istorija fotografija u proteklom vijeku mogla se vezati uglavnom za svjetlosne zapise onih koji su

kroz nju putovali. Predmet takvih fotografija bili su tradicionalni prizori i običaji vezani za ovo podneblje koje se smatralo nekom vrstom čvora između istočne i zapadne civilizacije, njihove arhitekture, umjetnosti i političkih utjecaja.

H

Dva turbana, 1959. ciklus „U prolazu“

Alija M. Akšamija, jedan on najpoznatijih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih fotografa, koji i danas djeluje, rođen je neposredno nakon 1. Svjetskog rata u Rogatici 1919. godine. Veći dio života proveo je u Višegradu i istočnoj Bosni. Tih godina se bavi umjetničkom fotorafijom, te fotožurnalizmom.

Nosilac je nacionalnih i internacionalnih priznanja i nagrada. Dobitnik je evropske nagrade za životno djelo na polju analogne i digitalne fotografije za 2008. Independent Professional Photographers of Europe donio je odluku da se nagrada za životno djelo u oblasti fotografskog djelovanja dodijeli upravo Akšamiji. Učestvovao je u nizu kolektivnih izložbi, te samostalno izlagao u svim važnijim svjetskim centrima. Radovi su mu objavljivani u mnogobrojnim časopisima, knjigama i monografskim izdanjima. Za majstora umjetničke fotografije imenovan je od strane EUROPHOT-a. Djela Alije M. Akšamije uvrštena su u “Almanah Jugoslovenske fotografije”.

Prvi fotoaparat kupio je 1938. u Zagrebu.

„Imao sam 19 godina i to je bio vid momačkog života, da imaš fotoaparat, da slikaš i cure, da na sebe skreneš pažnju...“

Prvi Akšamijin fotoaparat bio je formata od 12 snimaka. Pred početak Drugog svjetskog rata, u Sarajevu bliže se upoznao sa medijem fotografije, ali zbog finansijkih teškoća nije mogao ostati na dužem školovanju te se vratio u Rogaticu. Godine 1943. kuća njegove porodice u Rogatici je spaljena, a sa njom je izgorio i njegov prvi aparat koji je pokušao kardom ponijeti u vojsku, ali mu nije pošlo za rukom. Nakon toga radi kao električar, a fotografisati počinje nakon 1950. kada od ušteđevine otvara državnu fotografsku radnju u Rogatici. Godine 1951. položio je maturski ispit u Sarajevu, a 1953. napustio Rogaticu preselivši se u Višegrad. Svoje radove je čitav život izlagao u svojoj radnji. Novac je zarađivao fotografišući ljude za dokumente, reklame i porodične portrete. Za njegov rad i rad bilo kojeg umjetnika, kako tvrdi Akšamija, uvijek je važna i presudna materijalna

1

komponenta koja otvara niz mogućnosti i sloboda. Ipak, čovjek bez imalo dara opet ne može stvoriti ništa toliko snažno kao onaj koji posjeduje talenat da u stvarima otkrije nešto mnogo veće od njih samih.

Godine 1956. dobio je poziv iz Beograda, gdje se održavao Međunarodni sajam zanatstva i međunarodna izložba fotografija. Tu je sa svojim fotografijama osvojio prvo priznanje. To ga je potaklo da nastavi sa bavljenjem umjetničkom fotografijom.

Kao član fotosaveza Bosne i Hercegovine Akšamija je dobio 50-60 priznanja. 60-tih je postao član Udruženja slobodnih umjetnika fotografije USUF YU. 1988. dobio je najveće odlikovanje, Gran prix Anastas Jovanovic, na 150. godišnjicu od kako je u Srbiju stigao prvi fotoaparat.Nakon toga se seli u Sarajevo gdje se neko vrijeme ne bavi fotografijom.

Vrijeme koje je uslijedilo smatrao je pogubnim za umjetnike. Možda se baš iz tog razloga počeo inatiti i priključio se vojsci BiH kako bi bilježio svaki momenat onoga što većina nas ne poznaje. U proteklom ratu, Alija A. je fotografisao vojnike potpuno ogoljene, bez oružja, gladne, izmorene, onakve kakvi su doista bili. Njegova fotografija je trebala da zabilježi ono što jeste, bez pretjerane ambicioznosti. Zahvaljujući činjenici da je jedan od njih, Akšamija je mogao prikazati pravo lice rata. Unatoč njegovom trudu da svijet kroz fotografije upozna istinu, njegov rad nije nailazio na razumjevanje. Veliki broj

fotografija nastalih tokom rata korišten je kako bi se identifikovali ljudi koji su počinili razne zločine. A.Akšamija slijedi pravilo da se iz prošlosti mnogo toga može naučiti te da se ona ponavlja.

Za njegove fotografije kritičari kažu da su istinite. One istovremeno tačno bilježe ono što se u tom momentu odigralo, atmosferu koja je vladala i karakterističan duh čovjeka ovog podneblja, što se često može pročitati u nazivima njegovih fotografija. Pored navedenog, Alija M.Akšamija svakoj fotografiji daje i lični pečat, ono što je on sam osjetio fotografišući, bilo da je to izbor kadra, osvjetljenja ili samog momenta. Te fotografije ujedno su i vjeran opis činjenica tog doba i svijeta, na njima prepoznajemo nešto ili nekoga što nam je vrlo blisko i drago ne bježe od toga da izriču osjećaje,trenutke ljudskosti. Akšamija je od samog početka karijere težio za lijepim, za bilježenjem lijepog. Uvijek je želio da zapazi nešto drugačije. Sretnim ga je činio osjećaj da te trenutke i zapažanja može podijeliti s nekim. Za njega, fotografija prvenstveno ima dokumntarnu vrijednost, a ne umjetničku. Njegove fotografije su tek vremenom stekle umjetnički karakter i dobile simboliku.

Kao i svaki drugi strastven fotograf i Akšamija čezne za „Pravom fotografijom“, onom koja će izgledati i na papiru onako kako ju je on prvi put, vlastitim očima vidio. Nastoji da se izdvoji iz same situacije i da snima iz prikrajka. Oprima ulogu posmatrača, ni manje, ni više. Fotograf ne želi odvraćati pažnju svog subjekta, već uokviriti sliku koja mu je pred očima kako bi i onaj najsitniji, najnevažniji momenat dobio svoj značaj i otkrio najprirodnije u međuljudskim odnosima.

Fotografije su poseban medij, možda najpogodniji za zatočiti stvarnost. Za razliku od slikara, kipara ili nekog drugog umjetnika, fotograf pritisne okidač, sve ostalo je mehanički proces. Unatoč tome, možda kvalitetu fotografije može povećati upravo ta sposobnost umjetnika da prevaziđe mašinu i utiče na ono što inače nije u njegovoj nadležnosti. Bilo kako bilo, i istinitost ima više nijansi, tako i ona zabilježena fotografijom. Međutim, one svjedoče i o stvarnom jer

2

fotografija znači da je netko bio na licu mjesta i snimio je. Upravo ljudski angažman, osjećaj trenutka, moć gospodarenja kamerom jeste to što fotografiju određuje kao umjetnički čin. Fotografije A. Akšamije uvijek su neka vrsta putovanja i upoznavanja, bilo da je riječ o fotografijama iz 50-tih ili o onim nastalim digitalnom kamerom.

U referatu kandidature Akšamije za dodjelu evropske nagrade za životno djelo, prof.Nikola Radošević je napisao: „Raskošnu razuđenost oblika i stanja, uzbudljivo svjedočenje o lijepom, a običnom, darovao nam je Alija M. Akšamija, bosanski svjetlopisac koji ne odustaje. Usmjerio je pogled u male bosanske kasabe Višegrad i Rogaticu, gradove i svijet, što se povremeno izgubi iz općeg vidokruga i ponovo u taj vidokrug uđe, po pravilu kad nahrupi kakva nesreća. Poput dobrodušnog lovca, on traga za prizorima, vreba čudesne preobražaje vidjenog, istrajava u lirskim zasjedama, a njegov okidač ne ubija, nego, gle čuda, ovjekovječuje...“

Budući da je pratio trendove na polju svjetske fotografije, Akšamija se bavi fotografskim grafizmo. Pod navedenim se smatraju apstraktni isječci prirode, dovedeni gotovo do neprepoznatljivosti same, kako bi se postigao čisti minimalizam. Ovakva fotografija se smatrala čistom umjetnošću. Ona se u mnogo čemu razlikuje od dokumentarne fotografije koja se prije može vezati za tradicionalno nego za moderno slikarstvo. Dokumentarna fotografija je opisna i puna

života. Fotografije nastale u duhu grafizma su one koje se mogu naći npr. u ciklusu Čari prirode ili Pejzaž. Ovo se naziva smanjivanjem i karakteristično je za Akšamijinu socijalnu fotografiju. Vrlo često su napravljene tamo gdje bi čovjek najmanje očekivao da ima nešto interesantno za vidjeti. Međutim, stvari se nikada ne odigraju tako slučajno. Svjesno ili nesvesno, ovaj fotograf gradi skladne kompozicije i čini se da je svaki detalj na fotografiji dobro promotren. Njegove fotografije pored navedenog uvijek imaju osvjetljenje karakteritične za njega. Na njima se može uočiti neobična kontrastnost koja najprije dođe do izražaja kada gledamo neke fotografije iz ciklusa „U prolazu“ ili „Pejzaž“. Svijetli akcenti se mogu pronaći najčešće u kapama, turbanima (Dva turbana) , te drugim naizgled nebitnim elementima. Ciklus „Ergele Borike“ definiše tu njegovu težnju za određenom dozom ekspresivnosti, gdje pejzaš, tmuran i donekle nadrealan, parira svijetloj ljudskoj figuri koja biva gotovo prognana iz fotografije. Kontrastnost s druge strane čini se kao neka vrsta norme kada je riječ o njegovim fotografijama isječaka, apstrahovanih krajolika i ljudskih figura. Ovakav pristup fotografiji se podudara sa grafizmom vremena i stanja u kojem se nalazila tadašnja fotografija. Naravno, izbor ugla posmatranja je bio glavni faktor nadrealizma, na koji se naslanjaju njegovi radovi ovog tipa.Izbor ugla je bitan za natprirodnu i paradoksalnu kompoziciju, više kritički posmatran nego u fotografiji, u kojoj je "umjetnost gledanja" bila bitan faktor u postizanju stvarnosti rada. Kada govorimo o Akšamiji kao fotografu koji se može povezati sa pokretom 50-tih, tj nadrealizmom u fotografiji,važno je napraviti podjelu na dvije grupe nadrealista: Prva su slikari koji su uzeli kameru u ruke zbog divljenja poetičnosti slučajnog susreta, a druga su bili fotografi koji su pali pod uticaj nadrealnog. Prvi su samo bilježili kamerom, a drugi su bili u stanju da dodatno naglase efekat "Objet trouvea" sa izborom pravog ugla. Akšamija se zbog svog divljenja i afiniteta ka poetici i poebnom u svakodnevnici može uvrstiti u prvu grupu, ali zbog drugih radova koji odišu minimalizmom u drugu.

„Sve sam slikao, kazat će Aksamija, a potom dodati: “Zanimala su me i školska djeca, ali i

3

stariji ljudi, i grad, i tvrđava, i stada, i goveda, i koševina, ergela Borika. Nastojao sam otrgnuti od zaborava nešto što treba rušiti, a neke stvari sam slikao i po narudžbi, recimo ako je bio miting, trebalo je da snimim da se vidi masa. Snimao sam i one koje je Drina nosila i izbacivala na obalu.”

Za razliku od svih drugih fotografa koji su

pripadali krugu fotoklubova u bivšoj Jugoslaviji koji su većinom radili fotografije da bi bili nagrađeni, Akšamija je radio u ciklusima i to je karakteristika koja ga veže sa svjetskim fotografima. Njegov umjetnički rukopis seprovlači kroz pejzaže kao i portrete.

Važno je spomenuti fotografiju iz 1954. koja prikazuje masu ljudi, portreta, a fokus je postavljen na jedan portret čovjeka koji ima brkove nalik Hitlerovim.

Druga slika sa nazivom “Iz voza”, snimljena je 1973. Snimljena je u vozu na putu između Višegrada i Sarajeva, prikazuje muškarca, ženu i dijete. Muškarac spava, poluotvorenih usta. Žena je kao tek probuđena i ukočena sa rukom na prsima. Ovakav prikaz žene je razlog zašto se ova fotografija često naziva „Bosanska pieta“.Osvjetljenje na njenom

licu djeluje vještački pa se doima kao da je fotografija nastala u studiju.

Ako imaš nagon za nečim, prosto, ne možeš se umoriti”, kaže Akšamija. Ponekad je uobičavao provesti cijelu noć u laboratoriji kako bi napravio dvije- tri fotografije. Tako je nastala i čuvena fotografija „Dva turbana“.

Akšamijine fotografije obišle svijet. Najpoznatija je „portret nobelovca Ive Andrića“ pored Višegradske ćuprije. U Akšamijinu radnju u Višegradu često su navraćali veliki ljudi. 1963. U njegovu radnju je svratio Andrić. Fotograf je piscu dao nekoliko fotografija Višegrada, a nakon nekog vremena šutanja, Andrić je izdvojio fotografiju ćuprije na kojoj u tom momentu niko nije bio, ni čovjek ni automobil. Akšamija je predložio da pisca snimi pored ćuprije vodeći računa da ona zauzima veći dio kompozicije. 9 godina kasnije fotograf je napravio portret Andrića s druge strane mosta.

Akšamija je jedan od prvih fotografa na tlu BiH koji su se počeli baviti color fotografijom. Njegov put od čovjeka koji raste u vremenu kada je fotografija još uvijek senzacija do 92-godišnjaka koji se nosi s novitetima vemena u kojemu je gotovo sve moguće, uvijek nosi neku dozu nostalgije i čežnje za slatkom mukom nastajanja fotografije.

„Ja sam počeo s tablom i pisaljkom, a danas se radi kompjuterom. Danas je elektronika ušla u sve, pa s digitalnim fotoaparatom čim nešto uslikaš možeš vidjeti sliku. Izborio sam se da radim na staklenoj ploči da bih mogao čovjeku da uklonim kojekakve nedostatke. Danas se to radi na kompjuteru, a onda se tražilo znanje i umijeće. Nema više ni hemikalija ni tamne komore, a kada sam ja počinjao, radio sam i bez struje, na dnevnom svjetlu kopirao… Dešavalo se da iznesem rad vani, a sunce dođe, zagrije ga, odmah spada emulzija i nema ništa...“

4