, VI, 1 970- 1 , str. 1 53- 1 58. [ 1 46] Les deux a du fran�ais. The French Language, Studies presented to L. Ch. Harmer, str. 1 1 5- 1 22. [ 1 47] Frontiere politique et faisceaux d'isoglosse, Phonetique et linguistique romanes, Melanges Straka, l, str. 230-237. [ 1 48] Konoteišiyon to bunka, Shiso, 1 70, 2, str. 95- 109. [ 1 49] Le pader et I'ecrit, L'Education, 63, str. 1 1 - 14. [ 1 50] Verbs as Function Markers, Studies in General and On'ental Linguistics, Festschrift Hattori, str. 447-450. . [ 1 5 1 ] Le probleme des sabirs, Bolletilw del Atlante linguistico mediterraneo, n° 1 0/ 1 2, str. 1-9.

1 57

[ 1 52] Remarques sur la phonologie des parlers franco-proven�ux, Revue des langues romanes, 79 ( 1 970), str. 149- 1 56 (isp. br. [20] u razdjelu KNJIGE). [ 1 53] Intervju Brigitti DEVISMES, u VH 10 1 , 2, La theorie, str. 67-75. [ 1 54] Intervju J.-P. GIBIATU, u L'Education, 63, Le Jranfais sans Jard, 1 5- 1 8.

1971.

[ 1 55] Soixante-dix et la suite, Interlinguistica, str. 2 1 5-2 19 (isp. br. [2 1 ] u razdjelu KNJIGE). [ 1 56] A note on Syntax, Pakha Sanjan, Patiala, n° 4, str. 1 1 - 1 5. [ 1 57] De l'assimilation de sonorite en fran�ais, Form and Substance, papers presented to Eli Fischer Jorgensen, Kopenhagen, str. 233-237. [ 1 58] La notion de fonction en linguistique, Travaux de la Faculte de philo­sophie et lettres de rUniversite catholique de Louvain, VIII, section de Philo­logie germam'que, I, str. 1 - 12 (isp. br. [2 1 ] u razdjelu KNJIGE u ovoj Bib-liografiji). . [ 1 59] Fonction et structure en linguistique, Scientia, nov.-dec. 197 1 , str. 1 - 10 (isp. br. [2 1 ] u razdjelu KNJIGE). [ 1 60] Entretien avec Andre Martinet, Intervju B. DEVISMES, Le Monde, 1 5-1-7 1 . [ 1 6 1 ] Un probleme de linguistique appliquee : une graphie phonologique pour le fran�ais, Journal oj the IPA, London, I, str. 1 1 - 1 6.

1972.

[ 1 62] eas ou fonction?, La Lt'nguistique, 8, fasc. I, str. 5-24 (isp. br. [2 1 ] u razdjelu KNJIGE). [ 1 63] Economie descriptive ou economie de la langue, Langues et techniques, Nature et societe (Melanges Haudricourt) , Pariz, str. 1 73- 1 74. [ 1 64] Des 1abio-ve1aires aux 1abia1es dans les dialectes indo-europeens, Indoceltica, a la memoire de Sommerjelt, Miinchen, str. 89-93 (isp. br. [20] u razdjelu KNJIGE, str. 1 69). [ 1 65] Per una tipologia linguistica dell'Europa contemporanea (članak na francuskom), Le lingue d'Europa, Brescia, str. 63-84. [ 1 66] Refiexions sur le vocalisme indo-europeen, Homenaje a Antonio TO'fJaJ', Madrid, str. 301-304 (isp. br. [20] u razdjelu KNJIGE). [ 1 67] Should we drop the notion of subject?, La revue canadienne de lin­guistique, 1 7, str. 175- 1 79. [ 1 67 b] Faut-il abandonner la notion de sujet?, UER linguistique, Uni­versite Rene Descartes. [ 1 68] Le parler et l'ecrit, u Jeanne MARTINET, De la theorie linguistique a ['enseignement de la langue, Pariz, PUF, str. 52-7 1 . [ 1 69] Langue pariee et code ecrit, u Jeanne MARTINET, De la theorie linguistique a l' enseignement de la langue, Pariz, PUF, str. 73-82. [ 1 70] Morphology and Syntax, Language Sciences, Bloomington, 29, dec. 1972, str. 1 5- 19 (isp. br. [21 ] u razdjelu KNJIGE). [ 1 70 b] Morphologie et Syntaxe, U ER linguistique, Universite Rene-Des­cartes. [ 1 7 1 ] SAUSSURE (Ferdinand de), Encyclopaedia Universalt's, sv. 1 4, str. 695-696. [ 1 72] Une graphie phonologique a I'ecole, Etudes de linguistique appliquee, nova serija, 8, str. 27-36.

158

-

[ 1 73] Nature phonologique d'e caduc, Papers in Linguistics and Phoneties to the memory of Pierre Delaure, Pariz-Haag, str. 373-379. [ 1 74] Function and Structure in Linguistics, Revue de la Faculte des lettres et sciences humaines, Teheran, 1 8, fasc. 3, str. 1-32. [ 1 75] Predgovor za La linguistique, Encyclopedie Bordas, str. 5. [J 76] Remarks about Structural Dialectology, Inaugaral Address, Interna­tional Seminar in Anthropological Linguistics, publikacija Pendžapskog sve­učilišta, Patiala, I I str.

1973.

[ 1 77] Ape�u historique et critique sur 1'evolution de la langue, Interedu­cation, specijalni broj, ožujak 1 973, str. 1 -8 (isp. br. [20] u razdjelu KNJIGE). [ 1 78] Refiexions sur le parfait en fran�is contemporain, Canadian Journal of Romance Linguistics, vol. I, fasc. l , str. 49-53. [ 1 79] La palatalisation en roman septentrionaJ, Melanges Paul Imbs, Travaux de linguistique et de liuerature, II, fasc. l , Strasbourg, str. 48 1-486 (isp. br. [20] u razdjelu KNJIGE, str. 2 J 7). [ 1 80] La pertinence, Journal de psychologie normale et pathologique, n° 1-2, str. 1 9-30. [ 1 8 1 ] Pour une linguistique des langues, Foundations of Language, lO, str . 339-364. [ 1 8 1 a] A linguistic Science for Language and Languages, Pakha Sanjam, PatiaJa, 6, str. I-XXXIV (isp. br. [2 1 ] u razdjelu KNJIGE, str. 9). [ 1 8 1 b] Para uma linguistica das linguas, Estudo de linguistica e lingua por­tuguesa, I, Cuadernos da PVC, str. 1 37- 1 59. [ 1 82] Conventions pour une visualisation des rapports syntaxiques, La Lz·nguistique, 9, fasc. 1 , str. 5- 1 5. [ 1 83] La syntaxe fonctionnelle, Bulletin de la Soa"ete polonaise de Hnguistique, 3 1 , str. l J - 1 3 (isp. br. [2 1 ] u razdjelu KNJIGE). [ 1 84] Function and Segmentation in Prosody, Pakha Sanjam, Patiala, I, str. 202-208. [ 1 84 a] Funci6n y segmentaci6n en prosodia, Revista de lingiiistica teorica y aplicada, Concepci6n, Chile, l l , str. 5- 1 3. [ 1 84 b] Fonction et segmentation en prosodie, VER linguistique, Universite Rene Descartes. [ 1 85] Le locuteur face il I'evolution, Spea"al Issue of IRAL on the Occasz·on of Bertil Malmberg's 60'h Birthday, ur. G. NICKEL, Heidelberg, Groos.

1974.

[ 1 86] La fonction sexuelle de la mode, La lingltisu·que, lO, fasc. l , str. 5- 19. [ 1 87] De quelques unites significatives, Studi Saussuriani dedicati a Robert Godel, Bologna, Il mulino, str. 223-233. [ 1 88] Observations sur I'evolution phonologique du tokharien, Studia indoeuropejskz·e, Krakov, 1 974, str. 1 24- 1 34. [ 1 89] Intervju Hermanu PARRETU, nz·scussz·ng Language, Haag-Pariz, Mouton, str. 22 1 -247. [ 1 90] Homonymes et polysemes, La Linguistique, lO, fasc. 2 (Melanges Mounin), str. 37-45. [ 1 9 1 ] La notion de langue-outil, Voix et images du CREDIF 3, str. 9- 1 2.

1 59

[ 1 92] Predgovor knjizi Denise FRAN<;OIS Fratlfais parli, Pariz, SELAF, str. 1 3- 1 5. [ 193] Intervju objavljen u LingiUstica y significaci6n, Biblioteca Salvat, str. 75-9 1 . [ 194] Linguistique structural e (izvještaj o predavanjima), Annuaire de la Ive Section de l'EPHE.

1975.

[ 1 95] Le sort de n mouille en fran�ais, ",/orld Papers in Phonetics, Tokio, str. 341-35 1 . [ 1 96] Forma1isme et rea1isme e n phono1ogie, Phonologica, Miinchen-Salz­burg, 1 972, str. 35-41 . [ 1 97] Semantique et axiologie, Revue rorunaine de Linguistique 20, str. 539-542. [ 1 98] Geminees et »paires minimales<c, Revue roumaine de Linguistique 20, str. 372-377. [ 1 99] Le Ilc Colloque de Linguistique fonctionnelle a dos ses travaux, La Montagne, 1 -8-75. [ 1 99 bis] La linguistique fonctionnel�e, L'Education 25 1 , rujan 1 975, str. 33-34. [200] Predgovor za T. Murray HAGGIS, La phonie du Jranfais chez les trilingues twi, Paris, SELAF, str. 1 3- 14.

1976.

[20 l ] Predgovor prijevodu knjige Otta JESPERSENA, Language, t'ts N a­ture, Development and Origin, Paris, Payot, str. 7- 1 0. [202] What do speakers and hearers have semantica1ly in common?, Folia linguistica IX-1 -4, str. 29-35. [203] ProbU:mes de temlinologie, Actes du Ile Colloque de Linguistique

Jonctionnelle, Clermont-Ferrand, CRDP, str. 9- 1 3. [204] Predgovor knjizi Henriette W ALTER, La dynamique des phonemes dans le lexique Jranfais contemporain, Pariz, France-Expansion, str. 9- 1 1 . [205] Predgovor knjizi M. MAHMOUDIANA i dr. Pour enseigner le Jran­

fais, Pariz, PUF, str. V-VIII. [206] Economie et dynamique des langues, Structure et dynatm'que des systemes, Pariz, Maloine, 1 33- 144 + disc., str. 144-1 48. [207] Intervention il propos des Methodes empiriques en syntaxe de Maurice Gross, Structure et dynamique ... , str. 1 63. [208] L'histoire du terme de structure en linguistique, Structure et dy­namique ... (poglavlje VIII: .. Colloque de Saday«), str. 1 78- 1 80. [209] L'acces il l'ecriture et il la lecture par l'Alfonic, u Alain BENTOLILA, ur., Recherches actuelles sur l'ensetgnement de la lecture, Pariz, Retz, str. 1 34-146. [2 10] Le passage il l'orthographe, Alfonic 2, Institut national de Recherches pedagogiques, s. d., str. 5 1 -54. [21 1 ] Lettre aux parents, Alfonic 2, ibid., str. 55-60. [2 1 2] La presentation des unites significatives, Revt'sta de letras, 1 8, str. 1 43- 1 53 (Instituto de letras ... , de Assis, Brasil).

1 60

1977.

[2 1 3] Some Basic Principles of Functional Linguistics, La Linguistique 1 3, str. 7-1 4. [2 14] L'axiologie, etude des valeurs signifiees, Estudios ofrea."dos a Emt'lio Alarcos Llorach, Universite d'Oviedo, str. 1 57- 1 63. [21 5] La prononciation fran�ise des mots d'origine etrangere, Phonologie et societe, Montreal-Pariz-Bruxel1es, str. 79-88. [21 6] Les fonctions grammaticales, La Linguistique, 1 3-2, str. 3- 14. [2 1 7] La presentation des unites significatives, Annuaire J 976- 1 977, Ecole pr. des Hautes Etudes, 4C section, str. 897-907.

1978.

[21 8] La linguistique peut-elle fonder la scientificite des sciences sociales ?, Bulletin du GER S ULP, Strasbourg, fasc. 6, str. 3- 14. [2 19] La grammaire fonctionnelle du fran�ais, Actes du IVe Co/loque imer­national de Linguistique fonctionnelle, Oviedo (Odsjek za španjolski jezik Sveučilišta), str. 1 27-1 30. [220] Economy in Language, Bulletin de l' Academie des Sciences de Norvege, [221 ] Predgovor knjizi Fondements de la syntaxe Claudea TCHEKHOFFA, Pariz, str. 7-9. [222] Le sort de -/l- latin en gascon, Via Domitia, Toulouse-Le Mirail 20-21 , str. 10 1- 106. [223] Remarques sur l'alphabetisation des enfants de premiere langue creole, Pariz, C,'tes Unies, 95, str. 37-38. [224] Les termes .. fonction« et .fonctionnel« dans l'usage linguistique, Functi­onal Studies in Language and Literature, Gand, Story-Scientia. [225] Peri litourgikes glossologias, Ho Polites 20, lipanj-srpanj 1 978, str. 24-29 (Razgovor s Andreom Martinetom pripremio Christos CLAIRIS). [225 a] Questions a Andre Martinet, propos recueillis par Christos CLAIRIS, Dilbilim 4, 1979, str. 1 3-22. [225 b] Andre Martinet ve tinh hinh ngon ngu' hoc hien dai, Ngon ngur l ( 1 979), str. 32-39. [226] Predgovor knjizi Neutralization and Archiphoneme Nielsa DAVID­SEN-NIELSENA, Kopenhagen, Akademisk Forlag, 1978.

1979.

[227] Gap-Filling in Gothemburg Phonology, Linguistic Methods, Essays in Honor of Herbert Penzi, Haag, Mouton, 1 979, str. 345-35 1 . [228] L a linguistica, Encicloped,'a del novecento, vol. III, Rim, str, 102 1- 1034, [229] Grammatical Function, u Function and Context in Linguistic Ana­lysis, Cambridge University Press, str. 142- 147. [230] Les usages linguistiques et la societe fran�se, Melanges d'etudes ro­manes offerts a Leiv Flydal, Etudes Romanes, numero special 1 8, Kopen­hagen, str. 59-68, [23 1 ] Bienvenue a Kenneth L. Pike, il 1'0ccasion de sa nomination comme docteur honoris causa de l'Universite Rene Descartes, siječanj 1979, str, 1 7- 1 9.

1980.

[232] Shunting on to Ergative or Accusative, Ergativity : Towards a Theory of Grammau'cal Relations, London Academic Press, ur. Frans Plank, str. 39-43,

1 61

[232 bis] Un aiguillage : ergatif ou accusatif. U. E. R. de Linguistique ge­nerale et appliquee, Universite Rene Descartes, Pariz. [233] Peut-on prevoir les modifications il venir d'un systeme phonologique?, Italic and Romance, Melanges Pulgram, Current Issues in Linguistic Theory, vol. 1 8, Amsterdam, str. 2 1 9-23 1 . [234] The Fading away of a Phoneme : the Voiced Dorsal Spirant in Danish, Melanges Paul Christophersen, Coleraine, Ulster. [235] Autour du syllemme, Revue roumaine de Lt'nguistique. [236] Actes du VIe Col1oque international de linguistique fonctionnel1e, Rabat, srpanj 1 979, (Zaključci), [237] Dynamique et diachronie, Jmrrnee d'etudes, U, E, R. de linguistique, Universite Rene Descartes, ur, Henriette WALTER, str, 7- 1 2, [238] Une langue et le monde, DillnJim, V, Istambul, str, f - 1 2. [238 bis] Jezik i svijet, Oko, Zagreb (br. 240, 23. 7 - 6. 8. 1 98 1). [239] VoyeUes extremes et voyeUe centrale, u Les Mauges, ur. H. WAL­TER, Universite d'Angers, str. 73-78. [240] Synthematics, u Studies presenled lO Dr, Fowkes, Word 3 1 , fasc. l , str, 1 1 - 1 4.

1981.

[241 ] Pour une approche empirico-deductive en linguistique, Linguistique et shniologt'e jonctionne/les, str, 1 3-30, Istanbul (isp. KNJIGE, br. [24]). [242] Fonction et pertinence communicative, Lt'nguistique el shniologie jonctionne/les, str. 45-60, Istanbul (isp, KNJIGE, br. [24]). [242 b] Engleski prijevod [243] Reponses il Variations et systemes, Syslemes et-'variations, Colloque de Glion-sur-Montreux, 1 980, Universite de Lausanne� Bulletin de la Sec­tion de linguistique, str, 33-35 et passim. [244] La sinthematique comme etude de I'expansion lexicale, Dilbilim VI, str, 84-98, [245] Predgovor knjizi Les reflexes lt'nguisliques Ramireza i Garcia Vivesa, Pariz, P, U. F., str. 9- 1 2, [245 b] Djelomični ;" prijevod predgovora na španjolskom, u Espz'ral 1 5, CXXIII-CXXV. v

[246] Le parfait en fran�s : Accompli ou preterit? Logos semanu'kos. Studia linguistica in honorem Eugenio Cosen'u, Madrid, Gredos, str. 429-433. [247] Fricatives and Spirants, Chatlerji Commemoration Volume, The Uni­versity of Burdwan, 1 98 1 , st. 1 45- 1 5 1 . [248] La phonologie synchronique et diachronique du basque, Euskalan'en nazioarteko jardunaldiak, iker, l , Bilbao, 1 98 l , str. 59-74, [249] Function and Communicative Relevancy, Phonologica, 1980, Innsbruck. [250] Intervju za časopis Oko, Razlog ljudskog jezika (Oko br. 240, Zagreb, 28. 5.- 1 1 . 6. 1 98 1 , str. 1 ; razgovor vodio M. BAZINA, preveo A. Kovačec), [25 1 ] Pour une description dynamique des langues, Langues et linguistique, 8-2, 1 982, Universite Laval, Quebec, str, 1 75- 1 9 1 .

1982.

[252] Bi1inguisme et diglossie, La Linguistique 1 8, fasc, 1 , str. 5- 1 6. [253] Predgovor knjizi Enquete phonologique et van'etes regionales Henriette WALTER, str. 9- 1 1 . [254] A New Generation of Phonemes, The French Intervoca1ic Voiced

162

Stop, Current Research in Romance Languages, Indiana Un. Ling. Club. Ova bibliografija uzima u obzir radove koji su izašli do l. VI . 1 982.

U tisku \

[255] From Optional to Compulsory Marking of Syntactic Relations, Actes du Colloque sur la glossogenetique, Unesco, kolokvij održan u Parizu u ko­lovozu g. 1 98 1 . [256] Refiexions sur l a phrase, Actes du 8eme colloque de linguistique fonction­nelle, Toulouse, srpanj 1 98 1 . [257] De divers types de consonnes continues, Melanges Rabanales. [258] La classe des noms propres en fran�ais et ailleurs, Revue de linguistique d' Athenes. [259] Grammatical Phrases and Lexical Phrases, Melanges Rulon Wells. [260. Phonologies en contact dans le domaine du gallo-roman septentrional, Melanges Knobloch. [26 1 ] Se soumettre il l'epreuve des faits, La Linguistique. [262] La prononciation du fran�is entre 1 880 et 1 9 1 4, u Histoire de la langue franfaise F. Brunota i Ch. Bruneaua. [263] Que doit-on entendre par tconnotation«? Ume colloque de semiotique poetique, Mexico, studeni 1 979. [264] Des jers slaves aux voyelles caduques du japonais, Melanges a la memoire d' Alexandre Issatschenko. [265] Allocution prononcee il Varsovie, sept. 1 979, a l'occasion du cinquan­tieme anniversaire de la mort de J an Ignacy Baudouin de Courtenay. [266] Internal and External Conditioning of Phonological Change, Actes du Congres de Phonitique de Leeds. [267] De la philologie a la linguistique, A la memoire d'Ernest Renan. [268] Retrospectives et prospectives, Actes du le Colloque international de Linguistique fonctionnelle, Groningen.

Recenzije

1933.

[ 1 ] Ree. Alexander JOHANNES SON, Die Mediageminata im lsliindischen, u Revue critique d'histoire et de littbature 66, str. 5 1 5-517.

1935.

[2] Rec. Bohumil TRNKA, A Phonological Analysis of Present-Day Stan­dard English, u BSL 26 ; ree. 108, str. 99- 1 02.

1937.

[3] Rec. ARNHOL TZ und REINHOLD, EinfUhrung in das diinische Laut­system mit Schallplatten, u BSL 38 ; ree. 1 07, str. 1 28-1 30.

1938.

[4] Ree. Fernand MOSSE, Histoire tk la forme pbiphrastique »Itre + par­ticipe present« en germanique, u BSL 39 ; ree. 1 03, str. 1 32-1 34. [5] Ree. Henri FORCHHAMMER, Le danois parU, u BSL 39 ; reco 1 04, str. 1 34-1 35.

1 63

1939.

[6] Rec. A. ARNHOLTZ, Scudier i poetisk og musikalsk Rytmik, u Archiv fUr Vergl. Plwnetik 3, str. 50-53. [7] Rec. Henri FORCHHAMMER, Le danois parU, U Revue germanique, 30, str. 3 1 3.

1944.

[8] Rec. Louis }'lICHEL, La plwnologie, u Le franfais moderne 1 2, 72-74.

1946.

[9] Ree. N. TRUBETZKOY, Grundz;ige der Plwnologie, u BSL 42 ; reco 2 1 , str. 23-33 (isp. br. [ 1 3] u razdjelu KNJIGE). [ 10] Rec. N. VAN W IJK, Phonologie, u BSL 42, reco 22, str. 33-35 (isp. br. [ 1 3] u razdjelu KNJ IGE). [ 1 1 ] Rec. BERGS\iEINSSON, Grundfragen der isliindischen Satzphonetik, u BSL 42 ; reco 23, str. 36-39. [ 1 2] Rec. B. MALMBERG, Die Quantitat als phonetisch-phonologischer BegrijJ, u BSL, 42 ; reco 24, str. 39-4 1 (isp. br. [ 1 3] u razdjelu KNJIGE). [ 1 3] Rec. G. GUILLAUME, L'archit!!Ctonique du temps dans les langues classiques, u BSL 42; reco 25, str. 42-44. [ 1 4] Rec. B. MALMBERG, Le systeme consonantique du franfais moderne, u BSL 42; reco 59, str. 1 06- 1 10 (isp. br. [ 1 3] u razdjelu KNJIGE).

1947.

[ 1 5] Rec. Roman JAKOBSON, Kindersprache, Aphasie und Lautgesetze, u BSL; reco 6, str. 4-1 1 (isp. br. [ 1 3] u razdjelu KNJIGE). [ 1 6] Rec. M. DURAND, Voyelles longues et voyelle breves, u BSL 43 ; reco 8, str. 1 3- 1 6. [ 17] Rec. E. GILBERT, Langage de la science, u BSL 43 ; reco 5, str. 4. [ 18] Rec. H. HOIJER and others, Linguistic structures of Native America, u Lingua l, str. 1 1 8. [ 19] Rec. E. STURTEVANT, An Introduction to Linguistic Science, u Word 3, str. 1 26- 1 28.

1948.

[20] Rec. E. SEIDEL, Das Wesen der Phonologie, u BSL 44; ree;. 22, str. 27-29. [21 ] Ree. K. L. PIKE, Plwnetics, u BSL 44; reco 23, str. 29-3 1 . [22] Ree. H . COUSTENOBLE, La phonitique du prDVenfal moderne en terre d'Arles, u BSL 44; ree. 47, str. 80-8 1 . [23] Rec. M. SWADESH, Chinese in Your Pocket, u Word 4, str. 234. [24] Rec. de GRO OT, Structural Linguistics and Phonetic Law, u Lingua 2, str. 74-77.

1949.

rfs] Rec. N. S. TROUBETZKOY, Principes de Phonologie, u BSL 45 ; reco 1 3, str. 1 9-22 (isp. br. [ 1 3] u razdjelu KNJIGE). [26] Ree. A. ROSE'ITI, Le mot, u Word 5, str. 87-89.

164

[27] Ree. Glossaire des patOt's de la S" isse romande, u Word 5, str. 89-90. [28] Ree. R.-L. WAGNER, Introduction ti 11 linguistique franfaise, u Ro­manic Review 40, str. 1 54-1 56. [29] Ree. G. K. ZIPF, Human Behavior and the Prindple of Least Effort, u Word 5, str. 280-282. [30] Ree. K. L. PIKE, Phonemics, u Word 5, str. 282-286. [3 1 ] Ree. Archivum Linguisticum, u Word 5, str. 286-288. [32] Ree. F. SOMMER, Handbuch der lateinischen Laut- und Formenlehre, u Word 5, str. 290-29 1 . [33] Ree. J . FOURQUET, Les mutations consonanriques du germam'que,

u Word 5, str. 291 -292.

1950.

[34] Ree. Eugene NIDA, Morphology, u Word 6, str. 84-87. [35] Ree. E. BENVENISTE, Noms d'agenr et tlOms d'action en indo-euro­

peen, u W'ord 6, str. 9 1 -93. [36] Ree. A. MEILLET, Introduction ti l'ewde comparalive des langues i.-e., u Word 6, 1 82- 1 84. [37] Ree. L. L. HAMMERICH, Laryngeal before Sonants, u Word 6, str. 1 84- 1 86. [38] Ree. A. TOVAR, Manual de lingiiistica indo-europea, u Word 6, str. 1 87- 1 89. [39] Ree. J. B. HOFMANN, Etymologisches Worterbuch des Griechischen, u Word 6, str. 1 89-1 90. [40] Ree. H. KRAHE, Historische Laut- und Formenlehre des Gotischen, u Word 6, str. 249-250. [41 ] Ree. Jean SEGUY, Le franfais parli ti Toulouse, u Word 6, str. 254-257. [42] Ree. E. NIDA, Learning a FOl'eign Language, u BSL 46 ; ree. 1 8, str. 20-2 1 .

1951.

[43] Ree. C. D. BUCK, A Dictionary of selected Synonyms in the Principal Indo-European Languages, u �17ord 7, str. 67-68. [44] Ree. E. BOISACQ, Dictionnaire etymologique de la langue gl'ecque, u Word 7, 68-69. [45] Ree. M. S. BEELER, The Venetic Language, u Word 7, str. 69-72. [46] Ree. H. KRAHE, Das VelUttische, u Word 7, str. 72-73. [47] Ree. W. von WARTBURG, Die Ausgliederung der romanischen Sprach­riiurne, u Word 7, str. 73-76. [48] Ree. Paul LEVY, La langue allemande en France, u Language 27, str. 392-394. [49] Ree. Daniel JONES, The Phoneme, u Word 7, str. 253-254. [50] Ree. R. M. S. HEFFNER, General Phonecics, u Word 7, str. 255-258. [5 1 ] Ree. ENROUT-MEILLET, Dictionnaire etymologique de la langue latine, u Word 7, str. 258-259. [52] Ree. Karl BOUDA, Baskisch-kaukasische Elymologien, u Word 7, str. 279-282.

1952-

[53] Rec. Interlingua-English Dictionary ; Interlingua, u Word 8, str. 1 63-1 67.

1 65

[54] Ree. R. MENENDEZ-PIDAL, Orlgenes del espafiol, u Word 8, str. 1 82-1 86. [55] Ree. Paul AEBISCHER, Chrestomathie franco-provtmfale, u Word 8, str. 273-274. [56] Ree. Third International Congress of Toponymy and Anthroponymy, Onoma, u Word 8, str. 262-264. [57] Ree. Faria COIMBRA, Formas consonaticas de 'Vogal reduzida, u Word 8, str. 268. [58] Ree. Sever POP, La Dialectologie, u Word 8, str. 260-262. [59] Ree. Gerhard ROHLFS, Historische Grammatik der italienischen Sprache, u Word 8, str. 274-276.

1953.

[60] Ree. Knud TOGEBY, Structure immanente de la langue fra1Jfaise, u Word 9, str. 1 77- 1 78. [6 1 ] Ree. Giovanni ALES SlO, Grammatica Storica francese, u Word 9, str. 1 74-1 77. [62] Ree. Pierre FOUCRE, Phonetique historique du fra1Jfais, Introduction, u Word 9, str. 1 77- 1 78. [63] Ree. J. KURYLOWICZ, L'accentuation des langues inilo-europeennes, u Word 9, str. 282-286. [64] Ree. W. P. LEHMANN, Proto-Indo-European Phonology, u Word 9, str. 286-290. [65] Ree. F. R. ADRADOS, La dialectologla griega como fuente para el estudio de las migraciones indoeuropeas en Grecia, u Word 9, str. 290-29 1 . [66] Ree. J . MAROUZEAU, Lexique de la terminologie linguistique, u Word 9, str. 282.

1954.

[67] Ree. MEILLET et COHEN, Les langues du monde, u Word 6, str. 73-75.

1955.

[68] Ree. Alarcos LLORACH, Fonologla Espafiola, u Word l l , str. 1 1 2-1 1 7. [69] Ree. PORZIG, Die Gliederung des indogermanischen Sprachgebiecs, u Word l l , str. 1 26- 1 32. [70] Ree. Gerhard ROHLFS, An den Quellen der romanischen Sprachen, u Word l l , str. 1 54-1 56. [7 1 ] Ree. Helmut STIMM, Studien zur Entwicklungsgeschichte des Fran­koprovenzalischen, u Word l l , 1 56-1 58. [72] Ree. Karl KNAUER, Vulgiirjranzosisch, u Word l l , str. 1 58-1 59. [73] Ree. Moritz REGULA, Historische Grammatik des Franzosischen, u Word 1 1 , str. 466-468.

1956.

[74] Ree. T. BURROW, The Sanskrit Language, u Word 1 2, str. 304-3 1 2. [75] Ree. Jeanne-V. PLEASANTS, Etudes sur l'e muet, u Word 1 2, str. 469-472. [76] Ree. Eugenio COSERIU, Forma y sustancia en los sonidos del lenguaje, u BSL 52; ree. 1 5, str. 1 9-23.

1 66

[77] Ree. Luigi HEILMANN, La parlata di Moena, u BSL 52; ree. 6 1 , str. 1 10- 1 1 1 . [78] Ree. Pierre FOUCRE, Traite de prononciation fran;aise, u BSL 52 ; ree. 34, str. 57-6 1 . [79] Ree. Rene CHARBONNEAU, La palatalisation de t/d en canadien­-fran;ais, u BSL 52 ; ree. 55, str. 102- 1 03. [80] �ee. L. J. PICCARDO, El concepto de oracion, u BSL 52, Prikaz 1 4, str. 267-268. [8 1 ] Ree. Helge HEIMER, Mondial, Lingua internacional, II BSL 52, Pri­kaz 14, str. 267-268. [82] Ree. V. A. BOGORODICKIJ, V'Oedenije 'o izulenije SO'OTemennyx romanskix i germanskix jazykow, u BSL 52 ; Prikaz 3, str. 263.

1957.

[83] Ree. Hans KRONA S SER, Vergleichende Laut- und Formenlehre des Hethitischen, Word 1 3, str. 1 64-1 65. [84] Ree. Moritz REGULA, Historische Grammatik des Franzosischen, II, Formenlehre, u Word 1 3, str. 1 72. [85] Ree. Daniel JONES, E'Oeryman's English Pronouncing Dictionary, u Word 1 3, str. 1 77- 1 78. [86] Ree. R. OLESCH, Zur Mundart von Chwalim in der fruheren Grenz­mark Posen-Westpreussen, u Word 1 3, str. 196- 1 97.

1958.

[87] Ree. George A. MILLER, Langage et communication, u BSL 53 ; reco 1 1 ; str. 25-26. [88] Ree. Vitold BELEVITCH, Langage des machines et langage humain, II

BSL 53 ; ree. 1 2, str. 27-29. [89] Ree. Robert LADO, Linguistics across Cultures, II BSL 5 3 ; ree. 1 3, str. 29-3 1 . [90] Ree. Sprdk/iga bidrag, vol. 2, n° 8, u BSL 5 3 ; Prikaz l , str. 298.

1959.

[9 1 ] Ree. M. SANDMANN, Subject and Predicate, II BSL 54; ree. 1 6, str. 42-44. [92] Ree. H. STEN, Manuel de phonetique fran;aise, u BSL 54 ; reco 6 5, str. 1 23-1 25. [93] Ree. G. BJERROME, Le patois de Bagnes (Valais), BSL 54; reco 73, str. 1 37-1 39.

1961.

[94] Ree. H. E. KELLER, Etudes linguistiques sur les parles 'Oaldotains, u Erasmus 1 4, str. 530-534.

1962.

[95] Ree. M. MONNEROT -DUMAINE, Precis d'interlinguistique gene­rale et speciale, u BSL 57 ; ree. 9, str. 30-34. [96] Ree. Evidence for Laringeals, Work Papers of a Conference in Indo­-European Linguistics, u BSL 57; str. 36-37.

1 67

[97] Ree. RechercJzes sur les diphtongues roumaines, u BSL 57 ; ree. 63, str. 1 1 9- 122 . [98] Ree. Anton SIEBERER, Lautwandel und seine Triebkrafte, u Language 38, str. 283-284.

1973.

[99] Ree. G. J. FORGUE, La langue des Americains i WINDSOR-LEWIS, A Concise Pronouncing Dictionary of British and American English, u La Linguistique, 9, fase. 2, str. 1 59.

1974.

[ 100] Ree. E. F. K. KOERNER, Ferdinand de Saussure, SchrzJten zur

Linguistik, u La Linguistique, 10, fase. l , str. 147- 1 48. [ 1 0 1 ] Uriel WEINREICH, Explorations in Semantic Theory, u La Linguis­tique, 1 0, fase. l , str. 148. [ 1 02] Ree. V. SEPHIHA, La notion de la langue calque, Le ladino, Deute­ronome, u La Linguistique, 10, fase. 2, str. 1 4 1 .

1982. (izaći će)

[ 1 03] Ree. Alias linguarwn Europae, ur. A. Weinen, II Language Problems and Language Planning.

1 68

Indeks naziva i pojmova

(hrvatski, francuski, talijanski, španjolski, portugal3ki, rumunjski, engleski, njemački, albanski, ruski)

Ovaj indeks sadržava najvažnije termine i pojmove koji su upotrijebljeni u

knjizi. Sastavljen je na temelju odgovarajućeg indeksa iz francuskog izdanja, a termini su - osim na hrvatskom i francuskom - navedeni još na osam drugih jezika, prema odgovarajućim prijevodima ove Martinetove knjige. Za neke termine našli smo ekvivalente u drugim lingvističkim priručnicima na odgovarajućim jezicima. Za rumunjski se srdačno zahvaljujemo prof. dr Andreiju Avramu iz Instituta za fonetička i dijalektološka istraživanja Rumunjske Akademije u Bukureštu koji nam je stavio na raspolaganje popis odgovarajućih rumunjskih termina, a i sam predložio neke (nove ili bolje) prijevode.

Zbog samo djelomičnog pok1apanja pojedinih termina u različitim jezicima, kao i - posebice zbog njihova različitog morfološkog i gramatičkog treti­ranja - u nekim smo slučajevima, radi štednje prostora, radije naveli osnovnu riječ na kojoj se temelji neki termin, nego navodili i prevodili sam termin koji bi pri prevođenju Zahtijevao dodatna objašnjenja. To se odnosi osobito na slučajeve gdje se kao termin upotrebljava supstantivirani pridjev - ali u jednim jezicima u muškom, u drugima u ženskom rodu (k tome mogu doći i razlike u broju) : mi smo obično navodili svuda pridjev u singularu muškog roda.

»Mektivni« jezik, 6-1 9 - langage »affee­tifc; linguaggio »affettivoc; lenguaje .afee­tivoc; linguagem »afeetivac; limbaj .afectiv« ; oaffectivec language; .a1fektivec Spracbe; li­gjerim .affektiv«; .a<t><t>eI<TIfBHaJU peqeBnfl .QeflTeJD.HOCTh

afiks, 4-36 do 39 - affixe; affisso; afijo; afixo; afix; affix ; Affix ; afiks; a<t><l>HJ<c

a(rikata, 2-36 - affriquee ; affricata ; afri­cada; africada; africatii ; affricate; Affrikata ; afrikatc, e sbkrire ; a<W>PHKaTa

akcenatska jedinica, 3-25, 3-3 1 , 3-35,4-1 4 i 1 5 - unite aceentuelle ; unita accentuale; unidad acentual; unidade aeentual; unitate accentunlli ; accental unit; akzentuirbare Einbeit; n;esi tbeksore ; aI<QeHTYHPyeMafl e.QHlDlI{3, e� Y.QapeHHfI, aJ<lteHnlOe e.lnlHCTBO

akcent (naglasak), 3- 1 , 3-3, 3-3 1 do 3-36 - accent ; accento; aeento; acento; accent; accent; Akzent; tbeks ; Y.QapeHHe

1 69

»akcent« (»naglasak.), 1 -5, 1-7 - .aecent« ; taccentoc ; »acento.; sotaque; .aeeent« ; I)ac­cent«; Akzent; »tbeks. ; .aKQeHT«

*aksiologija, D-l l - axiologie ; assiolo­gia; axiologia; axiologia ; axiologie ; axiolo­gy ; Axiologie; aksiologji ; aKClIOJIOrHfI

aktivna norma, v. norma

aktualizacija, 4- 1 0, 4-25, 4-27 i 28 actualisation ; attualizzazione; actualizaci6n; actua1iza�o ; aetualizare ; actual iza tion ; Aktualisierung ; aktualizim ; aKTY8JIH33Lt1Ul

»alO(OD«, 3- 1 6 - tallophone« ; »aIlofono« ; .al6fono«; taI6fono« ; .alofon.; tallopbone« ; .A110pbont ; »allofon« ; t3JIJ1oq,OHt

a1veolar (alveolarni), 2-26 - alveolaire ; alveolare ; alveolar ; alveolar; alveolar; alvea­lar; alveolar; trysnor ; aJIBeOJIJlpHbrH

amalgam (v. i preklapanje), 4-2, 4-6, 4-1 4 i 1 5, 4-22, 4-35, 4-40, 5-28, 6-3 - amal­game; amalgama ; amalgama ; amalgama ; amalgam ; amalgam; Versebmelzung; shkrir­je; cpaIQeHHe

analiza (na foneme, moneme .. . ), v. raščla­njivanje

analogija, 6-21 - analogie; analogia; ana­logia; analogia; analogie; analogy; Analogie; analogji ; m81l0rHR

apikalan (apika1ni), 2-26 - apical ; apica­le ; apica1 ; apical; apical ; apical ; apikal; major; anHK8JlhHblH

apikoalveolar(an), 2-26 - apiro-alveolai­re ; apicoalveolare ; apicoalveolar; apico-al­veolar ; apiro-alveolar; apico-alveolar ; api­koalveolar; major-trysnor; anHKoanLBeonR­PHblH

apikodentalan, 2-26 - apice-dental ; api­codentale; apicodental ; apico-dental ; apico­-dental ; apiro-dental ; apikodental ; major--dhembor; anHKoAeHT3nLHbJi'1

arbitrarnost (-proizvoljnost«) jezičnih po­java, 1 - 1 4 - arbitraire des faits linguis­tiques; arbitrarieta dei fatti di lingua; hechos .de lengua arbitrarios ; arbitrariedade dos fen6menos Iinguisticos; arbitrar al faptelor lingvistice; arbitrary nature of language; Willkurlichkeit (arbitraire) des Sprach­lichen; arbitraritet i fak leve gjuhesore ; npoH3BonLHOCTb RBnemli'1 fl3blKa

arhi(onem, 3- 1 8 i 19 - archiphoneme ; arcifonema; archifonema ; arquifonema; ar­hifonem ; archiphoneme; Archiphonem ; kryefoneme ; apxllct>oHe�1a

artikulacija, v. prva artikulacija, druga ar­tikulacija

artikulacija (fonema), v. raščlaniivanje (fonema)

artikulacija (tvorba) glasova, 2-1 1 do 39 - articulation des sons; articolazione dei suoni ; articulaci6n de sonidos ; articula�Ao dos sons; articulatia sunetelor; articulation of speechsounds ; Artikulation der Laute; nyjtim tingujsh ; apTJu<ynJII.tIlR 3B}'KOB

asimetrija (asimetričnost) govornih orga­na, 6-31 - asymetrie des organes ; asim­metria degli organi; asimetria de los 6r­ganos ; assimetria dos 6rgAos ; asirnetria or­ganelor; asymmetry of the organs; Asym­metrie der Organe; asimetri e organeve ; aCCIIMeTpllR opnmOB peQH

))a.pekt« (glagolski vid), 4-43 - -aspect. ; �aspettat ; taspectat ; taspectOt ; laspect'; tas­pecu ; .Aspekt.; taspeku; tBIIA«

» aspiracijac( (thak«), ))aspirirancc (.hak­nut,), 2-32 i 33 - .aspiration«, .aspire«; �aspirazione', .aspiratof ; taspiraci6n«, .aspi­rado.; taspira�ito., laspiradof; 'aspiratief, taspirat« ; taspiration', .aspirate.; -Aspira­tion., _aspiriert«; .frymtim«, tfrymton ; mpHAbJXaHHe«, -aCDJ-lpaUIIR«, tnpll,nbIXaTe­JlhHblA«, taCIlHpHpoBaHHbdt«

1 70

))atributcc, 4-42, 4-44 i 45 - .adjectif epi­thete«; aggettivo tattributo«; .adjetivo cali­ficativat, .adjectivo qualificativo« ou tepite­to.; -atribut«; -attribute«; -Attribut« ; _mbi­emer epitete; '3mrreT«, -npHJlaraTenLHoe onpeAeneHlle«

autonomna sintagma, 4- 1 3 do 1 7, 6-3 - syntagme autonome; sintagma autonomo; sintagma aut6nomo; sintagma aut6nomo ; sintagma autonomA; autonomous syntagm; autonomes Syntagma; sintagme autonome ; aBTOHOMHaR CHHT3rMa

autonomni monem, 4- 1 0 i I I - moneme autonome ; monema autonomo ; monema aut6nomo; monerna aut6nomo; monem au­tonom ; autonomous moneme; autonomes Monem ; moneme autonome; aBTOHOMHaR MOHeMa

Bezvučan, 2-1 5 - sourd ; sordo; sordo; surdo; surd; voiceless; stirnm1os ; i shurd h ; rnyxolI

bilabijalan (bilabijal ; dvousneni), 2-25 -

bilabial; bilabiale; bilabial ; bilabial; bila­bial ; bilabial; bilabial ; dybuzor; 6Hna6H-8nLHbJil

bilingvizam, v. dvojezičnost

bUingvan, v. dvojezičan

biljdenje, v. i transkripcija,

bilježenje, fonetičko bilježenje

))bočnicc, v. lateralan

fonološko

))brojcc, 4-5, 4-38 - mombre«; tnumero.; .numero.; tnumero. ; tnumAn; tnumber. ; .Zahlform., .Numerusf; mumen; .\Il{cnot

Centralizirani vokal, 2-20 - voyelle cen­tralisee; vocale centralizzata; vocal centra­)jzada; vogal centralizada; vocalA centrali­zati'i ; -; -; zanore qendrore; -

cijena (.cijena koštanja«), 6- 12 i 1 3 - cout ; costo; coste; custo; cost; cost; Kosten ; shpenze ; CTOHMOCTL

))cijena koltanjacc, v. cijena

coktavi sugtasnici, v . • klikovi.

čestoća, v. frekvencija

))čtancc, 4- 38 i 39 - .article«; .articolat ; -articulo.; .artigat ; tarticoh; -article« ; tArti­kel«, tGescWechtswort« ; .nyjef; -aPTHKnL-

))Deklinacija« (-sklonidba«), 4- 1 5, 6-3 -.declinaison' ; .declinazione« ; .declinaci6n.; .declina�Ao«; Ideclinare«; .declension«; -De­k1inationt, tBeugung«; _lakim«; tCKJJOHeHHet

demarkacija, 3-36 i 37 - demarcation; demarcazione; demarcaci6n; demarca�o ;

demarcarc; demarcation ; Abgrcnzung ; per­ndarjc; pa3rpaHHtfCHHC, ACMapKa�HJl

demarkativna funkcija, funkcija de­markaciJe, 3- 1 , 3-36 - fonction demarca­tivc; funzionc dcmarcativa; funci6n dcmar­cativa; fun�o demarcativa ; funcpe demar­cativa; dcmarcativc function ; Abgrenzungs­funktion ; funksion perndare s ; ACAtapKaTll­OHaSl <l>YHJ(�llJl, <l>YHK�HJl pa3rpaHHtfeHUSI

dentalni (zubni ; dcntal), 2-26 - dcntal ; dcntalc ; dental ; dental ; dental ; dental ; dcn­tal ; dhembor; 3y6HOi\

derivadja (izvođenje), 4-34 do 39 - de­ri vation ; dcri vazi one ; deri vaci6n ; deri va­�o; derivarc; derivation ; Ableitung; dcri­vacion ; AepHOaQHJl

*determinacija (*određcnje), 4- 1 9, 4-32 - determination ; dcterminazione; dcter­minaci6n ; determina�o; dcterminare; de­termination; Determinazion, Bestimmung; determinim ; AeTCpMlIHa�llSl, onpeAeneHHe

determinanti, 4· 19, 4-32 - detcrminants ; dcterminanti ; dctcrminantcs ; (monemas) de­terminantes ; (moneme) determinante; de­terminants ; Determinanten ; percaktore ; AeTep:.urnaHTbl

diferencijacija: maksimalna ...... , 6-26 -ditferentiation maxima; differenziazione massima; diferenciaci6n mAxima; diferencia­�o maxima ; diferentiere maxima; maximal ditferentiation ; maximale Unterschieden­heit; diferencim maksimal ; MaKCHMIUIhHaJl Ali<l>(l>epeHQJUI�HJl

di(tong, 2-23 - diphtongue ; dittongo; dip­tongo ; ditongo; diftong; diphtong; Diph­tong; diftong ; AH<I>TOHr, AByrnaCHbIA

»digloslja(c, 5-4 - .diglossie. ; tdiglossia. ; .diglosia.; tdiglossia.; tdiglosie.; tdiglossia' ; tDiglossiec; tdiglosi.; AHI'nOCCHJl (v. i dvo­jezičnost, bilingvizam)

dijakronijski, 2-2 - diachronique ; dia­cronico ; diacr6nico; diacr6nico; diacronic ; diachronic; diachronisch ; diakronik; AHa­XPOHHbIi't

dijalekt (narječje), 2-3, S-l l do 1 5, 5- 1 7 - dialecte ; dialetto; dialecto; dialecto; dia­lect; dialect; Dialekt; dialekt ; AHaneKT

dijalektaUzacija, 5-14 - dialectisation ; dialettalizzazione; dialectizaci6n ; dialectiza­�o ; ramificare dialectali ; dialecta1ization ; Aufgliederung in Dialekte ; dialektalizim; nOJlOneHHe AHaneKTOO

diskontinuirani (prekinuti) označitelj, 4-4 i S, 4-21 - signifiant discontinu ; si­gnificante discontinuo ; significante disconti­nuo ; significante descontinuo ; semnificant discontinuu ; discontinuous significans ; un­unterbrochener Signifikant; shenjues i per-

1 71

thyer; npePbJUHoe, npepblOHCTOC 03HaQa­JOlQCC

diskretne Jedinice, 1 - 1 7 - unites dis­cretes ; unita discrete ; unidades discretas ; unidades diseretas ; unititi discrete ; discrete units ; diskrete Einheiten ; njesite diskrete; AHCKpCTHble eA�bl

distinktivna (unkeija, v. razlikovna funk­cija

distribucija, v. komplementarna distribu­cija

djelomična komplementarnost, 3- 1 9 -complc�mentarite partieUe ; complementaritil parzialc ; distribuci6n complementaria par­cial; complementaridade parcial ; comp le­mentaritate parpali ; partial complementa­rity; teilweise Komplementaritit; plotesi e pjeserishme; QaCTH1.(J-I8JI KOMnneMeHT8p­HOCTb

»)(fopuna« , 4-24, 4-26, 4-32 - .comple­ment.; tcomplementoc ; tComplementoc ; teomplementoc ; tComplement. ; .comple­ment.; .Erganzung. ; .plotes.; �'AonOnHe­HHec

donalni (tledni. ; dorsal), 2-29 i 30 - dor­sal; dorsale ; dorsal ; dorsal ; dorsal ; dorsal ; dorsal ; shpinor; AOpca.1lbHbrH

doslovni prijevod, v. kalk

»)(frhtavicc, v. vibrant

dru,a artikulacija, 1 -8, l - I I , 2- 1 0 -

deuxieme articulation ; seconda articolazio­ne ; segunda articulaci6n ; segunda articu­la�o; (a) doua articulare; second articula­tion; zweite Gliederung; nyjtim i dyte Ci ligjerimit); BTOpoe qneHeWle

duljina (v. i kvantiteta, trajanje) (glasa), 2-23, 2-37, 6-27 - longueur; lunghezZ3 ; cantidad ; quantidade ; lungime; lenght; LAnge; gjatčsi; AonI'OT8

»)dvojezičancc, »)billngvanc(, 5-2 - tbi­lingue. ; -bilingue.; _bilingiiec; �bilingue. ; tbilingvc ; tbilinguah ; �zweisprachig.; tbi­ling.; tABYJl3bIlIHhrHt

dvojezičnost, bilingvizam, 5-4, 5-27 do 29 - bilinguisme; bilinguismo; bilingUis­mo; bilinguismo ; bilingvism ; bilingualism ; Zweisprachigkeit ; bilinguizem ; AOYJl3blllUe

dvousneni, v. bilabijalan

Egzocentričan, 4-34 - exocentrique; eso­centri co ; exocentrico ; exocentrico ; exocen­trie; exocentric; exozentrisch ; ekzocentrik ; 3K30�eRTpHtfeCKHiI

ejektiv, ejektivni (suglasnik), 2-33 - ejec­tive; eiettiva, glottalizzata; eyectiva ; ejecti­va, giottalizada; ejectivi ; ejective, glott3-1ized; ejektiv, glottalisiert; e frymuar, e glo­t31izuar ; TOJrttI<OBbJit, 3HeKTlIOHbIH

ekonomija. ekonomičnost: jezična ,......

6-5 - economic linguistique; economia lin­guistica; economia lingi.iistica; economia lin­guistica; economie lingvistici; linguistic eco­nomy; Okonomie der Sprache; ekonomi gjuhesore; 31iOHOMWI B R3bu<e

ekspanzija (proiirak. proiirenje). 4-30 do 34 - expansion ; espansione ; expansion ; expans4o; expansiune ; expansion; Erweite­rong; shtrirje; pacnpocrpaHeHHe

ekspresija. v. izražavanje

ekspresivna funkcija. 3· 1 - fonc tion ex­pressive; funzione espressiva; funci6n ex­presiva; fun�Ao expressiv3 ; functie expre­sivA; expressive function; Ausdrucksfl1nk­tion; funksion ekspresiv, f. shprehes. funk­sion sprehjor; 3KcnpecCHBHaR cPym<I.{HR

ekvidistancija (medu fonemima). 6-26 -equidistance entre les phonemes ; equidis­tanza fra i fonemi ; equidistancia entre los fonemas; equidistAncia entre os fonemas ; echidistan�a intre foneme ; equidistance be­tween phonemes: gleicher Abstand zwi­schen den Phonemen; njelargesi midis fonemave ; paBHo.rtliCTaHTHOCTb l'tte>KAY cPo­HeMaMII

endocentričan. 4-34 - endocentrique; endocentrico ; endocentrico ; endoc�ntrico; endocentric ; endocentric ; endozentrisch ; endocentrik ; 3HAOl.(e8TpHQeCKHii

energija, 2-39, 3-24 - energie; energia; energia; energia; energie; energy ; Energie ; energji; 3HeprHfl

enklitika, 4- 1 5 - enclitique; enclitica ; en­clitica; enclitica ; element enclitic; enclitic; Enklitikon ; enklitike ; 3m<JlHTHKa

»ergntiv«, 6- 1 5 - tergatif.; .ergativo.; ter­gativo. ; �ergativo.; �ergativ.; .ergative.; tEr­gativ« ; *ergativf; 3praTHB

Faringalan (faringal), 2-31 - pharyngal ; faringale ; faringal ; faringeo ; faringal; ph a­ryngal ; pharyngal; faringal ; cPaPHHI'aJILHbW

faringaliziran, 2-35 - pharyngalise; fa­ringalizzato; faringalizado; faringalizado; faringalizat; pharyngalized ; -; faringali­zlIar; cPapHHramUOBaHHbni

farinks (ždrijelo), 2- 1 6 - pharynx ; fa­ringe ; faringe; faringe; faringe; pharynx; Pharynx, Rachen; faring; rnon<a , !\>apHHI<c

fonem, ] -9 - phoneme; fonema; fonema; fonema; fonem; phoneme; Phonem; fone-m e ; cPoHeMa � fonematika, 1 - 1 5, 3-5 do 23 - phone­matique; fonematica ; fonematica; fonema­rica; fonematicA ; phonematics; Phonematik; fonematike; cPoHeMaTHKa

(onetičko bilježenje (fonetička .transkrip­cija.), 2- 1 2 - notation phonetique; tras-

1 72

crJZ10ne fonetica; transcripcion fonerica ; transcri�Ao fonćtica; transcriere foneticA ; phonetic transcription; phonetische Trans­kription ; transkriptim fonerik; <poHeTHtle­C1<aR TpaHCI<punl.(Hfl

fonetika, 2-5, 2- 1 1 do 39 - phonetique ; fonetica ; fonetica; fonetica; fonetica; pho­netics; Phonetik; fonetike ; cPoHeTm<a

fonoloika analiza. 3-8, 4-2 i 3, 4-8 -analyse phonologique; analisi fonologica; anlllisis fono16gico ; analise fono16giea ; ana­lizii fonologicA; phonological analysis ; pho­nologische Analyse; perimtim fonologjik; cPoHOJIOrnQeCKUM. aH3JIH3

fonoloika integracija. v. integracija fo­nema

fonoloiko biljeienje (fonološka .transkrip­cija.), 2- 1 2 - notation phonologique ; tras­crizione fonologica; transcripci6n fonol6gi­ea; transcri�o fonol6giea; transcriere fono­logicA ; phonological transcription ; phono­logische Transkription; transkriptim fono­logjik; cPoHOJIOrHtleCKan Tp3HCKplmUHR

»fraza«, v. rečenica

frekvencija (čestoća), 4-1 9, 6-6, 6- 1 1 do 1 7, 6- 1 9 - frequence ; frequenza ; frecuen­cia; frequ�ncia; frecventa; frequency; Hiiu­figkeit ; denduri ; QaCTOTHOCTb

frekvencija (čestoća) fonema, 3-38 -

frequence des phonemes ; frequenza dei fo­nemi; frecuencia de los fonemas; frequ�ncia dos fonemas; frecventa a fonemelor; fre­quency of phonemes ; Hiiufigkeit der Pho­neme; denduri e fonemave; QaCTOTHOCTb (pOHeM

frikativan (tje.načni; frikativ), 2-24 -frieatif; fricativo ; fricativo ; fricativo ; frica­tiv; fricative; frikativ; ferkimor, frikativ; cPpm<aTHBHbW

funkcija. 2-6, 4- 1 2 - foncrion; funzione ; funcion; fun�o; funcfie ; function ; Funk­tion ; funksion ; cPYHJ<l.(Hfl

funkcija: ekspresivna funkcija, 3- 1 -foncion expressive; funzione espressiva; funci6n expresiva; fun�Ao expressiva; func­tie expresiva; expressive function ; Aus­drucksfunktion; funksioni ekspresiv ; 3K­cnpeCCHBHafl cPYHI<l.(HR

funkcije glasovnih (foničkih) elemena­ta, 3- 1 do 4 - fonetions des elements .pho­niques ; funzioni degli elementi fonici ; fun­ciones de los elementos f6nicos; fun�s dos elementos f6nicos; functiile elementelor fo­nice; functions of the phonic elements ; Funktionen der lautlichen Elemente; funk­sione te elementave tingullore; 4>ym<I.lHH 3BYKOBbIX 3neMeHTOB

funkcije jezika. 1 -4 - fonctions du lan­gage; funzioni del linguaggio ; funciones

del lenguaje ; fun�es da lingua gem ; func­Pile limbajului; functions of language; Funktionen der Sprache ; funksione te ligje­rimit; ft3bIKOBble <l>YJ:lKI.tlIH

funkcije monema, 1 - 1 0, 4- 1 0 do 1 2, 4- 1 8, 4-24, 4-47, 6-3 - fonctions des monemes; funzioni dei monemi ; funciones de los mo­nemas; fun� dos monemas ; funcfllle mo­nemelor; functions of monemes ; Funktionen der Moneme ; funksione te monemave; <l>ym<QH}1 MOHeM

*fUDkcional, 4- 1 2 - fr. fonctionnel, e. functional

funkcionalni monem, 4- 1 2, 4-20, 4-4 1 , 6-3 i 4 - moneme fonctionnel ; monema funzionale ; monerna funcional ; monerna funcional; monem functional; functional moneme, functional ; funktionales Monem ; moneme funksionale ; <PYJ:lKI.tHoHIUIbHan l\lOHeMa

funkcionalni učinak, v. učinak

fuzija, v. stapanje

Gemina<:ija: suglasnička geminacija, 2--37, 6- 1 6, 6-23 - gemination consonan­tique; gemminazione consonantica ; gemina­ci6n consonantica ; gemina�l'lo consonAtica ; geminare consonantica ; consonantal gemi­nation or dubling; Konsonantengemination ; gjeminacion bashketingelIor; YABoe}Ule co­rnaCHbDC

geografske varijacije, 2-3 - variations geographiques ; varietil geografiche ; varia­ciones geograticas ; varia�6es geograticas ; va­rietiiti geografice ; geographical varieties ; geographische Verschiedenheiten; variacione gjeografike ; reorpa<l>HQeCKIie P83JlHlUlH

»glagol«, 4-43 - tverbe. ; .verbol ; .verbol; .verbo. ; .verb« ; .verb« ; .Verbum«; .folje.; .rnaron«

glas, 2- 1 4, 2- 1 S - voix; voce; voz; vćz; voce ; voice; Stimme, Laut; ze; ronoc

glasUjke, v. glasnice

glasni<:e (glasUjke), 2-1 4 - cordes vo­cales ; corde vocali; cuerdas vocales; cordas vocais ; coarde vocale ; vocal cords ; Stimm­bInder ; pejza zanore (kordha zano re) ; ronocoBble CBJI3I<H

glasovno't, glasovni karakter, 1 -2, 1 - 1 0 - caractere vocal; carattere vocale; caricter vocal; caracter vocal ; caracter vocal ; vocal character ; lautlicher Character; karakter tingullor; 3Byt<OBOit xapaxrep

glotaUziran, v. glotalan

glota1an, glotaliziran, 2-32 i 33 - glottal, glottalise; glottidale, glottalizzato; glotal, glotalizado; glotal, glotalizado ; glotal, glo­talizat; giottal, glottalized ; glottal, glottali-

1 73

siert; glotal, i glotalizuar; rnOTT8Jll>HbW, rnOTTanH30BaHHbn1

glotalna (giotidaJna) okluzija, grkljan­ski zatvor, 2- 1 4, 2-32, 3-3, 3-6 - occlu­sion giottale, coup de giotte ; occlusione glottidale ; oclusi6n glotal ; oclust1o glotal ; ociuziune glotala; glottal stop, gIotta l catch ; Knacklaut; mbyllje glotale ; rnOTT8JILHaJl CMbI'IKa

giotida, 2- 14 - gloue; glottide ; giotis ; glote; glotii ; glottis ; Stimmritze; ' glote; rOJlOCOBaJl �eJIb

govor, 1 - 1 8 - parole; parola ; habla; fala; vorbire; speech; Gesprochenes; te folur ; pe'lb govorni lana<:, 1 - 1 0 - chaine parlee ; ca­tena parlata o continuo fonico; cadena ha­blada; (fr. tehaine parlće«) ; lanfUl vorbirii; spoken chain; Sprechkontinuum; rrjedhe folesore, ·rrjedhe e te folurit; peQeBaH Qem.

gramatički mone m, 4-1 9 - moneme grammatical ; monema grammaticale; mone­ma gramatical ; monerna gramatical ; monem gramatical ; grammatical moneme; gram­matisches Monem; moneme gramatikore ; rpaMAtaTH'lecJ<aH MOHeMa, MOP<PeAta

grkljan, v. larinks

grkljan,ki zatvor, v. glotalna okluzija

»Hucc, »haknut«, v . • aspiracija«, .aspiri­ran«

homonimija, 2-8, S-22, 6-22 - homony­mie; omonimia; homonimia; homonimia ; omonimie; homonymy; Homonymie; ho­monirni; OMOHHMHH, OAHOHAteHHOCTI>

Idiomatski izraz, 1-5 - .idiotisme.; es­pressione .idiomatica«; .idiotismOt; .idio­tismo«; .idiotism«; .idiom«; .Idiomatisches« ; .idiotizem«; .HAHOMaTU3M«

»imecc, 4-43 - mom«; mome«; mombre.; .nome« ; mume«; moun.; .Nomen« ; -emer«; t}IMH«

»imeni<:a«, 4-23, 4-38, 4-42, 4-47 - .sub­stantif« ; .sostantivo« ; .suStantivo« ; .substan­tivo«; .substantiv« ; .substantive«; .Substan­tiv« ; .emer«, .substantiv« ; tey�eCTBlrreJIb­Boe«

implozivan (injektivaD; imploziv), 2-33 - implosif; implosivo ; implosivo; implo­sivo; imploziv; implosive; implosiv; implo­ziv; HMMOCHBHblii

»infinitiV«, 1 -9, 4-30, 4-43 - .infinitif«; .infinitivo« ; .infinitivOt ; .infinitivOt; .infini­tiv«; .infinitive«; .Infinitive; .paskajoree; .HH<l>HHHTHB«, .BeonpeAeneHHaH <l>0pAta«

informacija, obavijest, 6-9 do 1 1 - in­formation; informazione; informaci6n; in-

forma�; informatie; information ; Infor­mation; informate ; HHq,oPMaQHfl

injektivan, v. implozivan

integracija fonema (fonoloika integra­ciJa), 6-30 - integration des phonemes ; integrazione dei fonemi; integraci6n de fo­nemas; integra�o fonematica ; integrare a fonemelor; integration of phonemes ; Inte­gration der Phoneme ; integrim (perbash­kim) i fonemave; BKJ1lO1.JeHHe <t>oHeM B Koppe.1IflQmO

interdentalan (međuzubni; interden­tal), 2-26 - interdental ; interdentale ; in­terdental ; interdental ; interdenta1; interden­tal ; interdental ; nderdhembor; IJHTep�eH­T8.1D>BbIA

interferencija, 5-28 - interference; in­terferenza ; interferencia; interfer�ncia ; in­terferenli ; interference ; Interferenz ; nder­ndikim ; B38HMODpoHHKHoBeHHe

intonacija, 1-15 i 16, 3-3 i 4, 3-25, 3-30, 4- 1 , 4-33 - intonation ; intonazione; ento­naci6n; entoa�o; intonatie ; intonation; In­tonation ; into nacion ; IDlTOHaQlUl

introspekcija, 2-8, 4-35 - inttospection; introspezione ; inttospecci6n ; intros�o; inttospectie; inttospection ; Inttospektion; inttospeksion ; HHTpOCDeKQHll

inventari: ograničeni i neograničeni in­ventari (v. i popis), 4-19, 4-38, 4-47 -

inventaires limites et i1limites; inventari li­mitati e illimitati; inventarios limitados e ilimitados ; inventarios limitados e ilimitados ; inventare limitate �i nelimitate; limited and unlimited inventories; begrenzte und un­begrenzte Inventare ; inventare te kufizuar dhe te pakufizuar; Orp8HH1.JeHHble H Heo­rp8HH'leHRble HHBeHT8pbl

iskustvo (nejezično), 1-7 i 8, 1 - 1 2, 4-10, 4-24 - experience ; esperienza ; experiencia; experi�cia; experien{4 ; experience ; Erfah­rung; pervoj e; ODbIT

iskustvo: element iskustva, 4-1 1 i 12, 4-24, 6-3 - element d'exp�rience ; elemento dell'esperienza ; elemento de experiencia ; elemento de experi!ncia ; element de expe­rienli ; element of experience ; Erfahrungs­element; element pervoje; 3neMeRT ODbITa

iskustvo: činjenica iz Iskustva, 1-8, S-28 - fait d'experience; fatto d'esperienza; he­eho de experiencia ; feito de experi�ncia; fact din experientA ; fact of experience ; Er­fahrungstatsache; fakt pervoje, fakt i per­voj es ; �aHHoe ODbITa

izbor (govornikov), 1-18 i 1 9, 2-6, 3-2, 4-3, 4-8, 4-17, 4-34 i 35 - choix (du locu­teur) ; scelta (del locutore) ; elecci6n (del hablante) ; escolha (pelo locutor) ; alegere (a vorbitorului) ; choice (by speaker) ; Wahl

174

(durch den Sprecher) ; zgjedhje (e folesit) ; Bbl60p, oT60p (roaopsIlQero)

lzra!avanje, ekspresija: funkcija izra­žavanja, ekspresije, 1-4, 6-7 - fonction d'expression ; funzione di espressione ; fun­ci6n de expresi6n ; fun�o expressiva; func­tie de exprimare ; function of expression; Ausdrucksfunktion ; funksion shprehje ; <t>YHJ<lVUl Bblpa>KeHHfl, 3KCDpeCCHBH8R <t>YHKQHfl izvan situacije: uporaba, upotreba je­zika izvan situacije, (v. i situacija), S-22 - (emploi du langage) hors-situation ; fuori dalla situazione; fuera de la situaci6n ; fora da situa�o; (inttebuintarea limbii) in afara situatiei ; (use of language) independently of circumstances ; auserhalb der Situation ; jashte situate ; peqeBaR �esnem.HOCTb He 38BHCfll..Qafl OT BHeunmx 06CTOllTeJILCTB

izvođenje, v. derivacija

jednoJezlčan (unllingvan), 5-27-unilin­gue; unilingue; unilingiie; unilingue ; uni­lingv; monoglot ; einsprachig ; uniling ; O�Ofl3bl\JHbrn

*jezgra, 4-32 - noyau

jezgra (.vrhe) sloga, 2-39, 3-21 - sommet de syUabe ; apice sillabico, culmine silla­bico; apice de sUaba ; cume silabico; virf al silabei; syUabic peak ; Silbengipfel ; kulm i rrokjes; BepWHHa enora

Jezična ekonomija, ekonomičnost, v. ekonomija, ekonomičnost

jezična zajednica, v. zajednica

jezične promjene, v. promjene

jezični znak, 1-9 - signe linguistique; segno linguistico; signo lingiiistico ; signo linguistico ; semn lingvistic ; linguistic sign ; sprachliches Zeichen; shenje gjuhesore; R3blKOBOA 3HaK

jezik (organ), 2- 1 7 do 2 1 , 2-26 do 30 -

langue ; lingua; lengua; lingua; limbA; ton­gue; Zunge; gjuhe; fl3blK

Jezik: ljudski Jezik, JEZIK, 1 - 1 do 4 -langage ; linguaggio; lenguaje; linguagem ; limbaj ; language; Sprache ; ligjerirn (nje­rezor) ; R3blK qenOBeKa,[peqeBafl �eflTeJIL­HOCTb

jezik (predmet lingvistike), 1 - 1 4, 1 - 1 8 do 19 - langue; lingua; lengua ; lingua; lim­bA; language; Sprache; gjuhe,; fl3blK

junktura (spoj) (unutra§nja junktura, unu­trašnji spoj) 3-6 - joncture; giuntura; jun­tura; juntura; juncturA (kk. i junctiune) ; juncture ; Fuge; lidhje, pemgjuzje; (BRY­TpCHHHit) OTKpblTblA nepexo�

Kalk (doslovni prijevod, ropski prijevod), 5-28 - calque; calco; calco; calco; calc; tcalquet; Lehniibersetzung; kalk; Kam.Ka

kanonski oblik, 3-40 - forme C:lOonique; forma canonica; forma can6nica ; forma ca­n6nica; formA canonica ; canonical form; kanonische Form ; forme kanonike; KaHO­HHqeCKIUI «popMa

) k1i1U(, ))coktavi« suglasnik, 2-34, 3-3 -clic; clic; clic; clique; clic; click ; Schnalz­laut; klik; KJIHKC

knJiievno djelo, 1 -2, 6- 1 8 - _oeuvre lit­teraire; opera letteraria; obra literaria; obra litemna; operA literarA ; literary work; lite­rarisches Werk; veper letrare; mrrepaTYP­Hoe opOH3Be,lleHHe

kM, 1 - 1 8 - code; codice ; c6digo; c6digo; cod; code; Code ; kod; KO,ll

))komparativ«, 4-32, 4-35 - tcomparatift; .comparativOt; tCOmparativot; tcomparati­VOI; tCOmparativt; tCOmparativet; Kompara­tiv; krahasimor; CpaBHHTenbHaJl CTCoeHh

komplementarna distribucija, 3- 1 6 -distribution complementaire ; distribuzione complementare; distribuci6n complementa­ria; distribu�o complementar; distribufie complementarA; complementary distribu­tion; komplementare Verteilung; distribu­cion plotesues; ,llOOOnHHTCnhHaJl (KoMone­lI\eHTapHIUI) AHCTpH6Y�HJI

komplementarnost, v. djelomična kom­plementarnost

kompozicija, v. slaganje

komunikacija: funkcija komunikaclje, komunikacijska funkclJa, 1 -4, 6-5, 6-7 - fonction de communication ; funzione di communicazione ; funci6n de comunica­ci6n; fun�o de comunica�o; funCfie de comunicare; function of communication ; Kommunikationsfunktion; funksion i ko­munikim; KOMMYHHKaTHBlIaJl «PYHKUHJI

komutacija, 3-22 - commutation ; com­mutazione; conmutaci6n ; comuta�o; co­mutare; commutation ; Kommutation; ko­mutacion ; KOMMyT3tnfJl

*konfib, 4-35 - confixe; confisso; confijo ; confixo; confix; confix; Konfix; konfiks; KOH«pHKC

*konfibaciJa, 4-36 - confixation; confis­sazione; confijaci6n ; confixa�o; confixare ; confixation; Konfixation ; konfiksacion ; KOR«pHKcaUHJI

kongruenclJa, v. slaganje

konsonanti (Iuglalnicl), 2-24 do 37, 3-21 - consonnes ; consonanti ; consonantes ; con­soantes ; consoane ; consonants ; Konsonan­ten; bashketingelloret; COrnaCHLJe, corna­CHLJe 3BYKH

1 75

kODltriktiv (tjesnačni suglasni�),.

2-24 -constrictive · constrittiva; constr!cuva; COn­stritiva ; con'strictiva; constrictive ; Konstrik­tiv, Engelaut; konstriktive; l.l.\eneBof(

kontekst, 4-25 - contexte; contesto; con­texto; contexte; context; context; Kontext; kontekst ; KOHTCKCT

kontrast, 1 -20, 2-6, 6-23 - contraste ; contrasto; contraste; contraste ; contrast; contrast; Kontrast; kundershti; IcompaCT

kontrastivna funkcija, 3- 1 - fonction contrastive ; funzione contrastiva; funci6n contrastiva; fun�Ao contrastiva; funcpe con­trastivA ; contrastive function; Kontrast­funktion; funksion kundershti ; JCOIlTPaCTH­BHaJl «PYHKUlIJI

konvergencija, 5- 1 4 - convergence; con­vergenza; convergencia; converg�ncia ; con­vergenfi; convergence; Konvergenz; kon­vergjence; KORBepreHU.IJI

koordinacija, 4-3 1 , 4-46 - coordination, coordinazione ; coordinaci6n; coordina�o; coordonare; co-ordination ; Beiordnung ; ba­shkerendit;e; KOOP,llHH3UHJI

))kopu1a, IpOna«, 4-42, 4-44 i 45 - 3CO­pule«; teopulat; tC6pulat; te6pulat; .copu­Hit; tCOpulat; .Kopula�; .kepujet; tCBJl3KUt

korelaclJa, 3- 1 5 - correlation ; correlazio­ne; correlaci6n; correla�o; corelape ; cor­relation; Korrelation ; nderlidhni; Koppe­nJlUHJI

korpus, 2-4 - corpus ; corpus ; corpus ; corpus ; corpus; corpus ; Corpus; korpus ; .ICOpnyCt

kraćen,e, lkraćivanJe, 6-6, 6- 1 4 - abre­gement; accorciamento ; abreviamento ; abre­viamento; prescurtare ; abbreviation ; Kiir­zung; shkurtim ; peAYKUHJI

kreolski, 5- 1 6, 5-24 - creale; creolo; cri-0110; crioulo; creol, (limbA) creolA ; creole ; Kreolisch; kreol ; KpeOnhCI(HII, IcpeonbCl<HH Jl3blK

kulminativna funkcija, 3-33 - fonction culminative; funzione culminativa ; funci6n culminativa; fun�o culminativa; functie cul­minativii; culminative function ; gipfelbil­dende Funktion ; funksion kulminativ; KynbMHHamBIt3J1 «PYHKUlm

kvantiteta sloga, 3-36 - Quantite sylla­bique; quantitil sillabica ; cantidad silabica ; quantidade silabica; cantitate silabica; syl­labic quantity; Silbenquantitit; gjatesi e rrokjes ; KOnHqeCTBO enon

Labavi vokali, 2-21 i 33 - voyelles laches; vocali rilassate; vocales ftoj as ; vogais re­laxadas; vocale relaxate, vocale .slabe.; lax vowels; laxe Vokale; zanore te laberguara ; BMble, HeHaOpJl>KeHHhle rnaCllhle

labijalan (usneM; JabiJal), 2-25 - labiai; labiale; labial; labiai ; labial; labiai; labiai; buzor; Jla6HaJlLHhIH, ry6Hoit

labiodenta1an (zubousneni; labioden­ta1), 2-25 - labio-denlal ; labiodentale ; la­biodental ; labio-dental ; labio-dental ; labio­-dental ; labiodental ; buzor-dhembor; Jla-6HOAeHT8JlLHbm

labiopalatalan, 2-35 - lahio-palatal

labiovelaran, 2-35 - labio-velaire ; labio­velare ; labiovelar; labio-velar; labio-velar; labio-velar ; labiovelar ; labio-velar, buzor­-velar; Jla6J10BeJlS1pHblit

labiovelariziran, 2-35 - labio-velarise ; labiovelarizzato ; labiovelarizado; labio-vela­rizado ; labio-velarizat; labio-velarized ; la­biovelnrisiert; buzor-velarizuar; Jla6HOBeJln­pU30BaHHbuI

larinks, grkljan, 2- 1 6 - larynx ; laringe ; laringe; laringe; laringe; larynx; Larynx, Kehlkopf; laring; ropT3HL, JlapHHKC

lateralan (nbočn1c<; lateral), 2-24, 2-27 - lateral ; laterale; lateral ; Interal ; lateral; lateral ; lateral ; anesor; Jla-repaJlLHbIH, 60-KOSOit

» ledni« , v. dorsalni

»leksem« , 1 -9 - tlexeme«; tlessema« ; tle­xema« ; .lexema«; .lexem«; .lexeme« ; -Le­xem.; dekseme«; 'JleKCeMa«

leksički monem, 4- 19 - moneme lexical ; monema lessicale; monema lexical ; mone­ma lexical ; monem lexical ; lexical mone me ; lexikalisches Monem; moneme leksikore; JleKC}ltJect<an MOHeMa

»Uk« (glagolsld nlik«; glagoIsko »sta­njec(), 4-29 - .voix« ; .voce. ; .voz« ; .voz«; tdiateza« ; �voice«; .Genus Verbi«; .diateze«; '3aJJort

linearnost jezika, 1 - 1 0 - linearite du langage; linearita del linguaggio; forma li­neal del lenguaje; linearidade de linguagem; linearitate a limbajului ; linear form of lan­guage; LinearitIlt der Sprache; linearitet i ligjerimit; mmeHHaH <pop Ma H3bIKa tJeJlo­seHa

lokalni govor (npatois« ), 5-9 i 1 0 - pa­tois; .patois«; babIe (.patois«) ; .patois«; 'pa­tois« ; .patois«; .patois« ; .patua«; MeCTHbIH rosop

ljudski jezik, v. jezik

Maksimalna diferencijacija, v. diferen­cijacija

maksimalna (usna) iupljina, 2- 1 7 - ca­vite maxima; cavita massima; cavidad ma­xima; cavidade maxima; cavitate maximii ; maximal cavity; maximale Mundhoble; ha­pje maximale ; MaKCHMaJlLHaH (pOTOsan) nOJlocn.

176

manji napor (najmanji napor), 6-5 -moindre effort; minimo sforzo ; menor esfu­erzo ; menor esfo� ; minim efort; least effort; geringster K.raftaufwand; sa me pak mund; HallMeHLwee YCHJlHe

»materinski« jezik, 5-27 - langue .ma­ternellet; lingua .materna«; lengua .mater­na«; lingua .materna« ; limbA .materni«; .mothen tongue; Muttersprache; gjuhe .amnore.; 'porofoit« n3bIK

mediodorsal, 2-30 - dorsale moyenne; dorsale media; dorsal media; dorsal media; dorsala medie; median dorsal, mediodorsal ; -; spinore mesore, shpinore e mesme; cpeAHHii AOpcam.HLlit

medu tipovi: vokalski medutipovi, 2-1 9 - types vocaliques intermediaires ; tipi vo­calici intermedi ; tipos vocMicos intermedios; tipos vocilicos intermediarios ; tipuri voca­lice intermediare ; intermediate types of vo­weIs; -; tipe zanoresh te ndermjetme; npOMe>K}'TOtJHLle THObl rJlaCHLlX

međuzubni, v. interdentalan

»mcki« e.mokri«), 2-29 - .mouille«; .mou­ille«; .mojadOt; .molhadot; muiat; tmoiste­ned«; .mouilliert«; .i bute«; tl\UU"I<Hih

melodija govora, 1 - 1 5 i 1 6, 2- 1 5, 3-25 - melodie de la parole; melodia della pa­rola; melodia de la palabra ; melodia di fala; melodie a vorbirii ; melody of speech; Sprachenmelodie; melodi e te folurit; MeJIOAHKa petUI

melodijska visina, v. visina

melodijski tonovi, 3-28 i 29 - tons me­lodiques ; toni melodici ; tonos mel6dicos ; tons me16dicos; tonuri melodice ; melodic tones ; Richtungst()ne ; tone melodike ; MeJlOAH'leCKHe TOHbI

minimalna (usna) iupljina, 2- 1 7 - ca­vite minima, cavita minima ; cavidad mi­nima; cavidade minima; cavitate miIliItU; minimal cavity; minimale MundMh1e; ha­pje minimale ; MHHHMaJlLWUl (poTOsan) nOJIOCTI>

modaInost, 4- 1 9 i 20, 4-38 i 39 - modaIi­te ; modalita ; modalidad; modalidade; mo­dalitate; modality; modifier, Modalitat; mo­dalitet; MOAa.nLHaR MOHell,a

»mom« , v • • meki«

monem, 1 -9 - moneme; monema; mo­nema; monema ; monem; moneme; Mo­nem; moneme ; MOHeMa

mora, 3-29 - more; mora; mora ; mora; morii; mora; More; more; Mopa

»morfem« (gramatički monem), 1 -9 -tmorpheme« ; .morfema« ; tmorfemae; 'mor­fema«; -morfeme; tmorpheme« ; .Morphem«; .morfeme.; .Mop«!>eMa«

» morCo(Co)nologijacc, 3-41 - tmorpho­(pho)nologie.; morfo(fo)nologia.; .morfo­(fo)nologia. ; .morfo-fonologia.; tmorfo(fo)­nologie. ; tmorpho(pho)nology.; tMorpho­(pho)nologie.; tmorfo(fo)nologji.; MOM>O­(cpo)UOJIOrHR

morCologija, 4-6 - morphologie; morfo­logia; morfologia; morfologia; morfologie; morphology; Morphologie ; morfologji ; MOp­Ij>onorHR

*morColoiki, 3-41 - morphologique; mor­fologico; morfol6gico; morfol6gico ; morfo­logic; morphological ; morphologisch ; mor­fologjik ; MopcponorHQeCKHK

» Načinee, 4-3, 4-43 - tmode.; .modo. ; .modo.; .modo.; .mod.; .mood.; .Modus.; .m�nyr�.; .uaKnOHeHHe'

naglasak, v. akcent

»naglasakee, v. takcent«

najmanji napor, v. manji napor

napeti vokali, 2-21 i 23 - voyelles ten­dues; vocali tese; vocales tensas ; vogais tensas ; vocale incordate, forte; tense vo­weIs; gespannte Vokale ; za.nore te ten do­suara; HanpR>KeHHhle rnaCHbJe

narječje, v. dijalekt

»nastavalu(, 4- 1 4 i 1 5, 4-40, 4-46 - -de­sinence.; tdesinenza.; tdesinencia.; .desi­nencia'; tdesinentA.; .ending.; .Endung.; *mbarese.; tOKOHqaHHe.

nazalan (nosni; nazal), 2-22, 25, 26, 29, 30 - nasal ; nasale; nasal; nasal ; nazal ; nasal ; nasal ; hundor, nazal ; 1I0COBOH, Ha-3BJJhHbm nepČ8Da resica, v. resica

nepČ8D, v. palatalan

neutralizacija, 3-1 8 do 20, D-6 - neu­tralisation ; neutralizzazione; neutralizaci6n ; neutraIiza�o; neutralizare ; neutralization ; Neutralisierung, Aufhebung ; neutralizim ; ueih'paJIH3aQHR

neutralni vokal, 2-20 - voyeUe neutre; vocale neutra; vocal neutra; vogal neutra; vocala neutra ; neutral vowel ; tneutralert Vokal, Murmelvokal ; zanore neuter; neiiTpBJIl>HblH (6e3pa3JIHQHblH) r naCHblil

niz, v. serija

» nominativee, 4-22, 6- 1 5 - momJn3tif.; .nominativo. ; -nominativo. ; .nominativo. ; mominativ.; tnorninative. (case) ; .Nomina­tiv.; .emerore. ; tHMeHHTenLHbu%t

norma: aktivna i pasivna norma, 5-6 - norme active et passive; norma attiva e passiva ; norma activa y passiva; norma activa e passiva ; normA activA �i pasiva; active and passive norm i aktive und passive

177

Norm ; norme aktive dhč pasive; 3J<TH­BHaR H naCCHBHaR (R3blKOBaR) HopMa

*nula (kao član opozicije), 3-6 - zero ; zero ; cero; zero; zero ; zero ; Null; zero ; Hynb

*nula (kao varijanta označitelja), 4-3, 4-4 - zero; (significante) zero ; cero ; zero ; ze­ro ; zero; Null ; zero ; HyneBoe 03HaQaJOlQee

Obavijest, v. informacija

obilježje, v. relevantno obilježje

oblik, 2-8 - forme; forma ; forma ; forma; forma; form ; Form; forme ; Ij>opMa

�odredenJe, v. *detcrrninaci;a

okluzija (zatvor), okluzivan (zatvorni ; ok1uziv), 2-24 - occlusion, occlusif; occlu­sione, occlusivo; oclusi6n, oclusivo; oclu­silo, oclusivo; ocluziulle, ocluziv ; occlusion, occlusive; Verschluss, Verschluss(laut) ; mbyll;e, mbylltor; 3aTBOP (peQeBOrO Ka­Hana), CMbl1U(a, CMbJQHbIA

opozicija (opreka), 1-20, 3- 1 , 4-8 - oppo­sition; opposizione; oposici61l ; oposi�o; 0-pozitie; opposition ; Opposition ; kunderve­nie ; OIDl03HQIUI

opreka, v. opozicija

otvoren, 2- 1 7 i 18 - ouvert; aperto; abier­to ; aberto; deschis ; open; offen ; (i) ha­pur; OTJ<PbJTbIK

otvoreni popis, 1 - 1 3 - liste ouverte; lista aperta; lista abierta; lista aberta; lista de­schis:1 ; open list ; offene List; liste e hapur; OTliPbJTbdi CDliCOJ<

označeno, 1-9, 4-7, 4- 17 - signifie; signi­ficato ; significado; significado ; semnificat ; significatum; Signifikat ; (i shen;uar; 03Ha­QaeMoe

označitelj, 1-9 - signifiant; significante; significante ; significante; semnificant ; sig­nificans ; Signifikant; shenjues; 03HaQaJOlQee

oznaka korelacije, 3- 1 5 - marqu e de COf­relation; marca di correLazione; marca de correlaci6n; marca de correla�Ao ; marca de coreLape; mark of correlation ; Korrelations­merkmal ; shenim i nderlindhnise; npU3-H3K, npHlIleTa J(oppenslQHH

Palatalan (nepčaw; palatal), 2-29 - pa­latal; palatale ; paIatal; paratal; palatal; pa­latal; palatal ; qiel1zor; nanaTBJ1hHbJH, }leG­HhlH

pa1ataliziran, 2-35 - paIatalise; palataliz­zato ; palatalizado; palatalizado; palataIizat; palatalized ; palatalisiert; i qiellzorizuar; nanaTBJ1lJ30 sa HHbl lt paradigmatski, 1-20 - paradigmatique; paradigmatico ; paradigmAtico ; paradigmA-

tico ; paradigmatic; paradigmatic; paradig­matisch ; paradigmatilc ; nap�HrMaTH'IeCKuA

paradigmatski pritisak, 6-23 i 24 -pression paradigmatique; pressione paradig­matica; presi6n paradigmatica; pressIlo pa­radigmatica; presiune paradigmatid1; para­digmatic pressure; paradigmatischer Druck; shtypje paradigmatike ; na�HrMaTH'IeCKoe ,i:\aB!leRHe, AaoneRHe B cucreMe

»participcc, 4-43 - .participe« ; .partici­pio«; tparticipiot; .participiot; .participiut; .participle« ; .Partizip. ; .pjesore«, .particip«; mpll'l3cme«

pasivna norma, v. norma

npatol.cc, v. lokalni govor

pertinentno obilježje, v. relevantno obi­lježje

pertinentnost, pertinentan, v. relevant­nost, relevantan

npidžiocc, 5-23 - .pidgim; tpidgin«; .pi­dgint; .pidgint; .pidgin«; .pidgim; .pidgine; IIpLxhin« ; .rmA>f<HR«

pisani jezik, pismo, 1 -2, 1 - 1 7, 2-4, 5- 1 8 d o 22 - langue ecrite, ecriture; lingua scrirta, scrittura; lengua escrita, escritura; lingua escrita, a escrita; limbd scrisA, seri­ere; written language, writing; Schriftspra­che, Sehrift; gjuhe e shkruar, shkrim ; nHCbMeHRbtH 1l3blK, nUCI>MO, nHCI>1I1eH­ROCTb

piskav, v. sibilant

poluokluziv, 2-36 - mi-ocelusive ; -; -; _ ; semi-ocluzivA; semi-ocelusive; HaJb­versehlusslaut ; gjysmembylltore; nOJIyCMbI­'JRbIH

poredak Jedinica, v. red jedinica

poruka, 1 - 1 8 - messa�e ; messaggio; men­saje; mensagem ; mesa) ; message; Naeh­rieht ; mesazh; coo6meRHe

postpalata1ni, v. str8Žnjonepčani

posuđenica (pučka ili učena), 5-29 -emprunt populaire ou savant; prestito po­polare o dotto; prestamo vulgar o culto; importa�o popular ou erudita ; imprumut popu lar sau savant ; popular or learned bor­rowing; volkstiimliche oder gelehrte Ent­lehnung; nuazim popullor ose savant; Rapo.l{Roe HJlH Y'leHRoe 38HMCTBOBaHJle

»prazno poljecc, ))prazna kućicacc, 6-30 _ »case vide«; tC8sella vuota« ; .casilla va­dat; .casa vazia«; dsutA goala«; »hole in the pattern«, »gap in correlation« ; »Leer­steUe«; .vrime«; mycrall MeTKa«

predikat, 4- 1 1 , 4-26 do 29, 4-33, 4-42 do 44 - predicat; predicato; predicado; predicado ; predicat ; predicate ; Pridikat ; kallezues; npeAlII(aT

1 78

precllkama Jezgra, 4-32 - noyau predi­catif; nueleo predicativo ; nueleo predica­tivo ; nueleo predicativo ; nueleu predicativ ; predicative nueleus ; prlldikativer Kem; bi!r­thame kallč!zuesore; DpeAHKaTHBHoe �po

precllkatna sintagma, 4-24, 4-47 - syn­tagme predicatif; sintagma predicativo; sin­tagma predicativo ; sintagma predicativo ; sintagma predicativii; predicative syntagm ; prlidikatives Syntagma; sintagme kalli!zue­sore ; npeAm<aTHBR81l CHHTarMa � L

• pređikatni monem, 4-29 i 30 - moneme predicatif; monerna predicativo ; monema predicativo ; monema predicativo ; monem predicativ; predicative moneme; pradika­tives Monem ; moneme kaJlezuesore; npe­AHKaTHBHall MOHeMa

))predikatni pridjevcc, 4-42 - 'adjectif attribut.; .aggettivo predicativo« ; »adjetivo predicativo«; .atributo«; .nome, adjectivo predicativo« ; tadjectiv predicativ« ; .predi­C3tive adjective« ; .pradikatives Adjektiv« ; .mbiemer atribut«; .npeAHKaTHBHoe npll­JlnraTe.1IbRoe«

precllkatoid, 4-33 - fr. predicatOide ; alb. predikatoid

prednji, 2- 1 7 do 19 - d'avant, anterieur; anteriore ; anterior ; anterior; anterior; front ; vorder ; i perparme ; nepeARHi%

predorsoalveolaran, 2-28 - predorso-aJ­veolaire; predorsoalveolare; predorsoalveo­lar; predorso-alveolar; predorso-alveolar ; predorso-alveolar; pradorsoalveolar ; para­shpinor-trysnor ; npeAopc08J1LBeOJUIpHblK

predonalan, 2-28 - predorsaJ ; predor­sale ; predorsal ; pre-dorsal ; predorsal; pre­-dorsal ; pradorsal ; parashpinor; npeAop­C8JlLllbIH

preglotaliziran, 2-33 - pregiottalise; pre­glottidalizzato; preglota1izado; pre-glotali­zado; preglotalizat ; pre-glottalized ; priiglot­talisiert; paraglotalizuar; npern0TT8mf30-BaRl:lliIH

prekinuti označitelj, v. diskontinuirani oz­načitelj

preklapanje (v. i amalgam), 4-1 4 i 1 5, 4-42 - ehevauehement ; sovrapposizione; encabalagamiento; interfer!ncia; suprapu­nere; overlapping; V'berlagerung; ndč!rthur­rje ; HaCJIoeRHe (03Ha'laloJ.J.U[X)

prepalatalan, 2-29 - prepaJata1 ; prepala­tale; prepalatal; pre-palatal ; prepaJatalj pre­-palatal ; prlipalatal ; paraqiellzor ; npenaJla­T8.1IbHbtH

))pridjev«, 4-42, 4-44 - »adjectif«; »agget­tivo«; .adjetivo« j »adjectivo« ; 'adjectiv« ; .ad­jective.; »Adjektiv«, »Eigenschaftswort« ; »mbiemere; .npWIaraTe.1IbHOe«

pridjev kao imenski dio predikata, v. tpredikatni pridjev«

» prijeđlogcc, 4-46 - .preposition«; .pre­posizione« ; .preposici6n« ; .preposi�Ot; .pre­pozipe« ; .prepositioDt; tPriiposition., tVer-

aItniswortt; tparafjale« j tnpeAJIor«

" prilogcc, 4- 1 1 , 4-45, 6-3 - tadverbe« ; .avverbio« ; tadverbio« ; tadverbio«; tadverb« ; tadverb«; .Adverb«, .Umstandswort«; tndaj­folje«; .Hape'IHe«

primarne funkcije (monema), 4- 1 8, 4--47 - fonctions primaires (des monemes) ; funzioni primarie (dei mone mi) ; fugciones prima rias (de los monemas); fun�Oes pri­marias (dos monemas) ; functiile primare (ale monemelor); primary functions (of mo­nemes) ; primšre Funktionen (der Moneme) ; funksione te parme (te monemave) ; nep­BWlHble <l>yHKQHH (MoHeM)

pritisak, v. sintagmatski pritisak, paradig­matski pritisak

» produini«, v. trajni

»proizvoljnost«, v. arbitrarnost

promjene: Jezične promjene, 6- 1 do 4 -changements linguistiques ; mutamenti lin­guistici ; cambios lingi.iisticos ; modifica�s ling'.listicas ; schimbdri lingvistice ; linguis­tic changes ; Sprachwande1n; nderrime gju­hesore; H3btKOBbte H3MeHeHHH

proširak, proširenje, v. ekspanzija

prozodija, 1 - 1 5, 3-24 do 35 - prosodie; prosodia ; prosodia ; pros6dia; prozodie ; pro­sody; prosodie; prozodi ; npoco�HH

prozodijski znak, 4- 1 - signe prosodique ; segno prosodico ; signo pros6dico; signo pro­s6dico; semn prozodic; prosodic sign; pro­sodisches Zeichen; shenje prozodike; npo­COAl'IQeCKHfi 3HaK

prva artikulacija, 1-8, 2- 1 0, 6-2, 6-21 -premiere articulation ; prima articolazione; primera articulaci6n ; primeira articola�o ; prima articulare; first articulation; erste Gliederung; nyjtim i pare; nepDoe qneHe­HHe

punktualni tonovi, 3-27, 3-29 - tons ponctuels ; toni puntuali ; tonos puntuales ; tons punctuais ; tonuri punctuale ; punctual tons ; punktuelle Tone; tone pikesore ; TOQe�te TORbI

»Račlan«, »račlav«, 2-30, 3-2 i 3, 3- 1 7 - .grasseye« ; .uvulare«; .velar« ; (fr. tgras­seye«) ; tgraseiat« ; .throaty«, tuvular«; .Ziipf­chen(-r)«; grrithes ; rpaCCHpOBaHHbdt, YBY­nnpHbrl\ (He�>KaUIHit r)

raščlanjivanje fonema, 6-29 - articula­tion des phonemes ; articolazione dei fone­mi ; articulaci6n de fonemas ; articula�o dos

179

fonemas; articulapa fonemelor; articulation of phonemes ; Gliederung der Phoneme ; nyjtim i fonemave; apTHI<ynHItHH $oHeM

raščlanjivanje (analiza) na moneme, 4--3 do 6 - analyse en monemes ; analisi in monerni ; an81isis en monemas ; analise en monemas ; analiza in moneme ; analysis into monemes ; Analyse in Moneme ; perim­tim ne monema; �eneHHe Ha MOHeMbt

raz1lkovna (distinktivna) funkcija, 3- J - fonction distinctive; funzione distintiva ; funci6n distintiva; fun�o distintiva; functie distinctiva; distinctive function ; distinktive Funktion ; funksion dal1ues ; �CTHHI<TnBHan (pa3nHQHTenbHaH) <l>ynJ<QHn

razumijevanje: uzajamno razumijeva­nJe, 5-3 - intercomprehension; comprensi­one reciproca; intercomprensi6nj intercom­preenslIo; intelegere reciproci ; mutual in­telligibility; gegenseitige Verstiindlichkeit (Verstiindigung); ndermarreveshje; B38"­MOnOHHMaHlle

razvučen i »zategnut« , 2- 1 7 - retracte; aprocheilo; retraido ; retraido ; nerotun;it; retracted, unrounded; gespeizte ; i jabuzor; Heory6neHHblrt

rečenica, »frazacc, 4-33 - phrase; frase ; frase; frase; fraza; sentence ; Satz; fraze (periudhč!); <l>P83a

red (poredak) Jedinica, 1 - 1 0, 4-8 i 9 -ordre des unites ; ordine delle unita; orden de las unidades ; ordem das unidades ; or­dinea unitiiplor; order of units; Reihen­folge der Einheiten; radhe njesish ; nopn­�OJ< e,nmmQ

red Cu korelaciji), 3- 1 5 - ordre; ordine ; orden ; ordem; ordin; order; Ordnung; ra­dbe ; psm

redundancija, zallhost, 6-8-redondance; ridondanza; redundancia; redundincia; re­dundantA ; redundancy; Redundanz; tepe­ri ; H:IDbITOqaOCTb

relevantno (pertinentno) obilježje, 3- 1 2 d o 1 5 - trait pertinent; tratto pertinente; rasgo pertinente; tra�o pertinente; trasa tura pertinenta; relevant or distincitve feature; relevante Eigenschaft; tipar relevant; cy­lIleCTBeHHbIH nptt3HaK

relevantnost, relevantan (pertinentnost, pertinentan), 1 - 1 0, 2-5, 4-9 - pertinence, pertinent: pertinenza, pertinente; pertinen­cia, pertinente ; pertin@ncia, pertinente; per­tinentA, pertinent; relevance, relevant; Re­levanz, relevant; relevance, relevant; pene­BaHTHOCTb, cytIteCTBeHHOCTb, peneBaHTIlblfi, cytIteCTBeHHblrl

resica (nepčana resica), uvula, 2- 1 6 -luette; ugola, .linguetta« ; lengtieta; uvula;

omu�or; tUvula.; Zlipfchen; njerith; H3bl­QOI<

»resični«, v. uvularni retroflekaan, 2-26 - rI!trofiexe; retrofies­so; retrofiexo ; retrofiexo ; retrofiex ; retro,: fiex; retrofiex ; retrofieks; peTpO<pnel<CHbnt

» riječ«, 4- 1 5 do 1 7, 4-35, 4-39, 4-40 -.mott j �parola. ; .palabra.; tpalavra. ; tCU­vintt; .word.; .Wort.; .fjaH:«; tcnOBO.

ropski prijevod, v. kal k

Sabir, 5-23 - sabir; lingua franca, sabir; sabir; sabir; sabir ; sabir j .Lingua Franca. ; sabir; tca6l1p, samoglasnici, v. vokali *satelit, 4-32 - satellite; satellite; sate­lite ; satelite; satelit; satellite; SateUit; sa­telit; ca-rennHT

segmentacija, 3-4, 3-8 :- segmelltatioll ; segmentazione ; segmen

.tacI6n; segme�lta�o;

segmentare ; segmentatlon ; Segmennerung; prerje ; cerl\1eHT8UHH

semantičke virtualnosti, 2-8, 4-25 - vir­tualites semantiques; virtualita semantiche; virtualidades semanticas ; virtualidades se­manticas j virtualitAJi semantice ; semantic potentialites ; semanti sche Moglichkeiten; virtualitete semantike; nOTeHQUantlble 3H8-qeHRJI

serija, niz, 3- 1 5 - seri� ; serie ; serie ; serie; serie; series ; Reihe; sen ; cePHH sibil ant, piskavi suglasnik, 2-28 - sif­flante · sibilante; silbantc ; sibilante ; sifiant; sibila�t ; s-Lam; fishkelluese ; cH6HmIHT, CBIICTH!.UH"

*silem, 4-39 - syllemme; sillemma ; sHe­ma ; silema; sHemi syllemme; Syllemma; sileme; cnnneMMa *sinkretizam, 0-6 - syncretisme; sincre­tismo . sineretismo ; sincretismo ; sincretism; syncr�tism; Synkretismus; sinkretizem; CHJ{I(penI3M sinkronijski, 2-2, 2-4 - synchronique; sincronico ; sincr6nico; sincr6nico; sincro­nic ; synchronic ; synchronisch ; sinkroni k ; CfJHXPOHHblfi

sintagma, 4- 1 3 - syntagme; sintagma; sintagma; sintagma; sintagma; sintagm j Syntagma; sintagme; CHHTarMa

sintagmatski, 1 -20 :- sy�tagmatique ; s!n­tagmatico ; sintagmauco; s1Otagm�t1co ; s�­tagmatic; sintagmatic ; syntagmausch ; S1O­tagmatik ; CHHTarMaTIIQeCl<Hit

si�tagmatski pritisak, �-23 i. 24 - p�es­

sion syntagmatique; pressIOne slDtagmat1ca; presi6n sintagmatica, presi6n en la cadena;

1 80

pressAo sintagmatica, pressAo no discurso ; presiune sintagmatiđ; syntagmatic pres­sure; syntagmatischer Oruek; shtypje sintag­matike; CHHT8rMaTJlqeCl<oe AaBJleHHe, A8B­neHHe B peqeBOH ueml

sintem, 4-35 do 40, 6-20 - syntherne; sin­tema; sintema; sintema; sintem; syntheme ; Synthem; sinteme ; CHHTeMa situacija, 1 -8, 1 - 1 2, 4-25 - situation ; si­tuazione ; situaci6n ; situa�o; situaJie ;lsitua­tion ; Situation; situate ; cmyaUHH sjecište, (tročka upadanja.) 4- 1 1 - point d'incidence ; punto d'incidenza ; punto de incidencia ; ponto de incid�ncia; punct de incidenfa ; point of incidence; Inzidenz­punkt; pike e incidences, pike ndodhjeje ; TOqI(a BnQAeHHH

» sk1onidba« , v. tdeklinacija« skraćivanje, v. kraćenje slaganje (riječi), kompozicija, 4-34 do 37 - composition; composizione; compo­sici6n; composi�lloj compunere ; composi­tion; Zusammensetzung; kompozicion ; I<OMD03HQHH

slaganje (kongruenclja), 4-5, 4-21 do 23 4-35, 4-42 - accord; concordanza, accordo ; concordancia; concordancia, tacordot ;acord, congruenf3; agreement, concord, congru­ence ; Kongruenz, Obereinstimmung; per­kim ; tCOrnaCOBaHliet

slobodni monem, 4-35 - moneme libre; monema libre; monema libre; monerna liv­re ; monem liber ; free moneme ; freies Mo­nem ; monem� e lire ; ca060AH8H MOJ-leMa slog, 2-38, 3-21 - sylla�e; sillaba� si1aba; silaba; si1aba; syl1able; Stlbe; rrokje ; cnor složene artikulacije, 2-35 - articulations complexes ; articolazioni (orali� comp�esse; articulaciones (buca1es) compleJas ; arucula­�Oes (bucais) complexas ; articulapi com­plexe ; complex articulations ; komplexe, zu­sammengesetzte Artikulationen ; nyjtime (gojore) komplekse; cnO>KHhle apTHh-ynHUHII smisao, v. značenje specifičan, 1 -8, 6- 1 7 - specifique ; spe­cifico; especlfico ; especifico ; specIfic; spe­cifical ; spezifisch ; specifik j cneuu<pliqeCKHi{ spirant, 2-24 - spirante; spirante ; espi­rante; espirante ; spirant; spirant; Spirans ; spirante; CnHpaHT spoj, v. junktura spona, v. kopula sraićivanJe, v. stapanje srednja iupljina, 2- 1 9 - cavite moyenne ; cavira media; cavidad media; cavidade me­dia ; cavitate medie; medium (sized) cavity; mitt1ere MundhOhle ; hapje mesatare ; cpe­AHHH (poTOBaH) nonocn.

srednji vokali, 2-20 - voyelles moyen­nes; vocali medie; vocales medias; vogais medias ; vocale medii ; middle vowels ; Mit­tellaute ; zanore e mesme; cpeAHHe rna­CHbIe

stanka, v. pauza

))stanje«, v. tUk_ (glagola)

stapanje, (uzija, .ralćivanje, 4-34, 6-20 - figement ; fissazione ; fijaci6n; cristaliza­r;ao; impiettire; fusion ; Erstarrung ; nguro­sje, ngurtesim ; 38CTbIBaHHe .

strainji, 2- 1 7 do 19 - posterieur:, d'ar­riere; posteriore ; posterior; posterior; pos­terior; back; hinter; i mbrapme ; 38):tmri{

strainJonep&ni, v. velaran

struktura, 6- 1 4, 6- 1 9 - sttucture ; struttu­ra ; estructura; estrutura; structur8 ; struc­ture; Struktur ; strukture ; CTpyt<Typa

subjekt, 4-26 do 28 - sujet; soggetto; sujeto; sujeito; subiect; subject; Subjekt, Satzgegenstand ; kryefjale ; cy6beKT

subordinacija, 4-32 i 33 - subordination ; subordinazione; subordinaci6n; subordina­�o ; subordonare; subordination ; Unter­ordnung; nenrenditje; cy60PAHH8uunl

sugla.nici, v. konsonanti

*sulkalni suglasnik, 2-28 - sulcale; -; sulcal ; sulcal ; sukala ; sulcal ; Sulkallaut; sulkale ; CYJIKIlJlbHblH

Supijina, v. maksimalna, minimalna, sred­nja iupljina

Auitavi suglasnici, 2-28 - chuintantes : *scibilanti _ ; prepala tales, tchicheantest ; chi­antes; consoane �uieriitoare ; hushing conso­nants; -; shushuriteset ; WHnSIUllle

Tjesnačni, v. frikativan

tonovi, 1 - 17, 3-3, 3-26 do 30, 3-32 -tons; toni ; tonos ; tons ; tonuri ; tones ; Tone; tone; TOHbI

trajanje (glasova), 2-23, 3-24 - duree; durata; duraci6n ; dura�o; durata ; dura­tion; Dauer; gjatesi; AJIHTeJlLHOCTb

trajni ())produžni«) suglasnici, 2-24 -continues ; continue; continuas ; continuas ; continui ; continuants ; Dauer1aute ; te vazh­dueshme ; npoTs>J<elDlbIe

transkripcije, 1 - 1 2, 2- 1 2 - ttanscriptions ; trascrizioni ; ttanscripciones ; ttanscri�s j ttanscrieri ; transcriptions ; Transkriptione ; transcriptime ; TpaHCKPHI1UHH

trenutačni (glasovi), 2-24 - momenta­nees; momentanee ; momentaneas; momen­taneas ; momentane ; stops ; Momentanlautc ; te pikerishme ; MnlOBeHHble

tvorba glasova, v. artikulacija glasova

1 81

Učinak: Cuokclonalni učinak, 6-28-ren­dement fonctionnel; rendimento funziona­le ; rendimiento funcional ; rendimento fun­cional ; randament functional; functional yield ; funktionale Leistung, funktionale Be­lastung; ngarkim funksional; <pym<U1iOHa­nbHas 3Q><PeKTHBHOCTb

un11ingvan, v. jednojezičan

unutrašnja junktura, unutrašnji spoj, v. junktura

usneni suglasnik, v. labijal

u.neno-zubni, v. labiodentalan

uvula, v. resica

uvularan ())resični«), 2-1 6 i 30 - uvu­laire; uvulare; uvular; uvular; uvular; uvu­lar; uvular; njerithor, uvular; ysynsPBhtH

uzajamno razumijevanje, v. razumijeva­nje

Varijanta (onema, 3- 1 6 i 1 7 - variante de phoneme ; variante di fonerna; variante de fonerna; variante de fonema; variant4 a fonemului; variant of phoneme; Phonem­variante ; variante foneme ; aapHaHT <poReMbJ

varijanta označenoga, 4-7 - variante de signifie; variante di significato ; variante de significado ; variante de significado; varian­ta a semnificatului; variant of significatum ; Signifikatvariante ; variante te shenjuari ; aapIfaRT 03RaQaeMoro

varijanta označitelja, 4-2, 4-7, 4-1 4 -variante de signifiant; variante di significan­te ; variante de significante ; variante de sig­nificante ; variantA a semnificantu1ui; variant of significatum ; Signifikantvariante ; varian­ti! shenjuesi; BaplfaRT 03HaQaIoUlero

velariziran, 2-35 - velarise ; velarizzato ; velarizado; velarizado ; velarizat; velarized ; ve1arisiert; i velarizuar ; BennpH30BaRHbIH

velaran, 2-3 - velaire; velare ; velar; ve­lar ; velar; velar; ve1ar; velar; BenRpRbl�I , 3aAeRe6Rbrn

vezani monem, 4-35 - moneme con­joint; monerna legato; monema ligado; mo­nema ligado (conjunto) ; monem conjunct ; bound moneme; gebundenes Monem ; mo­neme e baskhengjitur; CBS3aRHan MOHeM:l

»)veznik« , 4- 1 8, 4-32, 4-46 - teonjonc­tion-; .congiunzione-; teonjunci6nf; tCOn­jun�i!o. ; .conjunctiet ; .conjunction« ; .Kon­junktiont, .Bindewort« ; lidhez, .konjunk­sion_; .COI03«

vibrant (.drhtavi_), 2-24 i 27 - vibrante ; vibrante ; yibrante; vibrante; vibrant; ttill, flap ; Vibrans ; dridhese; aH6paRT, AJ>O>Ka­UtHH cornaCRbUl

))vid« , v . • aspekta

virtualna pauza (stanka), 3-5, 4-1 4 -

pause virtuelle ; pausa virtuale; pausa vir­tual ; pausa virtual ; pauzi virtualA; poten­tial pause; mOgliche Pause; pushim virtual ; BupTy8JUdlDJI naY38

virtualnosti, v. semantičkeJvirtualnosti

visina: melodijska visina, 3-3, 3-24 i 25 - hauteur melodique; altezza melodiC8; altura mel6diC8 ; altura mel6dica; inil.pme melodicA; melodic pitch ; StimmhBhe ; ngri­tje melodike; MenonU�leCKaJl BblCOT3, Bbl­COTa TOKa

vjerojatnost, 6-1 1 - probabilite; proba­bilita; probabilidad; probabilidade; proba­bilitate ; probability; Wahrscheinlichkeit; gjase; BepOJl'nlOC'l'b

vokali, samoglam1ci, 2-16 do 23, 3-21, 3-39 - voyelles; vocali ; voca1es ; vogais ; vocale ; vowels ; Vokale; zanoret ; rnDCUble

»voutiv«, 6-1 5 - .vocatif« ; .vocativo.; .vocativo« ; tvocativoe ; .vocativ« ; .vocative«; .Vokative, tAnredefall« ; tthirore. ; -3BaTe­.m.HLrlt (nanC)1()«

Zajednica: Jezična zajednica, 5-2 - com­munautć linguistique; communitA linguis­tica; comunidad lingUistica; comunidade linguistica ; comunitate lingvisticA ; linguis­tic community; Sprachgemeinschaft ; bash­kesi gjuhesore; Jl3bD<OBaJl 06ll\HOC'l'b zaUhOlt, v. redundancija

»zamJenicacc, 4-1 8, 4-46 i 47 - .pronome ; .pronome« ; tpronombre«; .pronomee ; .pro­nume«; .pronoun«; .Pronomen«, • Fiinvort« ; .peremer« ; tMecroHMelDle«

zaobi_en (.zaokružen«), 2-1 7 do 19 - ar­rondi ; procheilo; redondeado; arredonda-

1 82

do ; rotunjit; rounded ; gerundet; i buzo­rezuar; ory6neHHblH

» zategnut«, v. razvučen i .zategnute

zatvor, zatvol'lli, v. okluzija, okluzivan

zatvoren, 2-1 7 i 18 - fermć ; chiuso; cerrado; fechado; inchis ; closed; geschos­sen; i mbyllur ; 38KPb1TblH

zatvoreni popis, 1 - 1 3 - liste fermćc; lista chiusa; lista cerrada; lista fechada ; lista inchisa ; closed list; geschiossene List; liste e mbyllur; 33KPb1TblH cmlCOK

zatvol'lli suglasnik, v. okluziv

»zavisna rečenic:a«, 4-33, 6-2 - .propo­sition subordonnćc« ; .proposizione subor­dinata« ; tOraci6n subordinada«; .proposi�Ao subordinada. ; tpropoziJie subordonatli« ; .subordinate clause«; .untergeordnete Satz.; 'fjali e varur, fjali e nenrenditur« ; .npHna­TOtUlOC npe,nnO>KeHue«

značenje, 1 - 1 9, 2-7 do 9, 4-1 6, 4-35 -

sens; senso ; senti do ; sentido ; sens; mea­ning; Bedeutung ; kuptim; CMblCJ1, 3ua­tlCHHe

znak, v. jezični znak

zubni, v. denta1an

zvučan, 2-1 5 - sonore, voise; sonoro ; 50-noro; sonora ; sonor; voiced ; stimmhaft; i zeshem, sonor; 3BOHl<HH

tđriJelo, v. farinks

ženski rođ, 4-5, 4-23, 4-42 - genre fe­minin; genere femrninile; genero femenino; genero feminino; gen feminin; femjnine gender; weibliches Geschlecht, weibliches Genus ; gjini femerore; )KeHCKuil ponJ

Fr ancusko-hrvatski indeks

Abrcgement, 6-6, 6- 1 4 - kraćenje accent, 3- 1 , 3-3, 3-3 1 do 3-36 - naglasak, akcent » accent« , 1 -5, 1-7 - tnaglasakt, .akcentt accentueUe (unit6 ••• ), 3-25, 3-3 1 , 3-35, 4- 14 i 15 - akcenatska jedinica accord, 4-5, 4-21 do 23, 4-35, 4-42 - sla­ganje actuall.ation, 4- 1 0, 4-25, 4-27 i 28 -aktualizacija »adjectif« , 4-42, 4-44 - 'pridjeve »adjectif attribut« , 4-42 - 'predikatni pridjeve »adjectif 6pith�tec(, 4-42, 4-44 i 45 -.atribute »adverbe«, 4-1 1 , 4-45, 6-3 - .prilog. »affectif« (langage •.• ), 6- 1 9 - .afektivni. jezik ail'ixe, 4-36 do 39 - afiks afl'riqu6e, 2-36 - afrikata »allophone«, 3-16 - .alofon. a1v60laire, 2-26 - alveolar(an) amalgame, 4-2, 4-6, 4- 1 4 i 1 5, 4-22, 4-35, 4-40, 5-28, 6-3 - amalgam analogie, 6-21 - analogija analy.e phonologique, 3-8, 4-2 i 3, 4-8 - fonološka analiza analy.e en mon�mes, 4··3 do 6 - raščla­njivanje na moneme abt6rieur, 2-1 7 i 18 - prednji apical, 2-26 - apika1(an) apico-alv6olaire, 2-26 - apikoa1veolar(an) aplco-dental, 2-26 - apikodental(an) arbitraire (des (alts Iingui.tiques), 1-· 1 4 - arbitrarnost (jezičnih pojava) archiphon�me, 3- 1 8 i 1 9 - arhifonem arriere (d' ••. ), 2- 1 7 do 1 9 stražnji arrondi, 2- 1 7 do 19 - zaobljen »article« , 4-38 i 39 - tČlan« articulation, v. premiere articulation, deuxieme articulation articulation (des phonemes), 6-29 - raš­članjivanje fonema articulation (des sons), 2-1 1 do 39 - ar­tikulacija (tvorba) glasova »aspec:t« , 4-43 - .aspekt« (.vid.) »aspiration« , »aspire« , 2-32 i 33 - .aspi­racija., .aspirirao. (.hak«, .haknute) asym6trie des organes, 6-3 1 - asime­trija, asimetričnost organa avant (d' ••• ), 2- 1 7 do 19 - prednji *axlologie, D- l t - aksiologija

183

Bilabial, 2-25 - bilabijalan (bilabijal ; dvo­usneni) » bilinguec(, 5-2 - dvojezičan (bilingvan) bilinguisme, 5-4, 5-27 do 29 - dvojezič­nost (bilingvizam)

Calque, 5-28 - kalk canonique «(orme ••• ), 3-40 - kanonski oblik »eue videc(, 6-30 - .prazno poljee, .prazna kućica« cavit6 maxima, 2- 1 7 - maksimalna (us­na) šupljina cavit6 minima, 2- 1 7 - minimalna (usna) šupljina cavit6 moyenne, 2- 1 9 - srednja šupljina centralis6es (voyelles ... ), 2-20 - centra­lizirani vokali chaine parl6e, 1 - 1 0 - govorni lanac changements Iinguistiques, 6-1 do 4 -promjene Gezične .•. ) chevauchement (VOiT aussi amalgame), 4-1 4 i 15 - preklapanje chom (du locuteur), 1 - 1 8 i 1 9, 2-6, 3-2, 4-3, 4-8, 4- 1 7, 4-34 do 35 - izbor (govor­nikov) chwntantes, 2-28 - šuštnvi suglasnici clic(s), 2-34, 3-3 - .klik(ovi)e, .coktavi« suglasnici code, 1 - 1 8 - kOd communaut6 linguistique, 5-2 - zajed­nica Gezična .. . ) communication «(onction de), 1 -4, 6-5, 6-7 - komunikacija : funkcija komunika­cije, komunikacijska funkcija commutation, 3-22 - komutacija »comparatiC«, 4-32, 4-35 - .komparativ« »compI6ment« , 4-24, 4-26, 4-32 - .do­punae compl6mentarite partieIle, 3- 1 9 - dje­lomična komplementarnost complexes (articulation •.•. ), 2-35 - slo­žene artikulacije composition, 4-34 do 37 - slaganje *confixation, 4-36 - konfiksacija *confixe, 4-36 - konfiks conjoint (moneme ••. ), 4-35 - vezani mo­nem » conJonction«, 4- 1 8, 4-32, 4-46 - veznik consonnes, 2-24 do 37, 3-21 - konsonanti (suglasnici) constrictive, 2-24 - frikativan (tjesnačni ; frikativ)

contexte, 4-25 - kontekst continues, 2-24 - trajni (-produžni.) su­glasnici contraste, 1-20, 2-6, 6-23 - kontrast contrastive (fonction ••• ), 3-1 - kontras­tivna funkcija convergence, 5-1 4 - konvergencija coordination, 4-3 1 , 4-46 - koordinacija » copu1e«, 4-42, 4-44 i 45 - .kopula«, .spona. cordes vocales, 2-1 4 - glasnice (glasiljke) corpus, 2-4 - korpus correlation, 3-1 5 - korelacija coiit, 6-1 2 i 1 3 - cijena (-cijena koštanja«) creole, 5-16, 5-24 - kreolski cu1minative (fonction ... ), 3-33 - kulmi­nativna funkcija

» Declinaisoncc, 4-1 5, 6-3 - .deklinacija., .sk1onidba. demarcation, 3-36 i 37 - demarkacija demarcative (Conction ... ), 3- 1 , 3-36 -demarkacijska funkcija derivation, 4-34 do 39 - derivacija, iz­vodenje )desinencecc, 4-14 i 1 5, 4-40, 4-46 - tna­stavak. determinants, 4- 19, 4-32 - determinanti *determination, 4- 19, 4-32 - determi­nacija, odredenje deuxieme articulation, 1-8, l - l l , 2- 10 - druga artikulacija dental, 2-26 - dentalni, zubni điachromque, 2-2 - dijakronijski dialecte, 2-3, 5-1 1 do 1 5, 5-1 7 - dijalekt, narječje dialectisation, 5-14 - dijalektalizacija difl'erenciation maxima, 6-26 - dife­rencijacija (maksimalna ... ) » diglossicc(, 5-4 - .diglosija. diphtongues, 2-23 - diftonzi discontinu (signifiant ... ), 4-4 i S, 4-21 - diskontinuirani (prekinuti) označitelj discrites (unitis), 1 - 1 7 - diskretne je­dinice distinctive (Conction ... ), 3-1 - razlikovna (distinktivna) funkcija distribution complementaire, 3- 16 -komplementarna distribucija donal, 2-29 i 30 - dorsalni (*Iedni«) durec (des sons), 2-23, 3-24 - trajanje (glasova)

Economie linguistique, 6-5 - ekonomi­ja, ekonomičnost (jezična ... ) ecrite (langue ... ), ecriture, 1 -2, 1 - 1 7, 2-4, 5- 1 8 do 22 - pisani jezik, pismo eJectives, 2-33 - ejektivni emprunt (populaire ou savant), 5-29 - posudenica (pučka ili učena) enclitique, 4-1 S - enklitika endocentrique, 4-34 - endocentrični energie, 2-39, 3-24 - energija equidistance (entre les phonemes), 6-26 - ekvidistancija (medu fonemima)

1 84

»ergatif«, 6-1 S - .ergativ. exocentrique, 4-34 - egzocentrični expansion, 4-30 do 34 - ekspanzija (pro­širenje, proširak) experience (non linguistique), 1 -7 i 8, 1 - 1 2, 4-10, 4-24 - iskustvo (nejezično .. . ) experience (element d' ... ), 4-1 1 i 1 2, 4--24, 6-3 - iskustvo : element iskustva experience (fait d' ... ), 1 -8, 5-28 - is­kustvo: činjenica iz iskustva expression (fonction d' ... ), 1-4, 6-7 -izražavanje (ekspresija) : funkcija izražava­nja (ekspresije) expressive (fonction ... ), 3-1 - ekspresiv­na funkcija

Ferme, 2-1 7 i 1 8 - zatvoren figement, 4-34, 6-20 - stapanje, srašćiva­nje fonction, 2-6 - funkcija *fonctionnel, 4-1 2 - funkcional Conctions (du langage), 1-4 - funkcije (jezika) fonctions (des elements phonlques), 3-1 do 4 - funkcije (glasovnih elemenata) fonctions (des monemes), 1- 10, 4-1 0 do 1 2, 4- 1 8, 4-24, 6-3 - funkcije (monema) fonctions primaires (des monemes), 4-- 1 8, 4-47 - primame funkcije (monema) forme, 2-8 - oblik frequence, 4- 19, 6-6, 6-1 1 do 17, 6- 1 9 - frekvencija, čest0Ć8 frequence (des phonemes), 3-38 - frek­vencija (fonema) fricative, 2-24 - frikativ (frikativan), tjes­načni suglasnik

Gemination consonantique, 2-37, 6-1 6, 6-23 - geminacija (suglasnička . . . ) genre feminin, 4-5, 4-23, 4-42 - ženski rod glotte, 2- 14 - glotida (.glota«) giottai, gIottalise, 2-32 i 33 - glotalan, glotaliziran grammatical (moneme . .. ), 4- 1 9 - gra­matički monem » grasseye, 2-30, 3-2 i 3, 3- 1 7 - tračlav«, Iračlan«

Hauteur melodique, 3-3, 3-24 i 25 - vi­sina (melodijska .. . ) homonymie, 2-8, 5-22, 6-22 - homoni­mija hors-situation (emploi de la langue ... ; VoiT aussi situation), 5-22 - izvan situa­cije (upotreba, uporaba jezika ... )

»idiotismecc, 1 - 5 - idiomatski izraz implosives, 2-33 - implozivni, injektivni »infinitifcc, 1 -9, 4-30, 4-43 - .infinitiv« inCormation, 6-9 do 1 t - informacija, obavijest injectives, 2-33 - injektivni, implozivn!

int�gration (de. phonemes), 6-20 - in­tegracija fonema, integracija (fonološka ... ) intercomprchen.ioD, 5-3 - razumijeva­nje (uzajamno ... ) interdeDtal, 2-26 - interdentalni, među­zubni interf�reDce, 5-28 - interferencija intermcdiaires (types vocaliques .•• ), 2-- 1 9 - međutipovi (vokalski. .., samoglas­nički ... ) intonatioD, 1 - 1 5 i 1 6, 3-3 i 4, 3-25, 3-30, 4-1 , 4-33 - intonacija intro.pectioD, 2-8, 4-35 - introspekcija inveDtaires limit�s et iI1imit�s (voir aussi li.te), 4- 1 9, 4-38, 4-47 - inventari (ogra­ničeni i neograničeni . . . ) (v. i popis)

JODcture, 3-6 - junktura (unutrašnja .. . ), spoj (unutrašnji ... )

LabiaI, 2-25 - labijal, usneni suglasnik labio-deDtal, 2-25 - labiodental(an) (us­neno-zubni) labio-palatal, 2-35 - labiopalatalan labio-velaire, 2-35 - labiovelaran labio-velari.ee, 2-35 - labiovelarizirani suglasnik liches (voyelles. • • ), 2-21 i 33 - labavi vokali langage, l-l do 4 - jezik, jezik (ljudski ... ), JEZIK langue (objet de la linguistique), 1 -4, 1-18 i 19 - jezik (predmet lingvistike) langue (orgaDe), 2- 1 7 do 21, 2-26 do 30 - jezik (organ) larynx, 2- 1 6 - larinks, grkljan laterale, 2-24 i 27 - lateral, .bočni. su­glasnik » Iaeme« , 1-9 - leksem lemcal (mODeme ••• ), 4- 1 9 - leksički mo­nem libre (mODeme. •• ), 4-35 - slobodni mo­nem linearite (du IaDgage), 1 - 1 0 - linearnost ljudskog (jezika) liste (ermce (voir atusi inveDtalre), 1 - 1 3 - zatvoreni popis liste ouverte (VoiT aussi inventaire), 1 - 1 3 - otvoreni popis litteraire (oeuvre ••• ), 1-2, 6- 1 8 - knji­ževno djelo longueur (d'uD SOD), 2-23, 2-37, 6-27 - duliina (glasa) luette, 2-1 6 - resica ( nepčana ... ), uvula

Marque (de correlation), 3-15 - oznaka (korelacije) »maternelle« (langue ••• ), 5-27 - -mate­rinski. jezik melodie de la parole, l- I S i 1 6, 2-1 5, 3-25 - melodiia govora message, 1 - 1 8 - poruka mi-occlusive, 2-36 - poluokluziv modalitc, 4-1 9 i 20, 4-38 i 39 - modal­nost

1 85

» mode«, 4-3, 4-43 - mačint moindre effort, 6-5 - manji (najmanji) napor momeDtances, 2-24 - trenutačni (glasovi) mODeme, 1 -9 - monem mODeme autoDome, 4- 1 0 i 1 1 - auto­nomni monem

mODeme fODctionnel, 4- 1 2, 4-20, 4-41 , 6-3 i 4 - funkcionalni monem more, 3-29 - mora »morpheme« , 1 -9 - tmorfem. morphologie, 4-6 - morfologija *morphologique, 3-41 - morfološki »morpho(pho)Dologie«, 3-4 1 - .morfo­(fo)nologija. »mot« , 4- 1 5 do 1 7, 4-35, 4-39, 4-40 -triječ. »mouille« , 2-29 - .meki. (.mokrit) moyennes (voyelle •••• ), 2-20 - srednji (vokali) moyeDnes (donales . • . ), 2-30 - srednji (dorsali)

Nasal, 2-22, 25, 26, 29, 30 - nazalni. nosni neutralisatioD, 3- 1 8 do 20, D-6 - neutra­lizacija neutre (voyelle ••• ), 2-20 - neutralni vokal »DOm« , 4-43 - .ime. »nombre«, 4-5, 4-38 - .broj. »nOmiDatif« , 4-22, 6- 1 5 - mominativ. Dorme active et pa.sive, 5-6 - nomla (aktivna i pasivna ... ) *noyau, 4-32, jezgra

OcclusioD, occlusive, 2-24 - okluzija (za­tvor), okluzivni, zatvomi suglasnik occlusion gIottale, 2-14, 2-32, 3-3, 3-6 - giotidalna okluzija oppositioD, 1-20, 3-1 , 4-8 - opozicija, opreka ordre (daDS une corrclatioD), 3-1 S -red (u korelaciji) ordre des unite., 1 - 1 0, 4-8 i 9 - red (poredak) iedinica ouvert, 2- 1 7 i 18 - otvoren

Palatal, 2-29 - palatalan, nepčani palatalisee, 2-35 - palatalizirani (tumek­šani.) suglasnik paradlgmatique, 1-20 - paradigmatski parole, 1 - 1 8 - govor » participcc(, 4-43 - .particip. patois, 5-9 i J O - lokalni govor, .patois. pause virtuelle, 3-5, 4- 1 4 - virtualna pauza (stanka) pertineDce, pertinent, 1 - 1 0, 2-5, 4-9 -relevantnost, relevantan (pertinentnost, per­tinentan) pertineDt (trait. •• ), 3- 1 3 do 1 5 - rele­vantno (pertinentno) obilježje pharynx, 2- 1 6 - farinks, ždrijelo pharyngaJes, 2-3 1 - faringali

pharynp1ise, 2-35 - faringalizirani su­glasnik phonematique, 1 - 1 5, 3-5 do 23 - fone­matika phoneme, 1 -9 - fonem phonetique, 2-5, 2- 1 1 - fonetika phonetique (notation ••• ), 2- 1 2 - fone­tičko bilježenje (transkripcija) phonologique (notation ••• ), 2- 1 2 - fono­loško bilježenje (transkripcija) phrase, 4-33 - rečenica (tfraza.) pldgln, 5-23 - pidžin point d'incidence, 4- 1 1 - sjecište (Hočka upadanjae) post6rieur, 2- 1 7 do 19 - stražnji postpalatal, 2-30 - stražnjonepčani, post­palatalni predicat, 4- 1 1 , 4-26 do 29, 4-33, 4-42 do 44 - predikat pr6dicatiC (moneme ••• ), 4-29 i 30, 4-32 - predikatni monem predicatiC (noyau • • • ), 4-32 - predikatna jezgra pr6dicatif' (synta,me ... ), 4-24, 4-47 predikatna sintagma pr6dicatoide, 4-33 - predikatoid predoraal, 2-28 - predorsalan pr6dorso-alveolaire, 2-28 - predorsoal­veolaran pr6,lottaUse, 2-33 - preglotaliziran premiere articulation, 1-8, 2- 10, 6-2, 6--21 - prva artikulacija pr6palatal, 2-29 - prepalatalan ))prepositioncc, 4-46 - tprijedlog. pression paradigmatique, 6-23 i 24 -

paradigmatski pritisak pression syntagmatique, 6-23 i 24 -

sintagmatski pritisak probabUite, 6- 1 1 - vjerojatnost ))pronomcc, 4- 1 8, 4-46 i 47 - _zamjenicae ))proposltion subordonn6ecc, 4-33, 6-2 -tzavisna rečenica. prosodie, l- I S, 3-24 do 35 - prozodija

Quantite, 3-36 - kvantiteta

Redonđance, 6-8 - redundancija, zali host rendement Conctionnel, 6-28 - učinak (funkCionalni • • • ) r6tracte, 2- l 7 - razvučen i -zategnu tt retroflexe, 2-26 - retrofteksni

Sabir, 5-23 - sabir *satelllte. 4-32 - satelit segmenta tion, 3-4, 3-8 - segmentacija sens, 1 - 19, 2-7 do 9, 4- 1 6, 4-35 - značenje, smisao serie, 3- 1 5 - serija, niz sUllante, 3- 1 S - sibilant, piskavi suglasnik sipe UnlUistique, 1 -9 - jezični znak sipe prosodique, 4-1 - prozodijski znak signifiant, 1 -9 - označitelj (tznačečee) sipUie, 1-9, 4-7, 4- 1 7 - označeno

186

situation (voir aussi hors-situation), 1 -8, 1 - 1 2, 4-25 - situacija (v. i izvan situacije) sommet de syUabe, 3-21 - jezgra sloga sonore, 2- 1 S - zvučan sourd, 2- 1 S - bezvučan specifique, 1 -8, 6- 1 7 - specifičan spirante, 2-24 - spirant structure, 6- 1 4, 6- 1 9 - struktura subordination, 4-32 i 33 - subordinacija ))substantiCcc, 4-23 4-38 4-42 4-47 _imenica. sujet, 4-26 do 28 - subjekt *su1cale, 2-28 - sulkalni suglasnik syllabe, 2-38 3-21 - slog

*syllemme, 4-39 - si1em synchronique, 2-2 2-4 - sinkronijski *syncretisme, D-6 - sinkretizam syntacmatique, 1-20 - sintagmatski syntagme, 4- 1 3 - sintagma syntacme autonome, 4- 1 3 do 1 7 6-3 -autonomna sintagma syntheme, 4-35 do 40, 6-20 - sintem

Tendues (voyelles ••• ), 2-21 i 23 - napeti (vokali)

• tons 1 - 1 7. 3-3, 3-26 i 30, 3-32 - tonovi tons melodiques, 3-28 i 29 - melodijski tonovi tons ponctuels, 3-27, 3-29 - punktualni tonovi trait pertinent, voir pertinent transcriptions, 1 - 1 2, 2- 1 2 - transkripcije (v. i bilježenje)

Unite accentuelle, voir accentuelle unilingue, 5-27 - jednojezičan, unilingvan uvulaire, 2- 1 6 i 30 - uvularan (»resični_)

Variations geographiques, 2-3 - geo­grafske varijacije (razlike) variante (de phoneme), 3- 1 6 i 1 7 - vari­janta (fonema) variante (de signIfiant), 4-2, 4-7, 4- 1 4 - variianta (označitelja) variante (de signifie), 4-7 - varijanta (označenog) vela1re. 2-30 - velami velarisi, 2-35 - velarjziran ))verbecc, 4-43 - tglagol. vibrante, 2-24 i 27 - vibrant (-drhtavi«) virtuaUtes sem antiques, 2-8, 4-25 - se­mantičke virtualnosti vocal (caractere ••• ), 1 -2, 1 - 1 0 - g1asov­nost, glasovni karakter vocales (cordes ••• ), voir cordes ))vocatiCcc, 6- 1 S - tvokativ« voise, 2- 1 5 - zvučan ))Voix(c, 4-29 - tlik., tstanje. voyelles. 2- 1 6 do 23, 3-2 1 , 3-39 - vokali, samogJasnici

Zero (comme terme d'une opposition), 3-6 - nula (kao član opozicije) zero (comme variante de signifiant), 4-3, 4-4 - nula (kao variianta označitelja)

Sadržaj

Funkcionalizam Andrea Martineta u okviru strukturalne lingvistike V-XIII

Riječ unaprijed XV-XVI

Predgovor izdanju iz godine 1980. XVII

Predgovor hrvatskom izdanju XIX

Poglavlje 1 . Lingvistika, ljudski jezik i jezici 1- 1 5

Poglavlje 2. Opisivanje jeziki 1 7-38

Poglavlje 3.

Fonoloika analiza

I. Funkcije glasovnih elemenata II . Fonematika III. Prozodija IV. Demarkacija V. Upotreba fonoloških jedinica

Poglavlje 4. Značenjske jedinice

I. Analiza iskaza II. Hijerarhija monema III. Ekspanzija IV. Sintematika V. Klasifikacija monema

Poglavlje 5. Raznolikost idioma i jezičnih upotreba

Poglavlje 6. Razvoj Jeziki

I. Dru§tvena promjena i jezična promjena II. Ekonomija jezika

187

39-64

39-4 1 41-53 53-6 1 6 1-62 62-64

65-94

65-69 69-83 83-85 86-90 90-94

95-1 1 2

1 1 3- 1 36 1 1 3-1 1 5 1 1 6-1 1 9

III. Informacija, frekvencija i cijena lV. Kvaliteta jedinica V. Dinamika fonol�kih sustava

Dodaci

Kratka bibliografija

L Dodatna lektira i upute II . S trukturalna lingvistika III. Bibliografija funkcionalne lingvistike IV. Opća djela

Bibliografija radova Andrea Martineta

Indeks naziva i pojmova

(hrvatski, francuski, talijanski, španjolski, portugalski, rumunjski,

J l9- 1 29 1 29- 1 3 1 1 3 1- 1 36

1 37-1 39

14 1-145

1 4 1 141-142 142-144 144-145

147- 1 68

engleski, njemački, albanski, ruski) 1 69-1 82

Francusko-hrvatski indeks 1 83-1 86

188