FUNKCIONALNA ANATOMIJA

OPĆA GRAĐA LJUDSKOG TIJELA I ANATOMSKO NAZIVLJE

Anatomija je bazična medicinska znanost koja prvenstveno proučava građu ljudskog tijela.

Ljudsko je tijelo nedjeljiv morfološko-fiziološki sustav koji oblikuje golemi skup stanica

okupljenih u pojedina tkiva i organe. Tkiva i organe ne smijemo shvaćati kao jednostavan

skup stanica, odnosno izolirane djelove tijela, već oni međusobnim odnosom tvore cjelinu

složenog čovjekovog organizma.

Tijelo s obzirom na djelove možemo podijeliti na 5 regija:

1.glava; 2.vrat; 3.trup; 4.gornji udovi (ruke); 5-donji udovi (noge)

Organe, s obzirom na njihovu funkciju, možemo svrstati u nekoliko osnovnih organskih

sustava:

1.koštano-zglobni sustav; 2.mišićni sustav; 3.probavni sustav; 4.dišni sustav; 5.krvožilni

sustav; 6.živčani sustav; 7.sustav osjetnih organa; 8.mokraćno-spolni sustav; 9.sustav žlijezda

s unutarnjim izlučivanjem

Koštano-zglobni sustav (kosti, ligamenti, tetive i hrskavice) s pripadajućim mišićima zajedno

tvore sustav organa za pokretanje, odnosno lokomotorni sustav.

Lokomotorni sustav daje tijelu osnovnu strukturu i sposobnost kretanja. Uz strukturnu ulogu,

veće kosti sadrže koštanu srž, mjesto stvaranja krvnih stanica. Također, kosti su mjesto

skladištenja kalcija i fosfata. Proučavanje skeleta naziva se osteologija, a disciplina koja se

bavi bolestima tog sustava je ortopedija.

Čovjekovo tijelo je aktivno i konstantno se pokreće pa se i odnosi dijelova tijela stalno

mijenjaju. Stoga je bilo potrebno odrediti početni položaj tijela od kojega se određuje daljnja

pokretljivost i pozicija dijelova tijela. Početni položaj se naziva anatomski položaj (slika 1.) i

opisuje čovjeka u uspravnom, stojećem položaju, oči gledaju naprijed, noge su spojene i

paralelne, a ruke stoje uz tijelo s dlanovima koji gledaju naprijed.

1

Slika 1. Anatomski položaj čovjeka

Osnovne ravnine tijela omogućuju prostorno određivanje položaja pojedinih dijelova tijela.

Tri su osnovne ravnine koje su međusobno postavljene pod pravim kutom (slika 2.):

1. Sagitalne ravnine-usmjerene su od prednje strane tijela prema stražnjoj i i možemo ih

zamisliti bezbroj. Središnja sagitalna ravnina se naziva medijana (središnja-samo je

jedna) ravnina i dijeli tijelo na dvije simetrične polovice (lijevu i desnu) Za tvorbu

koja je bliže središnjoj ravnini kažemo da je smještena MEDIJALNO (medialis =

prisrednji), a za udaljeniju tvorbu kažemo da je smještena LATERALNO (lateralis =

postrani).

Npr: mali prst ruke je medijalno u odnosu na palac.

2. Frontalne (čeona) ravnine-usmjerene su postranično, odnosno prolaze kroz tijelo u

smjeru lijevo-desno (paralelno sa čelom) te dijeli pojedine dijelove tijela na prednji i

stražnji dio, a možemo ih zamisliti bezbroj. Za tvorbe koje su ispred i iza u odnosu na

određenu frontalnu ravninu koristimo nazive ANTERIOR (prednji, ventralni) i

POSTERIOR (stražnji, dorzalni).

Npr: nos je anteriorno u odnosu na uši, a uši su posteriorno u odnosu na nos.

2

3. Transverzalne (poprečna, horizontalna) ravnine- postavljene su vodoravno, pri

osnovnom anatomskom položaju prolaze kroz tijelo usporedno sa tlom i možemo ih

zamisliti bezbroj. Za tvorbe koje su iznad i ispod u odnosu na određenu poprečnu

ravninu koristimo nazive SUPERIOR (gornji, kranijalni) i INFERIOR (donji,

kaudalni).

Npr: ruka se označava pridjevom superior (gornji ud-membrum superior), a noga

inferior (donji ud-membrum inferior).

Slika 2. Prikaz osnovnih ravnina tijela: 1. frontalna, 2. sagitalna, 3. transverzalna

Za određivanje položaja na udovima koristimo pojmove PROKSIMALNO (bliže trupu) i

DISTALNO (dalje od trupa). Npr: Lakat je proksimalno u odnosu na šaku, a šaka je distalno u

odnosu na lakat.

Za prostorno određivanje se koriste i nazivi internus i externus (unutrašnji i vanjski),

superficialis i profundus (površinski i duboki), no oni su manje značajni u anatomiji

lokomotornog sustava.

Kosti međusobno tvore zglobove te se oni mogu pokretati u raznim smjerovima oko zglobne

osi i u različitim ravninama. Ravnina pokreta je ravnina u kojoj se vrši pokret, i obično

pokrete u zglobovima opisujemo u odnosu na osnovne ravnine tijela – središnju (sagitalnu),

čeonu (frontalnu) i poprečnu (transverzalnu). Osovina pokreta zamišljeni je pravac koji

prolazi sredinom zgloba, a okomit je na ravninu u kojoj se vrši pokret.

3

Na ovom mjestu opisujemo samo anatomsko nazivlje pokreta u sinovijalnim (pravim)

zglobovim dok je građa zglobova opisana u zasebnom poglavlju.

FLEKSIJA je pregibanje (savijanje) jedne kosti prema drugoj što dovodi do smanjenja kuta u

zglobu. EKSTENZIJA je suprotan pokret, odnosno ispružanje jedne kosti prema drugoj što

dovodi do povećanja kuta u zglobu. Pokreti fleksije (pregibanja) u trupu odnosno kralježnici

se označavaju pojmovima ANTEFLEKSIJA (pregibanje prema naprijed),

LATEROFLEKSIJA (pregibanje u stranu), RETROFLEKSIJA (pregibanje unazad).

ADDUKCIJA je primicanje dijela tijela prema središnjoj ravnini, ABDUKCIJA je odmicanje

dijela tijela od središnje ravnine.

ROTACIJA su kretnje oko uzdužne osi, najčešće se koriste pojmovi UNUTRAŠNJA I

VANJSKA ROTACIJA dok se nazivi PRONACIJA-unutarnja rotacija (u anatomskom

položaju postavljanje dlana prema straga) i SUPINACIJA-vanjska rotacija (u anatomskom

položaju postavljanje dlana prema naprijed) koriste za opisivanje rotacijskih pokreta u

podlaktici, a INVERZIJA (podizanje unutrašnjeg-medijalnog ruba stopala) i EVERZIJA

(podizanje vanjskog-lateralnog ruba stopala) za rotacione pokrete u gležnju (donjem nožnom

zglobu).

KOSTI

Kosti su organi koje tvore koštani sustav, a ukupno ih u tijelu ima 206, i daju čvrsti okvir

ljudskom tijelu (slika 3.). Međusobno su povezane čvrstim svezama (sinartrozama) ili

pomičnim spojevim- pravim zglobovima. One daju potporu i oblik tijelu, tj. osiguravaju

stabilnost tijela, te omogućuje uspravno držanje opirući se sili teži i djelovanju ostalih

mehaničkih sila. Istodobno djeluju i kao sustav poluga pri izvođenju kretnji, povećavaju sile

nastale kontrakcijom mišića i tako ih preko zglobova pretvaraju u kretnje. Uz to imaju i

zaštitnu ulogu, zaštićuju vitalne organe kao što su mozak, leđna moždina, srce i pluća.

4

Slika 3. Skelet čovjeka

Koštano tkivo tvore koštane stanice (osteociti, osteoklasti i osteoblasti) i međustanična tvar

(koštani matriks).

Koštano tkivo se u kosti nalazi u dva oblika;1. kompaktni površni sloj (substancia compacta-

kompaktna kost) ispod kojeg se nalazi; 2.spužvasti spongiozni dio(substancia spongiosa-

spužvasta kost). Spužvasta kost je poredana u listiće (lamele) u smjerovima najvećeg

opterećenja. Na taj se način uz malu masu kosti postiže maksimalna otpornost na

tlačna i vlačna opterećenja (princip minimum – maksimum). Kompaktni dio je najdeblji u

području dijafiza dugih kostiju gdje okružuje koštanu šupljinu ispunjenu koštanom srži te se

stanjuje prema krajevima kosti. Spongiozni dio je najdeblji u području epifiza dugih kostiju.

Spongizna kost ispunjava i veći (središnji) dio kratkih i plosnatih kostiju.

Koštana srž se nalazi u koštanoj šupljini dugih kostiju i šupljinicama između gredica

spongioznog tkiva. Postoje dva tipa koštane srži; crvena i žuta.

Površinu kosti, izuzev dijela pokrivenog zglobnom (hijalinom) hrskavicom, pokriva tanka,

ali čvrsta, dobro prokrvljena vezivna ovojnica, pokosnica ili periost. Unutrašnjost kosti

pokriva vezivna ovojnica endost. Glavna je funkcija ovih ovojnica raspodjela krvnih žila

(prehrana kosti) i živaca, a štiti i pomaže pri cijeljenju prijeloma kosti.

S obzirom na oblik razlikujemo; duge, kratke i plosnate kosti

Duge kosti (ossa longa) nalazimo u udovima gdje imaju funkciju poluge, tj. ostvaruju prijenos

opterećenja i različite kretnje (slika 4.). Sastoje se od središnjeg dijela ili dijafize i dva

zadebljala proširena kraja ili epifize. Između dijafize i epifize nalazi se prijelazni metafizni dio.

5

Kod dijafiza dugih kostiju koštano tkivo okružuje koštanu šupljinu (cavitas medullaris)

ispunjenu koštanom srži.

Slika 4. Prikaz duge kosti-na slici bedrena kost (femur)

Kratke kosti(ossa brevia) su kosti koje su u sve tri dimenzije približno jednake veličine,npr

kralješci,a nalazimo ih i u šaci i u stopalu. Omogućuju ublažavanje opterećenja te udruženim

gibanjem (kralježnica) omogućuju veću elastičnost pojedinog dijela tijela.

Plosnate kosti(ossa plana) su tanke i čvrste pločaste kosti te omeđuju šupljine koje štite

organe, a služe i kao potpora (zdjelica,lubanja).

Kosti su dobro prokrvljeni i inervirani organi. Obiluju krvnim žilama koje zajedno sa

živčanim ograncima sustavom hranidbenih kanala (Volkmanovi i Haversovi kanali)

dospijevaju do osteocita. Periost je dobro opskrbljen osjetnim živčanim vlaknima te je stoga

najosjetljiviji dio kosti.

6

ZGLOBOVI

Spojevi među kostima mogu biti u obliku čvrstih nepomičnih sveza ili sinartroza i pomičnih

spojeva ili zglobova (articulationes synoviales, diarthrosis).

Sinartroze djelimo na:

1. vezivne–sindezmoze (npr. povezanost kosti podlaktice ili potkoljenice);

2. hrskavične-sinhondroze (npr. intervertebralni disci između kralježaka);

3. koštane-sinostoze (npr. sraštenost sakralnih kralježaka).

ZGLOBOVI su pomični spojevi kostiju koji omogućuju gibanje među istima uz istodobni

prijenos opterećenja i održavanje stabilnosti skeleta.

Građa zgobova

Zglobove čine zglobna tijela sa svojim površinama koje prekriva hrskavica,a koje

predstavljaju krajevi kosti. Između njih se nalazi zglobna šupljina ispunjena sinovijalnom

tekućinom, a šupljinu oblaže zglobna čahura (slika 5.). Dodatnu čvrstoću i stabilnost zgloba

omogućuju ligamenti.

7

Slika 5. Prikaz zgloba-frontalni presjek kroz zglob kuka

Zglobna tijela su krajevi dviju ili više kostiju koji sudjeluju u zglobu. Obično oblikom

međusobno odgovaraju, odnosno ona su kongruentna (jedno je udubljeno-konkavno, a drugo

ispupčeno-konveksno). Kongruentnost omogućuje da su zglobne površine prilikom izvođenja

kretnji većim dijelom u stalnom kontaktu, a čime se postiže ravnomjerna raspodjela pritiska

koji se prenosi s jedne na drugu kost, ujedno se i sinovijalna tekućina ravnomjerno razmazuje

po zglobnoj površini.

Kod nekih zglobova (npr. koljeno) zglobna tijela ne odgovaraju u potpunosti svojim oblikom,

zglobne površine svojom zakrivljenošću nisu sukladne (inkongruentnost) te kontakt među

njima prilikom izvođenja kretnji omogućuju vezivno hrskavične pločice- meniskusi.

Površina zglobnih tijela obložena je glatkom hijalinom hrskavicom.

Zglobna hrskavica je po tipu hijalina hrskavica. Građena je od 4 sloja i nema krvnih žila niti

živčanih završetaka. Ima ulogu ublažavanja mehaničkih opterećenja kojima je izložen zglob

zahvaljujući svojoj hidroelastičnosti. Zglobna hrskavica je avaskularno tkivo te se prehranjuje

cirkuliranjem zglobne sinovije tijekom izvođenja kretnji u zglobu. Površina zglobne hrskavice

se tijekom izloženosti pritisku postepeno troši te se ista obnavlja iznutra djelovanjem

8

hondrocita koji stvaraju novu međustaničnu tvar, no jednom oštećena zglobna hrskavica se ne

može regenerirati.

Zglobna čahura je vezivna ovojnica koja se veže na rubovima zglobnih tijela te zatvara

zglobnu šupljinu. Sastoji se od dva sloja:

-fibroznog ili vanjskog sloja i

-sinovijalnog ili unutarnjeg sloja koji oblaže unutrašnju stranu zglobne čahure i luči

sinovijalnu tekućinu.

Za zglobnu čahuru se hvataju mišićni snopovi susjednih mišića koji svojom kontrakcijom

sprečavaju da se ista priklješti između zglobnih tijela prilikom izvođenja kretnji.

Zglobna šupljina je prostor između zglobnih tijela ispunjen sinovijalnom tekućinom u kojem

vlada negativni tlak.

Sinovijalna tekućina je bistra žućkasta tekućina koju izlučuje sinovijalni dio zglobne čahure,

a koja tijekom izvođenja kretnji cirkulira i ravnomjerno se raspoređuje po zglobnoj površini.

Time podmazuje zglobne površine i omogućuje glatko klizanje zglobnih površina bez trenja,

istovremeno prehranjuje zglobnu hrskavicu procesom difuzije.

Ligamenti su vezivni snopovi ili trake koji povezuju krajeve kostiju u području zgloba i

dodatno ga učvršćuju. Mogu biti u sklopu fibrozne membrane zglobne čahure (kao

zadebljanje iste), čime ju izravno pojačavaju, ili kao slobodna formacija izvan ili unutar

zglobne čahure čime direktno osiguravaju stabilnost zgloba.

Sluzne vreće (bursae synoviales) su obično razmještene u blizini zglobova i nalaze se pod

kožom ili u dubini gdje postoji trenje potpornog tkiva. Ispunjene su rijetkom sluznom

tekućinom. Uloga im je da smanjuju trenje izmeđe tetiva /mišića i okolnih struktura pri

izvođenju kretnji te da neutraliziraju nagla opterećenja i udarce; imaju protektivnu ulogu (štite

mišiće i tetive od ozljeda). Sluznih vreća ima najviše u području ramena i koljena.

Masni jastučići su nakupine masnog tkiva uklopljene između fibrozne i sinovijalne opne.Pri

izvođenju kretnji utiskuju se u prostore između kostiju i time sprečavaju da se u tim

prostorima uklješti sinovijalna opna.

9

Da bi se u zglobovima mogle normalno odvijati kretnje potrebno je da su zglobna tijela u pravilnom

položaju i stalnom kontaktu prilikom gibanja. Održavanje stabilnosti zgloba, odnosno položaja među

zglobnim tijelima i kontakta zglobnih ploha, vrše stabilizatori zgloba koji mogu biti:

-pasivni-zglobna čahura i ligamenti, negativni tlak u zglobu ili

-aktivni-mišići i tetive koji okružuju zglob. Tetive mišića svojim tonusom i mišići kontrakcijom

privlače jedno zglobno tijelo prema drugome i na taj način osiguravaju zglob.

Za usklađivanje pokreta i održavanje ravnoteže važna je propriocepcija zglobova koju omogućuju

živčana vlakna i osjetna tjelešca (Ruffinijeva i Pacinijeva tjelešca) koja se nalaze u zglobnoj čahuri i

ligamentima. Služe dubokom osjetu (osjet kinestezije ili položaja) i registriraju podražaje o napetosti

zglobne čahure i ligamenata koji odlaze u mozak gdje se stvara slika o položaju dijelova tijela te o

smjeru i opsegu kretnji.

Podjela zglobova prema obliku zglobnih tijela

1. sferoidni ili kuglasti zglob- konveksno zglobno tijelo ima oblik kugle, kretnje se odvijaju

kroz tri ili više osi (sagitalna,vertikalna i transverzalna) i moguće su kretnje u svim

smjerovima. Npr. rameni zglob, kuk

2. elipsoidni ili jajoliki zglob- konveksno tijelo ima oblik elipsoida te se kretnje odvijaju oko

dvije osi koje su međusobno okomite. Izvodi sve kretnje osim rotacije.

Npr.ručni zglob

3. sedlasti zglob-ima jednake zglobne plohe koje su u jednom smjeru konkavne, a u pravcu

okomitom na taj smjer konveksne. Kretnje se odvijaju oko dvije osi. Izvodi sve kretnje osim

rotacije. Npr. karpometakrapalni zglobovi

4. kutni zglob ili valjkasti zglob (ginglymus)- konveksno zglobno tijelo ima oblik poprečno

položenog valjka, kretnje se izvode oko jedne osi-fleksija i ekstenzija.

Npr. humeroulnarni dio lakta

5.obrtni zglob (trochoidea)- valjkasti zglob u kojem je os valjka vertikalna i stoji u smjeru

uzdužne osi kosti. Izvodi se samo rotacija.

Npr. radiulnarni zglob u laktu.

6. ravni zglob-ravne zglobne plohe koje klize jedna po drugoj.

Npr. mali zglobovi između kralježaka

10

Podjela zglobova prema broju kostiju

-jednostavni zglob- spaja dvije kosti (kuk)

-složeni zglob- spaja tri ili više kostiju (radiokarpalni zglob)

-kombinirani zglob- dvije kosti spojene sa dva ili više zglobova (radioulnarni zglobovi)

Hrskavično tkivoHrskavično tkivo spada u potporna tkiva čija je glavna uloga potpora mekim tkivima,

neutraliziranje mehaničkih opterećenja u zglobovima, te ujedno omogućava glatko izvođenje

kretnji u istima.

Tipovi hrskavice su: 1. Hijalina hrskavica

2. Elastična hrskavica

3. Fibrozna hrskavica

Hijalina hrskavica je najzastupljenija u tijelu i oblaže površine zglobnih tijela.

Fibrozna hrskavica se razvija na mjestima velikih naprezanja te je vrlo čvrsta i gipka. Od nje

su građeni intervertebralni diskovi, menisci u koljenu, spoj pubičnih kosti (symphysis

pubica), triangularna hrskavica u ručnom zglobu.

Intervertebralni disk (Discus intervertebralis)

Intervertebralni disk je okrugla vezivnohrskavična bikonkavna ploča smještena između

trupova kralježaka. Zahvaljujući svojoj čvrstoći i elastičnosti ima ulogu prijenosa i

ravnomjernog raspoređivanja opterećenja duž kralježnice te ublažavanja udaraca prilikom

doskoka ili trčanja. Istovremeno učvršćuju susjedne kralješke te sprječava njihovo

razmicanje i prekomjerno gibanje. Ima ih ukupno 23 te se pružaju od C2/C3 do L5/S1. Pri

opterećenju dolazi do izlaska vode i otpadnih produkata metabolizma iz diska, a pri

rasterećenju ponovno upija vodu i hranjive tvari potrebne za obnovu tkiva. U normalnim

okolnostima ravnomjemim izmjenama opterećenja i rasterećenja diska izmjena tvari nalazi se

u ravnoteži.

Građen je od dva dijela:

1.rubnog fibroznog prstena ili anulus fibrosus koji okružuje

2. jezgru ili nucleus pulposus

11

Anulus fibrosus-je čvrsti elastični vezivni prsten koji okružuje mekanu jezgru. Uloga mu je

da sprječava prekomjerne kretnje među kralješcima, te da štiti jezgru od prekomjernog

naprezanja.

Nucleus pulposus-je mekani središnji dio diskusa građen od amorfne (želatinozne) mase pri

čemu voda čini oko 80% sastava jezgre (ovisno o dobi). Pulpozna jezgra je otporna na tlačno

opterećenje. Ima ulogu nositelja tjelesne težine i opterećenja duž kralježnice te ublažavanja

udaraca koji se prenose kralježnicom. Zbog svoje elasičnosti opterećenje ravnomjerno

raspoređuje na sve strane poput vodenog jastuka. Pri kretnjama kralježnice jezgra se uvijek

pomiče prema rastegnutom dijelu prstena, odnosno nasuprot suženju intervertebralnog

prostora.

Starenjem dolazi do degenerativnih promjena u intervertebralnom disku. Uslijed

degenerativnih promjena koje starenjem zahvaćaju fibrozni disk može doći do njegove

hernijacije, odnosno razvoja diskus hernije. Kao odgovor na propadanje stanica i matriksa

dolazi do urastanja novih krvnih žila i živaca (kronična bol u križima). Promjene su

najizraženije nakon 60. godine.

Menisci

Menisci su dvije vezivnohrskavične polumjesečaste pločice koje se nalaze u koljenu. Uloga

im je da osiguraju kongruentnost (sukladnost) zglobnih tijela. Povećavaju dodirne površine

zglobnih tijela čime ravnomjerno raspoređuju pritisak koji se prenosi s femura na tibiju.

Ublažavaju udarce prilikom doskoka ili trčanja te tako štite zglobnu hrskavicu, dodatno

stabiliziraju koljeno, te ravnomjerno raspoređuju sinovijalnu tekućinu.

U slučaju odstranjenja meniskusa dolazi do smanjenja dodirnih površina zglobnih tijela što

uzrokuje gubitak ravnomjerne raspodjele opterećenja, uz povećanja pritiska na zglobnu

hrskavicu, što ima za posljedicu degenerativne poremećaje zgloba.

Uz to meniscektomija kod osoba sa rupturiranim prednjim križnim ligamentom znatno

povećava nestabilnost koljena.

Prekrivaju oko 2/3 površine platoa tibije. Gornja površine je konkavna te odgovara oblikom

kondilu femura, a donja površine je ravna te odgovara platou tibije.

Postoje razlike u obliku i građi između medijalnog i lateralnog meniskusa (slika 6.):

-lateralni meniskus ima oblik zatvorenog slova C. Prednji rog je srastao za plato tibije

ispred interkondilarne eminencije te se preko transverzalnog ligamenta povezuje s prednjim

rogom medijalnog meniskusa. Stražnji rog se hvata na plato tibije iza interkondilarne

12

eminencije. Periferni dio je vezan uz zglobnu kapsulu izuzev jednim dijelom u području

tetive m.popliteusa (hiatus popliteus). Pošto nije u potpunosti vezan za kapsulu mobilniji je

od medijalnog meniskusa i manje izložen ozljedama.

-medijalni meniskus ima oblik otvorenog slova C. Prednji rog je srastao za plato tibije u

području prednje interkondilarne jame ispred hvatišta prednje ukrižene sveze pri čemu dio

vlakana prednjeg roga(stražnji dio) prelazi u ligamentum transverzum koji ga povezuje s

prednjim rogom lateralnog meniskusa. Stražnji rog je srastao za plato tibije u području

stražnje interkondilarne jame. Periferni dio meniskusa je srastao za zglobnu kapsulu. Zbog

povezanosti sa zglobnom čahurom medijalni meniskus je manje gibljiv i izloženiji

ozljedama.

Slika 6. Prikaz koljena (horizontalni i frontalni presjek). Na horizontalnom presjeku jasno

vidljiva razlika u obliku medijalnog i lateralnog meniskusa.

MIŠIĆI I TETIVE

Mišići su organi koji čine oko 40% tjelesne mase.

S obzirom na vrstu mišićnog tkiva i funkciju razlikujemo tri skupine mišića:

13

-skeletna muskultura-građena od poprečnoprugastog mišićnog tkiva. Zajedno s kostima i

zglobovima čini lokomotorni sustav i omogućuje izvođenje kretnji te osigurava stav tijela.

-visceralna muskulatura-građena je od glatkog mišićnog tkiva te se nalazi u stijenkama

unutrašnjih organa i krvnih žila.

-srčana muskulatura-građena je od tkiva nalik poprečnoprugastom mišićnom tkivu. Čini

srednji sloj srčane stijenke-miokard.

SKELETNA MUSKULATURA (musculi sceleti)

U tijelu imamo 327 parnih i 2 neparna skeletna mišića. Predstavljaju aktivni dio

lokomotornog sustava (pasivni dio čine kosti i zglobovi). Karakterizira ih sposobnost aktivne

kontrakcije i relaksacije što im omogućuje da izvode pokrete pojedinih dijelova ili čitava

tijela. Uz to imaju ulogu da zajedno sa kosturom osiguravaju uspravan stav (posturalna uloga)

i oblikuju tijelo.

S obzirom na oblik razlikujemo:

1. duge mišiće -nalaze se na ekstremitetima.

U duge mišiće spadaju:

- vretenasti mišići (m.fusiformis) kod kojih su sva mišićna vlakna paralelna i podjednako

dugačka od polazišta preko središnjeg i najdebljeg dijela, mišićnog trbuha, do mjesta gdje

prelaze u usku vezivnu traku- tetivu koja se hvata za kost.

Vretenasti mišići mogu biti jednostavni kada polaze i hvataju se na jednu točku ili združeni

kod kojih polazište mišića može biti sa više točaka, odnosno imaju dvije ili više glava (npr.

biceps-dvije, triceps-tri, quadriceps-četiri) koje se ujedinjuju u zajedniči trbuh te se

zajedničkom tetivom hvataju za kost. Mogu polaziti iz iste točke, a na kost se hvataju putem

više tetiva na različita mjesta (npr fleksori i ekstenzori prstiju ruke i noge).

- perasti mišići (m.pennatus) kod kojih se tetiva proteže njegovom cijelom dužinom a kratka i

paralelna mišićna vlakna prelaze sa strane u tetivu.Vlakna se mogu nastavljati u tetivu sa

jedne strane (m.unipennatus-npr. m.flexor pollicis longus) ili obje strane (m.bipennatus-

m.flexor hallucis longus). Ako je više takvih formacija spojeno u jedan mišić, tj snopovi

mišićnih vlakana su odijeljeni sa nekoliko vezivnih pregrada, govorimo o m.multipenatusu

(npr.m.deltoideus) .

2. kratke mišiće-povezuju međusobno kratke kosti (npr. između kralježaka).

3. pločaste mišiće- oblažu trup i izgrađuju stijenke tjelesnih šupljina (trbušnu stjenku, prsni

koš). Sva mišićna vlakna su raspoređena plošno u istoj ravnini. Pločasti mišići mogu imati

14

četverokutni oblik-m.quadratus ili trokutasti/lepezasti oblik-m.triangularis (npr. m.pectoralis,

m.trapezius). Mogu polaziti od široke vezivne ploče- aponeuroze (npr.mišići trbušne stjenke-

m.rectus abdominalis, ošit ili dijafragma) ili mogu imati polazište na kosti u obliku široke

linije (m.pectoralis).

4. kružne mišiće -nalaze se u području tjelesnih otvora kod kojih su vlakna raspoređena

kružno oko otvora(npr. usta-m.orbicularis, anusa-m.sphincter ani).

Građa skeletnog mišića

Skeletni mišić građen je od poprečnoprugastog mišićnog tkiva koje formira mišićna vlakna..

Mišićna vlakna predstavljaju osnovnu građevnu jedinicu mišića, imaju cilindrični oblik te su

pojedinačno okružena tankim slojem veziva (endomiziumom) koje omogućuje da se svako

vlakno može kontrahirati neovisno o susjednom.

Mišićna vlakna su udružena u snopove ili fascikuluse koji su okruženi nešto debljim slojem

veziva (perimiziumom). Razlikujemo primarne snopove koji se udružuju u nešto veće

sekundarne snopove, a ovi u tercijarne snopove koji su okruženi vlastitim slojem veziva

(epimiziumom). Površinu mišića tj epimizium obavija vezivna ovojnica mišićna fascija.

U vezivno tkivo su uložene krvne i limfne žile i živčana vlakna.

Djelovanje mišića u pokretu sastoji se u tome da svojom kontrakcijom privuči polazište i

hvatište što bliže.

S obzirom na vrstu djelovanje razlikujemo:

1. agoniste-mišići koji izvode isti pokret tako što se pri kontrakciji skraćuju čime dolazi do

približavanja fiksirane i slobodne/mobilne inzercije mišića. Agonisti uvijek pokreću

slobodnu/mobilnu inzerciju prema fiksnoj. Funkcija hvatišta mišića (da li će biti fiksno ili

mobilno) se mjenja ovisno o pokretu koji izvodimo.

2. sinergiste-mišići koji sudjeluju pri pokretu ali ga ne izvode samostalno. Kontrahiraju se

zajedno sa agonistima jer imaju sličan smjer pružanja, te svojom kontrakacijom dodatno

pomažu, odnosno jačaju djelovanje agonista.

3. antagoniste-mišići suprotnog djelovanja od agonista. Pri kontrakciji agonista oni se istežu

te dolazi do ekscentrične kontrakcije istih. Time šalju informacije u središnji živčani sustav

(CNS) koji zatim ovisno o stupnju njihove istegnutosti djeluje inhibicijski na agoniste.

Svojim djelovanjem osiguravaju kontroliranu kontrakciju agonista te određuju brzinu i

opseg njihove kontrakcije, posljedično ga zaustavljaju u određenom trenutku.

15

4. fiksatore-mišići koji imaju ulogu da svojom kontrakcijom učvrste/fiksiraju segment koji

se pri izvođenju pokreta ne smije kretati jer služi kao fiksna točka agonista (npr.skapula pri

izvođenju kretnji nadlaktice jer mišići odgovorni za te kretnje imaju polazište na njoj).

Hipotrofija i hipertrofija muskulature

Hipertrofija mišića je proces u kojem dolazi do povećanaja mišićne mase (ne i broja vlakana)

odnosno do povećanja poprečnog promjera mišićnog vlakna. Nastaje redovitm vježbanjem i

fizičkom aktivnošću, odnosno snažnim ponavljajućim kontrakcijama.

Hipotrofija mišića je proces u kojem dolazi do smanjenja mišićne mase odnosno smanjenja

poprečnog promjera mišićnog vlakana. Nastaje usljed smanjenja ili prestanka mišićne

aktivnosti. Uzroci su dugotrajna imobilizacija ili fizička neaktivnost.

Oba procesa su reverzibilna, osim u slučaju denervacije mišića.

Regeneracija mišićnog tkiva

Skeletna muskulatura ima ograničene sposobnosti regeneracije. Kod većih oštećenja

cijeljenjem nastaje vezivni ožiljak, dok kod manjih oštećenja (pojedinačnih vlakana) može

doći do obnove mišićnih vlakana.

Kod većih ozljeda dolazi do nastanka hematoma i formiranja vezivnog ožiljka čime se gubi

kontraktilnost zahvaćenog dijela. Okolni zdravi dio hipertrofira te djelomično preuzima

funkciju oštećenog dijela.

Mišićna fascija

Mišićna fascija je vezivna ovojnica građena od formiranog vezivnog tkiva. Svaki mišić je

obavijen svojom fascijom, a skupine mišića prekriva zajednička fascija. Muskulaturu cijelog

ekstremiteta pokriva površna fascija koja ih razdvaja od potkožnog tkiva, a sa čije unutrašnje

površine odlaze vezivne pregrade koje razdvajaju pojedine skupine mišića (septa

intermuscularia) te čine osteofibrozne lože - kompartmente.

TETIVE

Tetive su vezivne tvorbe koje povezuju krajeve mišića sa kostima te prenose djelovanje

mišićne kontrakcije na kosti.

16

Na mišićno-tetivnom spoju vezivne ovojnice mišića (epimizium) prelaze u vezivnu ovojnicu

tetive (epitenon) dok miofibrile mišićnog vlakna urastaju u kolagena vlakna tetive. Tetivna

vlakna se vežu na kost tako da dijelom uraštaju u periost, a dijelom direktno u kost.

Površinu tetiva koje prolaze kroz vezivno-koštane kanale obavija tetivna ovojnica (vagina

tendinis). Ovojnica omogućuje da se tetiva nesmetano giba u odnosu na okolinu te smanjuje

trenje između nje i okolnih struktura. Odgovorna je i za ishranu tetive.

Cijeljenje tetiva

Ozljede tetiva mogu biti u vidu potpune ili parcijalne rupture. Kod potpunih ruptura

kompromitirana je funkcija mišića. U slučaju da se ruptura ne liječi na mjestu iste nastaje

ožiljak te dolazi do izduživanja tetive koja gubi na čvrstoći i/ili dolazi do stavranja prisraslica

s okolinim tkivom. Ukoliko dođe do nastanka priraslica s okolnim tkivom ograničena je

gibljivost.

Ozljede tetiva mogu nastati u samoj tetivi, na mišićno-tetivnom spoju te na njezinom hvatištu

za kost.

USPRAVNI STAV ČOVJEKA

U pojedinim većim i manjim skupinama kralježnjaka udovi su diferencirani u skladu s

načinom kretanja životinje. Kod vrsta koje žive na zemlji sva četiri ekstremiteta nose tijelo i

sva četiri ekstremiteta služe kretanju.

U evoluciji čovjeka bitan je proces uspravljanja tijela.

U uspravnom stavu i hodu ruke su izgubile funkciju podupiranja tijela i ne služe više za hod.

Ruke imaju funkciju hvatanja i držanja predmeta. Noge imaju potpornu funkciju te one nose

cijelu težinu tijela i samo one služe za hod, odnosno kretanje. Uspravljanjem tijela su nastale

bitne funkcionalno anatomske razlike između ruku i nogu.

Za vršenje navedenih funkcija ruci je potrebna velika pokretljivost. Ona je omogućena

slobodnijim priključkom ramenog pojasa na skelet trupa koju posreduju većinom mišići što

omogućava veliki opseg pokreta ramenog obruča. Nadalje je i u drugim zglobovima ruke

moguće znatna pokretljivost, kako u vrsti pokreta, tako i u opsegu pokreta. Od posebnog je

interesa palac koji ima mogućnost da se suprotstavi ostalim prstima (opozicija palca),

odnosno šaka koja može poprimiti najrazličitije oblike i na taj način se omogućuje hvatanje i

držanje, odnosno prilagođavanje formi predmeta.

17

S obzirom na zadaće koje vrši noga, čvrstoća je izrazita značajka njezine građe. Kosti su jače

nego na ruci, a pokretljivost zglobova manja. Spoj s trupom je ostvaren posredstvom čvrstog

zdjeličnog obruča, preko kojega se težina tijela s kralježnice prenosi na skelet nogu (slika 7.).

Najveću razliku između noge i ruke pokazuju njihovi krajnji (distalni) dijelovi. Čitavo stopalo

je usmjereno prema naprijed (anteriorno) u odnosu na potkoljenicu. Time je omogućeno da se

uspravljeno tijelo upire na širu podlogu. Palac je izgubio sposobnost da se postavi nasuprot

ostalim prstima već on s njim stoji u jedinstvenom nizu.

Muskulatura noge je, kao i skelet, jače razvijena nego na ruci. Budući da uspravnom stavu

tijela odgovara opruženi položaj tijela, naročiti su razvijeni mišići ekstenzori (ispružači):

m.gluteus maximus (stražnjica), m. quadriceps femoris (prednji dio natkoljenice) i m. triceps

surae (stražnji dio potkoljenice).

Sve ove prilagodbe omogućuju održavanju uspravnog stava i prenošenju tereta cijelog

organizma na tlo.

Slika 7. Prijenos težine tijela s kralježnice na skelet nogu. Strelice pokazuju prijenos sila.

HOD ČOVJEKA

Hod čine koordinirane naizmjenične kretnje donjih ekstremiteta kojima se tijelo kreće u

određenom pravcu.

Hod omogućuje usklađeno djelovanje muskulature, tjelesne težine odnosno sile inercije i sile

teže. Muskulatura svojim kontrakcijama omogućuje izvođenje kretnji u kuku, koljenu i

gležnju te ima ulogu ubrzanja i usporavanja pokreta te stabilizacije zdjelice i zglobova nogu.

Ciklus hoda (slika 8.) počinje dodirom pete jedne noge sa podlogom i završava ponovnim

dodirom iste noge sa podlogom. Unutar ciklusa hoda razlikujemo dvije osnovne faze:

1. fazu oslonca (čini 60% ciklusa) i

2. fazu njihanja tj iskoraka (čini 40% ciklusa) koje se izmjenjuju.

18

Faza oslonca traje od trenutka dodira pete s podlogom do podizanja prstiju od podloge. Za

vrijeme faze oslonca ta noga postaje nosioc tjelesne težine te se kuk i koljeno te noge

postepeno ekstendiraju sve do trenutka kada ta noga postaje stražnja. Tada počinje odizanje

prstiju stopala od podloge i započinje faza njihanja u kojoj, nakon podizanja prstiju od

podloge, dolazi do aktivne fleksije noge u kuku i koljenu. Potom će uslijediti iskorak prema

naprijed koji završava doticanjem pete iste noge s podlogom.

Dok se jedna noga nalazi u fazi oslonca druga noga se istovremeno nalazi u fazi iskoraka, a

između te dvije faze dolazi do kratkotrajne faze oslonca na obje noge.

Ciklus završava kada vodeća noga ponovno petom dotakne podlogu dok je zaostala noga u

fazi odraza prednjim dijelom stopala (kratkotrajna faza oslonca sa obje noge).

Kod trčanja nema faze oslonca na obje noge.

Slika 8. Osnovne faze hoda

KRALJEŠNICA I GRUDNI KOŠ

Kralješnica

Kralješnica nije samo čvrsta i ujedno gipka koštana osovina trupa nego i središnji dio cijelog

skeletnog sustava na koji se vežu njegovi ostali djelovi. Zbog uspravnog stava tijela,

kralješnica je u čovjeka vertikalni stup, savijen u sagitalnoj ravnini u obliku dvostrukog slova

19

S. Izbočenje prema naprijed se naziva lordoza (cervikalna i lumbalna), a izbočenje prema

straga kifoza (torakalna i sakralna).

Na kranijalni joj se kraj priključuje skelet glave, na grudni odsječak rebra i prsna kost, a

preko njih skelet ruku, dok joj je sakralni dio spojen sa skeletom nogu izgrađujući sa

zdjeličnim kostima čvrsti zdjelični obruč.

Kralješnica (columna vertebralis) se sastoji od 33 ili 34 kralješka (slika 9.):

7 vratnih (vertebrae cervicales), 12 grudnih (vertebrae thoracicae), 5 slabinskih (vertebrae

lumbales), 5 krstačnih ili križnih (vertebrae sacrales) i 3-4 trtična (vertebrae coccygae).

U prva tri odjeljka su kralješci samostalne, međusobno pokretljive kosti. Krstačni su srasli u

jednu kost krstaču (os sacrum), a trtični u trtičnu kost (os coccygis).

Posebno treba izdvojiti prva dva vratna kralješka- atlas i axis koji svojim uzglobljavnjem s

lubanjom omogućuju pokrete glave.

Slika 9. Prikaz kralježnice-pogled sprijeda, sa strane i straga

Svaki kralježak se sastoji od dva dijela. Prednji dio čini trup kralješka koji ima

statičku funkciju, odnosno nosi težinu gornjih segmenata tijela; stoga su kralješci, od vratnih

prema slabinskim, sve veći. Stražnji dio, u obliku potkove, čini luk kralješka koji omeđuje

20

otvor kroz koji prolazi leđna moždina, te ima zaštitnu funkciju. Na luk kralješka nastavlja se

tipično sedam nastavaka – četiri zglobna, dva poprečna i jedan trnasti (spinalni) nastavak

koji se lako može napipati ispod kože leđa, u sagitalnoj ravnini. Stražnji dio kralješaka vezan

je prvenstveno uz treću, dinamičku funkciju kralješnice (obavljanje pokreta vrata i trupa)

(slika 10a i 10b).

Slika 10a i 10b- Prikaz slabinske kralježnice-pogled straga i sa strane (označeni su dijelovi

kralježaka)

Spojevi kralježaka

Spojevi među kralješcima su:

1. hrskavični-sinhondroze (ranije opisani intervertebralni diskovi),

2. vezivni-sindezmoze (razvijen ligamentarni aparat među kralješcima) i

3. zglobni-artikulacije

Sa stražnje strane svaki kralježak ima četiri mala zgloba – po dva za susjedni gornji i dva za

susjedni donji kralježak. U prsnom dijelu kralježnice svaki kralježak ima i po dva zgloba za

svako rebro. Gibanja kralježnice su moguća u sve tri ravnine, odnosno oko sve tri osi.

Vratni dio kralježnice je najpokretljiviji; prvi zglob kralježnice i zatiljne kosti lubanje,

atlantookcipitalni zglob, jajoliki je zglob u kojem se odvijaju pokreti laterofleksije i ante i

retroleksije glave. U drugom, obrtnom zglobu vratne kralježnice između prvog i drugog

vratnog kralješka, atlasa i aksisa, tzv. atlantoaksijalnom zglobu, odvija se isključivo rotacija

glave u lijevo i desno.

21

Ostatak kralješnice je karektiriziran pokretima pregibanja prema naprijed (antefleksija) i

prema nazad (retrofleksija) te se uglavnom odvija u lumbalnom djelu. Sagibanje u stranu

(laterofleksija) se odvija donjem djelu prsne i lumbalne kralješnice. Obrtanje (rotacija) se

pretežno odvija u donjem djelu prsne kralješnice dok je u lumbalnom djelu neznatna.

Mišići leđa

Mišiće leđa možemo podjeliti u dvije velike skupine:

1. Površni mišići leđa

2. Duboki mišiči leđa

Površni mišići leđa sastoji se od sedam parnih mišića. Najznačajniji su m. trapesius i m.

latissimus dorsi te oni daju oblik leđima. Trapezni mišić (m.trapesius) polazi sa zatiljne

kosti i trnastih nastavaka svih prsnih kralježaka, a hvata se na greben lopatice i lateralni kraj

ključne kosti. Gornji dio mišića podiže rame, ili pregiba glavu na svoju stranu; ako je

obostrana kontrakcija, mišić radi ekstenziju glave. Srednji dio mišića primiče lopatice (kao

kod stava ‘mirno’), a donji obrče lopaticu i pomaže pri podizanju ruke iznad vodoravnog

položaja. Najširi leđni mišić (m. latissimus dorsi) širok je lepezasti mišić

koji polazi sa trnastih nastavaka posljednjih šest prsnih i svih slabinskih kralježaka, te sa

bočnog grebena zdjelice. Mišić ide prema gore, lateralno i naprijed, obuhvaća grudni koš i

hvata se uz unutrašnju stranu gornjeg kraja nadlaktične kosti. Mišić vrši adukciju,

retrofleksiju i unutrašnju rotaciju ruke. Veliki i mali romboidni mišić (m. rhomboideus

major i minor) nalaze se ispod trapeznog mišića, a polaze sa trnastih nastavaka 6. i 7. vratnog

i prva četiri prsna kralješka. Romboidni mišići povlače lopaticu prema gore i medijalno (stav

‘mirno’). Mišić podizač lopatice (m. levator scapulae) ide od lopatice do vratnih kralješaka i

vrši pokret sukladno nazivu, a gornji i donji stražnji nazubljeni mišići (m. serratus

posterior superior i inferior) dišni su mišići koji podižu (gornji) i spuštaju (donji) rebra.

M. trapesius je inerviran od strane n. accessoriusa i plexusa cervicalisa, m. latissimus dorsi

od strane plexusa brachialisa.

Duboki mišići leđa obuhvaćaju veliku skupinu mišića koji idu od zdjelice prema gore do

vratne kralježnice i lubanje. Duboki leđni mišići imaju važnu antigravitacijsku

funkciju, učvršćuju i uspravljaju kralješnicu pa se zovu zajedničkim imenom i mišić

uspravljač trupa (m. erector trunci). Važnost održavnja uspravnog stava i odgovarajućeg

tonusa dubokih leđnih mišića se ogleda u tome što je njihova slabost jedan od bitnih

predisponirajućih čimbenika boli u leđima.

22

Duboke mišiće leđa inerviraju rr.dorsales vratnih, grudnih i slabinskih živaca.

Grudni koš

Grudni kralješci, rebra i prsna kost čine osnovnu skeletnu osnovu stražnjoj, prednjoj i bočnim

stijenkama grudne šupljine. Ti elementi povezani međusobno odgovarajućim spojevima

izgrađuju skelet grudnog koša odnosno koštani toraks.

Ima bačvasti oblik, i najuži je u prostoru gornjeg prsnog otvora, odnosno prvog rebra, potom

se širi do razine sedmog rebra, da bi se potom opet sužavao od osmog prema 12-tom rebru.

Rebra (costae) su dugačke savijene kosti, koje se u stijenci grudne šupljine pružaju od

kralješnice, s kojom su uzglobljena, prema naprijed i nešto dolje. Ima ih po dvanaest na

svakoj strani. Sprijeda se nastavljaju u reberene hrskavice.

Prvih sedam rebara se hrskavicom spajaju s prsnom kosti, dok 8.-10. rebro čine rebreni luk

spajajući se preko hrskavice prethodnih rebara (8 se veže za 7., 9. se veže za 8. itd.).

Posljednja dva rebra, jedanaesto i dvanaesto, ne uzglobljuju se s prednje strane, već slobodno

završavaju (tzv. plutajuća rebra).

Prsna kost (sternum) izdužena je koštana ploča, koja se po sredini grudne stijenke pruža

odozgo prema dolje. Nalik je na rimski mač, a sastoji se od tri dijela gornji dio je držak

(manubrium sterni), srednji zovemo trup (corpus sterni), a na donjem je kraju varijabilni

nastavak (processus xiphoideus).

Spojevi kostiju grudnog koša

S kralješcima su rebra vezana zglobno, i to na dva mjesta. Ona se uzglobljavaju s trupovima

(articulatio capitis costae) i posebno s poprečnim nastavkom (articulatio costotransversaria).

Spojevi između rebara i prsne kosti su također zglobni (articulatio sternocostales).

Kretnje koje se izvode u navedenim zglobovima svode se na dizanje i spuštanje rebara,

odnosno sudjeluju u mehanici disanja.

Mišići prsnog koša

Mišiće prsnog koša možemo podijeliti u 2 velike skupine:

1. Torakohumeralni ili površinski mišići

2. Autohtoni mišići toraksa ili duboki mišići

Torakohumeralni mišići po svom djelovanju pripadaju u prvom redu gornjem ekstremitetu

(ruci). Toj skupini pripadaju četiri parna mišića koji u slučaju otežanog disanja mogu služiti

kao pomoćni inspiratorni mišići.

23

Veliki prsni mišić, m. pectoralis major, širok je lepezast mišić koji polazi s ključne i prsne

kosti i hvata se na gornji kraj nadlaktične kosti. Mišić primiče i anteflektira nadlakticu i obrće

je prema unutra. Mali prsni mišić (m. pectoralis minor) i prednji nazubljeni mišić (m.

serratus anterior) vuku rame prema dolje i omogućuju podizanje ruke iznad vodoravnog

položaja.

Potključni mišić (m. subclavius) povlači ključnu kost ka 1. rebru.

Svi torakohumeralni mišići su inervirani od plexusa brachialisa

Autohtoni mišići toraksa (slika 11.) su vanjski i unutarnji međurebreni mišići (mm.

intercostales externi et interni). Njihova su hvatišta isključivo na skeletu grudnog koša i oni

doslovno sudjeluju u izgradnji stijenke grudnog koša. Vanjski međurebrani mišići imaju kosi

smjer-od gore i straga prema naprijed i dolje (polazište im je donji rub svakog pojedinog

rebra, a hvatište gornji rub susjednog nižeg rebra). Unutarnji međurebrani mišići imaju

smjer-od dolje i straga prema gore i naprijed (polazište im je s gornjeg ruba rebra, a hvatište

na unutrašnjoj površini susjednog višeg rebra).

Interkostalne mišiće inerviraju interkostalni živci (najčešći razloga bolova prsnog koša je

neuralgija interkostalnih živaca).

Slika 11. Prikaz međurebranih mišića i smjera njihovih vlakana

Ošit (diaphragma)

Ošit je veliki pločasti mišić koji razdvaja grudnu šupljinu od trbušne. Ošit se drži na

omeđenjima donjeg otvora grudnog koša i poput kupole se izbočuje prema gore u šupljinu

toraksa. Tetivna vlakna ošita oblikuju tetivno središte-aponeurozu. U njemu postoji nekoliko

otvora kroz koji prolaze velike krvne žile i jednjak. Inervira ga n. phrenicus iz cervikalnog

pleksusa.

24

Mehanika disanja

Disanje je proces tijekom kojeg se vrši izmjena plinova između krvi i zraka, što se zbiva u

plućima. Iz zraka u krv prelazi kisik, a iz krvi u zrak ugljični dioksid. Taj proces teče

kontinuirano te se zrak iz vanjskog prostora uvlači putem dišnih kanala stvaranjem

negativnog tlaka u plućima. Aktivno povećanje grudne šupljine je primaran mehanizam

nastanka negativnog tlaka te se taj proces naziva udisaj ili inspirij. Druga faza je istiskivanje

zraka iz pluća te se taj proces naziva izdisaj ili ekspirij. Udisaj i izdisaj, odnosno

povećavanje i smanjivanje obujma grudne šupljine se dešava složenim kretnjama (slika 12).

Disanjem se povećavaju sva tri promjera grudnog koša: sagitalni, transverzalni i vertikalni.

Prva dva rastu zbog dizanja rebara te se taj proces naziva kostalno disanje, a treći spuštanjem

ošita te se naziva ošitno ili abdominalno disanje. Tijekom disanja se dešavaju pokreti u

zglobovima prsnog koša

Glavni inspiratorni mišići su ošit i vanjski međurebrani mišići koji svojom kontrakcijom

povećavaju volumen prsnog koša i dopuštaju širenje pluća.

Ekspirij, pri mirnom disanju, ne potječe od aktivnosti mišića, nego se zrak istiskuje, a pluća

smanjuju vlastitom snagom retrakcije. Ukoliko se ekspiracija nastavi dalje, u akciju stupaju

ekspiracijski mišići- unutarnji međurebrani mišići i mišići meke trbušne stijenke.

Slika 12. Shematski prikaz djelovanja međurebranih mišića: vanjski međurebrani mišići

skraćenjem (kontrakcijom) dižu rebra-udisaj, dok unutrašnji međurebrani mišići skraćenjem

(kontrakcijom) spuštaju rebra-izdisaj.

RAMENI OBRUČ I RUKA

25

Rameni obruč se sastoji od dvije parne kosti: lopatice (scapula) i ključne kosti (clavicula).

Jedini izravni spoj ramenog obruča sa skeletom trupa je mali zglob ključne kosti s prsnom

kosti (art. sternoclavicularis). U ruci se broj skeletnih elemenata (kostiju) povećava od

proksimalno prema distalno (slika 13.). U nadlaktici je samo jedna kost-nadlaktična kost ili

humerus. Spoj nadlaktične kosti s lopaticom je rameni zglob, art. humeri. Podlaktica ima

dvije kosti. U anatomskom položaju je lakatna kost ili ulna medijalno, a palčana kost ili

radius lateralno. Lakatni zglob, art. cubiti, veže podlakticu s humerusom. Skelet šake čine

zapešće (carpus), pešće (metakarpus) i članci prstiju (phalangae). Skelet zapešća je u

zglobnom spoju s podlakticom, prvenstveno s radijusom, s art. radiocarpea. Skelet šake

međusobno čine mnogobrojne zglobove.

Slika 13. Prikaz skeleta ruke sprijeda i straga

Kosti ramenog obruča i ruke

Lopatica je plosnata kost trokutasta oblika, a njezine široke plohe služe za polazište nekim

mišićima ramenog zgloba (slika 14.). Na njoj razlikujemo tri ruba: medijalni, lateralni i

donji. Sa stražnje strane lopatice nalazi se greben lopatice (spina scapulae), koji prema

26

lateralno završava sa nastavkom, najvišom točkom ramena, tzv. acromion ili vrh ramena. Sa

prednje strane, ispod ključne kosti, nalazi se drugi veliki nastavak lopatice, tzv kljunasti ili

korakoidni nastavak. Prednja strana lopatice naslanja se na stražnju stijenku prsnog koša.

U lateralnom kutu lopatice se nalazi plitka, konkavna zglobna čašica za rameni zglob cavitas

glenosidalis.

Slika 14. Prikaz lopatice (skapule) sprijeda i straga

Ključna kost ima oblik slova S te je zadebljana na oba svoja kraja gdje se nalaze zlobne

površine. Medijalno se uzglobljava s prsnom kosti, a lateralno s akromionom čineći art.

acromioclavicularis.

Nadlaktična kost (humerus) je tipična duga, cjevasta kost koja ima srednji dugački i tanki

dio, koji nazivamo trupom, i dva okrajka od kojih se proksimalni uzglobljava s lopaticom, a

distalni s obje kosti podlaktice. Njen proksimalni kraj, glava (caput humeri), ima pravilan

oblik polukugle i uzglobljuje se sa cavitas glenoidalis lopatice u ramenom zglobu.

Pored glave, sprednje strane, nalaze se dvije izbočine – velika i mala kvržica (tuberculum

majus i minus) na koje se hvataju mišići rotatorne manžete koji pokreću ruku u ramenom

zglobu. Između kvržica je žlijeb (sulcus intertubercularis) kroz koji prolazi tetiva duge glave

mišića bicepsa. Na sredini tijela nadlaktične kosti, s lateralne strane, nalazi se deltoidna

hrapavost, izbočina na koju se hvata snažni deltoidni mišić ramena. Distalni kraj nadlaktične

kosti izbočuje se postranično, formirajući kvrge koje se lako mogu napipati ispod kože. Te

kvrge (lateralni i medijalni epikondil) služe kao hvatišta brojnih mišića podlaktice, a u sredini

između njih, zglobna su tijela (trochlea i capitulum humeri) pokrivena hrskavicom, koja se

uzglobljuju sa dvjema kostima podlaktice: palčanom (radijus) i lakatnom (ulna) kosti,

formirajući lakatni zglob. Sa stražnje strane donjeg kraja nadlaktične kosti nalazi se udubina

(fossa olecrani) u koju ulazi lakatna kvrga (olekranon) ulne, kada je podlaktica ispružena.

27

Palčana kost podlaktice smještena je lateralno (na strani palca) i na proksimalnom kraju

ima glavu (caput radii) koja se s gornje strane uzglobljuje s humerusom, a s bočne ima

kružnu plohu za zglob s lakatnom kosti. Srednji dio ili trup (corpus) ima tri brida od kojih s

medijalnog kreće međukoštana opna koja povezuje palčanu i laktnu kost. Distalni kraj

palčane kosti se širi i ima oblik četverostrane krnje piramide; formira šiljasti (stiloidni)

nastavak s lateralne (palčane) strane, te udubljenu zglobnu plohu s donje strane za zglob sa

kostima šake.

Proksimalni kraj lakatne kosti ima urez (incisura) s prednje strane u koji ulazi zglobni valjak

(trochlea) nadlaktične kosti, te dva upadljiva izdanka (olecranon i proc. coronoideus). Na

distalnom kraju ima malu glavu (caput ulne) koja se uzglobljuje s urezom na palčanoj kosti, a

lateralno je mali šiljasti (stiloidni) nastavak ulne. Oba kolčasta nastavka podlaktičnih kostiju

lako se mogu napipati ispod kože. Unutrašnji rubovi kostiju podlaktice (medijalni na

palčanoj i lateralni na lakatnoj kosti) oštri su i povezani čvrstom međukoštanom opnom.

Kosti šake dijele se na osam karpalnih kostiju (zapešća), pet metakarpalnih kostiju

(sredopešća) i 14 članaka (falangi) prstiju (slika 15.). Zapešćajne kosti poredane su u dva

reda, i proksimalno formiraju zglobno tijelo za ručni zglob, a distalno se uzglobljuju sa pet

metakarpalnih kostiju koje spajaju zapešće s kostima prstiju. Tijelo i distalne krajeve

(glavice) metakarpalnih kostiju lako palpiramo ispod kože. Kosti prstiju sačinjavaju po tri

članka za svaki prst, osim za palac, koji ima dva člank.

Slika 15. Skelet šake- brojevima su označene kosti zapešća i podlaktice (1-trapezium, 2-

trapezoideum, 3-capitatum, 4-hamatum, 5-scaphoideum, 6-lunatum, 7-triquetrum, 8-

pisiforme, 9-radius, 10-ulna)

Zglobovi ramenog obruča i ruke

28

Rameni zglob je najpokretljiviji zglob u ljudskom tijelu. Četiri ramena zgloba

(GLENOHUMERALNI, STERNOKLAVIKULARNI, AKROMIOKLAVIKULARNI I

SKAPULOTORAKALNI) međusobno su povezani i usklađeno omogućuju maksimalnu

pokretljivost ramena (slika 16.). Pokretljivost zglobu omogućuje nerazmjer konkavnog i

konveksnog zglobnog tijela glenohumeralnog zgloba (slika 17.) i obilatost zglobne čahure s

relativno slabim ligamentima s prednje strane zgloba. Plitku čašicu na lopatici (glenu)

obrubljuje hrskavični prsten (labrum). Stabilizirajući mehanizam glenohumeralnog zgloba

tvore statički stabilizatori (ligamentarno labralni kompleks) i dinamički stabilizatori (četiri

mišića rotatorne manšete). Rotatorna manšeta učvršćuje glavu nadlaktične kosti uz lopaticu

kroz cijeli

raspon pokreta. Prednji i donji dio glenohumeralnog zgloba je najslabije osiguran stoga je

iščašenje znatno češće nego u ostalim velikim zglobovima. Pokreti ruke u ramenu nastaju

sumacijom pokreta u samom ramenom (glenohumeralnom) zglobu i pokreta lopatice u

odnosu na prsni koš (skapulotorakalni zglob), odnosno pokreta u akromioklavikularnom i

sternoklavikularnom zglobu. Tako se npr. pri pokretu odmicanja ruke do okomitog položaja

oko 120º izvodi u ramenom zglobu, a 60º u sternoklavikularnom zglobu. Kretnje u ramenom

zglobu su: antefleksija, retrofleksija, abdukcija, adukcija, vanjska i unutarnja rotacija te

kruženje rukom (cirkumdukcija).

Slika 16. Prikaz ramenog obruča. Prikaz glavnih anatomskih elemenata ramenog obruča

(kosti, zglobovi, ligamenti i mišići)

29

Slika 17. Prikaz ramena-na slici prikazani humeroskapularni zglob

Lakatni zglob ili kubitalni zglob (slika 18a i 18b) povezuje podlakticu i nadlakticu te se u

njemu svojim zglobnim ploštinama spajaju tri kosti (humerus, ulna i radijus). Lakat je u

stvari kombinacija dva zgloba: kutnog zgloba između nadlaktice i kostiju podlaktice (vrši se

fleksija i ekstenzija), i rotacionog zgloba između proksimalnih krajeva palčane i lakatne

kosti, u kojem se glava radijusa obrće u urezu lakatne kosti. Sličan rotacioni zglob se nalazi

na donjim krajevima radijusa i ulne. Zajedno, oba radioulnarna zgloba omogućuju obrtanje

podlaktice, tj. pronaciju i supinaciju, za oko 180º ukupno, dok je amplituda fleksije i

ekstenzije oko 145º. Zglob lakta omogućuje šaci, uz komplementarne pokrete u ramenu, vrlo

veliku mogućnost pokretanja u prostoru.

30

Slika 18a i 18b-Prikaz lakta-pogled sprijeda i sa strane

Ručni zglob čine dva biomehanički nedjeljiva zgloba: radiokarplani i mediokarpalni zglob

(slika 19.). Radiokarplani zglob je jajoliki zglob između palčane kosti i prvog reda kosti

zapešća. Mediokarpalni zglob između kostiju prvog i drugog reda zapešća,a zglobna linija

ima oblik slova S. Kombinacijom pokreta u oba zgloba su moguće kretnje fleksije (palmarne

fleksije, oko 90º) i ekstenzije (dorzalne fleksije, oko 80º) i pokreti radijalne (oko 25º) i

ulnarne abdukcije (oko 35º).

Na šaci, jajoliki zglobovi između metakarpalnih kostiju i prstiju (metakarpofalangealni

zglobovi) tako omogućuju pokrete oko dvije osovine: fleksiju i ekstenziju, te abdukciju i

adukciju prstiju.

Pokreti abdukcije i adukcije palca odvijaju se u sedlastom zglobu između zapešća i prve

metakarpalne kosti. Zglobovi između članaka prstiju (interfalangealni zglobovi) jednostavni

su kutni zglobovi koji omogućuju samo pokrete fleksije i ekstenzije.

31

Slika 19. Prikaz ručnog zgloba i kosti zapešća

Mišići gornjih udova

Mišiće gornjih udova dijelimo na mišiće ramenog obruča, mišiće nadlaktice, mišiće

podlaktice i mišiće šake

Mišići ramenog obruča

Mišići ramena povezuju nadlakticu s kostima ramenog obruča, te vrše pokrete ruke. Svi su

inervirani granama plexusa brachialisa.

Deltoidni mišić (m. deltoideus) najveći je mišić koji oblikuje vanjski izgled ramena. Polazi

sa grebena lopatice, akromiona i ključne kosti; sva tri dijela se hvataju na postraničnoj strani

nadlaktične kosti (tuberositas deltoidea) i to tako da se prednji i stražnji dio podvuku (uvrču)

pod srednji dio koji polazi sa akromiona. Mišić je glavni abduktor ruke. Prednji dio koji

polazi sa ključne kosti radi antefleksiju i unutrašnju rotaciju (pronaciju) ruke, a stražnji dio

koji polazi sa grebena lopatice vrši retrofleksiju i vanjsku rotaciju (supinaciju) ruke. Inervira

ga n. axillaris.

Mišiće rotatorne manšete čine četiri mišića, a to su m. supraspinatus, m. infraspinatus, m.

teres minor i m. subscapularis (slika 20. i slika 21.).

32

Slika 20. Mišići rotatorne manšete. Prikaz straga i sprijeda.

Nadgrebeni mišić (m. supraspinatus) koji polazi iz istoimene jame lopatice te prolazi ispod

akromiona i iznad glenohumeralnog zgloba i hvata se na tuberculum maius humerusa.

Agonist je deltoidnog mišića pri pokretu abdukcije ruke. Inervira ga n. suprascapularis.

Podgrebeni mišić (m. infraspinatus) i mali obli mišić (m. teres minor) polaze sa

podgrebene jame i lateralnog ruba lopatice, prolaze iza glenohumeralnog zgloba i hvataju se

na tubervulum maius nadlaktične kosti. Vrše vanjsku rotaciju (supinaciju) ruke.

M. infraspinatus inervira n.suprascapularis, a m. teres minor n. axillaris.

Jedini mišić ramena koji polazi s prednje strane lopatice jest podlopatični mišić (m.

subscapularis). Vlakna su mu usmjerna na prednju stranu ramena te se hvat na tuberculum

minus humerusa. Snažan je unutrašnji rotator (pronator) ruke. Inervira ga n. subscapularis.

Veliki obli mišić (m. teres major) polazi sa donjeg kuta lopatice, hvata se s unutrašnje strane

proksimalnog kraja nadlaktične kosti (u blizini hvatišta m. latissimusa) i vrši adukciju,

unutrašnju rotaciju i retrofleksiju.

33

Slika 21. Presjek kroz humeroskapularni zglob. Prikazane tetive mišića rotatorne manšete

koji pojačavaju zglobnu čahuru i stabiliziraju zglob.

Mišići nadlaktice

Mišići nadlaktice dijele se u dvije skupine:

1.Prednja ili fleksorna skupina mišića nadlaktice, u koju spadaju tri mišića.

Dvoglavi mišić nadlaktice (m. biceps brachii) ima dvije glave (dugu i kratku) koje polaze sa

lopatice, a zajednička tetiva hvata se na palčanu kost. Mišić vrši fleksiju i supinaciju

podlaktice. Nadlaktični mišić (m. brachialis) nalazi se ispod bicepsa, i njegov je agonist za

pokret fleksije u lakatnom zglobu. Kljunastonadlaktični mišić (m. coracobrachialis) ide od

kljunastog nastavka lopatice do sredine nadlaktice, koju aducira i anteflektra.

Sva tri mišića inervira n. musculocutaneus.

2.Stražnja ili ekstenzorna skupina mišića nadlaktice, koju čini troglavi mišić nadlaktice (m.

triceps brachii), koji polazi sa lopatice i nadlaktične kosti, a zajednička tetiva se hvata na

lakatnu kvrgu (olekranon). Mišić je glavni ekstenzor lakatnog zgloba.

Inervira ga n. radialis.

Mišići podlaktice

34

Mišići podlaktice (slika 22a i 22b) dijele se u tri skupine: prednja, lateralna i stražnja

skupina. Sveukupno postoji 19 mišića podlaktice, prednja skupina je po funkciji fleksorna

grupa, a lateralna i stražnja skupina je po funkciji ekstenzorna grupa.

1. Prednja skupina mišića podlaktice polazi pretežno sa medijalnog epikondila humerusa i

vrši pokrete fleksije šake i prstiju, te pronacije podlaktice.

Inervaciju pretežno vrši n.medianus, dok dva mišića inervira n.ulnaris.

2. Lateralna skupina mišića podlaktice polazi pretežno sa lateralnog epikondila humerusa i

vrši pokrete ekstenzije šake i supinacije podlaktice, a nadlaktičnopalčani mišić (m.

brachioradialis) još i fleksiju podlaktice. Inervira ih n. radialis.

3. Stražnja skupina mišića podlaktice polazi pretežno sa lateralnog epikondila humerusa i

vrši pokrete ekstenzije šake i prstiju. Inervira ih n. Radialis

Slika 22a i 22b. Prikaz mišića podlaktice sprijeda i straga

Mišići šake

Mišići šake dijele se u tri skupine: lateralna, središnja i medijalna.

1. Lateralna skupina mišića šake čini uzvisinu ispod palca, tzv. tenar, koju čine četiri

35

mišića što pokreću palac.

2. Medijalna skupina mišića šake čini uzvisinu ispod malog prsta, tzv. hipotenar,

koju čine četiri mišića što pokreću mali prst.

3. Središnja skupina mišića šake pregiba, primiče i odmiče prste.

ZDJELICA I NOGA

Spoje noge s trupom je ostvaren posredstvom solidnog zdjeličnog obruča kojeg čine dvije

zdjelične (os coxae) kosti te sakrum i trtična kost koji su dio kralježnice. Spoj s trupom je

ostvaren zglobom kuka (art. coxae) koji je duboko usađen u zdjelicu. Slobodni dio noge

možemo podijeliti na bedro ili natkoljenice, potkoljenicu i stopalu. Broj skeletnih elemenata

se u nozi, kao i u ruci, povećava od proksimalno prema distalno. U natkoljenici je samo jedna

kost, a to je bedrena kost (femur) koja se sa zdjeličnom kosti spaja zglobom kuka. Skelet

potkoljenice čine dvije kosti, goljenica ili tibia koja se nalazi medijalno i lisna kost ili fibula

koja se nalazi lateralno. Tibia je jača te je posredstvom zgloba koljena (art. genus) povezana

s femurom. Na prednjoj strani koljena se nalazi sezamska kost iver ili patella. Skelet stopala

čine tri skupine kostiju: 1. nožje (tarsus), 2. donožje (metatarsus) i 3. članci prstiju

(phalangae). Tarzus izgrađuje 7 kostiju te je preko talusa spojena gornjim nožnim zglobom

(art. talocruralis). Skelet stopala međusobno čini čitav niz zglobova (slika 23.).

36

Slika 23. Prikaz skeleta noge.

Kosti zdjelice i noge

Zdjelične kosti (os coxae) su parni sastavni dio koštane zdjelice. Nastaju spajanjem

(srastanjem) triju prvobitno samsotalnih kosti – bočne (ilium), sjedne (ischium) i preponske

37

(pubis) kosti. Sve tri kosti se satsaju približno u sredini u području zglobne čašice

(acetabuluma) koja se spaja s bedrenom kosti u zglobu kuka. Zdjelica štiti organe u donjem

dijelu trbuha i služi kao hvatište mišića trbuha i natkoljenice.

Gornji dio bočne kosti koji se palpira ispod kože, naziva se bočni greben (crista iliaca),

a na kraju ovog grebena nalazi se sprijeda prednji gornji bočni trn (spina iliaca anterior

superior) i najizbočenija je točka s prednje strane zdjelice, a straga stražnji bočni trn (spina

iliaca posterior superior). Ispod svakog od njih je i jedan manji, donji trn (spina iliaca

anterior inferior i spina iliaca posterios inferior). Najveći dio bočne kosti čini široka ploča,

krilo bočne kosti (ala ossis ilei). Na stražnjem je rubu bočne kosti neravna zglobna ploha

(facies auricularis) za spoj s istovjetnom plohom na sakrumu.

Sjedna kost zdjelice ima oblik slova L, čiji okomiti dio čini tijelo kosti, a vodoravni dio

je grana (ramus). Sjedna kvrga (tuber ischiadicum) najizbočeniji je dio i oslonac zdjelice s

donje strane pri sjedenju.

Preponske kosti desne i lijeve zdjelične kosti spaja hrskavični spoj, preponska simfiza.

Dvije grane preponske kosti spajaju se sa bočnom (gornja grana) i sjednom (donja grana)

kosti, formirajući tzv. zaptivni otvor (foramen obturatum) između njih.

Bedrena kost (femur) je najduža i najveća kost u čovjekovom tijelu (slika 24.). Tijelo

bedrene kosti malo zakrivljeno prema naprijed, a na proksimalnom i distalnom kraju su

odebljanja-epifize. Proksimalni kraj femura, glava (caput), ima pravilan oblik polukugle i

uzglobljuje se sa zdjelicom u zglobu kuka. Između glave i trupa bedrene kosti je uski vrat

koji je usmjeren ukoso u odnosu na tijelo femura pod kutem od 125° (CCD-kolodijafizarni

kut). Na prijelazu vrata u trup nalaze se dvije kvrge – lateralno je veliki obrtač (trochanter

major), koji se palpira kao najizbočenija točka bokova, i medijalno mali obrtač (trochanter

minor). Na obrtače se hvataju mišići koji pokreću nogu u zglobu kuka. Hrapava pruga (linea

aspera) sa stražnje strane tijela (corpusa) bedrene kosti također je hvatište bedrenih mišića.

Na distalnom kraju femura dva su nasivna čvora na kojima se nalaze zglobna tijela za

formiranje koljenog zgloba s tibijom – medijalni i lateralni kondil (condylus medialis et

lateralis). Zglobne ploštine na kondilima konveksne su u sagitalnom i poprečnom smjer.

Sagitalna zakrivljenost prema natrag postaje sve veća što je bitno u mehanici koljenog

zgloba. Na prednjoj strani zglobne plohe oba kondila nalazi se facies patellaris, zglobna

ploha za uzglobljavanje s patelom.

38

Slika 24. Prikaz bedrene kosti (femura) sprijeda i straga.

Između kondila nalazi se međučvorna (interkondilarna) udubina, gdje se nalaze križni

ligamenti koljena. Sa bočne strane kondila nalaze se kvrge koje čine najizbočeniji dio

koljena i lako se mogu napipati ispod kože. Te kvrge (lateralni i medijalni epikondil) služe

kao hvatišta mišića i ligamenata koljenskog zgloba.

Iver ili patela, sezamska je kost trokutastog oblika koja se uzglobljuje s femurom i štiti

koljeno s prednje strane. Uložena je u tetivu četveroglavog mišića natkoljenice (kvadricepsa)

te spriječava njeno trenje s bedrenom kosti.

Goljenična kost (tibia) veća je, medijalna kost potkoljenice (slika 25.). Gornji kraj je proširen

i formira medijalni i lateralni kondil sa dvije plitke zglobne plohe za zglob sa bedrenom

kosti. One nisu kongruentne s odgovarajućim zglobnim plohama femura te između zglobnih

tijela umetnuti menisci. Između zglobnih ploha, u sredini tibije, nalazi se polje s neravnom

površinom na koje se hvataju menisci i križni ligamenti. Srednji dio ili trup (corpus) tibije

ima izbočinu na prednjoj strani (tuberositas tibiae), odmah ispod koljenskog zgloba, na koji

se hvata tetiva kvadricepsa. Odmah ispod hrapavosti nastavlja se prednji rub tibije,

koji se palpira ispod kože potkoljenice. S oštrog, lateralnog ruba tibije, drži se čvrsta

međukoštana opna koja ju spaja s fibulom. U području gornjeg skočnog zgloba donji kraj

39

tibije formira izbočeni nastavak s medijalne strane, unutrašnji gležanj (medijalni maleol).

Na donjem kraju se nalazi zglobna površina za uzglobljavanje s gležanjskom kosti (talusom)

u gornji skočni zglob.

Lisna kost (fibula) je tanja kost potkoljenice. Gornji kraj, glava lisne kosti, uzglobljuje

se s tibijom ispod lateralnog kondila goljenične kosti i palpira se s lateralne strane ispod

koljenskog zgloba. Kao i na podlaktici, unutrašnji rubovi kostiju potkoljenice (medijalni na

lisnoj i lateralni na goljeničnoj kosti) oštri su i povezani čvrstom međukoštanom opnom.

Donji kraj lisne kosti čini vanjski gležanj (lateralni maleol) i zajedno sa zglobnim

ploštinama tibije (medijalni maleol) formira zglobno udubljenje za gornji skočni zglob sa

gležanjskom kosti.

Glavne funkcije lisne kosti (fibule) jesu da služi kao hvatište mišića i da oblikuje sločni

zglob.

Slika 25. Skelet potkoljenice (goljenična i lisna kost). Prikazana i vezivna (interosealna)

membrana koja povezuje obje kosti potkoljenice. Pogled sprijeda

Kosti stopala dijele se na sedam tarzalnih kostiju (zastoplja), pet metatarzalnih kostiju

(sredostoplja) i 14 članaka (falangi) prstiju (slika 26a i 26b). Tarzalne kosti znatno su

masivnije od

karpalnih kostiju šake, budući da nose težinu cijelog tijela. Najveće su gležanjska kost

(talus), jedina koja se uzglobljuje (u skočnom zglobu) sa kostima potkoljenice, i petna kost

40

(calcaneus), na čiju se kvrgu sa stražnje strane, hvata Ahilova tetiva. Distalno se tarzalne

kosti uzglobljuju sa pet metatarzalnih kostiju koje spajaju zastoplje s kostima prstiju. Kosti

prstiju, kao i na šaci, sačinjavaju po tri članka za svaki prst, osim za palac, koji ima dva

članka.

Slika 26a i 26b. Prikaz kosti stopala. Pogled sa strane i sprijeda (odozgo).

Zglobovi zdjelice i noge

Zdjelica, čvrst i stabilni koštani obruč, nosi težinu gornjeg dijela tijela i prenosi

opterećenja vezana uz lokomociju i uspravni stav. Zdjelični obruč nastaje uzglobljenjem

dvaju zdjeličnih sa križnom kosti, u križnobočnim (sakroilijakalnim)

zglobovima. To je klizni zglob u kojem su moguće tek vrlo ograničene kretnje klizanja

41

između zdjelice i križne kosti. Sprijeda se preponske kosti spajaju u području

preponskog sraštenja (simfize), gdje ih razdvaja vezivnohrskavični prsten.

Zglob kuka (art. coxae), spaja femur sa zdjelicom (slika 27.). Zglob kuka, kao i rameni,

kuglasti je zglob sa širokim opsegom pokreta, iako nešto manjim nego u ramenom zglobu.

Zglob kuka je čvršći i stabilniji, budući da je zglobna čašica (acetabulum) dublja i obuhvaća

glavu bedrene kosti, koja čini dvije trečine kugle. Acetabulum ima oblik šuplje polukugle

koju rubno povećava vezivnohrskavični prsten (labrum acetabulare).

Ligamenti su također snažniji, posebno bočnobedreni (iliofemoralni) ligament koji je najjača

sveza u čovjekovom tijelu i štiti zglob s prednje strane te ograničava retrofleksiju

(hiperekstenziju) noge. U zglobu kuka se mogu vršiti kretnje oko sve tri glavne osi, odnosno

u sve tri ravnine. Fleksija je moguća do 130°, retrofleksija (ekstenzija) do10°, abdukcija do

45°, adukcija do 30°, unutarnja rotacija do 40°, a vanjska rotacija do 50°

42

Slika 27a i 27b. Prikaz zgloba kuka.

Slika 27a Linije u epifizi femura prikazuju položaj koštanih gredica, odnosno smjer prijenosa

sila.

Slika 27b Frontalni presjek kroz zglob kuka. Prikazuju se strukture unutar zgloba.

43

KOLJENI ZGLOB (art. genus) najveći i najsloženiji zglob u tijelu u kojem se uzglobljavaju

tri kosti (slika 28. i slika 30.). Konveksna zglobna tijela čine kondili bedrene kosti, a dvije

plitke konkavne plohe nalaze se na kondilima goljenične kosti. Treću kost koljena čini iver

(patela) koja se uzglobljuje s prednje strane bedrene kosti između kondila.

Slika 28. Koljeni zglob. Pogled sprijeda. Prikazane su osnovne anatomske strukture. Tetiva

kvadricepsa prerezana i patela izvrnuta prema naprijed.

Između kondila bedrene i goljenične kosti umetnuti su vanjski (lateralni) i unutrašnji

(medijalni) meniskus (vidi poglavlje o meniskusima i sliku 6.), vezivnohrskavične tvorbe u

obliku slova C. Meniskusi su učvrščeni za tibijalni plato, funkcija im je da povećavaju

dodirnu površinu između zglobnih tijela i na taj način smanjuju opterećenje i štite zglobnu

hrskavicu.

S prednje strane koljena nalazi se tetiva četveroglavog mišića, u koju je uložena patela.

Završni dio te tetive (od donjeg ruba patele do hrapavosti tibije) čini tzv. sveza ivera

(ligament patele).

44

Koljeni zglob ima snažne pobočne sveze, lateralni i medijalni kolateralni ligamenti.

Kolateralni ligamenti su zategnuti kada je koljeno opruženo. Može se reći da stabiliziraju

koljeno u ekstenziji na način da onemogućavaju rotacije, adukciju i abdukciju. U fleksiji su

kolateralne sveze olabavljene te se mogu vršiti navedeni pokreti, osobito rotacije.

Između kondila, u sredini zgloba, bedrenu i goljeničnu kost spajaju dvije snažne ukrižene

Sveze (slika 29.): prednji i stražnji križni ligament (ligg cruciatum anterior i posterior).

Sveze su zavijene oko vlastite osi te se međusobno križaju. U svakom položaju zgloba

zategnuti su određeni snopovi vlakana u oba ligamenta te tako osiguravaju stabilnost i stalan

doticaj zglobnih tijela. Većina se vlakana u prednjem križnom ligamentu zategne kada je

koljeno u ekstenziji, a u stražnjem križnom ligamentu kada je u potpunoj fleksiji.

Slika 29. Sagitalni presjek kroz koljeno. Pogleda s lateralne strane na stražnji križni ligament

i pogled s medijalne strane na prednji križni ligament.

Zgobna čahura koljenog zgloba se kao i druge čahure sastoji i od fibroznog i sinovijalnog

djela (membrana fibrosa i membrana synovialis). Fibrozni dio se hvata uz rubove zglobnih

hrskavica na tibiju i nešto podalje od rubova na femuru dok iznad patele potpuno manjka.

Tetive okolnih mišića pojačavaju ovaj dio zglobne čahure. Sinovijalna membrana na tibiji

inserira uz rubove zglobnih površina dok na femuru ne prati inserciju fibrozne membrane.

Naime, na stražnjoj strani femura ne prelazi izravno s jednog kondila na drugi, već obilazi

međučvornu udubinu s prednje strane oblažeći križne ligament sprijeda, medijalno i

lateralno.

S obzirom na mehaniku, koljeni je zglob sastavljen od kutnog i obrtnog zgloba-

trochginglymus. Aktivna je ekstenzija izvediva do nultog položaja, a aktivna fleksija do

135°. Pasivno se fleksija može povećati do 160°. Kad je koljeno u flektiranom položaju od

90°, moguće su i kretnje vanjske rotacije 40° i unutrašnje rotacije 10°. Pri fleksiji i ekstenziji

45

i patela mijenja položaj, te u punoj ekstenziji stoji visoko uz gornji kraj facies patellaris, a u

punoj fleksiji prekriva interkondilarnu jamu.

Goljeničnolisni (tibiofibularni) zglob nalazi se lateralno i ispod koljena, a

povezuje gornje krajeve tibije i fibule. Moguće su vrlo ograničene kretnje klizanja.

Slika 30a i 30b Shematski prikaz koljena-pogled sprijeda i sa strane.

Gornji nožni (skočni) zglob (art. talocruralis) spaja skelet potkoljenice i stopala. On je

kutni zglob u kojem zglobni valjak (trochlea talusa) gležanjske kosti čini konveksno zglobno

tijelo, a konkavno čine unutarnji i vanjski gležanj (medijalni i lateralni maleol) te donja

ploha goljenične kosti. U izgradnji konkavnog zglobnog tijela sudjeluje i vezivni

(sindezmotički) spoj između tibije i fibule.

Gležanjski zglob čvrst je i stabilan, zahvaljujući snažnim ligamentima koji spajaju tibiju i

fibulu sa kostima stopala. Medijalnu kolateralnu vezu čini lepezasti i snažni deltoidni

ligament (lig. deltoideum), a lateralnu tri samostalna ligamenta (prednji i stražnji

talofibularni i kalkaneofibularni).

Zbog svoje građe, u gornjem skočnom zglobu su moguće su jedino kretnje oko

poprečne osovine (ukupan opseg oko 60º), dorzifleksija i plantarna fleksija (ispružanje

stopala, koristi se i naziv plantarna ekstenzija). Plantarna fleksija je moguća u nešto većem

opsegu.

Donji nožni zglob složeni je zglob kojeg čine dva morfološki odvojena, no funkcionalno

spojena zgloba: talokalkaneonavikularni zglob i subtalarni zglob (zglob između talusa i

kalkaneusa). U njemu se vrše kretnje supinacije (inverzije) i pronacije (everzije) stopala.

Jajoliki zglobovi između metatarzalnih kostiju i prstiju (metatarzofalangealni zglobovi)

46

omogućuju pokrete oko dvije osovine: fleksiju i ekstenziju, te abdukciju i adukciju prstiju.

Zglobovi između članaka prstiju (interfalangealni zglobovi) jednostavni su kutni zglobovi

koji omogućuju ograničene pokrete fleksije i ekstenzije.

Pri mirnom stajanju, goljenična kost prenosi težinu tijela na gležanjsku kost, od koje

oko 60% opterečenja se prenosi na petnu kvrgu, a 40% na prednji dio stopala (glavice prve i

pete metatarzalne kosti) preko uzdužnih i poprečnih svodova stopala.

Mišići trbuha, zdjelice i nogu

Mišiće donjih udova dijelimo na mišiće zdjeličnog obruča, mišiće natkoljenice, mišiće

potkoljenice i mišiće stopala. Na ovom mjestu opisujemo i mišiće trbuha s obzirom na

njihovo hvatište na zdjeličnoj kosti.

Trbušni mišići

Organe prsne šupljine (srce, pluća, itd.), štiti čvrsti koštani oklop kojeg čine kosti prsnog

koša. Organe trbušne šupljine štite snažni trbušni mišići koji tvore meku trbušnu stijenku ili

trbušni zid. Osim zaštite trbušnih organa sudjeluju u pokretima trupa i zdjelice, stabiliziraju

kralježnicu, a u okviru tzv. trbušne preše omogućuju važne životne funkcije (kašljanje,

kihanje, disanje, povraćanje, porađanje, mokrenje, pražnjenje stolice, itd.). Čine ih četiri

parna mišića:

1. ravni trbušni mišić; 2. vanjski kosi trbušni mišić; 3. unutrašnji kosi trbušni mišić i 4.

poprečni trbušni mišić

Ravni trbušni mišić (m. rectus abdominis) polazi sa prsne kosti i 5., 6. i 7. rebra, a

hvata se kratkom spljoštenom tetivom na preponsku kost. Ima tri intersekcijske tetive koje

vodoravno sijeku i odvajaju četiri mišićna trbuha. Oba ravna mišića omotana su čvrstim

vezivnim ovojnicama koje srastu u sredini trbuha i vezivnu bijelu prugu (linea alba).

Ravni trbušni mišić pregiba prsni koš spram zdjelice, ili pregiba zdjelicu spram prsnog koša.

Inerviraju ga nn.intercostales VI-XII

Bočno od ravnog trbušnog mišića, trbušni zid tvore tri sloja trbušnih mišića.

Najpovršniji je vanjski kosi trbušni mišić (m. obliquus externus abdominis), koji polazi sa

vanjske površine 5.-12. rebra ide koso prema dolje i medijalno i hvata te prelazi u široku

aponeurozu čiji se jedan kraj hvata za ovojnicu ravnog trbušnog mišića ( lineu albu),a drugi

za zdjeličnu kost. Mišićna su vlakna usmjerena prema naprijed i dolje.

Mišić rotira trup u suprotnu stranu, a kod obostrane kontrakcije pregiba trup prema zdjelici.

Inerviraju ga nn.intercostales V-XII, n.iliohypogastricus i n.ilioinguinalis.

47

Ispod vanjskog kosog, smješten je unutrašnji kosi trbušni mišić (m. obliquus internus

abdominis), koji polazi sa grebena bočne kosti zdjelice, preponske sveze iu fascijen

slabinskog mišića, ide koso prema gore i medijalno i hvata se na donja tri rebra, a sprijeda na

ovojnicu ravnog trbušnog mišića.

Mišić rotira trup u svoju stranu, a kod obostrane kontrakcije pregiba trup prema zdjelici.

Inerviraju ga nn.intercostales X-XII, n.iliohypogastricus i n.ilioinguinalis.

U najdubljem sloju trbušnog zida smješten je poprečni trbušni mišić (m. transversus

abdominis), koji polazi sa unutrašnje strane donjih rebara i s grebena bočne kosti

zdjelice, ide vodoravno prema medijalno i hvata se na aponeurozu koja oblikuje stražnju

stijenku ovojnice ravnog trbušnog mišića. Mišić sužava prsnu i trbušnu šupljinu i sudjeluje

pri izdisaju, i najvažniji je mišić u sklopu trbušne preše.

Inerviraju ga nn.intercostales VII-XII, n.iliohypogastricus i n.ilioinguinalis.

Mišići zdjeličnog obruča

Mišići zdjelice povezuju kosti zdjelice s gornjim dijelom bedrene kosti, i dijele se na

mišiće stražnje trbušne stijenke i na mišiće glutealne regije koje se dijele na površni i duboki

sloj (slika 31., slika 32. i slika 33.).

1. Najznačajniji mišić stražnje trbušne stijenke čini bočnoslabinski mišić (m. iliopsoas) koji

nastaje spajanjem dva mišića. Bočni mišić (m. iliacus) polazi sa prednje plohe krila bočne

kosti, a veliki slabinski mišić (m. psoas major) sa slabinskih kralješaka te se spajaju

zajedničkom tetivom na trochanter minor femura. M. iliopsoas je glavni fleksor u zglobu

kuka, a uz to izvodi i vanjsku rotaciju.

Inervira ga plexus lumbalis i n.femoralis.

48

Slika 31. Prikaz mišića zdjelice i natkoljenice sprijeda

2. Površni sloj glutelne muskulature čini veliki stražnjični mišić (m. gluteus maximus).

Veliki stražnjični mišić (m. gluteus maximus) snažan je antigravitacijski mišić koji daje oblik

stražnjici. Polazi sa stražnje (glutealne) plohe krila bočne kosti i s križne i trtične kosti, ide

prema dolje i ima dva posve različita hvatišta.Veći, gornji dio mišića prelazi u tractus

iliotibialis (zadebljanje mišićne fascije),a donji dio se hvata ispod velikog trohantera bedrene

kosti sa stražnje strane.

Mišić je najsnažniji ekstenzor noge u zglobu kuka, a uz to radi i vanjsku rotaciju. Vlakna

koja se hvataju za tractus iliotibialis vrše ekstenziju u koljenu. Ekstenzija kukova i koljena

ima bitno značenje za osiguravanje uspravnog stava u čovjeka te je razumljivo što je jače

razvijen nego u bilo koje životinje.

Inervira ga n.gluteus inferior.

3. Duboki sloj glutelne muskulature čini devet mišića.

Srednji i mali stražnjični mišići (m. gluteus medius i minimus) polaze sa glutealne plohe

bočne kosti ispred m. gluteus maximusa, idu prema dolje i hvataju se na veliki trohanter

49

bedrene kosti. Oba mišića abduciraju (odmiču) nogu u zglobu kuka, no važnija je njihova

uloga u održavanju ravnoteže zdjelice u vodoravnom položaju pri hodu.

Inervira ih n.gluteus superior.

Mišić zatezač široke fascije (m. tensor fasciae latae) polazi sa prednjeg trna bočne kosti, ide

prema dolje i prelazi u bočnogoljeničnu traku (tractus iliotibialis), čvrsti vezivni snop koji se

hvata s lateralne strane goljenične kosti, ispod koljena, osiguravajući preko traktusa

iliotibijalisa ekstenziju koljena i stabilnost kuka i koljena.

Inervira ga n.gluteus superior

U dubokom sloju oko zgloba kuka nalazi se šest mišića koji polaze sa zdjelične kosti i svi se

hvataju u području velikog trohantera bedrene kosti.

Ovi mišići djeluju kao vanjski rotatori noge u zglobu kuka.

Inervira ih plexus sacralis.

Slika 32. Prikaz mišića zdjelice i natkoljenice sa strane-pogled s lateralne strane.

50

Mišići natkoljenice

Mišiće natkoljenice dijelimo u tri skupine: prednja ili ekstenzorna, stražnja ili fleksorna i

medijalna ili aduktorna skupina mišića natkoljenice (slika 31., slika 32. i slika 33.).

1. U prednjoj (ekstenzornoj) skupini mišića natkoljenice nalaze se dva mišića.

Krojački mišić (m. sartorius) najduži je mišić u tijelu koji polazi sa spine iliace anterior

superior, ide prema dolje i medijalno i hvata se ispod medijalnog kondila goljenične kosti

(insercija m. sartoriusa je zajednička s još dva mišića-m. gracilis i m.semitendinosus-te čine

zajedničku fibroznu ploču pes anserinus). M. sartorius je dvozglobni mišić koji u zglobu

kuka vrši fleksiju i vanjsku rotaciju, a u koljenskom zglobu fleksiju i unutrašnju

rotaciju.

Inervira ga n. femoralis

Četveroglavi mišić natkoljenice (m. quadriceps femoris) je vrlo voluminozan i jak mišić.

Sastoji se od četiri glave koje nazivamo mišićima.

Ravni bedreni mišić (m. rectus femoris) jedina je glava koja polazi sa zdjelice, dok preostale

tri glave – medijalni, intermedijalni i lateralni široki mišić (m. vastus medialis, lateralis i

intermedius) polaze sa bedrene kosti. Sva četiri mišića formiraju tetivu u koju je uklopljena

patela, i hvata se na kvrgu (tuberositas tibiae) na gornjem kraju goljenične kosti. Završni dio

tetive kvadricepsa, od patele do hvatišta na goljeničnoj kosti, naziva se ligament patele.

Četveroglavi mišić natkoljenice najsnažniji je ekstenzor (ispružač) u koljenom zglobu;

ravna glava bedrenog mišića još i flektira nogu u zglobu kuka.

Inervira ga n. Femoralis.

2. Medijalnu (aduktornu) skupinu mišića natkoljenice čini pet mišića: grebenski mišić (m.

pectineus), kratki, dugi i veliki primicač (m. adductor brevis, longus i magnus) i vitki mišić

(m. gracilis). Mišići polaze sa preponske kosti i hvataju se na bedrenu, izuzev m. gracilisa

kojin se hvata na goljeničnu kost pes anserinusom.

Svi mišići vrše adukciju natkoljenice. Prva četiri mišića vrše i fleksiju i vanjsku rotaciju

natkoljenice, a m.gracilis vrši fleksiju i unutarnju rotaciju potkoljenice.

Inervira ih n. obturatorius.

3. Stražnju (fleksornu) skupinu mišića natkoljenice (''stražnja loža'' ili ''hamstringsi'') čine

tri mišića: dvoglavi mišić natkoljenice (m. biceps femoris) koji se nalazi lateralno, te

polutetivni mišić (m. semitendinosus) i poluopnasti mišić (m. semimembranosus) koji su

smješteni medijalno.

51

Sva tri mišića polaze sa kvrge (tubera) sjedne kosti zdjelice. M. biceps femoris usmjeren je

prema dolje i lateralno i hvata se na glavu lisne kosti, dok su m. semitendinosus i m.

semimembranosus usmjereni medijalno i hvataju se ispod medijalnog kondila goljenične

kosti. M. semitendinosus se hvata pes anserinusom na prednji dio goljenice.

Ove tetive s lateralne i medijalne strane omeđuju tzv. poplitealnu udubinu sa stražnje strane

koljena, i lako se palpiraju ispod kože.

Sva tri mišića u zglobu kuka ispružaju nogu, a u koljenu vrše fleksiju. Oko uzdužne osovine

vrše suprotan pokret – biceps rotira natkoljenicu prema van (ili zdjelicu prema unutra ako je

noga fiksirana), dok M. semitendinosus i m. semimembranosus rotiraju nogu prema unutra

(ili zdjelicu prema van ako je noga fiksirana).

Inervira ih n. ischiadicus.

Slika 33. Prikaz mišića zdjelice i natkoljenice straga.

Mišići potkoljenice

52

Cijelu muskulaturu potkoljenice čine dugi mišići koji imaju distalna hvatišta na stopalu.

Mišiće potkoljenice dijelimo na tri skupine: prednja, stražnja i lateralna.

1. U prednjoj skupini mišića potkoljenice nalaze se četiri mišića koji polaze s prednje

strane goljenične i lisne kosti: prednji goljenični mišić (m. tibialis anterior), dugi ispružač

prstiju (m. extensor digitorum longus), dugi ispružač palca (m. extensor hallucis longus) i

treći lisni mišić (m. peroneus tertius). Mišići prednje skupine vrše pokrete dorzalne fleksije

stopala, a extensor hallucis i extensor digitorum i ispružanje (hiperekstenziju) prstiju. Prednji

goljenični mišić podiže medijalni rub stopala (inverzija stopala), dok treći lisni mišić podiže

lateralni rub (everzija stopala).

Inervira in n. peroneus profundus

2. U lateralnoj skupini mišića potkoljenice dva su mišića koji polaze sa lateralne plohe

lisne kosti: dugi lisni mišić (m. peroneus longus) i kratki lisni mišić (m. peroneus brevis).

Tetiva dugog lisnog mišića obilazi lateralni maleol, križa stopalo s donje strane i hvata se na

prvu metatarzalnu i klinastu kost. Tetiva kratkog lisnog mišića također zaobilazi vanjski

gležanj i hvata se na petu metatarzalnu kost. Oba mišića vrše plantarnu fleksiju i everziju

stopala.

Inervira ih n. peroneus superficialis.

3. U stražnjoj skupini mišića potkoljenice razlikujemo površinski i duboki sloj (slika 34.).

a) U površnom sloju nalazi se troglavi mišić potkoljenice (m. triceps surae), kojeg

tvore mišić lista (m. gastrocnemius) i, ispod njega, listoliki mišić (m. soleus).

Gastroknemijus je dvozglobni mišić koji polazi sa dvije glave (medijalna i lateralna) iznad

kondila bedrene kosti, dok soleus polazi sa stražnje strane kostiju potkoljenice. Sve tri glave

tricepsa formiraju završnu tetivu (Ahilovu tetivu) koja se hvata na kvrgu (tuber) petne kosti.

Sve tri glave vrše plantarnu ekstenziju stopala, a gastroknemijus još i fleksiju potkoljenice u

koljenom zglobu. Tabanski mišić (m. plantaris) malen je mišić pridodan lateralnoj glavi

gastroknemijusa.

b) U dubokom sloju nalaze se četiri mišića koji polaze sa stražnje strane kostiju

potkoljenice: zakoljeni mišić (m. popliteus), dugi pregibač prstiju (m. flexor digitorum

longus), dugi pregibač palca (m. flexor hallucis longus) i stražnji goljenični mišić (m. tibialis

posterior). M. popliteus vrši fleksiju u koljenu, dok pegibači prstiju i palca uz

fleksiju prstiju i palca vrše i plantarnu fleksiju i inverziju stopala. Tetiva m. tibialis

posteriora, zajedno sa tetivama fleksora prstiju i palca zaobilazi medijalni maleol i hvata se

sa donje strane čunaste i klinastih kostiju stopala; mišić vrši plantarnu fleksiju i inverziju

stopala, i učvršćuje uzdužni svod stopala.

53

Inervira ih n. tibialis

Slika 34. Prikaz stražnje i lateralne skupine mišića potkoljenice. Pogled straga.

Mišići stopala

Mišići stopala dijele se na dorzalnu (hrptenu) i plantarnu (tabansku) skupinu.

1. Na dorzalnoj strani nalaze se kratki ispružač prstiju (m. extensor digitorum brevis)

i kratki ispružač palca (m. extensor hallucis brevis), koji vrše pokrete sukladno njihovom

nazivu.

54

2. Na tabanskoj strani nalaze se tri skupine mišića: medijalna, koji vrše pokrete palca;

lateralna, koji vrše pokrete malog prsta, i središnja skupina tabanskih mišića koji pregibaju,

primiću i razmiću prste stopala

Literatura:

1. Keros P., Pećina M. i Ivančić-Košuta M. Temelji anatomije čovjeka. Medicinska Naklada: Zagreb; 1999.

2. Keros P. i sur. Temelji anatomije čovjeka. Medicinski fakultet: Zagreb; 1999.3. Keros P., Pećina M. Funkcijska anatomija lokomotornog sustava. Naklada Ljevak:

Zagreb; 2007.4. Keros P., Krmpotić-Nemanić J., i Vinter I. Perovićeva anatomija čovjeka I-II.

Medicinski fakultet: Zagreb;1991.5. Križan Z. Kompendij anatomije čovjeka I-III. Školska knjiga: Zagreb; 1999.6. Lippert SL. Clinical Kinesiology and Anatomy. F.A. Davis Company: Philadelphia;

2006.7. Moore L.K., Dalley F.A. Clinically Oriented Anatomy. Lipincott Williams&Wilkins:

Philadelphia; 2006.8. Pećina M. i sur. Ortopedija. Naklada Ljevak: Zagreb; 2000.9. Putz R., Pabst R., ur. Atlas of Human Anatomy/Sobotta. Typodata: Munich; 1994.

55