1

BIBLIOTEKA »ZLATNI PAUN«

2

NASLOV IZVORNIKA ALBERTO MORAVIA

IO E LUI

Copyright © 1971, Casa Editrice Valentino Bompiani & C. Milano

3

4

5

DESUBLIMIRAN!

Smutljivac! Himbenik! Vjerolomnik! Kukavica! Gdje su mu obećanja, kako se drži ugovora! Spavao sam, sanjao svakojake snove, kojih se sada ne sjećam. Znam samo da mi se prisnilo kako se nalazim u nekom filmskom studiju, vrlo prostranom i polumračnom. U jednom uglu stoji pokre-tna kamera za snimanje pokrivena crnim suknom. Snima se, konačno!, „moj” film. Koji film? Tko ga snima? Koji su glumci? Ne znam. Samo znam da je to „moj“ film na koji čekam već petnaest godina. O njemu ovisi da je to čitav moj život. Penjem se na pokretni stalak, sjedam na sjedište, saginjem se i neusiljenim, izvježbanim pokretom prilazim objektivu. Moje režisersko oko zahvaća u jednom uglu stu-dija sliku koja očito predstavlja ljubavni prizor. Snažni sno-povi svjetla padaju na raspremljen krevet, osvjetljavaju jednog muškarca i jednu ženu. Obadvoje je golo. Muškarac, mladić lijepa izgleda, zamišljeno sjedi poput umornog bok-sača, noge savio, laktom se odupro o koljena, glavu naslo-nio na ruku. Žena iza njega potrbuške leži. Noge joj ispru-žene, guzovi uzdignuti. Leđa joj od slabina pa do vrata izvinuta, a pune se grudi razlile po strunjači. Gledam glu-micu kroz objektiv, osjećam da mi se sviđa i da me privlači, da moj pogled postaje sve više požudan a sve manje poslo-

6

van. Borim se protiv te požude koja u tom trenutku i na tom mjestu nije samo nedolična nego i pogubna. Rekoh u sebi: „Ti si lud. Nakon toliko muka najzad si uspio da ostvariš „svoj“ film, a tebe sada spopadaju kojekakve željice umjes-to da misliš na svoj posao. Što ti je? Ta glumica, za te, ne predstavlja ženu nego tumača uloge.“ Taj mali unutrašnji razgovor imao je uspjeha. Zagospodario sam sobom, želju ugušio i prihvatio se filma.

Sada je glumica morala sići s kreveta i sporim, suzdrža-nim pokretom zasloniti lampu na noćnom ormariću košu-ljom, pa se naglo, mačjim pokretom okrenuti, povaliti mla-dića na krevet, na nj se baciti i poklopiti ga tijelom. Dovik-nuo sam kroz magnetofon od kartona: „Tišina! Snimanje počinje!“ I dok se čulo magično brujanje kamere za snima-nje, sa zaprepaštenjem sam ugledao glumicu kako ustaje iz kreveta i umjesto da zasloni lampu, ravno kreće prema ka-meri za snimanje. Htio sam joj doviknuti: „Ne, ne smijete prema kameri za snimanje; morate zasloniti lampu“, ali nisam smogao riječi. Neka tajanstvena sila, jača od moje volje, prikliještila me uz objektiv tjerajući me da snimam golo tijelo koje mi je prilazilo njišući se u bokovima. Glu-mica se približavala nemarno, rasijano, mlitavo. Dok se približavala, odjednom mi se učinilo da se mijenja, postaje drukčijom, gubi svoju ljepotu, poprima izgled moje žene Fauste. Dȁ, Fauste, s onim njezinim tustim licem, dojkama poput kravljih vimena, pretilom trbušinom. Htio sam joj doviknuti: „Hej, što radiš ovdje? Odlazi, makni se odatle, idi kući, smetaš mi, kvariš mi posao.“ Ali sam osjetio, s gorkim saznanjem o svojoj nemoći, kako ne mogu izustiti riječi, iako otvaram usta kao da ću uzviknuti. Fausta se, međutim, sve više primicala objektivu, tromo, lijeno, bez-voljno, izbacujući trbuh, zabacujući ramena. Sve se više približavala, pa joj se glava i noge stale gubiti iz moga vid-

7

noga polja i ostao samo trbuh. A onda se i trbuh, kako se Fausta približavala, sve više stezao i pretvarao u spolni organ. Još jedan korak prema objektivu i zasjeniše mi pog-led guste i bujne runje, poput dlaka na medvjeđem krznu, u koje su se, u općoj preobrazbi njezine ličnosti, pretvorile nekadašnje dražesne kovrče. Htio sam uzviknuti: „Nazad, nazad“, ali je bilo prekasno. U objektivu su ostale samo runje, kao da su za nj prirasle, prilijepile se, kao da je čitav svijet satkan od ženske dlake. Naglo sam se probudio s teškim, gorkim osjećajem tjeskobe.

Najprije sam pokušao da se priberem ne mogavši utvrdi-ti ni mjesto, ni vrijeme. Polako sam se pribrao i utvrdio da je to jutro, vrijeme kad se obično budim, da ležim nauznak i da sam pokriven samo plahtom. Ogroman, tvrd, napet, nalik na usamljeno, ogromno stablo, uzraslo usred ravnice pod niskim, zagušljivim nebeskim svodom, „on“ se gotovo okomito uspravio nadižući plahtu. Tvrdoglavac, prostak, podmuklica, bandoglavac! Odmah sam ga bijesno napao:

— Tako se nismo pogodili. — O kakvoj je pogodbi riječ? — Ti si mi obećao da. . . — Ništa ja nisam obećao. — Ali si mi dao nadu da nećeš ometati moj plan. — Pa što onda? — Mogu li znati što znači tvoj san? — „Moj“ san? Zašto ne „tvoj“? — Ja ne sanjam takve snove. San je imao, kako da ka-

žem, tipično tvoju oznaku. — Ni govora! Bio je to san nepovjerenja, razočaranja,

straha, promašaja, sve što tebe obilježava. — Ah, dȁ, zar mene?

8

— Dȁ, tebe. Tko je od nas dvojice promašio? Ti ili ja? — Tako dakle? Onda ću ti objasniti od početka do kraja

zašto je ovaj san „tvoj“. Slušaj me dobro. Prije svega: ti želiš, radi tvojih posebnih ciljeva, da budem i ostanem bez-voljan, promašen čovjek, pa me mučiš snovima u kojima snimam „svoj“ film, samo da mi dokažeš kako nikada neću postati režiser, jer te nikad neću moći obuzdati i prinuditi na poslušnost. Zamršeno, je li? Ti si zamršen. Kako inače protumačiti činjenicu da se glumica pretvara u Faustu i svojim runjavim pubesom zastire objektiv nego time da je moj pokušaj, prema tvom mišljenju, osuđen na propast? Da nema ni govora o sublimaciji? Da ću čitavog života ostati nesublimiran? Da nikada neću postati umjetnik kakav bih mogao i htio biti jer će se stalno i neizbježivo između mene i stvarnosti javljati. . . tamne mrlje ženskog pubesa. Faustine ili bilo koje druge? Reci mi sada: je li ovaj san moj ili tvoj?

— Polako, u tvome objašnjenju ima jedno nejasno mjes-to. Kako ti kažeš, ja sam u jednom trenutku zamijenio glu-micu s Faustom? A zašto?

— To je vrlo jednostavno. Jučer mi je Fausta telefonira-la. Želi da se sastanemo, da joj kažem „pravi“ razlog naše rastave. U početku sam se opirao, a onda se ganuo i pristao da je posjetim prvi put poslije šest mjeseci. To je dovoljno da umisliš kako se ja odričem pokušaja i da ti to, moram ti reći, zavrti glavom. I kako nisi bio zadovoljan što sanjam o svom režiserskom neuspjehu, ubacio si u san osobu kojom ćeš se danas poslužiti da me upropastiš: to je Fausta.

Zašutio je. Uvijek tako čini kada mu razložno objašnja-vam odnose između mene i „njega“. Čini se da moja optuž-ba kako se posvuda upliće, čak i u snove, godi njegovoj taštini. Nesmiljeno zaključujem:

9

— Upozorio sam te: ako san znači neko proricanje, ja ga poričem; ako je izraz neke želje, onda je odbijam. U sva-kom slučaju bilo bi dobro da ne zabadaš nos u stvari koje te se ne tiču.

Ovaj put je odgovorio: — Sve me se tiče. — U redu, ako te se sve tiče, zahtijevam od tebe da te se

ništa ne tiče. Apsolutno ništa. — Tu smo, dakle: sublimacija. — Baš tako. — Uh! Odbacio sam plahtu, sišao s kreveta, izašao iz sobe i

krenuo u kupaonicu. Istuširao sam se, obrijao, oprao zube, podsjekao nokte na nogama; oprao i „njega“. Preosjetljiv, razmetljivo osjetljiv, sav se napeo dok sam ga sapunao. Rekoh mu:

— Ti sigurno pretpostavljaš da se moram veseliti tvojoj, recimo, raspoloživosti. Ne, varaš se. Zar ti nije jasno da ta raspoloživost, tako živa, iznenadna, neposredna, veličajna, kojoj odgovara, na društvenoj razini, mlakost volje, osred-njost, promašaj, neoborivo potvrđuje moju izvornu podre-đenost? Zašto bih se onda morao veseliti? Dopusti mi jednu usporedbu: to je isto kao kad bi grba na leđima rekla grbav-cu: „Zar ne vidiš kako sam omašna? Zašto se ne ponosiš mnome?“ Grbavac bi mogao s punim pravom odgovoriti: „Zar da se ponosim tobom kad si uzrok moje nesreće? I zašto to?“

Ova ga je usporedba rashladila. Zašutio je, možda se po-sramio; polako, jedva zamjetljivo, vratio se u prvotno sta-nje. Završio sam toaletu, otišao u spavaću sobu, obukao se i izišao iz stana.

10

Osam je sati. Zašto posjećujem Faustu u ovaj sat? Naj-prije zato što želim da se što prije vratim kući i da nastavim posao oko „moga“ filma. A i zato što Fausta u ovo doba još spava; znam da Fausta poslije buđenja loše izgleda (ako se uopće može govoriti o dobrom i lošem izgleda tako ocvjeta-le žene) pa se „on“ neće poigrati sa mnom, kako bi se to, sudeći po snu, moglo pretpostaviti.

Izašao sam s neugodnim osjećajem da izlazim iz staroga stana u kome sam stanovao s Faustom sve do pred šest mjeseci. Zapravo su oba stana vrlo slična, iako sasvim raz-ličita. Stan koji sam unajmio za moj pokus sublimacije ima pet soba na posljednjem katu jedne novije malograđanske kuće. Stan u kome sam stanovao do pred šest mjeseci s Faustom ima isto tako pet soba na posljednjem katu jedne novije malograđanske kuće. U čemu je razlika? Samo u jednoj stvari: stan u kome sam stanovao s Faustom bio je stan moje hirovite i promašene osrednjosti, a stan u kome stanujem već šest mjeseci „mora“ biti i neosporno „će biti“ stan moga uspona i uspjeha. Dakle, moj osjećaj da uvijek izlazim iz istog stana je neumjestan, i mogao bi značiti da sumnjam u uspjeh pokušaja. To je loše!

Kad sam izašao, nisam znao kamo ću. Najzad sam odlu-čio da ne idem u kavanu, nego da popijem kavu kod Fauste. Tako ću je bar nečim zabaviti dok budemo razgovarali i tako izmaknuti opasnosti svakog bližeg dodira. Uđoh u svoj auto i krenuh. Malo dalje, na ulici, naiđoh na novinski kio-sk. Zaustavio sam auto, izašao i prišao kiosku. Tada se za-podjenuo razgovor između mene i „njega“. Prenosim ga vjerno da bih dao točnu sliku neprilika u koje me „on“ nep-restano uvaljuje.

— Da pogledamo onu reviju. — Koju reviju?

11

— Onu tamo. — Reviju za muškarce! U osam sati ujutro! Nakon iz-

laska iz kuće! I to da čini čovjek u trideset petoj godini, nizak, kratkih nogu, ćelave glave, ozbiljna, čak ponosna i na svoj način, dostojanstvena izgleda, da kradomice prelis-tava pornografsku reviju, stojeći pred kioskom, okrenut leđima prema ulici, a svuda oko njega, autobusima, auto-mobilima, pješice, radni narod užurbano kreće prema tvor-nicama, uredima, trgovinama! Jesi li ti pri zdravoj pameti?

— Molim te, pogledajmo tu reviju. — Ne, ni govora. — Hajde, molim te. — Ne i ne. — Onda ćeš radije kod Fauste. . . To je ucjena; pošto sam joj odvagnuo dobru i lošu stra-

nu, odlučio sam da je prihvatim: bolje ga je udobrovoljiti kakvom neznatnom zadovoljštinom. Posegnuo sam za revi-jom i stao je listati. Činio sam to nekako neusiljeno, poput bezbrižne osobe koja se u ljetno jutro dokona šetka, zaus-tavlja, pa gleda šareni plakat, ili bujnu krošnju platana ili pogledom prati psa lutalicu, ili, kao ja sada, prelistava revi-ju punu golih žena. „On“ mi ne dopušta da spasim privid stvari, nego mi odjednom zapovjednički nalaže:

— Hej, kakva te žurba spopala! Što tako prelistavaš kao da te bijesi gone, stani, pusti me da gledam, da vidim. Što je tebi! Da pogledam na primjer, tu golu ženu. . .

— To je fotografski model. Tako je glomazna da se čini grdna, pravo čudovište.

— Možda, ali ti znaš da sam osjetljiv na sve što je pu-načko, ispupčeno, izazovno, oblo, bujno.

12

— Kako te mogu privlačiti te gole fotografije s tim nep-rirodnim, sivim bojama kakve su slike automobila na rek-lamnim stranicama, ili reklame boca likera, kutija cigareta?

— Što ćeš? Ja sam ti bezazlen, prostodušan. Oh, oh, oh, stani, stani molim te.

— Što je? — Ta velika, presavijena stranica, na kojoj je cijela fo-

tografija ljepotice gole od glave do pete. . . zar ćeš preskoči-ti tu stranicu?

— To neću. Otvoriti, rastrijeti, stranicu znači očito pri-jeći iz stanja slučajne nezainteresiranosti u traženje, izbor. Prodavač novina već me poprijeko gleda.

— Što te se tiče prodavač novina? — Svako jutro dolazim ovamo po novine. Ne želim da o

meni stvori pogrešno mišljenje. — Pogrešno? — Dȁ, naglašavam: pogrešno. Tada me prodavač novina oštro, ironično zapita da li že-

lim kupiti reviju. Zastidio sam se. Odgovorio sam dostojanstveno da ću je

kupiti, zapitao sam ga pošto je, platio, stavio reviju pod pazuho i udaljio se ponosno i polako.

Kada sam ušao u auto, bio sam tako bijesan da je „on“ to uočio i zašutio. Na kraju je njegova bestidnost prevladala strah. Kad sam u ljutini, držeći lijevom rukom volan, des-nom zgrabio reviju i htio je baciti kroz prozorčić, „on“ je počeo prigovarati:

— Što to radiš? Nemoj je bacati. Kasnije, kod kuće, kada svršiš posao, pažljivo ćemo je prelistati, stranicu po stranicu.

13

— Prije svega prestani govoriti u množini. Nismo „mi“, nego „ja“ i „ti“. Slušaj, bolje je da ne razgovaraš sa mnom. Mrzim te. Ti si kriv da sam se pokazao u lošoj slici pred prodavačem novina, pa zato šuti.

— Eh, kolika petljanija zbog jedne revije! — Pornografske! Zar ti se ne čini da je prelistavanje ta-

kve revije isto što i gledanje kroz ključanicu kako se žena svlači?

— To smo već učinili, pa nisi bio tako gnjevan, baš naprotiv.

— Već sam ti rekao, dosta s množinom. — Zašto dosta? Bili smo udvoje, ja sam te napućivao, a ti

izvršavao. Bila su to divna vremena! Sjećam se, na primjer, onoga dana kada smo zajedno pošli da kupimo skupi daleko-zor njemačke izradbe, i onda se popeli na zajedničku terasu, gdje smo čekali skriveni iza jedna plahte koja se sušila. Naj-zad se na suprotnoj kući, u stanu koji je pretvoren u pansion, otvorio jedan prozor. Tada smo zajedno uperili dalekozor i promatrali jednu krasnu djevojku, vjerojatno strankinju, kako hoda po sobi pansiona, visoka i vitka, mršavih prsiju i uskih bokova, preplanula od morskog sunca, sasvim gola, osim bijelog uloška od vate privezanog dvjema jedva vidljivim uzicama za prepone. Ostali smo tako zajedno, uperivši dale-kozor na onaj prozor, sve dok se djevojka nije obukla i otišla. Što smo onda bili? Perverzni promatrači?

— Otada je prošlo dosta godina. Dȁ, ti si bio podao, smiješan, odvratan perverzni promatrač, a ja tvoj rob.

Kako se to uvijek događa, u tijeku našeg prepiranja, „on“ se uvrijedio i zauzeo, tako reći, hladno držanje. Trenu-tak je šutio, a onda je iznenada ljutitim glasom nastavio:

— Može se čovjek i pošaliti, ali ne smije prevršiti mje-re. Sjeti se da ja nisam ni podao, ni smiješan, ni odvratan.

14

Listati reviju za muškarce, promatrati dalekozorom djevoj-ku s uloškom i slične stvari, naizgled proste, zapravo znači nešto iznimno, uzvišeno, jednom riječju, kozmičko, što ti tvojom bijednom razumnošću ne možeš procijeniti.

— Pusta razmetanja! Drska, naklapanja! Uvijek iste alu-zije na pozadine „izvanredne“, „uzvišene“, „kozmičke“!

— Pa dobro, ali pogledaj što ću učiniti s ovom revijom koja je, prema tvome mišljenju, izraz tajanstvene sile koja upravlja svijetom. Bacit ću je na ulicu.

Snažno sam zamahnuo i bacio reviju na asfalt. Sa zado-voljstvom sam primijetio kako je preko nje prešao auto i svojim gumenim kotačima obilježio sliku gole djevojke. Ovoga je puta „on“ ozlojeđeno zamuknuo. Ali ne zadugo. Takva mu je narav: i nepostojana i tvrdoglava. Čim sam se zaustavio pred stanom Fauste, „on“ se prenuo i došapnuo mi:

— Fausta sigurno još spava, zar ne? — Dȁ. — Znaš što bi trebalo učiniti? — Što? — Tiho ući u sobu ne paleći svjetlo, svući se u mraku,

uvući se u krevet i leći pored nje. — A što onda? — Ništa. Ja nikada no pravim planove, ni predviđanja.

Živim u trenutku, u sadašnjosti. Ušao sam u predvorje, popeo u lift i pritisnuo dugme

Dok sam se vozio s jednog na drugi kat „on“ je uporno navaljivao: Sjeti se da je Fausta ipak tvoja žena.

— Pa što onda? — Pokazao si da si kadar izdržati šest mjeseci bez žene.

Ne bi li trebalo sada učiniti iznimku, jednu jedinu, radi žene koju si odabrao za svoju životnu drugaricu?

15

Iznenadio me i ovoga puta njegov način govora, polus-večan i poluslužben, u suštini malograđanski.

Izazovno mu rekoh: — U čemu bi bila ta iznimka? — Da mi dopustiš izravan dodir s Faustom. Ta bi se iz-

nimka mogla unaprijed i vremenski odrediti. Na primjer, s pristankom Fauste, izravan bi se dodir mogao uspostaviti, recimo, jednom na mjesec. Ili svakih petnaest dana.

Lift se zaustavio s lakim trzajem na malom odmorištu posljednjeg kata. Izišao sam, zatvorio vrata i pritisnuvši dugme vratio lift. Na vratima od svijetlog drva stajala je pločica s mojim imenom: sve je bilo u redu. Okrenuo sam ključ u ključanici, polako otvorio vrata i ušao u predsoblje koje je bilo u potpunom mraku, krenuo sam nesigurno du-boko udišući mlaki, loš zrak, zasićen teškim ali ipak raspo-znatljivim mirisima kuhinje, popušenih cigareta, dječjih pelena. „On“ je uporno nastavljao:

— Dȁ, zrak je malo težak, loš miris, dakako. Ali neka-ko posebne vrste, u nekako posebnoj situaciji.

— Kakav poseban miris? Kakva situacija? — Ženski miris, situacija muža koji poslije šest mjese-

ci suzdržavanja kradomice ulazi u vlastitu kuću. U mislima sam slegnuo ramenima i stalno tapkajući u

mraku, ne paleći svjetlo, spotičući se o različite predmete u predsoblju, uputio se prema kuhinji. Spopala me želja za kavom: najprije ću pripremiti kavu, a onda odvažno pristu-piti Fausti. Čim sam otvorio kuhinjska vrata, odmah me minula želja za kavom. Kuhinja je bila u neopisivom nere-du. Stol sa podlogom od sintetičkog materijala bio je krcat tanjurima, prljavim priborom za jelo, čašicama s ostacima vina, lupinama voća i korama kruha. U zdjeli za salatu ne-koliko listova salate u ulju. Nasred stola poluprazna oplete-

16

na boca. Kuhinjski prozor bio je zatvoren. Žarke sunčane zrake prodirale su kroz prozor i padale na ostatke jela u tanjurima. Zapahnuo me miris uskisle hrane. Koliko ih je bilo za stolom? Stol je bio prostrt za četiri osobe, isto toliko i stolica, dvije kuhinjske, a dvije iz sobe za primanje u švedskom stilu. U kamenici za pranje suda nagomilani pr-ljavi tanjuri: znak da barem tri dana nije dolazila kućna pomoćnica iz razloga meni nepoznata. Pogledao sam na pod. Iz jednog ugla pod prozorom izmilila gomila mravi i u dugoj povorci krenula prema stolu, popela se uz jednu od njegovih nogu, doprla do jednog tanjura i svega preplavila. Pogledao sam na peć: na vanjskom dijelu velikog, praznog aluminijskog lonca nekoliko slijepljenih požutjelih špageta. Čitava peć poprskana sokom od rajčice. Zatvorio sam vrata i zajedljivo upitao „njega“:

— Da li te uzbuđuje i ovaj smrad, ova prljavština, ovaj nered?

— A zašto ne? Ponovo sam u mraku. Nesigurno sam krenuo prema kraju

hodnika. Tamo se nalazi naša spavaća soba. Odjednom je do mene, kroz pokrajnja vrata, dopro dječji glas. Ni pjevan ni govoren: nerazgovijetan, tepao, s pjevnim i govornim prizvu-kom u isto vrijeme. To je moj sin Cesarino. Skanjivao sam se da uđem, ali sam naposljetku otvorio vrata unatoč „njegovu“ prosvjedu („pođimo najprije k Fausti, sina ćeš vidjeti kasnije, Fausta će ustati pa je nećeš zateći u krevetu, itd. itd.“)

Soba zračna, svjetlom preplavljena. Nasred sobe ogra-đen prostor sa ružičastim stupićima. U ogradi mala strunja-ča i po njoj razasute dječje igračke. Cesarino stoji uz ogra-du sasvim gol, pridržava se rukama za stupiće, rastvorio usta i veselo brbolji nerazgovijetnim glasom što sam ga čuo na hodniku. Zašto je Cesarino budan, već okupan i, kako se

17

čini, nahranjen, a kuća još utonula u san? Sigurno je Fausta ustala, uzela dijete koje s njome spava, okupala ga, nahrani-la, smjestila u ograđen prostor i ponovo legla.

Prišao sam ogradi i pogledao Cesarina. Lice mu je tako ružno, izaziva te da uzvikneš: „Baš je prosto!“ Kosa mu ružna, kudrava, tamnoplava, oči vodenasto plave, već sada drske, obrazi bijeli, s naročito rumenim jagodicama, nos mek, malčice pokučast, nozdrve široke, isprepletene crven-kastim žilicama, usta nepravilna, pomalo kriva, gotovo hr-njava. Gledam ga i sve više premišljam: „Nije to moj sin“. „On“ odmah, onako iznebuha, upada:

— Baš je tvoj! — Kako je moj kada je plav, plavih očiju, pokučasta

nosa, bjeloput. Ja sam crnokos, tamnoput, oči tamne, nos ravan.

— Što se izmotavaš? To je tvoj sin. Siguran sam. — Kako ti to znaš. . . kako to da si siguran? — „Osjećam“ ja kad me „drugi“ zamijeni, makar i

jednom. — Kako to osjećaš? — Po načinu kako se namećem i kako sam primljen. Po

želji koju osjećam i pobuđujem. Po užitku koji izazivam i osjećam.

— Ja naprotiv „osjećam“ da Cesarino ne može biti moj sin. — Ti ne osjećaš ništa. To su samo tvoje zamisli, zaklju-

či prema logici tvojih pretpostavki. — Kakvih pretpostavki? — Pa onih po kojima pretpostavljaš da su sposobnost

oplođivanja i umjetničko stvaranje kao dvije slavine s istom vodom. Ako jednu otvoriš, druga ne teče i obrnuto.

— Tko je to rekao?

18

— Ti, zar se ne sjećaš? Rekao si mi: „Zaludu, u mojoj su svijesti Cesarino i moj film nerazdruživo povezani. Ako Cesarino nije moj sin, onda će moj film biti dobar. Ako jest, moj će film biti loš i ružan kao on“.

— To je zaključivanje jednostrano, puno predrasuda, neprirodno.

— Takvo je tvoje! Za vrijeme te prepirke Cesarino me stao mjeriti nekako

upornim, drskim pogledom. Odjednom se osmjehnuo. Os-mijeh mu je bio ružan, nevjerojatno prost, mada nevin. Osim toga i prokazivački. Dȁ, isti osmijeh vodoinstalatera Eugenija, debeljuškastog, ali vrlo snažnog i mišićavog pla-vokosog mladića koji mi je često dolazio u kuću baš nekako godinu dana prije Cesarinova rođenja.

Rekoh mu: — Imam ja dokaz da moj sin nije pravi moj sin. — Kakav dokaz? — Zar si već zaboravio onaj slučaj s obrvama? Baš u vri-

jeme kada je Cesarino, recimo, bio začet, Eugenio je često dolazio da popravi bojler koji sam htio promijeniti, a on je uporno tvrdio kako još može dobro poslužiti. Jednog sam jutra stajao pred ogledalom prije brijanja i primijetio nešto sivkasto, smeđe, neku vrstu krastice od zgrušane krvi, baš na kraju desne obrve, među dlakama. Učinilo mi se kao prava krastica: čim sam je noktima htio odstraniti, odjednom je ta krastica oživjela i stala se praćakati sitnim tamnim nožicama. Sav sam se uznemirio i dobro pogledao obje obrve, zatim dlake na grudima, pa ispod pazuha i najzad stidne dlake: sve je bilo puno. Trebalo mi je cijeli sat dok sam te tobožnje kras-tice odstranio i pobacao u umivaonik, pa je sva voda bila preplavljena tim sitnim i tamnim stvarčicama koje su se očaj-no koprcale i praćakale u vodi Ako to nije dokaz, onda. . .

19

— Pa i nije. — Zašto nije? Malo je oklijevao, a onda odgovorio podrugljivim,

pjevùckavim glasom: — Poznam jednoga koji se u isto to vrijeme družio s

javnim djevojkama u predgrađu. Poznam jednoga koji je u potpunom sporazumu sa svojini neobičnim seksualnim or-ganom, u tom vremenskom razdoblju, gotovo svake večeri uzimao u svoj auto jednu od tih djevojaka. Poznam jednoga koji bi s tom javnom djevojkom odlazio na livade pored Tibra i zadržavao se tamo medu gomilama smeća, odbače-nim kutijama konzervi i kartùšinom. Poznam jednoga. . .

— Dosta, prestani. Pomilovao sam Cesarina po glavi i s lica svrnuo okom

na njegov trbuh. Trbuh mu je bio punačak i napet, a pupak poput bijelog čvorića. Između debeljuškastih i malo svijenih nogu, kao nastavak trbuha, u zašiljenom obliku, virio mu ud, sasvim malen a ipak savršen, isto onakve bjeline kakvo mu je i tijelo, sa sasvim glatkim i bez ikakvih bora mošni-cama. I dok me Cesarino mjerio pogledom i s vremena na vrijeme pravio pokret rukom da će strasti ogradu, mene je, ne znam zašto (ili točnije, znam vrlo dobro: poput svih desublimiranih, sviđaju mi se djeca, pobuđuju u meni njež-nost), uzbudio pogled na njegov maleni ud. Mislio sam kako će Cesarino možda imati više sreće od mene. Porast će, ojačati, u isto vrijeme izrast će i ojačati njegov ud. Ako i bude neobičan poput moga, u što sumnjam, možda će biti mirniji, šutljiviji, odsutniji. Jednom riječju: sublimiran! Cesarino neće gubiti vrijeme, kao ja u prepiranju s „njime“, u pustom natezanju. Bit će to pravi čovjek, treba to naglasi-ti, čvrst, dosljedan, cjelovit, nepopustljiv. Da ponovim: sublimiran!

20

Uzdahnuo sam, pomilovao Cesarina po glavi, izišao iz sobe. Treći mi je put da nasumce hodam po mraku. Uputio sam se ravno u spavaću sobu, dohvatio kvaku i polako od-škrinuo vrata, koliko mi je bilo potrebno da se provučem i uđem u sobu mračnu kao hodnik, ali mnogo topliju, zasićenu teškim „ženskim“ mirisom. Zatvorio sam vrata, posegnuo rukom prema noćnom ormariću, napipao dugme na lampi, ali ga nisam pritisnuo. Bio sam neodlučan: da probudim Faustu da mi pripremi kavu u kuhinji? Ili da se svučem, kako me je „on“ naputio, kliznem u krevet, malo pomilujem, zagrlim Faustu, sve u granicama iskrene ali suzdržane bračne ljuba-vi? Možda bih se odlučio za ovu drugu alternativu da me „on“, neumjesno kao uvijek, nije počeo nagovarati:

— Hajde, ne boj se, što čekaš? Svuci se, zavuci u krevet. Ta njegova nestrpljivost uvijek u meni izaziva sumnju,

pa i ovoga puta: — Zašto ti je toliko stalo do toga da se zavučem u

krevet? Izlanuo se, sigurno ga je na to natjerala nezadrživa želja: — Svako zašto ima svoje zato. Odmah sam prosvjedovao: — Ovoga puta neće biti tako. Neće biti ništa. A ako i

legnem pokraj Fauste, učinit ću to samo zato da joj poka-žem svoju ljubav. Ti ionako to ne možeš razumjeti. Što je za te ljubav? Ništa, baš ništa.

— Ah, ah, ljubav! — Nema tu šale: ljubav i gotovo. — Hajde, budimo malo istinoljubivi, pošteni, pokažimo

malo smisla za stvarnost! Ljubav! Ako ima išta što se mene tiče, što je moje djelo, što sam ja htio, pripremio, izvršio sve do sitnice, bio je to tvoj brak s Faustom.

21

— Prema tvome mišljenju, ja ne volim Faustu? — Ne zanima me da li je voliš ili ne. Meni je do toga da

nedvojbeno utvrdim kako je taj brak moje djelo. „Moje“, kao što su „moji“ i tvoji odnosi s djevojčurama po livadama pored Tibra. Dȁ, zaista. Tko te je ono bio nagovorio da pozoveš telefonski broj koji ti je dao neki uslužni prijatelj? Tko te je naputio da na zagonetno i uobičajeno pitanje, želiš li servis tanjura za šesnaest, osamnaest ili dvadeset četiri osobe, žurno odgovoriš: „Šesnaest, razumije se, šesnaest.“ Tko te je naveo da sutradan odjuriš, i to sat ranije, u jednu vilu, u jednoj ulici, u određenoj četvrti, pritisneš na zvonce iznad koga je stajala pločica s natpisom „Modni salon Mariù“ i da pretrčiš stubište i s nestrpljivim iščekivanjem staneš ispred jednih vrata? Tko te je naputio da u trenutku kada su se vrata otvorila i na vratima se pojavila Mariù (u crnoj haljini) blijeda bezbojna lica, krupnih tamnih i blagih očiju, sa crnim maljama na gornjoj usnici, sa žutim metrom od navoštenog platna prebačenim preko ramena i s bijelim končićima na suknji) izgovoriš: „Došao sam zbog servisa za šesnaest osoba“? Tko te je natjerao da se po salonu za pro-be (crveni naslonjač, crna drvena figura bez glave za prem-jeravanje haljina, trokrilno zrcalo, stolić sa pepeljarom pu-nom pribadača) krećeš poput lava, ili točnije, majmuna u kavezu, dok se nisu vrata otvorila, Mariù gurnula u salon Faustu i rekla: ..Servis za šesnaest osoba zasada je raspro-dan. Ovaj je za osamnaest. Imamo jedan i za dvadeset i četiri. Da li želite obadva ili samo ovaj? Tko te je naveo da požudno odgovoriš: „Obadva“. Tko te je opet naveo da raskolačenih očiju pratiš mirne, nježne, prijateljske, brižne, svodničke pokrete kojima je mlada djevojka svlačila Faustu u sobi (sa širokim, četvrtastim, niskim, velikim krevetom, s uskim razmakom od zidova, s jedne strane si stajao ti, a s druge djevojka) i hvalila njezina fizička svojstva („Gdje

22

možete naći ovakvu djevojku? Pogledajte joj mangupsko lice, oblo i tamnoputo, bijele zubiće i crne oči, pa ove doj-ke, propupane i tvrde, samo ih dodirni i one treptaju. Pog-ledaj trbuh, zaobljen i malo ispupčen, s utonulim pupkom koji se i ne primjećuje, kao u djece, zar nije dražestan? A stražnjica, gdje ćete naći takvu stražnjicu s tim dražesnim rupicama sa svake strane kakve su u mnogih žena na obra-zima, stražnjicu, koju možeš, takoreći, izložiti? Pogledajte bedra, pa noge, rûke, pogledajte prste. Naposljetku pogle-dajte i među noge i recite ima li i jedna to mjesto ljepše od Fauste; dodirnite ga rukom, vidjet ćete kako je meko, njež-no, osjećate li to pod rukom?“). Tko te je natjerao da nakon ovako ljubaznog i osobitog prikazivanja, odbiješ servis od dvadeset i četiri, to jest Mariù („eh, znala sam ja da se sa Faustom ne mogu uspoređivati, što sam ja prema njoj“?“), i zahtijevaš da ostaneš nasamo sa servisom od osamnaest? Tko te je naveo da odmah počneš posjećivati modni salon, i to svaki dan, i naposljetku te napatio da ti Faustu, s privolom Mariù, šalju kući? Tko te natjerao da po čitav sat prisluškuješ na vratima čekajući da se lift zaustavi na tvome odmorištu i da čuješ Faustine poznate korake? Tko te naveo da nakon nekog vremena zamoliš Faustu da više ne dolazi liftom, nego da se žurno popne do petog kata, stigne zadihana do tvojih vrata, uzbibanih grudi i rumena u licu? Tko te je uvjerio, godinu dana nakon takvih odnosa, da si zaljubljen u Faustu, da više ne možeš bez nje i da se najzad moraš s njome vjen-čati? A sada nekoliko riječi o tome vjenčanju. Tko te je na-putio da poslije vjenčanja u crkvi prirediš ručak u hotelu, avionom kreneš u Pariz, i učiniš sve ostalo što odgovara utvrđenim običajima; tko te naputio, velim, u sobi pariškog hotela da „nastaviš“ onako isto kako si počeo u Rimu kad si upoznao Faustu u modnom salonu: stavljati, odmah nakon obljube, kao u šali, na noćni ormarić, istu onu svotu koju bi

23

tutnuo u ruke Fausti u Rimu prije odlaska? Tko te je na ovaj način htio uvjeriti da stvari teku kao i prije, na isti način, unatoč crkvenom obredu sa svećenikom, oltarom, prstenom, propovijedi o bračnim dužnostima, i da je brak također moje djelo, isključivo moja tvorevina?

Tako je „on“ meni uporno, bezobzirno kresao. Ja sam mu mirno odgovorio:

— U redu, ali sam dobio sina s Faustom, zavolio je. Da je nisam volio, kako bih mogao živjeti s jednom ženom koja doslovno više nema ništa od one nekadašnje Fauste? Razlika je, štono riječ, kakva je između dana i noći.

— Ah, ah, ah! — Što je sad? — Ipak ti meni uvijek ugađaš. Je li moguće da nisi svje-

stan toga kako živiš s Faustom, koja se, kako ti kažeš, sas-vim promijenila, baš zato jer meni godi što se Fausta sas-vim promijenila?

— Što tu pričaš? — Pričaš ti! Da nije mene, ti ne bi živio sa sadašnjom

Faustom, koja je sasvim različita od one Fauste (kako ti kažeš) kakva je bila pred deset godina. Ja sam u tebi izazi-vao želju na račun Fauste koja je nekada bila gipka, čvrsta, vitka, a sada je mlitava, debela, podbuhla, raščinjena. Ja sam u tebi razgorio zadovoljstvo od saznanja, i više od toga, da je Fausta uznapredovala i od neporočne, kakva je bila, postala poročna, od odbojne razbludna.

— Nije istina, ja je volim i. . . — Napravimo pokus. Fausta je budna i čeka te u mraku.

Pruži ruku, pa ćeš osjetiti da je sadašnja Fausta ona jučera-šnja. Tada ćeš shvatiti da te uz nju ne veže ljubav kako ti misliš.

24

To njegovo uobičajeno, optimističko, uporno uvjeravanje sa „svako zašto ima svoje zato“ savladalo me. Istina, pose-ban je užitak zamišljati u jednom tijelu drugo neko tijelo, koje, na žalost, više ne postoji; ali ja sam osjetljiv, priznajem, na te užitke u dočaravanju na koje me „on“ navodi. Ne raz-mišljajući mnogo, pružio sam ruku i tražeći u mraku napipao lice Faustino pod krošnjom raščupane kose, utonulo u jastuk. Ona je odmah dohvatila moju ruku, poljubila i rekla:

— Najzad si došao. — Zdravo. — Zašto ne legneš pokraj mene? Još je rano, pa može-

mo zajedno malo odspavati. — Ne, želim te najprije milovati, makni plahtu, skini

spavaćicu i pusti da te milujem. „On“ je odmah odobrio: — Izvrsno. Sada ćeš vidjeti da imam pravo. Dugo šuštanje, pomalo mučno migoljenje po krevetu, pa

Faustino jedva čujno mrmorenje u mraku: — Gotova sam. „On“ je odmah upao poučnim glasom: — Sada je blago miluj po licu. Poslušao sam „ga“ a „on“ je nastavio: — Zar ne osjećaš pod tim bucmastim licem koje miluješ

nekadašnje glatko, savršeno lice? Zar ne vidiš da Fausta ima dvostruko lice, jedno sadašnje vanjsko, i jedno negdaš-nje, nutarnje?

Dȁ, odista je lako, ili se barem čini, tolika je uvjerljivost njegovih riječi. Milujem široko bucmasto Faustino lice i pod rukom zaista osjećam „nutarnje“ lice, ono isto koje je imala pred deset godina. Čudno.

25

— A sada prođi rukom duž vrata i samo dodirni nekoli-ko debelih bora na koži pa spusti ruku na dojke. Pod prsti-ma ćeš osjetiti dvije velike gumene poluprazne kese za vruću vodu, s čepovima čvrsto uvrnutim. Zar ne osjećaš pod tim dugim, opuštenim kesama dvije oble, tek ubrane naranče, kakve je Fausta imala pred deset godina, a pod bradavicama-čepovima, nekadašnje pupoljke?

Nerado sam morao priznati da ima pravo. Nastavio je: — Prijeđi na trbuh. Zar ne osjećaš pod tom izobličenom

kožnom torbom nekadašnju srebrnu pliticu, oblu i ravnu? Još sam jednom „podlegao“ njegovoj sugestiji. „On“ je

ponovo nadovezao: — A sada spusti ruku niz dlakavu stazu koja spaja pu-

pak sa slabinama i zagnjuri prste u gusto krzno što pokriva pubis, pa kroz taj dlakavi pustiš napipaj vlažnu, vijugavu stazu seksa. Klizni rukom niz tu stazu, među raširenim no-gama, još niže sve do krupnog i vlažnog čmara. Sada te seks podsjeća na sjekotinu sabljom, na razrezanu, otvorenu ranu, s iskrzanim, mlohavim rubovima. Ne osjećaš li ipak pod tom tromom, mlohavom sjekotinom nekadašnju oblu, čvrstu, stegljivu kupicu koja me je pred deset godina snaž-no stezala kao da me je htjela srezati poput onih sječila u trafikama kojima se rezu vršci na cigarama?

Njegova me rječitost sasvim zbunila. Znajući da me je zbunio, „on“ je stao navaljivati:

— Reci joj sada da se okrene i legne potrbuške. — Pa nije ona palačinka! — Učini kako ti kažem. Poslušao sam, prenio „njegovo“ naređenje Fausti, koja

je, bez riječi, poslušala. Tada je „on“, poput profesora ana-tomije koji u dvorani stoji nad lešom okružen učenicima, stao znanstveno objašnjavati.

26

— Sada pruži ruku i prijeđi njome preko dviju ogromnih kugla, ispod slabina, kojima završavaju leđa i utvrdi njihov veličajni obujam. Prisloni dlan na njihovu oblinu pa ćeš osjetili svu glatkost i golemost prostranosti. Zahodi prste u prosjek između guzova i uvjeri se kako je dubok. A onda se sjeti onih malih, čvrstih, izazovnih, mišićavih guzova pred deset godina i reci mi da li osjećaš pod tim sadašnjim preti-lim, mlohavim guzovima nekadašnje drhtave guzove.

Odjednom iz mraka začuh glas moje žene, kao da po-tvrđuje da je tajni cilj čitave brbljarije uvijek isti:

— Hoćeš li da izvršimo obljubu? Na te sam se riječi odmah osvijestio i oslobodio podmu-

kle napasti u koju me je „on“ lukavo uvalio svojom izmiš-ljenom dosjetkom o dva tijela u jednom kao u onih kineskih kutija. Uvijek se ponavlja ista pjesma. Još se jednom „odri-čem“. Još jednom u trenutku odvratne razbludnosti, rasipam svoju dragocjenu energiju koja bi me mogla izvući iz ove osrednjosti i promašaja. Na desublimaciju Faustinu, koja je spremno raširila noge, uzvratio sam svojom desublimaci-jom, spreman zajedno s „njime“ koji se u međuvremenu sav napeo. Sad smo jednaki! Potpuno isti! Sva naša život-nost podvrgnuta seksualnom činu! Istom odricanju! Ona nije „inferiorna“, a ja „superioran“, kako bi zapravo trebalo biti, nego samo „jednaki“! Nesposobni da mu se odupremo! Na istom stupnju! Na istoj razini! Još malo, na istom kreve-tu! Osorno sam odgovorio Fausti:

— Ne, nema obljube. Ustani, obuci kućnu haljinu i po-đimo u kuhinju. Razgovarat ćemo dok budeš kuhala kavu.

Naravno, „on“ je stao prosvjedovati, poput ribara kome, nakon dugog čekanja, nije zagrizla riba već izmakla:

— Kako to? Baš sada? U pogodnom trenutku?

27

Nisam se osvrtao na njegove riječi. Jednom sam rukom upalio svjetlo a drugom otvorio vrata. Ne okrećući se napu-stio sam sobu. Ponovo sam u kuhinji. Sjeo sam za stol i stao razmišljati. Eto: dopustio sam, kao pravi desublimirani stvor, da me svlada strast. A „on“ je to iskoristio pokušava-jući da me prisili. Ali ne! Moram tako postupiti da budem „superioran“ Fausti, da ona ostane „inferiorna“. Bit će to sadistička „superiornost“, što će neizbježno izazivati u Fau-ste mazohističku „inferiornost“. Bit će to „superiornost“ na neki način vještačka, neprirodna; ne ona „superiornost“ koja se javlja sublimacijom, od koje sam, na žalost, još uvijek daleko. Bit će to „superiornost“ desublimiranog stvo-ra koji se pretvara da je sublimiran samo zato što je drugi još više desublimiran od njega. Bolje i to nego ništa. Ali, kako postići, odjedanput, taj osjećaj superiornosti? Ogledao sam se po kuhinji i odjednom našao odgovor u pojavi što mi se ukazala oku.

Bila je to Fausta. Ulazila je u kućnoj haljini i pri tome se opasivala pojasom iznad trbušine. Britko svjetlo žarkog sunca zabliještilo joj tusto lice koje se namežuralo. Nisam joj dao vremena da se pribere, nego sam je odmah napao:

— Reci mi što radiš kad mene nema? Iznenađeno je razrogačila mutne oči s podočnjacima i

promucala: — A što bih imala raditi? Ušao sam u kuću i gotovo me ugušio loš zadah. Pošao

sam u kuhinju i našao gomilu tanjura koji nisu prani barem jednu sedmicu.

— A tebe je teško prepoznati: lice ti je zamazano i neo-prano, oči naduvene, tijelo omlohavilo.

Rukom je smeteno prešla preko lica i navukla haljinu na grudi. Još i to! Stala je mlitavo prosvjedovati:

28

— Spavala sam. Čekala sam te cijelo popodne. Rekao si mi da ćeš doći poslije ručka.

Sada sam ja „superioran“. Ne zbog stvarne superiornosti koja izvire iz sublimiranog stanja, nego zbog prednosti što sam je stekao oštrim riječima. Ipak je istina da čistoća, ure-dnost, briga oko vlastite osobe, jesu i ostaju osobine subli-miranih. Ja zaintačio:

— Ne treba čekati nečiji posjet pa se onda dolično ure-diti. Moraš to biti uvijek iz poštovanja prema samoj sebi, više nego iz obzira prema drugima.

Ništa nije odgovorila. Stalno je prelazila rukom preko lica, kao da zaista osjeća kako se pod njenim pretilim licem otkriva ono jednostavno i milo lice pred deset godina, i kao da tim svojim beznadnim milovanjem želi da ga otkrije, iznese na vidjelo. Ukratko, osjećala se „inferiornom“, ali ne još dovoljno. Udario sam šakom po stolu:

— Zašto ne odgovaraš? Tebi govorim. Želim, boga mu, razumiješ li?, želim da moja kuća, i kad nisam u njoj, kad sam odsutan šest mjeseci, godinu, deset godina, bude u uzornom redu, a moja žena gospođa!

Sve ljepše i ljepše. Primjećujem u mom načinu govora nešto lažno, neistinito; uostalom, sublimirani govore prise-bno, desublimirani, koji se pretvaraju da su sublimirani, moraju za nevolju prihvatiti jezik stripova:

— Izvukao sam te iz blata u kome sam te mogao osta-vit; spremno sam te, obična droljo, odabrao za životnu dru-garicu, spasio te od prostitucije u koju bi bila upala do grla da nije bilo mene; sada se kajem. Sve mi se čini da bi bolje bilo da sam te ostavio u kalu prostitucije, za koju si, kako mi se čini, bila unaprijed određena.

I dalje je šutjela; prišla je pećici pognute glave i stala tražiti, među prljavim suđem što se nagomilalo u kamenici,

29

posudu za espreso-kavu; najprije je odvila donji dio, istresla talog udarajući o rub kamenice, pa otvorila slavinu da ispe-re rastavljene dijelove. Pri tome joj se iz, kose odvojio je-dan pramen i pao na lice, ali nije ni pokušala da ga vrati. Najzad je. ne okrećući se, rekla:

— Mnogo zahtijevaš od mene. Htio bi da budem gospo-đa kad te nema. A kad si ovdje bio, zahtijevao si od mene da pred tobom igram komediju.

— Kakvu komediju? Što ti pada na pamet? — Neke se stvari ne mogu zaboraviti. Umjesto da mi

omogućiš nov život, natjerao si me ovdje, u mome stanu, u prisutnosti Cesarina, koji je spavao u našem krevetu, da glu-mim drolju. Morala sam oblačiti bluzu i hlače kakve sam imala kad si me prvi put vidio kod Mariù; morala sam trčati uz stepenice, zvoniti na vratima vlastitoga stana kao da dola-zim prvi put. Da se razumijemo. Muž si mi i volim te, zato sam spremna da glumim komediju svaki put kada to zaželiš. Ali mi onda ne govori da moram biti gospođa. Prava gospođa neke stvari ne čini ni onda kada to zahtijeva njezin muž.

Tres! Lom! Katastrofa! Moja neprirodna superiornost de-sublimiranog stvora koji hini sublimiranost odjednom se ras-tvorila i završila u najnižu desublimiranost. I to, naravno, „njegovom“ krivnjom. Ta „on“ je izmislio komediju na koju cilja Fausta. „On“ je umislio da se u današnjoj Fausti, majci i ženi, skriva jučerašnja drolja. Sada sam, dakle, kako rekoh, na zemlji, više no ikada desublimiran, možda i više od Fauste, jer je ona igrala komediju iz ljubavi. a to je ipak jedan oblik sublimacije, a ja sam je na to natjerivao da ugodim „njemu“.

Bilo mi je jasno da više ne mogu zapopasti Faustu raz-govorom o takozvanom „blatu“ iz kojega sam je izvukao da se s njome vjenčam; okrenuo sam razgovor ne mijenjajući svoj pretjerani i zlobni način razgovora:

30

— Mogu li barem doznati zašto je toliko tanjura zama-zano? Što je s kućnom pomoćnicom?

— Već je pet dana otkako ne dolazi. — A zašto? — Ukrala mi je nakit i nije više došla. — Ukrala nakit? — Dȁ. — Sav nakit? — Sve što nisam stavila pod ključ u škrinjicu. — Ukrala ti nakit! I onaj prsten sa safirom i brilijantima

što sam ti ga poklonio kad smo se vjenčali? — Dȁ. I njega. — Jesi li prijavila? — Ne. — A zašto? — Ne znam ni ja. — To je nečuveno. Dakle, kradu ti skupocjeni predmet

koji je usko skopčan s najznačajnijim događajem u tvome životu; lišavaju te nakita, koji ima i veliko značenje za tvoj osjećajni život; a ti to ne uzimaš k srcu, ne žalostiš se, čak i ne prijavljuješ. Što ti je, reci mi što ti je?

— Ništa. — Kako to ništa? — Eto, ništa. — A tko sada sprema kuću, tko se brine za dijete? — Ja. — Zar još nisi našla sobaricu? — Ne, nisam. — Jesi li barem tražila?

31

— Ne, nisam još. — A zašto? — Ne znam. — Nemaš posla, pa je potraži što prije. Osim toga, kako

možeš živjeti u tome neredu, u toj prljavštini? Šutjela je. Sada sam čvrsto „superioran“. Čak mogu ma-

lo i popustiti u svome načinu. Zapitah je: — Tko te je sinoć posjetio? — Vittorio. Attilio i Giovanna. — Rekao sam ti da ne posjećuješ taj bračni par. Ona je

prostakuša, a on záludan, promašen, živi od prilike do prili-ke. Što se tiče Vittorija, to se zna: glupak.

— Telefonirali su. Meni inače nitko ne telefonira. Svi znaju da ne stanuješ sa mnom; a kako ja nemam prijatelja, jer su moji prijatelji tvoji prijatelji, na taj način doznajem i tko me se sjeća.

— Što ste radili? — Najprije smo spremili večeru, zatim smo večerali pa

se kartali. — Koju igru karata? — Poker. Attilio je dobio. Dugujem mu deset tisuća

lira. — Vjerojatno je dobio na prijevaru? — Ne, nije varao, dobio je. — Jesu li me spominjali? — Dȁ. — Što su govorili? — Rekli su da se loše ponašaš prema meni i da bi se

morao vratiti i živjeti s porodicom. — Što još?

32

— Vittorio kaže da živiš s drugom ženom, s nekom Agatom.

— Rekao sam ti da je Vittorio glupak. Nemam ja nikak-ve Agate.

— Znam da nemaš. To sam mu rekla. — Je li tkogod telefonirao ovih dana i pitao za me? — Dȁ. — Jesi li zapitala tko me je zvao? — Nisam. — A zašto? — Ne znam. Ovaj put sam se zaista naljutio. Skočio sam na noge,

udario šakom po stolu i povikao: — Boga mu, što znači ova bezvoljnost, nebriga? Ja že-

lim, razumiješ li me, želim, boga mu, čak zahtijevam da za moje odsutnosti sve teče onako kao i za moje prisutnosti. Jesi li razumjela? SVE!

Nije ogovorila. Prkosno mi okrenula svoja puna leđa, a meni se tuda učinilo da vidim, kao u prozračnosti, negdaš-nja mršava, nježna leđa. Kosa joj popala po licu, ovjesila se kao uši u nekih lovačkih pasa: kao da joj hoće sakriti lice. Lagano trzanje ramena najavljivalo je suze. Sad se odmakla od pećice, pala na stolicu do mene, rukama prekrila lice, naprijed se nagnula i stala jecati.

Tu smo, dakle! Moja je desublimacija pala do najniže točke. Najprije ljubavna žudnja, pa samilost. Borim se iz sve snage protiv odvratnog raspoloženja koje me tjera da zagrlim Faustu i da joj obrišem suze. Rekoh joj oporo, po-kušavajući da se održim „superioran“:

33

— Lijep doček: smrad, nered, prljavština, ukradeni na-kit, deset tisuća izgubljenih lira na kartama i, naposljetku, čitav potop glupih suza!

— Otkad si otišao, ne mogu se nikako snaći. Osjećam se tako samotna, izgubljena, napuštena. Nemam volje ni za što. Nedostaje mi ne samo volja za rad nego i tjelesna sna-ga. Nekako sam bezvoljna, utučena, osjećam neku mučninu u želucu, nekakav pritisak od koga mi čak i daha ponestaje. Nemam volje da se bilo čega prihvatim, sve mi se gadi. Samo bih htjela spavati, spavati, samo spavati. Šest mjeseci sam izdržala, a sada osjećam da više ne mogu. Kada, kada ćeš nam se vratiti?

Stani! Ne smijem nikako dopustiti da me svlada ganuće. Prijeđi preko ljubavne žudnje: radi se zaista o desublimira-noj pojavi koja je podobna da se pretvori u svoju suprot-nost. Čuvstvenost je,tako reći, institucionalizirana desubli-macija. Definitivna! Nepovratna!

— Vratit ću se u pravo vrijeme. — A kad će to biti? — Ti to znaš. Čim dovršim svoj film. — Attilio kaže da ti ga još nisu povjerili. — Attilio je i sam promašeni režiser. Nesposoban je.

Ništa ne zna. Snimanje ću početi najdalje za mjesec dana. — Za mjesec dana? — Za trideset, četrdeset dana. — Ne, ne, osjećam to. Ti ćeš taj film završiti i onda reći

da moraš biti sam i pripremiti se za jedan drugi film, pa se nećeš vratiti.

— Ja držim do svoje riječi. Kad kažem da ću se vratiti čim završim film, to znači da ću se vratiti.

34

— Ne, nećeš se vratiti, nećeš. Više ti se ne sviđam. Naći ćeš drugu ženu.

— Tko ti je rekao da mi se ne sviđaš? Eto, maločas, dok sam te milovao, silno mi se napeo.

— Zašto onda nisi htio izvršiti obljubu? — Ti znaš zašto. Zato što želim da se saberem, u se po-

vučem, da svoj život preuzmem u svoje ruke. A da bih se mogao sabrati, najprije se treba odreći obljube.

— Nije istinu. Zbog drugog si razloga otišao od kuće. — Zbog koga to? — Zbog Cesarina. Ti si uvrtio sebi u glavu da Cesarino

nije tvoj sin. — Nisam uvrtio. Ja rasuđujem. Po logičnom rasuđivanju

Cesarino „ne bi mogao“ biti moj sin. — Ali jest. Ja znam što misliš. Da je on sin vodoinstala-

tera. Ali nije. Bila sam ti uvijek vjerna, uvijek! — Možemo biti vjerni na mnogo načina. — Ne, ima samo jedan način. — Može čovjek biti vjeran dušom, a tijelom ne. — Ja sam ti uvijek bila vjerna dušom i tijelom. Kada je

Eugenio došao prvi put da popravlja bojler u kupaonici, ja sam već bila noseća. Sjećam se da sam se toga dana oprala hladnom vodom, jer tople nije bilo, jer je bojler bio pokva-ren; tada sam pomislila: „Valjda to neće škoditi djetetu.“

— Vrlo uvjerljiva misao. — Ti si uvrtio u glavu da je vodoinstalater, jer sam ti

rekla da je lijep mladić; a ja sam ti uvijek bila vjerna, pa kad me natjeravaš da igram komediju i prihvaćam ulogu drolje, kunem ti se, spopada me muka, jer više nisam ono što sam bila, a ti me prisiljavaš da to budem, iz želje da ti ugodim, a ja se osjećam drukčijom, pa kada to činim, onda

35

činim zato što si mi muž, jer inače, vjeruj mi, ne bih to učinila za čitavo blago ovoga svijeta.

Desublimacija! Desublimacija! Desublimacija! Ona u suzama, ljubavnim izjavama, zaklinjanjima na vjernost, sva jedna bol, poniznost! A ja opet ganut, željan da je zagrlim, utješim, milujem! Da na koljena padnem, lice zaronim u njezinu meku i golu trbušinu, sklopim oči i sve zaboravim! Stani! Budi oprezan, Rico! Još uvijek si „superioran“, ne-moj postati „inferioran“. Rekoh grubo:

— Dȁ, više nisi ono što si bila pred deset godina, to je, na žalost, nedvojbeno.

— Uh, uh, eto, vidiš, ne sviđam ti se više, a ti govoriš da ćeš se vratiti kad film bude gotov, ali se nećeš vratiti. Ubit ću se, kunem ti se životom Cesarinovim, ubit ću se.

— Jadni Cesarino. — Uh, uh. Ti mi ne vjeruješ, a ipak ćeš me jednoga da-

na naći mrtvu. Postoji ipak neka providnost koja vodi brigu o desub-

limiranima! Odjednom se začulo neko cvrčanje, kao kad voda prekipi i razlije se po ognju. Jak miris pokipjele kave rasprostro se zrakom. Bio sam zadovoljan što me ovaj slučaj zaustavio na klizavoj padini samilosti, pa sam stao grditi:

— Glupačo! Umjesto što cmizdriš i govoriš gluposti, bi-lo bi bolje da si pripazila na kavu; eto, ode moja kava!

— Spremit ću ti drugu. — Ne treba. Radije dođi sa mnom. Hoću da znaš, jed-

nom zauvijek, kako sumnjivo Cesarinovo očinstvo, do ko-jega mi, uzgred rečeno, nije naročito stalo, nije razlog što sam otišao od kuće. Srećom, razlog je kudikamo ozbiljniji. Dođi.

36

— Kamo me vodiš? — Dođi. Idemo u radnu sobu. — Zašto u radnu sobu? — Dođi i vidjet ćeš. Ustala je i ja sam je poveo iz kuhinje držeći je za ruku.

Došli smo do vrata radne sobe, pokušavao sam ih otvoriti, ali su bila zaključana.

— Zašto su zaključana? — Zato da nitko ne dira tvoje papire. To je rekla pa iz džepa kućne haljine izvukla svežnjić

ključeva i otvorila vrata: — Tvoja je radna soba svetinja za me, pogledaj, sve je

onako kako je bilo onda kada si otišao. Baš sve. Poput svih desublimiranih i Fausta je opterećena mitom

kulture. Štoviše, mitom „moje“ kulture. A jadnica nije svje-sna da baš „moja“ kultura određuje moju desublimaciju. Dȁ, jer postoji kultura sublimiranih i kultura desublimira-nih. Moja pripada drugoj kategoriji.

Fausta je otvorila vrata i mi smo ušli. U sobi potpun mrak. U mraku je prišla prozoru i stala dizati žaluzine. U sobu je prodrla svjetlost. Fausta je ipak imala pravo: sve je ostalo isto onako kako je bilo onoga dana kada sam otišao. Kao da si ušao u radnu sobu nekoga pisca koji je odavno umro, pa mu je stan pretvoren u muzej koga ljudi s pošto-vanjem posjećuju držeći šešir u ruci. Ipak s jednom razli-kom: pisci kojih je stan pretvoren u muzej ponajviše su pravi, autentični pisci; ili su bili za života sublimirani uzori pa su radne sobe vjerno zrcalo njihove sublimacije. Ja sam, naprotiv, primjer desublimiranog stvora, pa je i moja radna soba muzej osrednjosti, ograničenosti, samoukosti, mlakosti volje, polovičnosti, diletantizma.

37

Svijest o tome bijaše toliko jaka da sam se za trenutak stao ogledati oko sebe u nadi da će me knjige na policama, kojima je bila ispunjena čitava soba od poda do stropa, de-mantirati. No, nije bilo tako! Ono što sam već znao, bilo je nedvojbeno potvrđeno. Knjige na policama postale su zrcalo lažne kulture desublimiranog čovjeka, one kulture kojoj se Fausta toliko divila jer je bila više desublimirana od mene. Ipak te police govore, čak i suviše glasno. Evo njihove poru-ke: „Tu smo. Na najnižim policama stoje nagomilane i pore-dane knjige snimanja, svjedoci dugogodišnjih bijednih usluga industrijskoj kulturi. Iznad ovih polica poredane su knjige kojima si se posredno i neposredno koristio pri pisanju tvojih knjiga snimanja. Posredno: knjige različite vrijednosti koje si, prema zahtjevima tržišta i proračunima proizvodnje, morao pretvarati u scenarije. Neposredno: sve druge knjige koje si morao pročitati da obogatiš svoj takozvani kulturni prtljag, a koje si, zapravo, pročitao zato da u očima prigodnog produ-centa „ispadneš važniji“, budući da ti je taj kulturni prtljag poslužio samo zato da pišeš scenarije. Navodim kao primjer, osim najčitanijeg romana koji ti je zaista poslužio za pisanje scenarija, djela Proustova koja su ti zapravo poslužila samo zato da možeš jednom svom filmskom suradniku reći: „Imaš li u vidu Prousta? Dobro, onda ćeš odmah shvatiti ako ti ka-žem da u odnosu između Marija i Giovanne moramo pomalo obnoviti odnos između Swanna i Odette.“ Ili još jedan prim-jer: romani Kafkini koje si sa zanosom čitao, ali koje si, u sličnim prilikama, iskoristio s opaskama poput ove: „Policij-ske kancelarije moraju biti kafkijanske.“ Dȁ, ti si obrazovan čovjek, možda najobrazovaniji među postojećim scenaristima; ali to ti obrazovanje služi samo zato da se Prottiju, producentu za koga sada radiš, može reći kada se nađeš na njegovu „dvo-ru”: „To je jedna od onih kulturnih dvoumica koje može ob-jasniti samo Rico, koji je pročitao gotovo sve knjige“. Uosta-

38

lom, to nije tvoja krivica. To je „njegova“ krivica. Dȁ, on je kriv što nisi nikada mogao dostići kulturu sublimiranih, koja služi samo tome da stvara drugu kulturu, to jest moć. Kao desublimiran, postupio si poput svih desublimiranih: prihvatio ono što ti je trebalo za pisanje tvojih scenarija, a odbacio sve ono što bi ti moglo osigurati moć. Tako si, nakon svega što si pročitao, ostao, u osnovi, neobrazovan i još k tome na poni-žavajući način, koji odgovara desublimiranima: sa držanjem, umišljenošću, iluzijom da si obrazovan.

Tako je poruka mojih knjiga nesmiljena ali istinita. Zna-ci zlovolje i nezadovoljstva sigurno su se očitovali na mo-me licu, jer je Fausta sa strepnjom zapitala:

— Što ti je? Da štogod nije u redu u tvojoj radnoj sobi? — Prišao sam sigurnim korakom polici i uzeo enciklo-

pediju psihoanalize. Prelistavajući enciklopediju rekoh Fausti:

— Želiš li znati zašto sam otišao od kuće? Pogledala me je zbunjeno, u nedoumici. Otvorio sam

enciklopediju i zadržao se na pojmu sublimacija pažljivo čitajući: „Sublimacija. Po Freudu proces kojim se objašnja-vaju određene ljudske djelatnosti, koje samo prividno nema-ju nikakve veze sa seksualnošću, ali koje pokreće snaga seksualnog poriva Kao sublimiranu djelatnost Freud spomi-nje osobito umjetničku i znanstvenu djelatnost.“

Zaustavio sam se na ovim posljednjim riječima i pono-vio naglašavajući svaku riječ: „Umjetnička i znanstvena djelatnost“.

Zastao sam jedan trenutak, a zatim nastavio: „Poriv je u onoj mjeri sublimiran u kojoj je usmjeren prema novom cilju i prema stvarima koje su od društvene vrijednosti.“

Završio sam. Zatvorio sam enciklopediju, stavio je na njezino mjesto Zatim sam upitao Faustu:

39

— Je li ti sada jasno zašto želim biti sâm kako bih se sabrao i svojim životom ovladao?

— Ne, nije. Najednom sam izgubio strpljenje pred tolikom tupošću.

Poviknuo sam: — Zato što sam desublimiran dok sam s tobom i dok vr-

šimo obljubu jedanput ili dvaput na dan. Je li ti jasno? De-sublimiran, to jest jadan, plitkouman, nesretan, izrabljen, otuđen, čovjek kojemu je ud velik i snažan, ali slaba i plitka pamet. Eto zašto! Ja sam desublimiran, od one vrste ljudi koji se dodaju raznim Prottijima samo da budu u miru. De-sublimiran, to jest dobar građanin, dobar muž, dobar otac. Unatoč tome što je otuđen, rogonja i roditelj tuđeg sina. Desublimiran! Životinja koje se suprotstavljanje svijetu rasplinjuje zbog njezina niskog poriva, koji je čini praznom i povodljivom. Čovjek-životinja, kaliban, kojega se seksu-alni poriv usmjeruje samo prema ovome ovdje.

Obuzet srdžbom i pohotom, odvezao sam pojas na Faus-tinoj kućnoj haljini, otkrio joj trbušinu i rukom zahvatio guste i bujne stidne dlake ispod trbuha. Stao sam vikati:

— Je li ti sada jasno ili treba još objašnjavati? — Joj, boli me. Jasno mi je samo to da tvoj Freud ne že-

li obljube. Nije mi do obljube. Želim samo da me voliš, da se vratiš i živiš sa mnom i Ccsarinom. Joj, pusti me, boli.

— Je li ti jasno, da ili ne? — Dȁ, znam samo da me boli, pusti me. Uostalom, ti

uvijek prvi želiš obljubu. Što se mene tiče, ja sam spremna da se toga odrečem. Ako želiš, zaklet ću ti se, evo, na Cesarina.

— Ne govorimo o Cesarinu. Reci mi samo je li ti jasno ili nije. I što ti je jasno.

40

— Jasno mi je da sada želiš obljubu. To mi je, eto, jas-no. Ne čupaj me tako, boli me. Hajde, dođi ovamo.

Nakon toga je postupila onako kako to uvijek čini: um-jesto da mene uhvati za ruku, dohvatila je „njega“, okrenula se i pošla prema vratima potežući me kao što se poteže magarac za ular.

Što da radim? Skupio sam svoju snagu, sazvao u sebi svoga svetoga zaštitnika, Sigmunda Freuda, i u trenutku kad smo ušli u spavaću sobu, rekoh:

— Hajde, izvršimo obljubu. Ali prije toga poigraj se krave.

Treba znati da je to jedna od mnogih, da ih tako nazo-vem, bračnih igara koje je „on“ izmislio unatoč mome upornom, odlučnom protivljenju.

Fausta je prosvjedovala: — Ne, to neću. Ostavimo to za drugi put. Sada izvršimo

normalnu obljubu. — Ili se poigraj krave ili ništa od svega. „On“ se uzobijestio i stao mi šaptati ne znajući da se

služim njegovom igrom koja ide ne u „njegov prilog“ nego „protiv njega“:

— Bravo, drži, drži se, ne popuštaj. Fausta je stala pitati: — A zašto? — Zato što to želim,što mi se sviđa, nema tu pitanja. — Ti mi se rugaš, a ja te budala slušam. Naposljetku se pomirila sa sudbinom i postupila kao do-

bra djevojka, popustljiva i poslušna, kakva je i bila ono nekoliko godina dok je za plaću posjećivala salon „Mariù-modȅ“. Popela se na krevet i postavila se četveronoške. Rukom je zadigla kućnu haljinu i otkrila ogromnu bijelu

41

stražnjicu koje se guzovi svojom nagom, čistom bjelinom činjahu još veći, širi, jači. Čitavo njeno tijelo, iako bujnih razmjera, gubilo se potpuno u ovoj golemosti oblih guzova, od kojih mi se u glavi vrtjelo kao što se vrti čovjeku koga hvata strah od velikog prostora pa se ne usuđuje prijeći preko prostrana i prazna trga. Kako su mi se činila bijedna i mršava njezina bedra koja u uspravnom stanju izgledaju, kao dva stupa! Kako opet kratke ruke na koje su se prsa naslanjala! Fausta je isturila glavu naprijed, kako to čine životinje, stala u me buljiti, rastvorila usta i otegnuto za-mukala:

— Muuu! — Još jače! — Muuuuu! — Još! Sabrala je svu svoju snagu i ovaj put zaista zamukala

poput krave mukanjem koje se na alpskim livadama miješa sa klepetanjem klepetuša. Iskoristio sam taj trenutak odsko-čio natrag. I dok je ona mukala otegnutim i prodornim gla-som, ja sam izišao iz sobe, brzo prišao vratima, otvorio ih i izjurio napolje. Kad sam bio na stepeništu, usporio sam korak. Osjećao sam gađenje i ojađenost. Obratih se „nje-mu“ koji je šutio, jer je, vjerojatno, bio odviše zbunjen da bi mogao govoriti:

— Evo, učinio sam još nešto na što sam bio prisiljen tvojom krivnjom. Nisam to učinio bilo kojoj drolji, nego svojoj ženi, majci moga djeteta, osobi koju najviše volim na svijetu, mojoj jadnoj Fausti.

42

IZVLAŠTEN!

Stigao je Maurizio. Nakon drugog, neizvjesnog očeki-vanja zazvonilo je zvonce; skočio sam sa stolice te pohitao da mu otvorim. Maurizio je sigurno i nehajno ušao ispred mene u hodnik kao čovjek kome je poznat moj stan. Zapra-vo je prvi put u stanu; dosada smo radili u jednoj sobi filmskog poduzeća. Malena rasta, ali dobro građen, u bije-lom platnenom odijelu, sa crnim cipelama i crnim naočala-ma, zlatokos, podšišan poput renesansnih paževa, išao je ispred mene polako, nemarno, s rukama u džepu, možda s izvjesnom primjesom ironičnog poštovanja. Ali zašto taj prezir? Prema kome? Očito prema meni koji sam već od početka u „inferiornom” položaju jer sam mu rekao pomalo uzbuđeno:

— Zakasnio si. Očekivao sam te u četiri sata, a sada je pet.

Odgovorio mi je rastreseno: — Imao sam posla. U međuvremenu je stao otvarati vrata u hodniku, zagle-

dati u sobe kao da se stan iznajmljuje, a on vjerojatni sta-nar. Zatim je primijetio:

— Tvoj je stan sasvim prazan. Bez namještaja.

43

Zadovoljan zbog ove primjedbe koja je pokazivala, ako ništa drugo, a ono bar radoznalost i zanimanje za stvari koje se mene tiču, iako sam bio svjestan da to zadovoljstvo znači moju manju vrijednost prema njemu, ja sam mu odgovorio:

— Prazan je i neću ga namještati. — A zašto? — Zato što ne želim namještaja. — A zašto ne želiš? Nastojao sam pokazati tvrdoglavo, netrpeljivo, neurotič-

no držanje: — Pokućstvo i ostali sitan namještaj, knjige. . . podsjeća-

ju me na ustanovu vlasništva koja mi je iskonski odvratna. Osim toga, namještaj mi ide na živce. Već u vlastitom stanu nisam mogao izdržati. Bilo je dana kada sam sve htio poba-cati kroz prozor. Zato sam odlučio da stan ostane bez nam-ještaja.

— Zašto to? Pa ovo nije tvoj dom? — Jest i nije. Moj je zato što u njemu stanujem. Nije

moj jer imam drugi dom, pravi, u kome žive moja žena i moj sin.

— Jesi li se razvjenčao? — Ne, samo imam drugi stan: Ali zato se svaki dan jav-

ljamo telefonom i uskoro ću se vratiti obitelji i živjeti s njome. Ušli smo, međutim, u radnu sobu. Sjeo sam za stolić na

kome je stajao pisaći stroj; ponudio sam Mauriziju naslo-njač, koji je sa stolicom na kojoj sjedim i stolićem bio sav namještaj u sobi. Maurizio je sjeo poprijeko, naslonio se leđima na jedan naslon za ruke, a preko drugog prebacio noge. Nadovezao je:

— U redu, ali mi nije jasno zašto si napustio ženu i sina i preselio se ovamo da živiš sasvim sâm.

44

— Nisam mogao raditi u svome domu od nekog vreme-na. Dijete cmizdri, žena ulazi i izlazi, telefon stalno zvoni. U dogovoru sa ženom preselio sam se ovamo. Potrebna mi je sabranost, razmišljanje, životna sigurnost i nov pogled na život.

Maurizio nije ništa odgovorio. To sam, zapravo, i očekivao. Pogledom se osvrtao po praznoj radnoj sobi; pažljivo je

razgledao bijelo okrečene zidove, kao da na njima traži mrlju koje nije bilo. Zatim je skinuo naočale i pogledao na prozor bez zavjesa kroz koji je odsjajivao beskraj plavog ljetnog neba. Polako je izvukao iz džepa paketić cigareta, izvadio jednu kroz uski otvor na jednoj strani stavio je u usta, vratio paketić u džep, upaljačem zapalio cigaretu, po-novo ga stavio u džep, duboko potegnuo dim, propustio ga kroz nos, izvadio cigaretu iz usta, držeći je medu prstima ruke bijele kao mlijeko, ali žućkaste od nikotina oko oblih i dobro njegovanih nokata. Obratio mi se riječima:

— Hoćemo li početi? Sinoć sam pročitao tvoj nacrt sa-držaja filma. Da porazgovaramo o tome?

Što mi je? Sigurno je mučna opsesija, od koje je nastao i ovaj neugodan san u kome mi se učinilo da je Fausta svo-jim runjavim pubesom sasvim zasjenila moju kameru za snimanje, prevagnula nad razboritošću. Odjednom sam uz-buđenim glasom rekao:

— Maurizio, prije nego otpočnemo razgovor o sadržaju, htio bih te nešto upitati.

Desublimiran! Tu nema pomoći! Možda i mazohist! Već sam od početka, bez ikakva vidljiva razloga, doveo sebe u podčinjen položaj prema onom mladiću koji je tek navršio dvadesetu godinu. Između mene i njega, osjećam, događa se pomalo ono isto što i u igri, takozvanoj kineskoj muri, koja se sastoji samo od tri elementa: papira, škara i kamena.

45

Škare prerežu papir, ali se lome o kamen. Papir obavija kamen, ali ga režu škare. Kamen lomi škare, ali je obavijen papirom. Prema Mauriziju ja sam u istom položaju kao škare prema kamenu, kao papir prema škarama, kao kamen prema papiru. To znači da je Maurizio uvijek, „superioran“, štogod rekao ili učinio, a ja uvijek „inferioran“. I dok sam se ja, nakon moga neopreznog uzbudljivog pitanja, nemirno meškoljio na stolici, Maurizio me uporno gledao, s jedva zamjetljivim prezirom, onako kako se gleda kakav kukac koji je učinio nešto što ne priliči kukcu, na primjer, progo-vorio. Najzad je polako izustio:

— Nešto si me htio zapitati? — Maurizio, moraš mi nešto obećati. — Obećati? — Maurizio, ovaj film kojega scenarij stvaramo zajed-

no, „moj“ je film. Film, tako reći, koji nosim u sebi već od rođenja. Maurizio, moraš mi obećati da ćeš me predložiti Prottiju za režisera toga filma.

Sada sam se konačno našao u „inferiornom“ položaju, više no ikada.

Maurizio, koji je, naravno, svjestan svoje „superiornos-ti”, primio je to mirno. Dugo me je gledao onom svojom napadnom radoznalošću koju pokazuje istraživač kukaca. Najzad je progovorio:

— Rico, dobro je što si već na početku pokrenuo pitanje režisera.

— Zašto? Stajao je u profilu, u svome omiljenom položaju, kao da

nije u mojoj radnoj sobi, u naslonjaču, nego na maloj slici kakvog renesansnog majstora, nježan paž, kose medene boje, ugaslih, krupnih svijetlosmeđih očiju, mliječne puti.

46

Rekao je: — Zato što je u ovom trenutku moj problem, kad se

dobro razmotri stvar, da li treba i dalje surađivati s tobom ili ne.

Propast! Poraz! Pometnja! Spašavaj se kako tko zna! Dok sam pokušavao ovladati situacijom nastojeći da budem miran i pribran, osjetio sam kako moje lice poprima izraz malodušnosti i preneraženosti. Promucao sam:

— Ne razumijem te. Što si htio reći? Zašto? Maurizio kao da je stao razmišljati. A onda je preko vo-

lje izjavio: — Zato što mi se tvoj sadržaj filma ne sviđa. Govorio sam uzrujano. Prije nekoliko trenutaka bio sam

sasvim blijed. Sada sam bio crven kao puran. Maurizio se ne uzrujava, ne da smesti. Ja sam desublimiran, a on subli-miran: u tome je čitava tragedija. Reče, kao da izvršava unaprijed određeni plan:

— Da se dogovorimo. Ti ćeš mi ispričati ukratko svoj scenarij onako kako bi ga ispričao Prottiju. Slažeš li se?

— Ali zašto? — Zato što će mi poslije tvoga pričanja biti lakše otkriti

razliku između tvoga scenarija i onoga što smo ga Flavija i ja napisali. Dopusti mi, međutim, da ti kao uvod pročitam odlomak iz „Kapitala“ koji je nadahnuo Flaviju i mene.

Izvadio je iz džepa komadić papira i stao polako čitati, kao da sriče: „Tamo je bila riječ o izvlaštenju narodnih masa od strane malog broja nasilnih prisvajača; a ovdje o izvlaštenju malog broja nasilnih prisvajača od strane narod-nih masa.“

— Tako glasi odlomak. Da li je, po tvome mišljenju, tvoj scenarij vjeran duhu ovog Marksovog odlomka?

47

— Mislim da jeste. — U redu. Ispričaj onda sadržaj scenarija. Rekavši to, bacio je na pod opušak, zgazio ga malom

nogom s pomalo izbočenim gležnjem, koji mi se učinio, ne znam zašto, možda zato što je bio izbočen, kao da je ženski. Zapalio je drugu cigaretu, primaknuvši ustima obje ruke, malene kao i noge, čudesno bijele, glatke, punačke. Poteg-nuo je dim, pa ga propustio u plavim kolutima kroz nježne, gotovo prozirne nosnice malog savršenog nosa, a odmah zatim i kroz rumena, lijepo prorezana usta. Zapitao sam ga uznemireno:

— Zašto ponavljati stvari koje su ti već poznate? — Poznam ih ja, ali ti ne, sudeći po tvome uvjerenju da

si usvojio smisao Marksovih riječi. Dok mi budeš pričao, sadržaj, možda će ti se učiniti da ga tek prvi put otkrivaš, da ga vidiš, tako reći, kao u ogledalu.

I tako sam popustio: Maurizio zapovijeda, a ja slušam. Izmučenim glasom počeh:

— Grupa mladića i djevojaka, studenata, politički opre-dijeljenih, odlučila je da uredi skrovište oružja za predstoje-ći revolucionarni pokret. Novac se mogao pribaviti na dva načina: zaradom ili krađom. Zaradom je bilo nemoguće: trebalo ga je ukrasti. Krađa opravdana višim političkim razlogom nije krađa. To je zakonito prisvajanje, ili točnije, prema Marksovim riječima, izvlaštenje, u ime naroda, onih koji su i sami izvlastili narod. Tko će biti izvlašten? Isabel-la, koja je pripadala toj grupi, označila je svoga oca: on je vrlo bogat, sakupljač slika. Treba mu ukrasti nekoliko njih, i to najvrednijih, i prodati ih u inozemstvu. I to odmah. Što su zamislili, to su i izveli. Sada je trebalo kradomice prodati dvije slike. Kako je grupa bila neiskusna, propao je posao. Trgovac umjetninama, komu su se mladići obratili, bio je

48

zapravo pustolov koji je nestao čim je dobio slike. Grupa se tada sastala i odlučila da trgovca pronađe i ubije. Kockom su odabrana dva člana grupe, i to: Isabella i voda grupe — Rodolfo. Njih dvoje su ušli u trag lopovu i krenuli za njim preko Francuske, Belgije i Holandije sve do Engleske. Pro-našli su ga u Walesu, u jednoj ladanjskoj kući. U posljed-njem trenutku nisu imali hrabrosti da ga ubiju. Tko zna što je bio razlog: samilost, groza od krvi, osjećaj suvišnosti, nezrelost? Nakon toga promašaja grupa se raspala. Mladići se vratili studiju. Isabella se vjenčala s Rodolfom, stvorili porodicu, rodilo im se dvoje djece, nastanili se u jednom provincijskom gradu, gdje je Rodolfo predavao filozofiju na univerzitetu. Isabella priča priču, ili točnije, njezin glas izvan okvira radnje. Udata i majka dvoje djece, živeći u sređenim prilikama sa mužem, mladim i cijenjenim univer-zitetskim nastavnikom, Isabella će ispričati događaj o pro-mašenom izvlaštenju s prizvukom izvjesne sjete u kojoj će zatreperiti osjećaj žala za prošlošću, punoj ako hoćemo, nerazboritih postupaka i grešaka, ali ipak plemenitoj, odva-žnoj i odgovornoj. Isabella, dakle, svojim glasom izvan okvira radnje, pričala bi priču? Priču o naivnoj mladeži, neiskusnoj ali spremnoj da žrtvuje i život za jednu ideju, za jednu stvar. Mladi ljudi iz grupe, s njihovim promašenim pokušajem o revolucionarnoj akciji, proživjeli su herojski trenutak a da toga i nisu bili svjesni. Trenutak koji se javlja samo jednom u životu i u kome izgaraju, kao i u prvoj lju-bavi, sve mladenačke iluzije.

Malo sam se pri kraju zanio u pričanju govoreći onako kako se govori producentima kad im se priča sadržaj filma koji bismo htjeli da prihvate. Praveći izvjestan ustupak pro-fesionalnom lirskom raspoloženju, ipak mi se nije činilo da sam se previše udaljio od zbilje mojih osjećaja. Dȁ, ja zaista mislim da će pobuna omladine jednoga dana biti ocijenjena

49

kao herojski trenutak jedne generacije, baš one Maurizijeve. Uvjeren sam da je mladost herojsko razdoblje čovjekovo i sasvim je svejedno da li se ovaj, tako reći, biološki heroi-zam predaje sav politici, kako to čini Maurizio i njegova grupa, ili umjetnosti i kulturi, kako je to bilo kod mene, u sada već odmakloj mojoj mladosti.

Dok sam mislio na to, gledao sam Maurizija, koji je opet, šuteći, gledao mene. Ta me šutnja zbunila pa sam užurbano dodao:

— Ti si mi preporučio da uzmem za uzor mladićima u filmu prijatelje iz tvoje grupe. Tako sam i učinio. Uzeo sam u obzir tvoje savjete. Isabella je Flavija. Rodolfo, to si ti. Otac Isabellin je otac Flavijin. Što se tiče trgovca slikama, lopova i probisvijeta, uzeo sam sebe kao uzor. I tako dalje.

Najzad je progovorio Maurizio. Njegovo lice paža, sjet-no i zagonetno, ostalo je sasvim bezizražajno:

— Posljednju rečenicu tvoje priče, herojski trenutak om-ladine, ispričao si i Prottiju, reci mi istinu kada si mu us-meno pričao sadržaj filma?

Istina je, ali kako je to pogodio. Odgovorio sam mu zbunjeno:

— Priznajem da su riječi bile namjerno izrečene da stvore snažan dojam. Ali s producentima, to i ti znaš, treba tako govoriti.

Maurizio je zapalio cigaretu, potegnuo dim i upitao me rastreseno:

— Ako me sjećanje ne vara, osim onog odlomka iz Marksova djela, što smo ga iskoristili za film, Flavija i ja uzeli smo i jednu epizodu iz Staljinova života. Da li bi ti bila neugodno da mi kažeš koju?

Strpljivo sam odgovorio:

50

— Kada je Staljin bio još nepoznati revolucionar gruzij-ski, u Tiflisu je s drugovima učestvovao u nasilnom izvlaš-tenju jedne banke.

— Kako je završio pothvat? — Uspješno. Staljin i drugovi domogoše se velike svote

novca. Da budemo točni: dvjesta pedeset tisuća rubalja. — Što su nakon toga učinili Staljin i njegovi drugovi? — Što su učinili? Zna se što su učinili: proveli revo-

luciju. — Čudnovato, prema tvome sadržaju, moglo bi se po-

misliti da se Staljin nakon nasilnog izvlaštenja banke povu-kao u privatan život i sav se predao, na primjer, trgovini kavkaskim ćilimima. I da mu je taj trenutak nasilnog izvlaš-tenja banke ostao u sjećanju obavijen sjetnom nostalgijom, kao uspomena na herojski trenutak njegove mladosti, kao priča koju treba pričati unucima pored ognjišta za zimskih večeri.

Avaj! Tu smo! Osjetio sam hladan i ironičan, nedvosmi-slen prizvuk njegova glasa, glasa sublimiranog čovjeka, koji je, popustivši uzde nesublimiranome, odjednom ovoga pod-sjetio tko je od dvojice gospodar a tko sluga.

Osjetivši se iznenada u „inferiornom“ položaju, pokušao sam se braniti:

— Izvlaštenje Staljinovo je uspjelo. Što se tiče onoga izvlaštenja revolucionarne grupe u našem filmu, tu ste ti i Flavija, već u sadržaju, odlučili da ono ne uspije.

— Misliš li da bi Staljin odustao od revolucionarne bor-be da mu pothvat nije uspio?

— Mislim da ne bi. — A zašto Staljin ne bi, a bi grupa u tvome filmu?

51

Pogledao sam ga začuđeno: Maurizio, taj beznačajni dečkić, tatin sin, anđeoskog lica, uspoređuje sebe sa gruzij-skim diktatorom! Odmah sam osjetio da nemam pravo što se čudim. Ne radi se ovdje o nekakvom uspoređivanju, nego o traženju pripadnosti istoj ljudskoj grupi, onoj subli-miranih ljudi. Staljin, naravno, pripada sublimiranima, ali i Maurizio, iako je mladić, tatin sin, buržuj. Rekoh obazrivo:

— Morao sam voditi računa o različitim sredstvima; his-torijskim, državnim, psihološkim. Naposljetku, Italija iz 1970. nije caristička Rusija krajem 19. stoljeća, a Rim nije Tiflis.

Maurizio je šutio. Ja sam postajao sve nervozniji. Ustao sam i prišao prozoru. Najzad, iza mene, odjeknu Maurizijev glas:

— Mislim da ću se ipak morati odreći tvoje suradnje. Naglo sam se okrenuo: — A zašto? — Zato što tvoja suradnja nije prikladna u ovakvom

filmu. — Koji je razlog tome? — Nisi kao mi. — Koji su to mi? — Mi iz grupe. — A što ste vi? — Mi smo revolucionari. Bio je to nov dokaz, ako je uopće bio potreban, moje in-

feriornosti desublimiranog čovjeka prema Mauriziju koji je bio potpuno sublimiran. Ja sebe ne bih mogao nazvati revo-lucionarom; pobunjenikom svakako, revolucionarom nika-ko: važna je nijansa. Ali ja ne bih bio desublimiran kad ne

52

bih, iznenadno zatečen, odmah primijenio ljestvicu vrijed-nosti sublimiranoga. Rekoh začuđeno i tvrdoglavo:

— Maurizio, i ja sam revolucionar. Očekivao sam da će Maurizio prasnuti u smijeh, ali nije.

Rekao je polako: — Ne, Rico, prije bih rekao da si nešto sasvim drugo od revolucionara.

— A što to? — Što je suprotno revolucionaru? Buržuj, zar ne? Evo me ponovo „inferiorna“, zahvaljujući toj jednoj ri-

ječi „buržuj“, koju nisam imao smjelosti da prvi izgovorim. Što mi je činiti? Zanijekati da sam buržuj, to je osobina

desublimiranog; pohvaliti se da jesam (što bi bilo suprotno prijašnjoj mojoj tvrdnji da sam revolucionar), također je osobina desublimiranoga. Zapravo bih morao tu riječcu uhvatiti hvataljkama inteligencije i rastvoriti je u kiselini oštre, smirene kritike. Prevladala je ipak moja glupa silovi-tost. Kao bik, srnuo sam pognute glave na crvenu tkaninu koju mi je pod nos podmetnuo Maurizio:

— Ja nisam buržuj. Tada je između nas nastala ovakva smiješna prepirka: — Dȁ, Rico, ti si buržuj. — Ja nisam buržuj. Malo je stvari u koje sam tako sigu-

ran kao u to da nisam buržuj. — A ipak jesi. — Ne, Maurizio, kunem ti se da nisam. — Rico, zašto ti toliko smeta što te netko smatra za bur-

žuja? — Smeta mi kao što mi smeta svaka tvrdnja suprotna

istini. — Sama činjenica što ti smeta dokazuje da jesi.

53

— Zašto? — Zato što buržuj ne podnosi da ga označuju buržujem. — Može biti. Ali ja se ne „osjećam“ buržujem. Zašto

bih morao reći nešto što je suprotno onome što osjećam? — U redu, reci mi onda što si. — Intelektualac. Još jednom, tko zna zašto, očekivao sam da će Maurizio

udariti u grohotan smijeh. Ali ne. I ovaj se put Maurizio nije nasmijao. Pripadao je ravnodušnoj generaciji koja ne daje važnosti idejama, nego njihovoj sposobnosti da dovede onoga koji ih zastupa u „superioran“ položaj, a onoga koji im se suprotstavlja u „inferioran“. Rekao je vedrim glasom:

— Intelektualac? Točno. Dakle, buržuj. — Intelektualac nije buržuj. — Intelektualac je buržuj. — Ne, nije. — Jest, Rico. — Ako je točno da je intelektualac buržuj, onda si ti

pogotovo buržuj: kao osoba buržujskog podrijetla i kao intelektualac.

Tako sam bio zadovoljan tim svojim ispadom da sam se sav našepirio poput purana i za trenutak ostao iznenađen kao da se sâm čudim vlastitoj hrabrosti. Sve se to u tren rasplinulo jer je Maurizio odgovorio mirno, s prizvukom neke čudne, gotovo sramežljive, čak pomalo nebrižne sigurnosti:

— Dȁ, točno je, podrijetlo mi je buržujsko, i pravo go-voreći, mogao bih se smatrati i intelektualcem. Ali nisam buržuj i nisam intelektualac jer sam revolucionar.

— Molit ću lijepo, zašto revolucionar? Da li zato što si stvorio takozvanu grupu s tvojim univerzitetskim drugovi-ma, pa se sastaješ s njima da raspravljaš o politici?

54

Moj je glas neskladan, oštar. Pao sam u blato i sada po-kušavam da se izvučem potežući samoga sebe za kosu. Maurizio je odgovorio:

— Ne, revolucionar je naprosto čovjek koji se mogao preobraziti.

— A u što? — U revolucionara. — Zar ste se ti i pripadnici tvoje grupe mogli preobraziti? — Dȁ. Koliko bih toga htio reći! Na primjer, da se sublimiran

čovjek ne preobražava i nema potrebe da se preobražava: jednostavno prelazi iz jednog stanja sublimacije u drugo. Dȁ, svakako, riječ „preobrazba“ znači isto što riječ „bur-žuj”: oružje na raspolaganju onoga koji je spremniji da ga upotrijebi. Koliko toga! Ali sve to, ma koliko bilo inteligen-tno, ipak pripada desublimiranome. Uostalom, poznato je da inteligencija i desublimacija idu pod ruku. Tako sam na kraju rekao baš ono što nisam smio reći:

— Tko ti kaže da se i ja ne bih mogao preobraziti u re-volucionara?

— To mi kaže tvoj sadržaj scenarija. — Nije mi jasno, zašto moj sadržaj? — Tvoj kontrarevolucionarni sadržaj. — U čemu je kontrarevolucionaran? — U svemu. — Što, svemu? Nije dovoljno tvrditi nešto, treba to i

dokazati. — Pa eto, činjenica što Rodolfo i Isabella odustaju od

ubojstva avanturiste.

55

— Ali i u vašem prijedlogu sadržaja, tvome i Flavijinu, Rodolfo i Isabella odustaju od ubojstva avanturiste.

— Dȁ, ali ne iz samilosti, nezrelosti, groze od krvi itd. itd., kao u tvome sadržaju.

— Nego zbog čega? — Zbog taktičkih, to jest političkih razloga. — Zašto? Zar Rodolfo i Isabella ne bi mogli osjećati

samilost? — Ne, ne bi mogli. — A zašto ne bi? — Zato što nije osobina revolucionara da osjećaju sami-

lost prema izdajniku, a još manje da postupaju ili, točnije, ne postupaju iz samilosti. Znaš li što dokazuje ta samilost do koje toliko držiš?

— Što? — Da zapravo smatraš tu grupu u filmu i prema tome,

logično, i našu grupu koja ti je služila kao uzor, klubom tati-ne djece, hirovite i neopasne, koja se igraju revolucionara.

— Nije istina. — Istina je. — Ne, Maurizio, ja sam samo htio obilježiti na neki na-

čin situaciju vaše grupe. — A kakva bi, po tvome mišljenju, bila ta situacija? — Pa takva u kojoj netko tko je imao ozbiljnu nakanu

da izvrši. . . izvlaštenje, eksproprijaciju, nije još izvršio. Ponovo sam se našepirio. Baš sam umješan, sjajan,

izvrstan! Ali se i ovaj put Maurizio nije dao zbuniti, nego je ostao „superioran“ odgovorivši mirno:

56

— Istina je, još nismo izvršili eksproprijaciju. Ali to nije ni važno. Ti si svejedno morao pogoditi pravo obilježje naše grupe.

— A kakvo bi moralo biti, prema tvome mišljenju, pra-vo obilježje vaše grupe?

— Pravo obilježje naše grupe ima više sličnosti s obilje-žjem grupe tehničara nego grupe tatinih sinova. Što rade tehničari? Udružuju se da stvore i ostvare jedan projekt. Projekt ne uspijeva, kako je to u sadržaju našeg filma. Ništa za to. Uspjet će idući put. Grupa se, međutim, ne raspada, ne odriče se svoga zadatka, ne povlači se u privatan život. Naprotiv, nastoji otkriti grešku zbog koje je projekt propao. U mome i Flavijinu sadržaju događaj priča jedan glas izvan radnje, kao i u tvome; ali to nipošto nije nostalgičan glas Isabellin, koja na završnom sastanku grupe čita svoj izvješ-taj o neuspjehu eksproprijacije. Po našoj zamisli, čitanje izvještaja, hladno, bestrasno, razložno, poslužilo bi kao komentar filmu. To je sasvim nešto drugo nego sjećanje na herojski trenutak mladosti!

Čudnovato! Istina o Mauriziovoj grupi nedvojbeno je na mojoj strani. Maurizio, u dobroj ili zloj namjeri, tvrdi stvari suprotne istini. A ipak, kao i uvijek, on je „superioran“, a ja, sa svom svojom istinom, bespomoćno „inferioran“. Dot-le „inferioran“ da sam se odjednom osjetio pobijeđen i oko-sito rekao:

— Imaš pravo. U redu. Odbacit ću sadržaj scenarija i preraditi ga.

Kako se vara onaj koji se osjeća „inferiornim“. Uvijek se vara i nikada nema pravo. Odjednom je, iz neobjašnjivih razloga, Maurizio postao pomirljiv.

— Ne, ne treba odbaciti sadržaj. Dovoljno je da ga pop-raviš. Glas izvan radnje mora ipak biti Isabellin. Ali se Isa-

57

bella ne sjeća s tugom herojskog trenutka mladosti; ona glasno čita, i to čvrstim, hladnim glasom, izvještaj o neus-pjehu eksproprijacije. Što se tiče završnice, umjesto da Isa-bella živi u provinciji s djecom, kao žena Rodolfova, moraš je smjestiti u naše rimsko sjedište, ukrašeno zidnim slikama Marksa, Lenjina, Staljina, Maoa, Ho-Ši-Mina, a čitava gru-pa sluša izvještaj. Nakon izvještaja, grupa jednoglasno od-lučuje da što prije ostvari drugu eksproprijaciju, izbjegava-jući prijašnje greške.

Desublimiran i kukavica u isto vrijeme! Nisam mogao a da razdragano ne uzviknem:

— Znači da nakon svega ipak prihvaćaš moju suradnju? Potegnuo je dim, pogledao užareni vršak cigarete, šute-

ći, kao da razmišlja. Zatim je odgovorio: — Mislim da prihvaćam. Ali ima jedna poteškoća. — Koja to? — Upozorio sam grupu na tvoj sadržaj i kontrarevoluci-

onaran karakter priče. Ako ti baš moram reći istinu, oni su ljuti na tebe. Po njihovu mišljenju morao bih te zamijeniti.

— Što onda? — Mislim da bismo morali ovako postupiti: ja ću te

predstaviti grupi, ti ćeš se morati samokritički osvrnuti, govoriti o starom sadržaju i objasniti im kako namjeravaš obraditi novi. O tome će se raspravljati. Potom ćemo se moći slobodno prihvatiti posla.

Učinilo mi se da sam se jeftino izvukao. Imao sam uti-sak da je sve odjednom krenulo nabolje. Uzviknuo sam oduševljeno:

— Ja sam za kakvu god hoćeš samokritiku. Bit će mi neobično milo što ću se najzad susresti s tvojom grupom. O tome si mi mnogo govorio. Izazvao si u meni radoznalost.

58

Ali Maurizio još nije završio. Nadovezao je: — Prije rasprave, morat ćeš ih malo razmekšati. Već

sam ti rekao: ljuti su na te. Mogu li ti dati jedan savjet? — Savjet? Kako da ne. — Morat ćeš se što prije iskazati posebnim činom. — Kakvim to činom? — Davanjem priloga. Treba nam novaca za novo sjediš-

te. Mogao bi dati jednu svotu kao prilog samoj stvari. Oprez, Rico! Sublimirani ti postavlja stupicu. Ali ti si

već upao u nju. Kao prava desublimirana budala glavačke se bacaš u zamku:

— Kako da ne, to se razumije. Jedan prilog. Razumije se. A koliko?

— Recimo, jednu svotu ne manju od pet milijuna. Kao da nisam dobro čuo. Tako se, uostalom, kaže. Čuo

sam je, vrlo dobro, bio sam potpuno svjestan da je ta stupi-ca, mada sam je predosjećao, mnogo dublja no što sam mislio. Bio sam sasvim svjestan da je moja reakcija ista kao u čovjeka koji stvarno propada u bezdan što se iznenada rastvorio pod njegovim nogama. Stvaran bezdan. Misao me napustila, nikako da se zametne. Poduzela me jaka mrzlica, a zatim jaka toplina. Znoj mi orosio čelo, usta mi se začas osušila, ožeđala. Pogled mi se zamračio kao da je pomrčina nastala. Nije po srijedi škrtost, već nešto drugo i više: to je kao da mi je Maurizio predložio da odsiječem ruku. Na kraju se moja pamet ipak otrgla iz ukočenosti. Hladno me je naputila da je ta moja pretjerana reakcija, isključivo fi-zička, tipična za sve desublimirane u kome god vremenu i na kome god mjestu. Dȁ, netko pokušava prodrijeti u moju neolitičku spilju, u moju sojenicu; a ja, prethistorijska živo-tinja, užasnuto uzmičem, nasumce tražim kakvu kamenu sjekiru, hrastovu toljagu da odbijem, otjeram protivnika.

59

Međutim, sve je bilo jasno: blefirao sam, Maurizio je prozreo moj blef i sada moram platiti. Ali tko može blefirati osim desublimirane budale i neznalice koji ima tako velik ud da može posramiti jednog magarca, a pamet tako nezna-tnu da bi ga i kokoš mogla požaliti. Dȁ, daleki uzrok ovoga moga financijskog kraha, kao i uvijek, moja je urođena inferiornost prema Mauriziju i svim ostalima kao što je on. Tko je „superioran“ tome ne treba dokazivati da je pravi revolucionar. Tko je „inferioran“ mora platiti pet milijuna.

Mislio sam o tome dok sam bijesno hodao po sobi. Imao sam utisak da sam u nekom bunilu, i zaista sam postupao kao u bunilu, ne vodeći računa o onome što činim.

Rukom sam prelazio preko ćelave glave, uzdisao, pravio grimase, udarao nogom u koš za bacanje papira. Najzad sam uzviknuo:

— Pet milijuna! To je ogromna svota! — To je svota koju obično dobiva dobar scenarist za ob-

radu filma kakav je „Eksproprijacija“. — Dȁ, ima ih koji dobivaju pet milijuna, a i više. Ali ne

ja i nikako za film kakav je „Eksproprijacija“. — Osim toga, mislili smo da ti ne bi nikako pristao da za-

držiš novac i na filmu kome je sadržaj pobuna protiv društva. — Slažem se. Ali pet je milijuna ipak. . . pet milijuna. — Dakle, što da im kažem? Da ih nećeš dati? — Počekaj, do vraga, da razmislim. — Pa razmisli. Situacija je bila smiješna. Ja sam hodao po sobi kao izvan

sebe, a Maurizio je šuteći pušio, i kako bi potegnuo dim, tako bi se zagledao u zažaren vršak cigareta. Smiješnost je bila u tome što sam je razmišljao i odmjeravao za i protiv, a bio siguran da neću moći odbiti zahtjev. Nisam bogat; osim Faus-

60

te i djeteta morao sam pomagati i majci, kojoj, kao udovici državnog službenika, nije bila dovoljna mirovina. Mislio sam; ako odbijem, na neki ću način dokazati da sam sublimiran, to jest sposoban da se odvažno ponesem. Ako pak prihvatim, potvrdit ću još jednom svoju pasivnu i bojažljivu narav de-sublimiranoga. Pomislio sam da ću u svakom pogledu dobiti ako odbijem. A ipak... Odjednom glas Ricov, koji se osjećao „inferiornim“ i koga nije mogla razbuditi ni divlja razbukta-nost nagona za samoodržanje (ili točnije, upravo me je desub-limirana sila nagona za samoodržanjem natjerala da postupim desublimirano: Ništa nije tako desublimirano kao strah da izgledaš desublimirano), odjednom je taj odvratni glas inferi-ornog Rica blago izgovorio:

— U redu. Zamislit ću da je to izvrsno plaćeni scenarij, kako se to drugima plaća, a ne meni, pa ću dostaviti novac grupi.

Očekivao sam zahvalnost, stiskanje ruke, srdačnost. Već sam se pripremio na skroman, sramežljiv osmijeh.

Ali od svega ništa. Maurizio je jednostavno rekao: — Kada ćeš nam dostaviti tu svotu? Stupica za stupicom! Stupica drugoga stupnja! Rekoh: — Što je moguće prije! Htio bih napomenuti da je to vr-

lo velika svota, da novaca nemam ni u banci, ni kod kuće. Morat ću prodati obveznice.

Treća stupica nakon druge, zapravo nakon prve! Maurizio me upitao glasom u kome se osjećao prizvuk

ironije: — Zar imaš obveznica? Pocrvenio sam u licu i osjetio da sam se još jednom

uvalio u situaciju koja me dovela u „inferioran“ položaj. Promucao sam:

61

— Kupio sam dvije obveznice zato što daju. . . — Zna se, dobit. — Ne, htio sam reći da je glupo, kad imaš porodicu, dr-

žati novac u banci i trošiti. . . — Kapital. Točno. Kakve su to obveznice? Obveznice

za koje jamči država? — Dȁ, jedne jesu, a druge nisu. — Koliku dobit daju? — Maurizio, ti to znaš bolje od mene, pa zašto onda. . . — Kladim se da imaš industrijske vrijednosne papire. — Dȁ, imam nešto. — A zlata u šipkama, ili zlatnika? — Ne, ne, zlata nemam. — A dolara, švicarskih franaka? — Imam dolara. Svi su mi govorili da će lire biti deval-

virana pa sam kupio nešto dolara. Štoviše, imam jedan pri-jedlog: umjesto da prodajem obveznice, dat ću ti svotu u dolarima. Bit će to jednostavnije.

Četvrta stupica! Povezana s trećom, a ova s drugom, a druga s prvom!

— Dakle, imaš dosta dolara da u toj valuti platiš svoj doprinos. Moje poštovanje!

Rico, ti si smrvljen! Zdrobljen! Uništen! Poput žohara! Balegara! Ali ne zato što si zakonito uložio svoju teško zasluženu uštedu, nego zato što nisi izdržao pred Maurizi-jem, što si, kao i uvijek, odmah zapao u „inferioran“ polo-žaj. Maurizio je ustao i rekao:

— Da se nagodimo. Ti ćeš prodati svoje obveznice ili dolare i dat ćeš mi tu svotu, recimo, za jednu sedmicu, u

62

talijanskim lirama. U međuvremenu ću obavijestiti grupu i odlučit ćemo o danu sastanka radi samokritike i diskusije.

— Ali što ću raditi ove sedmice? Mogu li razrađivati svoj plan filma?

— Možeš. Ali prema zamisli koju smo danas utvrdili. Bili smo u hodniku. Maurizio je išao ispred mene bezbri-

žno, a ja trčkarao iza njega kao uplašeni psić. Odgovorio je: — Rico, što se tiče režije, ne mogu ti ništa obećati. To

ne zavisi od mene. — Hajde, hajde! Flavijin otac jedan je od financijera.

Flavija je tvoja zaručnica. — A kakve to veze ima? — To znači da me možeš predložiti za režisera. Niti je rekao dȁ, niti nȅ. Jasno: bio mi je „superioran“

pa je htio da ostanem „inferioran“. Otvorio je vrata jednom rukom, a drugom me — nevjerojatno! on, mladićak od dva-deset i tri godine — zvrcnuo po licu, mene, čovjeka od trideset i pet godina. Rekao mi je zaštitnički, velikodušno:

— Ti nastavi rad. Preporučujem se za dolare. Želim ti uspješan rad. Zdravo.

Vrata se zatvoriše. Pohitao sam u kupaonicu, snažno ot-vorio vrata, krenuo ravno prema zahodskoj školjci, raskop-čao žurno hlače, izvadio „ga“ hitro i stao mokriti raširenih nogu. Uzdržavao sam se sve dotada iz bojažljivosti koja me spopada svaki put kada sam s Maurizijem. Bistar, gotovo bijel, gust i snažan mlaz šiknuo je u porculansku školjku i svu je oblio prije nego što je istekao prema dnu gdje se počela praviti žućkasta pjena.

Topao i pomalo rezak miris mokraće zapahnuo mi nos-nice. Dok sam mokrio, držao sam „ga“ rukama zajedno s mošnjama. Rukama sam okušavao težinu, a pogledom

63

odmjeravao veličinu. Dȁ, onaj koji može rukama premjerati ovakvu kitu genitalija, taj nije bilo kakav čovjek, malovri-jedan, poput ostalih ljudi. Još manje promašen, mlake volje, moralni i intelektualni slabić. Držati u rukama tako krupna i teška muda i ud, to može čovjeka samo okrijepiti, ohrabriti, uliti mu pouzdanje. Kao da ga je to moje zadovoljstvo uz-budilo, „on“ se već našepirio, umislio, krvlju oblio i, mada je počivao na mojoj ruci, već je pokazivao znakove ukruće-nja. Glavica sa svojim kružnim ispupčenjem već je počela provirivati ispod kože, sa svojom lakom ulegninom iznad ispupčenja, svojom koničnom izbočinom iznad ulegnine. Kožica se na vrhu razmakla, malo rastvorila, ukazao se prorez koji je bio čudnovato nalik na sitno ružičasto oko praseta koje se tek oprasilo. Nema dvojbe, dobro sam opskrbljen, izvanredno obdaren, priroda je prema meni bila darežljiva, i ja se mogu bez lažne skromnosti pohvaliti da raspolažem spolnim organom iznimnim po veličini, osjetlji-vosti, spremnosti, potenciji, izdržljivosti. Dȁ, sve je to isti-na, prava pravcata istina. Pa ipak, pa ipak. . .

Stojim. Gledam „ga“. I odjednom me spopade nesuzdr-živ bijes:

— Pa ipak je Maurizio, taj bezvrijedni mladićak „supe-rioran“, a ja „inferioran“. Kako to? Je li, zločinče, kako to?

Na ovaj moj grubi napadaj „on“ je blago odgovorio, s lažnim čuđenjem:

— Kako to? Ni ja ne znam. Čini mi se da nema nikakve veze između mene i tvoga osjećaja inferiornosti prema Ma-uriziju.

Snažno sam ga stegnuo da ga upozorim kako se ne ša-lim. I onda sam se opet razgoropadio:

— Nije istina. Ja sam „inferioran“ zato što si. . . što si tako glupo obiman, bedasto raspoloživ, blesavo potentan.

64

— Što ti je? Da nisi poludio? — Budi miran, nisam poludio. Što mi je? To mi je da je

Maurizio sublimiran, a ja neizlječivo desublimiran. Krivnja za tu moju desublimaciju je na tvojoj strani, samo na tvojoj. Maurizijev spolni organ vjerojatno nije tako moćan kao ti, ali zato Maurizio ima više moći od mene. Nema što, ti si šampion, div, veličanstven spomenik; dȁ, mogao bih na tebi zaraditi svu silu novaca kad bih te izložio na kakvoj tezgi. Ali taj tvoj šampionat ja plaćam ponižavajućim, prezrivim, stalnim osjećajem manje vrijednosti. Svi su superiorniji od mene, ja sam inferiorniji od drugih: uzbudljiv sam, mlake volje, podložan bolećivim raspoloženjima, neuračunljiv, pasivan. Tko je tomu kriv? Tko je kriv, je li?

Ovaj put je šutio. To je njegov način, kukavički, prijet-voran, kojim se služi kad odgovara na optužbe zasnovane na istini. Prodrmao sam „ga“ i rekao „mu“:

— Hajde, govori, huljo, zašto ne govoriš? Govori, zlo-činče,brani se barem. Imaš li što reći u svoju obranu?

I dalje je šutio. Budući da sam „ga“ bijesno, ljutito, sna-žno prodrmao, kako se drmusa za ramena nekoga koji je počinio kakvo zlodjelo pa želimo da barem prizna, „on“ je umjesto odgovora ubrzao erekciju. To je njegov bestidan i nečastan način kojim, kako mi se čini, odbija moje optužbe.

Onako krupan kakav je već bio, ali još uvijek na dlanu moje ruke, nalik na kita nasukana na pustoj pješčanoj obali koji se grči u samrtnim trzajima, „on“ je neprimjetnim pos-tepenim trzajima postajao sve krupniji i polako se dizao, poput zračnog balona kad se oslobodi priveza i lebdi prije nego što zaplovi, a onda opet pada, pa se ponovo diže.

Pustio sam ruku koja ga je podržavala; ali „on“ ovoga puta nije pao. Snažan i krupan poput malog hrasta, s nabre-klim žilama poput žila biljka puzavica koje su se za zid

65

prikliještile, sa glavićem koji se napola izvukao, sjajno glatkim i ljubičastim, „on“ je stajao uspravno, vrškom ok-renut prema gore, glupo i pohotno, gotovo u razini pupka.

Ne dirajući ga, pustivši ga da trepti u zraku i da od sva-kog treptaja izvuče još veću snagu, okrenuo sam se i dugo ogledao u uskom ogledalu koje je stajalo na dnu kupaonice. U polutami ugledao sam čudnu i izobličenu pojavu Silena s pompejske vaze: ćelava glava, drzak izraz lica, izbočene grudi, kratke noge i dolje, ispod trbuha, „on“, sasvim stran, čak i drukčije boje, kao da je došao iz nepoznatih strana, sa dva krilašca, pričvršćen za moje slabine od nekog boga podrugljivca. Srdito sam navaljivao:

— Bitango, huljo, hoćeš li odgovoriti ili nećeš? Ne, nije odgovorio, ukopistio se u svoju nabreklu, krvo-

tvornu šutnju. Lako treperi i u tom svome lebdećem trepe-renju skuplja svu svoju snagu. Bijesno sam ga i sječimice rukom udario, udarcem karatea:

— Odgovori, huljo. Od udarca se najprije povio pa uspravio. Zašutio je, ka-

ko se činilo, još više krvi navrnuo u glavić, koji se sada, polako i nezadrživo, sasvim izvukao iz svoje kožne navlake kao mlad, svjež kesten iz svoje ljuske. Napadao sam i dalje:

— Znaš li ti koliko me stojiš? Pet milijuna. Dȁ, poradi tebe, poradi nezadržljiva osjećaja manje vrijednosti, što ga u meni izaziva tvoja napasna prisutnost, primoran sam da isplatim pet milijuna.

Uporno je šutio. Udario sam ga rukom nekoliko puta, i to uvijek sječimice:

— Zašto ne odgovaraš? Zar ne razumiješ da Maurizio ne bi od mene tražio pet milijuna kao dokaz moga revoluci-onarnog zalaganja da je „osjetio“ kako nisam jedan od obi-čnih desublimiranih, da je osjetio kako ozbiljno govorim.

66

Dovoljno hi mu bilo „osjetiti“ da ja zaista ozbiljno govo-rim, kao pravi sublimiran čovjek, sličan njemu. Dopuštajući da je zahtjev od pet milijuna bio neizbježiv, opet si ti kriv što mu nisam čisto i bistro odbio zahtjev. Ti si kriv, razumi-ješ li? Jedan desublimirani ne može odbiti sublimiranoga. To je isto kao kad bi glineni lonac odrečno odgovorio želje-znom loncu. Dȁ, baš tako, ti si kriv što sam ja krhki, nezna-tni, obični glineni lonac.

Sve sam mu to izrekao, a kako je „on“ nastavio bezočno šutjeti, ja sam ga odjednom, razgoropadivši se, stao šamara-ti. Dȁ, šamarati, kako se šamara bestidna hulja koja tvrdog-lavo i ustrajno šuti nakon opravdanih optužbi. Stao sam mu, dakle, smišljeno i žestoko lijepiti šamare, najprije zdesna pa s lijeva, pa još jednom vičući mu:

— Govori, progovori već jednom, nitkove. Udaran šamarima s jedne i druge strane, „on“ se počeo

jako kolebati postavši tamnocrven, ljubičast. Nastavio sam „ga“ šamarati istom snagom; ali je sada u mojoj svijesti sinula neugodna pomisao da bi „on“, onakav kakav je, to jest mazohist, mogao osjetiti užitak u tim uvredama i udar-cima. Još nekoliko uvreda kao „huljo, huljo, huljo“, izreče-nih blažim i nesigurnim glasom, te šamara, ne tako oštrih i točno određenih, osjetio sam kako mi „on“ odgovara. Bio je to jedan od onih njegovih odgovora; neiskren, izdajnički, kakav sam i očekivao. Ukratko, odjednom sam osjetio kako „on“, umjesto odgovora, izbacuje sjeme, tako reći, meni pod nosom, protiv moje volje i unatoč svim našim pogod-bama. Bijesan, očajan i ljut, zgrabio sam ga, stisnuo, presa-vio, stao ga zavrtati u nadi da ću zadržati i vratiti dragocje-no sjeme. Htio sam vratiti sjeme tamo odakle je i došlo, da se ponovo upije i poteče u svoje prirodno izvorište. Nikada nisam osjetio kao u ovom trenutku, u kome se „on“ pod-muklo, prijetvorno poslužio mojom vlastitom žestinom da

67

mi se naruga i da se iskali na meni, nikada nisam, velim, osjetio koliko je dragocjeno sjeme i kako je pravo svetogrđe (svetogrđe koje neki desublimirani čine, o užasa!, i tri puta na dan) prosipati ga samo zato da čovjek sebi priušti jedan trenutak kratkotrajne i ništetne slasti. Nikada to nisam osje-tio s takvom bistrinom duha kao sada kada se „on“ spremao da izbacuje taj dragocjeni element, kao da je pljuvačka ili koja druga beznačajna žljezdana izlučina, na popločani pod kupaonice. Stisnuo sam ga, pokušao ga svinuti, usukati; savio sam se i ja pokušavajući uzalud da spriječim prosipa-nje sjemena, stežući trbušne mišiće i prigibajući se. Okre-nuo sam se oko sebe i pri tome udario o umivaonik i tada, baš u tom trenutku, „on“ je među mojim rukama prsnuo kao boca pjenušava vina kad je odčepimo. Najprije kratak trzaj, pa malo sjemena na vršku glavića, ne više od kakve kaplje, a onda kada sam se ponadao da ću se izvući s ovako skromnim objavljenjem, odjednom se sjeme razlio po mojoj ruci, prelilo preko prstiju kojima sam pokušavao začepiti i zadušiti moga podmuklog protivnika. U neizrecivu očaju, skliznuh na zemlju i stiskajući ga stalno s bezumnom mrž-njom, nastojao sam da se otkotrljam preko poda kao pada-vičar koji se trza u grčevima, sve do udubljenja za tuš. Tu sam se skupio, presavijen, podigao ruku, ulijepljenu, zama-zanu, da odvrnem ručicu, a onda se srušio, sav slomljen, na pločice. Osjetio sam kako cijede prve rijetke i tople kaplje. Očekivao sam zatvorenih očiju hladan, pročišćavajući mlaz. Čekanje je bilo uzaludno. Tuš je očevidno bio pokvaren, ili je, što je bilo vjerojatnije, nedostajalo vode u rezervoarima. Svejedno sam ostao na mjestu sklopljenih očiju. „Njegovo“ izdajstvo izazvalo je u meni osjećaj mržnje, a njegova pob-jeda, utaman izvojštena, osjećaj nemoći. Pomislio sam kako se u mom sjemenu, koje mi se prije nekoliko trenutaka razlilo po ruci, možda nalazila stvaralačka snaga, genijalna,

68

koja bi moj film, čim bi se prihvatio posla, dovela do vr-hunca uspjeha, izbacivši ga kao kamen iz nepogrešive prać-ke sublimacije.

Tko zna, možda se u ovom istom trenutku, ta genijalna stvaralačka zamisao istopila, isušila, zamrla, pretvorila u gadljivu filmsku vrpcu u koju se zapliću, za koju se lijepe dlake pubesa i bedara. Misleći na sve to, u isto sam vrijeme mislio kako sam smiješan što tako očajavam poradi onanije (jer mi se baš to, i protiv moje volje, dogodilo). Najzad sam ustao, pošao u kuhinju, odvrnuo sve slavine i utvrdivši da vode nema, oprao se mineralnom vodom. Naravno, bestid-nik je šutio pošto me je uništio.

Kasnije sam legao da spavam i odspavao sve do večeri.

69

OBMANUT!

Pošao sam u banku da podignem pet milijuna koje je „njegovom“ krivnjom Maurizio izvukao od mene ucjenju-jući me politički. Pošao sam u vrijeme kad se banka otvara. Bijaše divan ljetni dan. Nebo vedro, suncem obasjano. Vje-tar smorac promahivao ulice, a zavjese na još zatvorenim trgovinama drhtale na vjetru. Unatoč neprilici sa pet miliju-na osjećao sam se veseo i lak. Rekoh „mu“:

— Vidiš li kako je divan dan. Priroda ne mari za klasne borbe i revoluciju. Dan je krasan i za revolucionare i za kontrarevolucionare. Pomisli kako bi bilo lijepo da ostavi-mo sve, Maurizija, pet milijuna, film sublimaciju i desubli-maciju, pa da se bezbrižno prošećemo uživajući slobodno u osjećaju što smo živi.

Ohrabren možda mojim povjerljivim i prijateljskim raz-govorom, „on“ se odmah otkrio:

— Hajde, dȁ, prošećimo se. Ne mislimo na politiku, na film. Uhvatimo kakvu stranu turistkinju, onu onamo, na primjer, koja sama ide prema Piazza del Popolo. Sjećaš li se prošle godine? Prišli smo jednoj Njemici koja nije bila baš mlada, ali je zato bila vatrena. Kako se ono zvala? Trude. Bila je opsjednuta orgijama starih Rimljana, slatkim živo-tom modernih Rimljana. Zadovoljili smo je. Pošli smo u

70

prirodu, u jedan klanac blizu Ronciglionea, odabrali jedan prirodni kutak, daleko od radoznalih pogleda, i tamo orga-nizirali — kako si ga ono nazvao? — happening pogansko-ga tipa. Ti si bio gol kao crv, sav dlakav, smiješan, s tvo-jom veličanstvenom glavom rimskog imperatora iz deka-dentnog perioda, s tvojom ćelom okrunjenom vijencem divljeg cvijeća. Ja sam bio na vrhuncu svoga rasta, u punoj formi, s vijencem krasnog poljskog cvijeća što mi je visio, tako reći, o vratu. A Njemica, s grudnjakom i zagasitobije-lim pamučnim gaćicama, bijela joj nordijska koža sva crve-na, oprljana suncem, snimala neprestance sad mene sad tebe, a ti onako bosonog stao plesati po travi, i ja s tobom, na svoj način, dok se Njemica smijala nazivajući te, kako te ono nazivala?

— Bog Pȃn. — Dȁ, bog Pȃn. Zatim smo potrčali za Njemicom, ti i

ja, ona je bježala između grmova kupine, ili točnije, pravila se da bježi, a zapravo je tražila pogodno mjesto gdje bi se zaustavila i legla na zemlju. Našla ga je pod jednim stab-lom, medu gustom travom, gdje su već bili parovi, jer je trava bila sva polegla, zgnječena, čak smo pronašli i jedan rabljeni prezervativ; mjesto se činilo kao pravi, već prip-remljeni krevet. Njemica je snažno vrisnula, bacila se na zemlju i ostala ležeći, nepomična, raširenih nogu, zakrivši oči jednom rukom, iščekujući mene. Divnog li dana! Kako sam ga ugodno proveo! Pri povratku sam bio sav klonuo, izmoren, ali sretan, dȁ, baš sretan!

Hladno sam mu uzvratio: — Eto kakav si. Rekao sam da je divan dan, a ti si to

odmah iskoristio i predložio mi prosječnu avanturu s jed-nom ocvalom, vremešnom turistkinjom. Hoćeš li se već jednom uvjeriti da se nešto, dapače „sve“ u meni promijeni-

71

lo, pa tako i odnosi između mene i tebe? Neću nikakvih turistkinja. Podignimo sada novac, vratimo se kući i odmah prionimo na posao.

Odgovorio mi je trpko: — Hoćeš reći da podižeš novac, vraćaš se kući i prihva-

ćaš se posla. — Eto, kada ti to odgovara, upotrebljavaš množinu, a

kada ti ne odgovara, onda se vraćaš jednini. — Oprosti, ali što se mene tiču tvoji politički hirovi i

umjetničke ambicije? — Zaista, što se tebe tiču? Ovo je ipak naša drama. Na

žalost, tebe se to ne tiče. Kad bi ti ispunjavao svoje obveze, ticalo bi ti se, i te kako.

— Kakve obveze? Nemam ja obveza. — Imaš tu obvezu da ne prisvajaš u svoju isključivu ko-

rist svojinu libidinozne energije, koje si, na nesreću, jedan od dvojice korisnika.

— Tko je drugi korisnik? — Ja. — Tu smo, dakle: riječ je o sublimaciji. — Točno. Odbijajući da se podvrgneš procesu sublima-

cije, otkrivaš svoju antisocijalnu narav. — Antisocijalnu? Što je to? — Suprotno od socijalnog. — Socijalno, antisocijalno: za me su to riječi bez ikakva

smisla. — A ipak, poradi tih besmislenih riječi, ljudi su čak

spremni da ginu. — Dȁ, baš se tome čudim. Da ljudi više vole ono čega

nema, što ne opstoji, od onoga što jest, što opstoji.

72

— Ono što jest, što opstoji, da nisi slučajno ti? — Tako nekako. U tom ugodnom razgovoru prešao sam centar grada,

parkirao auto na jednom malom trgu i krenuo pješice prema banci. Bila je to zgradurina u štukogipsu, kićena, s proče-ljem punim niša, zidnih vijenaca i kipova. Prošao sam kroz velika vrata između dva korintska stupa, ušao u zgradu između mramornih zidova, pa u predsoblje sa četvorma vratima od kristalnog stakla, a odatle preko širokog stubišta u podzemne prostorije, gdje su u jednoj dvorani stajale sigurnosne škrinjice. Silazio sam polako, naslanjajući se rukom na hladno i glatko mramorno priručje. Imao sam osjećaj da silazim u crkvenu kriptu, ne samo zato što se dvorana nalazila pod zemljom. U stvari, banka je hram posvećen bogu koji nije moj. Bogu onih protiv kojih bih se morao boriti kao revolucionar. A kad tamo, evo me ovdje pokunjena, mada s izrazom gordosti na licu, spremna da bacim zrno tamjana na oltar neprijateljskog boga.

Obuzeo me snažan osjećaj krivnje. Još se jednom poka-zalo da nije tome kriv „on“, već isključivo ja. Osjećao sam se smiješnim i neozbiljnim: s jedne strane dokazujem pred Maurizijem da sam buntovnik, revolucionar, a s druge ku-pujem vrijednosne papire, obveznice, dolare, stavljam na stranu novac, imam i sigurnosnu (samo riječ ima za me ponižavajuće značenje) škrinjicu. Da sam dosljedan, tu bi sigurnost morao tražiti samo u ideologiji. Razumije se, „on“ tako ne misli. Odjednom je uzviknuo:

— Neka živi novac! Kako bih bez novca? — Izvukao bi se ti i bez njega, budi siguran. I sve bi bi-

lo jasnije, ljepše, pristojnije. — Ne bi, ti glupi moralistu. Bez novca bio bih kao čov-

jek bez šake, bez čitave ruke. Novac je moje najsigurnije

73

oruđe, najpouzdanije, i u isto vrijeme moj povlašteni sim-bol. Umjesto onih glupavih slika takozvanih slavnih ljudi na novčanicama, morala bi banka mene otisnuti, i to onakvog kakav sam u stanju najvišeg uzbuđenja.

— Odlična zamisao: umjesto, recimo, Michelangela ili Verdija, tebe. Odlična, ali ne i praktična zamisao.

— Novac, to sam ja, a ja, to je novac. Kada silom tutneš u neku malu ruku smotanu novčanicu, isto je kao da si me-ne tutnuo, ni više ni manje.

— Ali ja to ne činim. — Slaba si pamćenja. Sjeti se što je bilo pred godinu

dana u tvojoj kući. Mala tamnoputa kuharica, nevjerojatno bujna, „ljepoguza“, kako si je ti nazvao, stajala je pred pe-ćicom u pregači koja joj je bila preduga i snažno miješala drvenom kašikom palentu u loncu. Ti si joj onda spustio u džepić pregače smotuljak novčanica, točno pet tisuća lira, da bi popustila tebi ili točnije „meni“.

Nema što. Pamćenje mu je besprijekorno. Sjeća se sve-ga, naročito onih stvari kojih se ne bih htio sjećati. Spustio sam se niz stubište. Prišao sam stolu, izvršio uobičajene formalnosti, a onda pošao za podvornikom koji je išao is-pred mene prema rešetkastim željeznim vratima, iza kojih se nalazila, kad se prijeđu još jedne stepenice, mala dvorana sa sigurnosnim škrinjicama. Podvornik, neka vrsta crkve-njaka, pogurenih ramena, žućkaste i upale šije, valovito raspuštene kose, glave išarane ćelavim mrljama kao od ispadanja kose, otvorio rešetkasta vrata, spustio se ispred mene niz stube, primio od mene ključ i pustio me da odem po željeznu škrinjicu.

Stajao sam nasred dvorane i gledao oko sebe. Zidovi ob-loženi metalnim ormarima; malo poviše dizala se jedna gale-rija kojom se prilazilo drugim ormarima koji su stajali pod

74

stropom. Pokoji je ormar bio otvoren. Unutra su se vidjeli redovi čeličnih škrinjica, sasvim jednakih, s ključanicama i brojem. Sjetio sam se ponovo podzemne kapele, možda zbog mirisa novčanica koji se širio zrakom, mirisa koji me pomalo podsjećao na miris tamjana i izgoraka u crkvi.

Dȁ, mislio sam u sebi, zaista se nalazim u hramu posve-ćenom jednom kultu. Taj govornik nije lažni crkvenjak, nego pravi. Te škrinjice ne čine se grobnim nišama u kata-kombama u kojima počivaju moći svetaca i mučenika, već to zaista jesu. Nedostaje samo svećenik ili svećenica.

Odjednom je upao „on“, sav uzbuđen: — Tu je! — Tko? — Svećenica. Upro sam pogled u pravcu u koji mi je „on“ pokazivao.

U dvorani su stajala četiri stola, svaki sa četiri pregrade od zelenog mutnog stakla. Na stolovima svjetiljke sa zaslonima od neprovidnog stakla u obliku čaše tulipana. U dvorani nije bilo nikoga, samo je za jednim stolom sjedila „svećenica“. Bila mi je okrenuta leđima. Ugledao sam gotovo mušku gla-vu, kose svjetlozlatne, podšišane, ili točnije, kratko podreza-ne kao u muškarca. Vrat obao, bijel i snažan. Crna haljina još je više isticala bjelinu ramena ispod vrata. Rekoh „mu“:

— Zašto svećenica? Što ima svećeničkog? — Molim te, pogledaj pod stol. — Pa što onda? — Pogledaj noge. Zar ne vidiš da su u te žene naročite

noge? — Ne vidim ništa. Ili, točnije, vidim kratku crnu suknju

i noge sve do prepone u čarapama boje kože. — Što još?

75

— Vidim da su noge sasvim uspravne, lijepo građene, ne baš mršave, više čvrste, noge zrele, ali još uvijek mlade žene.

— Ali to nije ono glavno. — A što je glavno? — To nije važno, sjedni joj sučelice. — A zašto? — Kažem ti da joj sjedneš sučelice. Poslušao sam ga i sjeo prema „svećenici“. Kroz mutno

zeleno staklo, koje nas je dijelilo, ipak sam mogao vidjeti što radi: u ruci je držala škare i rezala kupone obveznica. Međutim je podvornik stavio na stol moju škrinjicu i sveča-nim pokretom uvukao ključ u ključanicu ne okrećući ga; potom se udaljio.

Otvorio sam škrinjicu. Bila je puna, natrpana smotuljci-ma papira: islikanih i raznobojnih primjeraka obveznica. Pod obveznicama, na dnu, bili su dolari. Moja ušteda. Ušte-da revolucionara, buntovnika, ustanika, uložena, kako se kaže, u industrijske vrijednosne papire koji automatski svrs-tavaju spomenutog revolucionara u red kapitalista, vlasnika sredstava za proizvodnju. Dȁ, ja sam buntovnik, bio sam to za čitava života; a ipak ti papiri svjedoče da sam u isto vri-jeme sukrivac, mada beznačajan, određenog „sistema“.

Uzdahnuo sam i počeo izvlačiti iz škrinjice smotuljke obveznica. Sada sam se stao pitati treba li dati pet milijuna u dolarima ili prodati obveznice. Istina je: dolari ne daju kamata, a obveznice daju. Ali devalvacije lira, toliko puta spomenuta, može začas smanjiti vrijednost obveznica za deset ili čak za dvadeset posto; međutim, barem zasad, ništa se ne govori o devalvaciji dolara. Najzad sam, odlučio da prihvatim svoju prvu odluku: prodat ću obveznica za pet milijuna.

76

Ali koje? Obveznice Državnih željeznica daju šest i po posto kamata. Pibigasove pet posto. Isveimerove šest posto. Da li obveznice Rimskog električnog poduzeća? Ilve? Alita-lije? Fiata? Uzdahnuo sam još jednom, s iskrenim, mada pomalo glumačkim osjećajem krivnje, i odlučio sam se za obveznice Iri Sidera sa pet i po posto kamata. Izvukao sam iz smotuljka deset svjetlonarančastih obveznica od pola milijuna svaka, stavio sam ih na stol, na stranu. Zatim sam ponovo složio u škrinjicu ostale obveznice. Izbor me je zbunio. Osjećaj krivnje djelovao je na me tako da sam za-boravio „svećenicu“. Ali „on“ nije popuštao. Odjednom mi je došapnuo kao opsjednut:

— Ispusti na zemlju jednu obveznicu, sagni se da je do-hvatiš i pogledaj noge.

— Ti stalno o nogama! — Učini kako ti kažem i nećeš se pokajati. — Ali zašto? — Zato što će tvoj osjećaj krivnje biti ublažen, ili će ga

sasvim nestati kad otkriješ „pravi“ razlog tvoga posjeta banci.

— Pravi razlog moga posjeta banci jest uplata pet mili-juna Mauriziju.

— Ne, pravi je razlog susret s ovom ženom. Zašto se ne sagneš?

Sagnuo sam se preko volje. Laktom sam gurnuo sa stola jednu obveznicu koja je pala na zemlju; sagnuo sam se da je dohvatim i zadržao pogled na nogama „svećenice“. Ovaj put, doveden u sumnju zbog „njegovih“ navaljivanja, zami-jetio sam neke osobnosti. Prije svega osjetio sam da sam se prevario: noge su bile bez čarapa, gole. Udarila mi je u oči njihova bjelina; sjajna, glatka, ispravna, blistava; posebna neka bjelina, tajanstveno bludna, palo mi je to odjednom na

77

pamet, možda baš zato što je bila tako čista i blistava. Tada me „on“ upitao:

— Zar nisam imao pravo? Pretvarao sam se da ne razumijem. — Imao si pravo, lijepe su. — Nije riječ o tome. — Nego o čemu? — Zar ne vidiš da u tim nogama ima nečega. . . bludnog? — Zašto bludnog? — Zato što su „stegnute“. Imao je pravo. Ono što ja zovem „nečistim“, a on „blu-

dnim“ nastaje odatle što su noge, ispružene i sastavljene, naslonjene na prečagu stola, bile baš „stegnute„, to jest usko priljubljene, nekom hermetičnom snagom, poput hva-taljki na stupici. „On“ je, međutim, stao objašnjavati:

— Bludne su baš zato što onako stegnute izazivaju da ih rastvoriš. Poput ljuštura kamenica za koje znaš da unutra nešto skrivaju, a koje se opiru svom snagom kad ih netko pokušava rastvoriti, i baš zato izazivaju u čovjeku želju da ih otvori i vidi što to one tako ljubomorno skrivaju.

Ta svoja razmišljanja došapnuo mi je na brzinu. Među-tim se, kako to obično biva, sav napeo, na veliku moju nep-riliku. Odgovorio sam mu:

— Baš je krasna ta slika kamenice. Sada je ipak vrijeme da odemo.

Nakon toga sam dohvatio obveznicu, ponovo sjeo i počeo stavljati smotuljke u škrinjicu. Ali je „on“ stao naređivati:

— Izuj cipelu s desne noge. — Što ti pada na pamet? — Svejedno, možeš i s lijeve.

78

— Ali zašto? — Kako to, zašto? Sasvim je jasno: tako izuven uvući ćeš

nogu između njenih i onda je gurnuti gore što više možeš. — Ni govora! Jesi li ti lud? To se ne čini jer može izaz-

vati sablazan. — Dabome da može izazvati. Ali ako je ne izazove,

onda. . . — Što onda? — Onda znači da se to može učiniti. Poslušao sam ga još jednom, iako sa strahom. Sagnuo

sam se, rukom segnuo do cipele na desnoj nozi, izuo je i bez buke odložio na pod. Zatim sam turnuo nogu između dvije sastavljene i skupljene noge na prečazi stola. Zaista čudno!

Niti je noge povukla, niti se mome pokušaju oduprla. Na moje, ne baš snažno guranje, noge su se odmaknule, raširi-le. Tada sam krenuo nogom između gležanja pa listova bez ikakva protivljenja. Kako sam gurao nogu sve dalje, tako su se noge sve viša rastvarale, reklo bi se „prirodno“, to jest opirale su se samo toliko da se stvori utisak kako to ne čine ni po čijoj volji, nego se otvaraju samo zato što ih moja noga otvara. Nastavio sam gurati nogu. Sada sam dopro do čvrstih koljena. Jedan trenutak — rastvoriše se i koljena, polako, bez žurbe, veličanstveno i zagonetno, isto onako kako su se u priči Sinbad Pomorac rastvorila vrata spilje u kojoj se čuvalo blago. Ali „svećenica“ je sjedila predaleko od mene da bih mogao nogom dalje od koljena. Tada me je „on“ naputio:

— Ispruži se na stolici tako da možeš što više izbaciti donji dio tijela.

— Ali ako netko ude i vidi me ovako ispruženog s no-gom medu nogama jedne klijentice, što će misliti o meni?

79

— Pomislit će da si hrabar čovjek, bez predrasuda, po-duzetan.

Laskavac! Pomislio sam kako stvar treba tjerati do kraja ako ništa drugo a ono da zadovoljim opravdanu radozna-lost. I tako sam bacivši pogled oko sebe i utvrdivši da u dvorani nema ni žive duše i da „svećenica“ iza mutnog stakla i dalje reže kupone, ispružio donji dio tijela gurnuvši jednim mahom nogu još više, vjerojatno, ne previše daleko od pubesa. Ali do njega nisam dopro. Koliko god sam prs-tima kroz čarapu pokušavao da utvrdim mjesto, nisam osje-tio meku gustoću dlake. Odjednom — kakvog li iznenađe-nja! — bedra, poput ljubomornih ljuštura školjke, ili točni-je, izdajničkih hvataljki stupice, stegnuše snažno moju no-gu, tako da je nisam mogao maknuti ni gore ni dolje. Jesu li to bedra što mi stiskaju nogu znojna ili se to ja znojim? Što bilo da bilo, osjetio sam jaku i vlažnu vrelinu, a u isto vri-jeme čudnu neku „hladnoću“ koja je izvirala iz onog okvira golog mesa.

„On“ nije klonuo duhom, već me stao uvjeravati optimi-stički i nimalo oštroumno, kao i uvijek:

— Ne uznemiruj se, noge će se rastvoriti, vidjet ćeš da će se rastvoriti.

— Možda. Ali ne mogu stajati ovako vječno, izdužen na stolici, s nogom prikliještenom tim strašnim mišićima. Upravo onako kao kradljivac pilića kad nogom nagazi na stupicu.

— Vidjet ćeš da će se uskoro otvoriti. I zaista su se otvorile. Ali da se oslobode moje noge.

Odjednom je stezanje popustilo upravo toliko koliko je bilo dovoljno da moja noga spuzne i padne. Tada se žena okre-nula u stranu i prebacila nogu preko noge. Rekoh bijesno:

— Opet si me obrukao i ništa nisam postigao.

80

Srdito sam se sagnuo, dohvatio cipelu i obuo. Potom sam ustao, smotao obveznice i stavio u džep. Kroz staklenu pregradu nazreo sam ruke „svećenice“ koje su zatvarale škrinjicu. Isto sam učinio i ja. Uto je pritekao podvornik, uzeo od žene škrinjicu, stavio je u njezinu nišu, vratio se i predao joj ključ. „Svećenica“ je sada morala otići: nije više imala posla. Ali to nije učinila, već je ostala skrstivši ruke pod bradom; kao da me promatrala kroz staklo. „On“ je ushićeno uzviknuo:

— Čeka nas, želi izići s nama. Tako je i bilo. Podvornik se vratio, dao mi ključ, ja sam

ustao, a onda je ustala i „svećenica“. Pošao sam stepenica-ma ispred nje, a ona iza mene; na vratima sam stao u stranu da je propustim. Prošla je ispred mene i zahvalila nakloniv-ši se. Pred stolom se ponovila ista igra kao i u dvorani: ona je prva primila legitimaciju, ali je čekala da ja dobijem svoju. Potom smo zajedno krenuli gore preko stubišta. Us-porio sam korak i ostao pozadi da je mogu bolje pogledati.

U istom trenutku okrenula se i ona da vidi da li je slije-dim, pa sam joj ugledao lice: energično, muškog izraza, suhonjavo, usta velika, nos pravilan. Oči su joj bile tamnop-lave, zasjenjene, mračne, raširene, kao da su stalno napreg-nute. Lice joj mršavo, ali ne i tijelo. Čak je bilo nekako jedro, s nečim djetinjim u izgledu. Možda je takav dojam stvarala vrlo kratka haljina, kao u djevojčice, koja je otkri-vala mišićave, razvijene, ženstvene noge? U svakom slučaju radilo se o vanjskom oponašanju dječjeg obilježja, kao kad bi se majka porodice (sigurno ima „barem“ jedno dijete) iz šale preobukla u djevojčicu.

Izišli smo na ulicu. Neznanka je išla ispred mene. Mislio sam u sebi da je dosta ove igre i da bi najbolje bilo pustiti

81

je neka ide svojim putem, a ja da svratim u kavanu. „On“ je odmah prosvjedovao:

— Što ti je? Idi za njom, moraš poći. Zar nisi primijetio kako je u banci, dok si uzimao iskaznicu, okomila oči i pogledala me s očitim, radoznalim zanimanjem?

Gospode! Pogledao sam i vidio da su mi hlače nadignu-te i napete kao da je u njima kakav tvrd predmet. Hitro sam zavukao ruku u džep i okrenuo „ga“, kao što se okreće kazaljka na satu kada stane i pokazuje pogrešne sate. Pono-vo je počeo prosvjedovati:

— Pusti me u miru, hoću da me vidi, što se to tebe tiče? Hoću da me zamijeti, pusti me.

Nisam ga poslušao. Požurio sam i gotovo se sasvim pri-bližio ženi. Sjetio sam se kako izgledam: na meni jakna boje rđe, s izrezom oko vrata, hlače od gruboga platna, na nogama sandale. Glava ćelava, nizak rast, istaknut trbuh, kratke noge. Još k tome i ruke u džepu. Pomislio sam kako sam smiješno i preuzetno postupio kada sam u banci poku-šao prići ovako lijepoj ženi i sada je na ulici slijediti. Ali me „on“ stao bodriti:

— Ne boj se i nemoj se predomišljati. Lijepe žene vole muškarce poput tebe, prave muškarce. Samo naprijed, hrabro!

Ne može se reći da mi hrabrosti nedostaje. Čim je stigla na isti omalen trg gdje sam i ja maloprije parkirao i prišla jednom stranom autu s oznakom CD da otvori vrata, ja sam brzo obišao prednji dio auta, otvorio s druge strane vrata i sjeo pored nje rekavši:

— Dobar dan. Pogledala me, ne govoreći ništa, pa sam očekivao da ću

se još jednom obrukati. To se nije dogodilo. Odgovorila mi je malo zatim, a meni se učinilo jako dugo:

— Dobar dan.

82

Glas joj je bio jasan, odsječan, kao da je ironičan; ali nikako neprijateljski. Upalila je motor, povezla natrag, kako bi izišla s trga, i okrenula se na sjedištu. Pri tome joj se, kroz izrez na haljini, ukazaše oble i čvrste grudi, neke naro-čite čvrstine, kao da se pod bijelom i glatkom kožom ne skriva nježan grozd žlijezda, nego splet snažnih muških mišića. Jurili smo Corsom i ja se odjednom uplaših. Što ću ja u ovom autu pored jedne neznanke? „Svećenica“ ga je pogledala, kako je „on“ rekao, u banci s „očitim, radozna-lim zanimanjem“. Ali me sada vozi svojoj kući, gdje ću, u najboljem slučaju morati pronaći izliku da se povučeni i tako ću se, još jednom, osramotiti.

Tada se „on“ energično upleo: — Pusti ti mene. Odgovorio sam: — Baš sam to htio izbjeći. — Pusti ti mene. Obećavam ti da se skupocjena tekućina

neće uzalud proliti, ako se baš toga bojiš. — Ne bojim se, ali. . . — Pusti ti mene. — Kako to shvatiti? Da želiš osobno povesti razgovor? — Baš to. E pa dobro, da ga onda pustimo. U mislima sam se po-

vukao u prikrajak, odakle sam izdaleka i ravnodušno pratio poučan razgovor između njih dvoje. Iznosim ga. „On“ je odmah navalio uobičajenim, otužnim načinom:

— Ime mi je, Federico. A tebi? — Irena. — Krasnog li imena! Znaš li da u grčkom jeziku znači mir. Do vraga, kako to zna? Naravno, to je od mene doznao.

83

Irena je odgovorila: — Mir? To nisam znala Kako je tebi ime? — Federico. Molim te da me zoveš Rico. — U ovom trenutku dobro jer sam blizu tebe. Smiješno! Odavno! Ovako bi govorio regrut, kad ima

slobodan izlaz, neotesanoj sluškinjici. Irena je odgovorila: — Hvala, vrlo si ljubazan — mirnim glasom u kome se

osjećalo malo ironije. Nakon kratke šutnje „on“ je zapitao: — Kamo idemo? — Mojoj kući. — Gdje stanuješ? — U predjelu EUR-a. — Krasna četvrt, zračna, tiha, puna zelenila. — Dȁ, ima mnogo zelenila. — I širokih ulica, gdje možeš parkirati po želji. — Dȁ, vrlo prikladna četvrt, iako je malo udaljena. U sebi sam se podrugljivo podsmjehivao. To ti je, eto,

gospodin „pusti mene“, koji u svojoj uobraženosti nije spo-soban razvesti razgovor dalje od malograđanskih okvira. Ali ne, varam se, prebrzo sam ga ocijenio. Iznenada i neo-čekivano „on“ je promijenio način govora:

— Istina, ime mi je Federico. Ali imam još jedno ime. — Nadimak? — Ne baš tako. Ime, recimo, tajno. — Tajno? — Dȁ, jer je stvar na koju se odnosi također tajna. — Tajna?

84

— Ireno, mogu li ti nešto povjeriti? — Dȁ, Rico, možeš. — E pa, mene je, to mogu mirno ustvrditi jer je čista is-

tina, mene je, dakle, priroda izuzetno obdarila. Da li me razumiješ?

— Mislim da te razumijem. Ali ne bih htjela da pogrije-šim. Izrazi se jasnije.

— Dakle, da se jasnije izrazim, reći ću ti da imam neo-bičan spolni organ.

— Što mi kažeš! Neobičan? — Dȁ, sasvim neobičan. — Ali, kako to znaš? Hoću reći: da li ti to cijeniš od oka

ili si u to siguran? — Usporedio sam ga s prosječnim i utvrdio da je izniman. — Kako si utvrdio prosječnost? — Pitao sam liječnika, svoga prijatelja, koji ispituje reg-

rute pri novačenju. — Sad mi je jasno. Točno. Morala sam na to misliti.

Kolika je ta tvoja mjera? — Dvadeset i pet centimetara dužine, osamnaest opsega

i dva kila i po težine. — Zar si i težinu mjerio? — Dȁ. — Kako to? — Podigao sam se na prste i prislonio ga na kuhinjsku

vagu. — Te mjere nadilaze prosječne! — Mnogo. Nema što, nakon onog početnog razgovora, tipično ma-

lograđanskog, došao je k sebi i sada, na moju veliku nepri-

85

liku i sramotu, nastavio je u sav mah, Irena je upravljala autom i ne okrećući se upitala svojim mirnim ironičnim glasom:

— Rekao si mi maloprije da imaš tajno ime koje je u vezi s tim neobičnim mjerama. Koje je to ime?

Neka ga vrag nosi! Nema stida! Nema razbora! Sve iz-brblja! Baš sve! Odgovorio je bez oklijevanja:

— Rekao sam ti da mi je ime Federico. Ali u meni ops-toje dvije ličnosti: ja i „on“. Ja sam. . . ja. A „on“ bi bio. . . „on“. Da ne pravimo zbrku: dok je moje ime Federico, ili točnije Rico, njegovo je Federico Rex.

— Federicus Rex, to jest Friedrich Pruski, glasovit kralj, kralj pobjednik. Poznat je pod imenom Friedrich Veliki. Shvaćaš li smisao?

— Dȁ, čini mi se da shvaćam. — Bilo bi svakako logičnije da se zove Friedrich Veliki.

Ja sam malen rastom; on je velik, čak vrlo velik. Volim ipak naziv Federicus Rex. Ako ni zbog čega drugog, a ono zato što je poetičnije. Friedrich Veliki je previše prozaično. Veliki: sve je već rečeno, nema potrebnog iznenađenja. Naprotiv, Fredericus Rex ostaje nekako nedorečeno, zasje-njuje ono Veliki i ističe kraljevsku dostojanstvenost. Dȁ, žene su me potakle da ga nazovem Federicus Rex. Zvale su ga „kralj“, zapravo „kralj kraljeva“, kao stari perzijski kra-ljevi. Naposljetku za razliku od mene nazvao sam ga Fede-ricus Rex. Shvaćaš li sada smisao?

— Shvaćam odlično. — Žene mu se dive, iako to neke ne priznaju. Znaš li

kako ga katkada zovu, osim „kralj“? — Ne.

86

— E pa, možeš zamisliti: Kraljevsko Visočanstvo, Kra-ljevska Dugolikost, Kraljevsko Veličanstvo, Kraljevska Krupnolikost. I sve tako. Šale glupih žena.

— Simpatične šale. zar ne? — Dȁ, simpatične, zato što pokazuju da ova njegova iz-

nimnost, naposljetku, nije plod moje mašte. To je stvarno, prepoznatljivo, vidljivo. Čak, kadšto tako stvarno i vidljivo da postaje neprilično.

— Kao maloprije u banci, zar ne? Vidjela sam da si či-tavo vrijeme imao posla s njime.

— Zapravo je previše udarao u oči pa sam pokušavao obuzdati ga, nadzirati ga. Treba znati da je jako nestrpljiv, čak bih rekao drzak.

— Poput svih kraljeva, zar ne? — Ah, imaš pravo. Kraljevi su nestrpljivi. Drski. Na

primjer, sada, znaš li što hoće, što zahtjeva od tebe? — Što? — Da jednom rukom upravljaš, a drugom da ga snažno

stisneš, ali baš snažno, što više možeš. Tu smo, dakle! Ne može se poricati da nije, kako se ka-

že, postupio brzo i odlučno. Kakav je to bezočnik! Kakva je to drskost! Kakva hrabrost! Nikada se s njime neću moći izjednačiti, nikada. Niti to, uostalom, želim: svakome svoje. Ali,. . . ali. . . ali. . . , evo odjednom iznenadnog, nesmiljenog hladnog tuša na njegovu uskipjelost. Irena je jedan trenutak šutjela, a zatim hladno odgovorila:

— Nisam vična da upravljam jednom rukom. — Hajde! — Nemam običaj da iskazujem poštovanje takve vrste

izvjesnim kraljevskim veličinama.

87

Krah! Pad! Propast! Strmoglav i vrtoglav pad! Sada je sve jasno: Irena je polaskala njegovoj beskrajnoj taštini, i „on“ je upao u stupicu; a onda ga je Irena hladno i grubo vratila na njegovo mjesto. Rekoh „mu“ zajedljivo:

— Gospodin „pusti mene“ je uslužen: uobičajeno poni-ženje, uobičajeno osramoćenje. Slažeš li se sada da ja mo-ram preuzeti u svoje ruke situaciju koju si ti tako glupo proigrao?

Nije odgovorio, možda je bio previše ponižen da bi mo-gao govoriti. Protumačio sam njegovu šutnju kao pristanak, pa sam se obratio Ireni s uglađenom, lepršavom ležernošću:

— Čemu govoriti o sebi? Radije ti nešto reci o sebi. — Nemam što reći. — Jesi li udata? — Dȁ. I rastavljena. — Živiš s diplomatom? — Zašto s diplomatom? Tvoj auto ima oznaku CD. — Ah, dȁ. To je auto poslanstva u kome radim. Moj je

auto na popravku, pa mi je tajnik ljubazno posudio svoj. — Koje je to poslanstvo? — Poslanstvo jedne arapske zemlje. — A gdje ti je muž? — Moj muž? U Milanu. — Čime se bavi? — Reklamom. — Živiš li sama? — Živim sa svojom djevojčicom kojoj je ime Virginija i

devet joj je godina. Da li te zanima još nešto? — Oprosti. Ja nisam od onih osoba koje su opsjednute

seksom, koje zanima samo ona stvar. . .

88

— Vidi, vidi! A Federicus Rex? — Sve je to bila šala. Ne misli više na to. Za me je žena

prije svega ličnost. Želim znati tko je ona, što radi, što mis-li, odakle je, kakve su joj namjere. Seks je posljednja stvar.

Stigosmo u EUR. Sve samo stupovlje: i ulice, i trgovi, i aleje, i gradske poljane. Nasred glavnog trga obelisk obas-jan žarkim ljetnim podnevnim suncem. „On“ je bio samo prividno zbunjen i sada je odjednom oživio:

— To stupovlje, ti obelisci! Reci joj, onako u šali, kako je možda istina da ona ne iskazuje izvjesno poštovanje izvjesnim kraljevskim veličinama; ali, kako živi među tim stupovlje, tim obeliscima, koji su davni simboli onoga što jesam, ili točnije, što mogu postati, onda bi se moglo po-sumnjati u njene riječi.

Htio sam mu reći kako je njegova šala prostačka i neu-kusna. Ali to nisam na vrijeme učinio. Irena je krenula au-tom oko jedne crkve, ušla u ulicu Via Eufrate, usporila i zaustavila se pored pločnika. Irena je povukla ručnu kočni-cu, otvorila vrata te izišla. Izišao sam i ja. Via Eufrate ima s jedne strane čitav niz otmjenih vila: s druge strane je strma udolina Tibra. Dolje, u udolini, vidjeli su se dugi i niski hangari industrijskih tvornica; zatim veliki rukav žute i mirne rijeke; najzad, na drugoj obali, dugi jedan brežuljak, blijedozelene boje, u obliku stola. Irena je prešla preko ulice ne gledajući da li je slijedim. Kako je sjedila u autu, haljina joj se utisnula medu guzove. U hodu je rukom iz-ravnala haljinu.

Irena je otvorila vrata na rešetkastoj ogradi, hitro zako-račila među lijehe trave potkresane na engleski način i kre-nula cementnim puteljkom sa stabalcima loptasto, čunjasto, piramidalno obrezanim. Pošao sam za Irenom i popeo se čistim i zvonkim stubištem vile. Vrata su bila od drveta

89

svijetle boje, a ručke i pločica na vratima od mesinga koji se sjao. Irena me uvela u prostranu sobu za primanje s dvo-jim staklenim širom otvorenim vratima. U njoj je bilo svjet-lo, prozračno, kao da smo na obali mora. Vjetar se poigra-vao zelenim zavjesama, podizao ih i nadimao i ponovo spuštao. Irena mi je ljubazno rekla:

— Danas ostajem s tobom i ne idem u poslanstvo. Po-čekaj dok telefoniram.

Otišla je. Pun neke neodređene, nejasne sreće stao sam se ogledati

oko sebe. Pokućstvo je bilo moderno, ali — kako da ka-žem? — pretposljednje mode, to jest pokućstvo koje je pred nekoliko godina počelo ulaziti u modu i u posljednje se vrijeme serijski izrađivalo. Niski namještaj, geometrijskog oblika: crveni, zeleni, plavi naslonjači; stolice, stolići, svje-tiljke od plastičnog materijala. Sve novo, kao na izložbi kakvog velikog magazina. Ali u isto vrijeme sve je nekako podsjećalo na nečiju prisutnost. Čiju? Na onu koju je, čud-novato, izazivala „odsutnost“ Irenina.

Vratila se. Rekla mi je: — Sjedi tamo — i pokazala mi na jedan od naslonjača. Ona je sjela na drugi prema meni. Između nas je bio

niski stolić od čelika i stakla. Gledali smo se. Irena je sjedi-la sa tako čvrsto sklopljenim nogama da sam pomislio kako se ne bi mogli ne samo „on“ nego ni oštrica noža protisnuti između nogu. Gledajući me radoznalo, kao da me vidi prvi put, Irena je razvezala razgovor:

— Dakle, odlaziš u banku, u dvoranu gdje stoje sigurno-sne škrinjice, izuvaš cipelu i guraš nogu medu noge jedne sasvim nepoznate žene?

Osjetio sam kako crvenim i u sebi sam se okomio na „njega“:

90

— Evo što ja moram slušati! Glas Irenin ipak nije bio neprijateljski; štoviše, bio je

blag i ugodan. Rekoh zbunjeno: — To mi se ne događa često. Bio je to izniman slučaj. — Što je u tome iznimno? — Ne znam. Možda tvoje noge. — Ja imam posebne noge, druga neka grudi, treća straž-

njicu, zar nije tako? — Dȁ, donekle je tako, ali. . . — Ti si, međutim, jedan od onih koji se voze autobu-

som, lijepe se uz žene da ih mogu pipnuti. — Dȁ, i to se događa, ali. . . — Jedan od onih koji vire kroz ključanicu i gledaju so-

baricu kako se svlači. — To sam činio kad sam boravio u kući svojih roditelja

i kad mi je bilo petnaest godina. . . — A sada slobodno navaljuješ na sobarice, je li? — Dȁ, to bi mi se moglo dogoditi, pa ipak. . . — Kladim se da odlaziš u kina na periferiji, staneš uz

kakvu djevojku, uzmeš je za ruku pa je prisiljavaš da učini što si htio maloprije, u autu, da ja učinim.

— I to se može dogoditi, ali. . . — Ukratko, uvijek si spreman na kakvu avanturu ne bi-

rajući, glavno da je žena? Za sve to vrijeme zapravo i nisam prekidao Irenu dok je

govorila. To je bilo i zato što je „on“ stalno ponavljao: — Pusti je neka govori, neka se iskali. Pusti je neka sve

kaže. Zar ne osjećaš u njezinu glasu kako se samo pretvara? Na kraju sam se ipak odlučno usprotivio:

91

— Ne, nije tako. Reci ti meni nešto: jesi li me dovela u kuću samo zato da mi u lice skrešeš sve te, ne baš ugodne stvari?

— Koje su ipak istinite! — Samo djelom. — Na svaki način moraš priznati da si ipak osobenjak. — Kakav to osobenjak? — Erotoman, bolesno opsjednut spolnim nagonom, ali

ne naročito sretan. Možda se varam? — Ne bih rekao ni nesretan. Donekle sretan. — Donekle, jeli? Recimo dvadeset posto. — Ne, recimo pedeset posto. — Zar to nije previše? Da se ne zavaravaš? Dakako, zabavljala se na moj račun, ali bez pakosti,

možda iz simpatije. Osjetio sam da moram dokrajčiti to podrugivanje, iako nije bilo zlobno. Rekoh odlučno:

— Bit će dosta. Posviraj, al’ i za pas zadjeni! Nisam ono što ti misliš.

— Ja ne mislim ništa. Držim se onoga što mi je poznato. — Do bijesa, ne može se, ne smije se svesti čovjeka na

brojku, prikazivati ga samo s manama: ovaj je častoljubiv, onaj je lijen. Rico je erotoman. . .

— Hajde, ne ljuti se. — Svatko bi se na mome mjestu naljutio. — Reci mi onda tko si zapravo. Dosada sam imala posla

s nekakvim Federicusom Rexom. Rekao si mi da ti je ime Rico. Pričaj mi o Ricu.

— Ja sam režiser. — Režiser? Jesi li režirao mnogo filmova? — Ne, još nijednoga.

92

— Onda nisi režiser. — Bit ću za petnaest dana kada otpočnem obradu moga

prvog filma. — Jesi li oženjen? — Dȁ, imam ženu i sina. — Voliš li svoju ženu? — Dȁ, mnogo. — Ne bi se reklo. — Ciljaš li na ono što se slučilo u banci? To je bio tre-

nutak slabosti, svima se to može dogoditi. Zašutjela je za trenutak, uporno me promatrajući onim

svojim zagonetnim hladnim očima, raširenim i bezizražaj-nim. Kao da je razmišljala. A onda je rekla prodornim, glasom, od koga sam se gotovo uplašio:

— Da svu krivnju svalimo na Federicusa Rexa? Slažeš li se?

— Dȁ, slažem se. — Zaboravimo i ono što se slučilo u banci. Pokušajmo

sasvim odstraniti Federicusa Rexa. Da se nikad više ne umi-ješa medu nas. Ako se s time slažeš, do čega mi je naročito stalo, spremna sam da ti budem prijateljica. Slažeš li se?

Što je to sa mnom? Njezina tako duboka i nenadana in-tuicija o mojoj vrlo tajnoj i osobnoj opsesiji uzbudila me snažno i neobično. Odjednom se u meni nešto prelomilo, rastrglo poput kazališne zavjese kada je za prikazivanja na otvorenom iznenadni udar olujnog vjetra rastrga. Ponesen tim istim naglim olujnim vjetrom nađoh se na koljenima pred Irenom, obujmih joj rukama noge prislonivši na njih glavu, sklopivši oči. Obuzela me neka vrsta ponesenosti. Ali to me nije priječilo da se zapitam koji je razlog toj čud-noj ponesenosti. Da me nije ponovo ponio ponižavajući

93

osjećaj moje neizlječive desublimacije? Ili da nije iskrslo nešto novo u tom mome munjevitom, tako iznenadnom, nadahnutom, burnom osjećaju koji me je digao s naslonja-ča, natjerao da krenem oko stola, da kleknem, obujmim joj noge i sve to učinim nesvjesno, kao da sam začaran? Da to nešto novo nije slučajno neki oblik, prvo prosvitanje subli-macije? One sublimacije koju, poput blaga, skupljam već šest mjeseci za „svoj“ film, i koja se odjednom, i protiv moje volje, usmjerila na Irenu? Na tu pomisao još sam se jače priljubio uz Irenine noge, rukama ih očajnički obujmio poput brodolomnika koji se grčevito hvata rukama za slom-ljeni jarbol broda koji tone. Dȁ, sublimacija će se javiti — kako da kažem? — u arijelskom svojstvu moga osjećaja. U svojstvu koje dopušta vjerojatnu pretpostavku da se „on“. podmukli Kaliban, najzad pomirio s time da učini ono što je naprosto morao učiniti: da se izgubi, nestane.

Razmišljao sam sklopljenih očiju. Osjetio sam Ireninu ruku koja me je milovala po glavi, pa sam slavodobitno pomislio: — Dȁ, evo, ja volim Irenu i ona mene. A „on“ je poražen, konačno i zauvijek. — Međutim Irenina, ruka mi-lujući me blago, počela se spuštati s moje ćelave glave na lice. Napominjem da mi je uho vrlo osjetljivo i, kako mi se čini, izravno povezano s „njime“. Irena je prstom lako do-dirnula moje lijevo uho; osjetio sam kako me podilaze srsi u leđima; a zatim, na moje duboko zaprepaštenje, začuo sam podmukli glas poznatog prostačkog individuuma kako mi čestita ovim riječima:

— Vrlo dobro, izvrsno, sjajno, tako se radi. Hoću reći da dobro činiš što sve prebacuješ na područje ljubavi. Imaš pravo: kad je sve rečeno, još se uvijek ljubavlju, pravom ili hinjenom, svejedno, može polučiti više te sigurnije i brže stići do svoga cilja. Sada, pošto je prvi šanac pao, navalimo na utvrđenje, otvoreno, bez prikrivanja. Gurni, dakle, glavu

94

medu koljena, snažno, raširi ih samim potiskom lica tako da se, poneseno snagom potiska, odjednom nađe, tako reći, na kraju nogu. Ne boj se, kad se tamo nađe, sve će teći u redu, pusti ti mene.

Osjećam da „on“ nema pravo. Osjećam da „on“ sve up-ropaštava. Osjećam da će me nakon onoga njegova „pusti ti mene“ ponovo osramotiti. Osjećam, uostalom, kako „on“ nema ništa s osjećajem prave, iskrene, nepatvorene ljubavi koja me je dovela pred Irenine noge. Unatoč svim tim pre-dosjećajima, prevladao je moj zao duh. Podmuklo, grleći i dalje noge, počeo sam blago gurati glavu prema koljenima, kao da želim navesti Irenu da spontano, od svoje volje po-pusti. Ali koljena su čvrsto stajala, jače stisnuta no ikada. Tada sam ih bez sustezanja zgrabio rukama nastojeći iz sve snage da ih rastvorim.

Ono što sam predosjećao, to se i dogodilo. Irena nije popuštala, nije „mu“ dopustila „da radi po svojoj volji“. Snažno me udarila koljenom posred lica. Pao sam natraške, na stražnjicu i udario leđima o stol. Ireni nije bilo dosta što me je koljenom udarila, nego me je, bez ljutine ali s omalo-važavanjem, još i nogom gurnula u rame.

Zatim mi je ozbiljnim, odsječitim i neprijatnim glasom rekla:

— Stani tamo i budi miran. Inače ću biti prisiljena da te otjeram.

95

FRUSTRIRAN!

Sada sam na „njega“ smrtno bijesan jer me je po mili-junti put obrukao. Bijesan sam i na sebe, jer sam mu „popu-štao“. Rekoh, naglo ustajući:

— Bit ću miran. Tako miran da ću otići. — Hajde, nemoj tako uzimati stvari. — Nego kako? — S više duha. Kad bi samo vidio kako si smiješan! — Zašto sam smiješan? — Eto, sav si pocrvenio, ljut si, a u isto vrijeme ona ti

se stvar napela. . . hoću reći Federicus Rex, oprosti. . . goto-vo je veći od tebe.

— Smiješan sam i odlazim. — Nemoj, ostani, nisi smiješan, ili točnije, jesi, ali sim-

patično smiješan. — Zašto bih ostao? — Ostani i objasnit ću ti. — Ali zašto? — Bit ćemo i ostat ćemo uvijek samo prijatelji. — Odlazim, ne treba mi objašnjavanja, a još manje pri-

jateljstva.

96

— To znači da si isti kao i drugi: ako ti ne uspije ona stvar, žena te onda ne zanima.

Tada je upao „on“: — Tako je. Mi se zanimamo samo za onu stvar. Idimo,

što čekamo? Odgovorio sam „mu“: — Budući da me savjetuješ da odem, ostat ću. Možda ću

prvi put u svome životu postupiti ispravno. Potom sam rekao Ireni: — Što želiš objasniti? Nema tu nikakva objašnjavanja.

Ne sviđam ti se, to je sve. — Na tvome mjestu postavila bih bar koje pitanje. — Kakvo pitanje? — Zašto si tako malo radoznao? Ideš u banku, izuvaš

cipelu, guraš nogu među noge nepoznate. Ona to pušta, ne prosvjeduje; a nakon toga, baš onda kada si mislio da ti je avantura uspjela, ona te odbija i neće da zna za te. Ne čini li ti se da je moje ponašanje nekako čudno? Na tvome mjes-tu bila bih radoznalija.

— U redu. Reci mi onda zašto me odbijaš? Široko se nasmijala, kao da je zadovoljna; ali su joj se

samo usne smijale. Oči su joj ostale rastvorene, raskolače-ne, kao da sam proziran, pa gledaju nešto kroz mene. Zatim je polako i grubo rekla:

— Odbila sam te zato što mi nisi potreban. — Nitko nikome nije potreban. Ali. . . — Nisi razumio. Sama sam sebi dovoljna. Nitko mi

drugi nije potreban. — Drugi?

97

— Dȁ, dȁ, drug, suučesnik, muž, ljubavnik, muškarac, zovi ga kako hoćeš.

Nisam je razumio. Tada mi je „on“, onom svojom uobi-čajenom grubošću, odjednom otvorio oči:

— Poštenja mi, ti postaješ sve gluplji. Zar ne vidiš da je to sasvim običan slučaj autoerotizma? Hajde, idimo, što čekamo?

Nisam „ga“ poslušao. Irenina ozbiljnost probudila je moju radoznalost. Odvažio sam se:

— To znači da si ti. . . — Reci, ne boj se reći. — Sama sebi dovoljna. — Bože, kako je to dobro odgojen čovjek. Pusti to zao-

bilaženje, upotrebu blažih riječi, reci otvoreno što misliš. — Reci ti, jer ti moraš objasniti zašto me nećeš. — E onda ću ti reći: ja sam onanistica. — Onanistica? — Dȁ, onanistica. — To si uvijek bila? — Dȁ, uvijek. — I onanija te zadovoljava? — Dȁ, zadovoljava, jer zahvaljujući onaniji, dovoljna

sam samoj sebi. — Je li to igra riječi? — Ne, to je istina. — Da nije istina to što nisi sposobna voljeti? — Onanija je, barem za me, način poput svakoga dru-

gog da volim i da budem voljena. — Voljeti i biti voljena od koga?

98

— Voljeti sebe i biti voljena od sebe. — Zar nije ljepše voljeti sebe preko ljubavi za drugoga? — Kako je to složeno! Onanija omogućava da se voliš

izravno, bez posrednika. — Voljeti nekoga znači preobraziti svijet oko sebe. — Kako to? — Čineći ga ljepšim, slobodnijim, smislenijim. — To znači da je onanija iznad ljubavi. — Zašto? — Prema tvome mišljenju ljubav čini svijet ljepšim,

slobodnijim, smislenijim. Onanija još i više: zamjenjuje stvaran svijet drugim, možda manje stvarnim svijetom, ali zato svijetom po našem ukusu.

— To nije ljubav. Ljubiti znači zaboraviti sebe, poistov-jetiti se s drugim.

— Zašto zaboraviti sebe? Tko onanira, voli sebe, to je istina: ali ukoliko voli sebe imaginarnog, sebe što živi u imaginarnom svijetu, utoliko zaboravlja sebe. Na neki na-čin, tko onanira, zaboravlja samoga sebe ostajući u samom sebi.

Govorila je pribrano, mirno i uvjerljivo, s prizvukom polemičkim, ali polemike razborite, odmjerene, kakva je u osobe koja razmišlja o stvarima koje iznosi, osobe koja je ravnodušna prema bilo kakvom prigovoru sugovornika. Kao da govori neka druga osoba, bogzna odakle; a ona samo drži otvorena usta dok ta druga osoba govori. Odjed-nom me spopala neka vrsta intelektualne netrpeljivosti koja je odmah zahvatila i tijelo. Ustao sam, počeo hodati po sobi za dnevni boravak, osjećajući se, kao i uvijek, smiješan: čovjek malen rastom, ćelave glave, kratkih nogu, koji usto gura ruke straga, između košulje i hlača, i drži ih na golim

99

guzovima, po staroj lošoj navici, u trenucima napregnutog razmišljanja. Najzad joj rekoh:

— Slušaj, Ireno. Spustimo se, molim te, s visina ap-strakcije na zemlju, ako ti to nije neugodno.

— Ali ja nisam apstraktna. — Nemojmo racionalizirati tvoj autoerotizam. — Racionalizirati? Što to znači? — To znači, barem u tvom slučaju, nastojati da učiniš

racionalnim ono što to nije. — Ali, tko to čini? — Ti. — A što bih inače morala činiti? — Nešto sasvim jednostavno: obavijestiti me. — Ali o čemu? — Kako to o čemu? O tvojoj navici. — Rekla sam ti da me pitaš. Pitaj. Dat ću ti sva obavješ-

tenja koja želiš. Zatim je nadovezala: — Sjedi tamo, nemoj tako hodati, kao da si lud. Dat ću

ti da nešto popiješ. Sjeo sam u naslonjač prema njoj. Irena je ustala, prišla

stoliću za posluživanje i vještim pokretima, kao prava tajni-ca poslanstva, uzela čašu, natočila whisky, stavila dvije kocke leda i pripremila isto tako još jednu čašu. Pružila mi je jednu, a drugu za sè zadržala i ponovo sjela. Rekla mi je:

— Možda imaš pravo. Možda sam bila malo apstraktna. Sad ću ti sve reći. Ti si režiser, zar ne?

— Dȁ. — Onda ćeš bol|e shvatiti ako ti kažem da je to, u osno-

vi, isto kao u kinu.

100

— Ne razumijem. — Kao da je filmska predstava. Ali, tako reći, dvostruka. To jest, predstava koju dvaput doživljavam. — Oprosti, ali ja još ne razumijem. — Htjela sam reći da se onanija, barem onako kako je ja

doživljavam, sastoji od dvije predstave sasvim različite i istovremene: jednu pratim sklopljenih očiju, u svojoj mašti, a drugu gledam stvarno, otvorenih očiju. Prva je zamišljena u mašti, kako rekoh, u kojoj sam samo tumač. Drugu prire-đujem za samu sebe, prisustvujući, u stvari, prvoj.

— Oprosti mi, teško shvaćam, nikako da shvatim taj slučaj s dvostrukom predstavom.

— Najbolje ću ti objasniti ako ti kažem kako to izvo-dim. U mojoj spavaćoj sobi ima trokrilno zrcalo. Pred zrca-lom je stolica bez naslona. U rano jutro, kada još svi spava-ju, ustajem, sjednem na tu stolicu okrenuta prema zrcalu. Obično sam gola, ali sam koji put i sasvim obučena. Sje-dim, dakle, na stolici i onaniram gledajući naizmjence sad filmove koje ja zovem unutrašnjim, sad samu sebe u trok-rilnom zrcalu u trenutku kad onaniram. Tako imam dvije predstave: jedna je imaginarna, druga stvarna, jedna u mo-joj mašti, a druga u ogledalu. Ja se podjednako uzbuđujem i kad dočaravam neke stvari u mašti i kad obraćam pažnju na djelovanje tih stvari koje zamišljam. To tako teče sve do orgazma. S orgazmom nestaju i te predstave. Tada ustajem sa stolice, bavim se djetetom i onda odlazim u ured.

Zašutjela je i srknula iz čaše, ali me je u isto vrijeme is-pod oka pogledala, kao da želi utvrditi kakav su učinak imali njezine riječi. „On“ je odmah upao:

— Upitaj je sada što ona naziva svojim unutrašnjim filmom.

Odgovorio sam ljutito:

101

— Mogu zamisliti kakav je. Obične prljave stvari na ko-je misle oni koji onaniraju.

— To je poseban slučaj. Hajde, upitaj je: zanima me. Odlučio sam se na to preko volje: — Spomenula si mi unutrašnji film. Oprosti na mojoj

radoznalosti; ali kao filmski čovjek, volio bih znati kakav je taj takozvani unutrašnji film.

— Bila sam jednog dana u jednom filmskom zavodu i gledala film na malom filmskom platnu s usporenim tokom. Slike su bile jasne. Film se mogao zaustaviti, slika ponoviti, pa nastaviti. E pa, moj unutrašnji film je poput toga filma s usporenim tokom. Ja izmišljam jednu priču, kratak događaj. Zatim onaniram dok taj događaj teče pred mojim skloplje-nim očima, recimo, na filmskom platnu moje mašte. Kao i pri spomenutom prikazivanju s usporenim tokom, ja se zadržavam na filmskim slikama koje mi se najviše sviđaju, ili se opet vraćam na one slike na kojima mi se činilo da se nisam dovoljno zadržala. Koji put orgazam ne nastaje na-kon prvog viđenja, pa se moram ponovo vraćati.

— Otkada si ti postala. . . režiser? — To nije šala. Ja sam zaista režiser, mada za vlastitu

upotrebu i potrošnju. Otkada sam režiser? Oduvijek. — Oduvijek? — Dȁ, ne mogu utvrditi početak. Prvo moje sjećanje po-

tječe iz vremena kad mi je bilo osam godina. Ali sigurno to nije bilo prvi put.

— Da nisi u početku doživjela kakav šok? Da nije bilo prerano iskustvo što ti ga je nametnula koja odrasla osoba?

— Ne, ništa od svega toga. U prvom filmu koga se sje-ćam, ja sam izmislila ono što ti nazivaš šokom. Zamislila sam da mi se nešto dogodilo što se zapravo nije dogodilo.

102

— Ispričaj mi tvoj prvi film. Šutjela je neko vrijeme, gledajući kao da me ne vidi, kao

da zaista gleda svoj film očima mašte. Zatim mi je rekla: — To je film kome se katkada vraćam. Ispričat ću ti ga.

Nalazim se u stanu jednog našeg susjeda, u San Remu, kamo je moja porodica odlazila na ladanje svake godine. Naš je susjed namještenik u igračnici San Rema. To je mlad i privlačan čovjek, ali nekako prerano ostario. Ima visoko blijedo čelo, rijetku, finu, svjetloplavu kosu, oči plave, be-životne, pogled ugašen, nos aristokratski. Ime mu je Rolan-do, oženjen je, ima kćerku Mariettu, mojih godina.

— Da li je taj Rolando zaista živio, ili si ga izmislila? Zaista je živio, a Marietta je bila moja najbolja prijateljica. — Što se u filmu događalo? — Ništa osobito. Marietta i ja ulazimo u Rolandovu spa-

vaću sobu. Marietta me poteže za ruku, ja se opirem jer znam da me Marietta želi prodati svome ocu. Rolando je nastran čovjek kome se sviđaju djevojčice, pa mu Marietta dovodi sve svoje male prijateljice. Rolando sjedi na krevetu. Marietta me gura prema njemu i ja mu prilazim s lakim nak-lonom. Rolando me ogledava, ali me ne dira. To ogledavanje na kraju završava pozitivno. Rolando uzima s noćnog orma-rića svežanj novih blistavih igraćih karata, malo manjih kara-ta, sa zlatnim porubom, i daje ih Marietti. To je moja cijena. Marietta uzima karte i odlazi. Tako svršava film.

— Je li to sve? — Dȁ, sve. — Da li je zaista taj Rolando imao s tim djevojčicama

ljubavni odnos? — Ni govora. Bio je to čestit čovjek, izvrstan otac obite-

lji, odličan muž.

103

— Ti si bila zaljubljena u Mariettina oca a da toga nisi bila svjesna. U tome je stvar.

— Ne, bila sam zaljubljena u taj prizor, ili točnije, u ulogu koju sam imala u tom prizoru.

— Kakvu to ulogu? — Bît toga prizora zasnivala se na činjenici da me je

Marietta prodala ocu za svežanj karata. Ne na činjenici što mi se sviđao Mariettin otac.

— I onda? — To je jasno: sviđala mi se pomisao da sam prodana

Marietti i da me kupio Rolando. — Ali kako ti je pala na pamet ta pomisao? — Možda je tome bio uzrok jedan događaj koji se do-

godio nekoliko godina prije, kad mi je bilo pet godina. Bila sam prekrasna djevojčica; jedan strani bračni par u San Remu predložio je mojoj majci da će me posvojiti. Narav-no, moja je majka to odbila. Ali kasnije, kad bih nešto ne-podobno učinila, majka bi mi u šali priprijetila: „Ne čini to više, inače ću pozvati onu gospođu i prodati te, a tim ću novcem kupiti jednu djevojčicu bolju od tebe“. Ja sam onda upitala: „Za koliko ćeš me prodati?“, a moja majka je od-govorila: „Za milijun.“ Sjećam se da su one riječi „prodat ću te“ ostavile na me čudan utisak. Ipak je film s Rolandom bio prvi koji mi je ostao u sjećanju. Mislim da sam baš onda stvorila ritual koga se i danas još držim.

— Kakav ritual? — Ritual koji se sastoji u tome da onaniram zatvorenih

očiju, a pomalo se gledam u zrcalo dok onaniram. Ne zna-jući gdje bih se mogla sakriti, jer sam spavala u istoj sobi s majkom, zatvarala bih se u zahod. Ne smatram da sam u tome bila osobito originalna jer pretpostavljam da tako čine sva djeca. Ako je bilo kakve originalnosti, ona je bila u

104

tome što sam već od početka organizirala dvostruku prired-bu o kojoj sam ti već govorila. To dugujem izgledu samoga mjesta: sjedila bih na zahodskoj školjci, a preda mnom na zidu dugo jedno zrcalo. Kasnije se to zrcalo prometnulo u trokrilnu psihu, a školjka u stolicu bez naslona.

— Čineći sve to, zar te nije pekla savjest? — Ni najmanje. Bila sam zdrava i snažna djevojčica,

nepokvarena. Možda sam bila seksualno prerano razvijena, to da, ali nisam ni u to sigurna.

— Koliko si puta na dan to činila? — Svaki put kad bih želju osjetila. Kasnije se to utvrdilo

dvaput na dan. — Jesi li uvijek zamišljala da si prodana i kupljena? — Dȁ. Ponovo sam ustao i stao hodati po sobi. Zapravo me

„on“ prisilio da hodam. Neprestano je mrmljao: — Što ćemo ovdje? Hajdemo odavle! — ali se u isto

vrijeme, kako je bio u vječitom proturječju, silno napeo, postao tako uočljiv da me je doveo u nepriliku, Irena me je upitala, tobože iznenađeno:

— Što ti je, zašto ustaješ? Odgovorio sam joj, gurnuvši jednu ruku u džep, zavrnuvši

„ga“ i pritisnuvši prema trbuhu tako da ne bude upadljiv: — Ništa, malo sam nervozan. Treba malo protegnuti

noge. Ne brini za me, nastavi. Dakle, poslije onog prvog filma da li je bilo i drugih?

— Dȁ. — Ispričaj mi sadržaj jednoga. — Te iste godine vratili smo se u Milano i pukim sluča-

jem našla sam u knjižnici moga oca, koji je bio profesor univerziteta, jednu knjigu o kanibalizmu.

105

— O kanibalizmu? — Dȁ, u jednom poglavlju prikazan je istinit događaj.

Jedan sultan na Borneu držao je u jednoj kolibi blizu kuhi-nje nekoliko djevojaka zarobljenih u ratu protiv neprijatelj-skih plemena. Te su djevojke čuvane za izvanredne prigode, pa su ih brižljivo gojili. Kada je ta izvanredna prigoda doš-la, sultan je naredio kuharu da zakolje jednu od tih djevoja-ka, skuha i posluži goste koji su se tom prilikom okupili za stolom. Eto, u mome drugom filmu ja sam sebe zamišljala u ulozi jedne od tih ugojenih djevojaka određenih za gozbu. Sviđala mi se, uostalom, pomisao da sam domaća životinja, dobro ugojena, od onih koje se režu na komade i prodaju na mramornim tezgama u mesarnici.

— A što se zapravo u filmu zbilo? — Ništa osobito ni u ovom filmu. Najprije sam zamiš-

ljala sebe kako šćućurena sjedim u mračnoj kolibi s druga-ricama. Potom bi ulazio kuhar, dobro bi me opipao da vidi jesam li ugojena, pa bi me onda zgrabio za kosu, zaklao me nadnijevši mi glavu nad vjedro da u nj isteče krv. Zatim bi me objesio za noge, s glavom nadolje, i počeo čerečiti oš-trom bradvom od slabina, duž kičme, sve do vrata. Tako sam na ladanju vidjela da čereče svinju. Iz, kuhinje bih, sve to u mome filmu, odmah dolazila na stol. Nasred stola sta-jala je ogromna plitica i na njoj ja, moje ruke, glava, noge i tako dalje, sve to ispremiješano, kao komadi kuhane životi-nje. To bi bio kraj filma.

— Nastavi. — Jedna druga knjiga nadahnula je jedan drugi film.

Knjiga je pričala o ropstvu u Africi u 19. stoljeću. Bila je to knjiga sa slikama u bakropisu. Jedna od tih slika pokazivala je crnačku djevojku, golu, kako stoji na jednoj tribini u sjeni velikog tropskog stabla. U dnu slike dizala se džamija

106

s kupolom: minaretima. Oko tribine okupljeni Arapi, prek-rasni muškarci, većinom stariji, u bijelim galábijama, s bije-lim bradama. Pod slikom je pisalo: „Prodaja mlade ropkinje na tržnici u Zanzibaru.“ U filmu ja bih oživljavala tu sliku i sebe zamišljala u ulozi crnačke djevojke. Izlagali su me, pokazivali, okretali, šibnuli me po nogama da slušam. Koji bi se kupac popeo na tribinu da me izbliza pogleda. Zatim bi se održala dražba, jedan bi od tih Arapa najviše ponudio, mene bi prodali, on bi se popeo na tribinu, prebacio preko mojih ramena plašt i odveo me. Uzgred rečeno, mislim da je baš ta knjiga i ta slika razlog što sam kasnije, kada sam se upisala na univerzitet, htjela učiti arapski.

— Znaš li arapski? — Dȁ, zbog toga su me namjestili kao tajnicu u jednom

arapskom poslanstvu. — Jesi li ikad bila u kojoj arapskoj zemlji? — Bila sam u Libiji i Tunisu, s mužem, na svadbenom

putovanju. — Kladim se da si navlaš tamo putovala. — Dȁ, ti krajevi, gdje se događao jedan od mojih najus-

pjelijih filmova, budili su u meni radoznalost. Ali sam se razočarala. Krajevi kao i svi drugi.

— A ostali filmovi? — Ostali filmovi? Da vidimo. Evo, na primjer, jednoga

koji sam izmislila kad mi je bilo petnaest godina, dok sam još bila u školi. Našla sam se u parku, u autu, s jednim ma-lim čovjekom, žuta lica i crnih očiju. Čovjek je zaustavio auto i tražio da izađem. Ja sam odbila. On je pokušavao da me gurne napolje i pri tome me dvaput pljusnuo. Ja sam se još uvijek opirala. Snažan udarac i ja se nađoh na pločniku. Kao i uvijek, ne želim duljiti, pa ti neću pričati o uličnim ljubavima. Mali se čovjek, žuta lica, vratio, povezao me

107

autom zahtijevajući da mu predam novac koji sam zaradila. Odbila sam. Prilijepio mi je još dvije ćuške. Čovjek mi je tada zgrabio ručnu torbicu, izvukao novac i bacio mi na ulicu praznu torbicu. Tako završava film.

— To je strip-film, nimalo originalan. — Svi su moji filmovi pomalo strip-filmovi, često sam

se pitala zašto to. Glavno je da funkcioniraju. Zašutjesmo. Ja sam ponovo sjeo, uzeo čašu i ugasio cigaretu u pepeljari. Irena je nastavila:

— Hoćeš li da ti ispričam film koji je doveo do raskida između moga muža i mene? Prije ću ti natočiti jer ti je čaša prazna.

Odjednom je „on“ došapnuo: — Reci joj da nećeš biti odgovoran za svoje postupke

ako se opiješ. — Kakve to veze ima? Reci joj to. — Nećeš valjda da zaskočim Irenu s izlikom da sam pijan? Popustio sam, ne znam ni sam zašto. Upozorio sam Irenu: — Pazi ako se napijem, ne jamčim više ni za što. Irena je ustala, nasmiješila se tiho i dobrostivo. Pripre-

majući whisky rekla je: — Mislim da ti nisi goropadan. Svejedno, hvala ti na

upozorenju, ako ustreba, branit ću se. — Pružila mi je čašu, sjela i nastavila: — Dakle, prije svega, da ti opišem svoga muža: visok,

atletski razvijen, tamnoput, skladna lica, tijela, ukratko, lijep čovjek. Ne baš naročit, ali ipak lijep. Nije bio ni osobi-to inteligentan, ako se uzme da nije bio intelektualac; ali ni toliko glup i preosjetljiv a da ne bi mogao s uspjehom obav-ljati posao agenta za reklame.

108

— Oprosti: da te nešto prethodno upitam. Zašto si se udala?

— Da ugodim roditeljima. Naravno, kad sam se udala, nisam imala namjere da prekinem onaniranje. Bez toga ne mogu. Osim toga, muža nisam voljela. Vjenčali smo se, a ja sam nastojala da riješim problem svojih bračnih odnosa onako kako sam znala i umjela.

— Kako to? — Tako što sam uvela muža u svoje filmove kao glumca. — Vidi, vidi, a kako si ga uvela? — Jednostavno. Dodijelila sam mu ulogu prodavača. — Ili kupca? — Ne, nego prodavača. Muž, barem u nas, može prodati

svoju ženu, a nikako kupiti. — Jesi li imala snošaj s mužem? — Razumije se. U trenutku obljube ja sam sklopljenih

očiju zamišljala film u kome me moj muž, kako sam rek-la, prodaje. Tako se on, zapravo, pretvorio u neku vrstu nadomjeska.

— Što je mogao nadomjestiti? — Jasno: moju ruku. — Zašto ste se onda rastavili kad si već našla tako du-

hovito rješenje svoga problema? — Ovako je to bilo. Moj je muž imao jednog ortaka u

poslu, zvat ću ga Erminio. Bio je stariji od moga muža i strašno ružan. Visoka, krupna čovječina, lica boje duhana, tupasta nosa, pomodrjelih usana. Ah, nešto sam zaboravila: bio je ćelav, sa čudnim nekim ulubljenjem nasred lubanje, nalik na sedlo. Još nešto: u tim pomodrjelim ustima umjetni zubi, ali ne zlatni, nego od bijelog metala, kao od platine. U poslu je bio vrstan. Moj muž to nije bio. Naposljetku je

109

zapao u neprilike pa je Erminio razvrgao poslovnu vezu i sam je vodio posao. Nastalo je jedno razdoblje u kome je moj muž teško prolazio, pa je stalno pričao o Emiliju kako je vrijedan i kako bi želio ponovo s njime raditi. Zato mi nije bilo teško izmisliti jedan film u kome će me muž pro-dati Erminiju kao naknadu za financijsku pomoć. Film se odvijao u Erminijevoj poslovnici. Bila je to moderno nam-ještena poslovnica s metalnim pokućstvom. Erminio sjedi za pisaćim stolom, a moj muž i ja sučelice. Erminio drži u ruci čekovnu knjižicu i govori mome mužu: „Pomoći ću ti, ali u zamjenu tražim Irenu.“ Gledam muža i vidim da gla-vom potvrđuje. Tada Erminio brzo potpisuje ček, pruža ga mome mužu koji ga prihvaća, gleda me trenutak i odlazi. To je sve. Taj sam film dugo nosila u sebi, zapravo svaki put kad sam imala ljubavni odnos s mužem. I tako jedne noći — a bila sam u krevetu s mužem, u zagrljaju i ljubav-nom odnosu — baš u trenutku kada sam u mašti gledala onaj dio filma u kome Erminio govori: „Pomoći ću ti, ali u zamjenu želim Irenu“, htjela sam zaustaviti film da vidim izraz lica moga muža. Zamislila sam da moj muž oklijeva. Da mu pomognem, svladati to oklijevanje, počela sam mu šaptati, ne u filmu, već u stvarnosti, i to potiho, ubrzano: „Prodaj me, prodaj, prodaj“ To ti se zacijelo čini smiješ-nim, ali u ovom trenutku, pošto sam se toliko godina navi-kavala na nijemi film, otkrila sam, slučajno, tonski film. Čini me da moj glas i nije bio tako tih kako sam mislila: ili sam se nesvjesno našla pored uha moga muža grozničavo mu šapćući: „Prodaj me, prodaj“, pa je moj muž čuo te riječi. A kako je, što sam već spomenula, bio vrlo osjetljiv, to je te riječi shvatio doslovno. Odjednom je, baš u trenutku kad sam bila u spolnom zanosu, prekinuo snošaj i stao me udarati i ćuškati. Zatim me zgrabio za kosu, bacio me s kreveta i stao me vući kroz sobe po podu udarajući me na-

110

sumce nogom. Najzad me tresnuo o naslonjač, stȇgao mi vrat kao da će me zadaviti. Tada sam izgubila strpljenje, odgurnula ga udarcem koljena, upravo onako kako sam i tebe maloprije, i svu mu istinu izrekla u lice: dȁ, dok sam se pretvarala da sam u ljubavnom zanosu s njime, ja sam zapravo onanirala. Dȁ, zamišljala sam da me prodaje Ermi-niju. Ne volim ga, zadovoljavam se sobom, ne trebam ga. Moj muž, kako sam ti rekla, bio je sasvim običan čovjek, s predrasudama običnih ljudi. Ništa nije shvaćao osim jedne stvari: da ga ne volim i da sam pokvarena. Tako smo se razišli i ja sam otišla u Rim s djevojčicom, a on ostao u Milanu.

Šutio sam osjećajući se u velikoj neprilici. Osjetio sam da se „on“ sve više uzbuđivao od početka te priče o Ireni-nim odnosima s mužem, pa je sada bio u takvom stanju da mu je malo trebalo da sasvim ne izgubi glavu. Čuo sam ga kako strasno i nestrpljivo šapće:

— Pogledaj je. Gledaj kako se zbunila pričajući o svome braku. Zar ne vidiš da je to navlaš ispričala?

Gledam i u čudu mislim kako smo ja i „on“ sasvim raz-ličite osobe. Koliko god ja gledao Irenu nakon njegove napomene, ništa nisam zamijetio: Irena je sjedila mirno držeći čašu u ruci. Dobacio sam mu prostodušno:

— Što se tiče zbunjenosti, čini mi se da si ti više zbu-njen nego Irena.

Odgovorio je: — Kažem ti da je sva zbunjena, smrtno zbunjena. Ako u

to nisi uvjeren, pusti mene da privedem kraju taj vaš stras-tveni i uzbudljivi razgovor.

Bio sam pijan, popio sam dva dvostruka whiskyja, ni-sam mu se mogao oduprijeti, već sam mu poslušno popus-tio. Odmah je navalio žustro i nasrtljivo:

111

— Zanimljiva je, nedvojbeno, pričao o tvojim odnosima s mužem. Znaš li što ona dokazuje?

— Što? — Da tvoja ljubav, koliko god bila egoistična i zasebna,

ne isključuje sasvim učešće onoga koga si ti, pri prvom našem susretu, nazvala „drugim“. To jest tvoga muža u filmu koji si maloprije spominjala; kao ni učešće bilo koga drugog muškarca u drugim već izmišljenim filmovima ili koje ćeš naknadno izmisliti.

— Ali to je zamišljena prisutnost i, osim toga, kako sam ti već rekla, sasvim slučajna. Muža sam uvela u film jer drukčije nisam mogla, jer sam morala riješiti problem kako sebe voljeti u istom trenutku kada sam hinila da volim nje-ga. Mislim da mi se takva prilika neće više pružiti.

— Tko to kaže? Mogla bi jednoga dana poželjeti da u stvarnosti doživiš ono što si u mašti zamislila.

— A zašto bih morala poželjeti? Između mojih dviju li-čnosti nema mjesta za drugoga. Moj je muž samo nadomje-stak. To je isto kao kad bi rekao da se između dvije osobe koje se vole može uvući treća koja voli. Ja se sebi toliko sviđam da je nemoguće da mi se svidi bilo tko drugi. Hej, što ti je, što se to s tobom zbiva?

Tu naglu promjenu u glasu ja sam izazvao, ili točnije, „on“ koji je iskoristio moju pijanost pa je htio „u stvarnos-ti“ pokušati kako izgleda jedan od tih Ireninih zamišljenih filmova. Poveo mi je ruku, naveo me da „ga“ izvučem iz njegova skrovišta, da iz lisnice izvadim čitav svežanj nov-čanica, da ustanem s naslonjača i krenem oko stola. Došao sam, raspaljeni goropadnik, do Irene, podigao koljena na ručni naslon stolice, kako bih „ga“ približio licu moje gošće i u isto vrijeme tutnuo joj u ruke novac. „On“ je svojim glupim prikrivenim planom pretpostavljao da će Irena prih-

112

vati dvostruku ponudu: dok u ruci bude stiskala novčanice zanosno ponavljajući, sklopljenih očiju, kao u filmu s mu-žem: „kupi me, kupi, kupi“, dopustiti će mu nekako da stupi „u izravan dodir“. Plan je bio glupo smišljen, preveć složen, neostvariv, jer je Irena maloprije jasno dala na zna-nje kako ne želi „proživjeti“ svoje sklonosti nego ih samo u mašti doživljavati.

Tako je i bilo. Irena nije primila novčanice niti „mu“ dopustila da joj priđe. Samo ga je trenutno pogledala s iro-ničnim čuđenjem te ispustila iz ruke novčanice koje su se rasule po podu. Zatim „ga“ je blagim, pomalo dosadljivim pokretom otklonila, baš onako kako uklanjamo granu sa staze kad naiđemo na nju šećući šumom. Naposljetku je oštro izrekla:

— Odlazi, idiote. Stajao sam ispred nje osjećajući se smiješnim onako će-

lav, zažarena lica, a „on“ napet, ogroman i upadljiv. Odjed-nom mi je „sinulo“. Dȁ, ja volim Irenu i nije mi do ljubav-nih odnosa s njome, a njezina zapovijed da joj se maknem s očiju kida mi srce. Nedolična i nepodobna izgleda, s „nji-me“ koji je stajao ukrućeno i bespomoćno, treptavo stršeći, padoh na koljena pred Irenom vapeći bolnim glasom:

— Oprosti mi, to više neću nikada učiniti, nikada više. Nemoj me tjerati. Ja sam smiješno, nesposobno čeljade, čovjek koji zaslužuje prezir, podlac. Ali te volim, zaista te volim. Osjećam potrebu za tobom, bez tebe mi nema života, oprosti mi i budi mi i dalje prijateljica.

Govorio sam sklopljenih očiju punih suza. Kada sam ih otvorio, ugledao sam samo crveni naslonjač. Irena je ustala i otišla na drugi kraj sobe. Rekla je:

— U redu, uzmi svoj novac i odlazi.

113

Sagnuo sam se, pokupio nesvjesno novčanice i u sagnu-tom položaju gurnuo „ga“ unutra. Zatim sam se uspravio, sav zadihan, raskopčanih hlača držeći u ruci zgužvane nov-čanice. Stojeći podaleko od mene, Irena mi je rekla:

— Molim te da mi ne prilaziš jer ću inače vikati. — Htio sam samo. . . — Vidjela sam što si htio: ti si idiot. Sada odlazi. Umo-

rio si me. Želim biti sama. Rekoh joj ljutito: — Da možeš onanirati. Uzvratila mi je mirno i nesmiljeno: — Dȁ, da mogu onanirati, ali odlazi. — Daj mi barem tvoj broj telefona. — Naći ćeš ga u telefonskom imeniku. Na vratima ti je i

pločica s mojim imenom. A sada odlazi. — Kada ti mogu telefonirati? — Kad hoćeš. Hoćeš li ići, dȁ ili ne? — Hoćemo li ostati prijatelji? — Možda, ako odeš što prije. Izišao sam.

114

115

ANALIZIRAN!

Čim sam se ujutro probudio, još uvijek bunovan i uspa-vana duha, „on“ se opet uzbudio. Kao da mi je htio pokaza-ti kako pravi kontinuitet života, prava Arijadnina nit u ovom apsurdnom labirintu nije moja sublimirana ambicija već njegova bjesomučna aktivnost, nepopravljivo desubli-mirana, „on“ se ponovo vratio na jučerašnji događaj oživ-ljavajući ga u mome sjećanju, razumije se, na svoj način. Ova jutarnja sjećanja doživljavam u pospanom, prapovijes-nom stanju, ali ih ne odbijam, kao da se u polusnu želim prepustiti sanjalačkom, pasivnom erotizmu. Razumije se da „on“ ta sjećanja popraća svojim uobičajenim preobrazbama, kao da želi podvući svoju potpunu, bezočnu nezavisnost koja mu dopušta da bude vrlo aktivan ne samo kada sam budan nego i onda kada sam uspavan.

Tako je bilo jutros, jedan dan nakon moga susreta s Ire-nom. Otvorio sam oči i zamijetio da ležim na boku, a „on“, onako golem i težak, ispružio se na plahti pa u meni izaziva pomisao da sam nekakvo zvono palo sa zvonika i leži ra-zmrskano, samo mu teško klatno ostalo netaknuto. Nepro-mišljena usporedba; „on“ se odmah živo umiješao:

— Budi miran, zvono nije razmrskano, uskoro ćeš čuti kako brȅca!

116

Prenosim razgovor između nas dvojice: Ja: — Koji ti je belaj, što to govoriš? Kakvi brecaji? Zašto

si tako uzbuđen u osam sati ujutro? Zar ne možeš biti miran i odmarati se, kao ja, kao sve razumne osobe?

„On“: — Oh, lrenine noge! Ja: — Ne spominji mi sinoćnjicu. Sve si pokvario. Ti si

kriv što možda neću vidjeti Irenu. To je jedina žena na svijetu koju bih mogao voljeti. Jedina. Ali, što ti znadeš o ljubavi?

„On“: — Noge lrenine! Ja: — Sva se bila prepustila, otvorila mi srce, što vjerojatno

nikada nikome nije učinila. . . a ti, bedast i grub poput bivo-la, sve si pokvario!

„On“: — Noge lrenine! Ja: — Sigurno ću joj telefonirati. Ali prije nego što se ja-

vim, želim biti siguran da ponovo ne upropastiš sve svojim prostačkim ponašanjem.

„On”: — Noge lrenine! Ja: — Voljet ću Irenu, to osjećam, siguran sam da ću je vo-

ljeti. Voljeti je znači za me isto što i postati režiser: prijeći iz vrste desublimiranih u vrstu sublimiranih. A da se to

117

ostvari, ti moraš jednom zauvijek priznati istinitost subli-macije.

„On“: — Noge lrenine! Ja: — Predlažem ti pogodbu, dajem ti punu slobodu inter-

vencije, makar priželjkivane i osuđene na promašaj u svim prilikama moga života. Ali u nazočnosti Ireninoj, želim apsolutnu pasivnost, ili točnije, nepostojanje.

„On“: — lrenine noge! Ja: — Sada mi moraš reći da li prihvaćaš pogodbu. „On“: — Noge lrenine! Ja: — Govorim tebi, huljo. Prihvaćaš ili ne prihvaćaš? „On“: — Noge lrenine! Ja: — Zar je tvoj odgovor taj stalan refren? Sada mi je jas-

no. Morat ću primijeniti drastične mjere prema tebi. „On“: — Noge lrenine! Ja: — Odavno sam to odlučio. Do sada sam odlagao izvrše-

nje te odluke nadajući se da ćeš se opametiti. Ali od toga ništa. Premda mi je žao, prisiljen sam da izvršim odluku.

„On“:

118

— Noge lrenine! Ja: — Odmah danas idemo k Vladimiru i ovoga puta nema

praštanja: reći ću sve što mi je na srcu. Ti ćeš pri tome iz-gubiti. Tvoja snaga leži u tajnosti, zagonetnosti, nesigurnos-ti naših odnosa. Osvijetliti ih svjetlošću razuma znači uništi-ti ih. Utoliko gore za te. Tako si ti htio.

Da bi se mogle shvatiti te moje prijetnje, treba napome-nuti da je Vladimir moj prijatelj s univerziteta, koji se bavi, ili točnije, koji bi se htio baviti (jer nema dovoljno pacije-nata) psihoanalizom. Gotovo bez pacijenata koje bi trebalo liječiti, Vladimir je, možda baš zbog toga, vrlo ozbiljan liječ-nik. Njegova je ozbiljnost, tako reći, uvjetovana i time što i sâm trpi od teške nervoze, pa mu je očito potrebno dugo psihoanalitičko liječenje. I zbog toga idem k njemu. Kako je neurotik i u isto vrijeme liječnik specijalist za nervozu, uvje-ren sam da samo Vladimir može razumjeti moj poseban slu-čaj, koji, pravo govoreći, ne zahtijeva liječenje (ima li ičega patološkog u tome što smo dvojica umjesto jednoga?) nego samo to da prijateljski, bez predrasuda, razmotri slučaj.

I tako, tog istog popodneva, obavijestivši ga prethodno telefonom (Vladimir mi je odgovorio najprije da ne zna kad bi me mogao primiti, ali je potom, razumije se, prihvatio vrijeme koje sam ja predložio), pođoh k mome bivšem ko-legi s univerziteta. Stanuje daleko, u modernoj četvrti, na periferiji. U, toj su četvrti ulice, ili točnije, cementni rovovi, okruženi zgradurinama koje su načičkane nepotrebnim bal-konima; dućani s velikim staklenim izlozima punim jeftine robe; duž pločnika poredani automobili; medu njima nijed-nog luksuznog; gle, gle, Vladimir nije daleko napredovao! Prvi put idem k njemu; neko je vrijeme živio s roditeljima, zatim se oženio, preselio se u drugi stan i otvorio ordinaci-

119

ju. Zašto osjećam zadovoljstvo na pomisao da nije uspio u svome zvanju? Zato što, barem prema njemu, ne želim biti „inferioran“. Poznam ga vrlo dobro; nikako ne dopuštam da mi bude „superioran“. Obojica smo promašeni ljudi; neuro-tik jedan, neurotik drugi; mlake volje obojica. Pa zašto bi on morao biti „superioran“? Prolazeći autom kroz prometne ulice, sve sam više osjećao nervozu pri pomisli na susret s Vladimirom. Kakvo držanje zauzeti prema njemu da već u početku osjeti kako se mora okaniti superiornog stava, ma-kar izvirao iz njegove učenosti? Razmišljao sam o tome i odlučio: pokazat ću se i ja učenim, još više od njega; Um-jesto jednog liječnika i jednog pacijenta bit će dva liječnika i jedan pacijent. Jedan će liječnik biti Vladimir, a drugi ja. A tko će biti pacijent? Naravno „on“.

Ohrabren tim rješenjem, parkirao sam svoj auto gdje i mnogi, na prašnoj i neurednoj ulici koju je rimska općina (primjećujem sa zadovoljstvom) već odavno zaboravila asfaltirati. Stan je na trećem katu te činovničke zgradurine. Popeo sam se liftom. Stupio sam na odmorište između stu-bišta; na odmorištu troja vrata: Vladimirov stan nije baš velik. Zazvonio sam. Vrata mi nije otvorila bolničarka u bijelom ogrtaču, ni tajnica s naočalama, nego sâm Vladimir u košulji s kratkim rukavima, s otvorenim ovratnikom, bez kravate. Dakle, nema ni bolničarke, ni tajnice! Dok smo ste-zali jedan drugome ruke, bacio sam brz pogled oko sebe: vrlo usko predsoblje, dječja kolica u jednom uglu, klìnčanica. Osjećao se primamljiv miris kuhinje, ali ne baš naročitih jela. Vladimir mi reče:

— Milo mi je što te vidim — i potapša me po ramenu ne baš zaštitnički, možda zaista prijateljski, na njegov pose-ban način, patetičan i neurasteničan.

Uđosmo u ordinaciju, u malu kao kocka sobu, u koju se mogao smjestiti samo stol, ormar za knjige i divan za ispi-

120

tivanje pacijenata. Na prozoru dvije zelene zavjese, uske i bijedne, između kojih se vidjela ružna fasada s balkonima sučelne zgrade. Sve je u ordinaciji bilo uredno, čisto, ali i nevjerojatno skromno. Pomislio sam kako se na tom divanu nikada nitko nije ispružio. Ubogi Vladimir! I on je jedan od onih nalik meni, koji vjerojatno ima nezasitnu ženu, koja mu, u savezu s „njime“, oduzima svu snagu koja bi mu trebala da barem malo okusi uzvišenost sublimacije. Ali on nije imao hrabrosti kao ja da napusti porodicu. I još je ana-litičar koji nema nikakve isprike za neznanje.

Vladimir je sjeo za stol i dao znak da sjednem na stolicu ispred njega. On je visok, mršav i suh. Iz kratkih rukava vire dvije koštunjave, sasvim mršave ruke. Kosa mu je kratka, čekinjasta, tamnosmeđa, koja prelazi u žuto, poput stare sla-me. Lice mladića prerano ostarjela, sa dvije krupne, tužne bore, tako da mu izgleda iskrivljeno. Oči neugodne boje, ni zelene, ni žute, kao u psa. Nos šiljast, sa širokim nosnicama. Oko velikih i nepravilnih usta izraz gorčine. Iako je bilo sedam sati i još vidno, upalio je lampu s jakom svjetlošću, usmjerio mi je prema licu: zabliještio me. Odmah sam mu rekao:

— Ostavi tu lampu. Ne možeš me time impresionirati, nisam pacijent iz kojega možeš izvući stotinu ili dvjesta tisuća lira na mjesec. Stari sam prijatelj koji je došao da ti izloži svoj nimalo klinički slučaj.

Nasmijao se dobrostivo, neurotično. Spustio je lampu i rekao:

— Oprosti, ali je lampa kadšto korisna. Nisam ništa odgovorio. Izvadio sam iz džepa cigarete:

ponudio Vladimiru koji je odbio, zapalio jednu, stavio u džep upaljač i cigarete, potegnuo dim i ispustio ga kroz usta

121

i nosnice. Sjedio sam sagnut s prekriženim rukama na stolu i oborena pogleda. Najzad sam progovorio:

— Kako živiš? Dobro si se uredio: imaš malu lijepu or-dinaciju, mirnu, ozbiljnu, prisnu, opremljenu solidnim uku-som. Kladim se da ti je žena odabrala namještaj.

— Ne, da budem iskren, odabrao sam ga ja. — Da li je zaposlena tvoja žena? Da li ti pomaže u poslu? — Nije zaposlena. — A što radi? — Domaćica je. Hoću reći: bila je zaposlena, radila je u

zavodu za socijalno staranje, ali se rodilo dvoje djece, pa kako nemamo dadilje, to se ona brine oko djece.

Govorio je polako, tražeći riječi, zbunjeno, patnički, ne-prilično, kao da sjedi na iglama. Na stolu primijetih fotogra-fiju sa srebrnim okvirom:

— Je li to tvoja žena? — Dȁ. — Mogu li pogledati? Uzeo sam fotografiju i pogledao: zakleo bih se da je cr-

nomanjasta, crnih, blagih, čeznutljivih očiju, mršava, blijeda i nježna lica. To su opasne žene. Na primjer, mnogo opasni-je od Fauste, unatoč znatnijoj senzualnosti ove posljednje. Te krupne sentimentalne oči, jasan znak nezasitnog seksa, objašnjavaju mnogo toga: Vladimirovu nervozu, njegov neuspjeh, skroman uređaj stana, kuhinjski miris u predsob-lju. Pa dȁ, s takvom ženom čovjek mora biti desublimiran, i to pogubno, neizbježno, nepovratno. Odložio sam fotografi-ju na stol i rekao:

— Vrlo mila ženica. Nije uzvratio na kompliment. Uskomešao se na stolici i

najzad progovorio:

122

— Rico, telefonom si me obavijestio da se radi o vrlo hitnoj stvari. Reci mi što je posrijedi?

Tu smo, dakle! Nisam odmah odgovorio. Zamišljeno sam pušio oborivši pogled. Htio sam učeno otpočeti razgo-vor pa sam morao pronaći prikladan način. Najzad sam jasnim glasom, naglasivši svaku riječ, izgovorio:

— Vladimire, prije svega moram ti nešto prethodno kazati. — Da čujemo. — Moraš znati da me je priroda, ne znam da li za moju

sreću ili nesreću, iznimno obdarila. Ima osoba ravnodušna izgleda zbog toga što uopće ne-

maju izraza. Ima opet osoba koje su ravnodušna izgleda jer, iako su jako izrazite, zadržavaju uvijek isti izraz, ma što se desilo. Vladimir pripada ovoj drugoj kategoriji. Uvijek mu je na licu zbunjen, tjeskoban, zabrinut, smeten izraz; kako mu je taj izraz uvijek isti rekao mu ti: „Dobar dan“, ili: „Doktore, namjeravam ubiti svoga oca“, to je, zapravo, isto kao da je stalno bezizražajan i ravnodušan. Tako je bilo i sada. Gledao me s tjeskobnim izrazom lica, bez riječi, pa sam osjetio potrebu da se točnije izjasnim, jer možda nije ni čuo što sam mu rekao:

— Drugim riječima, Vladimire, da se jednostavno izra-zim, imam spolni organ koji je nevjerojatno velik.

Predahnuo sam, potegnuo jedan dim iz cigarete, pustio ga kroz nos i zagledao se u stol. Zatim sam nastavio:

— Reći ćeš mi da se ovdje ne radi o veličini, već o od-goju. Imaš pravo. Ima golemih spolnih organa koji se ne razmeću, pa ostaju gotovo nezapaženi; ima opet vrlo malih koji se bezobrazno razmeću, pa svraćaju pažnju na sebe. Ali je najgore tada kada se taj golemi uskomeša i svraća na sebe pažnju. Eto, Vladimire, takav je moj slučaj.

123

Predahnuo sam, kao da želim istaknuti posljednje riječi, potegnuo jedan dim, pustio ga kroz nos zamišljena i pozor-na izgleda. Vladimir je podnimio lice lijevom rukom ispru-živši kažiprst prema lijevoj obrvi, pa ju je tako jako podi-gao; ali nije ni riječi izustio: čekao je.

Nastavio sam stresavši rukom pepeo cigarete koji je pao na stol:

— Sada ti je jasno da je riječ o organu, blago rečeno, nametljivom. Da budem točniji, o organu koji mi doslovno ne da mira. Baš tako: ne da mi mira. Ja ništa drugo ne bih želio nego da radim svoje poslove, ali se „on“ uvijek upli-će. Neprestano. Zabada nos u sve što činim; javlja se u najnezgodnijim trenucima; prisiljava me da radim po nje-govoj volji; ukratko, traži od mene poslušnost koju odlučno odbijam.

Nikakva odgovora. Vladimir me pažljivo gledao šuteći. Nastavio sam:

— Čime se mogu suprotstaviti toj njegovoj nametljivos-ti, toj njegovoj, recimo, drskosti? Ili da uzvratim jednakom drskošću, ili nadmoćnijom razumnošću? Ova druga alterna-tiva je moja, Vladimire, to se razumije samo po sebi. Ja sam zaista kulturan čovjek, intelektualac. Mrsko mi je sva-ko nasilje. Tako sam već u početku pokušao s „njime“. . .

— S kime to? — S mojim organom. Već u početku pokušao sam s

„njime“ razumno postupati. Raspravljao sam s njime, razla-gao, pokušavao da ga uvjerim: između mene i „njega“ ni-kada ne prestaje razgovor. Ili točnije, da budem precizniji, stalna prepirka.

— Znači li to da s njime razgovaraš, a „on“ ti odgovara? Da s „njime“ zaista razgovaraš, a „on“ ti zaista odgovara?

— Dȁ, zaista. Što je u tome čudno?

124

— Pa ništa. Ali kakav mu je. . . glas? — Zavisi od prilika. Glas koji odgovara njegovoj ćudi.

Uglavnom umiljat, šaputav, himben, ljigav. Kadšto se do-godi, kada se razljuti, da mu je i drzak, naprasit, odlučan.

— Kada se razljuti! — Dȁ. Kada se razljuti. Katkad, ali rjeđe, glasi se upra-

vo neprijateljski, okrutno. Kada smo sami, ja i „on“, onda mu je glas najčešće hvalisav, umišljen.

— Zašto je. . . umišljen? — Umišljen nije prava riječ. On se smatra najljepšim,

najjačim, najmoćnijim, da tako kažem, u svojoj vrsti. Prema njegovu mišljenju, nitko mu na svijetu nije ravan. To je čudovište od taštine!

— Da li. . . razgovara o bilo čemu. Ili se samo umiješa kada se tiče seksusa?

— Vladimire, ti znaš vrlo dobro da nema stvari o kojoj se ne bi moglo razgovarati sa seksualnog stajališta. Književnost, umjetnost, znanost, politika, ekonomija, povijest, sve se to može razmatrati s toga stajališta. Ne kažem da se sve mora na to svoditi, ali se tako radi. „On“ to i te kako čini!

— Na primjer? — Na primjer: ima li ičega seksualnog u jednom pejza-

žu? Brda, ravnice, rijeke, doline: gdje je tu seksus? Pa ipak. Neki dan sam, na primjer, otišao na izlet u prirodu. Cesta se na jednom mjestu probija između dva obla, poduga brežulj-ka, koji se malo pomalo spuštaju i pretvaraju u dva mala ispupčenja. Hoćeš li mi vjerovati? „On“ mi je odmah stao šaputati: „To nisu dva brežuljka već ženske noge, i to vrlo lijepe. Rastvorene, raširene. I cesta teče ravno prema klan-cu, gdje se brežuljci spajaju, ili se tako čini. A mi ćemo sada svom brzinom, sa 150 kilometara na sat, uletjeti u klanac” itd. itd. Zar ne vidiš u tome neku dvosmislenost?

125

— Dȁ, vidim. Reci mi na koji se još način upliće u tvoj život?

— U snovima, naravno. — Da li u erotskim snovima? — Ne bih se htio zadržati na snovima, Vladimire. To je,

da tako kažem, njegovo carstvo. Ono što u snovima smišlja to me se ne tiče i ne zanima me. Htio bih samo jednu želju izraziti: neka se okani realističkih snova i neka se samo drži simboličnih.

— Kako to realističnih? — Ne sviđa mi se, na primjer, kad sanjam da sam u

krevetu sa ženom čije lice ne vidim jer mi je okrenula leđa. Odjednom se ta žena okrene i ja otkrivam da je to moja majka. Kudikamo mi je milije kad sanjam da se penjem uz stepenice i na kraju vidim kuću s otvorenim vratima, a ja onda krećem prema otvorenim vratima, stepenicu po stepe-nicu, unatoč tome što kuća ima sumoran izgled, sve prozore zatvorene, sva okružena čempresima, i u trenutku kad pre-lazim preko praga, netko mi zabija nož u leđa, ja padam i budim se. Jasno je: ta kuća s otvorenim vratima predstavlja moju majku. Sumoran izgled kuće, to je moj osjećaj kriv-nje. Udarac nožem u leđa ja zadajem samom sebi da bih spriječio blud sa svojom majkom, i tako dalje. Ali, Vladi-mire, mi još uvijek imamo posla sa simboličnim, to jest s onim što je neizravno, indirektno, u rebusima, zagonetka-ma. Razumije se, ja mogu odgonetnuti san, razriješiti rebus; ali sam isto tako slobodan, sasvim slobodan da uzmem dos-lovno simboličnu predodžbu ne tražeći njeno značenje. Dakle, ja više volim simbol od stvarnosti. San o kući s ras-tvorenim vratima ostavlja me sasvim ravnodušnim. Mislim u sebi: „Eto, čudnog li sna, tko zna što znači“. I ne mislim više na to. Ali kada sanjam svoju majku, pravu majku s

126

njenim licem, izrazom, i svim ostalim oznakama, u krevetu sa mnom, priznat ćeš da je to ponešto neugodno. Budiš se, misliš na to i čitav si dan ražalošćen. I eto, od nekog vre-mena, na žalost, „on“ je gotovo sasvim napustio simboli-zam na račun realizma. Više ne sanjam, na primjer, sat, poznati simbol ženskog seksusa, kako je to bilo prije; sada mi se u snu javlja, njegovom krivnjom, pravi ženski spolni organ, iako u snu, sa svim njegovim posebnostima, u svom pravom obliku, izgledu, čak i u svojim pokretima, onako kako je to u stvarnosti, na javi. Sat bih odmah zaboravio nakon buđenja; spolni organ nikako. A ja znam, Vladimire, zašto to čini. Iz prkosa. Dȁ, jer smo, iz razloga koje bi tre-balo nadugo iznositi, to jest ja i „on“, u najgorim odnosima od nekog vremena. Zato se „on“ osvećuje na taj način što zanemaruje simbolizam, u kome je, da znaš, veliki majstor, i sada ga zamjenjuje realizmom ili, točnije, naturalizmom, najgrubljim i najprostijim.

Mahnuo sam glavom zabrinuto, zamišljeno, prijekorno, spuštena pogleda, puštajući dim kroz nos. Vladimir je od-mahnuo rukom kao da nešto odbija od sebe:

— O snovima ćemo još govoriti. Vratimo se radije na pi-tanje razgovora. Dakle, vas dvojica stalno razgovarate. Ali kako? Mislim: da li razgovarate glasno ili nekako drukčije?

— Samo onda kada sam sâm i siguran da nas nitko ne sluša. Dȁ, jer je riječ, kako da kažem, o pomalo delikatnim stvarima, pa je bolje biti oprezan.

— Dakle, kada ste sami, ti glasno razgovaraš s njime. Što čini on?

— Odgovara mi. — Zar i on glasno? — Dakako. — To znači da ga čuješ onako kao mene u ovom trenutku?

127

— Dȁ. — Slušaš ga ušima? — Oprosti, Vladimire, čime bih ga inače mogao slušati?

Zar nosom? — Dobro, to se događa kada si sâm. A kada si u društvu?

Razgovarate li glasno i onda kada je nazočna i druga osoba? — Ne, tada ne razgovaramo glasno, već u sebi. — U sebi? — Dȁ, to jest, ja mislim jedno, a „on“ drugo, i tako se

razgovor, ili točnije, prijepor, nastavlja između mene i „njega“. Ali u društvu drugih osoba, pravo govoreći, „on“ se toliko ne razgovara i ne svađa koliko naređuje.

— Naređuje? — Dȁ. Ja sam, naravno, više ili manje, slobodan da ga

poslušam ili ne. Ali „on“ uvijek pokušava da mi se nametne. — A što naređuje? — Pa eto: da postupim prema njegovim željama. — Na primjer? — Pretpostavimo da je kakvo primanje u kakvoj vili

ovih ljetnih dana. Jedna lijepa djevojka prihvaća moju ponudu da se prošećemo stazama perivoja. „On“ mi od-mah naređuje da odšećemo do kakve klupe. Kad sjedne-mo, naređuje mi opet da zapodjenemo razgovor o nekim stvarima. Zatim mi naređuje da se djevojci što više pribli-žim. I najzad, nakon toga prethodnog približavanja, da na nju navalim.

— Da na nju navališ? — E pa dȁ, da joj izvadim dojke, podvučem ruke pod

suknju, povalim na travu, i slične stvari. — On naređuje. A ti?

128

— Prije svega, pokušavam ga uvjeriti da to nije uputno. Upozoravam ga, na primjer, da je djevojka zaručena; da će me dovesti u nepriliku, i tako dalje. Uzalud ja govorim, ne sluša me. Na kraju, u trenutku slabosti, popuštam. Navalju-jem na djevojku, ona me odbija i čak me ispljuska.

— Zar uvijek tako svrši? S pljuskama? — Često. Ali da se razumijemo, Vladimire. Nije tome

razlog što se ne sviđam ženama, već što „on“ nije nikakav psiholog, što nije intuitivan, ukratko, nije inteligentan; ni-kada mu nije jasno kada treba nešto učiniti, a kada ne. Nije slučajno što u običnom govoru često baš „njega“ uzimaju kao simbol naročite gluposti.

— Kakve gluposti? — Mislim na onu vrstu gluposti koja se iskazuje u preu-

zetnosti i u nedostatku takta. Kad bi ti znao na kakve me sve nepodopštine sili? Da se stidim kao kakav lopov. Da poželim da me zemlja proguta!

Odmahujem glavom, zamišljen sam i tužan, ali razložan, to jest hladan i objektivan. Ruke su mi na stolu, u jednoj držim cigaretu; a na drugoj, na prstu srednjaku, ističe se prsten sa žutom kamèjom koji je pripadao mome ocu. Pri-nio sam cigaretu ustima, potegnuo jedan dim, zakašljao, pa opet nastavio hladnim i strogim glasom:

— U mome slučaju te neprilike još više otežava to što nisam čovjek koji živi samo za obitelj, ženu, djecu, kuću. Imam ozbiljno zanimanje, poznat sam i cijenjen u posebnoj sredini, to jest u filmskoj. Kažem posebnoj, jer je filmska sredina naročito pogodna za poduzetnost besavjesnih indi-vidua kakav je „on“. Stotine, što kažem?, tisuće žena sanja-ju o tome da postanu filmske glumice i da se pod svaku cijenu probiju, ne oslanjajući se na profesionalno mišljenje,

129

na tehničke obzire, ukratko, na razbor, nego izravno, bezo-čno, na „njega“.

Šutio sam jedan trenutak, kriveći usta s gađenjem, dok me je Vladimir pažljivo promatrao. Odjednom sam nastavio:

— Postoji i pitanje o nedostatku smisla za razlikovanje. — O nedostatku smisla za razlikovanje? — Dȁ. Do sada sam govorio o mladim ženama kojima

se mogu više ili manje svidjeti. Govorio sam o nepodopšti-nama na koje me sili. Ali „njegov“ nedostatak smisla za razlikovanje još je znatniji od svake te nepodopštine.

— Znatniji? — Dȁ, znatniji. Ne bira žene: njemu je svejedno bile

lijepe ili ružne, mlade ili stare, čak i vrlo mlade. Da se razumijemo, Vladimire, sve je ovo čisto teoretski rečeno, jer, naposljetku, „on“ ne može ništa bez mene i ja sam mu potreban. To ne priječi da se sve ovo izuzme iz normalnog okvira i uklopi u psihopatologiju, čak u sudsku medicinu. Nalaziti u tijelu jedne oronule starice nešto uzbudljivo, ili u još nerazvijenom tijelu jedne djevojčice, zaista je prava perverznost, barem po mome mišljenju, zar ne?

Vladimir nije odgovorio. Ono „zar ne?“ ostalo je u zra-ku, zaliveno šutnjom. Nastavio sam s upornošću:

— Možda misliš da sam prestrog, krut. Ali u nekim stvarima ne popuštam. Nikako. Uostalom, Vladimire, što je previše to je previše. Mjera je prevršena.

Vladimir je i dalje šutio gledajući me uporno, ali nekako izdaleka, kao da me gleda kroz okrenuti dalekozor, pa mu moja slika izgleda jako umanjena, iako jasna. Nadovezao sam:

— Razumije se da se „on“ brani. Opravdava. Ne toliko na planu moralnom, jer, kako ti je poznato, sasvim je amo-

130

ralan, koliko na planu, kako da kažem?, kulturno-historijskom. Rekao sam da je glup, ali nisam rekao da je neuk. Naravno, riječ je o skrpljenoj, površnoj, samoukoj kulturi. Uostalom, gdje bi „on“ našao vremena da se posve-ti učenju, koje zahtijeva, u svakom slučaju, sabranost misli za koju je sasvim nesposoban? Ali naročito bih istaknuo da je njegova kultura posebne vrste. Prilično je upućen u stvari koje se njega tiču. O drugim stvarima ne zna ništa. Dakle. . . zašto sam ono spominjao njegovu kulturu?

— To je bilo u vezi s nedostatkom smisla za razlikovanje. — Ah, da, htio sam reći da taj svoj nedostatak opravda-

va kulturnim razlozima. Kako sam rekao, njegova znanja nisu duboka, već napabirčena odasvud, bez metoda i izbora, s jednim, vrlo praktičnim ciljem, da se opravda u našim rasprama. To je kultura svoje vrste. Bez dubine, organske povezanosti, bez sistema: kakva površno pročitana popular-na rasprava o primitivnim religijama; kakav upad u antro-pologiju; kakav izlet u tajne orijentalne filozofije. Ali, Vla-dimire, sve je to samo mrvičak i ništa više. To ne priječi da „on“ sutradan, na svoj bezobrazan način, ne istrese čitavu hrpu imena različitih božanstava: od Sive do Prijapa, od Mutunusa Tutunusa do Konseja Myojina. Od Hermesa do Subigusa, od Baala Peora do Mina, od lzide do Kunade, od Freje do Pertunde, koje su, kako on tvrdi, bile u prošlosti njegove pređašnje inkarnacije. I tako bi sadašnja indiskri-minacija odgovarala nekadašnjoj univerzalnosti. A „on“ bi bio, sada kao i nekada, bog s ljestvicom vrijednosti koju „on“ određuje. S druge opet strane njegovo svođenje na običan dio ljudskog tijela, još k tome nepristojan i sramo-tan, trebalo bi tumačiti kao osvetu njegova najvećeg supar-nika, kršćanskog boga. Zar ne shvaćaš smisao? Zar to nije megalomanija? Egocentričnost? U isto vrijeme i manija proganjanja koja se javlja s manijom veličine? Bog! Kao da

131

nije dovoljno to što jedan bog progoni drugoga iz zavisti i zlobe! Ukratko, da nije bilo Krista (navodim „njegove“ riječi), „on“ bi, barem ovdje u Italiji, bio još na oltaru, poštovan i obožavan pod lijepim imenom boga Fascinusa.

— Boga Fascinusa? — Dȁ, boga Fascinusa. To je njegovo najmilije ime, ko-

je otkriva pravi njegov karakter, u osnovi malograđanski. Kažem malograđanski, jer bi samo jednom provincijskom srednjoškolskom profesorčiću palo na pamet da oplemeni svoje posebne sklonosti klasičnim oznakama. Fascinus. Od latinskog: „fascinum“, to jest čar. Zar ne shvaćaš smisao? Je li ti jasno što to znači? Kao da kaže: čaroban, dražestan, koji odiše čȃrom kome se teško oduprijeti, koji djeluje na ljude kao čarolija, magija, vradžbina. Fascinus! U tome je imenu sadržana sva njegova taština, preuzetnost, kao i nje-gova polovičnost, kulturna površnost!

Odmahnuo sam glavom sa žaljenjem, prezrivo, samilos-no. Nakon kratke šutnje opet sam nastavio:

— Znaš li što mu odgovaram kada spomene svoga Fas-cinusa? Odgovaram mu: „To je nekada bilo. Onda si mo-gao očarati, danas izazivaš gađenje kad ne možeš smijeh. Nema tu nikakvog Fascinusa, neke se stvari jednostavno ne čine, ne smiju se činiti, i svi Fascinusi staroga Rima ne mogu opravdati, a još manje oprostiti sve to erotomansko ludovanje u današnjem Rimu!“ Ali „on“ odmah spremno odgovara, treba mu to priznati. Znaš što odgovara? „Ne-kada, što to znači nekada? Ja sam izvan vremena. Za me ne postoji vrijeme“. Zaista je prava hulja, ali je dosjetljiv, logičar, mudrijaš.

— Raspravljate li vi uvijek tako učeno? — Kamo sreće! Najčešće se vrijeđamo zbog gluposti.

„On“ tvrdi da sam ja glup, a ja da je „on“. „Njegovo“ je

132

mišljenje da je razbor sinonim gluposti, a moje. . . moje je suprotno. U stvari, Vladimire, mi govorimo različitim jezi-kom. Riječi imaju jedan smisao za mene, a drugi za njega, pa se ne razumijemo. Dȁ, jer iza različitosti značenja riječi skriva se i različitost slijeda vrijednosti. Kako se onda mo-žemo razumjeti?

— Jesu li vaši odnosi uvijek bili tako loši? Odmahnuo sam odrečno glavom skrušena izraza kao

čovjek koji pošteno priznaje neugodnu istinu: — Ne, nisu, čak su jedno vrijeme, to ne mogu poricati,

bili najbolji. Ali, Vladimire, uz kakvu cijenu! Uz cijenu istinskog robovanja! „On“ je naređivao, a ja sam poslušno izvršavao. Bio sam njegov rob, njegov izvršilac. Sasvim je razumljivo da sam se morao pobuniti.

— Pred koliko su vremena vaši odnosi bili u najboljem redu?

— U vrijeme moje rane mladosti. Recimo, kad mi je bi-lo četrnaest godina. Tada sam se tako potpuno poistovjeći-vao s njime da sam osjetio potrebu, da tako kažem, nagon-sku potrebu u jednom trenutku, da se barem poimence raz-likujem od njega, pa sam mu dao jedno ime.

— Ime? — Dȁ, ako ništa drugo, a ono da izbjegnem pometnju

kad smo se „on“ i ja razgovarali, ili točnije, kada je „on“ naređivao, a ja poslušno izvršavao. Zamisli jedan ovakav razgovor: „Federico, moraš učiniti ovo i ono“. „Dȁ, Fede-rico, učinit ću odmah“. Shvaćaš li smisao? Federico ja, Federico „on“. Tada sam odlučio, s obzirom na njega, latinizirati ime.

— Fascinus? — Ne, to bi značilo priznati da me je „on“ očarao, opči-

nio. Istina, bio sam rob, ali sam se već pomalo bunio. Kako

133

se ja zovem Federico, pomislio sam da ga nazovem Federi-cus Rex.

— Federicus Rex? — Pravo govoreći, u prvom sam trenutku pomislio da

ga nazovem Friedrich Veliki. — Zašto Friedrich Veliki? — To je čitava priča. Dogodilo se to ovako. Jednog ljet-

njeg dana u Ostiji, pošto sam pojeo nekoliko žemički, oko dva sata, nas trojica ili četvorica dječaka iste dobi ležali smo u hladu, iza kabina, na pijesku punom otpadaka. Na-ravno, razgovarali smo o ženama, netko je od nas već imao iskustva s njima, a netko nije; odjednom se jedan od nas dosjetio i rekao: „Da vidimo čiji je najveći“. Rečeno uči-njeno. Tada sam utvrdio, na moje veliko čuđenje, jer mi se prvi put dogodilo da pravim uspoređenje, kako ih moj po veličini nadmašuje, treba to reći, iako su svi bili prilično dugački. Sve su to bili moji prijatelji, školski drugovi. Tako je jednome od njih, sasvim razumljivo, palo na pamet da me iz šale nazove Friedrich Veliki. Sve su to bile huncutari-je, pravi dječji nestašluci.

— Ali kako to da si od Friedricha Velikog prešao na Federicusa Rexa?

— To je opet duga priča. Kako ti je poznato, stanovao sam sa svojom majkom blizu trga Mazzini. Jedne noći pro-lazio sam pustom ulicom, majka mi je bila dala novaca za kino, i ja sam se žurio na sastanak s jednim mojim prijate-ljem. Odjednom, baš u najmračnijem dijelu ulice, ispod stabala koji su stršili iz nekog perivoja, jedan me glas zaz-vao: „Hej, momče“. Zaustavio sam se, prišao; bila je to jedna prostitutka, malo postarija, ali prilično zgodna, ili mi se barem tako učinilo; treba imati na umu da mi je bilo četrnaest godina i tek sam bio obukao duge hlače. Ne sje-

134

ćam se što smo govorili. Sjećam se samo da mi je čitavo tijelo drhtalo, jer mi se to dogodilo prvi put, a ona je to zamijetila i rekla mi: „Zašto tako dršćeš? Budi miran. Reci mi najprije imaš li love?“ Nisam razumio, a onda mi je ona objasnila da lova znači novac. Ništa nisam rekao, rastvorio sam ruku i pokazao joj novčanicu od tisuću lira koju mi je dala majka za kino. Bila je sva zgužvana i mokra od znoja. Rekla mi je: „To je malo“. Odgovorio sam: „Dovoljno za kino“. Stala se smijati i onda je rekla: „Daj što imaš. Sad ću ti pokazati kino. Kladim se da ti je to prvi put, je li? Nemoj drhtati, vidjet ćeš kako je krasno u kinu.“ Uzela je novac i izvršili smo obljubu na nogama, u gustoj sjeni stabala, pri-vivši se uza me. Čim je ta žena vidjela „njega“, znaš što je rekla? „Ovaj baš kraljevski izgleda.“ Ja sam stalno drhtao, a ona je tada navalila: „Čega se bojiš? Izgleda ti zaista kra-ljevski, a kraljevi se nikoga ne boje.“ U prvi mah nisam tome pridavao važnosti, ali sam se poslije sjetio. A kako je moja majka u jednoj kutiji držala stari novac, među kojim je bio i jedan s likom Friedricha Pruskoga s natpisom: „Fe-dericus Rex“, to sam ga tako nazvao, latinskim imenom.

Vladimir me promatrao i kao da je razmišljao. Najzad je progovorio:

— U redu, dao si mu ime. Ali kada si se počeo svađati s „njime“? Kako mi se čini, po tvojim riječima, vi ste se još slagali kada si mu dao ime Federicus Rex.

— Tebe zanima kada sam se ja zaista pobunio. — Dȁ, kada i zašto. Pogledao sam ga i onda sam, držeći se važno i pažljivo,

potvrdno klimnuo glavom: — Reći ću ti, to sam pitanje očekivao. Očekivao sam ga,

pa sam spreman da ti odgovorim iscrpno i znanstveno. Uos-

135

talom, danas sam zapravo i došao k tebi da mi to pitanje postaviš i da ti na nj odgovorim. Ti me shvaćaš, Vladimire.

Zašutio sam trenutak kao da želim istaknuti važnost onoga što ću mu reći; potom sam nastavio:

— Ne samo što pamtim godinu kada smo se ja i „on“ počeli svađati nego i mjesec, iako se ne sjećam dana: u ožujku 1950. Sada smo u 1970. godini. Imam trideset i pet godina. Prošlo je točno dvadeset godina otkako sam se po-bunio protiv „njega“.

— Koji je bio razlog. . . te pobune? — Reći ću ti: razlika u mišljenju. — U mišljenju? Ali o čemu? — O tome što se slučilo jedne noći toga ožujka 1950. — Nešto se dogodilo te noći? — Dȁ, prema „njegovu“ mišljenju, ali ne prema mome. Vladimir me promatrao. Ovoga je puta, misleći valjda

da smo došli do glavne točke našega razgovora, šutio izgle-dajući uplašeno. Snažno sam potegnuo jedan dim i otpuh-nuo ga prema glatkoj plohi stola. Nastavio sam:

— Moram prethodno napomenuti, Vladimire, da onda nisam bio svjestan da sam njegov rob. Istina je da sam sek-sualno sazrio prije vremena, ali nisam znao da tu prijevre-menu zrelost dugujem „njemu“. Kako dotada nisam imao tjelesni odnos s bilo kojom ženom, naime, pravi odnos, a ne djelomičan, na brzinu, potajice, kao onaj o kome sam ti već pripovijedao, to sam na to stalno mislio. Ta je misao ispu-njala moju svijest, ili točnije, Vladimire, to je bila moja opsesija. Dȁ, Vladimire, opsesija. Mogao sam se zadovoljiti i sam, kako to čine svi dječaci otkada je svijeta: ali nisam, ne znam zašto, možda iz ponosa. Zbog toga, stalna, ljuta, nepodnošljiva patnja.

136

— Zar si patio? — Dȁ, neizrecivo, zbog želje. Vidiš, Vladimire, želja je

najveći uzročnik patnje. Eto, kad nas spopadne želja, mi se ponašamo na dva načina: ili nastojimo da na nju ne mislimo, ili je zadovoljavamo. Ali kada želja traje više no što treba, neispunjena, to ne možemo podnijeti. Ja, Vladimire, tvrdim da se želji ne može oduprijeti više od nekoliko sati, kao što ni određenoj temperaturi više od nekoliko minuta. Možeš li sada zamisliti jednu želju koja ne traje nekoliko sati, nekoli-ko dana ili mjeseci, nego godinama, i nikada ne gubi svoju snagu? Ako možeš, bit će ti jasno koliko sam trpio.

Zašutio sam mašući glavom. Vladimir je također šutio. A onda oprezno odvažio:

— A razlike u mišljenju? — Sad ću ti reći. Jednoga jutra, toga istoga ožujka, go-

dine 1950., mislio sam, vrlo razložno, kako se izvjesna stvar nije dogodila, nego sam je samo sanjao. Što činiti sa snovima? Čovjek malo razmišlja o njima, zanosi se, malo ih se sjeća, a onda slegne ramenima, sasvim ih napušta i bavi se drugim važnijim stvarima. Tako se dogodilo i toga jutra. Ali „on“, otkrivši se, uzgred rečeno, po prvi put kao netko različit i drukčiji od mene, iznenada je skočio rekavši mi glasno i jasno da ja nisam nipošto sanjao onu izvjesnu stvar, nego se to stvarno dogodilo, a ne u snu. Dȁ, Vladimi-re, to je bila razlika u mišljenju onoga sudbonosnog jutra. I otada se ja i „on“ ne prestadosmo svađati. Svađamo se već dvadeset godina. „On“ stalno tvrdi da se stvar zaista dogo-dila, a ja mu neprestano uzvraćam da se to u snu zbilo.

— Što je to što je, prema tvome mišljenju, bio san, a po njegovu stvarnost?

Prihvatio sam najučeniji ton, jer sam bio uvjeren da je u ovom trenutku Vladimir iskoristio sve svoje znanstvene mo-

137

gućnosti isto onako kako je u početku moga posjeta iskoristio lampu da jakim snopom svjetlosti osvijetli moje lice.

— Treba znati, Vladimire, da je moja majka, još 1950. godine, dolazila svaku večer prije spavanja da me poljubi i zaželi laku noć. To je činila još od mog djetinjstva. Tako čine, uostalom, i druge majke. Stani, što to radiš?

— Nešto bilježim. — Ni govora. Nikakvih bilježaka. Odbaci taj notes i tu

kemijsku olovku. Ne želim nikakvih bilježaka. Ono što govorim nije uopće vrijedno da zapišeš. To je obična razli-ka u mišljenju o jednoj činjenici koja, pravo govoreći, nije tako važna: što tu ima da se pribilježi? Osim toga, Vladimi-re, nisam došao ovamo kao pacijent, nego kao prijatelj. Što bi ti rekao da si mi se slučajno povjerio, da si zatražio sav-jet, a ja zapisujem dok ti govoriš. Odbaci taj notes, tu olov-ku. Razgovarajmo.

— Dȁ, Rico, razgovarajmo. — Odlično. Dakle, gdje smo ono stali? ...Ah, da. govorio

sam o tome kako je moja majka svake noći, još 1950. godine, kao i sve majke, uostalom, dolazila da me poljubi i zaželi laku noć. Moja je majka dolazila, obično oko pola noći, kadš-to i kasnije, podvukla mi pokrivač, sagnula se i poljubila u čelo govoreći: „spavaj slatko“, i odlazila. Moraš znati da je moj krevet stajao u uglu, jednom stranom prislonjen uza zid, tako da je moja majka, morala podvući pokrivač ili samo s jedne strane, ili se nagnuti preko kreveta pa podvući i s druge strane. Kadšto bi to obavljala dok još nije bilo ugašeno svjet-lo; ja bih čitao ili učio (obično sam učio u krevetu) i onda bi moja majka gasila svjetlo; katkada bih ja ugasio svjetlo, iako mi se još nije spavalo. Bilo kako bilo, sa svjetlom ili bez nje-ga, ništa nije bilo čudno, neprirodno, ništa, Vladimire, mogu ti reći, zanimljivo. Majka koja sinu zaželi laku noć i gotovo.

138

Vladimir je šutio. Notes i olovka stoje pokraj njegove de-sne ruke, mršave i duge kao što je on; ali ruka ostaje nepo-mična. Šutio sam i ja, a onda je Vladimir napravio bolnu grimasu. Zatim se s mukom upitao:

— Što je s razlikom u mišljenju? — Doći ću na to. Sad ću ti iznijeti dvije različite verzije

o tome poljupcu moje majke: jedna je moja, a druga „nje-gova“. Najprije ću iznijeti svoju, a onda „njegovu“.

— Znači, najprije verziju sna, a onda verziju istinitog događaja.

— Točno. Dakle, najprije verziju sna. To je moja verzi-ja. Majka dolazi da me poljubi i zaželi laku noć. Ja sam već ugasio lampu, ali sam budan. Moja majka ulazi ne paleći svjetlo, prilazi krevetu, naginje se nada me, podvlači pokri-vače, najprije s jedne pa s druge strane. Da bi to mogla izvesti, morala se, naravno, nagnuti nada me. Naginjući se, nehoteći me dodirnula laktom po trbuhu. Moja majka, ne znam zašto, nije uspjela da dobro podvuče pokrivač, pa se dodir laktom pretvorio u pritisak, koji mi se učinio voljnim, svjesnim, namjernim. Htio bih joj reći: „Mama, pazi što činiš, moglo bi se dogoditi nešto nepopravljivo, uspravi, se, molim te, uspravi se i odlazi“; ali, kako to obično biva u snu, ne mogu govoriti. Ona i dalje stoji nagnuta, nastavlja podvlačiti pokrivač i laktom pritiskati. Najzad se dogodilo ono čega sam se bojao. U istom sam se trenutku probudio i osjetio da sam u snu imao poluciju. To je moja verzija.

Prekinuo sam začas pričanje da bih ugasio cigaretu u pepeljari i zapalio drugu. Svi pokreti mirni, odmjereni, sra-čunati. Sve promišljeno, hladnokrvno. Nastavio sam:

— Sada ću iznijeti drugu verziju, „njegovu“ verziju, prema kojoj se događaj stvarno slučio. Moja majka ulazi u mraku, ja sam budan, i kao obično, muči me želja. Majka

139

prilazi krevetu, naginje se nada me i podvlači pokrivač, najprije s jedne pa s druge strane. Da bi to mogla izvesti, prisiljena je, naravno, da se nagne nada me. Pri tome, točno kao u snu, nehoteći dodiruje laktom moj trbuh. Ovdje se verzije razilaze. Prema „njegovom“ mišljenju, moja majka primjećuje, nazovimo je tako, moju patnju, podiže se ne podvukavši pokrivač, miluje mi čelo koje gori i pita me tiho kako se osjećam. Ja joj odgovaram da mi je dobro; ali, kako se čini, barem prema „njegovu“ mišljenju, ja sam odjednom uzdahnuo. Moja mi majka potiho govori: „Spavaj, kasno je“. Zatim se ponovo naginje nad krevet kao da želi podvući pokrivače na onoj strani kreveta prema zidu. Njezin lakat snažno pritiska i pokreće se u isto vrijeme gore-dolje brzim, snažnim, užurbanim pokretima, tako da je u nekoliko sekun-da postignut onaj učinak koji ti je poznat. Lakat se onda uk-rutio, čvrsto pritisnuo kao da mi želi omogućiti olakšanje. Potom se moja majka, malo zadihana, bez riječi podigla, poljubila me u čelo i otišla. To je kraj druge verzije.

Dugo smo šutjeli. Pušio sam poniknute glave ne govo-reći ni riječi, kao da želim pružiti mogućnost Vladimiru da pribere misli. Naposljetku sam progovorio:

— Naravno, ta druga verzija sasvim je lažna, izmišljena, neobična. Unatoč tome „on“ je već dvadeset godina, nepo-kolebivo, svojski brani. Sada ćeš shvatiti zašto sam ti rekao da je moj život, već dvadeset godina, zatrovan zbog toga razilaženja u mišljenju između mene i „njega“.

Opet smo zašutjeli. Nadovezao sam s gorčinom: — Vidi ti se na licu, Vladimire, da više vjeruješ „nje-

mu“ nego meni. Vladimir se trgnuo kao da se probudio oda sna i žurno

odgovorio:

140

— Ni govora, vjerujem tebi, samo tebi. A kome bih mo-gao vjerovati ako ne tebi? Ovdje, pred mojim licem, posto-jiš samo ti.

— Tako je. Vraćajući se na razlike u mišljenju, možeš lako zamisliti, Vladimire, kakvu je pometnju u mojoj duši izazvalo to nedostojno sumnjičenje toga podmuklog i zlob-nog individuuma. Znajući da sam nevin, sasvim je razum-ljivo da se u meni razvio snažan osjećaj krivnje. Naposljet-ku sam bio prisiljen da ublažim taj osjećaj krivnje jednim, recimo, razumnim i, na neki način, znanstvenim objašnje-njem koje se može ovako sažeti: „Dȁ, uvjeren sam da je to bio san. San, naravno, koji je „on“ pobudio. Ali i onda kada bih, što je apsurdno, morao priznati da nije bio san, nego stvaran događaj, i u tom nevjerojatnom slučaju, to se mene ne bi uopće ticalo. Uostalom, to je stvar koja se tiče „njega“ i moje majke, stvar koju nisam htio, a još manje odobrio. Bio sam samo nazočan. Zato me se ta stvar ništa ne tiče i ne želim o njoj ništa znati.“ Što misliš, Vladimire, o tome objašnjenju? Zar to nije najbolje rješenje situacije?

Vladimir ne daje svoje mišljenje, samo se vrpolji na stoli-ci. Lice mu se grči od silne zbunjenosti. Najzad progovara:

— Kakve dokaze „on“ navodi u prilog svojoj verziji? Odgovorio sam neusiljeno: — Dva dokaza, jedan je činjenički, drugi psihološki. Či-

njenički dokaz: moja majka sasvim je prestala dolaziti da mi zaželi laku noć poslije one večeri. Psihološki dokaz: osjećaj krivnje, prema „njegovu“ mišljenju, tako me snažno obuzeo da sam izmislio san koji nikada nisam sanjao, samo da ne priznam kako se ono što ja pretpostavljam da sam sanjao dogodilo zaista u budnom stanju.

Vladimir nije pokazivao nikakva osjećaja. Zadržao je, kao što sam već spomenuo, svoj običan izgled: zabrinut,

141

utučen, zbunjen, ni više ni manje nego što je bio za čitava moga posjeta. Najzad je na pola usta progovorio:

— Činjenički dokaz, recimo, ima neku važnost. — Svakako! Moja majka poslije one noći nije više dola-

zila da me poljubi u čelo. Ali ne zato što se ono zaista bilo dogodilo. Pošto mi je nehoteći dodirnula trbuh laktom i primijetila moju uzbuđenost, bojala se da bi se to jednog dana moglo zaista dogoditi. Je li ti jasno?

Ni ovoga puta Vladimir nije odgovorio. Zapitao me: — A zatim? — Kako zatim? — Što se zatim dogodilo? — Ništa. Već sam ti rekao. Dvadeset godina neprestane

svađe, za koje je vrijeme „on“ branio svoju verziju, a ja svoju.

— Poslije one noći, kakav ti je bio život? — Moj život? Kao i prije, nije se izmijenio. — Ne, htio sam reći: tvoj nutarnji život. — Ah, moj nutarnji život? Nije baš bio sretan. Zamisli,

Vladimire, sebe na mome mjestu. Volio sam majku. Tu ljubav zatrovao mi je jedan individuum, rekao bih pomalo tuđ, iz čisto sebičnih razloga koji se mene nisu nimalo tica-li. Kratko rečeno: dvadeset paklenih godina. Na sreću, šest godina kasnije, 1956. god., moja je majka umrla.

— Tvoja je majka umrla? — Dȁ, na žalost, umrla. Začudilo me što me Vladimir dva puta naveo da spome-

nem smrt svoje majke. Istina, baš negdje oko 1956. godine, kad nam je bilo dvadeset godina, rastali smo se ja i Vladimir i svaki je pošao svojim putem. To nije razlog da Vladimir ne bi mogao znati kako je moja majka umrla. Gledam ja njega,

142

gleda on mene s onom svojom bezizražajnom, iako bolnom zbunjenošću, pa mi onda blago, ali odlučno reče:

— Razumije se, Rico, da tvoja mati nije umrla. Osjećam kako crvenim, kako me nestaje. Propadam u

mračni ponor najdublje desublimacije. Istina je: moja majka nije mrtva. Živa je živcata, i ja se pitam kako mi je palo na pamet da je mrtva. Dugo smo šutjeli. Vladimir me uporno promatrao, a i ja njega. I onda, iznenada, bezrazložno, pok-rih lice rukama i stadoh jecati. Što se to zbiva sa mnom? Ništa osobito: obična podmukla podvala desublimacije. Sasvim sam svjestan da je ovaj iznenadni plač sasvim one-mogućio miran i razložan način kojim sam se mislio sup-rotstaviti Vladimirovoj učenosti. Bio sam potpuno bespo-moćan. Prepustio sam se bez stida i sustezanja, neobuzdano, glupom, nerazjašnjivom bolu. Jecao sam, pokrivši lice ru-kama, pred bešćutnim Vladimirom, zamišljajući ga, kroz suze i plač kako u sebi likuje zbog moga osjećajnog sloma. Najzad je plač popustio i prestao kao proljetni kratkotrajni, iznenadni pljusak. Izvadio sam iz džepa maramicu, obrisao njome suze i snažno se oseknuo. Rekoh hladno:

— Oprosti. Vladimir nije odgovorio. Nakon kratke šutnje ponovo

sam prihvatio: — Znam što misliš u ovom trenutku. — Što? — Da moje zdravlje nije. . . u najboljem redu. Vladimir me stao razuvjeravati pomalo hinjenom briž-

ljivošću: — Ne, ni govora. Sve je u najboljem redu. Jedina stvar s

kojom se ne bih baš mogao složiti to je razgovor s „njime“, Federicusom Rexom. Ti bi morao prekinuti taj razgovor.

143

Odgovorio sam mu s iznenadnim oduševljenjem: — Baš to pokušavam čitavo vrijeme: da ga sasvim ušut-

kam. Ali ima samo jedan način da ga odstranim: sublimirati seksualni poriv koji je „on“, zasada, sasvim uzaptio za „svoju“ isključivu uporabu i korist. Sve dotle dok ozbiljno ne počne proces sublimacije, sve dotle dok budem desubli-miran, strah me je da će ono što ti zoveš dijalogom između mene i „njega“ trajati i dalje. Čudno, ti čisto stručni izrazi iz njegova naučnog područja kao da nisu ostavljali bilo kakav utisak na Vladimira. Ili točnije, kao da su mu stvarali neugodnost, brigu, možda i tjeskobu. Stao se premještati, vrpoljiti na stolici, da bi najzad rekao:

— Ne bi li bilo bolje da stvar uzmeš malo jednostavnije? — A kako? — Zamjenjujući te vaše, recimo, zamišljene dijaloge s

pravim, istinskim razgovorom s drugim osobama. Mislim na stvarne osobe iz tvoga života.

— I „on“ je stvarna osoba, Vladimire. Ako to ne razu-miješ, oprosti, onda ne razumiješ ništa.

— Ti bi se morao sav posvetiti svome poslu, svojoj karijeri.

— Sasvim se slažem s tobom. Uostalom, nastojao sam da ti to kažem i prije. Da treba da „on“ surađuje na siste-matskom planu sublimacije. Kad jednom ta suradnja bude uspostavljena, tada će sve biti u redu.

Stao sam trljati ruke kao da želim pokazati kako više neće biti problema čim „on“ prihvati suradnju. Ali Vladimir odmahuje glavom kao da u to ne vjeruje:

— Eto, ti stalno govoriš o „njemu“. Morao bi, naprotiv, tako postupati kao da ne postoji.

— Ali, postoji. Ipak postoji.

144

— U redu, postoji. Već bi i to mnogo značilo da ti stvari nazivaš njihovim pravim imenom.

— Zar ih ne nazivam njihovim imenom? — Ne, Rico, mislim na njihovo obično ime. Pusti tu su-

blimaciju, desublimaciju, zaboravi da si intelektualac koji je čitao Freuda, zamisli da si, recimo, pekarski pomoćnik.

Bilo mi je neugodno pa sam promrmljao: — Baš ste mi zgodni: izmislite neke riječi, a onda biste

htjeli da ih ljudi ne rabe. — To su znanstveni nazivi koje treba, u svakom slučaju,

s mjerom rabiti. — S kakvom mjerom? Kakva je to mjera u pitanjima,

poput ovih života i smrti? — Gdje je život i smrt u tvome pitanju? Odjednom sam se razbjesnio i počeo vikati udarajući

šakom po stolu: — Za me je život sublimacija, a smrt desublimacija.

Ako se sublimiram, živjet ću, to jest bit ću čovjek dostojan toga imena. Ako ne, nestat ću s mojom čovječnosti. Bit ću desublimiran, to jest nesretan, manje vrijedan, nesposoban, nemoćan, sav u seksu, bez stvaralačkog poleta. Pripadat ću zauvijek vrsti manje vrijednih ljudi, podčinjenih, kojih ima na cijelom svijetu, u zemljama bogatim i siromašnim, koji se ne razlikuju bojom kože, građom tijela, nego samo uro-đenom nesposobnosti sublimacije.

Pomakoh se, sav crven i zadihan, zgrabih nasumce pak-lić cigareta, pa ga odbacih, zamijetivši da sam u svom bije-su ostavio na rubu pepeljare tek zapaljenu cigaretu. Vladi-mira kao da nije zbunio ovaj moj istup. Samo me je gledao mirno i ožalošćeno. Kad sam se malo smirio, upitao me je:

— Što si dosada učinio. . . da postaneš čovjek?

145

Htio sam mu uzvratiti isto tako mirno i hladno kao u početku moga posjeta. Ali sam u tome samo djelomično uspio. To sam osjetio. Odgovorio sam mu brojeći na prste, ali još uvijek uzbuđeno i zadihano:

— Prvo: rastavio sam se od žene. Stanujem sâm u jed-nom stanu što sam ga unajmio za godinu dana. Drugo: u taj stan ne dolaze niti će dolaziti žene. Rastava i seksualno odricanje dvije su, recimo tako, negativne mjere. Na pozi-tivnom planu, mogu već istaknuti dva uspjeha. Prvo: upravo pripremam režiju jednog vrlo značajnog filma. Drugo: vo-lim jednu ženu osobite ljepote i inteligencije koja mi uzvra-ća ljubav. Ne mogu, Vladimire, a da ne vidim neki odnos, povezanost, jednom riječi, svezu između rastave, seksual-nog odricanja s jedne strane i režije, ljubavi s druge strane. Možda to još nije sublimacija, ali malo nedostaje pa da to bude. Snimit ću film, voljet ću, i tada ću vidjeti je li to bila sublimacija ili ne.

Mislio sam da sam ne samo uspostavio ravnotežu koju je moj grubi ispad poremetio nego i uvjerio Vladimira o temeljitosti svoga zdravlja. Dȁ, postoji dijalog, postoji „on“, postoji svađa između mene i „njega“, ali ja sam ponovo gospodar situacije, tako da moj posjet Vladimiru poprima svoje prvobitno značenje opomene, prijetnje, upozorenja. Šutio sam, razmišljao o tome i pušeći zamišljeno gledao u stol. Čujem Vladimira kako se vrpolji na stolici, kao da ne može nikako pronaći ugodan položaj, a ja uporno čekam da ga pronađe. Najzad se Vladimir oglasio:

— Sada ne preostaje ništa drugo nego da utvrdimo dan i sat za početak liječenja.

Uvjeren da sam svojim držanjem i riječima pokazao ka-ko sam savršeno zdrav, zbunjeno ga upitah:

— Kakvo liječenje?

146

— Liječenje koje ti je nužno. Liječenje koje će te izlije-čiti od tvog. . . tvog dijaloga.

— A koliko će trajati to liječenje? — To se ne može unaprijed odrediti, Rico. Može trajati

od šest mjeseci najmanje do šest godina najviše. — Koliko puta na sedmicu? — Dva, tri puta. — Koliko bi me stajalo svaki put? — Cijene su propisane prema odredbi liječnika. — Za me bi, nadam se, bila posebna cijena. — Naravno. Zašutio sam hineći da razmišljam. A onda sam mirno

rekao: — To uopće ne dolazi u obzir. Ne želim nikakvo liječenje. Činilo se da je moj odgovor zaprepastio Vladimira. Lice

mu se bolno zgrčilo, stao se premještati na stolici: — Ali, Rico, uvjeravam te da ti je liječenje potrebno. . .

i to duže. Odmahnuo sam odlučno glavom: — Treba, međutim, vidjeti da li je to tako. Osim toga,

Vladimire, oprosti na mojoj iskrenosti, ja nikako ne bih htio da me ti liječiš. Znaš li zašto?

Vladimir je grčevito odmahnuo glavom ne govoreći ništa. — Jer prije nego što počneš liječiti druge, morao bi, ka-

ko ja mislim, izliječiti sebe. Od nas dvojice, Vladimire, ti si pravi neurotik. To ne govorim slučajno, već to zaključujem na temelju velikog broja zapažanja za vrijeme našeg razgo-vora. Pažljivo sam te promatrao i mogu ti sasvim sigurno reći ono što si: desublimiran čovjek koji nije svjestan toga i čak se smatra sublimiranim pa se tako vlada.

147

Vladimir je bio vidljivo zbunjen zbog moje tako točne i stručne dijagnoze. Odmah sam nadodao ne dajući mu vre-mena da se pribere:

— Znaš li što te otkriva da si dosublimiran, Vladimire? Tvoj neuspjeh u poslu. Da si sublimiran, ti ne bi bio ovdje u ovom stančiću koji ti služi kao dom i kao ordinacija, koja je tako skromna, s predsobljem u kome se nalaze dječja kolica i u kome se osjeća miris kuhinje. Sublimacija znači uspjeh, a uspjeh sublimaciju. I ja sam desublimiran čovjek i, možda, promašen. Ali, Vladimire, imam jednu prednost pred tobom: ja znam da to jesam, a ti ne znaš i ne činiš ništa da bi to doznao.

Vladimir je ponovo odmahnuo glavom; kao da ništa nije imao da mi predbaci. Poslije kratke šutnje, videći da ništa ne govori, zapitao sam ga:

— Ništa ne govoriš? Odgovori mi onda na ovo pitanje: U kakvim si odnosima s „njime“? Ti znaš na koga mislim, bez potrebe da ti to dalje objašnjavam, zar ne? Jesu li ti odnosi dobri? Loši? Osrednji? Govori li mnogo? Malo? Ništa?

Vladimir se još više zbunio, što je bio znak da sam po-godio cilj. Stao je mucati:

— Rico, ja nemam s. . . „njime“, tako reći, nikakav po-seban odnos. To je sasvim normalan odnos, kao i kod svih drugih.

— Baš normalan? — Dȁ, normalan. — Što ti smatraš normalnim? — Normalno je, Rico. . . normalno. — Govorimo jasno i otvoreno: da li te taj „tvoj“ često

dovodi u intiman odnos sa ženom? Svaki dan? Jedanput na sedmicu? Jedanput na mjesec?

148

Počeo se grčiti kao da je na usijanoj žeravici ili na gra-delama. Najzad je promucao:

— Rico, razgovarat ćemo o mojoj ženi i meni. . . idući put kad se sastanemo.

Pogledali smo se. Odjednom sam osjetio, s olakšanjem, da sam postigao što sam htio. Ja sam „superioran“, a Vla-dimir „inferioran“. Jasno, obadvojica smo desublimirani; ali je on više od mene. Rekoh smireno:

— Pustimo to. Neće biti nikakva liječenja. Ti bi sada htio znati zašto sam došao. Odgovorit ću ti rado: došao sam da „ga“ upozorim, da „mu“ dam na znanje da znadem biti energičan kad ustreba.

— Razumijem. — I onda, Vladimire, liječenja mi ne treba, jer bi zdrav-

lje, ili barem ona vrsta zdravlja koju mi ti obećavaš, imalo kao posljedak to što „on“ ne bi više govorio. A ja sam se, Vladimire, navikao na njegovo društvo. I da ti pravo ka-žem, kivan sam na „njega“ ne zato što govori, nego zato što previše govori. Ali kada sve izreče, moram priznati da bih se bez „njega“ osjećao, kako da kažem?, izgubljen. Zamisli da imaš prijatelja s kojim provodiš veći dio dana. Često se posvadite, razumije se, ali se onda pomirite i opet ste prija-telji. Što bi učinio kad bi, iznenada, ostao bez takvog prija-telja? Ne znam da li dobro izražavam misao.

— Dȁ, prijateljstvo je divna stvar, Rico, ali eto. . . Odjednom sam odlučio otići. Ustao sam, ugasio poslje-

dnju cigaretu i prije odlaska rekao: — Za sada, neka stvari ostanu kakve jesu. Koliko sam ti

dužan? — Ništa, Rico, ništa, stari si prijatelj i. . . Bili smo u hodniku. Zapahnuo nas je jak miris iz kuhinje.

149

Taj miris i dječja kolica u uglu glasno se objavljuju svo-jom porukom: „Ovo je kuća promašenog čovjeka, ispraznih ambicija, kuća desublimiranog!“

— Zdravo, Vladimire.

150

151

RASKRINKAN!

Ekshibicionist! Znao sam da je perverzni promatrač, sadist, mazohist, homoseksualac (to je sigurno: nisam još o tome govorio, ali ću govoriti kad bude prilika za to), fetišist (njegov su specijalitet duge pocijepane čarape, s rupama, nalik na srednjovjekovne čarape u prosjaka na Boschovim i Brueghelovim slikama), ali nisam znao da je ekshibicionist. A sada znam sigurno. Ali, pođimo redom.

Danas će doći Maurizio k meni da uzme moj novčani prilog „grupi“. Već sam pred nekoliko dana prodao obve-znice i novac položio u banku. Poći ću, dakle, u banku oko četiri sata poslije podne, kad se banka otvara, da po-dignem pet milijuna. Ne mogu zanijekati da se osjećam pomalo zbunjen kad mislim na to kako ću izvršiti plaća-nje. Najjednostavnije bi bilo dati Mauriziju ček. Ali se vlasnik čeka dade lako utvrditi. Pet milijuna znači više nego prilog; to je gotovo financiranje. Pretpostavimo da se sutra nešto dogodi: atentat, „eksproprijacija“, ili još jedno-stavnije, kakva prisilna zabrana, ja bih se našao u nevolji. Povest će se istraga, utvrditi financijeri, pronaći će i moje ime, potražiti banku, pretražiti moj stan, ili točnije, moja dva stana, pisat će o meni novine. Posljedice: producenti

152

će mi okrenuti leđa, scenarij će napisati drugi, i ja ću osta-ti bez posla.

S druge opet strane, platiti pet milijuna u gotovu nije la-ko. To je velika svota, debeli svežanj novčanica.

Bio sam svjestan da su ta moja razmišljanja rezultat mo-je malodušnosti. Ali odakle joj izvor? Sigurno od desubli-macije, kao što je i ona druga malodušnost, prividno supro-tna, koja je dovela do Maurizijeve ucjene. Rekoh mu:

— To je rezultat tvoga stalnog odbijanja da surađuješ. Najprije me stojiš pet milijuna. A onda, kao da ni to nije dovoljno, ne daješ mi ni toliko hrabrosti da ne mislim na posljedice.

Odgovara mi na „njemu“ svojstven način: — To se mene ne tiče. Nije ti ugodno što se osjećaš malo-dušnim, je li? Nástoj onda da to ne budeš.

— Bez tvoje pomoći možda bih se i mogao pretvarati da sam odvažan. Ali ne vjerujem da bih to mogao ikako postati.

— U redu, onda se pretvaraj. U tvome svijetu, između pretvaranja i stvarnosti, ionako nema razlika. Ali u mome pretvaranju je nemoguće. Ako ne osjećam želju, ne mogu se ni pretvarati da je osjećam.

Najzad je malodušnost, kako se moglo i pretpostaviti, s obzirom na prilike, prevladala. U banci su mi isplatili svotu u novčanicama od sto tisuća lira. Svega pedeset novčanica koje sam strpao u džepove od kaputa i hlača. Izašao sam iz banke držeći kaput preko ruke i nasumce se zaputio ulicom. Bilo je još rano: Maurizio će stići tek u šest sati. Hodao sam ulicom po svježem povjetarcu, ugodnoj opreci prema žarkom ljetnom suncu. Rimsko ljeto, blještavo, žarko, suš-no, s opojnim morskim zračenjem. Vrlo osjetljiv na svaku vremensku promjenu, „on“ je uzbudljivo šaptao:

153

— Divnog li vremena! Kako je ljeto krasno! Ovo vrije-me izaziva u meni želju za pustolovinom. Dȁ, za nečim snažnim, iznenadnim, nepredvidljivim.

Nisam mu odgovorio. Bio sam ljutit na „njega“ zbog pet milijuna i zbog malodušnosti. Sav sam se namusio. Još sam imao dva slobodna sata i nije mi se dalo kući. Mislio sam kako „on“ u osnovi ima pravo. Ništa ne može bolje ispuniti vrijeme od onoga što „on“ naziva pustolovinom. Dȁ, treba mu priznati barem tu osobinu: ako mu se prepustiš onda se za trenutak možeš izvući iz trajanja, naći se u magičnoj, izvanvremenskoj stvarnosti.

Evo i barokne crkve s visokim pročeljem na kraju ma-log trga. Popeh se brzo bez razmišljanja uz stepenice, gur-nuh vrata i uđoh.

Kada sam se našao u crkvi, bilo mi je odmah jasno zašto sam ušao. To je jedino mjesto gdje je pustolovina, koju je „on“ tako bezočno priželjkivao, nemoguća. Ušao sam, dak-le, zato da se obranim od „njegove“ poduzetnosti. Ali i zbog još nečega. Ta crkva, koliko se sjećam, građena je većim dijelom (dvije trećine) u baroknom stilu, a manjim (jedna trećina) u bizantinskom. Iza glavnog oltara, u apsidi, nalazili su se čuveni mozaici. Namjera mi je bila da se pos-lužim tim remek-djelom sublimacije stvorenim pred deset stoljeća, kako bih „mu“ očitao lekciju. Ali ne u prijetećem smislu, kako bi se to moglo shvatiti, nego poučno, kao u školi. Upravo tako, jer zapravo nikako ne gubim nadu da bih ga mogao odgojiti i uvjeravanjem postići ono što ne mogu silom.

U mislima uđoh u crkvu. Bila je to crkva s tri lađe: jed-na središnja i dvije pobočne. U središnju je prodirala žuta, prigušena svjetlost kroz veliki osmerokutni prozor iznad vrata. Pobočne lađe bile su u polutami. Unutra je bila ugod-

154

na svježina i tišina. Hodao sam polako, promatrajući doko-no prazne ispovjedaonice i redove praznih klupa. Tako sam stigao do apside. Na mozaiku su prikazane dvije grupe sve-taca i mučenika u neprirodnoj bjelini na isto tako neprirod-noj zelenoj pozadini, a u sredini lik Kristov. Rekoh „mu“ poučnim glasom:

— Pogledaj što znači ljepota sublimacije! Ti likovi nisu stvarni, a ipak su stvarniji od stvarnosti. Kristovo lice ima čovječji oblik, a ipak izražava nešto uzvišenije od ljudskog. Što misliš, tko je stvorio takvu ljepotu?

Nije mi odgovorio. Tada sam ja, nakon kratke šutnje, nadovezao:

— Ti, samo ti, nitko drugi nego ti. Bez tebe, ili točnije bez tvoje iskrene, postojane, stalne suradnje, ta ljepota ni-kada ne bi bila stvorena za našu radost, za našu utjehu. Bez te ljepote i mnogo čega drugog što prati stvaranje, mi bismo još uvijek živjeli u pećinama, ogrnuti životinjskom kožom, kosmati i mucavi. Ne, ni to nije točno. Još u spiljama čov-jek se iznosio, bio u stanju sublimacije: to dokazuju divni prethistorijski crteži u evropskim i afričkim spiljama. Dak-le, ti se samo danas buniš protiv nepovrediva zakona koji ti nalaže da budeš miran i poslušan. A ipak se od tebe ne zahtijeva mnogo. Ja, na primjer, ne zahtijevam da surađuješ u stvaranju nekih novih neolitskih fresaka poput onih u altamirskoj pećini, ili ovih mozaika u crkvi. Ne. Ja samo želim da surađuješ u režiji jednog filma kako ne bi bio os-rednji: to je sve. Ali ti, zlobniče, odbijaš i tu malu uslugu koju od tebe tražim. Kako da te ne smatram neprijateljem, neprijateljem u prijenosnom značenju!

Na prvi mah sam mislio da mi neće odgovoriti. Kad ga korim, onda najradije šuti. Na moje veliko iznenađenje, ovoga puta nije tako postupio. Rastreseno je rekao:

155

— Mogao bih ti na to mnogo toga odgovoriti. Umjesto toga pogledaj onu ženu tamo. Ona će ti dati odgovor.

Da bih mogao bolje promatrati mozaik, prešao sam na desnu stranu crkve i stao između jednog omanjeg baroknog oltara i zavojitih stepenica koje su vodile do propovjedaoni-ce Kraj propovjedaonice ugledah ženu o kojoj mi je govorio. Bila je to neka strankinja, možda Amerikanka, ne baš mla-da. Glava joj je kao u profesorice, nastavnice: naočale od tamne kornjačevine na velikom oštrom nosu; usta široka, naizgled senzualna, prezriva izraza; kratka tamna kosa na nervoznom i snažnom vratu; glava, na kojoj zamišljam, ne znam zašto, četverouglastu crnu kapu kakvu nose na anglo-saksonskim univerzitetima sveučilišni profesori za akadem-skih svečanosti. Na sebi je imala bijelu košulju i sivu suk-nju. Mršava, bez grudi, muškobanjasta. Ali ispod slabina, kako me je „on” zlobno upozorio, stršila je istaknuta straž-njica, čvrsta, obla, mišićava, punačka, izazovna, djetinjska, živahna. Stražnjica koja je odudarala od strogog lica, kao da zanosno doziva život, dok na licu nije bilo toga životnog zova. Žena se maknula da bolje pogleda mozaik na zidu apside; pri tome se stražnjica snažno pokrenula, u čemu nije bilo ničega izazovnog, nego čak neodoljivo bezazlenog i nevinog. Koliko joj je godina? Možda četrdeset, možda i više. Uzdignute glave, s naočalama na nosu, promatrala je mozaik tako napregnuto da bi čovjek pomislio kako joj je misao na drugoj strani i kako se pretvara da gleda: samo pretvaranje može biti tako napregnuto. Zakašljao sam i turistkinja se odmah okrenula i kroz naočale me brzo pog-ledala svojim blagim plavim očima. Tada se dogodilo nešto nevjerojatno. „On“ mi je došapnuo:

— Zakašlji još jednom. Čim se okrene, a ti me pokaži. — Što ti pada na pamet?

156

— Kažem ti da me pokažeš toj ženi. — Jesi li lud? — Ne, nisam. Učini kako ti kažem. — Ne, neću. Odjednom se on neočekivano razgoropadio: — Maloprije si mi govorio o ljepoti koja nastaje iz sub-

limacije. Ali ja sam nešto više. Ja sam zemaljska ljepota. Tu ljepotu treba upozoriti, pokazati, diviti joj se. A ti, glupane, ne smiješ se zbog toga stidjeti, ne smiješ je skrivati, moraš je javno pokazati. Ali još nešto. Zemaljsku ljepotu, moju ljepotu, treba svima pokazati, a osobito onima koji su je željni. Ova žena nije željna mrtve ljepote toga tvoga tobož-njeg remek-djela bizantske umjetnosti, već je željna mene. Pogledaj joj samo do kože ošišani žarko crveni vrat, pa ćeš razumjeti, osjetiti. Dakle, ne srdi me, oslobodi me neugod-nih spona koje me skrivaju, izvadi me, pokaži me. To nije molba, već naredba.

Od muke mi se čelo orosilo znojem. Promucao sam: — Jesi li ti svjestan da smo u crkvi? — Pa što onda? — Kako: pa što onda? Na svetom mjestu, bogu posve-

ćenom. Ponovo se razbjesnio: — Ja sam božanstvo, čak sam jedino božanstvo koje za-

ista postoji na ovom kao i na drugom svijetu. Izvorno sam božanstvo, otac svih božanstava prošlih, sadašnjih i budu-ćih. I ova je crkva zapravo posvećena meni, jer ja sam ži-vot, a crkve su posvećene životu.

Vikao je tako izbezumljeno, tako odlučno i zapovjed-nički da više nisam imao snage da se odupirem Uostalom, kako to biva uvijek u ovakvim trenucima velike slabosti, ja

157

se sasvim poistovjećujem s „njime“ više nego što mu se podvrgavam. Proživljavam jedno snoviđenje, „njegovo“ snoviđenje; u tom snoviđenju ja sam „on“, a „on“ ja.

Uto sam prebacio kaput s desne na lijevu ruku. Pod zaš-titom kaputa prinio sam desnu ruku trbuhu i žurno „ga“ oslobodio spone odjeće i dugmadi. Čuo sam kako je uzdah-nuo od pobjedničkog olakšanja, ali se nisam usudio da ga pogledam. Oklijevao sam, zatim sam se odlučio, snažno, izrazito zakašljao. Žena se odmah naglo okrenula. Tada sam brzo podignuo lijevu ruku na kojoj je visio, kao kakav zas-tor moj kaput i pokazao „ga”.

Kako je „on“ i predvidio, žena nije skrenula pogleda; činilo se da je zaista željna. Gledala ga, gledala i gledala netremice, kao da je začarana. Odjednom je odozdo zahva-tila snažna, neodoljiva, vatrena rumen, oblila joj snažan vrat, prelila se preko blijeda, mršava lica, doprla sve do naočala. To njezino gledanje uprtim očima trajalo je, tako mi se barem činilo, čitavu vječnost. „Njegovu“ vječnost. Odjednom se taj zastoj vremena prekinuo. Trajanje je po-novo poteklo. Žena se okrenula i pošla prema meni. U jed-nom trenutku pobojah se da će me napasti, ispljuskati, po-viknuti i zazvati policajca. Prevario sam se, kako mi se to uvijek događa. Žena je prošla kraj mene pognute glave i proslijedila prema izlazu, stalno pokunjena, s glavom na grudima, sva nekako sabrana, skrušena, što me neodoljivo podsjećalo na slično držanje vjernika poslije pričesti. Dȁ, žena „ga“ je upila i sada je odlazila, sva uzbuđena i prožeta, pobožno, pognute glave, noseći u sebi sjećanje na ono što je vidjela u najtajnijim i najdubljim ponorima pamćenja. Gle-dao sam kako izlazi, ali se nisam ni pomaknuo. Bio sam svjestan da se ne smijem micati jer takozvana „avantura“, koju je „on“ maločas priželjkivao, sastojala se sva u — ekshibiciji. Zato je „on“ i potvrdio:

158

— Dȁ, ne miči se. Ona je vidjela. To sam samo htio, i ništa više.

Nisam mu ništa odgovorio. Bio sam sav, tako reći, omamljen, ukočen od silne začuđenosti, jer nisam mislio da se mogu prikloniti njegovoj samovolji do te mjere, pa sam postupao kao da sam uspavan, mjesečar. Ali ovoga puta nije bilo „njegovo” snoviđenje, nego „moje“. Snoviđenje satkano od čuđenja i nevjerice koja me natjerala da nesvje-sno postupam. Neobjašnjivo, zagonetno, odjednom se na-đoh u svome stanu kako sjedim za stolom, u radnoj sobi pred pisaćim strojem, a da nisam znao kako sam ovamo dospio. Pet milijuna u novčanicama od sto tisuća stajalo je složeno na jednom svežnju indigo papira. List čistog papira bio je u pisaćem stroju. Nekoliko redaka bilo je već ispisa-no. Kad sam ja to bio u crkvi i kada je to žena s izgledom profesorice mršava lica i zgodne djevojačke stražnjice gle-dala „njega“, a ja ženu? Činilo mi se da su vjekovi prošli. Kako se mogla slučiti tako nevjerojatna stvar? Moja pamet nikako da prihvati taj događaj, pa sam bio u nekom stanju između zaprepaštenog odbacivanja i nesigurnog praštanja. Zapalio sam cigaretu, pročitao otipkane retke i stao, ili toč-nije, nastavio tipkati. Odjednom je iz dubine moje tupe začuđenosti iskrsnula ova jasna misao: — Ja zaista nemam s time nikakve veze. Sve se to dogodilo između „njega“ i žene. Ja sam samo gledao.

Dakle, perverzni promatrač erotičnih prizora! Tko je to govorio? Ja, „on“, ili netko drugi? Na sreću,

zazvonilo je zvonce. Zgrabio sam svežanj novčanica, s mu-kom uvukao u džep pet milijuna i pošao prema vratima da ih otvorim. Pojavio se Maurizio u bijelom odijelu, kao obi-čno, i s crnim naočalama. Nije me pozdravio, već je ušao, krenuo kroz hodnik ispred mene s rukama u džepu. Pošao sam za njim. Ušli smo u radnu sobu. Šuteći Maurizio se

159

zavalio u naslonjač držeći se neusiljeno: prebacio noge preko jednog naslona za ruke, a na drugi se naslonio. Rekao je:

— Što je s pet milijuna? Nisam mogao ništa! Njegova zagonetna i ljupka ravno-

dušnost već me je svladala. Mislio sam da ću mu predati svežanj novčanica bez, riječi, hladno, nezainteresirano, kao da želim podvući svoju prezrivu ravnodušnost, Međutim, do vraga sa mnom!, ja sam uzbuđeno promucao:

— Novac sam maločas podigao u banci. Predajem ti ga, Maurizio, izbroji ga, pet milijuna u novčanicama od sto tisuća.

Koliko riječi! Pokušao sam izvući iz džepa novčanice, ali nisam mogao. Sav sam pocrvenio od napora, stao se savijati kao crv pod bezizražajnim pogledom Mauriziovim. Naposljetku sam izvukao novčanice, jednu po jednu, pa sam ih ponovo složio u svežanj, pružio ga Mauriziju, koji je, i ne gledajući, strpao u džep svoga platnenog bijelog haljetka. Nakon toga je dobacio:

— Zašto si donio novčanice? Prikladniji je bio ček. — Ne znam. Nisam na to mislio. Zašutio je trenutak, a onda rekao: — Bojao si se da ćeš se kompromitirati, reci istinu. Glupo sam prosvjedovao: — Bojao se kompromitirati? Ni govora. Naročito me razočarala činjenica što mi Maurizio nije

zahvalio. Nisam mogao odoljeti da mu to ne kažem: — Dajem ti pet milijuna, a ti ni hvala. — Izvršio si samo svoju dužnost. — Kako to? — Novcem kapitalističkim pripomogao si rušenju ka-

pitalizma.

160

— Ali ja nisam kapitalist. U izvjesnom smislu, ja sam proleter. Proleter pisaćeg stroja.

— Novac si ipak zaradio u službi kapitalizmu. Ponovo sam se razočarao. Ne šali se, govori ozbiljno.

Više no ikada osjećam se poniženim. Dajući tih pet miliju-na, imao sam osjećaj da vršim zaista junačko djelo. A kad tamo, zamalo što ne pljuje na moj heroizam. Još uvijek pod dojmom moje prostodušnosti, zapitah ga:

— Što ćete sada uraditi s tih mojih pet milijuna? — Ne znam. Mislim da ćemo platiti, za početak, najam-

ninu za naše sjedište. Zatim ćemo kupiti namještaj i druge nužne stvari.

— Gdje vam je sjedište? — Na Appia Nuova. — Je li prostrano? — Dȁ. — Što je to? Je li to stan? — Ne, to su podrumske prostorije. Garaža. — I tu ćete se sastajati? — Dȁ, čim bude gotovo, — Zar još nije gotovo? — Treba još nešto urediti, dotjerati. — Što to? — Treba postaviti zastave, portrete, fotografije. Treba

kupiti stolice. — Čije portrete? — Marksa, Lenjina, Staljina, Maoa, Ho-Ši-Mina. Osjetio sam razočaranje. Što sam više nastojao da svr-

nem razgovor na mojih pet milijuna, to je Maurizio sve više

161

izbjegavao. Najzad rekoh s tipičnom nerazboritošću desub-limiranog:

— Priznaj da vam je dobro došlo tih mojih pet milijuna. — Kako da ne! Treba nam novca, a nema tko da nas fi-

nancira. — Da li vam je itko dao tako veliku sumu? Kladim se

da nije. Ništa nije odgovorio. Stao sam vikati: — Tih pet milijuna za me su velika žrtva. Ja nisam bo-

gat. Zarađujem koliko mi je potrebno, to ti je poznato. I dalje je šutio. Nastavio sam: — Žrtva bi morala biti razmjerna sredstvima. Moja je

nerazmjerna. Ovoga puta je progovorio: reklo bi se, preko volje: — Hajde, gdje je tu žrtva? Ti vrlo dobro znadeš da ti

nećemo dati scenarij ako ne platiš. — Tko su to „mi“? — Naša grupa. — Tako dakle: mi tebi scenarij, a ti nama milijune. — Sve se bojim, Rico, da je tako. Odjednom sam se ozbiljno naljutio. Ustao sam i stao še-

tati po sobi. Zatim sam se naglo zaustavio pred Maurizijem: — U redu. Neka bude tako. Ali bih htio već jednom ot-

voreno reći što mislim. Slažem se s vašim mišljenjem, osje-ćam se i jesam revolucionar, sve je to točno, istinito. Ali obadvojica znamo da vam ne dajem tih pet milijuna zbog toga.

Maurizio me pogledao, namrštio obrve, pa rekao: — Ja ne znam ništa. Ti kažeš da znaš zašto ih daješ. Re-

ci onda.

162

— Dobro me slušaj: tih pet milijuna dajem zato što sam prisiljen ucjenom. Ti i tvoji prijatelji ste obični ucjenjivači.

Gledao me šuteći i kao da je očekivao, tako mi se učini-lo, da još bolje objasnim.

— Prije svega: to je politička ucjena. Ti si se postavio, bez ičijeg odobrenja, na mramorno postolje revolucije gle-dajući odozgo na mene, jadnog crva utonula u blato kontra-revolucije. Dakle, moram dokazati da nisam kontrarevolu-cionar, a da to dokažem, moram pridonijeti samoj stvari. Da bi taj doprinos bio što uvjerljiviji, moram dati nečuvenu svotu od pet milijuna. A zatim, tu je i ucjena, kako da ka-žem, generacijska. Meni je trideset i pet godina, a vama u grupi oko dvadeset. Tridesetpetogodišnjak svakako pripada klasi zadovoljenoj, povlaštenoj. Da bi dokazao da vam sas-vim ne pripada, da se želi izvući, neka plati, a svota neka bude razmjerna ako ne njegovim sredstvima, a ono barem njegovoj dobi: pet milijuna! Postoji i treća ucjena: ucjena takozvanih ljudi od akcije, poput tebe i tvojih prijatelja, prema jednom intelektualcu, čovjeku koji se bavi pisanjem, čovjeku kulturnom, kakav sam ja. I u ovom slučaju intelek-tualac mora dokazati, razumije se, novcem, da nije ono što je; da je, prema prilici, sposoban za akciju. Svoju će aktiv-nost dokazati potpisom na čeku, što je, eto, ipak znak akci-je. Najzad, evo i četvrte ucjene, najvažnije.

Maurizio je šuteći slušao moje prijekore ne mijenjajući položaj svoga tijela. Kako sam odjednom zamuknuo, upitao me je na pola usta:

— Koja je četvrta ucjena? Nisam odgovorio. Sav sam se ukočio od iznenadnog os-

jećaja nemoći. Četvrta je ucjena u mojoj svijesti bila najbje-lodanija i najnepobitnija od svih. To je bila nesvjesna ucje-na, ali ne manje nesmiljena, ucjena sublimiranog na štetu

163

desublimiranog, temeljna ucjena koja objašnjava, nadahnju-je i opravdava sve ostale. Ali začudo, kao i uvijek, nisam imao hrabrosti da govorim. Zašto? Možda zato što bi govor o tome značio isto što i priznavanje moje inferiornosti pre-ma Mauriziju? Ili zato što sam bio svjestan da moja opsjed-nutost sublimacijom ne počiva na čvrstoj kulturnoj podlozi, već na sumnjivom i podmuklom području osjećaja? Ili još, što je vjerojatnije, jer je misao na sublimaciju ono što je u meni bilo najintimnije, najosjetljivije, najtajnije? Najzad sam promrmljao:

— Zanijela me žestina moga govora. Četvrta ucjena. . . ne postoji.

— Dakle, u svemu tri ucjene kojima sam ti iznudio no-vac: prva se zasniva na odnosu između revolucionara i kon-trarevolucionara. Druga na odnosu dvadesetogodišnjaka prema tridesetpetogodišnjaku. Treća na odnosu između čovjeka od akcije prema intelektualcu. Je li tako?

— Dȁ, tako je. Maurizio je izvadio iz džepa svoga platnenog haljetka s

lakoćom i jednostavnošću svežanj novčanica, stavio ih na stol i ustao:

— Ako je tako, vraćam ti novac. Zdravo. To je izrekao bez ikakva kolebanja; zatim se okrenuo i

izišao iz radne sobe. U jednom trenutku, odmah nakon toga, shvatio sam svoju profesionalnu i psihološku situaciju; sav sam se skamenio. Što se tiče moje profesije, bilo je sasvim jasno da neću dobiti ne samo režiju nego ću sigurno izgubiti i scenarij. Maurizio je to i rekao: nisam imao razloga sum-njati u njegove riječi. Što se tiče psihološke situacije, ona je bila nalik na situaciju čovjeka kome se odjednom učinilo da se nalazi u ulozi žohara koji je prezrivo zgažen. Čudnovato, dok me je pomisao na profesionalni neuspjeh vrlo malo

164

ražalostila, dotle me je Maurizijev prezir smutio. Pomisao da će Maurizio otići pošto mi je u lice bacio mojih pet mili-juna, izazvala je u meni osjećaj tjeskobe kakav je u muš-karca ili žene kad ih napušta voljeno biće. Dȁ jer sam u tom trenutku trpio kao osoba koja voli, a nikako kao osoba koja je prezrena iz političkih, profesionalnih ili, pak, nesentimen-talnih razloga. I tada mi je odjednom sinula misao da je „on“, a da se toga nisam ni sjetio, sve te neprilike stvorio, kao i uvijek, pretvorivši jednu radnu vezu u strasnu, ako ne i fiziološku. Dȁ, u tome mome osjećaju tjeskobe bijaše neš-to mutno, mučno, što mi je, poput blijeska u tamnoj noći, omogućilo da odjednom naslutim nova i dosada nesagleda-na obzorja desublimacije.

Taj iznenadni prolom svijesti trajao je samo jedan trenu-tak. Zgrabio sam svežanj novčanica i jurnuo iz radne sobe. Maurizija nije bilo u hodniku, ni na vratima, koja su bila otvorena. Stajao je na odmorištu, prema liftu. Stupio sam i ja na odmorište, dohvatio ga za ruku i dašćući mu rekao:

— Što ti je? Počekaj malo, uđi unutra da porazgovaramo. Nije se dao mnogo nagovarati, već je ušao, ali su vrata

ostala otvorena. Rekoh mu beznadnim glasom: — Do vraga! Priznajem da sam malo pretjerao. Ali bi

morao ipak priznati da nemam sasvim krivo. — Želiš li još raspravljati? Nemam vremena. Zdravo. — Do vraga, počekaj trenutak, samo trenutak. — Zdravo. Što činim? Što se to zbiva? Jesam li lud? Odjednom se

nađoh na koljenima pred Maurizijem, ja, intelektualac, čov-jek kulturan, budući režiser, na koljenima pred jednim žu-tokljuncem mliječne puti i zlatne kose. Poviknuo sam suz-nih očiju:

165

— Maurizio, ne možeš ovako otići. Oprosti, neću više ni riječi reći, uzmi novce i oprosti mi.

Pri tome sam pokušao, još uvijek na koljenima, gurnuti mu u ruke svežanj novčanica. Nije ih prihvatio i novčanice su pale i raspršile se po podu. Stao sam ih, onako četvero-noške, skupljati rasute oko Maurizijevih nogu. Čelom sam dotaknuo njegove cipele, umalo što ih nisam dotaknuo us-tima. Potom se slučilo nešto nevjerojatno. Ispružio sam se da dohvatim jednu novčanicu koja mu je stajala kraj desne noge i ne znam da li je to bilo namišljano ili slučajno, ja sam časkom dodirnuo ustima vršak njegove cipele. Bio sam „inferioran“, „inferiorniji“ no ikada: ovoga puta ne samo u prenesenom značenju. Skupio sam novčanice, zadihano se podigao i pošao za Maurizijem u radnu sobu. On se ponovo izvalio u naslonjač. Pružio sam mu novčanice koje je strpao u džep ne pogledavši ih ni ovoga puta. Bio sam sav zbunjen otkrivši tu novu, dosad nepoznatu pojavu moje desublimaci-je; nastojao sam da obnovim onaj stari odnos inferiornoga prema superiornome, ponižavajući odnos, ali bez fizioloških veza. Uzviknuh sa hinjenom neusiljenošću:

— Sada kada je slučaj tih pet milijuna riješen, možda bismo mogli razgovarati o scenariju.

Moja je namisao uvijek ista: naći načina da budem „su-periorniji“ od Maurizija. Ta se želja u meni javila više no ikada baš sada kada sam jednim pogledom odmjerio prova-liju u koju bi me mogla gurnuti desublimacija. Izvršavajući dugo smišljen plan, priklopih:

— Moram ti reći da nisam mnogo odmaknuo. Čak sam i prestao raditi na scenariju.

— Zašto? — Da bih mogao nastaviti, potrebna su mi neka nakna-

dna obavještenja.

166

— Kakva obavještenja? — Na primjer, o tebi. Ti bi morao poslužiti kao obrazac

za ličnost Rodolfovu, a ja ne znam gotovo ništa o tebi. — Možda i nema ništa što bi morao doznati. — Možda. Ali bih svejedno htio da te nešto zapitam. Nije odmah odgovorio. Potom je rekao: — Pitaj. — Započnimo od tvoga oca. Čime se bavi? — On je graditelj. — Je li to poznato građevinsko poduzeće? — Čini mi se da jest. — Koliko mu je godina? — Nešto između četrdeset i pedeset godina. — Kako izgleda fizički? — To je pristao muškarac, tamnoput, visok, športaš, vr-

lo aktivan, poduzimljiv u poslovima. — Što još? — Što još? Ne znam. Strasno se zanima za nogomet. — A tvoja majka? — Lijepa žena, visoka, krupna, plavuša, plavih očiju. — Koliko joj je godina? — Otprilike istih godina kao i otac. Vršnjaci su. — Da li se otac i majka vole? — Mislim da se vole. — Smatraš li da u njihovu braku nije bilo nevjere? Dugo je šutio, pa sam mislio da mi ne želi odgovoriti.

Najzad je progovorio: — To je malo delikatno pitanje, zar ne? — Ne moraš odgovarati.

167

Ponovo je zašutio. Potom je rekao: — Koliko mi je poznato, mislim da su vjerni jedno dru-

gome. Ali je isto tako točno da o tome nikad nisam mislio. — Po tebi, to je, dakle, sretan brak? — Vjerojatno je tako. — Jesu li vjenčani u crkvi? — Dȁ. — Jesu li religiozni? — Kao i svi drugi. — Kako to? — Pa eto, ne baš osobito. — Da li te vole? — Dȁ, vole. — Mnogo? — Dȁ. — Je li ti ikada štogod nedostajalo? — Ne. — To znači da si imao sretno djetinjstvo? — Dakako. — Jesi li iskren prema ocu i majci? — Ne. — Zašto? — Tako. Nema tu nikakvog zašto. — Da li razgovarate? — Samo za stolom. — O čemu razgovarate? — O beznačajnim stvarima. — Na primjer?

168

— Ne bih ti znao reći: vodimo buržujski razgovor. — Što je to buržujski razgovor? — Pa razgovaramo o tome što smo kupili ili što bismo

željeli kupiti. Razgovaramo o vremenu, o prijateljima, rodbini i znancima. Katkada razgovaramo o priredbama u gradu.

— Je li to buržujski razgovor? — Dȁ. — U čemu se razlikuje od revolucionarnog? — U revolucionarnom razgovoru govori se o revoluciji. — Uvijek? — Uvijek, izravno ili neizravno. — Sada mi je jasno. Jesi li ti jedinac? — Ne. Imam još dvije sestre. — Kako im je ime? — Patrizia i Fiammetta. — Koliko im je godina? — Jednoj osamnaest, a drugoj dvadeset i dvije. — Pripadaju li grupi? — Ne, ne pripadaju, one su buržujke kao i moji roditelji. — Još nešto. Što zamjeraš svome ocu, majci, sestrama? — Ja? Ništa. — Smatraš li ih na neki način savršenima? — Ne, a zašto? Nitko nije savršen. — A ipak im ništa ne zamjeraš. Savršenstvo se i sastoji

u tome što nam se jedna osoba ili stvar čini bez mana, ili što im nemamo što zamjeriti.

— Pa u tom smislu možda ih i smatram savršenima. Ali samo u tom smislu.

169

— Pa dobro. Smatraš ih savršenima, a ipak bi htio da izgube sve što imaju, da postanu siromašni, da se srozaju na društvenoj ljestvici. Jednom riječi, da budu upropašteni.

Odgovorio je bez uzbuđenja: — Smatram ih savršenima u buržujskom smislu. U op-

ćem okviru revolucije sasvim je jasno da bi morali, kako ti kažeš, biti uništeni.

— Dakle, tvoji roditelji i tvoje sestre savršeni su u bur-žujskom smislu. Oni su, buržujski, bez mana. Ali, što zap-ravo znači pojam buržujski?

— Buržuji su oni koji drže u svojim rukama sredstva za proizvodnju.

— Pretpostavljam da je ovaj odgovor, u revolucionar-nom smislu, savršen, zar ne?

— To je marksistička definicija. — Određujući je pojmovno postaješ i ti savršen, je li? Naprćio je malo usne, možda je osjetio zamku. Ali se on-

da dosjetio da sve ono što ja kažem ne znači mnogo, baš zato što sam ja „inferioran“, a on „superioran“. Odgovorio je:

— Ako savršenstvo znači pristajanje uz pravednu i is-pravnu političku liniju, onda je tako. Ne kažem da sam savr-šen, ali nastojim to biti, a postoji mogućnost da to budem.

— Mogu li nešto primijetiti? — Što? — Dao si mi vrlo pojednostavljen prikaz sebe i svoje

porodice i zato sasvim neodređen. Znaš li zašto? — Znam. — Zato što ti ne uzimaš u obzir pojedince s pojedinač-

nim vrlinama i manama. Tebi je samo do buržoazije i revo-lucije. Za te je buržuj, bilo koji, savršen jer ti želiš da to bude, to jest da bude sveden na puku klasnu činjenicu. To

170

znači da je buržuj za te savršen u apsolutnom smislu, jer samo tako možeš reći da je apsolutno nesavršen. Ali pusti-mo to. Koji god bio razlog, ipak su na jednoj strani tvoji roditelji i sestre savršeni buržuji u buržujskom smislu; na drugoj ste ti i tvoja grupa savršeni revolucionari, ili nastoji-te takvima biti, u revolucionarnom smislu. Je li tako?

— Recimo da je tako. Pa što onda? Tu smo! Htio sam uzviknuti: ,,Dakle, nisu važne ideje,

političke linije, interesi. Važno je vaše buržujsko, vaše re-volucionarno savršenstvo. Ali i jedno i drugo savršenstvo ima zajedničke izvore. Dȁ, ja kao sušta nesavršenost, desub-limiran u figurativnom smislu, suočen sam sa dva suprotna savršenstva, s buržujskim i revolucionarnim, koja ipak ima-ju isti korijen: seksualni poriv savršeno sublimiran, savrše-no uspjelu sublimaciju. To i objašnjava činjenicu zašto se ja osjećam „inferioran“ prema tebi, savršenom revolucionaru, kao i prema Prottiju, savršenom kapitalisti. Jer se desubli-mirani, što god činio, mora osjećati manje vrijedan od sub-limiranoga. Baš tako: bez obzira kakva je politička ideja ili pripadnost klasi jednoga ili drugoga.“

Htio sam to i još mnogo toga reći; pošteno se izjadati. Ali, kako to uvijek biva, zastidio sam se od znanstvenog objašnjenja kojemu se u ovom trenutku nisam mogao uteći bez sentimentalnosti koju bi Maurizio mogao smatrati pret-jeranom. Drugim riječima: i u načinu kojim prilazim teoriji sublimacije, osjećam nezgrapnu, zavidljivu inferiornost desublimacije. Zbunio sam se i samo podsmješljivo rekao:

— Onda ništa. Samo sam htio to iznijeti. Primjećujem da ste u porodici, iako iz suprotnog razloga, svi savršeni.

— Što još? — I da sam ja, naprotiv, vrlo, vrlo nesavršen.

171

Ništa nije rekao. Šutio je, možda mu je smetao moj uz-budljivi glas. Dȁ, jer sublimirani zaziru od svega što je oso-bno, povjerljivo, svesrdno. Sublimirani buržuji govore ti to već od djetinjstva, kroz usta strogih odgojiteljica. Sublimirani revolucionari prave od toga pravilo marksističkog ponašanja.

Razmišljao sam o tome i promatrao Maurizija kao da od njega očekujem odgovor. Činilo se da ga moja nesavršenost nipošto ne zanima. Šutio je i pušio. Tada se „on“ iznenada upleo:

— Čudni čovječe, hoćeš li najzad shvatiti da se ti ne bi osjećao manje vrijednim kad bi već jednom uvidio svoju pravu, istinsku, neprijepornu superiornost?

— U čemu bi se sastojala ta superiornost? — Bez ikakve skromnosti: u iznimnosti onoga koji ti

upravo sada govori. — Već sam čuo nekoliko puta tu priču. — To nije priča; to je činjenica. O tome moraš razgova-

rati s Maurizijem. Kao uvijek, „on“ me napada u trenutku moje slabosti.

Svjestan je dvosmislenosti moga odnosa prema Mauriziju i to iskorištava bezobrazno. Čudeći se i sam svojim riječima, počeo sam smetenim glasom:

— Želiš li znati zašto sam i zašto se osjećam nesavr-šenim?

— Zašto? — Pa zato, kako da kažem?, što je priroda, na žalost ili

srećom, ne znam, bila izuzetno darežljiva prema meni. — U kome smislu? — Iznimno me obdarila sa seksualnog stajališta. Maurizio je ovoga puta skinuo tamne naočale i dugo me

gledao ne govoreći ništa. Obuzeo me isti osjećaj kakav me

172

obuzima kada naglavce skačem u plivalište s najvišeg mos-ta. Bilo mi je jasno da sam se izlanuo i da moram nastaviti kud puklo da puklo. Nastavio sam ne gledajući Maurizija:

— Možda nećeš uočiti vezu između psihološke nesavr-šenosti i veličine seksualnog organa. Ali ta veza postoji. Ona je u činjenici što se taj seksualni organ, koji bi, da je normalne veličine i snage, bio samo dio tijela kao i svi osta-li dijelovi, koristi tom svojom iznimnošću pa me tiranizira. Uzet ću za usporedbu primjer iz politike: moja je situacija pomalo nalik na situaciju zemlje u anarhičnom stanju kad se ne zna tko zapovijeda, a tko sluša.

Govorio sam i sve, ili gotovo sve, izrekao; ali nisam us-pio izustiti dvije čarobne riječce koje me opsjedaju: „subli-miran“, „desublimiran“. To je zato, kako sam već spome-nuo, što sam previše desublimiran da bih priznao kako sam opsjednut sublimacijom. Uostalom, odmah sam opazio da moja nutarnja anarhičnost nije najviše iznenadila Maurizija. Nakon jednog trenutka zapitao me je iz čiste radoznalosti:

— Kolika je ta iznimna veličina toga tvoga dijela tijela? Pogledao sam Maurizija prije odgovora. Osim njegove

zlatne kose podrezane kao u mladih paževa kakvi se vide na renesansnim slikama, njegovo je lice imalo, u najmanju ruku, sve oznake hermafroditske ljepote Zamijetio sam nježno-ružičastu boju nosnica i usana; jedva zamjetljive, nježno-ljubičaste kolobare ispod krupnih i sjetnih zlatnosmeđih oči-ju; mliječnu bjelinu obraza, grla, vrata. U isto vrijeme počeo je „on“ žurno, uporno, zavodljivo, napasnički šaptati:

— Zar ne vidiš da ja Maurizio gospođica? Djevojka iz dobre porodice? Kakva revolucija! Nisi li svjestan da si ti ovome „kerubinu“, čistom, mirisnom i nježnom, neprije-porno superioran u tome što si muško, zaista pravi muška-rac. Što to ne iskoristiš?

173

Slušao sam ga i opet pomislio da sam u bunilu. Dȁ, „on“ me protiv moje volje gura u mutno, dvosmisleno buni-lo. Ne vjerujući svojim ušima, čuo sam kako odgovaram:

— Pitaš me koliko je velik? Odmah ću ti reći. — Koliko? Oklijevao sam. Tada se „on“ umiješao, nestrpljivo i

grubo, rekavši mi: — Nećeš mu odgovoriti, je li? Onda ću ja umjesto tebe. Odgurnuo me u stranu i stao brbljavo, razmetljivo, bes-

tidno nabrajati svoje čudesne mjere isto onako kako je go-vorio u autu onoga dana kada sam se susreo s Irenom. Dok je govorio kroz moja usta, fizički se razgoropadio do te mjere da se nisam usuđivao spustiti pogled prema „njemu“. lako ga nisam vidio, svejedno sam „osjetio“ da se do kraj-nje mjere uzbudio. Pokušao sam onda da se utečem, kao obično, razmišljanju: „Ja tu ne značim ništa, to je stvar između „njega“ i Maurizija“. Čudnovato, ovoga puta kon-statacija o mojoj nemoći i mome nemiješanju nije me nika-ko utješila. Maurizio je slušao to potanko opisivanje s pom-njivom ravnodušnosti; potom je iznenada, neočekivano, djetinjski uzviknuo:

— Bum! — A ipak je istina. — Da vidimo, možeš li ga pokazati? — Kako da ga pokažem? — Ima samo jedan način: da se svojim očima uvjerim

kako te je priroda, kako ti misliš, uistinu iznimno obdarila. Sav uzbuđen tim prijedlogom, ne videći njegovu dvo-

smislenost, stao me „on“ salijetati da stupim u „akciju“. Srećom, tračak svijesti o tome što bi se dogodilo da ga poslušam, spriječio me da stupim u „akciju“. Ali, svejed-

174

no, opet se ponovilo ono uobičajeno poistovjećivanje s njime, od kojega sam strahovao, a koje je u meni izazivalo osjećaj da sam u ovom trenutku „on“, a „on“ ja. Činilo mi se da se uzdižem sa zemlje i letim prema Mauriziju. Zap-ravo to nisam bio ja, nego „on“ koji je narastao iz moje utrobe, napeo se i požudno pružio prema predmetu svojih želja. Rekoh Mauriziju, ili točnije, to je rekao „on“ kroz moja usta:

— Nije mi teško pokazati da je priroda prema meni bila vrlo darežljiva. Ali bi i ti morao isto učiniti.

— Zašto? — Zato što se neke stvari čine udvoje. Zlo i propast! Odjednom je Maurizio, poput artiljerijske

jedinice koja pušta da joj neprijatelj dođe do usta topovske cijevi da ga sigurnije i potpunije uništi, otkrio svoje baterije sublimiranoga i izbliza opalio. Mirno me upitao:

— Reci mi, Rico, da nisi ti slučajno pomalo pederast? Neizbježivi slom! Izgubio satrt ravnotežu prepuštajući

„njemu“ da govori. Sada sam ga gurnuo u stranu, pokušao preuzeti kontrolu, ali uzalud. Osjećam da nezadrživo klizim na podmukloj i sasvim običnoj kori od banane i da strmog-lavo padam prema tvrdoj zemlji ne nalazeći pri svome padu ni najmanjeg oslonca za koji bi se mogao uhvatiti. Odmah-nuo sam ćelavom glavurinom i usiljeno se nasmijao:

— Zar ja pederast? Što ti pada na pamet! — Pa ipak. . . — Zar ti se ne čini da je tvoj prijedlog ipak neobičan? — Ti si me naveo da od toga pravim, tako reći, pitanje

časti. — Dȁ, ali si ti poveo razgovor o veličini tvoga organa. Pokušao sam da sve to skrenem na šalu:

175

— Hajde bȍlan. Ja pederast! Kamo sreće! Tako više ne bih mislio na žene! Ti se izazovi često javljaju medu muš-karcima: „Moj je veći od tvoga. Ne, moj je veći. Daj da vidimo.“ Kad sam bio dječakom, često se događalo da smo pravili takve prispodobe između mene i mojih prijatelja vršnjaka.

Nije uspjelo. Nije upalilo. Maurizio se nije dao obeshra-briti. Rekao mi je odlučno, gledajući me ravno u oči:

— Svatko bira prijatelje po svome ukusu. Ne kažem da se takve stvari ne događaju. Ali se to ne događa meni, niti mi se ikada dogodilo.

Osjetio sam da sam konačno vraćen u stanje „inferior-nosti“. Kako onda glumiti ulogu muškarca s gospođicom, s djevojkom iz dobre porodice! Ovako desublimiran, slijepo sam jurnuo na put homoseksualnog zbližavanja i onda uto-nuo sve do vrha u blato poniženja i srama. Bijesno sam „mu“ došapnuo:

— Još si me jednom osramotio, zločinče, razbojniče, hu-ljo. Čekaj samo, izmirit ćemo mi naše račune.

Maurizio je u međuvremenu ustao i krenuo prema vra-tima. Prolazeći hodnikom i namještajući na nos naočale, reče:

— Hvala na doprinosu. Izvijestit ću o tome grupu. Za jedan tjedan održat ćemo sjednicu. I ti ćeš doći, ja ću te predstaviti, a onda ćemo raspravljati o tvome scenariju.

Izišao je iz sobe, ja za njim, bez daha. Sustigoh ga u ho-dniku. Rekoh mu smeteno, užurbano:

— Što je s režijom? Maurizio, jedna tvoja zagovorna ri-ječ Prottiju mogla bi odlučiti. Otac je Flavijin koproducent filma. Flavija je tvoja vjerenica. . .

— Razgovarat ću s Prottijem o režiji, ali pod jednim uvjetom.

176

— Kojim? — Da mi „ga“ pokažeš ne tražeći od mene da pokažem

„svoga“. Čudnovato, dok se ovako šalio, izbio je naglasak njego-

va kraja, jednog dijela Italije, čuvena po svojim mangups-kim šalama. Osjetio sam kako mi lice gori od stida; u sebi sam to poniženje stavio na „njegov“ ionako velik račun. Rekoh očajnički:

— Maurizio, nemojmo se šaliti, radi se o mome životu. U mome se glasu sigurno osjetio prizvuk tako izrazite i

tako spontane tjeskobe da se Maurizio uozbiljio: — U redu, nemojmo se šaliti. Ali ti onda moram reći da

ne mogu razgovarati s Prottijem o režiji sve dok grupa ne odobri tvoj scenarij. S time Protti nema veze. Ne možeš od mene tražiti da mimoiđem grupu.

— A kada će to odobriti, kada? — Već sam ti rekao. Sastat ćemo se idućeg tjedna. — Kad bude odobren scenarij, hoćeš li razgovarati s

Prottijem o režiji? — Vidjet ćemo. Želim ti uspjeh u radu. Zdravo. Vrata se zatvoriše. Odmah sam jurnuo u kupaonicu, str-

gnuo hlače i majicu i stao gol pred ogledalo. Nevjerojatno! „On“ je još uvijek bio u stanju erekcije. Tvrd, blistav, nab-rekao, žilav, ukrućen. Erekcija koja je, i protiv moga odluč-nog i snažnog otpora, nastala uslijed vatrene želje za mojim suradnikom. Ne dirajući ga rekoh mu:

— Ovoga puta neću te udariti niti ispljuskati. Znam iz iskustva da ti i udarce pretvaraš u užitak. Reći ću ti ipak što mislim. Slušaj: nije ti dosta što iz mene izvlačiš moju naj-bolju stvaralačku snagu da se njome koristiš za svoja blju-tava erotična očitovanja. Nije ti dosta što me stalno držiš u

177

ponižavajućem stanju osrednjosti, malodušnosti, nepoprav-ljive promašenosti. Sada bi još trebalo da me gurneš u bez-dan homoseksualnosti. I to na najsmješniji, najčudniji, naj-sramotniji ponižavajući način. Ukratko, ti želiš moje konač-no uništenje. Ali tako neće biti. Prije nego što me uništiš, uništit ću ja tebe.

Razjaren, obuzet neuračunljivim bijesom, priđoh umiva-oniku i zgrabili sa stakla lamicu za brijanje. Tako sam je naglo zgrabio da sam porezao prst. Osjetio sam kako mi hladna oštrica lamice zadire u mesnat vrh prsta. Ali nisam popustio. Stisnuh lamicu između dva prsta, dok mi je krv tekla iz rane i cijedila niz ruku, i primakoh je slabinama. Rekoh:

— Sad ću te jednim rezom odsjeći. Bit ću uškopljenik poput Abelarda Origena, poput velikog broja svetaca i mis-tika davnih vremena. Tebe više neće biti. tvoja drskost svr-šit će u smeću, crve bijedni, glisto odvratna, crijevo gadno.

Prijetio sam, bjesnio, primicao „mu“ lamicu, ali, napos-ljetku, naravno, ništa nisam učinio. Lamica mi je ispala iz ruku. Raskužio sam alkoholom zarezotinu na prstu i pove-zao; zatim sam se vratio u radnu sobu. Sjeo sam za pisaći stol. Pokušao sam tipkati, ali nisam mogao zbog porezanog prsta. Ništa mi drugo nije ostalo nego da iziđem iz kuće, da se prošetam i pokušam smiriti svoj bijes.

178

179

OTUĐEN!

Noć je. U tamnoplavom odijelu, bijeloj košulji s tam-nom ispruganom kravatom, sjedim na krevetu u Faustinom stanu. Između mene i Fauste postoji dogovor da me ona mora pratiti svaki put kada društvene prilike zahtijevaju da bude nazočna; zato ne smije od mene tražiti nikakav senti-mentalni uzvrat, a još manje erotični. Večeras je jedna od takvih prilika. Protti, moj producent, pozvao nas na večeru. Fausta će, dakle, biti sa mnom kako to i priliči supruzi. Kad svrši večera, ja ću je odvesti kući, pozdraviti se s njome na ulici i onda poći na spavanje u svoj stan.

Sjedim ispruženih nogu da ne zgužvam hlače koje mi je Fausta maločas izglačala. Pušim i loše sam raspoložen. Fausta stoji pred ormarom s ogledalom, okrenuvši mi leđa, i dotjeruje se posljednji put. Obukla je haljinu koja mi se nekad jako sviđala: kratku bluzu i hlače ispod struka, tako da joj se između ruba bluze i pojasa hlača vidio sasvim goli trbuh. Osim toga, ova je haljina bila imitacija one koju je nosila kada sam je prvi put vidio u modnom salonu Mariù. I onda je imala hlače i bluzu. Ili točnije, ne bluzu, nego krat-ku košulju zauzlanu ispod grudi. Još jednom zamjećujem sa zlovoljnom okrutnošću da je sličnost između nekadašnje i sadašnje Fauste — ista onakva kakva je između jedne osobe

180

i njezine karikature. Gola joj trbušina izbila, razlila se iznad pojasa; na leđima bezbrojni masni nabori jedan iznad dru-goga kao u harmonike. Zašto sam loše raspoložen? Zato što sam odlučio da večeras s Prottijem pokrenem pitanje režije. Nisam siguran da će me dobrohotno saslušati. Što se tiče Maurizijevih obećanja, nagonski sam osjećao da na njih ne mogu računati.

Fausta se nagnula naprijed da osjenča rumenilom usne. Naravno, „on“ se požurio, onom svojom izazovnom neosje-tljivošću za moja duševna stanja, da me podsjeti s prostač-kim i mangupskim uživanjem, na bujnost guzova koji su se raširili i rasplastili pod slabinama moje žene. Slegnuo sam u sebi ramenima kao da sam htio reći: „Zar ne vidiš da mi to ne pada na um?“ Međutim sam osjetio kako se razbudio moj psihološki mehanizam. Ta monumentalna stražnjica, na koju mi je „on“ ukazao svojom bezočnom pohotnošću,

183

— Tko je Mafalda? — Tko? Pa žena Prottijeva, zar ne? — Misliš na Ledu Lidi? — To je bilo njezino umjetničko ime tridesetih godina.

Sada je Prottijeva žena i ime joj je Mafalda. — Nisam znala da joj je ime Mafalda. Poznavala sam je

pod imenom Leda Lidi. — Poznaš je pod tim imenom jer je nisi nikada posjeći-

vala. Za muža i prisne prijatelje ona je Mafalda. — Mafalda. Ružnog li imena! Fausta razgovara baš onako kako to „čine“ buržujske go-

spođe kada idu na kakvu svečanost: ne znam zašto, ali me je to razljutilo i razbudilo moju okrutnost. Rekoh nestrpljivo:

— Nije riječ o imenu Prottijeve žene, nego je nešto dru-go, važnije. Slušaj me i molim te da me ne prekidaš. Rekoh da će tu biti, osim uobičajenog kruga svodnika, i Mafalda. U redu, mogao bih i šutjeti, ne reći ti ništa, potajno učiniti što mislim. Ali to nije moj običaj. Dakle, upozoravam te da ću možda biti primoran nešto poduzeti kako bih mogao otkloniti nepovoljnu situaciju.

— Ne razumijem. Govoriš tako nejasno. — Ti nikada ništa ne razumiješ. E pa dobro: izjasnimo

se otvoreno. Prvo: želim režirati film kojega scenarij pišem. Drugo: Protti i njegov „krug“ nisu mi previše naklonjeni. Treće: Mafalda bi mogla utjecati na Prottija u moj prilog. Četvrto: Mafaldin utjecaj na muža omogućio je Cutiki, da navedem jedan primjer, karijeru. Peto: po svoj prilici, bit ću i ja večeras primoran učiniti isto što i Cutica. Jesi li sada razumjela?

— Ne. Što je učinio Cutica? — Svi znadu što je učinio.

184

— Ali ja ne znam ni tko je taj Cutica. — Ne znaš zato što me ne slušaš kada govorim. O Cuti-

ki sam ti sto puta govorio. To je osoba na koju smjeram kada spomenem riječ „crv“.

— Ah, crv. Crv je, dakle, Cutica? — Pa da. — Ništa nisam bila razumjela. Ti toliko toga kažeš, a ja

imam toliko posla da te kadšto i ne čujem. — Već sam ti bio rekao: ti me ne slušaš. Sada znaš. Cu-

tica je crv. Osim toga i tajnik Prottijev. Sigurno se sjećaš kako izgleda. Vidio sam te kako razgovaraš s njime.

— Vjerojatno sam razgovarala, ali kako mi nikada ne predstave osobu, ne sjećam se kako izgleda.

— Izgleda upravo kao crv: sitan, proćelav, blijeda lica, što se sasvim pretvorilo u oči, točnije u naočale. Usta mu se na prvi mah čine normalna: ali kada se smije, razjape mu se kao pećnica. Unatoč tome, često se smije. Sjećaš li ga se sada?

— Ah, to je Cutica. A ja sam uvijek mislila da se zove Mercuri.

— Mercuri je druga osoba. Vratimo se na početak. Ti si me upitala: „Što je učinio Cutica?“ A ja ti odgovaram: „Imao je ljubavni odnos sa Prottijevom ženom.“

— Sa Ledom Lidi? — Dȁ. S Mafaldom. I tako je od običnog trčkarala pos-

tao sekretar Prottijev. Jesi li sada razumjela? — Dȁ. Ali kakve ti veze imaš s time? — Imam jer želim postići režiju filma na kome sada ra-

dim. I samo Mafalda može utjecati na Prottija da mi povjeri režiju.

Ovoga puta Fausta nije ništa rekla. Najzad je shvatila.

185

Poslije duge šutnje i razmišljanja progovorila je razlož-no i blago:

— Sve to znači da me sada, nezadovoljan što živiš van kuće, još hoćeš i prevariti sa ženom Prottijevom.

— Vidiš kakva si! S tobom se ne može razgovarati! Prije svega to nije sigurno: ovisit će o tome što će mi reći Protti. Ako vidim da nije sklon povjeriti mi režiju, morat ću se prihvatiti operacije Mafalda. U svakom slučaju, neću te prevariti. To je pitanje posla o kome ovisi naša buduć-nost. To bih učinio ne samo poradi sebe već i poradi tebe i Cesarina.

— Hvala ti na brizi. — Ne smiješ tako govoriti. I u ovoj prilici moraš poka-

zati da si razumna i inteligentna žena. — Dȁ, razumna, ali ne dotle da ti pomažem u varanju. — Varati tebe! S Mafaldom! Ali s Mafaldom se ne mo-

že nikoga varati. U tom slučaju čovjek vara sama sebe. Znaš li ti koliko joj je godina?

— Dȁ, dȁ, ti si vješt na riječima, ali me ovoga puta ne-ćeš zavarati. Ja u tebi vidim bezočnoga muža koji traži od žene da zatvori oči pred odnosom s jednom oronulom stari-com, sa zvijezdom nijemog filma.

— O kakvom ti nijemom filmu govoriš? Nijemi je film prestao 1933. godine. Mafalda je nastupila prvi put u filmu 1940. godine.

— Nijemi ili ne, ona je stara: ti hoćeš da me iznevjeriš s njome. Znaš li što si? Degeneriran čovjek. Sada su na redu i stare žene. Samo ti je to trebalo.

Iznenada sam odlučio da energično postupim. Otrcani Faustini odgovori pokazuju da smo upali, makar to bila i

186

prepirka, u sasvim normalan bračni i buržujski razgovor. Rekoh grubo:

— Ja ne tražim od tebe da zatvaraš oči. Tražim, naprotiv, da ih dobro otvoriš. Gledaj ako ti se sviđa. Ali mi nemoj stajati na putu. Ti si moja žena i po zakonu mi duguješ pos-lušnost i pokornost u dobru i u zlu. Ne samo što ne smiješ prosvjedovati nego si dužna da mi pomogneš ako ustreba.

Obično je povišen glas dovoljan: Fausta proguta suze i šuti. Ali ovoga puta i za nju je bilo, kako se čini, previše ono što sam od nje tražio. Prosvjedovala je:

— Tražiš razumijevanje? Imaš li ti razumijevanja za me? — Ja imam pravo na tvoje razumijevanje. Ah ti nemaš na

moje. Ja ga mogu imati, a mogu ga i ne imati. Ti moraš vršiti svoju dužnost, slušati bez roptanja. Jesmo li se razumjeli?

— Nismo se razumjeli. Čim vidim da se ti petljaš sa že-nom Prottijevom, ja ću izazvati skandal.

Pokušaj ponoviti što si rekla. — Izazvat ću skandal. Bili smo na Flaminiji, u još nastanjenom području. Uspo-

rio sam vožnju i zaustavio se pored jednog odvodnog kanala. Povukao sam ručnu kočnicu, ugasio motor, nagnuo se preko Faustinih nogu i otvorio vrata; zatim sam joj naredio:

— Izlazi! Nije se maknula. Njezino tusto, nabujalo lice poprimilo

je prestravljen i patnički izraz, kao da je muči stalna zubo-bolja. Vidio sam kako trpi, a ipak mi je to godilo: istina je, oboje smo ogreznuli u blato desublimacije; ali ona je u „inferiornom“ stanju, a ja, iako s izvjesnom teškoćom, odr-žavam svoju „superiornost“. Ponovio sam joj još jednom:

— Hoćeš li izići? Ponovo me pogledala i ostala na mjestu. Ja sam navaljivao:

187

— Izlazi. Ne prisiljavaj me da upotrijebim silu. Najzad je progovorila. Bolno me zapitala: — Rico, zašto si tako zločest prema meni? Oprez! Ne smijem se raznježiti. Neka sam desublimiran,

bolje je ipak biti samovlastan i sadist nego sentimentalan i mazohist. Rekoh joj oštro:

— Nisam zločest; ali neću da se izlažem nepotrebnim opasnostima.

Dvije joj se suze skotrljaše niz lice, a dvije se druge za-držaše na dugim umjetnim trepavicama. Reče mi:

— Učinit ću kako ti želiš. Ali me ne prisiljavaj da ovako izlazim, na ulicu, molim te.

— Dakle, bit ćeš dobra? Druge suze kapnuše s trepavica i omaknuše se niz lice

za prvima: — Dȁ, bit ću. — Sada prestani plakati. Obećaješ li mi da nećeš praviti

skandale? Ponovo je kimnula glavom i suze se po treći put pojaviše: — Dȁ. — Jesmo li se sporazumjeli? I treći se put omaknuše suze niz lice. — Dȁ. Zatvorio sam vrata, upalio motor, oslobodio ručnu koč-

nicu i krenuo. Nisam bio zadovoljan sobom: obično preba-cujem krivnju na „njega“ za sve ono što moja savjest ne odobrava; ali ovoga puta nisam uspio. „On“ nije imao ni-kakve veze sa svim ovim. Ja sam zamislio kako ću Mafaldu navesti da kod muža posreduje u moju korist. Ja sam „nje-mu“, koji se gnušao i opirao, to treba priznati, nametnuo

188

ovaj cinički plan. Jesam li zaista „bezočan muž“, kako me je Fausta nazvala? Ili „prefriganac“, kako će me, bez sum-nje, nazvati Prottijeva „svita“ čim se dozna za moj odnos s Mafaldom? Na neki način to i jesam, ako se sudi prema zdravom razumu. Ako je suditi po nepisanom zakonu sub-limacije, onda nisam. Dȁ, jer pokazivati izvjesnu obzirnost odlika je desublimiranih, koji se zapravo uvijek kolebaju između zla i dobra jer su nemoćni i ne mogu se uzdići do sublimacije, jednog pravog dobra, jednog cilja koji oprav-dava sva sredstva i koji je iznad kolebljivih i podlo-udvornih vrsta.

Te su me misli učvrstile u mojoj odluci. Vozeći čuo sam kako Fausta snažno šmrče. Pogledao sam prema njoj. Gola joj se trbušina razlila, pretila i izobličena, ali još uvijek mlada, između prekratke bluze i preniskih hlača. Pružio sam ruku poslušavši izuzetno „njegov“ savjet („hajde, po-miluj je, bit će joj milo, a i meni“) i prstima utonuh u du-boke kružne nabore trbuha. Kažiprstom sam ušao u šupljinu pupka i malo sam ga noktom prekopao. Fausta se trgla:

— Prestani, škakljaš me. — Voliš li me? — Dȁ, mnogo, to znaš. Uhvatio sam Faustu za ruku, privukao je i pritisnuo na

„njega“: — Volim i ja tebe. Evo dokaza. Ponovo sam prihvatio volan s obje ruke. Fausta je sada

znala što joj treba činiti. Osjetio sam kako njena kratka i debela ruka otkopčava moje hlače i kako se nježno uvlači unutra, (s isto takvom nježnošću izvlačila je i dojke kada je dojila Cesarina) dopire do „njega“, koji je već bio spreman, pa ga rukom hvata sa čudnim nekim ponosom poput gene-rala koji drži u ruci zapovjedničku palicu. Časkom je zadr-

189

žala ruku, a onda ga snažno stisnula kao da odmjerava nje-gov obujam i snagu; zatim ga je, s teškoćom izvukla kao kad bi netko pokušao provući balvan ili ljestve kroz uska vrata. Odjednom se uplašila kad su nas na jednom zavoju naglo osvijetlili farovi jednog automobila i htjela ga gurnuti unutra. Tada sam je stao umirivati:

— Ne boj se, nitko ne može ništa vidjeti. Šoferi auto-mobila koji nam dolaze u susret osvijetljeni su farovima moga automobila. Stisni „ga“ kao lijepu kitu cvijeća.

— Samo mi se ne sviđa što tu kitu cvijeća želiš pokloni-ti Prottijevoj ženi.

— Ne boj se, to će biti samo posudba, a ne poklon. Ra-dije poslušaj ovu pričicu. Bio jednom jedan balkanski kralj koji je imao krasnu ženu. Dok je vršio smotru vojske u kočiji koja je polako prolazila i dok su redovi vojnika poz-dravljali s puškom pred prsima, a kralj otpozdravljao, kra-ljica mu ga je ispod pokrivača, koji im je pokrivao noge, stiskala upravo onako kako ti sada meni činiš. I tako su vojnici pozdravljali ne toliko kralja koliko. . .

— Pravoga kralja? — Čak kralja kraljeva. Zar ga tako ne zoveš? — Dȁ, kralja kraljeva. Poslušaj ovu drugu priču. U vrijeme papske vladavine,

sudac obećao pomilovanje jednom osuđeniku na smrt ako se popne sve do vrha stubišta Aracoeli sa vjedrom punim vode koji je visio na „njemu“. Osuđenik je rekao da će u tome uspjeti ako se žena, mlada i lijepa, u isto vrijeme bude natraške penjala s podignutom suknjom tako da joj može gledati seks. Tako je počeo uspon. On s vjedrom vode koji je visio na udu, a ona s uzdignutom suknjom stalno ga bod-reći: „Naprijed, lijepi moj, samo hrabro“. Tako je teklo sve do posljednje trećine stubišta; čovjek je počeo sustajati.

190

Znaš li što je onda učinila žena? Okrenula se i podigla suk-nju na stražnjicu. Čovjek je pretrčao ostali dio stubišta i tako zaslužio pomilovanje.

Stigosmo pred ogradna vrata Prottijeve vile. Vrata su bi-la širom otvorena, okružena s nekoliko vrlo visokih borova. Krenuh prema ulazu kroz drvored oleandara s bijelim i crvenim cvjetovima koji iskrsnuše iz noćne tame dok smo prolazili. Rekoh Fausti:

— Sada prekini. Spretno i hitro, s naročitom obazrivošću, kao da se radi

o vrlo krhkom i skupocjenom predmetu, Fausta „ga“ pono-vo vratila u njegov zatvor i pobrinula se da zatvori vrata.

Posavjetovao sam Faustu: — Nemoj me sramotiti tvojim glupostima. Ne govori

ako nisi sigurna u ono što govoriš. Nemoj se previše smija-ti. Ne podiži glas. Pij umjereno. Sjeti se da si neznalica i polupismena, pa ako upadneš u koju tešku raspravu, bolje je da šutiš. Sjeti se da ti je odgoj nepotpun, da ti je otac pàlir i da si se dvije godine bavila bludom, pa moraš paziti na svoje ponašanje u svakoj prilici, što znači da moraš paziti ne samo što ćeš reći nego i kako ćeš reći, kako ćeš se kreta-ti i držati. A sada zakopčaj to gornje dugme na bluzi jer ti se vide čitave grudi.

Te sam joj savjete dao jer znam iz iskustva da su joj po-trebni. Ne mogu zanijekati da se u svemu tome nije očito-vala neka vrsta naplaćivanja: kako sam se stalno osjećao „inferiornim“ gotovo prema svima, sve bih nadoknadio s Faustom, jer je bila jedina osoba kojoj sam bio „superio-ran“. Fausta je prosvjedovala:

— Ti uvijek govoriš kako se grudi moraju vidjeti, kako imam lijepe grudi i kako ih treba pokazati.

191

— Nemaš lijepe, već ogromne, poput kravljih. Razumije se da ima muškaraca koji vole takve grudi: na primjer, ja. Ali ovako kako je sada, nije pristojno. Sjeti se da si moja žena i zato moraš uvijek pristojno izgledati i pristojno se ponašati, kao prava gospođa.

Zamijetio sam na ogledalcu vjetrobrana kako potišteno zakopčava bluzu. Završio sam:

— I ne ustaj kada te netko pozdravi ili ti ga predstave. Gospođa uvijek sjedi i vrlo rijetko ustaje. Gledao sam te posljednji put kada smo bili kod Prottijevih. Ustala si kad su ti predstavili onog američkog klipana, ortaka Prottijeva. Taj Amerikanac je moćan, ima para, ali ti si gospođa i mo-raš sjediti. Sjeti se: više nisi kurvica od deset tisuća lira. Moja si žena. Jesi li razumjela? Pa kada te koji pozdravi na starinski način ljubeći ti ruku, ne smiješ mu prinijeti ruku pod nos; neka je on prinese ustima. Jesi li razumjela?

Stigosmo na čistinu pred vilom. Skrenuo sam auto u je-dnu aleju, malo dalje, da ga parkiram; potom smo izišli i pošli prema vili. Čistina je bila sasvim kružna. Na tamnoj pozadini neba, svuda naokolo, viti čempresi priklonili svoje vrhove. Plave svjetiljke osvjetljuju svojim prigušenim svjet-lom mračnu pozadinu stvarajući tužan i sumoran utisak. Na sredini je stajao uzak i dugačak stol; oko njega posjeti uz-vanici jedni prema drugima; pomislio sam u tom trenutku na gozbu utvara zbog čudne tišine koja nas je dočekala. Vila je sasvim zatvarala čistinu s jedne strane. Svojim iz-gledom podsjećala je na lacijske majure: žbuka crvenorđas-ta, krov pokriven crijepom, zidovi nepravilno građeni. S obje strane vrata upaljene svjetiljke. Stubama su užurbano prolazili konobari u bijelim bluzama noseći jela.

Potiho rekoh Fausti: — Zakasnili smo. Ti si kriva.

192

— Ne, ti si kasno došao. — Nisam. Došao sam točno. Polako smo prilazili stolu. Dok smo prelazili preko čis-

tine, vidio sam Faustu i samoga sebe kako izgledamo u ovom trenutku. Dȁ, desublimirani imaju kompleks manje vrijednosti pa se zato ne mogu „vidjeti“ Sublimirani se, naprotiv, ne „vide“ jer kompleks veće vrijednosti čini da ne vide, tako reći, sami sebe. Evo, dakle, Fauste izobličene, opuštene, valjave, s pretilim licem, trbušinom koja joj se onako gola prelila preko hlača, grudi kao da će prsnuti, također golih, koje su se isto tako prelijevale preko bluze, te širokih, lelujavih bokova. Pokraj nje moja osoba, niska rastom, krivonoga, izbočena trbuha, ćelave glave, lica stro-ga i ohola.

To viđenje, na žalost, sasvim objektivno i točno, navelo me da u sebi sarkastično uzviknem: „Nema što, divan par!“ Uzalud sam pokušavao da reagiram praveći se još važnijim, dostojansvenijim, uvlačeći trbuh, prseći se još više, podižu-ći glavu u isto vrijeme moja nesigurnost još se više očitava-la time što sam nesvjesno gurnuo ruku u džep da „ga“ stis-nem, kao da sam se htio ohrabriti tim jedinim dijelom svoje osobe kojim se mogu doista ponositi. Došli smo do stola. Tada sam, s iznenadnim prijelazom od moje namještene gordosti do nepriličnosti moje stvarne situacije, otkrio da je večera, na koju sam, po mome dubokom uvjerenju, bio pozvan, već pri kraju. Stol je izgledao u neredu, kako to biva nakon gozbe gdje su se uzvanici dobro najeli i napili. Uzvanici su sjedili koji poprijeko, koji podalje od stola. Na stolu porazbacan, upotrijebljen pribor za jelo, čaše napola pune, boce napola prazne, na tanjurima kore od lubenica očišćene do kraja. Pogriješio sam, to je očito. Ili točnije, vjerojatnije, pogriješilo je tajništvo Prottijevo kad mi je uputilo poziv. Tako se simbolički potvrdila sudba desubli-

193

miranog čovjeka, koji se najprije zavaravao da je izjedna-čen sa sublimiranima, a onda odjednom vidi da nije tako.

Došapnuo sam Fausti: — Večerali su, poziv je bio za poslije večere. — Meni je svejedno, ionako nisam gladna. — Glupačo, kakve to veze ima s gladi? — Što ti je? — Zatvori usta i daj mi ruku. Ne tako: stavi svoju na

moju ruku. Dobro je, tako. Sad smo bili pored stola. Rukom sam mahnuo kao da

sve pozdravljam i glasno rekao: — Na zdravlje svima! U isto sam ih vrijeme sve snimio pogledom, jednog po

jednog, onakvima kakvi su. Tu je Protti koji je sjedio na jednom kraju stola. Tu je Prottijeva žena koja je sjedila na drugom kraju. Između njih, u dvostrukom redu, sjedile su sve ili gotovo sve osobe koje su pripadale onome što već odavno, s dubokim prezirom, u sebi nazivam „svitom“ Prottijevom. Bilo je tu dvanaestak osoba, odabrani skup puzavaca, laskavaca, svodnika i čankoliza. Gledajući ih, tješila me pomisao da nema među njima nijednoga koji ne bi bio više desublimiran od mene. Ako sam desublimiran, ja barem znam da to jesam. Ali oni, to ne znaju. Oni i njihove dične gospođe nesvjesno su desublimirani. Desublimirani, tako reći, na kub; i zato što znaju i zato što ne znaju. Ne smeta ništa što su to majstori za kostime, pisci scenarija, novinari, sekretari, i tako dalje; ne smeta ništa što svi imaju više uspjeha, novaca i ugleda od mene. Važno je to što u njima nema ni mrve sublimacije, ni sumnje da sublimacija postoji. Vidim ih ogoljene kao da u očima imam rendgen-ske zrake; vidim ih s obje strane stola, njih i njihove žene, svima su noge raskrečene, svima spolovila bespomoćno

194

vise ili su im napola razjapljena, razmekšana među dlakama njihovih odvratnih slabina. Dȁ, ono malo energije kojom ih je škrta priroda pri rođenju obdarila već je odavno odozdo ishlapilo kao voda u jezeru bez pritoka što ga sunce osušilo; a u njihovim praznim i jalovim glavama ostalo je ono malo muteži što se obično naziva zdravim razumom.

Na mome se licu nisu odražavale te misli dok sam, po-težući ispod ruke Faustu, prilazio najprije supruzi Prottije-voj, pa njemu, da ih pozdravim. U istom trenutku dok sam, kako rekoh, rukom pozdravljao sve goste, spazio sam svoga velikog neprijatelja Cuticu. Kao da sam obuhvaćajući pog-ledom stol, obilježio krugom glavu mrske mi osobe onako kako se u novinama obilježava lik poznate osobe kada je okružena svjetinom. Eno Cutike kako sam ga maloprije opisao Fausti: glava napola ćelava, a ćelu mu prikrivaju rijetke crne vlasi; naočale ogromne, od kornjačevine; sitan nos; a pod nosom ona njegova vrlo rumena usta, ne baš velika, koja se pri smijehu, nekim neprijatnim prirodnim čudom bezmjerno rašire od uha do uha. Okretan, ulizica, spletkar, njuškalo, Cutica je za kratko vrijeme postao ono što bih morao i mogao postati i ja da sam bio manje svjes-tan svoje desublimacije. Dȁ, jer, za praktične svrhe, kudi-kamo je probitačnije biti desublimiran ne znajući za to nego znajući. Svejedno, Cutica je crv. Jedan od onih tropskih koji dubu svoj put kroz ljudsko tijelo, a onda iznenada, kad to najmanje očekuješ, otkriješ da su se čvrsto utvrdili u kakvom veoma važnom organu.

Došaptao sam Fausti: — Cutica je pozvan na večeru, a mi ne. — Što te briga za to? Kad je prošao prvi trenutak začuđenosti, sablasti su nas

dočekale s uzdržljivom iako hinjenom srdačnosti. Čuo sam

195

kako izgovaraju moje ime s karakterističnom intonacijom, u isto vrijeme srdačnom i hladnom („zdravo, Rico“; „živio Rico“, „zdravstvuj, Rico“); vidio sam Prottija kako ustaje i pomalo staračkom uglađenošću ljubi ruku Fausti koja mu je, hvala bogu, držeći se mojih savjeta, nije prinijela pod nos. Fausta je zatim sjela do Prottija, a ja, prema svome planu, do Prottijeve žene.

Protti je izgledao veselo. Rekao je: — Želite li kave? Ili lubenice? Dȁ, lubenice. Obratio se konobarima ne čekajući našega odgovora: — Hajde, brzo, donosite još lubenice. Meni, još jednu

kavu. Malo kasnije staviše preda me veliku krišku lubenice;

rukom sam odlomio dobar komad i stao ga polako jesti promatrajući Prottija i njegovu ženu kao da sam ih vidio prvi put. Dosada sam ih gledao onako kako se gledaju oso-be s kojima smo u bliskom dodiru. Večeras ih, međutim, gledam kao čeljade što promatra predmete. Čeljade sam ja, a oni predmeti. Zbilja: moram ih navesti, bili toga svjesni ili ne, da učine ono što ja želim.

Može li desublimiran čovjek nametnuti svoju volju sub-limiranim osobama kao što su, nedvojbeno, Protti i njegova žena? Dȁ, može, pod uvjetom da se znade umetnuti svojom desublimacijom u igru njihove sublimacije. Ukratko: mo-ram obrlatiti Prottija; moram zavesti Prottijevu ženu.

Dok sam tako razmišljao, pozorno sam ih promatrao. Gledam Prottija, lijepog muškarca, dekorativnu osobu, mo-ćnog čovjeka filmske industrije, starinskog stila, koji skriva svoje kandže pod baršunastim šapama svoje ljubazne usluž-nosti, zaštitničke, ironične. Visok, omašan, širokih pleća, pomalo ugojen, uvijek u tamnoplavom odijelu s bijelim prugama, u bijeloj košulji sa svilenom kravatom. Lice ame-

196

ričkog menedžera, sasvim obično, iako lijepo, rumeno i svježe, kosa sijeda, gusta, lijepo začešljana. Oči krupne, crne, bistre, sjajne, široko otvorene. Nos malo pokučast, zapovjednički. Usta rumena, upadljiva, uvijek spremna na zavodljiv osmijeh. Što je za mene Protti? Producent, ili točnije, „moj“ producent, za koga isključivo radim već deset godina. Ali, to osobito ističem, netko pred kime se usudno osjećam u „inferiornom“ položaju, donekle onako kako s Mauriziom, ali na različit način. Pogledajmo sada Mafaldu, Prottijevu ženu. Sjedim do nje, diram je koljenima ispod stola. Jeste li ikada vidjeli reklamu motornog ulja na kojoj se bezvezno, pored limenke, nalazi slika dinosaura? E pa dobro; Mafalda sliči toj pretpotopnoj životinji kakva je na toj reklami. Glavno obilježje te biljožderne životinje je u tome što joj je stražnji dio tijela glomazan, pa se sve više stanjuje i završava vrlo dugim zmijskim vratom na vrhu kojega strši sitna glavica. Takva je bila Mafalda. Svrnuo sam pogled na njezinu malu glavu koju je prekrivala neka vrsta bijelog turbana: lice joj bijaše kao u stare mačke ili vremešnog pekinškog psa, s okruglim plačljivim očima i velikim uvelim, smežuranim ustima; zatim sam spustio pogled na dugi tanki vrat i široka ramena, koja su ipak bila uža od bokova što su ih svojom širinom uvelike nadmašiva-le veličanstvene butine, Mafalda je jednom riječi piramidal-no građena; gledajući je sjetio sam se našega prvog viđenja. Prolazila je kroz perivoj svoje vile: iza živice vidjela se samo glava, vrat i malo ramena. Kao da se iza živice skri-valo, poput dinosaura, ogromno vijugavo tijelo.

Pošto sam dobro razmotrio Prottija i njegovu ženu i uv-jerio se da je obadvoje sublimirano time što su potpuno jednako postigli, održali, učvrstili svoju moć, iako različitu po svome obilježju, nastojao sam razraditi, da tako kažem, ratni plan. Prije svega trebalo je stvoriti mostobran u pravcu

197

tvrđave koja se zove Mafalda. Zatim, učvrstivši taj mostob-ran na nesigurnom, močvarnom mafaldskom području, tre-bat će frontalnim napadom jurišati na dobro zaklonjen Prot-tijev rov. Ako napad ne uspije, treba se vratiti Mafaldi, iskoristiti „njega“ kao malj za probijanje zidina ili kao ba-cački stroj, kako bi se provalila klimava vrata, osvojila jed-nim udarcem tvrđavica te izvjesila pobjednička zastava. Rečeno običnim jezikom, bez vojnih metafora: postati Ma-faldin ljubavnik.

Iz opreza trebalo je ipak upitati „njega“ prije nego što počnem ostvarivati svoj plan. Čudna je to osoba: bio bih se zakleo da ga operacija Mafalda neće odveć oduševiti; mis-lio sam da nije sklon seksualnom odnosu sa starijim oso-bama. Čim sam „ga“ upitao:

— Što misliš o mome planu? Slažeš li se s njime? — odmah je hitro odgovorio:

— Sasvim se slažem. Ako dopuštaš, htio bih ti čak dati jedan savjet.

— Tvoj savjet: jadni ti smo mi! — Udvaraj se Mafaldi malo po starinsku. Naravno, nije

ona kao ove današnje djevojčure: ona je filmska zvijezda iz tridesetih godina. Tada se udvaralo s više pažnje. Dakle, ne navaljuj odmah. Treba udariti u sentimentalne žice, prići joj čak s duševne strane. Na primjer: zagledati joj se u oči. Najviše što možeš: pod stolom joj nogom dodirnuti cipele.

Slušao sam „ga“ i ponovo „mu“ dao za pravo. Dȁ, s Mafaldom treba obzirno postupati unatoč tome što će se na kraju neizbježna grubost naglo očitovati. I dok sam se ja spremao da svoju namjeru izvedem, uvjeren i ispravnost „njegova“ mišljenja, baš u tom trenutku omelo me rasprav-ljanje koje se razvezlo za stolom. Od jednog do drugog uzvanika širila se već poznata priča, odbijajući se poput

198

stare istrošene lopte koju jedan drugome dobacuju umorni i bezvoljni igrači: govorilo se o filmu koji je publika izvan-redno primila, o uzrocima njegova uspjeha, o utrošenom novcu, o njegovu producentu, glumcima, režiseru, o njego-vu tvorcu i još mnogo toga. Rekoh da me raspravljanje omelo; ali to je blago rečeno. Morao bih reći da me je ozlo-jedilo, zgadilo. Dȁ, jer svaki put kada čujem govoriti o um-jetnosti na ovaj način, spopada me neopisivi bijes. Umjet-nost je najviši domet sublimacije. Da to postignem, ja pra-vim pokus koji je poremetio moj život. A ovaj skup brblja-vaca, parazita, nitkova raspravlja o umjetnosti kao da je to kakav „proizvod“. To je zaista posvemašnja, nesvjesna, automatska, naivna desublimacija. Zaista, dok bude ovakva svijeta, nema nade za film. Napeo sam uši i, naravno, nakon raspravljanja o uspjehu, razvio se razgovor o tehnici. Raz-govor, uostalom, logičan: uspjeh u filmu stvara tehnika jer, po njima, umjetnost je tehnika kao što je i svaka druga. Tehnika! Govorimo o tehnici! To je velika izlika za desub-limirane! Veliki alibi! Veliki revanš! Velika utjeha!

Još su uvijek sputani, a zavaravaju se da će ih tehnika spasti! To su truli desublimirani ljudi, ali srećom tehnika je tu, sa svojim pronalascima, sasvim iznad sublimacije! Bes-tidnici, ali tehničari! Razbludnici, ali tehničari. Izmoždeni, ali tehničari! Upravo me spopada želja da se nagnem prema stolu i ovako ih oslovim:

— Skinite maske! Vaši filmovi nisu ništa drugo do obi-čna razonoda, to jest čista desublimacija. Zašto jednom ne priznate da ste nesposobni? Da ste sublimirani do potpune jalovosti i nemoći?

Ali, kao obično, nisam imao hrabrosti kazati što mislim. U stvari, samo bi se nadsublimiran čovjek mogao tako neu-strašivo i velikodušno uplesti ne brinući se za moguće pos-ljedice. Međutim, ja sam desublimiran kao i oni; i kao što

199

oni, mislim i ja na sve nevolje i jade što ih iskrenost donosi. S tom razlikom što se zgražam na desublimaciju, a oni su u njoj ogrezli.

Na koncu sam se i ja umiješao. Napeo sam uši i čuo je-zovito raspravljanje:

— Po naslovu se zaista nije mogao predvidjeti takav us-pjeh. Žena bez svojstva, za takav naslov ne bih dao ni lire!

— A ipak je distribucija odmah zagrizla. — Kako ne bi! S onim prizorom kad se ona svlači iza

prozirne zavjese. — Žena bez svojstava bezazlen je naziv, ali pod takvim

bezazlenim nazivima kadšto se skriva vrag. Publika je to osjetila i. . .

— Slažem se. Ja ti kažem da je naziv žena bez svojstava promašen i da ne privlači. Uostalom, što zapravo znači? Ništa, baš ništa. Sve su žene bez svojstava, a onda naiđe koja budala pa otkrije ta svojstva. . .

Nisam mogao izdržati da se ne upleteni u razgovor na koji me natjerala taština desublimiranog samouka i negodo-vanje kandidata za sublimaciju:

— Mislim da neću reći ništa novo ako spomenem da naziv žene bez svojstava podsjeća na jedan drugi, glasoviti-ji, na naziv Musilova romana.

Zamislite! Nitko od njih sigurno nije pročitao roman „Čovjek bez svojstava“, ali su svi o njemu slušali. I tako me odjednom zasuše sarkastičnim primjedbama, kao čovje-ka koji želi da se iskaže svojom kulturom; nisam imao mo-gućnosti da pokažem kako sam za onim stolom jedini čov-jek koji nešto zna o Musilovu romanu. Sa svih strana dopi-rali su uzvici: „Hvala na obavještenju“, „Bravo, baš je tre-balo da nam ti to kažeš“, i slično tome. Između svih se

200

isticao, kao obično, moj kleti neprijatelj Cutica. Razvalio ona svoja široka usta na zloban podsmijeh i stao uzvikivati:

— Ali ne, to nije moguće. Evo nas ponovo u školi. I to u našim godinama. A tko nas sili na to? Eto, moramo sluša-ti kako postoji jedan roman koji se zove „Čovjek bez svoj-stava“ i da mu je pisac neki Musil? Što nam vrijedi nekoli-ko diploma? Što nam vrijedi da smo proveli mladost nad knjigama, što smo se toliko mučili da stečemo neku kulturu, pa nas onda prvom prilikom smatraju nepismenima?

Sve je ovo popratio onim svojim smijehom rastvorivši usta poput čeljusnog jaružala koje se rastvori, zarije u zem-lju, zahvati golem zalogaj zemlje, pa se onda zatvori i pre-nosi je na drugo mjesto. Znam što bih morao učiniti: uopće ne reagirati niti pokazati bilo kakav osjećaj. Međutim sam osjetio da neću moći izdržati kako sam to očajnički želio, jer sam desublimiran i napadnut od onoga koji je također desublimiran, ako ne i više. Planuo sam ljutom mržnjom koja mi je pomutila svijest. Unatoč tome bilo mi je jasno da Cutica, izazivajući me tako prostački, očekuje da ću se s njime upustiti u smiješno prepiranje i da to možda još više očekuje Protti, mali sublimirani tiranin desublimirane svite, koji nas je zaista podbadao jednoga protiv drugoga svojim dobacivanjem:

— Podlo si ga napao, Cutica. Naprijed, Rico, brani se. Srećom se umiješao „on“ baš u trenutku kada sam kanio

i protiv svoje volje, nasrnuti na Cuticu. — Kako to, ja sam ovdje, spreman i raspoložen, a ti me

ostavljaš na cjedilu i pričaš o tome tvome Musilu. Ima pravo. Desublimacija za desublimaciju, bolja i nje-

gova nego ona koja bi me dovela do smiješnog kulturnog dvoboja između mene i Cutike. Podigao sam ruke i pretva-rajući se da sam uplašen, uzviknuo:

201

— Dosta, dosta, priznajem se pobijeđenim, predajem se; radije bilo što nego književnu raspru: ja sam za lubenicu.

Gosti za stolom bijahu razočarani pa su pomalo odvratili pažnju od mene i Cutike. Naklopio sam se na lubenicu i jeo neko vrijeme, a onda se okrenuo prema Mafaldi.

Nalaktila se na stol i na ruku naslonila glavu. Drugu je ruku zadržala na krilu. Uprla pogledom ispred sebe, ali se vidjelo da ne gleda i ne vidi ništa: kao da se zanijela, vjero-jatno joj je bilo dosadno. Upitah „njega“:

— Što mi je činiti? Odmah je odgovorio: — Reci joj što si sada mislio. — Mislio sam da joj je dosadno. — E pa dobro, reci joj to, a odmah nakon toga uhvati je

za ruku. Nemoj biti ni grub, ni okosit. Postupaj po starinski. Ima pravo; sve u svemu, on uvijek ima pravo. Nagnuo

sam se što sam više mogao u stranu, tako da sam se okre-nuo prema Mafaldi i uperio, tako reći, svoj pogled u njezin rastreseni i zaneseni. Zamijetio sam da ju je ovaj moj ma-nevar pogodio, ako ničim drugim, a ono svojom naročitom umješnošću. Upitao sam je ne dajući joj vremena da se pribere:

— Je li vam dosadno? — Jako. Odmah sam shvatio da sam postigao cilj. Ono njezino

„jako“, jedva izrečeno onim njezinim velikim uvelim i smežuranim ustima značilo je poziv na djelatnost. Pružio sam ruku pod stolom, upravio je nasumce prema Mafaldi, spustio je, dohvatio koljena, krenuo prema krilu i najzad osjetio pod svojom ruku njezinu. Tada sam joj ruku dohva-tio i stisnuo.

202

Bio sam iznenađen. Suprotno mojim i „njegovim“ pred-viđanjima, Mafalda nije prihvatila izazov. Počela je izvraća-ti ruku s neočekivanom snagom nastojeći da je istrgne iz moje. Potezala je ruku prema sebi, savijala, stiskala, zaba-dala svoje oštre nokte u moj dlan. Imao sam čudan osjećaj da rukama stišćem krupnog, žilavog, otpornog raka. A ipak je bilo očito da Mafalda ne želi skandal, ni otvoreno odbi-janje. Pokušavajući osloboditi ruku, ona je sačuvala pristoj-no i pažljivo držanje domaćice koja sjedi za stolom sa svo-jim gostima. Borila se neko vrijeme da izvuče ruku. Predala se kada sam najmanje očekivao. Okrenula je prema meni lice starog pekinškog psa ili lice stare tigraste mačke i gle-dala me onim svojim velikim, kosim i namreškanim očima pitajući me čudnim, nevjerojatno milozvučnim glasom:

— A vi se zabavljate? — Ne. U isto sam vrijeme osjetio kako je ruku sasvim pustila i

ona je meko i mirno počivala u mojoj. Tada je „on“ slavo-dobitno uzviknuo:

— Uspjeli smo. Sada prepusti stvar meni. Rekavši to gurnuo me grubo u stranu, siguran u se, ra-

zuzdan, drzak. Popustio sam mu, iako protiv volje, prisus-tvujući nemoćno i pasivno erotskom duetu između „njega“ i Mafalde.

Kakav tip! Govorio je o udvaranju „po starinski“. Dȁ, po starinski! Sve se zbivalo kao da nismo za stolom, u vrtu Prot-tijeve vile, u prisutnosti dvadeset osoba, nego negdje na peri-ferijskoj livadi, sami, okruženi odbačenim kutijama i otpaci-ma. I kao da Mafalda nije Leda Lidi, filmska zvijezda iz tridesetih godina, nego kakva bijedna uličarka. Mafalda je sasvim pustila ruku, a „on“ ju je počeo privlačiti k sebi. Ma-falda se opirala, tada je „on“ silom povukao obje ruke s Ma-

203

faldinih koljena na moja. Mafalda se u početku branila, a „on“ je to prekinuo i stao navlačiti ruku na se. Mafalda nije htjela popustiti i rastvoriti ruku. „On“ joj je rastvorio ruku i zatvorio. Najzad je Mafalda popustila i stisnula „ga“; tada se „on“, siguran u se, stao dizati, napinjati, ukrućivati tako nep-rilično kao da nema nikakva obzira prema meni i mome osjetljivom položaju. Nema što, to je zaista po starinski!

Istodobno sam zamijetio naglu promjenu na Mafildinom licu i osobi. Gledala je sada mene, sada uzvanike, brzo prevrćući očima kao da je užasnuta. Grudi joj se uzburkano dizale s ubrzanim, teškim disanjem. Katkad bi duboko uz-dahnula kao da će se onesvijestiti.

Nisam se micao. Ovaj sam „ga put pustio da radi“. Pus-tio sam ga zato što je moju pažnju zaokupila druga briga. Dolje, na kraju stola, nejasno zamijetili Faustu kako me uporno promatra. Osjetio sam da joj nije izbjegla Mafaldina zbunjenost, pa sam se silno uplašio da neće održati obeća-nje koje sam joj iznudio i izazvati pravi skandal kako se zaprijetila. Desublimirani, dakako, osobito žene, pričinjaju takva iznenađenja. Uporno sam promatrao Faustu, namrštio obrve, stavio prst na usta u znak šutnje. Laknulo mi je kad sam vidio da je odvratila pogled od mene i Mafalde i da se okrenula, svladavajući se, prema susjedu.

I tako je sve teklo više ili manje lako i glatko, bez potre-sa, Mafalda je teško disala, uzdisala, snažno „ga“ stiskala kao da ga hoće slomiti. Ja sam bezbrižno i zamišljeno pušio. „Svita“ desublimiranih predala se laskanju, duhovitim dos-jetkama, svakovrsnom udvaranju. Činilo se da Protti u tome uživa. Moj kleti neprijatelj šibnuo bi me kadgod pogledom, ali sam se pretvarao da to ne vidim. Jadna Fausta opet je potajno i sa strepnjom pogledala mene i Mafaldu, a to je, iskreno govoreći, najmanje što je mogla učiniti.

204

Odjednom se situacija izmijenila. Protti je ustao i rekao mi: — Rico, ti si došao da sa mnom razgovaraš. Idimo

odavle, dođi. I ne gledajući da li idem za njim, pošao je preko čistine,

ravno prema vili. Ustao sam i ja, otrgnuvši „ga“ iz ruke koja ga je htjela

uporno zadržati, potrčao za Prottijem, sustigao ga i stao pokraj njega. Vjerojatno smo nas dvojica nekako značajno izgledali iako pomalo smiješno: Protti onako visok, snažan, naočit: ja mnogo niži, smiješan, izobličen. Protti rastresen, ravnodušan; ja smjeran, pun strepnje, pazeći na Prottijeve korake. Odjednom me jedna Prottijeva gesta sasvim dotuk-la. Prebacio mi ruku preko ramena i zaštitnički me oslovio (zaštitnički stav koji svaki sublimirani nameće desublimira-nom) s hinjenom srdačnošću:

— Kako si, Rico, kako si? Tako zagrljeni, popeli smo se zajedno uz stepenice, pre-

šli prag i zajedno ušli u predvorje. Tu sam se zaustavio i čvrsto stao ne usuđujući se oslo-

boditi ponižavajućeg zagrljaja. Odgovorih mu: — Dobro. Slušaj, moram s tobom razgovarati, Protti, ali

vrlo, vrlo ozbiljno. Protti kao da je bio rastresen. Spustio je ruku s moga

ramena, pogledao oko sebe i bezvoljno ponovio: — Moraš ozbiljno razgovarati, je li, Rico? — Dȁ, i ne samo u vlastitom interesu, nego još više i u

tvome. Eh, u „inferiornom“ sam položaju, nema što, baš u „in-

feriornom“. Pošto me onako snažno zagrlio oko ramena, sad me konačno dotukao, čvrknuvši me po licu govoreći:

205

— U mome interesu, je li, Rico? Dobro, dobro, čekaj me ovdje. Časkom ću telefonirati pa ćemo onda razgovarati.

I tako sam ostao sam nasred predvorja. Protti je ostavio otvorena vrata, desno od mene. Kroz otvorena vrata, pažlji-vo gledajući, mogao sam vidjeti Prottija kako sjedi za oma-njim pisaćim stolom na kraju svoje radne sobe, a svjetlo mu pada iza zelenog zaslona svjetiljke na rumeno svježe lice, kako prislanja slušalicu na uho, sastavlja broj i govori. Ču-dnovato, reklo bi se da govori tiho, kako ne bi odao svojih osjećaja, kao da želi ne samo da ga netko ne čuje nego se i boji da ga ne oda izraz lica. Tako se naposljetku otkrilo da nije ni htio sa mnom razgovarati, nego sam mu jednostavno poslužio kao izlika da se makne od stola.

To su šale sublimiranih na račun desublimiranih. Što mi je činiti? Protti je nastavio telefonski razgovor

ne gledajući. Ili gleda u mome pravcu, ali me ne zamjeću-je, kao da me nema. Zašto me nema? Pa to je jasno, očito: Protti je toliko „superioran“ da mu postajem naprosto proziran.

U dobar čas pojavila se Mafalda. Mislim u dobar čas, jer to ne bi mogao zanijekati: unatoč, tako reći, nesebičnim računima, vezanim uz moj plan, sada se javila i sasvim sebična želja da se osvetim Prottiju. Odakle sada Mafalda? Jamačno je ustala i ona, odmah poslije nas, i pošla za nama, tko zna s kakvom providnom izlikom. Dolazila je preko predvorja, poput pravog pravcatog ženskog dinosaura, zmi-jasto vukući za sobom, pod kruškolikim trupom u dugačkoj haljini, snažne bokove i goleme noge isto onako kako je ta pretpotopna životinja vukla za sobom noge i dugi glomazni rep. Mafalda je izvrtala svoju sitnu glavu, navrnutu na dugi vijugavi vrat, ogledajući se oko sebe. Sigurno je tražila Prottija. Najzad ga je ugledala, na kraju sobe, kako telefoni-

206

ra; tada je napravila prezirnu grimasu velikim smežuranim i uvelim ustima i, prišavši mi, prišapnula:

— Pustimo ga neka telefonira, to će još dugo trajati. Dođite ovamo.

Pošao sam za njom pomalo zabrinut. „Njemu“ je to, da-kako, odgovaralo, a za me bi to mogao biti početak nesreće; Protti nas može vidjeti, prekinuti telefonski razgovor, poći za nama, iznenaditi nas, Mafalda bi pobjegla, a ja uhvaćen u stupicu. Ali nisam mogao ništa. Mafalda me uhvatila za ruku i čvrsto je stisnula, snagom grabežljive mesožderne ptice, isto onako kako je maločas stisnula „njega“. Otvorila je jedna vrata, povukla me unutra, upalila svjetlo. Bili smo u sobi punoj zelenih stolova; igračnica. Strop od drvenih greda, pod popločan ciglama, veliki kameni kamin. Mafalda je zatvorila vrata, pritisnula me na vratnice, navalila na me, rukom obgrlila oko vrata i prisilila me na poljubac.

Kakav je bio poljubac? Bio je to pokušaj, djelomično uspješan, da me proguta,

počinjući od glave, kako to čine, po pričanju, brazilski udavi kada moraju progutati plijen često veći od njih. Rastvorila je, širom razvalila usta, koja su se još više širila što je poljubac duže trajao, zahvatila mi lice, upila nos, obraze, bradu. Pod-sjećala su me na sisaljke velike pijavice, već stare pijavice koja je klonula, izgubila svoju prvotnu snagu, iako je ostala proždrljiva, oslabljena, onemoćala zbog staračke slabosti. Dok je ljubila, iz dubine usta palucao je njezin oštar jezik u mojim ustima zmijskom brzinom i oštrinom.

Najzad smo se razdvojili. Tada je Mafalda učinila nešto što je odgovaralo vremenu tridesetih godina. Dohvatila mi je ruku, primaknula svojim grudima, stavila je na srce i došapnula:

— Čuješ li kako udara?

207

Zaista je jako udaralo staro, nemirno srce filmske zvije-zde. Teško je disala kroz nos. Katkad bi joj se izvio iz grudi dubok i bolan uzdah. Držeći stalno moju ruku na svojim grudima, Mafalda je polako otvorila vrata, časkom proviri-la, pa ih ponovo zatvorila. Tada sam je upitao:

— Što radi Protti. . . ? — Oh, Protti. Telefonira, i još će dugo telefonirati. — Mogao bi zamijetiti da. . . — Ne brini, kada telefonira porodici, onda ne zamjećuje

ništa, pa ako i zamijeti, pravi se da ne vidi. Začudio me sarkastičan, kivan prizvuk njezina glasa.

Zapitao sam je zaprepašteno: — Kojoj porodici? — Svojoj porodici. — Misliš roditeljima? — Kakvim roditeljima. Svojoj djeci, majci svoje djece. — A ti. . . Slegnula je ramenima s ironičnim, gorkim izrazom lica: — To nema nikakve veza sa mnom. Ja sam samo žena

koja mu nije izrodila djecu. Dȁ, moj Protti ima očinsku sklonost. Ima ljubavnicu i sedmoro djece. Kažem sedmoro, ni manje ni više. Sedmoro djece za kojima silno čezne. Četiri sina i tri kćeri. Zanima li te kako im je ime?

— Ne, ne zanima, samo mi nije bilo jasno. . . — Dobar je otac moj Protti, i te kako dobar. U njegovoj

lisnici nema ni moje fotografije, a ni njegove ljubavnice. Ima sedam fotografija svoje sedmoro djece. Sviđa mu se, i te kako, život u porodici. Jednu večer probavi sa mnom i dosađuje se gledajući televiziju, a drugu provede medu porodicom i uživa u tome. Barem četiri puta na dan telefo-nira im: „Kako ste? Što radite? Što je novo? Što se događa?

208

Tko nije kod kuće? Tko je kod kuće?“ Dobar otac, sjajan otac, otac kakvoga nema, taj moj Protti.

Sada nije teško disala već drhtala. Sarkastičan bijes zah-vatio je sve njezino biće. Još mi je uvijek šaptala na uho držeći me pritisnuta uz vrata:

— Nije mu uopće stalo do majke njegove djece. Baš ništa. Za njega je ona još uvijek beznačajna tajnica kojoj je diktirao ugovore. Rijetko kada s njome razgovara. Dȁ. moj Protti nije razvratnik, ne, to nije. Ni najmanje. Naprotiv. Znaš li kako je napravio tu djecu?

Pitanje je bilo tako čudnovato da nisam znao što ću reći. Gledao sam je upitno. Mafalda je opet mene gledala sa zlobnim i okrutnim osmijehom. Potom je rekla:

— Štrcaljkom. — Štrcaljkom? — Pa da: umjetno oplođivanje. To je zato što mu je ma-

li, tako mali, tako kratak da ne može dublje ući. Manji mu je nego u djeteta. Zato mu je potrebna štrcaljka. Tako je napravio svih sedam. Po jedna dobra injekcija za svakoga i gotovo. Suvremen je, nema što, taj moj Protti.

Iako sam bio zaprepašten, pomislio sam kako ta činjeni-ca sve objašnjava. Protti je tako sublimiran, tako duboko sublimiran, da mu je upravo zbog toga, kako kaže Mafalda, „mali mali“. Sublimacija se u njemu, jednom riječi, simbo-lički otjelovila, i to u seksualnom organu koji je tako mali, zakržljao. Pao mi je na pamet jedan od mojih bezbrojnih scenarija koji je bio određen za jedan film o Napoleonu, pa je taj film propao zbog toga što nije imao producenta. U njemu je iznijeto mišljenje liječnika Antonmarchija da je i takozvani „veliki“ Korzikanac imao „maloga maloga“. „Si-cut puer“, kao u dječaka, napisao je u svojim memoarima liječnik, kako se i pokazalo. Napoleon, pravo čudo sublima-

209

cije, bijaše nadnaravno sublimiran dotle da mu se nije raz-vio, da je zakržljao. Da budem sigurniji, tiho sam je upitao:

— Kako to: mali, mali? Uporno me gledala onim svojim okruglim očima pekin-

škog psa, a zatim mi pokazala polovicu malog prsta: — Evo, toliki mu je. — Nije moguće? — Ipak je moguće! Tako je lijep, zgodan, dostojanstven

moj Protti gledajući ga kako sjedi ili stoji. Ali u krevetu, nalik je na Palčića: izgubi ga među plahtama. I onda je potrebna štrcaljka.

Tako je Mafalda, iza priškrinutih vrata, užurbano šaptala i katkada letimice pogledala u predvorje. Odjednom mi reče:

— Evo Prottija. Sjećaš li se vodoskoka kraj rešetkastih vrata na ogradi? Tamo ću te čekati. Kada ćeš doći?

— Za četvrt sata. — Požuri se. Gurnula me u predvorje, izišla i ona, udaljavajući se ve-

ličanstvenim izvijanjem tijela, u istom trenutku kada se i Protti pojavio na vratima radne sobe. Je li nas vidio? Sigur-no, ali je očito da mu je bilo svejedno. Oslovio me izdaleka:

— Rico, htio si sa mnom razgovarati? Dođi ovamo. Pošao je u radnu sobu, ja za njim, ponovo je sjeo za pi-

saći stol, ja ispred njega, lako da mi je u oči udaralo svjetlo iza zelenog zaslona, pa sam bio osvijetljen, a on u sjeni. Unatoč njegovim prefinjenim gospodskim manirama Protti često pribjegava tom inkvizitorskom, autoritativnom načinu, koji podsjeća na preslušavanje trećega stupnja. Sublimiran je, kako rekoh, u smislu vlasti; a tko ima vlast, voli da je pokaže onome koji je nema. Obasjan svjetlom, znajući da sam sasvim desublimiran, sav u spolnom udu i nimalo sub-

210

limiran, i da se nalazim pred naročito sublimiranim, koji je sav u sublimaciji, a nimalo u spolnom udu, smeteno sam se vrpoljio na stolici; a onda sam desublimirano planuo:

— Protti, moram razgovarati s tobom. U pitanju je moja karijera, moja budućnost, moj život.

Čim sam progovorio, najradije bih se udario šakom u glavu. Tako govore, ili točnije, deru se desublimirani, ob-manjujući se da su njihovi osjećaji ne samo priopćivi nego i uvjerljivi. Međutim, sublimirani nemaju potrebe iskazivati svoje osjećaje iz jednostavnog razloga što ih nemaju. Preko tajanstvene preobrazbe sublimacije, osjećaj u njih dolazi do mozga, tu se ohlađuje kao u prvoj hladnjači i, ohladivši se, mijenja svoju narav, postaje misao, razbor, račun. Protti je taj tjeskobni izraz moga uzbuđenog duševnog stanja doče-kao s istom ravnodušnošću kakvom lukobran dočekuje olujni nalet valova, koji se začas po njemu razliju, a onda se izjalove, i lukobran izroni još čvršći, jači, umiveniji. Rekao mi je s naročito naglašenim, gotovo ironičnim čuđenjem:

— Što ti je, Rico, ne razumijem, izjasni se. Stao sam se nervozno migoljiti na stolici. Ponovo sam

se prepustio osjećaju, jer ionako više nisam mogao promi-jeniti način i odgovorio:

— Ti znaš, Protti, da sam obrazovan čovjek, intelektualac, i samo po potrebi filmski stručnjak. Ili točnije, ja sam intelek-tualac koji se u jednom trenutku slučajno namjerio na film. Ili još točnije: suđeno mi je bilo da se namjerim na film.

Protti je šutio. Njegovo je lice, s tako savršenom prijet-vornošću da se činila čak zamamljivom, izražavalo onu lažnu uglađenost, ljubaznost svjetskog čovjeka. Nastavio sam:

— Imao si povjerenja u me od početka, i zato sam ti za-hvalan. Znaš li koliko sam dosada napisao scenarija za te?

Odgovorio mi je s osmijehom:

211

— Morao bih pitati tajnicu, istražiti. . . — Reci otprilike. — Ne znam. — Četrdeset i dva, u deset godina. Računajući u to, ra-

zumije se, prerade i drugu izvanrednu suradnju. Sada bih te htio nešto zapitati. Smijem li?

— Kako da ne. — Je li ti ikada palo na pamet da je to uzaludno trošenje

vremena? Ili da si me mogao neću reći izrabiti, nego bolje iskoristiti moje sposobnosti?

— Imao sam uvijek utisak da ti posao odgovara, da ti se sviđa, Rico.

— E pa onda recimo otvoreno: ne čini li ti se da je do-šao trenutak da prijeđem s pisanja scenarija na režiju?

Sad sam mu sve rekao. Protti me je časkom gledao svo-jim krupnim i sjajnim crnim očima namrštivši malo obrve. Zatim se nasmijao pokazavši svoje lažne savršene zube:

— To su osobne stvari, Rico, o kojima drugi ne mogu davati svoj sud. Ako ti osjećaš da je došlo vrijeme da prije-đeš na režiju, to je dovoljno.

— Protti, ne prelazi se s pisanja scenarija na režiju zato što se nekome to hoće. Treba da u tome posreduje i pro-dukcija. Treba i producent.

— Sasvim točno. — U mome slučaju, producent si ti, Protti, samo ti i nit-

ko drugi. Poznaš me, znaš koliko vrijedim. Što se mene tiče, posvetio sam ti deset godina svoga života i nisam su-rađivao s drugim producentima. Sve, dakle, ovisi o tebi.

Nije se branio, uzmicao, nije se ni zbunio; ne bi bio su-persublimiran kakav je zaista, sa spolnim udom ne samo

212

poslušnim i sublimiranim nego i „malim malim“, da se nije tako ponio. Rekao je vrlo mirnim glasom:

— Dopustimo za trenutak da ti imaš pravo i da sve, ka-ko ti kažeš, ovisi o meni. Ali činjenica što o meni ovisi da postaneš režiser, ne znači da ti moram povjeriti režiju.

— A zašto ne? — Već si rekao zašto? — A to je? — Tvoja obazrivost, Rico. Činjenica što si intelektualac.

Režiseri, Rico, nisu intelektualci. To su životinje koje nes-motreno hitaju da iznesu događaj i iznose ga od početka do kraja. Režiser je praktično raspoloživ za svaku vrstu filma. Ti, međutim, kao intelektualac i obrazovan čovjek, sklon si samo određenoj vrsti filma.

— Kojoj? — Onoj vrsti filma gdje dolazi do izražaja tvoja obazrivost. Očito mi se ruga kao čovjek koji se sasušio od sublima-

cije pred čovjekom koji je prekomjerno desublimiran. Ruga mi se otmjeno, gospodski, sublimirano. Prosvjedujem sa suzama u očima:

— Ne, Protti, ti me ne smatraš obrazovanim čovjekom. — Kako to možeš reći, kad je upravo to razlog zbog ko-

jega, ni pored najbolje volje na svijetu, ne znam što bih ti mogao povjeriti.

— Ne, Protti, ponovo ti kažem, ti zaista nisi uvjeren da sam ja intelektualac, obrazovan čovjek, inače bi mi već bio povjerio prikladan film, jer ga imaš pri ruci i već ga pripremaš.

Rekoh mu. Ali se on pretvarao kao da se snebiva od ču-du. Eto, teško je, vrlo teško desublimiranom čovjeku uvjeri-ti sublimiranoga! Uzviknuo je:

213

— Na časnu riječ, ja te ne razumijem. O kakvom je to filmu riječ?

— To je film za koji pripremam scenarij s Maurizijem. — Misliš li na film o buntu? — Točno. Na film Eksp rop r i j a c i j a . — Ali kakve veze ima kultura s tim filmom? Odlučio sam da se poslužim Cutikinim načinom, da ok-

renem na šalu s primjesom laskanja i pretjerivanja. — Ta ti je dobra! Ne slažem se, ali moram priznati da ti

je dobra. Trebalo bi reći tim dečkima: kakve veze ima kul-tura s vašim buntom?

— Zar nije tako? Uzvratio sam ozbiljno: — Dobra ti je, ali, oprosti, to je samo vrlo duhovita dos-

jetka. Želimo li biti ozbiljni, moramo priznati da je bunt nadasve čin kulture.

Začudo, odmah mi je dao za pravo: — Reći ću ti onda da vrlo dobro znam kako bi ti režirao

taj film. Ali ne znam zašto bi ga baš ti morao režirati. — Dopusti mi, Protti, da ti kažem, jer ne govorim iz

obijesti, nego iz potrebe za istinom, taj bih film morao baš ja režirati iz razloga što to mogu samo ja. Nije odgovorio ništa. Gledao me, očekujući valjda da se točnije izjasnim. Ohrabren njegovom šutnjom, nastavio sam:

— U krugu, da tako kažem, tvoje konjušnice, dopusti mi ti metaforu, ja sam jedini konj koji može pobijediti u takvoj utrci. Hoću reći da sam ja jedini između svih poznatih pisa-ca scenarija koji ima posebnu kulturnu spremu potrebnu za režiju filma kao što je Eksproprijacija. Ne postoji samo jedna kultura, ima ih mnogo. Postoji, na primjer, akadem-ska, humanistička, formalna, konzervativna kultura, koja ne

214

samo što bi bila nekorisna za takav jedan film nego i supro-tna interesima produkcije. Postoji i kultura tradicionalne ljevice kao instrument koji je jedno vrijeme bio nedvojbeno koristan, danas premašen, i više ne odgovara suvremenim zahtjevima. Postoji i moderna kultura, to jest „moja“. Kak-va je to kultura? Rekao bih da proizlazi iz svih životnih strujanja moderne misli, iz marksizma i psihoanalize, iz egzistencijalizma i fenomenalizma. Ta modema kultura je neminovna osnova, premisa i polazna točka za jedan film poput Eksproprijacije. Zbog toga, Protti, moraš znati da to nije bilo koji film što bi ga mogao povjeriti bilo kojemu režiseru: to je „moj“ film.

Govorio sam žestoko. Isto tako sam se i pokajao što sam govorio, čim sam završio. Jer, što se tiče kulture, na jedan se način ponaša sublimirani, a na drugi desublimirani. Sublimi-rani skriva kulturu, desublimirani je ističe, razmeće se njome. Čini mi se da sam stvorio utisak kao da sam kulturni skoroje-vić, to jest, samouk; zbog toga i crvenim od stida. Ali ne, ne. Protti, kao prava sublimirana osoba, uzvratio mi upravo sup-rotno onome što sam očekivao u svojoj desublimiranosti:

— Tebi, Rico, dopusti da ti to kažem, nedostaje nadasve jedna stvar.

— Što to? — Ponos. To nije film za te. Tu nije posrijedi kultura.

To je jeftini film, zamišljen zajedno s ocem Maurizijeve vjerenice, da ugodimo tim mladim ljudima. To nije film dostojan tebe.

Sad me više nitko nije mogao zaustaviti. Uzviknuo sam uzbuđeno i bolno:

— Slušaj, Protti, ja znam sve o mladim gnjevnim ljudi-ma. Pune su mu bilježnice zapažanja. Unosio sam u dnev-nik sva zbivanja 1968. Kao promatrač, otputovao sam čak u

215

Pariz čim su buknuli studentski nemiri u svibnju. U mojoj biblioteci imam desetke knjiga o tome. Sve sam to temeljito proučio. Za me nemaju tajne djela Marcuseova, Horkheime-rova, Adornova, Marksova, Lenjinova, Maova. Mogu ti do-kazati da je ta pobuna mladih ljudi nastala istodobno Nje-mačkoj, iz istog izvorišta iz kojega je nikao i Nietzsche, u Francuskoj iz buntovne i antidrušvene tradicije Villona i Rimbauda, u Americi iz pokreta hippyevaca i beatnika, kao i utjecaja orijentalne filozofije po Zenu i Taou. Imajući na umu pri tome tako različite ličnosti kao što su: Che Guevara, Castro, Dutzche, Cohn Bendit, Godard, Ho-chi-Minh, Yap. . .

Prekinuo sam izlaganje. Protti je napravio ironičan gest kao da se hoće zaštititi od zamišljenog pljuska:

— Dosta, dosta, dosta. Molim te. Znam da znaš mnogo toga, u to nisam nikada posumnjao. Ali, Rico, trebalo bi pogledati i drugi aspekt te stvari.

— Koji? — Tvoje godine. Tebi je četrdeset godina. . . — Trideset pet. — Trideset pet? Pokazuješ barem četrdeset, ako ne i vi-

še. Rekoh, dakle, da ti je gotovo četrdeset godina, a ti hoćeš da se povežeš s grupom bezvrijednih dječaka. Film o buntu prepusti njima koji jesu, ili točnije, koji se smatraju pravim buntovnicima. Tebi treba nešto drugo.

— Što to? — Zasada ne znam. Pusti me da razmislim. Budi miran.

Ne brini. Pusti me da nešto smislim. Kada budeš najmanje očekivao, pronaći ću film za te.

Napravio je pokret kao da će ustati. S osjećajem jezivog zaprepaštenja zaključio sam da sam konačno izgubio režiju. Režija znači umjetnost, sublimaciju, a sublimacija. . . pa dobro, sublimacija znači čitav moj život. Još malo i postat

216

ću kulturni lakrdijaš, intelektualni pajac koji uveseljava goste svoga uzvišenog gospodara svojim s brda s dola skup-ljenom kulturom desublimiranog samouka. Još malo pa ću biti čovjek kojega je jedina vrijednost spolni ud, čovjek bez moći pred drugim čovjekom kojega je jedina vrijednost moć, a ne spolni ud. Bio sam potpuno svjestan da ću poči-niti kakvu podlost. Pomislio sam u sebi, sa svjesnim maki-javelističkim osjećajem, da cilj sublimacije, ili umjetničkog stvaranja, opravdava svako sredstvo. Uzviknuo sam:

— Protti, čekaj malo. U tvome je izričitom interesu da ja režiram film. Kažem i mislim na interes u najvišem smis-lu, to jest ne samo na materijalni nego i socijalni, politički, kulturni interes.

— Koji je to moj interes, kako ti misliš, ugrožen? Već sam upao u blato do koljena; svejedno je ako upad-

nem i do vrata. — Tvoj interes ne samo producenta i industrijalca nego

i krupnog buržuja, čovjeka koji voli red, jednom riječju, kapitalista.

— Zaista? Zaista, a što? Đavo bi ga znao! Nastavio sam: — Maurizio i njegovi prijatelji iz grupe. . . — Kakve grupe? — Revolucionarne. — Ah, ti momci koji se sastaju u Flavijinoj kući, u Fregeni. — Ti, takozvani momci pripremaju jedan film koji ti pla-

ćaš, protiv tebe. To je istina. Kao dokaz navest ću ti dvije verzije filma. Jedna je moja, u nastojanju da ti ne naškodi; druga je Maurizijeva i njegove grupe koju su mi nametnuli. Vidjet ćeš razliku i onda ćeš shvatiti zašto sam ja jedini koji bi morao režirati film.

217

Nije se ni maknuo, ni riječi rekao, nego me samo gledao. Nadsublimirani, koji se uzdiže na mramornom pijedestalu moći, gleda desublimiranog koji pomalo tone u blato potka-zivanja i izdajstva. Očajnički sam navaljivao:

— Ako imaš malo vremena, sve ću ti objasniti. Sutra ću ti poslati dvije verzije i vidjet ćeš da imam pravo.

— Hajde, imam samo časak vremena. U ulozi Jude, stao sam bez daha iznositi svoje verzije

filma eksproprijacija, posebno ističući karakter moga nesla-ganja s Maurizijem. Dugo sam govorio, sa zanosom izdaji-ce koji traži ohrabrenje u prekomjernosti svoga izdajstva. Završio sam zadihano:

— Sve sam ti iznio da se uvjeriš. Znaš li tko bi morao prema mišljenju Maurizijevu, poslužiti kao primjer za izvlaštenog kapitalista? Ti, upravo ti. U Maurizijevu filmu, ti si cinički buržuj, izrabljivač, pokvarenjak protiv koga se buni čak vlastita kći.

Nisam govorio istinu. Ja sam taj koji je jednoga dana, u svojoj želji da ugodim Mauriziju, predložio Prottija kao model za ulogu kapitalista. Ali je Maurizio razborito napo-menuo da se ne smijemo zavaditi s Prottijem, jer će nam inače propasti film. Ali sada sam krenuo putem izdajstva; jedna podlost više ili manje, svejedno. Protti je odmahnuo glavom, ni malo zbunjen. Rekao mi je:

— Ako je sve zaista tako, onda, žao mi je, Rico, više volim Maurizijevu verziju od tvoje.

Katastrofa! Eto, čak ni trideset srebrnjaka nije položeno Judi! Odrekao me se i Protti, kojega sam mislio pridobiti izdajstvom! Problijedio sam, smeo se, stao mucati:

— To je verzija otvoreno antiburžujska, antikapitalistič-ka, bremenita razornim duhom.

Kimnuo mi glavom u znak odobravanja:

218

— Baš to i hoćemo. Mislim: mi producenti. Nešto silo-vito, razorno, kako ti kažeš. Oprosti, Rico, tvoja je verzija možda istinitija, to ne sporim, ali je sentimentalna, lična, dotrajala, ne bi donijela nijednu liru!

Izmaklo mi: — I tako si odlučio da financiraš bunt; da podržiš prev-

ratništvo. Buržuj financira one koji ga hoće uništiti. Kapita-list ohrabruje one koji ustaju protiv kapitalizma. Logično, nema što. Dȁ, jer postoji neka logika samouništenja klase. Protti, to nemoj zaboraviti.

Protti je odmahnuo glavom, očinski, blago: — Nemojmo izvlačiti takve riječi kao što su prevratniš-

tvo, samouništenje klase i slično tome. To su mladi ljudi koji se zabavljaju na svoj način. Moja je generacija mislila samo na žene. A oni umjesto na žene misle na politiku. A kako mi ti govoriš o interesima kapitalizma, ja ti, kao kapi-talist, odgovaram da je baš u interesu kapitalizma da ti mla-di buntovnici, umjesto da stvarno vrše eksproprijaciju, pri-čaju o tome samo u filmu. Makar to bilo i na najgori na-čin. Tako se mogu ti vrijedni mladi ljudi iskaliti a da niko-me ne padne ni vlas s glave. Osim toga, takav se film isplati jer buntovni, pa i rušilački filmovi, barem danas, pune bla-gajne. Što se mene tiče, kao primjera kapitalista izrabljivača i cinika, ništa zato, to je gotovo i točno. Možda nisam cinik kakav bih morao biti; ali kapitalist i buržuj — to jesam.

Protti se izvlači, izmiče mi iz ruku, kao riba koja primi-riše meku, naglo se trgne, vrcne, šmugne ne zagrizavši me-ku. Primaknuo sam mu se bliže govoreći sa strepnjom:

— Ali, Protti, radi se o dobrom ili lošem filmu. Film kako ga zamišlja Maurizio loš je film. Loš je jer je lažan. Bunt, kako ga zamišljaju Maurizio i njegovi prijatelji, ne

219

postoji, Protti. To je krivotvorenje stvarnosti. Kakvo dobro može proizići iz lažnog prikazivanja stvari?

Protti se osmjehivao. — Talijanski su vesterni krivotvorine, pa ipak. . . Rekavši to, ustao je. Tada sam ustao i ja, stao mu na put i očajnički uzviknuo: — Protti, vjeruj mi, molim te, za ime božje, vjeruj mi.

Ja sam rođeni režiser. Ne bih toliko pričao kad ne bih znao da sam rođeni režiser i da mi se već dugo nanosi teška nepravda.

— Kakva nepravda? Materijalno si osiguran, imaš do-voljno posla. . .

— Nepravda se sastoji u tome što je jedan veliki režiser, to govorim glasno i jasno, da, Protti, veliki režiser, osuđen da čitav život piše scenarije.

— Tko je taj veliki režiser? — Onaj koji s tobom sada razgovara. — Hajde, hajde, nemoj se jadati, tvoji su scenariji ako

se ne varam, vrlo dobro plaćeni. — Protti, ja ću režirati besplatno. Umjesto četiri stotine

milijuna, koliko će trajati film, ako se režije prihvati bilo koji režiser, ja ću ga izraditi za stotinu.

Ovoga me puta potapšao rukom po ramenu. To je ruka sublimiranoga na ramenu desublimiranoga. Hvata me želja da zgrabim tu ruku koja me ponižava da je žestoko odgur-nem i u lice mu kažem: — Dȁ, Eksproprijacija je „moj“ film ne zato što sam kulturan čovjek, intelektualac, nego zato što sam buntovnik. Ja nisam čekao 1968. da postanem buntovnik; ja sam to od rođenja. Nadasve se bunim protiv tvog prljavog, izrabljivačkog kapitalizma, protiv tvoje pr-ljave, otuđene i glupe buržoazije, protiv tebe koji predstav-

220

ljaš i jedno i drugo, ti stari kurvaru, svodniče, bludniče. — Umjesto toga, ja sam sve to za se zadržao, nisam mu ruku odmahnuo, ni usta otvorio, samo sam malčice slegnuo ra-menima u znak nelagode, Protti je na kraju rekao:

— Hajde, hajde, sada obraduj tvoj vrsni scenarij prema zamisli Maurizijevoj, koji je inteligentan i nadaren mladić. Što se tiče režije, nagodimo se, prihvaćam tvoju kandidaturu.

— Što to znači? — To znači da ću voditi računa i o tebi kada se bude ra-

dilo o izboru režisera za film Eksproprijacija. — A kada će to biti? — Uskoro. — Na temelju kojih kriterija misliš odabrati režisera? — Na temelju interesa produkcije. Stigli smo do ulaza. S vrha stubišta ugledao sam pros-

tranu, kružnu čistinu, mutno, sumorno osvijetljenu: na pozadini noćnog neba nazirali su se žalobni vrhovi čem-presa; na sredini čistine dug uzak stol, a za stolom čitava Prottijeva, „svita“ koja se činila kao skup sablasti, obasja-na prigušenim i avetinjskim svjetlom plavo obojenih svje-tiljki. Dȁ, skup brbljavih, ciničkih, skeptičnih, ulizičkih, puzavih, prostačkih sablasti! Desublimiranih sablasti! Naglo sam se okrenuo prema Prottiju i rekao mu odlučno, iskreno:

— Hvala. Protti, na ljubaznosti kojom si me saslušao. Vidim da si se zaputio prema stolu. Žao mi je, ali ne namje-ravam za tobom. Odlazim, a znaš li zašto?

— Zašto? — Jer imaš „svitu”, Protti. Da se razumijemo, ja ti ne

zamjeram: to je stvar ukusa. Ali tvoju „svitu” čine ljudi koje nikako ne mogu progutati.

221

— Što su ti učinili? — Meni osobno ništa. Ali ih ne mogu podnijeti, to je

sve; kao što, uostalom, ne mogu ni oni mene. Nazovimo to nesnošljivošću naravi i ne mislimo o tome više.

Protti se blago, gospodstveno smijao kako se smije su-persublimirani kome se strasti desublimiranih čine daleke, kao što se čini dalekim živo kretanje bacila kolere onome koji ih gleda kroz mikroskop.

— Ali zašto? Sve su to vrijedni momci. Hajde, hajde, ostani još malo s nama. Siguran sam da Cutica jedva čeka da se s tobom ogleda u raspravi o kakvom značajnijem književnom problemu.

Ruga mi se! Dȁ, ruga mi se! Uspravio sam se, isprsio, uzdignuo glavu:

— Zdravo, Protti, moram otići. Ostavimo to za drugi put. Neka mi gospođa Mafalda i ti vrijedni momci ne zam-jere. Zdravo.

Mahnuo sam mu rukom, okrenuo se i pohitao prema stolu gdje su sjedile sablasti Rekoh glasno:

— Hajdemo, Fausta. Ustala je naglo, zabrinuto. Jadna Fausta! Vidjela je Ma-

faldu kako je pohitala za mnom u vilu i bog zna što je mis-lila. Dok smo išli prema autu, zapitala me sažalnim, bolnim glasom, s prizvukom ljubomore:

— Što je bilo s Ledom Lidi? Kako sam se dugo vremena osjećao „inferiornim“, po-

želio sam ugodan osjećaj „superiornosti“, makar i prema sasvim desublimiranoj i bezličnoj osobi kakva je bila Faus-ta. Odgovorih joj okrutno:

— Sve je bilo onako, kako sam predvidio. Pohitala je za mnom, pošli smo u salon i tu sam je poljubio. Sve je teklo

222

u redu. Dug strastven poljubac sa stavljanjem jezika u usta. Urekla je i sastanak sa mnom.

— Gdje? — Kod vodoskoka blizu ulaznih vrata. — Kada? — Sada. — Hoćeš li poći na sastanak? Htio sam odgovoriti: — Dȁ, kako da ne — ali se „on“ iznenada umiješao: — Ne treba tamo ići. Neka čezne za tobom. — Više ti se ne sviđa, je li? Prestala je tvoja gerontofilija? — To nisam rekao. Rekao sam neka čezne za tobom. Pomislio sam da „on“ naposljetku ima pravo. Za danas

je obustavljen napad na tvrđavu koja se zove Mafalda, jer su i onako svi rovovi osvojeni, a to je isto kao da sam je već osvojio. Rekoh Fausti:

— Vidjet ću. Odlučit ću kad stignemo tamo. Ti ćeš me, ako odem na sastanak čekati vani, na ulici, u autu.

— Što namjeravaš s njome? — Svašta. Ništa nije odgovorila. Oborila je tustu glavu kao da

promatra goli trbuh koji se prelio preko hlača. Stigosmo do auta. Rekoh joj zlobno:

— Vozi ti. Tako ne moramo mijenjati sjedišta kada stig-nemo na mjesto sastanka, ako se odlučim na izlazak.

Fausta je šutjela. Sjela je za volan sumorno šuteći, ušao sam i ja, ona je upalila motor, spustila kočnicu i auto je krenuo.

Krenuo je s velikom brzinom i bukom, izišao iz drvore-da, jureći izbio na čistinu i krenuo ravno prema stolu. Još

223

malo pa će zahvatiti Prottija i njegovu „svitu“. Priznajem da mi je u glavu munula ova misao: — Dȁ, pustimo ga. Neka ih pregazi svekolike kao žohare. — Ugledao sam goste kako se uplašeno, u nevjerici povlače dok im se auto približavao, kao da se pitaju je li to šala, zabuna, ili nešto gore; s osobitim zadovoljstvom ugledao sam svoga kletog neprijatelja Cuticu kako se izvrnuo na zemlju zajedno sa stolicom, a zatim sam se prenuo i objema rukama navalio na volan. Auto je naglim zaokretom jedva mimoišao stol, krenuo ravno i skrenuo u aleju i pojurio između drvoreda oleandara. Rekoh Fausti:

— Jesi li luda? — Izgubila sam kontrolu nad volanom. — Malo je trebalo da ih sve ne pobiješ. — Kamo sreće da sam to učinila. Na kraju smo aleje. U daljini se vide širom rastvorena

vrata na željeznoj ogradi. Lijevo, između borovih stabala, ugledao sam malu, sjenovitu kružnu čistinu nasred koje se dizala okrugla školjka vodoskoka. Iz njega je šikljala uvis voda osvijetljena prigušenim svjetlom plavih svjetiljaka. Na klupi, ispred školjke, sjedila je jedna jasna prilika kruškoli-kog, dinosaurskog oblika. Fausta je usporila vožnju i rekla:

— Eno je. Hoćeš li sići? Odgovorio sam bez oklijevanja: — Ne, tjeraj dalje.

224

225

MANIPULIRAN!

Ljubav, prava ljubav, tako različita i daleka od erotizma i strasti; ljubav o kojoj govori svijet; ljubav kao najviši rezultat čiste sublimacije, možda i viši od umjetnosti; apso-lutna ljubav u kojoj se onaj koji ljubi nikada ne osjeća u prisutnosti voljene osobe ni „inferioran“, ni „superioran“, već, u smislu racionalnom i u isto vrijeme iracionalnom, „ravnopravan“, ili u stanju potpunog poistovjećivanja, je li takva ljubav moguća? Mislim da jest. I dok se ja u prisut-nosti Fauste i Mafalde, da spomenem samo dva različita primjera, osjećam „superioran“ ili „inferioran“, u prisutnos-ti Irene, o čuda!, uopće ne želim biti „superioran“, niti osje-ćam da sam „inferioran“, već „ravnopravan“, što je čudesno i neizrecivo. Drugim riječima, „osjećam“ nju, samo nju, a ne sebe; čak sam isto što i ona. Da nisam već prodro u obe-ćanu zemlju sublimacije? Suviše je rano o tome govoriti. Ali kao da poistovjećivanje to već pokazuje. Mislio sam na sve to dok sam sjedio za stolom u Ireninoj kuhinji, koja se vrtjela oko pećice, s prugastom keceljom prebačenom preko ramena i vezanom oko pasa, pripremajući mi večeru. Na taj posjet mislio sam čitavu sedmicu. Bilo mi je neugodno javiti se Ireni poslije one bruke koju mi je „on“ pripremio za vrijeme našega prvog susreta. Ali kada sam se ohrabrio i

226

telefonirao joj, ona je sa zanosnom (za me) jednostavnošću odmah uzvratila i pozvala me na večeru.

Sada sam kod nje, pun duboke i smirene radosti zato što je mogu gledati, slušati, biti pored nje.

Kuhinja je sva od plastičnog materijala nalik na drvo. Jedna od onih kuhinja u takozvanom kolonijalnom stilu koji se u katalozima za kuhinjski namještaj obilježava ugodnim nazivom „Old America“. Sada Irena priprema stol. Na plas-tičnu podlogu stola stavlja podloške od zelenog navoštenog platna, a na njih tanjure, čaše i pribor za jelo u švedskom stilu. Na klupi, pored pećice, stajale su jedna do druge vre-ćice od celofana kroz koje se naziralo zelenilo povrća, cr-venilo mesa, bjelilo sireva i žutilo voća, što ćemo uskoro jesti. Irena kupuje u supermarketu; kada nema vremena da ode u supermarket, onda upotrebljava konzerve. U velikom otvorenom hladnjaku na policama raspoređene su raznovrs-ne konzerve i boce, Irena traži nešto u hladnjaku. Na njoj je obična vrlo kratka suknja, koja, više no ikada, možda zbog nestašne i male pregače, izgleda, na njezinim krasnim žen-stvenim nogama, kao pomalo neukusna parodija suknje male curice. Ovom prilikom želim istaknuti da me „on“ upozorava na zavodljivost Ireninih nogu. Ja, zapravo, ne vidim ni noge, ni zavodljivost, ni kratku suknju, ni bilo što osim pojave lrenine s ozračjem radosti. „Moje“ radosti što sam s njome. Irena je izvadila iz hladnjaka jednu kutiju i pokazala mi:

228

— Ali ti nisi bogata, zar ne? — Ne, nisam. Ja radim. — Što te se onda tiče kapitalizam? — Tiče me se jer mi se sviđa. — Nepravedno je da jedni, kojih je manje, imaju mno-

go, a drugi, kojih je više, malo. — Ne volim pravdu, ne znam što bih s njome. — Što onda voliš? — Već sam ti rekla: nepravdu, to jest kapitalizam. Govorila je pribrano i mimo pripremajući večeru, vrteći

se oko hladnjaka, pećice, pa oko školjke za vodu, radeći sve odmjereno, sigurno, bez uzbuđenja, poput mehaničkog robo-ta; u kuhinji je sve bilo funkcionalno, čisto, čak i lupine, papiri, ostaci od voća i povrća. Nametnula mi se usporedba između Fauste, loše domaćice, i Irene; ova je kuhinja sva sjala od čistoće, a naša prljava i neuredna; pomislio sam kako bih rado imao ženu poput Irene unatoč njezinoj nastra-noj simpatiji prema kapitalizmu. Ali se „on“ odmah pobunio:

— Ja ne. — A zašto? — Jer je Fausta, na kraju krajeva, uvijek poželjna. Irena ne. — Ti mi samo pokazuješ njezine noge. — Irena nije poželjna. To je vrsta žene koju možeš po-

željeti samo iz prkosa. — Iz prkosa? — Dȁ, iz prkosa prema njezinoj nepoželjnosti. — Ne razumijem te. — Možda sam se loše izrazio. Izazov dolazi od Irene,

od njezine potpune seksualne neosjetljivosti, odbojnosti. Ističem noge, jer one, kako sam već rekao, izazivaju svojim

229

hermetizmom i stvaraju želju da ih rastvoriš. Irena, zapravo, tim svojim stalnim izazivanjem budi ne samo želju nego tjera i na nasilje.

— Na nasilje? — Dȁ, nasilje, to jest silovanje, zapravo umorstvo. To

je takva vrsta žene koju bi raznosač mlijeka, prosjak nam-jernik, kad dođe u kuću i nađe otvorena vrata, napao i pokušao silovati, pa je zbog otpora zadavio i ostavio na podu u kupaonici.

— Misliš li time reći da bi je ti „htio“ umoriti? Možda i bih. Možda bi to za me bio jedini način da do-

đem u „izravan dodir“ s njome. — Divnog li izravnog dodira! A ljubav? Dȁ, zaboravio

sam da za te ljubav ne postoji. Šutio je trenutak, a zatim grubo uzvratio: — Ti ne voliš Irenu, tebi je do činjenice što Irena, svo-

jom posvemašnjom odbojnošću, ne dovodi u opasnost tvoj sublimirani eksperiment.

Zašutio je ponovo i nadovezao: — Znaš li zbog čega bih jedino zamijenio Faustu za

Irenu? — Zbog čega? — Pogledaj. Pogledao sam. Na vratima se pojavila Irenina kći, Vir-

ginija. Pogledao sam je, kako me je „on“ čudnom svojom upornošću naputio. Bila je to mršava, štrkljasta djevojčica, mlohavih i blijedih još nerazvijenih, sasvim suhih nogu, u kratkoj suknjici, koja po izgledu nije imala više od devet godina. Začudo, lice joj je bilo kao u žene; ne možda zato što se prerano javila ženstvenost, nego zato što su joj crte lica imale u sebi nešto zrelo, gotovo iživljeno. Duga glatka

230

žućkasta kosa padala joj na mršavo i blijedo lice s uskim čelom, krupnim, kao nebo plavim očima, malim tubastim nosom i punačkim rumenim ustima. Široko otvorene nozdr-ve, drhtave kao u kunića. Donja usna nabubrena kao da ju je upekla osa. Ispod očiju dvije modrikaste podvučene linije od umora. „On“ je stao cinički šaptati:

— Sada je još rano. Ali najdalje za pet godina, bit će podobna da nas utješi zbog majčine hladnoće.

— Gade jedan. — A zašto gad? Pogledaj joj oči i znake umora ispod

očiju. Kao da je žena, a možda i jest. — Prestani, gnušam te se. Ako hoćeš da nastavimo raz-

govor, moraš sasvim promijeniti način. To zahtijevam od tebe. Ne molim, već naređujem.

Istinu govoreći, osjećao sam manje gnušanje nego što sam pokazivao, jer mi je bilo sasvim jasno da je čitav „nje-gov“ razgovor o majci i kćeri samo reakcija na moju želju da volim i da budem voljen od Irene. Dȁ, „on“ je neprijatelj ljubavi. Ako ga spoznaja o sublimaciji razdražuje, između svih posljedica sublimacije najviše ga razdražuje ljubav. Dok sam o tome razmišljao, Irena me, kao ljubazna majka, predstavila kćeri:

— Virginija, ovo je Rico, moj prijatelj. Pozdravi ga. Virginija je prišla, pružila mi ruku, naklonila se s lakim

savijanjem koščatog koljena ispod suknjice. Potom je i ona sjela za stol i stala razgledati jedan časopis s romanima u stripovima. Ljubazno sam je upitao:

— Što to čitaš? Nije mi odgovorila, ni podigla glave, samo je okrenula

naslovnu stranu da mogu pročitati naslov. Irena je okrenula gasni prekidač na pećici, digla s nje lonac, prišla stolu uli-jevajući u duboke tanjure juhu od kornjače. Zatim je sjela.

231

Jeli smo neko vrijeme šuteći i gledajući se, Irena i ja, iznad tanjura. Najzad je Irena upitala:

— Kako tvoj posao? — Kao i obično. — To znači? — Dobro. Za mjesec dana, najviše, počet ću režirati svoj

film. — Prošli put si mi rekao da ćeš početi za petnaest dana. — Oteglo se. Ali ovoga puta sigurno ću početi za mje-

sec dana. — Zašto si tako dugo oklijevao da postaneš režiser? — Nisam htio. Odbijao sam ponude. Nisam bio siguran

u se, zreo. — Kako će se zvati film? — Eksproprijacija. — Čudan naziv. Kakav je to film? Film o gradilištima? — Zašto o gradilištima? — Često se čuje, zar ne, kako će općina izvlastiti gradi-

lišta ili tako nešto? — Ne, nije film o gradilištima. — Ispričaj mi sadržaj filma. Pričao sam dok je nosila tanjure i stajala pokraj pećice

okrećući viljuškom meso na gradelama. Dok sam govorio, djevojčica me stalno gledala, ali bez interesa, kao da gleda bilo kakav predmet, a pri tome se stalno nervozno trzala, kreveljila usta, grčila nozdrve, zatvarala sad jedno sad dru-go oko, grizla zubima donju usnu, a onda je naglo ispuštala pošto je snažno zagrizla. Irena je prevrtala meso pozorno slušajući. Kada sam prestao pričati, meso je već bilo goto-vo. Irena ga je stavila na tanjur i poslužila nas. Na stol je

232

stavila i punu drvenu zdjelu začinjene salate. Zatim je sjela i tek tada progovorila.

— Ne sviđa mi se sadržaj tvoga filma. — Zašto? — Antipatičan mi je bunt, antipatični studenti i antipati-

čno mi je svako raspravljanje o studentima i buntu. — Što ti imaš s buntom? — Ja ništa. Naprosto ga ne mogu podnijeti. — Da vidimo zašto su ti antipatični studenti? — Ne znam; antipatični su mi, to je sve. — Možda zato što žele oboriti kapitalizam koji ti je to-

liko drag. — Pravo govoreći, antipatični su mi bez nekog osobi-

tog razloga. To se događa, zar ne? Uđeš na primjer u jed-nu prostoriju, ugledaš jednu osobu prvi put i odmah pomi-sliš: „Bože što je antipatična“, a tu osobu ne poznaš, prvi put si je vidio, a ipak ti je antipatična. Isto je tako i sa studentima.

— U redu, slažem se. Ali, kad bi imala da im nešto zamjeriš, što bi im zamjerila?

Kratko je razmišljala pa rekla: — Njihovu nezahvalnost. — Nezahvalnost? — Dȁ, to su nezahvalni ljudi. Taj kapitalizam koji žele

srušiti pružio je svima, pa i njima, auto, televizor, kino, avione, i svaku moguću udobnost: oni sve to prihvaćaju i u isto vrijeme žele srušiti kapitalizam koji im je sve to pružio. Zar to nije nezahvalnost?

— U nekim slučajevima nezahvalnost je opravdana. Ja, na primjer, radim za kapitalizam, a ipak ne osjećam nikak-

233

vu zahvalnost. Još bi se i to htjelo da budemo zahvalni ka-pitalizmu. To se zapravo i ne očekuje od nas.

Irena ništa nije odgovorila. Kao da je razmišljala. Naj-zad je progovorila:

— I studenti su kapitalisti. Samo onome kome su doja-dile sve te prednosti što mu ih pruža kapitalizam može pasti na um da ih odbaci. Radnici ih ne odbacuju. To je zato što ih nemaju i što bi ih htjeli imati. Buntovni mladi ljudi nalik su na bogate žene koje malo jedu od straha da ne udebljaju. Siromašni su gladni i ne strahuju da će udebljati. Željni su jela, pa kad im se pruži prilika, jedu više nego što mogu.

— Prema tvome mišljenju, kakav bi morao biti sadržaj moga filma?

— Ne razumijem što time misliš? — Mislim: kako bi ti prikazala buntovne mlade ljude? — Onakvima kakvi jesu. — Nezahvalni? — Dȁ, nezahvalni i plašljivi. — Plašljivi? Čega se plaše? — Plaše se blagostanja jer su generacijama bili prosjaci.

Auto, hladnjak, gramofon, izazivaju u njima strah. U njima vide djelo vražje. Boje ih se isto onako kako se bogomoljac boji žena.

Irena govori uvjerljivo ali bez strasti. Vidi se da je uvje-rena u ono što kaže pa smatra kako rasipa snagu govoreći o tome. Što se mene tiče, nije ni meni baš bilo odveć stalo do toga što Irena govori. Ja sam samo želio biti s njome, raz-govarati s njome, slušati je, gledati. Ali „on“ nije tako mis-lio. Čuo sam ga kako nešto mrmlja o uputnosti da presta-nemo „brbljati“ i da se „držimo stvarnosti“. To jest da pro-vedemo u djelo jedan njegov proizvoljan plan o zavođenju,

234

koji se osnivao na seksualnim navikama Irene. U čemu se sastojao taj plan? Zamislio ga je slušajući o odnosima iz-među Irene i njezina muža. Trebalo bi, kako se čini, sugeri-rati Ireni sadržaj za jedan njezin unutrašnji film u kome bih ja, na neki način, sudjelovao kao glumac. Irena bi me uvela u jedan zamišljeni doživljaj, kako je to u svoje vrijeme čini-la s mužem. Tako bih ja, po „njegovoj“ zamisli, tko zna kako, postupno prešao sa zamišljenog doživljaja na potpun i stvaran odnos. Kako sam već rekao, to je bila čudna zami-sao, jer se nikako nije moglo predvidjeti kako bih se ja mogao pretvoriti od zamišljenoga tumača jednog zamišlje-nog doživljaja u stvarnog protagonista u stvarnom životu. Ukratko, baš zato što je čudan, taj me plan privlačio i osje-ćao sam da ću ga uskoro neizbježno izvršiti.

Večera je završila. Irena je ustala i stala slagati u kame-nicu jedan po jedan tanjur, jednom rukom, a drugom je držala cigaretu i pušila. Djevojčica je zapitala:

— Mama, smijem li ustati iza stola? — Smiješ. — Mogu li poći u svoju sobu? — Možeš. — Idem, ali ti moraš doći sa mnom. — U redu, zlato. Virginija je ustala, prišla majci i dohvati-

la je za ruku. Zatim je naslonila glavu na majčino krilo, zaba-cila natrag ramena, ispružila trbuh i rekla plačnim glasom:

— Otjeraj ga. — Koga, dušo? — Njega. Zašto ga ne otjeraš? — On je naš gost, a gosti se ne mogu otjerati. — Otjeraj ga, otjeraj ga, otjeraj ga.

235

Osjetio sam da moram pomirljivo postupati. Pružio sam ruku, dohvatio Virginijinu ruku, privukao je k sebi govoreći:

— Zašto hoćeš da me majka otjera? Zar ti nisam simpa-tičan? A ti meni jesi. Zar ne vidiš kako smo različiti?

Te riječi nisu bile dvosmislene, bile su iskrene, izricale su točno ono što sam osjećao i mislio. Ali je „on“, čovjek ne bi vjerovao, sarkastično i bestidno dobacio:

— Vjerujem da ti je simpatična. I previše. Odlučnim sam mu glasom naredio: — Zabranjujem ti takva podmetanja. Prekasno. Djevoj-

čica je sigurnim ženskim nagonom nedvojbeno osjetila „njegovu“ prisutnost. Odjednom je kriknula, istrgnula se iz mojih ruku i ponovo privila uz majčino krilo. Zatim je stala lupati nogama o pod vičući:

— Otjeraj ga, otjeraj, otjeraj ga. Irena se sagnula prema njoj i stala joj nešto šaptati na

uho. Potom se uspravila i rekla: — Hajde, Virginija, pozdravi Rica, pa ćeš onda na

spavanje. Neočekivano mi djevojčica pružila ruku, lagano se i uč-

tivo naklonila govoreći: — Laku noć, Rico. Nakon toga je pošla s Irenom držeći je za ruku. Ostavši sam, okomio sam se na „njega“: — Ti si odvratan. Moji osjećaji prema Virginiji niti jesu

niti će ikada biti drugo nego očinski. Ti to ne smiješ dovo-diti u sumnju.

Začudo, ovoga puta nije mi se narugao. Odgovorio mi je gotovo sjetnim glasom:

236

— Kada ćeš već jednom shvatiti, ti površni, lakoumni čovječe, da sam ja utjelovljenje želje i da želja nema ogra-ničenja, jer želi „sve“.

— I djevojčice? — Rekoh „sve“. Slegnuo sam ramenima, izišao iz kuhinje i otišao u sobu

za primanje. Uznemireno sam hodao po sobi. Tu se ništa ne može, uvijek se tako događa: „on“ pusti zametak, samo zametak, erotske namisli, ali se onda iz tog zametka razvije snažno stablo. „On“ je samo nametnuo klicu zamisli da se Ireni sugerira sadržaj za jedan unutrašnji film u kome bih ja odigrao ulogu glumca. I ta se klica sada razvila u stablo kako to uvijek biva. Irena se vratila.

Prišla je pokretnini kolicima i pripremila dvije čaše whiskyja. Upitao sam je:

— Što si prišapnula Virginiji? — Da će odigrati ulogu u tvome filmu ako bude dobra

prema tebi. — Čudnovato. Kako ti je to samo došlo na pamet? — Ona na to misli. Zar nisi vidio da čita stripove? To

nisu stripovi za djecu, nego za odrasle, u kojima se između ostaloga govori o siromašnim i neuglednim djevojkama koje postaju filmske zvijezde. Virginija to čita i nada se da će i ona, kada ponaraste, postati filmska zvijezda.

— Ili glavna junakinja u stripovima? Irena je sjela na svoje uobičajeno mjesto, prebacila nogu

preko noge i odjednom rekla: — Reci mi nešto o tvome producentu. — Što će ti moj producent? — Već sam ti rekla da me zanimaju kapitalisti. Zar tvoj

producent nije kapitalist?

237

— Dabome da jest. — A tko je on? — Misliš, kako se zove? — Dȁ. Htio sam odgovoriti: „Protti“, ali se „on“ odmah umiješao: — Reci joj da se zove Proto. — Što to, do vraga, govoriš? Tko je Proto? — Proto je zamišljeno lice preko koga ćeš se uklopiti

kao glumac u lrenin film. — Ali zašto Proto, a ne Protti? — Ne brini. Reci ti Proto i samo će ime djelovati. — Kako će djelovati? — Iz imena će se ispresti čitava priča. Iz radoznalosti odgovorio sam Ireni: — Zove se Proto. — Čudnog li imena! Još jednom je „on“ imao pravo: ime je ipak djelovalo.

Kao dug i dosadan sastav koji je čovjek naučio napamet u djetinjstvu, stao sam neusiljeno i lako govoriti:

— Nije baš tako čudno. Prije bih rekao da je to ime koje savršeno odgovara osobi. Proto na grčkome, znači prvi, glavni. Istina je da bi možda bolje pristajalo ime Protej.

— Zašto Protej? — Protej je morsko božanstvo u grčkoj mitologiji. Mo-

gao se pretvarati, prema prilici, u različite oblike. Za onoga koji može razviti mnoge i različite djelatnosti, biti posvuda, i danas se kaže da ima proteuske sposobnosti.

— Kakve to veze ima s tvojim producentom?

238

— Ima, jer Proto, osim što se bavi filmom, pokazuje interes i za mnoge druge djelatnosti — on je upravo sves-tran. Proto je industrijalac, financijer, ekonomski umješnik prvoga reda. Film je za njega jedan od mnogih poslova kojima se bavi. Zapravo je Proto svuda, svoja ticala pruža na sve strane. Stvarno je nemoguće izraditi potpun popis svih tvorevina za koje se zanima Proto. Cement, papir, bakrotisak, tkanine, kućne električne sprave, sve to i još mnogo toga omogućuje mu da film smatra nekom vrsti hobija.

Sada sam se i ja začudio kakve sve predodžbe izaziva ime Proto. U stvari ne govorim više ja, nego sâm Proto, ta nepostojeća osoba, koja, preko mojih usta, govori o sebi. Čudnovato, osjećam kako se taj sasvim izmišljeni Proto sviđa Ireni, izaziva njezinu radoznalost; vjerojatno je stvarni Proto ne bi toliko zanimao. Zašto to?

To mi je „on“ živo i hitro objasnio: — Ti Irenini filmovi što ih sama doživljuje zapravo su

njezini snovi, a ja sam, što se tiče snova, u svome elementu. Proto nije stvarna osoba, nego osoba iz snova.

Prigovorio sam: — Meni se zaista čini da su Irenini filmovi stripovi. Odgovorio mi je živahno: — Što su drugo stripovi ako ne snovi u riječi i slici?

Budi miran i tjeraj dalje s Protom i vidjet ćeš da će ga Irena unijeti takvog kakav je u jedan od svojih filmova.

Odgovorio sam mu preko volje: — U redu. Ali ja sam već izvukao sve što sam mogao iz

imena Protova. Sada će Irena htjeti da dozna više. A ja ne znam što ću joj još dodati.

Neočekivano me stao koriti:

239

— Čudim se. Ti si kulturan čovjek, ili se barem takvim umišljaš, a još nisi uočio da su snovi i stripovi pravljeni od kulturnog materijala koji je već dospio, zastario.

— Što onda? Nisam imao vremena da saslušam bilo kakvo objašnje-

nje. Taj moj razgovor s „njime“, koliko god bio munjevit, naglo je prekinula Irena koja je rekla:

— Opiši mi ga. — Koga to? — Prota. Našao sam se u istoj situaciji u kojoj mladi mornarski

početnik koga okrutna momčad broda, da bi ga naučila plivati, surovo baca u more. Moram opisati Prota ili se utopiti. Čudnovato, odjednom ona „njegova“ rečenica o snovima i stripovima, kao kulturnom materijalu koji je dospio, zastario, otkrila je skrivenu istinu. Dȁ, opisat ću Prota prema karikaturama Georga Grosza. jednog od mo-jih najmilijih slikara, koji je prikazao tipičnog kapitalista iz 1920. god. Istinit, zbiljski, vjerodostojan za ono vrije-me, kapitalist u njegovim karikaturama danas je na socio-loškom planu „kulturni materijal dospio i zastario“; i zbog toga prikladna ličnost za snove i stripove. Kako se toga nisam prije dosjetio? Kao zlatna nit koju držim za jedan kraj te izvlačim iz usta, i opis toga izmišljenog Prota, prema karikaturi Georga Grosza, izvire bez muke iz mojih usta kao da ga znam napamet:

— Dakle. Proto je nizak rastom, dugih ruku, kratkih no-gu, ispupčena trbuha, širokih ramena: pravi pravcati maj-mun. Glava mu je kruškolika, kosa vrlo kratka, gotovo bije-la. Dȁ, Proto je bjeloš! Lice mu ima naročitu posebnost: prozirno je.

— Prozirno?

240

— Dȁ, koža mu je glatka, nategnuta i prozirna kao da je od celofana i kroz nju se vidi druga koža, prava, ružičasta, nevjerojatno ružičasta, nježna kao u novorođenčeta. To jednolično rumenilo prekrivaju crvene mrlje, kao od zgru-šane krvi, naročito na jagodicama i nozdrvama.

— Kakve su mu oči? — Sivkastozelene, preliv između zelene, plave i keste-

naste boje. Kao da i oči imaju nekakav izvanjski ovoj. Pra-vo je oko unutar ovoga ovoja, tako da zjenice kroz taj ovoj izgledaju staklaste, sjajne, čudno zažagrene, zanosne. Pro-tov je nos majušan, kukast. Mekano kukast, mesnat, ruži-čast, malko tamniji od ružičaste boje lica. Nozdrve su mu široke i, kao što sam već spomenuo, crvene kao od zgruša-ne krvi. Usta su mu velika, tanka, kao da nemaju usana, uvijek, ne znam zašto, lako pritvorena, s grimasom neke neobjašnjive prijetnje, a kroz njih proviruju sitni gusti zubi, bijeli poput krede.

Zašutio sam trenutak čudeći se svojoj rječitosti. Žustro sam nastavio:

— Znaš li kako ga zovu njegovi suradnici? — Ne. — Teleća glavica. — Zašto? — Jesi li ikada vidjela teleće obārene glavice izložene u

mesarnicama? Usta su im poluotvorena pa se vide bijeli zubi; oči staklaste, malo šarene, s tonovima blijedim, zele-nim, plavim i kestenastim, upravo sivkastozelenim. Takav je Proto.

— Nastavi. — Što da nastavim? — Pričaj još o njemu.

241

Ime Proto djeluje i dalje. Od Grosza prijeći ću na samo-ga sebe. Odlučio sam da ću zamišljenoj ličnosti pripisati moju glavnu fizičku osobitost: iznimnu razvijenost seksual-nog organa.

To je neka vrsta posudbe Protu kako bi ga Irena lakše i brže uključila kao glumca u svoj film.

Rekoh: — Prota je priroda obdarila iznimnim seksualnim orga-

nom. To nije pusta priča. To je stvarnost. Kada sjedi, od-mah udari u oči veličina i dužina njegova organa, što se vidi pod njegovim hlačama, jer mu organ dopire do polovi-ne bedara.

Irena se zlobno nasmijala: — Kao u tebe. Možda mu je i on dao latinsko ime. — Ne, nego grčko: Protos. — Kakav mu je glas? Sjetio sam se Prottijeva glasa: uglađen, blag, uljudan,

ironičan, ljubazan. Stao sam izmišljati: — Protov glas? To je glas poput giljotine: rezak, oštar.

On reže riječi jednu za drugom, odlučnim rezom, čim ih je izgovorio: ukratko siječe im glavu.

— Kakva mu je narav? Što sada? Ovdje mi Grosz više ne može pomoći. On je

slikar, nije romanopisac. Izradio je karikaturu kapitalista iz dvadesetih godina; ali je nije ispričao. Na sreću, ime Proto ostavilo je svoj učinak. Osim karikature njemačkog slikara, iskrsnula je u mome pamćenju jedna anegdota, ne znam da li lažna ili istinita, jedna od onih koje kruže medu filmskim krugovima i koju mogu lako primijeniti na pojavu moga zamišljenog kapitalista, isto onako kako kirurg nadomješta

242

pojedine dijelove osakaćenog tijela prenoseći ih s drugog. Rekoh, uporno gledajući Irenu:

— To je sentimentalna narav. Dakle, sadist. — Ne razumijem; ne vidim u tome veze. — Sentimentalnost je maska pod kojom se najčešće

skriva sadizam. Zašto? Iz jednostavnoga razloga što pobu-đuje povjerenje kao nadomjestak za osjećaj i čini da se žrtva, lakovjerna i nezaštićena, lakše prepušta na milost i nemilost sadisti. Taj, u zgodnom trenutku, skida masku i otkriva svoju pravu narav.

— Iznesi mi jedan primjer o sentimentalnosti i sadizmu Protovu.

Tada me „on“, poput profesora koji izbliza prati učenika koji piše zadaću, stao savjetovati:

— Pazi što ćeš reći. Neka to bude takva priča koju mo-že, tako reći, prenijeti u svoje samobludne stripove. Dakle: nikakve istine, ni psihologije, ni ironije, ni stvarnosti. Sve neka bude konvencionalno, lažno, neautentično. I ja se u snovima izražavam lažno, konvencionalno, neautentično. Ne znam što bih s istinitim, stvarnim, autentičnim.

Ti „njegovi“, savjeti, tako dovitljivi, sofistički, sasvim su me rastresli. Irena je to zamijetila i upitala me:

— Što ti je? Na što misliš? — Na jedan događaj koji savršeno osvjetljava karakter

Protov. — Događaj koji je istinit? — Razumije se. — Ispričaj mi ga. — Upozoravam te, da je pomalo, kako da kažem, grub. Stala se smijati onim svojim pomalo okrutnim smije-

hom, koji je otkrio njezine bijele oštre očnjake. Rekla je:

243

— Kako si postao obazriv. Što je s tobom? Što ti se dogodilo?

Iznenada sam se uzbudio; i unatoč „njegovu“ bijesnu prosvjedovanju: „Lakrdijašu, komedijašu, budalo“, ja sam promucao:

— Dogodila mi se sasvim obična stvar. — Što to? — Da sam se zaljubio u te, a ljubav je, to znaš, obazriva. Slegnula je ramenima: — Čini ti se da me voliš jer sam te odbila. Ali ništa za

to. Sad mi ispričaj taj tvoj događaj. Rekoh: — Ispričat ću ti. Moraš znati da sam ja neka vrsta Pro-

tova povjerenika. Ne samo što mu pišem scenarije nego sam mu i tajnik, pouzdanik, posrednik. Sve prolazi kroz moje ruke, ništa se ne događa bez mene. Stanujem u sobi pokraj radne sobe Protove. On me zove preko citofona. ja otvaram vrata i odmah mu prilazim.

Časkom sam zašutio. Zapravo sam opisivao ulogu i du-žnost Cutike. Zašto sam to uradio? Evo zašto. Jer mi je draga pomisao da bi Cutica mogao učiniti ono što u priča-nju iznosim. Jednom riječju, osvećujem se Cutiki, iako sam prisiljen da sama sebe klevećem. Nastavio sam:

— Jednoga dana bio sam, kao obično, u svojoj sobi i sjedio za pisaćim stolom kadli se otvoriše vrata i u sobu kliznu djevojka od kojih dvadeset godina, ne baš lijepa, ali dražesna, od onih bucmastih po liku. Djevojka je polako otvorila vrata, na vratima se ukazalo bezobrazno lice, ali je u isto vrijeme stavila prst na usta da šutim. Zatim je zatvo-rila vrata, prišla mome stolu i rekla mi: „Vratar nije htio pustiti Lillu. Lilla je inteligentna, pametnija od vraga. Što je

244

Lilla učinila? Pretvarala se da ide u klozet i došla ovamo. O, dȁ, nije lako namagarčiti Lillu“. Upitao sam je: „Tko je ta Lilla?“ A ona će: „Tko je Lilla? Ima samo jedna Lilla: to sam ja. Ja sam jedina, prava, autentična Lilla.“

Tako je smiješna, unatoč njezinu bezobrazluku, da sam osjetio simpatiju prema njoj. Upitao sam je: „Što bih mogao učiniti za Lillu?“ Odgovorila mi je nastavljajući da govori o sebi u trećem licu: „Za Lillu se može učiniti samo jedna stvar“, „Što to?“ „Predstaviti je Protu“. „Što od njega želi Lilla?“ „Što može Lilla željeti od Prota? Ništa drugo do uloge u jednom filmu“ „Ah. tako? To je jasno, iako nije baš originalno“. Nije osjetila ironiju, već je nastavila šepireći se po sobi: „Lilla zna da je rođena glumica. Za jednu, najviše za dvije godine, Lilla će biti najglasovitija i najbolje plaće-na glumica talijanskog filma. Lilla moli samo jedno: da može razgovarati s Protom. Na ostalo mislit će ona.“ „Kako će to misliti?“ „Upotrijebit će nepogrešivi argument“. „Koji je to nepogrešivi argument?“

Nećeš mi vjerovati, stala je nasred sobe, dohvatila je ru-kama rubove suknje, podigla je govoreći: „Evo Lillin nepo-grešivi argument.“ Baš se u tom trenutku otvoriše vrata na kojima se pojavio Proto. Gledao je mene. Gledao Lillu koja je stajala na sredini sobe sa zadignutom suknjom, a onda je okosito rekao: „Što se to ovdje događa?“ Odgovorio sam mu: „Ova djevojka želi s tobom razgovarati“. Proto ju je ponovo pogledao, a ona je, međutim, spustila suknju smiju-ći se. „Tko ste vi?“ Djevojka je odmah ponovila istu pjes-mu: „Tko sam? Tko bih mogla biti ako ne Lilla? Prava, jedina, istinska Lilla.“ Njezina drskost kao da je razbudila radoznalost Protovu. Rekao je: „Vi želite sa mnom razgova-rati?“ „Dȁ, doktore Proto, Lilla želi da porazgovara s vama. Lilla će se, doktore Proto, smatrati najsretnijom ženom na svijetu ako je pozovete u svoju radnu sobu na kratak poslo-

245

van razgovor.“ Proto se osmjehnuo onim svojim jezovitim osmijehom ne otvarajući usta, pokazujući samo zube, a onda je rekao: „U redu. Neka bude poslovan razgovor.“ Maknuo se u stranu da je propusti u sobu. Lilla je ušla prva slavodobitno me pogledavši preko ramena. Proto je pošao za njom i zatvorio vrata.

— Što je bilo dalje? — Dugo sam čekao, gotovo jedan sat. A onda se oglasio

citofon: „Rico, dođi ovamo“. Odmah sam ustao, otvorio vrata. Proto je sjedio iza pisaćeg stola podnimivši se na ruke.

Lilla je sjedila njemu sučelice, Lilla je govorila, a Proto, vjerovali ili ne ,,plakao“. Dȁ, njegove užasne staklaste i zanesene oči bile su uplakane, a u ruci je držao maramicu zgužvanu i mokru od suza. Lilla kao da je bila uzbuđena, ali ne toliko da bi izgubila kontrolu nad onim što priča. Naravno, to je bila priča o sebi tako nepopravljivo banalna, iako bolna; meni koji sam nježna srca došlo je da se smijem zbog njezina stripovskog načina pričanja. Proto se nije smi-jao bio je uzbuđen, plakao je i kroz plač govorio: „Jadnice, jadnice jadnice“, i to uvjerljivim, uzbuđenim glasom, kao da sebi govori. Ja sam čekao da završi pričanje stojeći kraj vrata. Lilla je najzad završila: „Eto, doktore Proto, to je Lillina priča. Pomalo tužna, zar ne? Ali je Lilla hrabra, izdržljiva, nikada nije u se posumnjala, ni u najtežim prili-kama. Lilla je uvjerena da će na kraju pobijediti. A sada, doktore Proto, radite sa mnom što hoćete, odlučite, sve što vi odlučite bit će dobro za Lillu.“ Pogledao sam u tom tre-nutku Lillu i zamijetio da joj je rumenilo s usta zbrisano: pogledao sam Prota i zamijetio na njegovim beskrvnim usnama malo rumenila nalik na upaljenu ranicu. Proto je odgovorio: „Znate li da me je vaša priča uzbudila? Pogle-dajte, plakao sam. Možete biti zadovoljni. Nikada ne pla-čem, čak ni u kinu.“ Tada ga je djevojka veselo upitala:

246

„Ima li, doktore Proto, Lilla kakve nade?“ „Dȁ, treba se uvijek nadati.“ „Zbilja?“ „Dakako.“ Nećeš vjerovati: Lilla se nagnula, dohvatila Protovu ruku i poljubila je. Proto je to milostivo pustio, a onda rekao: „A sada pođite časkom u Ricovu radnu sobu. Moram s njim nešto porazgovarati.“ Lilla je izišla. Proto me šutke dugo gledao, a onda je pras-nuo: „Zašto si mi doveo tu gnjavatorku?“ Stao sam pro-svjedovati: „Ali, Proto, pa ti si. . .“ On je nastavio: „Ušla je unutra i odmah rekla: „Lilla je umješna, vrlo umješna; ako doktor Proto to dopušta. Lilla će mu odmah pokazati svoju umješnost.“ A onda, odjednom, skočila mi na koljena i praktično mi pokazala svoju umješnost. Najzad sam joj rekao: „Sjedi tamo i ispričaj mi svoju priču.“ Sada te mo-lim: „Učini mi veliku uslugu i oslobodi me te djevojke od-mah, da je nikada više ne vidim. Jesi li razumio? Nikada više.“ Naravno, zapitao sam Prota: „Što da joj kažem? Šta da radim?“ A on će, naglašavajući svaku riječ: „Učini što hoćeš. Poklanjam ti je. Jesi li razumio? Po-kla-njam ti je.“

Završio sam priču o Lilli. Čuo sam „njega” kako uzvikuje: — Divno si ispričao. Naročito mi se svidjela zamisao o

poklonu. Izvrsno! Pokloniti jednu osobu kudikamo je bolje nego je kupiti i prodati! Sjajno!

Prihvatio sam te pohvale mojoj inventivnoj sposobnosti i pri tome pogledao Irenu da vidim kako je se dojmila priča; zamijetio sam da je na nju djelovala. Irena je u po-četku moje priče sjedila stisnutih nogu, malo nagnuta nap-rijed. Sada je gotovo ležala na jastucima: noge, koje su maloprije izgledale kao slijepljene, sada su bile ispružene i sasvim rastavljene. Laktima se oslonila na naslonjač i uporno me gledala zbunjenim i nemoćnim pogledom. Naj-zad je upitala:

247

— Što je bilo s Lillom nakon toga što ti ju je poklonio Proto?

Mislio sam na ono što bi Cutica učinio u sličnoj prilici i odgovorio:

— Možeš zamisliti što je bilo. — Ali što? Šutio sam trenutak, a onda sam joj jogunasto rekao: — Naravno, nije mi se dala. Tada sam joj rekao da neće

dobiti ulogu u filmu ako i meni ne pokaže svoju vrijednost. Najzad je popustila unatoč tome što je prosvjedovala u tre-ćem licu.

— Podlače! Nakon te uvrede koju nisam zaslužio i koja me nije uv-

rijedila, jer se odnosila na drugoga, a ne na me, i koju je, uostalom Irena izgovorila umilnim i čeznutljivim glasom, odjednom sam shvatio da razgovor, ili točnije, veza nije više između mene i Irene nego između Irene i „njega“. S jedne strane Irena, napola ležeći na naslonjaču, nogu ispru-ženih i rastvorenih, a s druge „on“ koji je bio na vrhuncu svoga uzbuđenja. Što se mene tiče, kako mi se uvijek doga-đalo u sličnim slučajevima, osjećao sam se potisnut, odba-čen. Ali dok sam obično prihvaćao takvu situaciju i čak mi bilo drago da iz moga promatračkog i bezbrižnog zakutka gledam kao „on“ djeluje, ovoga puta, začudo, njegov uspjeh pobudio je u meni iznenadan, neobičan osjećaj, kao da je ljubomora. Dȁ, zaljubljen sam u Irenu i, koliko god bi se to moglo činiti nevjerojatnim, bio sam na „njega“ ljubomoran i vrijeđala me pomisao da bi se Irena između mene i „nje-ga“ mogla privoljeti „njemu“. A da i ne govorim kako me vrijeđa što između ljubavi i erotizma ovome posljednjem pripada pobjeda. Rekoh osorno:

— Hajde, podigni se.

248

Uzbuđeni prizvuk moga glasa začudio je Irenu. Ona se preko volje polako podigla, zauzela pristojan položaj upor-no me gledajući.

Još sam rekao: — A sada znaj da sam sve izmislio. — Što to znači sve? — Sve. Priču o Protu i samoga Prota. Proto se ne zove

Proto već Protti. I to nije nikakvo čudovište, kako sam ga opisao. To je lijep, ljubazan, blag, pristojan, uglađen čov-jek. Osim toga i dobar otac porodice. Što se tiče Lilline priče, i ona je isisana iz prsta. Nikada nije bilo nikakve Lille, nisam je nikada predstavio Protu, niti mi je Proto Lillu poklonio. Ja radim za Prottija, Protti me plaća, i to je sve, bez ikakvih poklona, čak ni za Novu godinu.

Irena me je gledala i nije uopće bila ljutita. Naprotiv, smijala se i zapitala me:

— A zašto sve to? — Kako to zašto? — Zašto Proto, Lilla i poklon? — Zato što sam htio izvršiti jedan pokus. — Kakav pokus? — Ispričati jednu priču za tvoj onanistički film. Tako bi

me ti uklopila u svoj film, pa zadovoljavajući se sama so-bom, na neki način stupila u odnos sa mnom.

— Oštroumno zamišljeno. Što te je navelo da misliš ka-ko ću prihvatiti tvoju priču?

— U toj priči ima jedna izmišljena pojedinost koja je, prema mome mišljenju, opravdala moju nadu da ću postati glumac u jednom tvome filmu. Pojedinost u kojoj žena nije prodana ni kupljena, nego poklonjena.

249

— Istina je. Ta je pojedinost uspješno djelovala. Možeš biti zadovoljan: pokus je uspio.

— Uspio? Kako to uspio? — Tako što ću se eventualno koristiti filmskim materija-

lom koji si mi tako ljubazno pružio. Sada mi se zaista podruguje! Srdito sam uzvratio: — Ni govora. Htio sam samo izvesti pokus, uspio je, i

to je dovoljno. Ali ne želim, razumiješ li? Ne želim biti glumac u tvojim filmovima. Ne želim nikakvih filmova: ili stvarno ili ništa. Jer ja te ljubim, pa ako jednoga dana, što mi se čini vrlo nevjerojatnim, uspijem da izazovem tvoju ljubav, to bi moralo biti u stvarnom životu, a ne u jednom nestvarnom onanističkom fotoromanu. Jesi li razumjela? Iz svih tih razloga, zabranjujem ti da iskorištavaš moju priču.

— Što ćeš učiniti ako je iskoristim? Što se to sa mnom zbilo? Ili točnije, što se to s „njime“

zbilo? Odgurnuo me vrlo grubo u stranu i odgovorio preko mojih usta, novim glasom, kojim se dotada nikada nije og-lasio, neprepoznatljivim glasom, u kome se osjećao krvolo-čan bijes:

— Što ću učiniti? Jednostavno ću ti zavrnuti vratom. Irena se stala smijati okrutnim smijehom, onim smije-

hom kojim se smije kada pokazuje sav svoj prezir prema meni: smijeh, tako reći, sa strane, polovičan, koji je otkri-vao samo zube očnjake s obadvije strane, a sredinu usta ostavljao gotovo zatvorenu. Rekla je polako:

— Ti nećeš nikome zavrnuti vratom. Iskoristit ću tvoju priču ne sutra ujutro, ni noćas, ni kad odeš, nego odmah, sada, pred tobom. I ti mi nećeš zavrnuti vratom, nego ćeš gledati ono što činim.

250

Zar Irena nema pravo? „On“ je zaista pasivni promatrač, znam to iz iskustva. Budući da se Irena nagnula naprijed, pokazujući odmah činom da joj riječi nisu isprazne, i rukom dohvatila suknju, zadigla je na trbuh, raširila noge tako da su se ukazale između bijelih i glatkih bedara crne gaćice, za trenutak sam bio siguran da će se „on“, i nakon mnogih prijetnji, naposljetku pomiriti sa sramotnom, promatračkom i pasivnom ulogom. Ali ne, prevario sam se. „On“ je htio ovoga puta „izravan dodir“, bez zamišljenih filmova, bez stripova. A kako ga Irena ne samo odgurnula nego mu se stala izrugivati svojom rječitom mimikom, on je zahtijevao okrutno, odlučno, smjesta, Ireninu smrt. Sve se to zbilo za trenutak. I dok je „on“ nestrpljivo, grozničavo šaputao:

— Baci se na nju, stegni joj vrat, neka umre, stegni, ste-gni, stegni joj vrat — ja sam se već bacio na Irenu, povalio je na naslonjač, stegnuo joj objema rukama prekrasan bijeli, obli snažan vrat.

Tada se dogodilo nešto nepredviđeno: Irena je prestala da mi se opire. Osjetio sam kako joj je tijelo klonulo i ona je pala na naslonjač, a ja povrh nje, prepuštajući mi se do-zivno, ali ne i ljubavno. Gledala me blagim, pomirljivim, molećivim pogledom i rekla:

— Ne bojim se smrti. Hoćeš li me usmrtiti? Usmrti me. Dovoljne su bile te riječi da se „njega“ oslobodim istom brzinom i lakoćom kojom se „on“ maločas oslobodio mene. Zapitao sam je:

— Želiš li smrt? — Dȁ. — Ali zašto? Nisi li mi uvijek govorila kako si sretna

sa svojom kćerkom, svojim poslom, svojim zamišljenim filmovima?

251

— Dȁ, govorila sam ti, i to je bez sumnje tako. Ali u is-to vrijeme želim i smrt.

— Zar zaista želiš? — Dȁ, želim. Sada već razgovaramo. Moje su joj ruke još uvijek na

vratu, ali ga ne stežu. I ja to s njome razgovaram, a ne „on“, koji je konačno odgurnut i natjeran na šutnju. Irena je tiho dometnula:

— Usmrti me. — Maloprije sam te zaista htio ubiti. — To sam osjetila. — Sada više ne bih mogao. Neke se stvari ne mogu hla-

dnokrvno izvršiti. — A zašto ne? Stegni ponovo, što možeš jače: obećajem

ti da ću te pustiti i da se neću opirati. — Ne, gotovo je, srećom. — Molim te. — Ne. — Ako nećeš da me ubiješ, a ti me pusti jer si težak, a

ja u nezgodnom položaju. Pustio sam je. Irena je pristojno sjela, uzela ponovo čašu

i opet je postala tajnica poslanstva koja prima svoga prijate-lja. Sjeo sam na naslonjač prema njoj. Rekoh joj nakon kratke šutnje:

— U redu, iskoristi ono o poklonu u izmišljenoj priči i radi sa mnom što hoćeš.

Ponovo je postala nemilosrdna i ironična, pa me žurno, s pretjeranom živahnošću upitala:

— Zaista? Zbija? Odobravaš?

252

— Dȁ, učini s mojom pričom što hoćeš. Oprosti mi što sam na te navalio. Ali pomisao da sam instrumentaliziran, u jednom me trenutku izbacila iz ravnoteže.

— Nisi ti na me navalio, nego si pokušao da me ubiješ. To nije isto. Da si na me navalio, ja bih te odgurnula.

— Ti odbijaš zaljubljenog čovjeka koji želi ljubavni od-nos, a ništa ne prigovaraš ubojici koji te davi. Nije li tako?

Kako je kratkim gutljajima ispijala čašu, upravila je po-gled prema meni i, nastavljajući pomalo ispijati, klimnula potvrdno glavom.

253

TRAUMATIZIRAN!

Naglo sam se probudio s osjećajem da nisam sam. I odista, kad sam se podigao da sjednem i pogledao ispred sebe, ugledao sam ga kako sjedi u naslonjaču u podnožju kreveta. Bio je očito uzbuđen, sudeći barem po njegovu izgledu; ali, u isto vrijeme, u njegovu držanju nisam zamije-tio ništa što bi bilo pretjerano, nepodobno. Pristojno, uljud-no, sjedio je uspravno u naslonjaču glave zabačene prema naslonu, vedar i nekako zadovoljan, kao da se dobro najeo i podnapio. Debela tamna žila protegla mu se ispod glave poput kravate, pa se činilo da je čak i odjeven. Uostalom, u polumračnoj sobi nisam mogao razaznati pojedinosti. Samo sam bolje razabrao obrise lika, koji je, začudo, podsjećao na sliku velikog polipa kojega je čunjasta glavica nasađena na vlastite krakove.

Odmah je progovorio prigodnim i poučnim glasom: — Došao sam da se oprostim s tobom. Toliko si se tru-

dio da si najzad uspio. Ostavljam te. Odsada se više nećeš moći tužiti na me, iz jednostavnog razloga što me više neće biti.

Nakon tih riječi osjetio sam neizrecivu gorčinu, čak me i strah počeo hvatati. Pokušao sam da to ne pokažem, misleći

254

u sebi da je u takvim slučajevima najvažnije sačuvati mir-noću. Rekoh mu, gotovo u šali:

— Ti si kriv što sam se tužio na te. Uvijek si se loše vladao. Pa i sada: na prvi mah, ti si postupio uljudno i do-šao da se oprostiš sa mnom. Međutim. . . čini li ti se dolič-nim što si se pojavio na takav način? Tako pretjerano velik, tako nepriličan, tako uzbuđen?

Odgovorio mi je gotovo žalosnim glasom: — Ne mogu se drukčije pojaviti. Ako se drukčije poja-

vim, nisam onda ništa. Želja, ako me zbog toga prekoravaš, jedini je način moga opstojanja. Bez želje nema opstanka.

— Na žalost. — Ti bi htio da se želja javlja s prividom zadovoljenja:

to je besmisao. Ja ne znam što je to zadovoljenje. Biti za-dovoljen za me je isto kao da to nisam. Ako se radi o meni, nema zadovoljenja; ako se radi o zadovoljenju, onda se ne radi o meni.

Zašutio je trenutak, a onda nastavio glasom manje povjerljivim:

— Dakle, došao sam da ti kažem zbogom. Imaš li nešto posebno priopćiti?

Još uvijek sam osjećao onu duboku gorčinu i onaj poče-tan strah. Nastojao sam da to ponovo sakrijem pa mu rekoh s prezirom:

— Kamo ti to misliš ići? Zar nisi svjestan toga da si bez mene kao slijepi mačić. Što ćeš ti bez mene? Nitko te neće htjeti, nitko prihvatiti.

— Naprotiv. Bez tebe, poslije jednog zlosretnog preki-da, opet ću biti ono što zaista jesam, bez ograničenja, sku-čenosti, što ih nameće tvoj osobni slučaj. Kad se samo sje-tim da sam s tobom spao na to da krišom gledam časopise,

255

namijenjene muškarcima! Dosta je toga! Napuštani te! Očekuje me čitav svijet.

— Svijet! Tako ti misliš u svojoj uobraženosti. Zašto ne priznaš najjednostavniju istinu? Da me napuštaš zato što odlaziš tražiti gostoprimstvo u nekoga tko će biti popustlji-viji prema tvojim drskostima. Kakav sumnjivi i prostački individuum kao što je, na primjer, Cutica.

— Cutica! Hoćeš li jednom shvatiti da moj izbor nije između tebe i Cutike, ili koje druge osobe, nego između tebe i. . . kozmosa.

— Eto ti ga na, to sam već nekoliko puta čuo. — Čuo si nekoliko puta jer je istina. — O kakvoj je to istini riječ? — Da ti nisi potreban meni, kako ti inače misliš, već ja

tebi. Da mi ne praviš nikakav ustupak time što mi pružaš gostoprimstvo, već ga ja pravim tebi živeći zajedno s to-bom. Da tvoja, recimo, individualnost u svim slučajevima za me znači samo tamnicu, Prokustovu postelju, izvor sme-tnje i mučenja. Kada bi moja žrtva bila cijenjena i priznata, još bih mogao podnositi nevolje na koje me prisiljava zaje-dnički život s tobom. Ali nije tako. Ne samo što ne prizna-ješ moju žrtvu nego me optužuješ zbog drskosti. Nije ti ni to dovoljno, nego nazivaš tu moju vjerojatnu drskost čud-nim nekim imenima. Obilježavaš me nazivima meni nera-zumljivim, ali zato uvredljivima: skopofil, fetišist, ekshibi-cionist, sadist, mazohist, onanist, homoseksualac, gerontofil i još koješta. Dosta je toga! Odlazim, vraćam se kozmosu, kažem kozmosu, i nije me stid što to kažem, jer je to moje pravo i pristalije odredište.

— Ti se ne vraćaš kozmosu, već odlaziš Cutiki. — Sve mi je jasno. Ti si nepopravljiv. Ja ti kažem: koz-

mos, a ti mi odgovaraš: Cutica. Kako onda ostati? Zbogom.

256

Rekavši to, pokrenuo se kao da će ustati, ili točnije, s obzirom na njegovu posebnu građu, kao da će skliznuti na pod i, kako mi se čini, kotrljati se, svojim krupnim trupom bez ekstremiteta, kako to čine sakati prosjaci što pokreću rukama kolica u kojima sjede. Kada sam vidio da je odlu-čan, odjednom me obuzela gorčina i strah. Povikao sam:

— Nemoj me ostavljati, nemoj odlaziti. Ostani sa mnom. Obećavam ti da ću odsada činiti sve ono što zaželiš. Ali ostani. Bez tebe mi nema života. Ostani, za ime božje, ne napuštaj me.

„On“ nije odmah odgovorio na ta moja preklinjanja. Stajao je nepomično promatrajući me prezrivim i ironičnim zadovoljstvom pobjednika. Najzad je rekao:

— Hoćeš li odista ubuduće biti pokoran, podložan, poslušan?

— Hoću, zaklinjem se. — Znaš li što želim? — Znam, ili točnije, ne znam, reci ti. — Želim da se svečano i zauvijek odrečeš. . . — Sublimacije. — Ne znam što je sublimacija. Ne, ja želim da se od-

rečeš težnje da budeš individuum s jasnim i određenim identitetom.

— U redu, neću više težiti za tim da budem itko ili išta. Okanit ću se svakoga pokušaja da budem netko ili nešto.

— To su tvoji pokušaji da postojiš kao individuum, da imaš određen identitet, pokušaji koji, uostalom, uvijek pro-maše, koji automatski pretvaraju svaki moj znak života u prijestup. Ti se već jednom moraš odreći smiješne i apsur-dne stvari koja se zove individuum.

257

— Dȁ. učinit ću sve što želiš. Dolje individuum, dolje identitet, dolje ja! Je li sada sve u redu?

Nije odgovorio. Kao da nije imao što reći, ili točnije, da ono što ima reći nije moguće riječima izreći. Šutio je, a ja sam imao utisak da se napinje, nadima, sve više i sve vid-ljivije nabrekuje.

U sumraku je njegova glava, koju je zabacio na naslon, postala još veća, tamnocrvena, gotovo crna, sa svijetlim odsjajem na obloj, nabuhloj površini, koja je još više isti-cala njegovu napetost. Šutio je i uporno, nepomično gle-dao u me tako da je to postalo nepodnošljivo. Upitao sam ga uznemireno:

— Hajde, reci mi. govori, spreman sam na sve, što želiš od mene?

Nije odgovorio niti će odgovoriti. Stajao je nepomično kao da ga je obuzela neka teška slabost od koje se ukočio. A onda ga iznenada svega potresao grčevit trzaj: odmah zatim izbila je iz njegova vrška gusta, krupna, zagasitobijela kaplja, koja je pod pritiskom vlastite težine konačno skliz-nula dolje. Još jedan trzaj i još jedna kaplja. A na treći još jači trzaj šiknuo je nekoliko puta obilan mlaz i stao curiti u nekolike manjih potočića. Pomislio sam u trenutku na pro-valu vulkana; ali je ova provela na neki način bila strasnija jer je bila tiša.

Bijela tekućina i dalje je izbijala, tekla preko naslonjača, cijedila se na sve strane i plavila pod. Najzad je čitava soba bila poplavljena i u istom trenutku, kakvog li iznenađenja!, stadoše bujati neki čudni šareni cvjetovi iz te guste bjeline. U početku jedva vidljivi, pravi pupoljci; zatim se rastvoriše, i razviše sve veći, sve cvijetniji. Oko cvjetova razlistali se zeleni blistavi listovi, zatim cvjetovi i listovi izroniše iz te bijele poplave, uzrastoše, postadoše biljke, stabla; zatim se

258

biljke i stabla rascvatoše u tisuće i tisuće cvjetova. Između tih biljaka i stabala proviriše mala i blistava zdanja: palače, crkve, zvonici, kuće poredane duž ravnih ulica i širokih trgova. Jednom riječi, čitav se jedan grad ukazao pred mo-jim zadivljenim i zatravljenim očima. Bijaše to prekrasan grad, iako se nije mogao razabrati u pojedinostima zbog blještava svjetla u koji je utonuo i kojim je odsjajivao. Una-toč tome ljepota grada bijaše očita; kao što je, uostalom, bilo očito da je sve to, cvijeće, lišće, grad, nastalo od „nje-ga“, koji sada više nije bio skriven iza te čudesne panora-me. Tada sam iznenada uzviknuo:

— Što sve to znači? Je li to tvoj odgovor? Kakvo je nje-govo značenje? Kakva je njegova poruka?

Probudio sam se vičući. Ovoga puta zaista sam se probudio, ali ne prividno kao

u snu. Svjetiljka na noćnom ormariću bijaše upaljena, knji-ga koju sam čitao pa čitajući zaspao bijaše na podu. Nakon toga sna o biljkama, lišću i raskošnom cvijeću začudila me pusta praznina strogo i bez ukusa namještene sobe; s prozo-rom bez zavjesa, golih zidova, stropa bez ukrasa, poda bez sagova. Kako je ta soba u snu bila ljepša, obrasla tropskim rašćem, sa čudesnim gradom utonulim u šumu stabala! Na-ravno, imao sam poluciju; plahte su bile mokre, trbuh sav ljepljiv i zamazan. Bio sam zbunjen i razdražen naročito zbog te „njegove“ nejasne poruke koja mi se u tom čudnom snu objelodanila. Beskorisno je bilo pitati ga što ta poruka znači. Znam sigurno da mi ne bi odgovorio jer za „njega“, kako me je u snu upozorio, opstojati znači isto što i željeti. I tako, kad jednom zadovolji želju, prestaje za „njega“ sve do nove želje svaki život. Zbunjen, mamuran, sjedeći na krevetu, zbrkano sam razmišljao o svemu tome očiju uprtih ispred sebe. Potom sam pogledao na sat i vidio da su tek

259

dva sata, to jest da je prošao jedan sat otkada sam legao. Ugasio sam svjetlo, okrenuo se na bok i uskoro zaspao.

Čudnovato, ujutro se činilo da se „on“ nije izdovoljio noćnim doživljajem; naprotiv, kao da je još uvijek bio žrtva nezadržljive pomame. Čim sam se probudio, već je počeo navaljivati besmislenim zahtjevima koji su otkrili njegovu gotovo manijakalnu nasrtljivost. Predlagao mi je da potra-žim Irenu u njezinoj arapskoj ambasadi. Odgovorio sam mu razložno da Irena, što je i „njemu“ vrlo dobro poznato, ne izlazi nikada iz ambasade prije večeri pa neće biti iznimke ni za me. Zatim me je napućivao da pozovem na ručak Faustu. Rekao sam mu da je to nemoguće: na ručku sam kod majke. Tada je počeo susljedno nabrajati imena, izno-seći ih jedno za drugim, kao što očajan igrač baca posljed-nje karte na stol, raznih statistkinja, glumica sa sporednim ulogama, hostesa na avionima, tajnica, nezaposlenih djevo-jaka s kojima bih se mogao, prema „njegovu“ mišljenju, susresti odmah poslije podne. Kako sam odbacivao te nje-gove prijedloge s različitim izlikama i razlozima, počeo je izbezumljeno vikati:

— Hoću ženu, ženu, za ljubav božju, ženu. Želio bih vi-djeti jednu ženu, osjetiti njezin miris, čuti njezin glas, do-dirnuti joj tijelo. Ili mi dovedi jednu ženu ili ću pasti u oča-janje. Dajem čitav svijet za jednu ženu!

Tako se pomamio da sam prestao raditi, obukao se i izi-šao. Čim sam izišao, odmah mi je bio jasan razlog njegove pomame. Bila je zagušljiva, afrička toplina, nebo sasvim zastrto, ali ne baš oblačno. Kao da je nebo promijenilo bo-ju, od plave u olovno sivu. Sunce je prigušeno svijetlilo kroz tu olovnu boju, a gusto razraslo lišće ljetnih platana duž drvoreda kojim sam prolazio, kao da je potamnjelo i uvelo, iznenada spareno. Izmakla i po koja kap kiše; auta koja su polako promicala kroz gustu tišinu, sva su bila po-

260

prskana crvenkastim mrljama pustinjskog pijeska koji je bogzna otkuda nanesen. Jako osjetljiv na klimatske promje-ne, „on“ je sasvim izgubio glavu. Rekoh mu da ga utješim:

— Prošećimo se malo, uđimo u neki bar da popijemo aperitiv i popušimo koju cigaretu. Zatim ćemo poći k mojoj majci malo ranije i tamo zateći onu malu plavu kuharicu koja ti se mnogo sviđa. Naći ćemo kakvu izliku, poći u kuhinju da joj se malo udvaramo. Slažeš li se?

Odgovorio je bez razmišljanja: — Idemo odmah k tvojoj majci. — Još je rano. Treba počekati barem još jedan sat. Zam-

jerit će mi majka što sam uranio. A ti znaš kako je neugod-na majka kad nešto zamjera.

— Neće ona ništa zamjeriti. Što se tiče kuharice, ne pravi se tako naivan: dogovorio si se s njome pred tri dana. Zar si već zaboravio?

Istina je; ali sam mislio da se toga više ne sjeća. Da ga zadovoljim, pristao sam na to da odemo k majci sat ranije. Pošli smo autobusom, jer je moj auto bio na popravku. Au-tobus je bio krcat, pa sam stajao na nogama držeći se za ručku koja je bila iznad mene. Autobus se strmoglavo spuš-tao niz aleju Monte Marija; zakočio bi naglo kad god bi naišao na kakvu smetnju i prodrmao zbijenu masu putnika. Pri jednom od tih kočenja sudario sam se s nekom ženom i pao na nju. Pri tome sam je dobro pogledao. Bila je mlada, s bujnom plavom, osobito finom frizurom, koja joj je poput svijetlog oblaka obavijala lice. Pod tom bujnom frizurom dva krupna plava oka nadsvođena crnim obrvama i velika usta, obojena žarkim crvenilom, a iznad njih zagarile su nausnice. Malena rastom, gotovo ružna, s jako istaknutim grudima i stražnjicom. Nije me uopće zanimala; ali kad je autobus ponovo zakočio i naša se tijela opet sudarila, osje-

261

tio sam da se u „njemu“ probudila radoznalost. I tako se, protiv moje volje, uspostavio jedan od onih uobičajenih nepodnošljivih odnosa između „njega“ i, recimo, žene koja je naišla. Zgađen, razljućen, postiđen, nemoćan, prisustvo-vao sam potajnom i nepriličnom duetu, želeći čitavo vrije-me da autobus što prije stigne do moga stajališta ili do dje-vojčina. Autobus nije, međutim, stigao ni do jednog stajališ-ta kao za inat, nego je jednim udarom oborio ženu na me, a drugim mene na ženu. Najzad, kako se moglo i predvidjeti, djevojka se okrenula, ljuta kao zmija, i ovako me oslovila:

— Ili stojte na svome mjestu ili ću dozvati konduktera. „On“ mi je odmah šapnuo: — To me ne pogađa. Pusti ti mene. A ja, zadovoljan na-

posljetku što i dalje ostajem svjedokom, povukoh se u stra-nu. Tada je „on“, s primjernim bezobrazlukom odgovorio kroz moja usta:

— Djevojko draga, ti si luda. — Ne govorite mi „ti“. Nismo rodbina. Uostalom, misli-

te li da ne znam što hoćete? — A što to? Jesi li se ikada pogledala u ogledalo? Ako

jesi, što ne uzmeš brijačicu pa se pošteno ne izbriješ? Zar misliš da mi se sviđaju brkate žene?

Naravno, te proste i bezobrazne riječi čuo je čitav auto-bus i svi su bili na „njegovoj“ strani. Mnogi su se stali smi-jati; netko je na glas objašnjavao slučaj na štetu djevojke, koja je, jadnica, bila pogođena u osjetljivo mjesto pa se nije usuđivala odgovoriti, već je šutjela kliznuvši prema izlazu. Na slijedećem stajalištu autobusa iziđoh i ja.

Bio sam ozlojeđen, bijesan, zgađen, gnjevan. Ovoga pu-ta napadoh ga bez ikakva obzira:

— Nisi smio dopustiti onu nedoličnu, glupu, prostačku igru guranja. Neka ti bude; prostota više, prostota manje —

262

na to sam već navikao. Ali ono što nikako ne mogu podni-jeti, to su tvoje riječi onoj jadnoj djevojci. Uvrijedio si je, rastužio, ponizio. Ti si hulja, kukavica, odvratno, mrsko, podlo biće.

— Ha, ha, ha. — Nema tu šale. Ponio si se kao pravi apaš. — Ha, ha, ha. — Ali, zašto se smiješ? — Vidim jednoga maloga čovjeka velike ćelave glave

kako hoda širokim mirnim ulicama Pratija mašući rukama i razgovarajući sa sobom tako da su se svi prolaznici okretali i gledali ga sa čuđenjem misleći da je sigurno šenuo pameću.

Na sreću sam stigao do žućkaste zgradurine, koja je bila mješavina birokratsko baroknog stila, gdje je stanovala moja majka. Ušao sam u ogromno dvorište s prašnjavim lijehama i očerupanim palmama; cementnim puteljkom krenuo sam prema stubištu obilježenom slovom „E“. Među-tim se „on“ i dalje podrugljivo smijao:

— Brkata djevojka našla se u neprilici, čitav autobus je bio na našoj strani.

— Misliš na tvojoj strani. Nakon jutrošnjeg lošeg raspoloženja i uzbuđenosti, sada

je bio srdačan i veseo. Znao sam zašto. Veselio se tome što će uskoro vidjeti malu kuharicu iz Čočarije s gustim plavim pletenicama spletenim oko glave poput ispletenog poruba oko nove lijepe vrbove košare. Stari bučni i klimavi lift se zaustavio; izišao sam na sumorno i poširoko odmorište, prišao skromno izrađenim i poliranim vratima od mekog drveta, na kojima su se svi mesingani dijelovi presijavali, te pozvonio. Ali čim se otvoriše vrata, silno se iznenadih! Na vratima se pojavila visoka, kruta pojava, turobna i suha, s bijelim končanim rukavicama na rukama, ozbiljnog i ispos-

263

ničkog lica nalik na polupraznu vrećicu, rijetke kose splete-ne na vrhu glave u bijednu sijedu punđu, strogog žandar-skog izgleda, i upitala me tko sam i što želim. Dostojan-stveno joj odgovorih da sam sin gazdaričin; tada se „žanda-ru“ razvukoše ljubičaste debele usne u škrti osmijeh i poka-za se žuti niz konjskih zuba. Protisnula je kroz zube:

— Vi ste gospodin Rico? — Baš on. — To sam mogla i misliti. Gospođe nema, izišla je. Iz-

volite ući. Nema što, to je zaista kućna pomoćnica koja ozbiljno

shvaća svoj posao. Pustila me unutra idući ispred mene po širokom polupraznom hodniku, visoka i turobna, držeći se poput dostojanstvenog dvorskog upravitelja. Bilo mi je odmah jasno da se uputila prema sobi za primanje, sumor-nom usamljenom mjestu, s mnogo namještaja pokrivenog već godinama lakim navlakama. Majka je u sobu za prima-nje uvodila samo uvažene goste, pa sam upozorio kućnu pomoćnicu:

— Slušajte, ne vodite me u sobu za primanje, već u bla-govaonicu. To je jednostavnije.

„Žandar“ se ispričao i još se jednom osmjehnuo, osmi-jehom zaista prijaznim i čednim, ispričavajući se da je ona „nova“ i da još ne pozna kućne navike. Potom je krenula svečanim i sporim hodom prema blagovaonici. Uvela me unutra i još me jednom iznenadila: otvorila je kredenac i u bijelim rukavicama izvadila jednu tamnu bocu pitajući me da li želim aperitiv. Odbio sam. Tada mi „žandar“ reče da mora u kuhinju pripremati ručak. Ostao sam sâm.

Odmah je „on“ zapitao: — Gdje je Sabina? — Pretpostavljam da ju je moja majka otpustila.

264

— A zašto? — Iz istoga razloga, mislim, iz koga je ona, dok sam s

njome stanovao, redovito otpuštala mlade i dražesnije kućne pomoćnice.

— Iz koga to razloga? — Pustimo to. Znaš ti vrlo dobro. Ovoga puta je zašutio. Sjeo sam za stol koji još nije bio

spremljen i zapalio cigaretu. Osjećao sam se nervoznim, izigranim, loše raspoloženim. Uvijek tako biva: „on“ me navodi na nesmotrene postupke, a poslije neuspjeha povlači se i mene ostavlja da se sâm mučim s neizbježnim poniže-njem. Slučaj s mladom i lijepom Sabinom, koju je zamijeni-la ružna stara žena, izazvala je u meni snažan osjećaj nela-gode. Između svih onih osoba koje su mi „superiorne“ maj-ka je zacijelo jedna od onih čija je „superiornost“ najteža i najnepodnošljivija. Nikada odlučan sudar, nikada izravan sukob, već moralna „lekcija“, zaobilazna i kukavna, zasno-vana na normama građanskog morala „stvari koje se ne smiju činiti“. Moralni zakon bez osnova, a ipak, tko zna zašto, nepogrešiv uzročnik, barem u meni, odvratnog osje-ćaja krivnje. Moja je majka osjetila da mi se Sabina sviđa, ili točnije, da se „njemu“ sviđa; ali taj majčin osjećaj nije me toliko uzrujavao koliko način kojim mi je dijelila već spomenutu „lekciju“.

Već su dva mjeseca otkada me „on“ prisilio da se udva-ram Sabini; ali moja majka nikada nije učinila ni jednu primjedbu, ni jednu aluziju. Smišljeno i postojano pripre-mala je svoju „lekciju“: da Sabinu zamijeni sobaricom koja bi samim svojim izgledom bila „živi prijekor“. I kada je pronašla kukavnog „žandara“, odmah je otpustila Sabinu i uzela „živi prijekor“. Kao da je htjela reći: „Ti si erotoman. Hvataš se svih mojih sobarica. Prisilio si me, eto, da otpus-

265

tim mladu i lijepu Sabinu i uzmem ovu ružnu i staru ženu.“ Kako je sve to tipično za moju majku! Kako je karakteristi-čno za njezin, hoću reći, sublimirani malograđanski, sek-somrziteljski, ugušivački, ukratko, fašistički mentalitet!

Dȁ, fašistički! Kako nisam imamo nikakva posla, stao sam s naročitom odvratnošću promatrati sobu u kojoj sam se nalazio. Čitav taj namještaj potvrđivao je nedvojbeno fašistički karakter, kako sam već spomenuo, sublimacije moje majke. Rođen sam 1935. Moja se majka bila udala nekoliko godina ranije. Blagovaonica je bila u stilu tih teš-kih i zlokobnih godina: namještaj obložen glatkim i tamnim furnirom, četvrtastog ili valjkastog oblika s malim kuglas-tim kromiranim dršcima umjesto običnih. Zavjese, sagovi, tkanine s motivima kocki i romba. Masivne konzole, u cik-cak liniji, od običnog tamnog furniranog drveta, postavljene na zidu, a na njima neukusni uresni predmeti od majolike ili biljke s debelim lišćem u ružnim posudama. Takozvani stil dvadesetog stoljeća. Blagovaonica otkriva lažnost toga stila, koji je naoko snažan, a u suštini loman. Lažnost malogra-đanske i fašističke sublimacije. Na pojedinim komadima namještaja, koji je s vremenom izgubio svoju sjajnost, odli-jepio se i opao furnir, pa se na mnogim mjestima ukazala hrapava i žućkasta šperploča, izbrazdana smeđim mrljicama zgrušanog tutkala. Sublimacija moje majke nalik je na ovu blagovaonicu: furnirana loše slijepljenim moralizmom na kršljivoj šperploči malograđanske očuvanosti.

Pa ipak, unatoč preziru što ga je u meni izazivao taj ma-skirani svijet, svaki put kad bih se našao pred mojom maj-kom, osjećao sam se desublimiranim, pa prema tome „infe-riornim“, neizlječivo „inferiornim“. A ona, sa svojom bije-dnom sublimacijom fašističkog tipa, bijaše mi „superiorna“, nedvosmisleno „superiorna“.

266

Pušio sam i u sebi srdito govorio kako moje majke ne-ma, kako nije kod kuće. Unatoč tome osjećao sam se „infe-riornim“, a ona već „superiorna“, jer taj namještaj „preds-tavlja“, moju majku ili na opsesivan način viziju određenog svijeta. Ta vizija svijeta omogućava mojoj majci da me ocjenjuje, osuđuje i da me, tko zna kako, ponizuje. Sva je krivnja, naravno, do „njega“, koji je sav moj razum sveo na spolni ud, a to moja majka zna i osjeća; pa to iskorištava bez ikakva obzira.

Čekanje se oteglo u tihoj kući s namještajem iz dvadese-tog stoljeća. Moj je gnjev sve više rastao. Dâ, i onaj krede-nac kockastog oblika; i valjkaste stolice napunjene vunom; i masivan, nizak, okrugao stol s ogromnim trupom koji pod-sjeća na vrganj; svijećnjak na stropu s obručem od tamnog drveta i nizom staklenih kugla za žarulje — sve je to pod-sjećalo na moju majku. Simboliziralo tlačiteljski i glupi moralizam tridesetih godina. Fašističke buržoazije! Nacio-nalističke! Militarističke! Kolonijalističke! Starokapitalis-tičke! Moralizam državnih funkcionara poput moga oca, koji su odlazili u ministarstvo u crnoj košulji, s pozlaćenim orlom na kapi, koji su se u krcatom autobusu pozdravljali na „rimski“ način.

Pušio sam s jasnim saznanjem da će moja pobuna i da-nas svršiti s neuspjehom, kako je to uvijek bivalo, jer na kraju krajeva, moja je majka sublimirana, a ja ne. Ona bi, uostalom, to uvijek bila bez razlike da li je to fašizam ili ne. Jer, kako sam već spomenuo, dva su soja na svijetu; onaj sublimiranih, koji su sublimirani u bilo kojem povijesnom i društvenom stanju, čak i u fašizmu, i onaj desublimiranih, koji ne mogu uspjeti ni u najpovoljnijim prilikama. Ja pri-padam nepovratno drugom sloju. I tako će se uskoro obno-viti stara, bolna poniženja, osim ako, osim ako. . .

Odmah je „on“ upao:

267

— Ne, to ne smiješ učiniti. — A zašto ne? Ako je to jedini način da joj jednom bu-

dem „superioran“. — Ne, to ne smiješ učiniti. — Reci mi zašto. — Zato što je majka ipak majka. — Pazi ti tko me to opominje na dužno poštovanje pre-

ma majci. — Majka je majka. — Zar se bojimo reći da bi iskreno objašnjenje između

mene i majke, osim što bi je jednom zauvijek dovelo u „inferioran“ položaj, ubacilo svjetlo razuma u tamu u kojoj se obično skrivaš? A ti se, to znaš, razuma najviše bojiš.

— Majka je majka. — Prestani s tim papagajskim ponavljanjem: izjasni se. Na to moje naređenje odjednom je promijenio glas i re-

kao čudnom nekom žestinom: — Glupane! Tvoja bi majka mogla i dolaziti svake veče-

ri da ti zaželi laku noć onako kako je učinila onoga ožujka pred dvadeset godina. Ali bi svejedno mogla svakoga dana naći načina da te „postavi na svoje mjesto“ podsjećajući te, što god se dogodilo, da djeca duguju svojim roditeljima najveće poštovanje. Idiote, zar to ne znaš?

Jedan me glas odvratio od prepirke s „njime“. Bio je to glas „žandara“:

— Gospodine Rico, želite li pogledati časopise i novine? Upravo su sada stigli.

Pogledao sam i vidio dva ilustrirana časopisa i dvoje novine. Upitao sam je:

268

— Je li moja majka naredila da mi donesete aperitiv i novine?

— Dȁ. rekla je: gospodin će Rico sigurno doći jedan sat ranije. Ponudi ga vermutom i daj mu novine da čita.

„Žandar“ je izišao, a ja sam se ugrizao za usne do krvi. Dakle, moja je majka znala da ću ranije doći samo radi udvaranja Sabini. Ali, kako je to znala? Ustao sam, bacio srdito cigaretu na pod, zgazio je nogom, napravio nekoliko koraka po sobi i, gotovo nesvjesno, udario šakom po jednoj od onih valjkastih stolica. Baš u tom trenutku ušla je moja majka.

Glava joj bijaše krupna, baš kao i moja, s bujnom kovr-častom kosom koja je jednom bila crna, a sada protkana sjedinama. Njezino tijelo u crnoj haljini činilo se isušeno, pretvoreno u kost i kožu, s krhkim ramenima, sve do štrk-ljastih nogu, osim grudi koje su sačuvale čudnu neku buj-nost da bi se moglo pomisliti na staro krupno voće sada već uvelo, koje je čudom ostalo na sasušenom stablu. Ušla je držeći, kao i obično, onim svojim izvještačenim načinom maramicu na krupnome (kakav je bio i moj) nosu. Najprije se sagnula i podigla opušak koji sam maločas bacio na pod; zatim se uspravila, držeći opušak na dlanu i rekla mi:

— Žao mi je što si čekao. Ali to nije razlog da udaraš šakama po mome namještaju. Nije trebalo doći jedan sat prije vremena.

Tu smo! Zlobna primjedba, ali strogo u granicama dob-rog građanskog odgoja kojim me moja majka već u početku dovodi u „inferioran“ položaj.

Odgovorio sam ljutito: — Ako želiš da me razonodiš dok dugo čekam, molim

te da mi sobarica ne donosi ove časopise i novine. Ne za-nimaju me dogodovštine kraljevskih i ekskraljevskih poro-

269

dica. Ni politička mišljenja industrijalaca i spekulanata s gradilištima.

Kao i uvijek kada dodirujem neke teme, moja se majka pravila kao da ne čuje. Rekla je samo „žandaru“ koji se opet pojavio:

— Hajde, Elisa, brzo prostri stol. Zatim je otišla ne vodeći više brigu o meni. Elisa je prostirala stol; pratio sam je pogledom sjedeći

na valjkastoj furniranoj i podstavljenoj stolici. Najprije je razastrla preko stola podložak od flanela, a preko njega prebacila stolnjak. Kako se pri tome nagnula naprijed, po-digla je nogu otkrivši punačke oble listove. Nevjerojatno „on“ je odmah dodao svoju:

— Slažem se, ružna je. Ali, za šalu, i da malo napakos-tiš majci, baš bih želio vidjeti što bi se dogodilo kad bi je, na primjer, obujmio oko pasa.

— Šuti, glupane! Elisa je otvorila kredenc, uzela tanjure, čaše, pribor za

jelo i ostalo, sve to u bijelim končanim rukavicama, i pos-tavila stol za dvije osobe. Iznijela je staru poznatu staklen-ku, „polukristalnu“, široka boka i duga grlića, napunjenu vinom do polovice, zatim bocu mineralne vode sa plastič-nim čepom, također do polovice, pa viljuške, noževe, žlice sa srebrnim drškom i porodičnim inicijalima, s ukrasima od lišća i cvijeća, poklon djeda i bake koji su ih opet dobili na dar za svoju svadbu. Tu je bila soljenka i paprenica od žute majolike u obliku pilenceta s rupičastom glavom, pa uljani-ca i octenica u istom stilu kao i staklenka za vino. Elisa je nesvjesno pripremala mjesto i predmete za obred. Dȁ, jer moja je majka religiozna, ili „praktičan vjernik“, samo iz navike i po društvenoj dužnosti: u crkvu je odlazila nedje-ljom ujutro. Ali obredi za porodičnim stolom, pri monde-

270

nim posjetima, u kazalištu, kinu, na ladanju, u svim stvari-ma koje se „moraju“ vršiti, za nju su predstavljali, zajed-nički, neku vrstu malograđanske religije, lišene svake nad-naravnosti, ali unatoč tome održavane i „praktički“ vršene. Religija, uzgred rečeno, čudesno prikladna za poseban tip sublimacije koji omogućava mojoj majci da me drži u stal-nom i nepovratnom stanju podčinjenosti.

Moja se majka vratila. Bez riječi je sjela, razvila ubrus, postavila na mjesto čaše. U istom trenutku spremio sam se i ja da sjednem; slučajno sam držao u ruci zapaljenu cigaretu. Moja je majka uprla oči u cigaretu. Nisam sjeo, tražio sam pogledom pepeljaru, ali je nisam pronašao. Moja je majka rekla:

— Elisa, donesi gospodinu Ricu pepeljaru. Elisa je donijela, ja sam ugasio cigaretu, sjeo i, naravno,

izustio ono što nisam smio reći: — Gdje je Sabina? — Otpustila sam je. — Zašto? Zar nije odgovarala tvome očekivanju? Uto je ušla Elisa držeći u rukama malu zdjelu za juhu.

Moja se majka prva poslužila, a onda ja. Čitav splet žućkas-tih špageta, koji su se presijavali od maslaca, skupio se na dnu zdjele. Moja majka ima vrlo osjetljiv želudac: u njenoj kući jede se „posno“. Stavio sam na tanjur malo tih anemi-čnih špageta kakve jedu u bolnicama, posuo ili isto tako žućkastim struganim sirom iz stare staklene posude. Moja majka nije jela, već je čekala da Elisa iziđe, a onda je rekla:

— Sa Sabinom sam bila zadovoljna, ali joj ti nisi davao mira. Ništa za to što si joj poklanjao pažnju, ali si joj tele-fonirao, zakazivao sastanke! I to ne van kuće, nego ovdje, u mojoj kući, kao jutros!

271

— Nisam nijednom. Ako ti je to Sabina rekla, onda je lagala.

— Sabina nije lagala i nije mi rekla. — Kako onda možeš tako sigurno tvrditi? — Bila sam prisutna kada si telefonirao. Sabina mi je

pružila slušalicu. Slušala sam i čula kad si rekao da ćeš jutros doći jedan sat prije kako bi bio s njome. Mislio si da se razgovaraš sa Sabinom, a razgovarao si se sa mnom. Zato sam je otpustila, rekavši joj razlog, i uzela Elisu.

Tres! Ovoga sam puta zaista u „inferiornom“ položaju i tu se ništa nije moglo. Ponovo sam došao u iskušenje da se nametnem majci, da joj budem „superioran“, izričito i defi-nitivno, podsjećajući je na onu epizodu pred dvadeset godi-na. Da joj rečem ovako nešto: — Što se zapravo slučilo između tebe i mene pred dvadeset godina? Što se slučilo, je li? — ali ponovo mi nestade hrabrosti. Onaj „njegov“ prip-jev „majka je majka“ stalno mi je i uporno odjekivao u uši-ma. Znam zašto je ta krilatica, koja je za me postala tabu, oživjela u mome pamćenju jedno davno sjećanje. Bilo mi je osamnaest godina, učio sam sjedeći za stolom, a moja me majka nemilosrdno mrcvarila svojim moralističkim seksom-rziteljskim malograđanskim prodikama iz razloga što sam noću kasno dolazio kući. Tada sam ozlojeđen naglo ustao, uhvatio je za vrat i leđa te je izbacio napolje. Čudno sam se osjećao u tom trenutku kad je njezino tijelo bilo u mojim rukama. Isti osjećaj, pomislio sam, koji čovjek mora imati kad jede ljudsko meso. Dȁ, udariti vlastitu majku (ili sanjati o obljubi majke) isto je što primjenjivati ljudožderstvo. Sve je to tabu. Teoretski, majčino tijelo isto je što i svako drugo. Ali, psihološki, majčino je tijelo „sveto“. Sve sam to mislio gledajući pred sobom špagete. Potom sam duboko uzdahnu-o, uzmahnuo glavom i bez riječi počeo jesti.

272

Moja majka nije popuštala, već je nastavila: — Upravo mi je palo na pamet. Pogodi tko mi je jučer

telefonirao nakon toliko godina što ga nisam vidjela? Tvoj prijatelj Vladimir.

Lecnuo sam se. Trebalo je samo to šurovanje između neurotičnog desublimiranog liječnika i moje neurotične i sublimirane majke. Upitao sam je srdito:

— Što je htio? Zašto si rekla: upravo mi je palo na pamet? — Zato što je u vezi sa Sabinom i s onim što je bilo iz-

među tebe i Sabine. Vladimir mi je rekao da si bio kod nje-ga. Dugo smo se telefonom razgovarali. Prema njegovu miš-ljenju, ti nisi nikako zdrav i potrebno ti je dugo liječenje.

— Vladimir je također neurotik kome bi trebalo liječe-nje. Mojih je godina i nije nimalo uznapredovao u službi. Stanuje u nekom stančiću od tri sobe s kuhinjom, sâm otva-ra vrata, nema ni sestre pomoćnice, ni tajnice. Što se tiče mene i njega, on je truli neurotik.

— Oprosti, ali ne vidim veze između napredovanja u službi i nervoze.

Nađoh se u neprilici. Kako da svojoj majci objasnim svoje mišljenje, ili točnije, fiksnu ideju da je napredak u službi ovisan o većoj ili manjoj mjeri sublimacije? Uzvratio sam joj ozlojeđeno:

— Mislim da je postao neurotik zbog neuspjeha u poslu. Nema pacijenata i zbog toga njegovo mišljenje nije vrijedno pažnje. On misli da mi je potrebno liječenje jer sam za nje-ga potencijalni pacijent. Potencijalna krava muzara.

— Meni se učinilo da govori vrlo razumno i ispravno. Bojim se da ima sasvim pravo.

— Govorio je razumno i ispravno po tvome mišljenju: Vladimir je buržujski pas-čuvar. Zna vrlo dobro da se ni-

273

sam prilagodio, uključio, uklopio, i to on naziva bolešću. Svojim liječenjem on bi me sigurno ozdravio, u to sumnje nema, ali bi me pretvorio u uslužna robota. Zna on što ti želiš. Žao mi je, ali mi nije do ozdravljenja. Više volim biti bolestan.

— Ne znam ništa o robotu. O tome Vladimir nije govo-rio. Drugim riječima, znanstveno, rekao je ono što ti ja stalno govorim.

— Što to? — Da su žene bile, jesu, i bit će tvoja propast. Ušla je Elisa i moja je majka prekinula razgovor držeći

se ritualnog pravila buržujskog dostojanstva koje zabranjuje razgovor o nekim stvarima pred „služinčadi“. Silno sam se razljutio i odmah u sebi odlučio da se ne držim ritualnog pravila. Elisa je donijela duguljasti tanjur na kome je stajala dugačka kuhana riba u bjelkastoj vodi, rastvorena, upalih očiju i otvorenih usta. Poslužio sam se govoreći ironično:

— Što si zašutjela? Vladimir je, kako ti kažeš, rekao da su žene bile i da će biti moja propast. Odgovaram ti da se Vladimir nije mogao izraziti na takav način. Što kažeš sa-da? Zašto šutiš? Možda zato što je Elisa prisutna pa se neke stvari ne mogu izricati pred kućnom pomoćnicom? Elisa je žena kao i ti, osoba kao ti i ja. Nemam tajna pred Elisom. Naprijed! Reci pred Elisom da ti je Vladimir u povjerenju rekao da sam ja čovjek sa bolesno potenciranim spolnim nagonom, reci joj to, tako će i Elisa znati i ja ću biti zado-voljan što to zna.

Moj izazov kao da uopće nije djelovao na moju majku. Nastavila je jesti, spustivši pogled, kao da nije čula. Elisa, ugledajući se u tu gospodaričinu ravnodušnost, pravila se također kao da nije čula. Pružila mi je košaricu s kruhom, natočila mi je vina u čašu u bijelim končanim rukavicama i

274

otišla. Strpljivo čekajući da Elisa zatvori vrata, moja majka je progovorila:

— Rico, Vladimir mi je upravo to dao na znanje. — Što to? — Da si bolesno opsjednut ženama. — Vladimir je, iznad svega, vrlo loše postupio što ti je

telefonom odao profesionalnu tajnu. — Ja mislim da je dobro učinio. Ja sam jedina osoba ko-

joj je to mogao povjeriti. Nije valjda trebalo telefonirati tvojoj ženi?

— Molim te da Faustu ne uplićeš u naš razgovor. — Kamo sreće da to mogu. U tom slučaju ne bi više

imala udjela u tvome životu. — Ima ga i imat će ga. — Pa ipak je Vladimir govorio istinu. Ti si inteligentan,

obrazovan, iznimno obdaren svim onim što se odnosi na umjetnost i kulturu. Ali, unatoč tome, zaostao si za svim tvojim drugovima sa sveučilišta zbog tvoje strasti za žena-ma. Nema nijednoga koji te nije pretekao u karijeri.

— Vladimir svakako nije. — Pusti Vladimira koji je više znanstvenik nego liječ-

nik. Ne brini se ti za druge, već gledaj sebe. Jesi li se ikada pogledao u ogledalo? Ti si mlad čovjek, a ipak si sasvim ćelav, lice ti je izborano, oči podbule, kao da si starac. Tr-buh ti je narastao.

— Nemam trbuha, to je želudac. — Trbuh ili želudac, svejedno. Ponavljam još jednom:

žene su bile i bit će tvoja propast. Vladimir ima pravo: pos-tat ćeš seksualni manijak. Doći će vrijeme kad te nitko neće posjećivati ni pozivati. Svi će se bojati za svoje žene, sestre, sobarice, kuharice.

275

Moja je majka opet „superiorna“, i te kako „superior-na“! Igra mi na glavi, tako reći, bez ikakva ustezanja i obzi-ra. Ponovo padam u iskušenje da je jednim udarcem bacim na zemlju spominjući onu epizodu pred dvadeset godina; opet sam odustao. Ali nije zato u meni nestalo bijesa. Kao bujica koje je korito skrenuto pa srne drugim pravcem, ljutito sam protisnuo:

— Slušaj, jednom zauvijek: to su moje stvari: molim te da se u to ne miješaš. Inače ćeš čuti od mene o tvojim poli-tičkim zastranjivanjima.

— Zastranjivanjima? Kakvim to zastranjivanjima? — Spomenut ću ti Mussolinija, koji je bio tvoj bog, pa

si mi zbog toga navukla crnu košulju kad mi je bilo pet godina i prisiljavala me u večernjoj molitvi da spominjem i njegovo ime uz Isusovo i Gospino.

— Mussolini je bio velik čovjek. Talijanski narod nije ga zaslužio. I danas bi nam trebao jedan Mussolini.

Što se to sa mnom dogodilo? U ljutini sam iznio veliku tajnu, moju psihoanalitičku opsesiju koju dosada nisam nikome otkrio, čak ni Vladimiru:

— Mussolini nije bio velik čovjek. Bio je sasvim desub-limiran, diktator, dostojan naroda koji je također velikim dijelom desublimiran. Obožavanje Mussolinija pridonijelo je tome da je i ono malo sublimacije za koju je talijanski narod još bio sposoban poslužio njegovoj desublimaciji. Mussolini je bio živi simbol pogrešnog preokretanja ljestvi-ce vrijednosti: sublimacije podvrgnute desublimaciji. A ti si se sa svojom sublimacijom poklonila pred njegovom bes-ramnom desublimacijom. Obožavala si obično smeće vje-rom koja je pripadala samo bogu.

— Ne znam što misliš tim svojim čudnim govorom. Mo-žda bi te Vladimir mogao razumjeti i sigurno bi ti dao krivo.

276

Ja znam samo jedno: da je Italija u vrijeme Mussolinijevo bila snažna i poštovana. U svakom slučaju uvijek je bolje pokloniti se pred velikim čovjekom nego pred prostitutkom.

— Molit ću lijepo, a tko je ta prostitutka? — To je istina, nije kleveta. Ti si je upoznao kad se bavila

tim poslom. Zar nije istina da se Fausta bavila prostitucijom? Tu smo, dakle. Sada sam nakanio da uzviknem: — Da li

je zapravo bio san ili stvarnost ono što se zbilo pred dvade-set godina? — ali sam se posljednji put svladao. Taj napor da se svladam pretvorio se u silovit čin. Zgrabio sam tanjur i udario njime o stol tako da se raspolovio u dva jednaka dijela. Stao sam vikati:

— Fausta je moja žena, drugarica moga života, majka moga djeteta. Zabranjujem ti da o njoj tako govoriš.

Moja vika nije uopće djelovala na majku jer se na to navikla; i jer je u sebi odavno odlučila da na nju ne djeluje. Uostalom, ona dobro zna, kao i ja, kako će završiti ta svađa. Radi se o još jednom porodičnom ritualu koji se godinama ponavlja. Moja majka cilja na Faustu bez naročitog obzira; ja vičem, razbijam tanjur ili čašu i izlazim iz blagovaonice. Ali ne odlazim iz kuće. Odlazim u hodnik, a odatle u spa-vaću sobu moje majke. Gotovo nesvjesno sjedam pred nje-zin toaletni stol, pred ogledalo, i opet nesvjesno istražujem svoje lice, tražim i nalazim prišt pa ga istiskujem. Ta me zauzetost smiruje. I tako, kada moja majka dođe k meni, ja sam već gotovo miran. Čini se da se i moja majka smirila. Naša se svađa ne nastavlja. Moja majka i ja ponovo razgo-varamo kao majka i sin. Naposljetku poljubim majku u čelo i vraćam se kući.

Tako se i danas dogodilo. Pošto sam razbio tanjur, usta-jem iza stola i izlazim iz blagovaonice zalupivši vratima. Ah u hodniku ne izlazim iz stana, već odlazim u majčinu

277

spavaću sobu. I ova je soba u stilu dvadesetog stoljeća. Obilazim krevet, sjedim pred toaletni stol, približavam lice ogledalu te ga istražujem s upornom pažljivošću i rastrese-nošću. Gledam svoju ćelavu glavu, okruženu kovrčastim čupercima kose, gledam podbuhle oči, krupan nos, drska velika usta. Evo i prišta, na lijevom obrazu, blizu uha. Sna-žno ga pritiskam; pojavljuje se krv; brišem je maramicom. Najzad ulazi i moja majka.

Razgovor teče uobičajenim tijekom: — Kako ti dijete? — Dobro, samo je malo mušičav jer ove godine nije bio

na ladanju. — Djeci je potreban boravak na moru. Zašto ga Fausta

ne odveze autom u Ostiju ili Fregene? — Auto je meni potreban. Imamo samo jedan. — Može se i udobnim autobusima. Ima jedan koji se

zaustavlja nedaleko od vaše kuće. Zašto ste ostali u gradu? — Zbog režije jednog filma. — To te nije smjelo spriječiti da pošalješ Faustu i dijete

na more. Ima još vremena, u kolovozu i rujnu. — Fausta ne želi na more bez mene. Kaže da joj je do-

sadno jer ne pozna nikoga. — Poznanstva se brzo sklapaju. Fausta bi sigurno našla

društvo. Na more odlaze mnoge mlade gospođe s malom djecom koja ne idu u školu.

I tako dalje, i tako dalje. Ritual se nastavlja, jedan od mnogih kojima moja majka održava svoj malograđanski svijet. Ritual između majke i sina, svekrve i snahe, bake i unuka. Još smo malo pričali, onda sam uzdahnuo, pogledao na sat i najavio odlazak.

278

Nadošla je i posljednja faza rituala: oproštaj. Danas, možda zato što je sukob bio oštriji nego inače i veće isku-šenje da svladam svoje stanje podčinjenosti ciljajući na onu epizodu pred dvadeset godina, umjesto da poljubim majku u čelo, kao obično, ja sam joj se bacio pred noge. Čelom sam pritisnuo njezine štrkljaste noge praveći isti onaj pokret kao ono s Irenom, ali s različitim osjećajem i nakanom. Glavu sam složio u majčino krilo želeći da se ponovo vratim u majčinu utrobu, da nestanem, da više ne trpim, ne opstojim, da se vratim onamo odakle sam došao, to jest u ništavilo.

Moja je majka možda osjetila tu moju čežnju za unište-njem. I zato što ta čežnja nije protuslovila njezinom poseb-nom, sumornom tipu sublimacije, osjetio sam kako mi mi-luje ćelavu glavu hladnom smežuranom rukom.

Zajecao sam iskreno nekoliko puta. Zatim sam ustao i poljubio je u čelo:

— Zdravo, mama. — Do viđenja, Rico. Izišao sam iz sobe misleći: — Hvala bogu, od danas, barem sedmicu dana, neće vi-

še biti razgovora. Uh!

279

OSPORAVAN!

Uzalud je svako nastojanje: svatko ne može biti integri-ran! Nakon neuspjela pokušaja da mi Protti povjeri režiju i očekivanja da moj odnos s Mafaldom sazre, prihvatio sam se posla oko obrade Eksproprijacije prema Mauriziovim uputama. Došao sam odista do uvjerenja da treba u svakom slučaju odbaciti verziju: „Tatini sinovi koji se igraju revolu-cije“, koju sam u svoje vrijeme razradio, ako želim dobiti režiju, i prihvatiti drugu verziju koju podržava Maurizio: „Tehničari revolucije koji su počinili grešku i nastoje pro-naći primjerenu i ispravnu liniju akcije“. Ali sam vrlo brzo zapeo zbog teškoće, tako reći, poetske. Naravno, mogao sam to obraditi zanatski, kao sposoban režiser koji radi samo za novac, to jest ne „stvoriti“ priču, nego je „ishitri-ti“. Ali se tu umiješala upravo poezija i zaustavila me, to jest ona posebna vrsta istine, istinitija i od same istine, koja razlikuje ono što je „stvaralačko“ od onoga što je „proizve-deno“. Ovoga puta nije riječ o bilo kakvom filmu koji će režirati bilo koji režiser. Riječ je, sve dok se protivno ne dokaže, o „mome“ filmu, o filmu koji ću ja režirati. Zato sam i osjetio da zanatski pristup nije dovoljan. Znam to iz iskustva. Ako se pođe od pogrešna sadržaja, neizbježno će i film biti promašen. Ako je sadržaj ishitren, a ne stvaralački,

280

tada ni film neće biti stvaralački već zanatski proizvod. Tako sam se našao u teškom proturječju: od Maurizija zap-ravo velikim dijelom zavisi da li će mi biti povjerena režija; ali ako prihvatim Mauriziovu verziju, siguran sam da ću izraditi loš film. Ako je ne prihvatim, režija će nedvojbeno biti povjerena drugome.

Prva posljedica tih razmišljanja očitovala se upravo da-nas kada je Maurizio došao k meni i moja se zabuna iskaza-la u jednom nesmotrenom, smušenom i glupom pitanju:

— Jesi li predao onih pet milijuna? — Jesam. — Kome? — Drugu koji je zadužen za administraciju. — Jesi li mu rekao da sam ih ja dao? — Razumije se. — A što je on rekao? — Tko? — Drug. . . zadužen za administraciju. — Rekao je: sigurno je Rico veliki revolucionar, ravan

Maou, Ho-Chi-Minhu, Lenjinu, Marksu. Zasramio sam se. Evo, već u početku, zapadoh u „infe-

rioran“ položaj, kao i obično. Rekoh mu sa poniznom razložnošću:

— Nema tu zafrkavanja. . . Moraš znati Maurizio, da je pet milijuna za me ogromna svota. Razumljivo je da želim znati da li je moj doprinos dostojno ocijenjen.

Maurizio je šutio gledajući u stranu, nalik, kao uvijek, na one portrete u profilu koje možeš okretati na sve strane i gledati ih iz svih uglova, a oni ostaju uvijek isti. Najzad je progovorio:

281

— Ne znam zašto si nam dao tu svotu koja ti se čini og-romna. Na tvome mjestu ja ne bih dao ništa.

— Zašto? — Jer ti nisi revolucionar i ne vjeruješ u revoluciju. Čak

si, u suštini, proturevolucionar. — Dȁ, proturevolucionar koji daje doprinos od pet

milijuna. Pomislio sam da sam mu začepio usta. Barem je to vri-

jedilo onih pet milijuna: da mu začepim usta svaki put kada hoće da me dotuče političkim razlozima. Još sam se jednom prevario, kako se vara pravi desublimirani individuum koji pojma nema o sublimiranima. Odgovorio je polako i preko volje:

— Pet milijuna ne dokazuje uopće da si revolucionar. Ne dokazuje zato što se u posljednje vrijeme dogodilo nešto što dokazuje protivno.

— Što se dogodilo? — Bio si kod Prottija i ocrnio mene i drugove koji pri-

padaju grupi. Rekao si Prottiju da pravimo film protiv kapi-talizma i protiv njega.

Propast! Katastrofa! Promucao sam zbunjeno: — Tko ti je to rekao? — Sâm Protti. — Protti nije ništa razumio. Ispričao sam mu dvije ver-

zije, moju i tvoju, kako bi dobio dojam o teškoćama našega posla. To je sve.

Željno sam očekivao da se Maurizio upusti u raspravlja-nje. To bi bila prepirka na ravnoj nozi u kojoj bi mi Maurizio predbacio izdaju, a ja se branio i prešao čak u protunapad, što bi ublažio moj osjećaj podčinjenosti. Ali je Maurizio

282

„superioran“ i namjerava to ostati. Pažljivo me promatra dok se ja uporno branim i ne prekida me. Najzad je progovorio:

— Uostalom, to i nije važno. Htio sam ti reći da zapam-tiš kako nije dovoljno pet ili petsto milijuna da budeš revo-lucionar. Riječ je sada o nečemu drugome.

Bio sam u neprilici. Maurizio izbjegava prepirku i još me više tjera u „inferioran“ položaj. Upitao sam ga ljutito:

— O čemu još? — Došao sam po tebe. Danas je sastanak grupe u Frege-

neu, u Flavijinoj kući. Kako smo se dogovorili, predstavit ću te, objaviti tvoj prilog, a onda ćemo raspravljati o scenariju.

Nisam skrivao svoje zadovoljstvo. Predstavljanje grupi, koje je već nekoliko puta najavljivano i odgađano, služilo je Mauriziju dosada kao sredstvo da me drži u „inferiornom“ položaju. Upitao sam zadovoljno:

— Idemo li odmah? — Dȁ, odmah. — U redu. O čemu će se raspravljati? — Najprije ću te predstaviti, a potom će se raspravljati o

scenariju. Bio sam odista zadovoljan. Najprije predstavljanje:

„Predstavljam vam druga Rica, moga vrijednog suradnika na scenariju našeg filma“, pa onda objavljivanje moga veli-kog priloga: „Drug Rico daje prilog od punih pet milijuna; pozdravimo druga Rica.“ Najzad diskusija: „Otvaram dis-kusiju o scenariju Eksproprijacije što smo ga Rico i ja zaje-dnički obradili.“ Bit će to, jednom riječi, nešto dostojan-stveno, ozbiljno, promišljeno, napredno, plemenito, kultur-no. Nešto prisno, prijateljsko, ohrabrujuće, srdačno. Susret između dvije generacije, njihove i moje. Ishodište za čvrst, trajan, probitačan odnos između njih i mene. Oduševljeno

283

uzvikujem: „Milo mi je. Vrlo mi je milo. Pripadamo dvje-ma različitim generacijama. Zašto ne bismo zajednički su-rađivali? Tako bi zapravo i trebalo stvarati scenarije: ne pojedinačno, ili udvoje, već grupno. To bi mogao biti poče-tak jednog novog, odista revolucionarnog pokušaja.“

Maurizio je već krenuo hodnikom ispred mene. Izišli smo zajedno iz stana. U liftu kojim smo se spuštali u pri-zemlje upitah ga:

— Zašto se sastajemo u Fregeneu? — Tamo je slobodna vila Flavijinih roditelja. U njoj je

velika soba za dnevni boravak prikladna za sastanke. — Što je sa sjedištem u Rimu za koje sam dao pet mili-

juna? — Još nije uređeno. — Što mu nedostaje? — Slike. Naručili smo ih u Milano, ali još nisu stigle. — Kakve slike? — Marksova, Staljinova, Lenjinova, Maova. — I Staljinova? — Razumije se. Ništa nisam rekao. Promatrao sam ga. Vođa sa ženstve-

nom ljupkom glavom renesansnog paža u profilu. Mliječna bjelina njegova lica odudara od platnene bjeline odijela. Ružičaste nosnice, usta i uši; od umora ljubičasta tanana linija ispod očiju; sve me to podsjećalo na stihove klasičnih madrigala, gdje se spominje boja ženske puti riječima „ru-žičasta i ljubičasta“. Iznenada ga upitah:

— Misli li i Flavija kao ti? — O čemu? — Htjedoh reći: da li dijeli tvoje političko mišljenje?

284

— Dȁ. Zašutio sam trenutak i nadovezao: — Pretpostavljam da su Flavijini roditelji savršeni kao i

tvoji, zar ne? — Ne razumijem te. — Zar se ne sjećaš? Prije nekoliko vremena složili smo

se da su tvoji roditelji za te savršeni jer im ne možeš ništa predbaciti osim činjenice što su buržuji.

— Ah dȁ, sjećam se. — Dakle, ponavljam: Flavijini roditelji su kao i tvoji?

To jest savršeni, ukoliko Flavija nema ništa da im predbaci, osim činjenice što su buržuji?

— Pretpostavljam da je tako. — To bi značilo da su kao roditelji i društvene ličnosti

bez prigovora: dobar otac, dobra majka; ona vrijedna gos-pođa, a on izvrstan obrtnik.

— Nije obrtnik, nego graditelj. — Još bolje. Graditelj. Sama riječ po sebi zvuči pozitiv-

no: graditelj. Da vidimo Flaviju. Kako njezini roditelji gle-daju na to što je član grupe?

— Loše. — Kao i tvoji na te? — Otprilike tako. — Na stranu to što ste buntovni, što vam inače zamjera-

ju vaši roditelji? Da ste loša djeca, da se loše vladate, da je Flavija nimfomanka, ti kurvar, da oboje uživate droge ili tako nešto?

Odgovorio je na pola usta ne okrećući se: — Flavija nimfomanka, ja kurvar, oboje uživaoci droga:

što ti pada na pamet?

285

— Tako sam to rekao. Ukratko, vaši vam roditelji ništa ne zamjeraju osim bunta?

— Recimo tako. — Dakle, vaši su roditelji za vas savršeni i vi za svoje

roditelje. Samo im zamjerate što su buržuji, a oni vama što ste buntovnici. Nije li tako?

— Neka bude. Ali na što ti smjeraš? Htio sam mu reći: „Iako iz različitih razloga, tebi i Fla-

viji s jedne strane, vašim roditeljima s druge, zajednička je oznaka isto prokleto savršenstvo, svojstveno sublimiranima. Svejedno je da li ste sublimirani na račun revolucije, a vaši roditelji na račun konzervatizma. Važno je to što ste vi pravljeni od istoga tijesta i što je vaša različnost, da ne ka-žem suprotnost, samo prividna. Svi ste vi moćnici, a vaši pravi protivnik, pravi oporbenik, to sam ja, desublimiran, mlake volje, kukavac koga je priroda obdarila, a nije sposo-ban da te svoje prirodne darove društveno iskoristi.“ Ugri-zao sam se za usne, kao i obično: nemogućno je meni raz-govarati se bilo s kime, a najmanje s Mauriziom, o svojoj opsesiji. Odgovorio sam mu neodređeno:

— Ne smjeram ni na što. Već sam ti rekao da pripada-mo različitim generacijama. Nastojim da vas shvatim: to je sve. A sada, ako dopuštaš, postavit ću ti još jedno pitanje, pomalo, kako da kažem?, osjetljivo pitanje.

— Samo hrabro. — Jeste li, ti i Flavija, ljubavnici? — Misliš, da li zajedno spavamo? Dȁ, kako da ne. — Otkada? — Otkada se poznamo. Već dvije godine. — Činite li to često? Namrštio je zlatne obrve iznad crnih naočala:

286

— Kakva su to pitanja? — Oprosti, htio bih to znati. — Ali zašto? — Da vas bolje shvatim. Dakle, da li to često činite? Zašutio je trenutak, a zatim odgovorio: — Ne, rijetko. — Što znači rijetko? — Ne baš često. Kadšto prođe i mjesec dana da to ne

činimo. — Kako to? Mladi ste, volite se. . . — Što to znači? Mi smo vrlo zauzeti. Osim toga, rijetko

smo zajedno: najviše smo s grupom. Uostalom, Flavija živi sa svojima, a ja s mojima.

— Ako čovjek želi ljubavni odnos, lako je naći način i mjesto.

Ovoga je puta duže šutio, a onda rekao: — Ni meni, a ni Flaviji, nije mnogo stalo do ljubavnih

odnosa. — Nije vam stalo. A zašto? — Nema tu zašto. Tako je. — Kako se iskazuje ta vaša nezainteresiranost? — Ne bih znao. Mi na to uopće ne mislimo. Kada to či-

nimo, ne uživamo mnogo u tome. — Čudnovato. Voliš Flaviju, a ne želiš ljubavni odnos s

njome. — Može se voljeti i u isto vrijeme ne uživati u ljubav-

nom odnosu. — Možda bi ti za fizičku ljubav bolje odgovarala koja

druga žena?

287

— Ne, Flavija mi u svemu odgovara. Ali mi baš ne vo-limo mnogo ljubavni odnos. Prije svega obljuba zamara, znojiš se, uprljaš, a kad je sve gotovo, nemaš volje ni za što. Ne znam zašto mi često pada na pamet da je to, kako da kažem?, pomalo smiješna rabota.

— Misli li Flavija isto? — Čini se da misli. Ali o tome nismo nikada razgovarali. — Kako onda znaš da isto misli? — Jer vidim da i nju to ne zanima. — Hoćete li se vjenčati? — Dȁ. — Možda ćete imati i djece. — Pretpostavljam da ćemo imati. — Da li se varam, ili mi se čini, da ti nije ni do stvara-

nja porodice? — Nije to. Riječ je o raspoloživosti. Tako smo zaokup-

ljeni djelatnošću grupe da, na neki način, ne osjećamo pot-rebe za stvaranjem porodice.

— A ja, eto, imam ženu, dijete, porodicu i volim lju-bavni odnos sa svojom ženom.

Ništa nije odgovorio. Bilo je jasno: ja ga ne zanimam. Nisam mogao a da ne nadovežem:

— Može li se znati što misliš kada kažeš da te nešto ne zanima?

— Što misliš? Točno ono što kažem. — To znači da nešto može biti važno, ali kako te to ne

zanima, za te i ne postoji — Može biti. Znači da za njega ja ne postojim! Kao ni ljubav! Kao ni

sve ono što nije revolucija! Svejedno sam bio zadovoljan

288

zato što sam sebi dokazao osnovanost moje pretpostavke. Taj moj trijumf, iako vrlo skroman, nije se svidio „njemu“ koji je zlobno primijetio:

— Što misliš da si dokazao tvojim istražnim pitanjima? Prednosti sublimacije?

— Recimo da je tako. — Samo si dokazao da su Maurizio, Flavija i njihovi

roditelji ljudi bez temperamenta, kuhane ribe, morske alge, seksualno nerazvijeni. To je sve.

— Što te briga za to? Zašto ti toliko smeta sublimacija? — Zato što ona ne postoji, niti može postojati. Pogotovu

zato što ti nećeš da već jednom uočiš koliko si nadmoćan svim tim ljudima.

— Nadmoćnost koja se sastoji u tvome iznimnom obuj-mu, dužini, veličini itd. itd. Zar nije tako?

— Tako je. Slegnuo sam ramenima na ta njegova uobičajena hvalisa-

nja. Stigosmo u Fregene. U ljetnoj noći, sa slabim osvjetlje-njem zbog rijetke rasvjete, borova su stabla na nekim mjes-tima izgledala povijena kao da ih je skorašnja oluja ispreme-tala. Skrenusmo jednom ravnom alejom okruženom perivo-jima. Kroz željeznu ogradu nazirala su se pročelja vila. Neke su od njih osvijetljene: pod trjemovima sa stupovima sjedili su ljudi na ležaljkama, razgovarali, dok su oko njih obilazili konobari u bijelim bluzama nudeći ih pićem na poslužavni-cima. Na pošljunčanim alejama djeca su, u ovo doba već u krevetu, ostavila velike šarene lopte, trokolice lakirane crve-nim i žutim lakom. Na kraju aleje stajala su, parkirana prema pločnicima, dva reda automobila. Maurizio je usporio vožnju i zaustavio se. Izlazeći iz auta upitao sam:

— Jesmo li stigli?

289

— Dȁ, stigli smo. Maurizio je išao ispred mene, otvorio vrata na željeznoj

ogradi, zaputio se polako, s rukama u džepu, alejom na kraju koje zamijetih vilu, nisku građevinu od crvenih opeka, jednokatnicu. Hodali smo po čistom šljunku, između zele-nih lijeha, jako osvijetljenih svjetiljkama skrivenim među živicama od šimšira. Pod trijemom sa stupovima sjedila je jedna osoba koja je odmah, čim smo ušli u perivoj, ustala i pošla nam u susret. To je bila Flavija, zaručnica Maurizio-va. Pogledao sam je dok nam je prilazila: lice blijedo, mr-šavo, dugačko, bujna crvena kosa. Naročito su se isticale oči, krupne i ugasle, tamnoplave, koje su odudarale od sab-lasne bljedoće lica. Hodala je nehajno povlačeći duge noge s nekakvom izvještačenom mondenom nespretnošću. Njena loše skrojena haljinica, s izrezom iz koga se uzdizao vrat, bila je napeta malo više iznad struka kao da je ispod nje okrupan svežanj. Još jedna nabreklina, i to straga, nalik na obimniji svežanj, nadizala je haljinu, baš na završetku leđa. Sada mi je već došla sasvim blizu: lice blijedo kao u sablas-ti, oči sablasne: lice, vrat, grudi, ruke, noge, posuti crvenim pjegama. Rekla je glasom izvještačenim poput njezinih kretnja, s mondenim prizvukom:

— Pravi ste sporonje. Grupa se već odavno okupila. Lupaju nogama i prosvjeduju. Gdje ste dosada bili? Maurizio reče: — Kriv je promet. Predstavljam ti Rica. — Kako si? Flavija mi stisnula ruku na neobičan način: meko i sen-

zualno; ali u trenutku kad se činilo da će se stisak pretvoriti u milovanje, prsti su se rastvorili i ruka je pala u prazno. Rekoh joj:

290

— Vrlo sam zadovoljan sto ću se sastati s vašom gru-pom. Siguran sam da će raspravljanje biti zanimljivo. Bit će to susret između dviju generacija. Ti su susreti vrlo korisni i trebalo bi ih češće priređivati. Šteta što to nisam prije znao. Tako bih sigurno izbjegao pokoji prigovor.

Flavija se uljudno osmjehnula držeći blijedu pjegavu ru-ku na ustima. Rekla je dvosmisleno:

— I bez tih prigovora sigurna sam da će raspravljanje teći u redu.

Išla je pored mene nehajno, držeći se ljubazno i u isto vrijeme pomalo uznosito, kao iz navike, nesvjesna svojih odbačenih snobizama. Očito impresioniran Flavijinom ljup-košću, „on“ mi je stao šaptati obične besmislenosti:

— Pričini se da si posrnuo na šljunku, pa joj dodirni bok, malo sa strane, da osjeti moju nazočnost, moje udiv-ljenje, moju želju.

Nesnošljivi individuum! Baš mi sada to govori u trenut-ku kad sam se konačno namjeravao predstaviti grupi, izla-žući se opasnosti da Flavija steče o meni pogrešno mišljenje i da sve upropastim! Naravno, dobro sam se čuvao da ne poslušam njegova nagovaranja. Rekoh veselim glasom Mauriziju:

— Zahvalan sam ti na ovom susretu s grupom. Dao sam pet milijuna, ali se uopće ne kajem. Ima iskustava koje ne možeš nikakvim novcem platiti.

Maurizio je odgovorio: — Imaš pravo. Flavija je ušla u kuću ispred nas. Prošli smo kroz dugi ho-

dnik sa stupovima i ušli kroz staklena otvorena vrata u sobu za dnevni boravak i našli se odjednom iza jednog stola s tri reda stolica na kojima je sjedilo tridesetak djevojaka i mladi-ća. Soba za dnevni boravak bijaše duga i uska s niskim stro-

291

pom; namještaj je bio uklonjen i postavljene stolice; od čitava namještaja ostali su samo predmeti iz pomorskog života, kako je to obično u ovakvim nastambama na moru: osti, pojasi za spašavanje, kormila, mreže, vrše, pulene,, kornjačin oklop, sve to obješeno na zidovima. Na stolu sa crvenim stolnjakom stajahu mikrofon, boca s vodom i dvije čaše. Lijevo od stola visjela je neka stvar koja me je iznenadila: pravi pravcati semafor, sa crvenim, zelenim i žutim svjetlom, nalik na ulične semafore, iako manji. Pratio sam pogledom žicu na semaforu. Prolazila je lijevom stranom zida i spuštala se na suprotnom kraju dvorane do jednog stolića na kome je stajala crna kutija s pločom punom nekih dugmeta. Za stolom, pred tom kuti-jom, sjedio jedan mladić.

Upitao sam tiho Flaviju: — Čemu služi semafor? — Da posreduje u diskusiji. Pogledao sam prisutne. Sve sami mladići i djevojke, što-

no kažu, iz dobre porodice; iako ne svi iz tako bogatih poro-dica kao što su Mauriziova i Flavijina. Majice, šalovi, džem-peri, ogrtači-ponča i platnene, baršunaste, vunene hlače u živahnim bojama; cipele i sandale neobičnih oblika i izrade; pojedinci s bradama i velik broj dugokosih; ali, u opreci s tolikim šarenilom odjeće i frizura, bijaše jedinstvena, neoče-kivana, suzdržana skromnost u držanju. Osjetio sam da me gledaju, promatraju, odmjeravaju, vrednuju, ocjenjuju. I dok sam u sebi mislio što znači taj doček, odjednom osjetih škljocaj semafora iznad glave. Pogledao sam i vidio žuto svjetlo. U isto vrijeme, kao prirodan slijed uzroka i posljedi-ce, svi mladići ustadoše i stadoše pljeskati. Taj pljesak kao da nije bio spontan. Mladići su pljeskali s tako ujednačenim ritmom da se činilo neprirodnim. Koliko je trajao pljesak? Možda jedan minut. U svakom slučaju činilo mi se da traje

292

dugo, odviše, a da bi bio iskren i od srca. Kako sam mislio da je meni namijenjen, bio sam u neprilici, pa sam, nastojeći prikriti svoju zbunjenost, i sam pljeskao. I tada, čudnovato, kao da me hoće upozoriti da ne smijem pljeskati, nov škljo-caj semafora i pljesak odmah prestade. Podigoh oči. Na se-maforu je bilo zeleno svjetlo. Maurizio je prišao stolu, podi-gao ruku dajući znak da želi govoriti. U općoj tišini začuo se njegov glas:

— Predstavljam vam Rica kome je, kako vam je pozna-to, producent Protti povjerio scenarij Eksproprijacije u su-radnji sa mnom.

Škljoc! Pogledao sam na semafor i vidio crveno svjetlo. Brzo sam zaključio: žuto svjetlo znači pljesak; zeleno poče-tak diskusije; a što znači crveno? Odmah sam doznao. Om-ladina je počela u zboru ponavljati sjedeći i stružući noga-ma po podu:

— Hoćemo Chea, nećemo Prottija. Dakle, crveno svjetlo znači suprotno od žutoga, to jest

suprotno od pljeska; naime, neodobravanje, neprijateljstvo. Ovoga puta nisam bio voljan da se pridružim zboru protiv Prottija, jer kad bi Protti to doznao, mogao bi se lako osve-titi i ne dati mi više posla. Dobro sam znao da to nije revo-lucionarno razmišljanje: ali kako čovjek može ne misliti neke stvari? Blago sam se osmjehnuo u znak razumijevanja i čekao da zbor završi. Tada mi je „on“ iznenada prišapnuo:

— Pogledaj, molim te, Flaviju. Pogledao sam. Flavija je stajala pokraj mene i ja sam se

malo povukao natrag da bih je mogao pogledati. „On“ je odmah uzbuđeno nastavio:

— Gledaj kako je visoka, mršava, suha, tankovita, opuš-tena. Pa ipak su joj grudi i stražnjica punačke! I s kakvom su uzbudljivom nehajnošću prebačeni okrajci haljine preko

293

tih punina i kako se ta fina tkanina prilijepila uz te ispupče-ne dijelove. Prava je motka. Ali na njoj visi toliko lijepih i poželjnih stvari kao na kakvom čudotvornom, raskošnom stablu!

— A ja bih se, da ti ugodim, morao popeti na tu motku? — Baš tako. Škljoc! Podigoh oči: zeleno svjetlo. Odmah je prestao

povik: „Hoćemo Chea, nećemo Prottija.“ Maurizio je stupio naprijed, prišao mikrofonu i počeo govoriti:

— Za našega posljednjeg sastanka izvijestio sam vas o izmjenama što ih je Rico unio u sadržaj. Još sam vam rekao kako se ne slažem s tim izmjenama, kako sam Rica naveo da prizna točnost i ispravnost naše verzije i kako se on obavezao da će je prihvatiti. Ovom prilikom moram vas obavijestiti da se Rico, za dokaz svoga kajanja i dobre volje, odrekao svake nagrade i dao pet milijuna za našu administraciju.

Škljoc! Bio sam toliko siguran da se upalilo žuto svjetlo pa nisam ni podigao očiju da se u to uvjerim. Čak sam za-držao izgled skrušene i uzdržljive skromnosti očekujući svakoga časa siguran pljesak. Ali mi se dogodilo ono što se događa čovjeku kad stane gol pod tuš pa umjesto tople vode pusti hladan mlaz. Pljesak je izostao. Ali se zato jednoglas-no prolomio povik praćen struganjem nogu po podu:

— Hoćemo Chea, nećemo Rica. Tada sam upravio pogled prema semaforu: upalilo se

baš crveno svjetlo. Kad sam to vodio, promijenio se izraz, čak i oblik moga lica. Od hinjene i napuhane skromnosti moje se lice pretvorilo, i protiv moje volje, u izraz otvore-nog, pravog zaprepaštenja. Slušao sam ne vjerujući, misleći da sam loše čuo. Ali ne, čuo sam vrlo dobro, istina je, mla-dež viče u zboru:

294

— Hoćemo Chea, nećemo Rica. A što je s onih pet milijuna? Škljoc! Zeleno svjetlo. Odjednom je zbor zamuknuo.

Maurizio je nastavio kao da je pogodio moju misao i naka-nio da mi odgovori:

— Vi niste pljeskali kad ste čuli o ponudi pet milijuna i dobro ste učinili. Pet milijuna u korist naše administracije ne dokazuje da je Rico revolucionar. A sad ću vam iznijeti jednu novu činjenicu koja dokazuje da je naše nepovjerenje prema njemu bilo sasvim opravdano.

Maurizio je trenutak zašutio, pogledao po dvorani, a na-kon toga, neočekivano mene. Rekoh neočekivano, jer nika-ko nisam mogao shvatiti razlog njegova bezizražajnog, ravnodušnog, apatičnog, beživotnog pogleda. Istog onakvog kakav je na slici, u muzeju. Bio sam ljutit, zbunjen, zgranut; Maurizio kao da nije o tome vodio računa jer nije bio „ži-vi“ nego „naslikani“ Maurizio. Nastavio je poslije kratke šutnje:

— Evo nove činjenice. Pred nekoliko dana Rico je bio kod Prottija i rekao mu da namjeravamo pripremiti film protiv njega i protiv postojećeg sistema. Cilj je toga, mora-mo ga tako nazvati, kontrarevolucionarnog potkazivanja jasan: uzbuniti Prottija, učiniti da prihvati njegovu verziju, a ne našu, sabotirati film. Na sreću, Protti, iz vlastitih razloga, nije pristao. Čak me je upozorio na taj Ricov potez.

Škljoc! Bio sam siguran da je svjetlo crveno i ovoga pu-ta nisam se prevario. Sjedeći i dalje omladina je ponavljala u zboru:

— Hoćemo Chea, nećemo Rica — stružući nogama po podu.

Bio sam satrt. Osim toga, potpuno svjestan da sam upao, zbog moje dobronamjernosti, dobroćudnog i nepopravljivog

295

desublimiranog individuuma, u brižljivo pripremljenu klop-ku od strane neobuzdanog plemena supersublimiranih u razvoju. Dȁ, jer ovdje su svi do jednoga, više ili manje, slični Mauriziju: sublimirani od rođenja, po porodičnoj tradiciji, po društvenoj pripadnosti. Svi ti mladi ljudi pripa-daju boljim porodicama, a bolja porodica u ovom slučaju znači porodicu koje su članovi bili sublimirani barem pet generacija. Ništa za to što su u prošlosti bih državni funkci-onari, bankari, generali, suci, liječnici, odvjetnici, a sada su, ili se bar takvima smatraju, revolucionari! Sublimacija je uvijek bila ista i onda kada su se nosili sivi kaputi s dva reda dugmeta po engleskoj modi i danas kad se nose maji-ce. A ja, desublimiran kakav jesam, dopustio sam, privučen mamcem taštine, da upadnem u zamku tobožnjeg rasprav-ljanja koje se sve više pretvara u pravo pravcato linčovanje.

Te su me misli malo osokolile. Barem su svjedočile da sam potpuno svjestan očajnog stanja u koje sam se uvalio. Pri tome moram priznati da mi je u ovoj mojoj agoniji „njegov“ iznenadni šapat bio upravo ugodan:

— Maurizio te je domamio u stupicu. — Upravo tako. — Osveti mu se. — Ali kako? — Preotmi mu zaručnicu. — Što je, jesi li ti lud? — Ne, nisam lud. Jesi li zamijetio kako me je pogledala

kad smo se sreli u perivoju? Pouzdaj se u me i bar jednom prihvati moj prijedlog. Osveti se.

— Nije sada pogodan trenutak. Nalazim se pred nekom vrstom revolucionarnog sudišta, optužen sam zbog kontra-revolucionarnog djelovanja, moram se braniti. A ti mi sada govoriš kako te je Flavija pogledala. Gdje ti je pamet?

296

— Ne pričaj koješta. Grupa, film, režija, semafor, Che, revolucija, kontrarevolucija, buržoazija, proletarijat: sve su to gluposti. Za te važi samo jedna stvar.

— Znam, ti. — Nemoj tako. Moraš se osvetiti, uz moju pomoć. Škljoc! Zeleno svjetlo. Neprijateljski zbor odmah je za-

muknuo. Maurizio je ponovo namjestio mikrofon: — Mi se ovdje nismo okupili zato da sudimo Ricu, već

da mu pružimo priliku kako bi priznao vlastite greške, sa-mokritički se osvrnuo i pokajao se. Dakle, ako se slažete, pozvat ću Rica da govori.

Škljoc! Žuto svjetlo. Svi su stali pljeskati Mauriziju na poseban način: jedan kratak, jedan dug, pa kratak i dug plje-sak. Plješću Mauriziju što me je „raskrinkao“; ja se zaista osjećam „raskrinkanim“, lica „ogoljena“ i nezaštićena, kao da sam ga dosada skrivao i zaštićivao kakvom krinkom.

Ponovo škljocanje, crveno svjetlo. Sada je omladina sta-la uzvikivati u zboru po treći put:

— Hoćemo Chea, nećemo Rica. Uzvik su ponavljali stružući nogama s nekom ravnoduš-

nom ali discipliniranom postojanošću, nehajno gledajući oko sebe s praznim, bešćutnim izrazom lica. Jednom riječi, postupali su po unaprijed proučenom i podrobno utvrđenom planu, koji su izvršavali ne pokazujući prema meni pravog neprijateljstva; kao da sam neprijatelj bez obličja, bezimen, zamjenjiv. Pažljivo me linčuju; isto bi bilo i da je netko drugi na mome mjestu.

I dok se uzvikivanje u zboru stalno ponavljalo, meni je bilo jasno da ću domalo morati govoriti, pa sam sa zebnjom pitao sebe kako ću odgovoriti na Mauriziove optužbe. Imao sam tri alternative. Prva: suprotstaviti se optužbama odluč-no, dostojanstveno, inteligentno, poričući sve, opravdavaju-

297

ći se, dokazujući svoju nevinost. Druga: napasti ih, optužiti zbog prepada, izgrditi ih, otići zalupivši vratima. Treća: učiniti ono što od mene zahtijevaju, to jest priznati svoju krivnju, podvrći se samokritici, pokajati se. Od sva ta tri načina prvi mi je najviše odgovarao jer je bio, tako reći, na intelektualnom nivou. Što se tiče drugoga, činio mi se nedo-ličnim, izazivajući u meni negodovanje. Treći me je, začu-do, najviše privlačio, iako na neki neobjašnjiv, nejasan, mutan način. Takav je postupak inferioran, mazohistički, kako mi se činilo, postupak desublimiranoga prema subli-miranome, onoga koji je „inferioran“ prema onome koji je „superioran“. Ali je u isto vrijeme i način koji omogućava da sebe shvatim, da se samome sebi objasnim. Zašto sam, zapravo, otišao Prottiju da grupu potkažem? Samo zato da dobijem režiju? Ili iz nekoga drugoga, dubljega razloga?

Škljoc! Zeleno svjetlo. Sada je na meni red da govorim. Iznenada sam se odlučio na treću alternativu. Koraknuo sam prema stolu i samo je taj pokret bio dovoljan da se oslobodi moj osjećaj krivnje. S iznenađenjem sam otkrio da su mi oči pune suza i da mi grudi ispunja čudno neko uzbu-đenje. Rekoh:

— Najprije priznajem a je Maurizio govorio istinu. Škljoc! Crveno svjetlo. Ponovo je omladina stala uzvi-

kivati, nehajno, disciplinirano, ravnodušno i postojano: — Hoćemo Chea, nećemo Rica. Škljoc! Žuto svjetlo. Maurizio ponovo stupa naprijed

dočekan po drugi put neujednačenim pljeskanjem, poput otkucavanja Morseovih znakova. Još jedan škljocaj označio je zeleno svjetlo. Maurizio se sasvim približio mikrofonu:

— Dakle, Rico, ti priznaješ da si kriv zbog potkazivanja, izdaje, sabotaže i drugih kontrarevolucionarnih postupaka?

— Dȁ.

298

— Objasni nam zašto si to učinio. — Učinio sam to pod snažnim pritiskom buržujskog

duha. — Kako to? — Evo kako. Ja sam profesionalni scenarist vezan već

deset godina uz komercijalnu proizvodnju. Vaš je film iza-zov svemu onome od čega sam dosada živio. Izazov ideolo-ški, politički, moralni, društveni. Kako sam uklopljen u sistem, odmah sam osjetio da je vaš film prijetnja sistemu, pa prema tome i meni, mojim zaradama, mojoj ambiciji, mojim idejama, društvu kome pripadam. Spopao me neza-drživi bijes, nemoćna, potmula želja za osvetom. Mislio sam da ste vi „pozitivni“, a ja „negativan“; i da moja nega-tivnost mora, zaista mora uništiti vašu pozitivnost. I tako, dok sam se na jednoj strani pretvarao da prihvaćam vaše ideje, a to je pretvaranje dotle išlo da sam vam poklonio pet milijuna, dotle sam na drugoj strani nastojao da vam na svaki način naškodim, da vas oštetim, da vam pričinim svako moguće zlo. Najprije sam pokušao sabotirati film, pišući dekadentni, intimistički, sentimentalni, jednom riječi, buržujski scenarij. Čim je Maurizio otkrio moju spletku i osujetio je prisiljavajući me da prihvatim njegovu primjere-nu i ispravnu verziju, odlučio sam da vas napadnem kod producenta. Otišao sam Prottiju, sastao se s njime nasamo i rekao mu da je vaš film po svojoj zamisli antiburžujski i antikapitalistički. A da bih ga još više potaknuo protiv vas, izmislio sam da ste njega uzeli kao obrazac za ličnost izvla-štenog kapitalista.

To sam eto izrekao. Na sreću, uspio sam zadržati suze. Govorio sam mirno, pribrano, jasno. Jesam li rekao istinu? Ako se misli na odnos između grupe i mene, možda i je-sam; u apsolutnom smislu očito nisam. Uostalom, bilo je

299

jedno mjesto u mome govoru gdje su se laž i istina isprep-letale i zamjenjivale, i to onda kada sam ustvrdio da sam u svom nemoćnom bijesu mislio kako su oni pozitivni a ja negativan. Baš za vrijeme moga govora sinulo mi je u svi-jesti da se ova antiteza može sasvim obrnuti. I da je oprav-danje, koje sam naveo kao razlog izdaje i potkazivanja Prottiju, to jest moja očajnička želja da budem režiser, mog-lo biti samo nesvjesno prikrivanje one pozitivnosti i nega-tivnosti kojih sam, svaki put, baš ja bio nosilac i izraz. Ali, koja to negativnost i pozitivnost? Ne, nikako politička i ljevičarska. Ne, nego nešto dublje, izvornije, nepoznatije: negativnost i pozitivnost koje sam ja, kao obično, pripisivao desublimaciji i sublimaciji, a koje su se ovoga puta, javljale neobjašnjivo zamršene i dvoznačne.

Dok sam o tome razmišljao, primijetio sam kako me i Maurizio i Flavija gledaju kao da od mene očekuju neku dodatnu i zaključnu izjavu. Tada sam skupio svu svoju sna-gu i izjavio:

— Dȁ, priznajem da sam postupio kao kontrarevolucio-nar, potkazivač i izdajica.

Čudnovato! Pošto sam se optužio, obružio, osjećao sam se, barem fizički, mnogo bolje. Očito sam lagao; ali to su bile, na neki način, spasonosne laži. Još sam nadodao:

— Jednom riječi, priznajem da sam podlac. Škljoc! Crveno svjetlo. Omladina se uhvatila za posljed-

nje riječi moje izjave. Ponavljali su u zboru: „Pod-lac, pod-lac, pod-lac“, stružući nogama po podu. I ovoga puta zadr-žali su isti izgled kao i malo prije: nehajan, discipliniran; vidjelo se kako su već unaprijed zaključili da sam podlac. Prekrižio sam ruke na grudima očekujući hladnokrvno da prestanu izvikivati. Vidio sam Flaviju kako me iskosa gle-da, a na kraju joj usana čudan, pomalo zloban osmijeh.

300

Maurizio je stajao sa strane i ponovo me podsjetio na por-tret renesansnog paža na maloj slici u muzeju. Kako omla-dina nije prestajala nazivati me podlacem, Flavija je izne-nada, kao da je tjera neka neodoljiva sila, krenula mikrofo-nu i prije nego što sam se povukao natrag, prošla između stola i mene. Prolaz je bio uzak. Flavija se pri tome očešala stražnjicom o moj trbuh.

To je, čini se, „on“ odavno očekivao. Odmah sam osje-tio kako se napinje (to je njegov način izražavanja; tu se ništa ne može pomoći) i onda mi grozničavo stao šaptati:

— Hej, što sam ti rekao? Što na to kažeš? Tko je imao pravo? Što misliš? To je ona namjerno učinila. Već me je u perivoju „pogledala“. Sada me je htjela „osjetiti“.

— Nije istina. — Što nije istina? — Da te je htjela „osjetiti“. — Ako ti kažem da. . . — Ništa mi ne govori. Kao što te nije malo prije pog-

ledala, tako te nije ni sada osjetila. Ti si nepopravljivi mitoman.

— Ako ti pružim dokaz da. . . — „Pravi“ mi dokaz ne možeš pružiti. Uvijek će to biti

jedna od onih tvojih obmana, opsjena. — E pa dobro, pomozi mi i ja ću. . . — Ni govora. Što onda ako dokaz ne uspije? Ako me

Flavija osramoti pred ovim sudištem? Kao da je čujem: „Podlac nije bio zadovoljan time što je izdao, nego je, baš u ovome trenutku, učinio još nešto što samo njemu odgovara: uvrijedio me itd. itd.” Ni govora!

Međutim je Flavija, prišavši mikrofonu, govorila:

301

— Rico se samokritički osvrnuo na svoje postupke. Vi se sada morate izjasniti da li ga prihvaćate i da li se slažete da Rico nastavi suradnju s Mauriziom. Ili volite da Mauri-zio izabere drugoga suradnika.

Škljoc! Žuto svjetlo. Omladina je stala pljeskati Flaviji na isti način kako su to pljeskali Mauriziju: neujednačenim pljeskanjem poput otkucavanja Morseovih znakova. Pljes-kanje je trajalo duže nego što treba, možda iz osobite paž-nje prema domaćici. Tako sam imao priliku da obratim pažnju „njemu“. Ne hajući za moje upozorenje, „on“ je sada očevidno nastojao da mi pruži dokaz o Flavijinoj suk-rivnji, koja je, nakon govora, ostala i dalje nagnuta naprijed naslanjajući se rukama na stol. U tome položaju očekivanja i slušanja, njeno je tijelo zatvaralo gotovo pravi kut, a stra-žnjica se izbočila. Što je „on“ učinio? Iako je zacijelo bio svjestan da Flavijin položaj nije namjeran, iznenada me stao vući prema njoj. Jamačno bi bio uspio uspostaviti, po nje-govom dobro poznatom izričaju, „izravan dodir“ da nisam, prebrodivši prvo iznenađenje, zakočio njegov drski i nedo-ličan poriv snažnim trzajem natrag. Ozlojeđen, rastužen, stao je prosvjedovati:

— Zašto to činiš, ako ona to traži? Zar ne vidiš da se ta-ko postavila radi mene? Zašto si uvijek tako plašljiv, tako malodušan?

— Nisam ni plašljiv ni malodušan. Ali ne želim da mi barem ovdje bilo što dokazuješ.

— Zašto ne ovdje? — Zato što ne treba miješati uzvišeno s onim što je

prosto. Sve u svoje vrijeme i na pravome mjestu. Mrze me, postavili su mi stupicu, sve to može biti istina. Ali ovdje se radi o jednom skupu s određenim ciljem, sviđalo se to tebi ili ne, koji ima izvjesno značenje, kako da kažem?, dostojno

302

poštovanja. A ti, međutim, sadistički želiš počiniti neku vrstu svetogrđa, sramotno postupiti.

— Ni govora! — Hajde, hajde, znamo se. Tvoja želja nije čista, iskre-

na, prirodna, kakva zna biti. Nju je izazvao mutan, nejasan nagon za osvetom: „Aha, vi me potiskujete, sublimirate! Ja ću se osvetiti, navaljujući, pred vašim očima, na Flavijine guzove.“ Ako si pošten, priznaj da je tako.

— Ništa ne priznajem. Što se tiče uzvišenoga i prostoga: hoćeš li već jednom uzeti na znanje da je uzvišeno na mo-joj, a prosto na njihovoj strani?

Za vrijeme ove, kao obično, munjevite prepirke, na se-maforu se ugasilo žuto, a upalilo zeleno svjetlo. Pljesak je prestao. Flavija se uspravila i rekla.

— Riječ ima Livio. Iz drugoga reda ustade Livio, priđe stolu dohvativši mi-

krofon. Bio je to mladić niska rasta, sitan, mršav, uskih ramena i bokova, majušne zmijaste glave, spljoštenih i otu-pljenih crta lica i tamne puti. Na njemu je bila žuta majica i zelene hlače. Govorio je užurbano ne gledajući me:

— Po mome mišljenju Maurizio treba promijeniti sura-dnika. Rico je priznao da je podlac. Pitam vas: ima li smisla surađivati s podlacem?

Sublimiran! Sublimiran do krajnjih granica! To sam odmah osjetio po nečemu oštrom, otresitom, hladnom, shematičnom, što je izbijalo iz čitave njegove osobe. Se-mafor je škljocnuo, žuto je svjetlo izazvalo dug ritmički pljesak. Livio me izazovno pogledao, slegnuo ramenima i pošao na svoje mjesto. Svjetlo se ponovo izmijenilo. Fla-vija je najavila:

— Ima riječ Ernesto.

303

Izišao je Ernesto. Plavokos, crvena lica, plavook. Osre-dnjeg rasta, širokih leđa, u veslačkoj bijeloj majici bez ru-kava, u prugastim hlačama kakve nose radnici na antiljskim plantažama. Gole mu ruke nabrekle, snažne, opaljene ljet-nim suncem. U očima, na ustima nešto neobuzdano i tupa-vo. I on je, dakako, sublimiran kao i Livio; ali nekako drukčije, manje mozgovno, a više mišićno. Stao je govoriti krupnim, snažnim, grubim glasom:

— Postoje plaćenici koji se bore u Kongu za kapitalis-tičke interese. Ima ih koji se bore za iste te interese u mirni-jim područjima, kao što je talijanski film. Mijenjaju se pod-ručja, a sve je drugo isto. Ja mislim isto što i Livio: neka plaćenik ode kući.

Škljoc! Žuto svjetlo. Ernesto odlazi uz ritmički pljesak kakav je bio namijenjen Liviju, ali još jači. Jamačno je plje-sak izazvala metafora o plaćeniku. Upalilo se zeleno svjetlo i Flavija je najavila:

— Ima riječ Bruno. Prišao je pravi medvjed. Gojazan, mlohav, krupan, nes-

pretan, u crnoj tankoj majici koja mu se prilijepila uz grudi i trbuh. Široke hlače također crne. Sandale na bosim noga-ma. Oko pasa traka od bijele kože. Vrat snažan, nabrekao, izrastao iz majice, a na njemu glava medvjeđeg izgleda, tubast nos, nisko čelo, kosa četkasto šišana. Bruno me neko vrijeme promatrao šutke, a dotle sam ja stvorio pretpostav-ku i o njegovoj sublimaciji, koja je možda slična onoj Prot-tijevoj, zbog tjelesne neravnomjernosti, ili, zapravo, ana-tomske atrofije. Zatim je Bruno, iz lijenosti da govori, kao da je htio pokazati kako ne vrijedi trošiti riječi za jednog podlaca kakav sam ja, ispružio svoju krupnu bijelu ruku i okrenuo palac zatvorene šake prema zemlji. To mu je ne-sumnjivo ostalo u sjećanju iz kakvog filma sa sadržajem iz

304

rimske povijesti ili možda iz kakve slike u školskoj povije-snoj čitanci. Stajao je tako, s „obrnutim palcem“ da ga svi vide i ispravno protumače taj njegov gest, a onda je spustio ruku, potresao glavom baš kao medvjed koji je progutao ribicu, tromo se okrenuo i pošao na svoje mjesto. Dok je odlazio, zamijetio sam da mu gotovo sasvim nedostaje stra-žnjica i da su mu glomazne noge, koje obično nazivaju sabljastima, krive. Prolomio se obavezan pljesak. Nakon žutog upalilo se zeleno svjetlo. Flavija je najavila:

— Ima riječ Patrizia. Patrizia, koja je sjedila u prvome redu, samo je koraknu-

la do stola. Da li je i ona sublimirana? Sigurno. Onako kako su sublimirane djevojke glupo i grozničavo odgajane od strane konzervativnih roditelja kojima je jedini cilj bila uspješna udaja. Tamnoputa, dražesna lica s ružičastom gla-zurom kao u porculanske lutke ili voštane Bogorodice; oči joj krupne, crne, blage; nos sitan, na kraju malko otupljen; usta u obliku srca. Grudi nježne, meko joj nadimale majicu sa svijetloplavim i zelenim prugama. Bijele uske hlače uteg-le joj noge kao da su na strugu pravljene. Očito zbunjena, pomalo zadihana, gledala me s djetinjskom mržnjom. Ili je, možda, mrzila vlastitu ruku koju je uvukla u jedan od pred-njih džepova na hlačama i pokušavala, gledajući me, izvući bez uspjeha. Odjednom je ta ruka silom izletjela. U stisnu-toj šaci kao da je Patrizia nešto držala. Naglo je izrekla, gutajući pojedine slogove:

— Ovo je moj odgovor! U isto vrijeme podigla ruku i bacila mi u lice pregršt

novčića od deset lira. Što se to sa mnom zbilo? Odjednom se nešto u meni ra-

zriješilo, rastvorilo, oslobodilo. I sve do mozga poteklo. Nešto zmijasto, živo, pokretljivo, kao srh neke stvaralačke

305

snage, od kraja mojih leđa kroz leđnu moždinu sve do za-tiljka, do najviše točke gdje se oblikuje misao, munjevito je prostrujalo. Da nije sublimacija? Što bilo da bilo, ja sam se osjećao u jednoj novoj dimenziji, lakšoj, slobodnijoj, veli-čajnijoj. U zanosu neodoljive spontanosti, nagnuo sam se naprijed i pljunuo u lice dražesnoj bacačici novčića.

Ispljuvak je pogodio u obraz ispod desnog oka. Poseg-nula je rukom u džep, izvukla maramicu i polako se obrisa-la. Potom mi je to zanosno stvorenje tako blizu prišlo da mi je nosom gotovo dodirnula nos i u lice mi prosiktala:

— Buržuj! Bio sam prezadovoljan, preponosan zbog moga nepred-

viđenog, trijumfalnoga stupanja u klub sublimiranih, a da bih se uvrijedio zbog Patriziine uvrede. Čak sam je slijedio pogledom punim zahvalnosti, dok se ona, snažno ali ipak dražesno njišući s bokovima, vraćala na svoje mjesto. Du-gujem joj mnogo, upravo joj dugujem ovaj skok iz kvaliteta najprezrenije desublimacije u kvalitetu, kako se nadam, konačne sublimacije. Čuo sam, kao kroz san, škljocanje semafora koji je najavljivao promjenu svjetla; a zatim uobi-čajeni pljesak. Najprije dug, pa tri kratka, pa još jedan dug. Sva je omladina stajala na nogama. Pljeskali su i uzvikivali:

— Fla-vija. Fla-vija, Fla-vija. Flavija je ponovo stupila naprijed, baš prema meni koji

sam stajao pozadi. Omladina je i nadalje skandirala njezino ime; ona je nekoliko puta podizala mršavu, dugu bijelu i pjegavu ruku, kao da ih moli neka već jednom prestanu. Ali je omladina uporno pljeskala; tada se Flavija nagnula napri-jed, kao i maloprije, rukama se oslonila na stol pokriven stolnjakom izbočivši stražnjicu. Od radosti što sam tako iznenada i bez napora izvršio dugo željeni prijelaz iz stanja desublimacije u stanje sublimacije bio sam sasvim rastre-

306

sen. Ali nije „on“. Gledati Flaviju tako nagnutu naprijed i uzbuditi se za „njega“ je bilo jedno te isto. U isto sam vri-jeme osjetio, s pravom, istinskom grozom, s neiskazanim, nemoćnim zaprepaštenjem, kako onaj zmijasti srh stvara-lačke energije, koji je maloprije, pošto sam Patriciji pljunuo u lice, prostrujalo do mozga i tu se sasvim sklupčao i zadr-žao; osjetio sam, kako rekoh, da se taj zmijasti srh rasklup-čao, napustio moj mozak i krenuo niz leđnu moždinu, kao da želi prevaliti isti onaj put koji je prevalio maloprije pe-njući se. Htio sam ga zaustaviti, doviknuti mu da se vrati, htio sam ga, tako reći, pograbiti za zmijasti rep: sve je bilo uzaludno. Sve se brže i odlučnije stao spuštati: i dok se tako spuštao, stao je „on“ raspaljen i uzbuđen prizorom Flaviji-nih guzova, rasti, dizati se, krutiti, postajati sve veći i veći.

Skandiranje je, međutim, prestalo. Još uvijek nadnijeta nad stol, Flavija, uzbuđena i polaskana, sasvim se primakla mikrofonu i stala govoriti izvještačenim, snobovskim, po-malo prezrivim glasom:

— Hvala, hvala, od srca vam hvala na povjerenju koje mi ukazujete. Neću mnogo govoriti. Osjećam ipak da mo-ram govoriti, ako to dopuštate, iz osobnih razloga, kako se to kaže. Dakle, kako vam je to vjerojatno poznato, kada smo Maurizio i ja pisali sadržaj filma, uzeli smo kao prim-jer za Isabellinu ličnost moju malenkost. Tko sam ja? Ili točnije, što mislim, što smatram da jesam? Rekla bih: sve što hoćete, ali nikako jedna od onih običnih buržujskih lu-taka. To, oprostite na mojoj preuzetnosti, nisam i ne mogu biti. Ni osoba Isabellina u našem sadržaju nije bila lutka, baš naprotiv. Tko je bila Isabella? Bila je drugarica koja je, poslije neuspjela pokušaja eksproprijacije, dobila od grupe zadatak da napiše kritički izvještaj o uzrocima neuspjeha i da se taj izvještaj pročita kao prilog diskusiji. Izvještaj u filmu čitao bi jedan drugi glas, a ne Isabellin, i to bi čitanje

307

najprije služilo kao objašnjenje filma, a na kraju se pretvo-rilo u prikazivanje samog događaja tehnikom flash-backa i u isto vrijeme bilo samokritički osvrt. Tim čitanjem izvješ-taja završio bi film. Grupa bi tada uvidjela da je pokušaj eksproprijacije promašen i, zahvalivši Isabelli na njezinom izvještaju, jednoglasno zaključila da se osnuje radna komi-sija koja bi razradila i pripremila novu operaciju ekspropri-jacije. Tako smo zamislili ulogu Isabellinu, koja je, dopusti-te da to kažem bez lažne skromnosti, nadahnuta onim što zapravo i jesam i što osjećam da čini moju istinsku ličnost. Što je sada učinio Rico? U njegovu sadržaju Isabella ne čita nikakav izvještaj, niti postoji ikakva revolucionarna grupa da je sluša. Isabella je mlada i bogata buržujska gospođa, majka dvoje djece, udata za Rodolfa, koji se opametio, uk-lopio u svoju sredinu i postao profesor univerziteta u jed-nom provincijskom gradu. Unatoč krasnom i udobnom sta-nu, bogatoj kućnoj biblioteci, odlučnom materijalnom sta-nju, djeci i mužu, Isabelli je dosadno. Tada se javljaju sje-ćanja, koja iznosi jedan drugi glas pun čežnje, na davni događaj iz njezine prve mladosti. Dȁ, bilo je to divno raz-doblje Isabellina života, herojsko razdoblje, po Ricovim riječima, u kome i osobe osuđene da životare poput Isabelle vjeruju u mnoge besmislice i gluposti pa i u to da se svijet može izmijeniti nabolje; i zato prave gluposti i nepromišlje-nosti kao što je stvaranje revolucionarne grupe. I na kraju toga sjećanja na herojsko razdoblje, vraća se s univerziteta umoran i sretan muž koji je održao uspjelo predavanje o jednom klasičnom piscu talijanske književnosti. Isabella i Rodolfo padaju u zagrljaj i sve se završava bračnim poljup-cem kao u predratnim filmovima. Rekla sam da govorim iz osobnih razloga. To je sušta istina. Pitam ja vas: možete li uopće zamisliti da ću se za koju godinu udati za Maurizija koji se opametio, uklopio u društvenu sredinu i da ću živjeti

308

u provinciji, imati čopor djece i da ću ove sadašnje godine smatrati kao herojsko razdoblje života, itd. itd? Recite mi, zar takvo jedno prikazivanje nije uvreda za moju skromnu osobu, koja, to ne poričem, može biti puna mana, ali svaka-ko nije onakva kakvu je prikazao Rico u svojoj odbrani?

— Hvala vam što ste strpljivo saslušali izlaganje o mo-me osobnom slučaju. Hvala, hvala, hvala od srca svima.

Škljoc! Flavija je završila i ostala nadnijeta nad stol. Ze-leno je svjetlo zamijenilo žuto, a ujednačen i skladan plje-sak, kako je to bilo predviđeno, pozdravljao je Flaviju.

Stajala je i dalje nagnuta nad stol: a onda je odjednom promijenila položaj nogu kao da je htjela protegnuti umorna koljena. Desna joj je noga prije bila izbačena naprijed i savijena, a lijeva ispružena natrag. Sada je Flavija izbacila lijevu naprijed, a desnu ispružila natrag.

Tada se, i protiv moje volje, dogodio onaj omraženi „iz-ravni dodir“ na koji je „on“, unatoč mojoj zabrani, nepreki-dno mislio.

U istom trenutku kada je Flavija izmijenila položaj no-gu naglim pomakom zdjelice udesno i ulijevo, „on“ me iznenada snažno gurnu naprijed. Zahvaćen po sredini tim pokretom guzova, „on“ je bio pogođen najprije s desne pa s lijeve strane, poput okrugle lopte što visi sa stropa u koju udaraju boksači s rukavicama za vrijeme vježbanja u gombaonici.

Sve je to trajalo ne više od jedne sekunde, jer je Flavija očevidno osjetila taj neumjestan i nepodoban dodir, pa se naglo uspravila kao da je oparena.

Žestoko sam se razljutio zbog njegove neposlušnosti i uzviknuo:

309

— Tako ti baš i treba: htio si se nametnuti i kazna te sti-gla. Sada ću ja biti za to kriv, kao i obično. Kako ću oprav-dati pred Flavijom tvoje nedolično ponašanje?

— Nije mi odgovorio. U jednom sam trenutku, ne bez izvjesne naivnosti, pripisao njegovu šutnju opravdanom kajanju.

Na žalost! Prevario sam se. Odjednom se „on“, uz moju neizrecivu smetenost, izdajnički s lakoćom, neusiljeno i neosjetno, poput smole koja se cijedi iz stabla, ispraznio, ili točnije, procurio između mojih nogu. To je učinio tako lako, bezbolno i bljutavo da ne bih gotovo ni osjetio da nisam na koži, s nutarnje strane bedara, oćutio topao i gust mlaz izbačenog sjemena.

Teško mi je opisati osjećaj prema nedostojnoj izdaji to-ga odvratnoga individuuma. Bio sam u društvu Maurizija i Flavije za debatnim stolom, pred skupštinom revolucionar-ne grupe. Da sam bio sâm, sigurno bih bio vikao od bijesa, grizao ruke, čupao kosu, udarao glavom o zid, grebao lice, valjao se po podu. Možda bih bio ostvario i svoju staru prijetnju: zgrabio brijaćicu i jednim „ga“ rezom odsjekao.

Mislio sam o svemu tome i osjećao jako grizodušje kak-vo su, mislim, osjećali egipatski pustinjaci kada u samoći svojih spilja nisu uspijevali odagnati od sebe prepredene vražje napasnike koji su ih htjeli pridobiti lukavim i zavod-ljivim obećanjima. Osjećajući na preponama vlažnu ljeplji-vu sluz, potpuno zbunjen, pometene i zbrkane svijesti, sta-jao sam nepomično i gotovo nisam bio svjestan onoga što se oko mene zbivalo.

Na sreću situacija se naglo izmijenila i nepredviđeno završila zahvaljujući sasvim običnom slučaju, ali, u stvari, značajnom.

310

Pljesak Flaviji trajao je sve dotle dok je na semaforu bi-lo upaljeno žuto svjetlo, što je značilo pljesak. Tako je to teklo neko vrijeme: omladina je pljeskala; Flavija je stajala uspravno, u stavu mirno, spuštenih ruku, smjerno primajući pljesak. Maurizio sasvim nepomičan i bezizražajan; a ja, iza njih, boreći se protiv osjećaja nelagode i bijesa koji me je proždirao.

Čudnovato, pljesak je trajao preko predviđenih granica. Žuto je svjetlo još uvijek bilo upaljeno; ali se u ritmu pljes-kanja, koje više nije bilo tako snažno, osjećao nekakav za-mor i poremećaj.

Kako je žuto svjetlo i dalje svijetlilo, pljesak se stišao. Neki su omladinci i dalje odmjereno pljeskali, drugi opet isprekidano, treći su sasvim prestali. Odjednom se u ovoj zbrci javio jedan glas koji je počeo šaljivo prosvjedovati:

— Hej, kad ćete prestati? Ruke su nam utrnule. Odmah su svi prestali pljeskati. Flavija se trgla i u tišini

upitala: — Što se dogodilo, Paolo? Vidio sam dolje, na dnu dvorane, mladića, koji je uprav-

ljao kutijom za semafor, kako ljutito pritiska dugmad. Paolo je odgovorio ozlojeđenim glasom: — Ne funkcionira semafor. — Pokušaj još. — Što da pokušavam: semafor se zaustavio na oznaci za

pljesak. — Misliš na žutom svjetlu? — Baš tako. Flavija nije izgubila prisutnost duha, već se mirno okre-

nula prema Mauriziju:

311

— Semafor više ne funkcionira. Mislim da bismo za da-nas mogli završiti sjednicu.

Maurizio je kimnuo glavom u znak potvrde, prišao mik-rofonu i rekao:

— Zbog tehničke smetnje prisiljeni smo prekinuti sjed-nicu. Predlažem da privremeno prihvatimo Ricovu samokri-tiku i da odgodimo zaključke do idućeg sastanka. Međutim ćemo Rico i ja nastaviti obradu scenarija držeći se ispravne i točne izvorne verzije koju smo u svoje vrijeme izradili Flavija i ja, a koju je grupa jednoglasno odobrila.

Zašutio je i povukao se. Tada je Flavija stupila naprijed i rekla:

— A sada dug, iskren, srdačan pljesak našemu voljenom predsjedniku.

Svi su skočili na noge i stali pljeskati. Kako na semafo-ru nije bilo svjetla, to se pljeskalo spontano, neujednačeno. Unatoč tome što sam bio zbunjen, tiho sam upitao Flaviju:

— Tko je predsjednik? — Maurizio. Pljesak je trajao minut i pol, kako sam kriomice utvrdio

na mome ručnom satu. Poslije pljeska, omladina je ustala, stala bučno odmicati stolice te izlaziti kroz jedna vrata na dnu dvorane. Gledao sam ih zbunjeno. Odjednom začuh „njegov“ glas, da, ne varam se, baš „njegov“ glas, kako mi šapće:

— Hajde, priznaj sada: zar nije bilo divno? Kako sam bio razjaren, nisam znao što ću mu odgovori-

ti; „on“ je i dalje navaljivao: — Zašto si tako razjaren? Zar ne znaš da te je Flavija, u

istom trenutku kad ti je omladina dovikivala „podlac“, veli-čala kao kralja? Zar ti nije jasno da je to isto kao da je Fla-

312

vija uzviknula u trenutku kad su svi ustali protiv tebe i kad si bio izložen pravom moralnom linču:

— Dȁ, to je moj kralj, a ja sam njegova kraljica? Nisam htio da mu odgovorim. Da sam mu odgovorio,

morao bih mu reći: „Ostajem pri tome da Flavija s time nema baš nikakve veze. Ali i pod pretpostavkom da imaš pravo, stvar me se ne bi ticala. Zato te molim da me ne uplićeš u to. Ja o tome ništa ne znam. To se tiče samo tebe i Flavije.“

Odgovoriti mu, zapravo bi značilo shvatiti ga ozbiljno. A shvatiti ga ozbiljno, značilo bi oprostiti mu. U ovom trenutku bio sam ljutit na njega, mrzio ga, bio mi je oduran. Stisnuo sam zube, namrštio obrve i pošao bez riječi za Ma-uriziom i Flavijom koji su izišli iz dvorane. Nešto me je žuljalo između vrata i majice. Posegnuo sam rukom, izva-dio tu stvar i pogledao. Bio je to novčić od deset lira koji mi je moja dražesna buntovnica Patrizia maloprije bacila u lice u znak prezira.

313

NASAMAREN!

Danas sam imao dva posjeta: najprije me posjetila Flavi-ja, a zatim Maurizio. Počnimo s Flavijom.

Zvonce je zazvonilo u neuobičajeno vrijeme: u tri poslije podne, u nedjelju, krajem srpnja. Baš sam počivao. Pretpos-tavljao sam da je netko pogrešno zazvonio, ili da je poštar donio brzojav. Ustao sam, žurno obukao kućnu haljinu, otvo-rio vrata i umalo nisam glavom udario u bujne Flavijine gru-di pod onom njenom loše skrojenom haljinicom. Tako sam se začudio da je ona prasnula u smijeh, usiljen i izvještačen, kao da njime skriva izvjesnu nelagodnost. Uzviknula je:

— Kako te nije stid? Zakopčaj tu kućnu haljinu barem onda kad otvaraš vrata.

Imala je pravo. U žurbi nisam zakopčao kućnu haljinu pa su se vidjele gole i dlakave noge i još nešto poviše od njih. Zbunjeno sam je zakopčao i pošao za Flavijom koja je odlučno, što me začudilo, krenula prema spavaćoj sobi, iako nikada nije bila u mome stanu. Potrčao sam za njom:

— Ne, ne tamo, tamo nije radna soba. — Kuda sam krenula? — Prema spavaćoj sobi. — E pa, hajdemo u spavaću sobu.

314

— U neredu je, upravo sam bio prilegao. — Što zato ako je u neredu? Glas joj je imao bezazlen prizvuk izazova koji, naravno,

nije izbjegao „njemu“. Stao mi je šaptati bezočno se hvale-ći, kao obično:

— Došla je zbog mene. Flavija je otvorila vrata. U sobi je gorjelo svjetlo jer su

rolete bile spuštene. Kako je danas nedjelja, to soba nije bila pometena i pospremljena od subote ujutro. Krevet je bio raspremljen, zrak zagušljiv, ispunjen ustajalim mirisom od noćnog disanja, zatvorena prozora i dima od cigareta. Flavija se stala ogledati oko sebe i ponovo se smijati:

— Kako je soba gola! Samo krevet i stolica, ja ću na krevet, a ti na stolicu. Ili obrnuto.

Nisam rekao ništa. Prišao sam prozoru i povukao zavje-su, a zatim rolete. U sobu, koja je bila okrenuta prema sje-veru, prodrla je neizravno jaka svjetlost. Objasnio sam joj:

— Ne volim namještaj. Uostalom, ovaj je stan privremen. — Zašto je privremen? — Ovdje ću stanovati jednu godinu, a zatim se vratiti

ženi. — Jesi li oženjen? — Imam ženu i dijete. — A zašto ne živiš s njima? — Moja žena i ja odlučismo, prijateljski i sporazumno,

da ćemo neko vrijeme odvojeno živjeti. Bilo mi je potrebno da budem sam, da se saberem, da živim svojim životom.

— Da se sabereš ili da živiš kao svinja? Te riječi, izazovno izgovorene na neki prostodušan i go-

tovo privlačan način, prasnule su kao bezopasan mjehur od

315

sapunice. Flavija je stajala u jednom uglu prozora igrajući se uzicom od zavjese koja je na dnu imala olovni visuljak. I ja sam prišao prozoru i stao u suprotan ugao. Mirno sam odgovorio.

— Da se saberem. Naravno, bio sam miran ja. „On“ se, međutim, tako uz-

budio da sam, gotovo nesvjesno, gurnuo ruku u džep od kućne haljine, zgrabio ga kroz svilenu tkaninu i zavrnuo ga prema trbuhu da što manje udara u oči. Ovaj pokret nije izmakao Flaviji koja se hitnula olovnim visuljkom u pravcu džepa govoreći:

— Da se sabereš, je li? Ali ti si ipak svinja. Vadi tu ruku iz džepa.

Govorila je to zvučnim i nasrtljivim, ali ipak bistrim, ja-snim glasom. Prosvjedovao sam:

— Ali ja. . . — Vadi ruku, svinjo. Zar ne vidiš da si svinja? Smireno sam izvadio ruku. Tada je „on“ počeo nestrp-

ljivo šaptati: — Bravo, Flavija! Tako je! Zašto da se skrivam? Zašto

skrivati lijepost svijeta? Kućna haljina sada nije više bila u redu; ali što ja tu

mogu ako se između „njega“ i Flavije stvorio prešutan spo-razum koji je mene istisnuo, isključio, lišio me ugleda? Flavija se leđima naslonila na zid i izbacila naprijed trbuh. Pod haljinom oštro su se istakle zdjelične kosti i nazirala ispupčena ovalna linija pubesa. Gledala me smješkajući se svojim tankim ustima, čineći se sablasnija više no ikad svo-jim blijedim, pjegavim, duguljastim licem, nalik na konjsku glavu, i vlasatom riđom kosom. Rukom se igrala uzicom od zavjese vrteći oko prsta olovni visuljak. Upitala me:

316

— Jesi li ti zaista pravi prijatelj Mauriziov? — Dȁ, jesam. — Jesi li siguran da si mu prijatelj? Pljus! Iz duge mršave i blijede ruke poletio je olovni vi-

suljak i točno „ga“ sa strane pogodio. Bio je to jak udarac koji ga je, naravno, još više uzobijestio. Odgovorio sam Flaviji:

— Dȁ, siguran sam. — A ja, naprotiv, nisam. Pljus! Još jedan udarac visuljkom. „On“ je stao slavo-

dobitno brojiti: „To je drugi po redu.“ Upitao sam je: — Zašto tako misliš? — Zato što si svinja. — To nije odgovor. — Kako da nije? Svinja ne može drugo nego izdati pri-

jatelja, to jest ne može ne biti svinja. — Ali tko to kaže? — Da si svinja? To kažem ja? — Ja nikada nisam izdao nikoga. Pljus! „To je treći po redu“, uzviknuo je „on“ odušev-

ljeno. Flavija se nasmijala blago i zlobno: — Je li baš tako? Što si učinio prekjučer za vrijeme ras-

pravljanja? Postupio si svinjski kao uvijek. — Ni govora! — Kako? Tako dakle? Svinja poriče da je svinjski

postupila. Pljus! „On“ je ponovo stao brojiti. „To je četvrti“. Uz-

viknuo sam ozlojeđeno:

317

— Prestanite me nazivati svinjom. Ne igraj se više tim visuljkom.

Flavija se čudnovato nasmijala: blagim i uzdržljivim osmijehom, kao da joj se moj prosvjed učinio ispravnim.

— Najprije prestani ti. Zar ne vidiš da si nepristojan? Ja sam žena i duguješ mi poštovanje. Gdje je tu poštovanje, svinjo?

Pljus! U svojoj radosti „on“ se prebacio u računanju: „To je sedmi put“. U sebi sam ljutito ispravio: „Nije ni sedmi ni šesti, nego tek peti.“ Zatim sam upitao Flaviju:

— Što ti, zapravo, hoćeš od mene? — Priznanje da si svinja. Pljus, pljus! To nije sada jedan udarac, nego dva u isto

vrijeme. „On“ je, međutim, stao navaljivati molbama: — Oslobodi me, pusti me napolje. Hoću da me vidi, da

mi se divi, hoću da u meni upozna lijepost svijeta. Upitao sam Flaviju: — Što bih morao učiniti, prema tvome mišljenju, pa pri-

znati da sam svinja. Ovoga puta, začudo, nije ništa rekla ni hitnula visuljak.

Napravila je samo čudan pokret rukom, nestrpljiv i zapov-jednički u isto vrijeme, u pravcu moje kućne haljine, pokret koji me donekle podsjećao na onoga koji daje znak pri slu-žbenom otkrivanju spomenika, da se makne plahta koja ga pokriva. Nisam se pomaknuo, premda je „on“ stao izbe-zumljeno vikati:

— Hajde, oslobodi me, pokaži me, neka me gleda. Tada je Flavija zakoraknula, pružila ruku, povukla kraj

pojasa koji se odmah razvezao, dohvatila rub kućne haljine i otvorila je. Sada se ukazao jedan dio gologa tijela, koliko je dopuštala rastvorena kućna haljina, pa je Flavija, nezado-

318

voljna, ponovo pružila ruku i sasvim je rastvorila. Zatim je uzmakla jedan korak i promrsila kroz zube:

— Evo, sada se vidi da si najveća svinja na svijetu. Kakva joj je naslada u tome što me naziva svinjom! I s

kakvom hipnotičkom pohlepom zuri svojim krupnim isplav-ljenim očima u „njega“, koji se sada, na vrhuncu svoga uzbuđenja, digao uvis praveći oštar kut s mojim trbuhom. Stajao sam nepomično s neugodnim utiskom da Flavija nije razgolila mene nego „njega“. Isključivo „njega“. Ja sam, sa svojim stidom, odlutao nekamo, ne znam ni sam kamo, i ja u to ne ulazim, u tome ne sudjelujem i na me ne treba raču-nati. Kao obično, to je odnos između „njega“ i Flavije, sa-mo između njih dvoje. Flavija je zavrtjela visuljak kao da je zvrk; a onda ga je, neočekivano, možda i nehotice, hitnula prema „njemu“ i pogodila ga baš u glavić. Zaviknuo sam od bola. Odmah je Flavija tužnim glasom uzviknula:

— Oprosti, nisam to htjela, oprosti. Zatim je koraknula naprijed, pružila ruku i brzo „ga“

dodirnula vrškom dugih tankih prstiju, pitajući me plašljivo, brižno, ljubazno:

— Jesam li te povrijedila? Odmahnuo sam glavom. U isto sam vrijeme utvrdio da

Flavijine riječi dokazuju isključiv odnos između nje i „nje-ga“. Rekla je: — Jesam li te povrijedila? — a ne, na prim-jer: — Boli li te? — Flavija je, međutim, spustila ruku, ali nije odvratila pogleda od „njega“, nego je stala ponavljati kao da govori samoj sebi:

— Kakva si ti svinja! Sada ne možeš poricati da si svi-nja! Malo je svinja kakav si ti, čak ih i nema takvih. Najve-ća svinja koju sam susrela u životu.

Govorila je kao da govori samoj sebi. Zapravo je govo-rila „njemu“. „Njemu“ se obraćala, a ne meni. Ponovo sam

319

imao osjećaj, u osnovi siguran, da postoji odnos između „njega“ i Flavije, koji mene isključuje i lišava me svake odgovornosti. To je bio tajanstven odnos, jer je sada „on“, inače vrlo govorljiv, sasvim zanijemio, a Flavija je samo mehanički ponavljala uvredu „svinja“, kao da je to obredni epitet kakve magične formule. Odjednom sam se sjetio boga Fascinusa, koji je, po „njegovim“ riječima, bio njegov predak spominjući ga u onim čudnim učenim raspravama između nas. Tako je, baš tako, to je istina: „on“ je Fascinus, bog koji fascinira, očarava; Flavija je očarana osoba. Sada mi je jasno zašto su „on“ i Flavija zamukli; ponovo sam se osjećao, i to s punim razlogom, isključen. Taj osjećaj is-ključenosti očitovao se u ovim nesmotrenim riječima:

— Već sam ti rekao da me ne nazivaš svinjom. Ja nisam svinja, nego „on“. Prestani ga izazivati!

Govoreći ovako, zaboravio sam reći da je raskid moje lič-nosti, nastao između „njega“ i mene, moja privatna tajna koju sam ljubomorno čuvao i dosada je nikome nisam otkrio.

Flavija je odmah shvatila pravi smisao mojih riječi. Za-koraknula je nazad, vratila se u svoj ugao kraj prozora i stala se zlobno smijati:

— A tko je „on“? Smeteno sam šutio. U istom trenutku, ne znam kako,

spala mi je s ramena kućna haljina. Ostao sam sasvim gol. Svojim snažnim zdepastim tijelom i „njime“ koji je, onako golem, stršio, bio sam nalik na krupno, nakazno deblo sa jednim jedinim debelim i čvrstim šiljkom umjesto grana s lišćem. Flavija se ponovo stala smijati svojim jasnim i zvonkim smijehom histerične pitomice:

— „On“. . . može biti samo „on“? A ti govoriš o njemu kao o osobi koja nema nikakve veze s tobom? U redu. Kla-dim se da ta osoba ima posebno ime, je li tako?

320

Zbunjen njezinim oštroumljem, promrmljao sam: — Federicus Rex? — Federicus Rex? U redu, tebi je ime Federico, a „nje-

mu“ Federicus. Ali zašto Rex? Bit će tome neki razlog. Možda zato što je. . . tako kraljevski? U svakom slučaju,

ti misliš da nisi svinja, nego „on“. I to je u redu, ali je u isto vrijeme i vrlo jednostavno. Ja, na primjer, ne pravim nikakvu razliku između mene i „nje“. Ako sam ja svinja, onda je i „ona“, i obrnuto. Samo se po sebi razumije da „joj“ ne dajem neko posebno ime. I zato što je moje ime na talijanskom i latinskom isto: Flavija.

— Kraljica. — Kako to, kraljica? — Flavija Regina. — Ah, ah, ah, da, istina, nisam na to ni mislila: Federi-

cus Rex i Flavija Regina. Dva monarha, dvije krunjene glave, dva moćnika: kralj i kraljica. Posljednji kralj i pos-ljednja kraljica: Federicus Rex i Flavija Regina. Bio jednom jedan kralj, bila jednom jedna kraljica. Ah, ah, kakva divna priča!

Sva se presavila od smijeha držeći se za želudac. Što se to sa mnom dogodilo? Odjednom se zbilo ono čega sam se najviše bojao. Moj osjećaj da sam isključen i neutralan u odnosu između „njega“ i Flavije, odjednom se pretvorio u potpuno pristajanje i zlokobno poistovjećivanje. Pustio sam ga neka radi što hoće, popustio sam mu uzde, dao mu slo-bodnu inicijativu. „On“ je to i te kako iskoristio. Onako gol jurnuo sam iznenada na Flaviju s „njime“ koji se ukrućen klatio u zraku poput tramvajske antene koja se otkačila od voda. Zgrabio sam Flaviju ne za ruke ili mišice, nego tamo gdje se pod haljinom skrivalo ono što je ona maločas naz-vala imenom Flavija Regina. Tako sam, za trenutak, pod

321

finom tkaninom držao u rukama pravu sugovornicu s „nji-me“. Ali, to je bilo samo za trenutak. Odmah sam dobio ćušku da mi se glava okrenula. Pokušao sam uhvatiti ruku koja me je udarila: dobio sam drugu ćušku. Flavija je nakon toga stala bježati preko sobe, blijeda, pjegava, tankovita nimfa, progonjena od zdepastog nakaznog satira. Htio sam je zgrabiti, ali je bila vrlo okretna i svaki bi put pobjegla kada sam je imao uhvatiti. Nimalo zbunjenim glasom, čak i neugodno hladnim, naredila mi je:

— Pusti me, ti si lud, kažem ti da me pustiš. Dȁ, ja sam lud. Moja se ludost sastojala u tome što sam

se sasvim predao, bez ikakva svladavanja, svojoj ukorije-njenoj desublimaciji. Sada smo bili jedno naspram drugoga, Flavija i ja, a krevet medu nama, zadihani, kao u filmu komično-duhovitom iz tridesetih godina, kome je „on“, stalno u napetom stanju, dodao naročitu pojedinost. Flavija me budno pratila pogledom pazeći na svaki moj pokret. A onda se ispružila naprijed i poviknula:

— Znaš li zašto sam danas došla k tebi? — Zašto? — Da ti kažem kako nemamo nikakve namjere da ti

povjerimo režiju našega filma. A znaš li zašto? Zato što su moj otac i Protti odlučili da je povjere Mauriziju.

To me je tako prenerazilo da sam se odmah ohladio. Promucao sam:

— Zašto mi to niste rekli prije raspravljanja? — Kakve veze ima raspravljanje? Raspravljanje se nije

odnosilo na režiju nego na scenarij. Ti nećeš biti režiser nego scenarist.

— Svejedno ste mi morali reći. — Nismo znali. To je tek jučer odlučeno.

322

— A ti si danas došla da mi to kažeš. — Baš tako. Kako sam određena kao pomoćni režiser, a

Mauriziju je bilo pomalo neugodno, rekla sam mu da ću te ja obavijestiti. Sada me pusti da idem. Ako me dirneš, vikat ću.

Nisam imao nikakve namjere da je diram. Već sam bio zagospodario „njime“, a i „on“ se sâm prilagodio novoj situaciji, omlohavio i sasvim splasnuo. Sada sam se vidio u pravoj slici: gol, smiješan i očajan. Čuo sam Flaviju kako me pozdravlja, ali nisam dizao glave. Odmah zatim zatvori-še se vrata pristojno, bez najmanje buke. Jaoh! Spustio sam pogled i pogledao „njega“. Usitnio se, zgrčio, naborao, smotao, oronuo: kolutić smežuranih tripa. Rekoh mu s uz-dahom:

— Sada mi preostaje samo jedna karta: Mafalda. Sve ovisi o tebi, samo o tebi.

U istom se trenutku oglasilo zvonce na vratima.

323

OPČINJEN!

Pošao sam da otvorim. Gotovo sam ustuknuo od iznena-đenja: na vratima se pojavio Maurizio. U crnim naočalama, crnim cipelama, bijeloj košulji, bijelom odijelu. Ušao je kao obično: prošao ispred mene bez riječi, krenuo u radnu sobu s rukama u džepu. Zbunjeno sam pošao za njim: možda je na ulici čekao Flaviju; možda zna da sam ja, ili točnije „on“, navalio na Flaviju. Spopao me snažan, mučan osjećaj krivnje. Predviđao sam sa strahom da će mi Maurizio nešto reći, jednu od onih opornih riječi koju znaju izreći samo sublimirani i koja će me stidom ispuniti i uništiti. Ali ne, prevario sam se. Maurizio me samo rastreseno upitao:

— Je li odavno otišla Flavija? Vidjelo se da laže. Htio je pokazati da nije čekao Flaviju

na ulici; da ne zna kako me je „on“ natjerao da navalim na Flaviju. Zašto laže? Vjerojatno zato da me namami u zamku, kao i obično. Odlučio sam da to izvidim poričući da je Flavi-ja bila kod mene. Odgovorio sam s hinjenim iznenađenjem:

— Zar je Flavija morala k meni doći? Nisam je vidio. Nije odgovorio ništa, nije pokazivao nikakva osjećaja,

nije mi htio, kao obično, pružiti zadovoljstvo. Bacio se na stolicu, zapalio cigaretu. Međutim sam ja, kako rekoh, stao

324

izviđati. Moja laž mi se odjednom pokazala korisnom i plodonosnom. Poričući da je Flavija k meni došla, poricao sam ujedno i to da znam kako više ne mogu računati na režiju; tako sam mogao pokrenuti situaciju između Maurizi-ja i mene. To mi je bila slaba utjeha, ali ipak utjeha. Mogao sam postupiti po onoj priči o lisici i grožđu: odreći se buč-no nečega što mi je već bilo uskraćeno. Pokazat ću se ozlo-jeđenim zbog postupka u Fregeneu: glasno ću mu reći da mi je dosta njega, Flavije i svih zajedno; izjavit ću mu da više ne želim surađivati s njima na scenariju. Baš mi je to dobro došlo na pamet!

Razumije se da ću sve to reći kao u kakvoj komediji u kojoj će moje pretvaranje prisiliti Maurizija da se i sâm pretvara. Dȁ, jer Maurizio zna da je Flavija bila kod mene, zato što ju je sam poslao; isto tako zna da mi je Flavija rekla kako više ne mogu računati na režiju jer joj je on povjerio da mi to kaže. Ništa zato: morat će prihvatiti igru bar nekoliko trenutaka i pristati da odbijem ono što mi je on prethodno uskratio. Sjedeći za stolićem, malo okrenut pre-ma Mauriziju, rekoh:

— Morao si telefonirati prije dolaska. — Zašto? — Zato što se moglo dogoditi da nisam kod kuće. Mo-

gao sam imati i kakav posjet. — U tome slučaju nije trebalo otvarati vrata. — Oprosti: pretpostavimo da nisam želio da te vidim

poslije svega što se dogodilo u Fregeneu. — Želiš li da odem? — Ne. Sada kada si već tu, ostani. Iskoristit ću trenutak

da otvoreno porazgovaram s tobom. Nije rekao ništa. Ustao sam i počeo hodati po sobi. Ho-

dajući stao sam mu kresati u oči:

325

— Otkrijmo karte, odbacimo maske, govorimo kao lju-di. E pa dobro, moram ti reći da je tvoje ponašanje onomad na sastanku grupe bilo nedostojno. Što si ti učinio? Zamolio sam te da me predstaviš grupi, bez ikakve primisli, iz čisto-ga ideološkog zanosa. Kao dokaz, mojih iskrenih revoluci-onarnih osjećaja, dao sam ti dobrih pet milijuna, svotu koja nikako nije za preziranje, ali je ogromna s obzirom na moja sredstva. A ti, umjesto zahvalnosti, namamiš me u zasjedu i ja padam u zamku. Da ne bih posumnjao, uvjeravaš me slatkorječivo kako će to biti raspravljanje na vrlo visokom kulturnom stupnju; kako me svi očekuju sa simpatijom i radoznalošću, kako je pružena svota od pet milijuna prim-ljena na doličan način. Spokojan, s puno povjerenja, uvjeren da sudjelujem u iskrenom, plodonosnom, korisnom izmje-njivanju misli, otvorenom i jasnom suočavanju dviju gene-racija, krenuo sam s tobom u Fregene, u Flavijinu vilu. Ali čim uđoh u dvoranu gdje se održavao sastanak, našao sam se pred smiješnim procesom, ili točnije, pred čudnim poku-šajem moralnog linča. Pred grupom koja je predstavljala sudište; pred tobom kao javnim tužiocem, pred Flavijom kao zapisničarom; pred čitavim apsurdnim sudskim ritua-lom po prethodno izrađenom programu i do sitnica utvrđe-nom, sa semaforima, zelenim, crvenim i žutim svjetlom, unaprijed pripremljenim pljeskom, kao da se jedno ideološ-ko raspravljanje može regulirati po istim kriterijima koji vrijede za ulični promet. Tako sam se našao nepripravan bez obrane, goloruk, ne sumnjajući ništa, pred trideset oso-ba, kakvih osoba!, pred trideset vukova, pravih hijena, hla-dno odlučnih da me raskidaju. A ti, nezadovoljan što si me podmuklo prevalio primamivši me u stupicu, stao si na čelo blistave i smione operacije. Odbacivši masku dobrostivog prijatelja, pokazao si svoje pravo neprijateljsko lice. Javno me pokazuješ kao izdajnika, potkazivača, kontrarevolucio-

326

nara, i što sve još; ni to nije bilo dovoljno: rugaš se mome prinosu od pet milijuna. Nakon tvoje optužbe, otpočeo je proces. Proces? Prije bih rekao: smaknuće. Moje su liječi primljene neprijateljski, a tvoje, Flavijine i ostalih govorni-ka s osobitim pljeskom; sve je bilo usklađeno prema onim vrlo čudnim svjetlima smiješnoga i policijskoga semafora. Dječaci, koji su do jučer nosili kratke hlače, vrijeđali su me, napadali, osuđivali; lutkice s ljetnih natječaja ljepote bacaju mi u lice pregršt novčića i time me obilježavaju kao Judu, prodanika. Dȁ, baš prodanika; bilo bi smiješno da nije žalo-sno. Prodanik koji daje pet milijuna oduzimajući ih porodi-ci. Pet milijuna koje sigurno ne bih dobio za film kakav je „Eksproprijacija“. Ostavimo to. Moralni linč doživio je svoj vrhunac u samooptužbama što ste ih izvukli iz mene sa starim prokušanim metodom sistematskog zastrašivanja. Pri tome si, kao da ništa nije bilo, završio raspravu pod izgovo-rom da se semafor pokvario, prešutno dokazujući time da bez održavanja, da tako kažem, prometnoga reda grupa nije kadra da sama nastavi tobožnje raspravljanje. Krasnog li raspravljanja! S mojom osobom prisiljenom da glumi ulogu ideološkog pješaka, neopreznog i rastresenog, predodređe-nog da bude zgažen na raskršću političkog konformizma od pripadnika vaše grupe, pretvorenih u dogmatske strojeve koji jedva čekaju da me pregaze. Ali ni to nije bilo dosta! Zaključivši sjednicu, ti uvjeravaš, sa zavidnim bezobrazlu-kom, da je sve svršilo dobro kako za pripadnika grupe tako i za mene; i da odsada neće više biti problema. Ja i ti prih-vatit ćemo se posla kao stari prijatelji. Ali ne, ne i ne! Ni-sam tako naivan! Stani! Ne može se linčovali jednog čovje-ka i onda mu reći da je sve dobro proteklo! I da više nema problema! Uostalom, i jest tako: linčovan čovjek nema više problema, jer je likvidiran, uništen, pa njegovi problemi, logično, nestaju s njime. Dosta o tome!

327

Slegnuo sam bijesno ramenima i stao pred Mauriziom. Bio je miran i nepomičan. Nije ni očiju podigao: pravi rene-sansni paž koji puši cigaretu s filtrom. Najzad je progovorio:

— Što, uostalom, kaniš učiniti? — Napustiti sve to. — A što? — Prekinuti pisanje scenarija. Ne sastajati se ni s to-

bom, ni s Flavijom, ni s grupom. Ne imati više nikakva posla s filmom „Eksproprijacija“.

— A tvojih pet milijuna? Hoćeš li da ti ih vratimo? Osjetio sam zamku. Dosada sam, kako tako, bio „supe-

rioran“. Sada me Maurizio želi podmuklo gurnuti u „inferi-oran“ položaj. Odgovorio sam mu sliježući ramenima:

— Zadržite tih pet milijuna. Ne znam što bih s njima. — Misliš li ozbiljno? A uvijek si govorio da je tih pet

milijuna velika žrtva za te. Istina je, ima pravo; kao i uvijek, uostalom. Trebalo bi

da mi vrate tih pet milijuna, barem tih pet. Ali ta moja pro-kleta desublimacija spriječila me da priznam kako gorim od želje da dobijem svoj novac. Kao i uvijek, desublimirani će priznati koješta, ali neće to da je desublimiran. Odgovorio sam mu ponosnim slijeganjem ramena:

— Dȁ, bila je to za me velika žrtva na koju više ne mis-lim. Ponavljam još jednom: ne znam što bih s njima. Naku-pujte crvenih Maovih knjižica za tih pet milijuna!

— A režija? Zar ti nije jasno da na taj način konačno odbijaš režiju?

Tu smo, dakle! Sada sam prikliješten! Pritisnut leđima o zid! U klopci! Sasvim u zamci! Maurizio je poslao Flaviju da me obavijesti kako više ne mogu računati na režiju; ali u isto vrijeme, kako sam predviđao, prihvatio je moju laž i

328

upitao me da li se kanim odreći iste one režije za koju je maloprije, kroz usta Flavijina, bilo rečeno da mi uopće neće biti povjerena. I tako, ako mu odgovorim da sve znam i da se ne odričem ničega iz jednostavnoga razloga što sam već prije bio prinuđen da se odrečem, srušit ću moju laž i time ću priznati da sam lagao. Ako, međutim, postupim i s reži-jom onako kako sam postupio s pet milijuna, izlažem se opasnosti da kompromitiram do kraja ono malo vjerojatnos-ti da ću postati režiser što mi „možda“ još preostaje. Dȁ, jer se ne može znati da li je Mauriziovo pitanje nova zamka, jedna od njegovih običnih zamki; ili, tko zna, možda se u tome skriva kakvo kajanje. Samo bi se tako mogao protu-mačiti njegov nagli dolazak, odmah nakon odlaska Flaviji-na. Ako je ova moja pretpostavka točna, Maurizio je došao zato da mi vrati nadu koju mi je Flavija oduzela.

Na kraju sam odlučio da se ne kompromitiram; praveći se neraspoloženim i ljutitim napomenuh:

— Bio bih voljan da se ponovo prihvatim posla kad bih imao povjerenja u te, Flaviju i grupu.

— A zašto nemaš povjerenja? — Tko bi mogao imati povjerenja poslije linčovanja ko-

jemu ste me podvrgli? — Mi te nismo linčovali. — Niste? Recimo onda da ste mi namjestili zamku u ko-

ju sam upao. — To je bio normalan sastanak grupe, na što si nas ti,

uostalom, prisilio, jer smo osjetili da se ne možemo u te pouzdati. Kao što vidiš, uloge su za vrijeme sastanka bile sasvim suprotne od onoga kako si ti zamišljao. Mi smo imali mnogo toga da ti predbacimo; ti, naprotiv, nisi imao ništa da predbaciš nama.

— Kako to!

329

— Ne možeš poreći, Rico, da si bio kod Prottija i da si nastojao svim mogućim sredstvima kako bi nam naškodio.

— Dȁ, bio sam kod Prottija. Ali svejedno, stvari ne stoje tako.

— Nego kako? Ponovo sam bio priklješten. Na sastanku sam priznao da

sam bio kod Prottija zbog „bujanja buržujskog duha“; ali nisam priznao da sam bio kod njega kako bih izmolio obe-ćanje za režiju, kako je zaista i bilo. Priznati to sada, znači-lo bi oduzeti svaku vjerodostojnost vlastitoj samokritici; i umjesto toga „bujanja“, što je na kraju samo psihološko obrazloženje izvjesne kompleksnosti, istaknuti najobičniju korist; to bi značilo još veću „inferiornost“ prema njemu. Tako sam izbjegao izravan sudar; rekoh mu ljutito:

— Evo kako stvari stoje: umjesto kritike i samokritike o kojoj si mi govorio, bio sam izvrgnut pravom pravcatom napadaju. I nemoj mi sada govoriti da je to bio običan sas-tanak. Siguran sam, na primjer, da ti, Flavija i članovi gru-pe nikada niste doživjeli sličan postupak.

— Tko to kaže? Nisam odmah odgovorio, a onda sam nadovezao: — Nećeš valjda reći da ste ti i Flavija morali proći isti

ritual semafora, unaprijed smišljenih neprijateljskih izviki-vanja, javnog priznanja zločina koji nisi nikada počinio, i bacanja novčića u lice?

— Pojedinosti su bile različite, ali je važno to da smo bili kritizirani i da smo sami sebe kritizirali.

— A zbog čega? — Ni zbog čega; zbog onoga što jesmo ili, točnije, zbog

onoga što smo bili. — A to znači?

330

— Buržuji, rođeni i odrasli u buržujskim porodicama. Gledao sam ga i utvrdio da nije samo ozbiljan nego, što

mi je naročito udarilo u oči, ne „previše“ ozbiljan. Upravo onoliko koliko je dovoljno da kaže nešto što on i ostali iz njegove grupe smatraju sigurnim i neprijepornim. Promu-cao sam, osjećajući još jednom da bih se mogao naći u „in-feriornom“ položaju:

— Ali nitko nije kriv za ono što on zaista jest. Čovjek može biti kriv samo za ono što čini.

— Tko to kaže? Ima krivnje i krivnje. Čovjek može bili kriv i za ono što jest. Dovoljno je da to osjeća kao krivnju.

— Ako čovjek nije počinio zlo, nemoguće je osjećati se krivim. To je besmislica.

Nije me slušao, kao da je pratio slijed svojih misli. Naj-zad je rekao:

— Čini se da ne znači ništa to što je čovjek rođen kao buržuj. A kad počneš kopkati, svašta otkriješ.

— Što otkriješ? — Čovjek je uvjeren da je revolucionar, a otkrije da je

ostao buržuj. — Otkrije? Ali kako? — Kritikom i samokritikom: onim što ti nazivaš linčem. — Da li je Flavija bila podvrgnuta kritici? — Dakako. — Je li izvršila samokritiku? — Svakako. — Što je rekla? — Mnogo toga. — Mnogo toga? — Dȁ, mnogo, više od onoga što je mislila reći.

331

— Je li bila napadnuta kao ja? — Još gore. — Gore? — Flavija je, na neki način, bila izložena kritici, više od

tebe. To je djevojka rođena u izvjesnoj porodici, dobila je izvjestan odgoj, dulje vremena živjela na izvjestan način, ponaša se i govori na izvjestan način. Nju je bilo lako napad-nuti. I zaista je nisu štedjeli. Rekli su joj sve što su mislili.

— Sve? — Dȁ, bez ikakva obzira. — Jesu li joj bacili u lice novčiće? — To nisu. Naposljetku, ona ne radi kao ti za poredak.

Samo se u njemu rodila. — I najzad se Flavija ponizila kao ja. — Mnogo više od tebe. — Zašto? — Između tebe i Flavije postoji razlika jer se u tvome

slučaju radilo o jednoj sitnici, to jest o filmu; a u Flaviji-nom slučaju bio je pod optužbom čitav njezin život.

— A što je Flavija rekla o svome životu? — Rekla je da je do sada bila sasvim krivo usmjerena. — Kako je to rekla? — Iskreno. — Što to znači iskreno? — To znači plačući. — Zar je Flavija plakala? — Dȁ. — Ali zašto? — Jer je žalila što je onakva bila.

332

— Jesi li i ti učinio isto što i Flavija. — Dȁ. — To znači da si se proglasio krivim što si rođen u bur-

žujskoj porodici? — Dȁ. — Kakav je bio rezultat toga? — To možeš vidjeti. — Ja ne vidim ništa. — Imaš pravo, to nisu stvari koje se vide. Ali smo se ja

i Flavija promijenili. — Iz čega u što? — Iz buržuja u revolucionare. Ovoga sam puta zašutio pokušavajući da saberem misli.

Maurizio mi govori istinu, ili točnije, ono što on smatra istinom. Preobražaj o kome govori ili se zaista dogodio, ili je, što je isto, iskreno uvjeren da se dogodio. Ali, to nije bitno pitanje. U stvari, Flavija i Maurizio promijenili su se samo zato da postanu, ali na još izrazitiji način, ono što su već bili: ptice grabljivice, predodređene da lete „visoko“, a revolucionarni preobražaj samo je izmijenio pravac njihova leta, to je sve. Ja sam, međutim, zemni crv koji je gmizao „nisko“ prije sastanka grupe i nastavlja gmizati „nisko“ i poslije sastanka. Flavija i Maurizio jednostavno su prešli iz buržujske sublimacije u revolucionarnu. Ja sam, međutim, bio desublimiran i to sam ostao. Gledam Maurizija i opet se umalo ne osjetih rasistom, misleći u sebi, kao obično, da na svijetu postoje dva soja ljudi: soj onih koji su uvijek i u svim slučajevima sublimirani, na desnici kao i na ljevici; i soj onih koji su desublimirani, bilo da su reakcionari ili revolucionari. Svijet je rascijepljen; ja se nalazim s jedne

333

strane rascjepa; Maurizio, Flavija, Protti i mnogi drugi s druge strane. Sve ostalo samo su brbljarije.

U iznenadnom prolomu nestrpljenja rekoh na kraju mo-ga dugoga razmišljanja:

— Vi ste se jamačno promijenili: ako ti to kažeš, nema razloga da u to sumnjam. Što se mene tiče, sastanak grupe nije na me uopće djelovao, iako sam bio kritiziran i sebe temeljito kritizirao. Ostao sam isto ono što sam i prije bio. Ako sam buržuj bio, to sam i ostao.

— To ti ne možeš znati. Ti si vjerojatno na putu korjeni-ta preobražaja, ali ti nisi svjestan toga.

— Ja imam svijest o protivnome: da nisam na putu ni-kakva preobražaja. Imam dokaza za to.

— Kakvog dokaza? — Maločas sam zanijekao da je Flavija bila kod mene.

Imao sam za to razloga. Sada priznajem: bila je. — Znao sam to. Čekao sam je dolje čitavo vrijeme dok

je bila kod tebe. — E pa dobro, kritika i samokritika tako me je malo

promijenila da sam na Flaviju navalio. — Znao sam i to. To mi je Flavija odmah rekla čim je

izišla. — Nije li buržujsko ponašanje navaliti na zaručnicu svo-

ga prijatelja. — Dakako da jest. Evo me konačno u „inferiornom“ položaju! Do kraja!

Bez mogućnosti spasa! Zauvijek! Učinio sam posljednji pokušaj da isplivam na površinu:

— Što se tiče buržujskog ponašanja, ti si postupio gore. Ja sam pokušao da ti preotmem zaručnicu. Ti si mi preoteo režiju.

334

Maurizio je časkom zašutio. Tu sam šutnju protumačio kao znak njegove zabune ili čak stida. Ali ne, prevario sam se i ovoga puta. Maurizio je odgovorio sasvim mirno, kako to odgovara savršeno sublimiranom čovjeku:

— Ali, Rico, razmisli malo. Taj film je namijenjen na-rodu. Ti si sam priznao da si ostao buržujski intelektualac kakav jesi i kakav si uvijek bio. Kako ti onda možemo pov-jeriti režiju filma koji mora prožimati pravi revolucionarni duh?

Upropašten sam! Nemam mu što reći! Njegovo je rasu-đivanje besprijekorno! Ali ta njegova besprijekornost mno-go podsjeća na pobjedničkog mornara u pomorskoj bitki koji udara veslom po glavi neprijateljskog mornara palog u more, kako bi ga konačno dotukao i potopio. Ipak sam mu prigovorio:

— Ako je tako, ako sam ja nepopravljivi buržujski inte-lektualac, zašto želiš da surađujem na scenariju?

— Prije svega zato što si stručnjak i kao takav možeš bi-ti od velike koristi; a i zato, to ponavljam, to se nikada ne može znati, što bi se moglo dogoditi da se promijeniš a da toga nisi svjestan.

— Zar zaista smatraš da bih jednoga dana mogao postati revolucionarni intelektualac?

Uvijek ista pjesma! Evo me pred nogama Mauriziovim, ponizna, puzava, pokorna, opčinjena! Stao mi je nogom na vrat. Odrekao sam se režije, gotovo zadovoljan što sam se odrekao. Sada se naprosto preporučujem kako bih sačuvao barem svoj niži položaj scenarista. Maurizio je, međutim, ustao. Namještajući crne naočale na nos, mirno mi je rekao:

— To će zavisiti od tebe. — Ili od vas u grupi? — Ne, samo od tebe.

335

Ustao sam i ja. Maurizio me dohvatio rukom za rame i dodao:

— Što da kažem grupi? Da želiš natrag svojih pet mili-juna? Da ne želiš surađivati na scenariju?

— Reci im da ne želim pet milijuna i da ću nastaviti suradnju.

Gledali smo se. Kao u filmskoj slici zastaloj usred filma: ja gledam u oči Mauriziju, a Maurizio gleda mene; ruka mu na mome ramenu. Filmska slika na kojoj je uhvaćen trenutak moga kraha, ili možda, moje konačne opčinjenosti, ako mo-ram uzeti u obzir „njegovo“ lagano dizanje što ga je izazvao dodir Maurizove ruke. Odjednom je zastoj prekinut, slika se pokrenula, film je počeo teći. Maurizio reče:

— Kada ćemo se vidjeti i otpočeti rad? — Možemo i sutra. — U redu, sutra. Tako sam bio smeten, izgubljen, rastresen da gotovo ni-

sam osjetio kako pratim Maurizija do vrata, pa kad su se vrata zatvorila, začudih se što sam sâm. Nesvjesno sam pošao prema telefonu koji je zvonio na kraju hodnika. Po-digoh slušalicu. Bila je to Fausta. Odmah me je upitala:

— Hoćemo li večeras k Prottijevima na svečanost? — Ja idem, ti ne. — Zašto ja ne smijem? — Bolje je da ostaneš kod kuće. Tvoja prisutnost nije

poželjna. — Želiš biti sam s gospođom Protti? — Baš tako. Zašutjela je. Najzad je progovorila molećivim glasom: — Hoćeš li doći k meni poslije svečanosti?

336

Osjećao sam se „superiornim“, priznajem da je to bilo znatno olakšanje na kraju dana jer sam se stalno osjećao „in-feriornim“, najprije s Flavijom, pa s Mauriziom. Rekoh joj:

— A što bih kod tebe? Od onoga na što ti misliš, neće biti ništa, jer ću biti s Mafaldom. A što onda?

— Zašto si tako zločest, tako izopačen? Postoji i ljubav na svijetu, zar ne? Ništa od tebe ne tražim. Samo bih htjela da me malo voliš.

Desublimiran kakav jesam, odmah sam popustio, odmah se ganuo. Ali sam svejedno zlobno odgovorio:

— Hajde, idi u krevet i nemoj me više gnjaviti. Sutra ćemo se vidjeti.

— Zdravo. — Zdravo. Jadna Fausta!

337

UŠKOPLJEN!

One iste večeri kada sam jurio automobilom prema Prot-tijevoj vili, rekoh „njemu”:

— Jesi li vidio? Eto što znači sublimacija. Flavija me draži, izaziva, pristaje. Kada sam na kraju odlučio da ti pustim na volju, odjednom mi, pljus, pljus, doletješe dvije žestoke pljuske od kojih mi se dah presjekao.

„On“ nije odgovorio. Znam, bio je neraspoložen. Nakon neuspjeha s Flavijom, sada je i Mafalda podjarila to njego-vo nezadovoljstvo. Dȁ, jer sam mu ja, tako reći, službeno izjavio pri izlasku:

— Došao je veliki trenutak. Večeras ću privremeno pre-kinuti svoj pokus sa sublimacijom. Pustit ću te, prema tvo-me omiljenom izričaju, da uspostaviš „izravan dodir“ s Mafaldom. Put ti je otvoren, možeš činiti što hoćeš, bez ikakvih ograničenja.

Ta svečana izjava, kojoj sam nastojao dati zamamljiv i pun obećanja prizvuk, poput oca koji govori sinu: „Sad si već u godinama kada imaš pravo na ključeve od kuće. Uz-mi ih pa se zabavljaj“, nije ga se osobito dojmila, sudeći barem po posvemašnoj šutnji kojom je tu izjavu primio. Očito mu nije bila po volji perspektiva „izravnog dodira“ s

338

Mafaldom, premda mi je više puta govorio kako dob za njega ne znači ništa. Rekoh mu, nastojeći da utvrdim što se skriva iza njegove šutnje:

— Da zaključim, posjet Flavijin bio je prava pravcata lekcija s obzirom na sublimaciju.

Dirnut u najosjetljiviju točku, najzad je odgovorio pita-jući me osornim glasom:

— U čemu se, molim, sastoji ta lekcija? — U tome što je Flavija odabrala sublimirani užitak koji

proizlazi iz odricanja samoga užitka umjesto, recimo, desu-blimiranoga užitka što si joj ga ti predlagao.

— Kakav je užitak u tome što se odričeš užitka? — Užitak u osjećaju vlasti. — Gdje je tu vlast? — Najprije vlast nad tobom. Zatim, kao izravna poslje-

dica, vlast nad drugima. Da se razumijemo: vlast, a ne mo-ćnost. Prvo pripada sublimaciji, drugo desublimaciji. Ti imaš moćnost. Baš zato što je imaš, ja nemam vlast. Sada nekoliko riječi o pouci koja se može izvući iz posjeta Flavi-jina. Flavija se odriče svoje moćnosti i zato postizava vlast nada mnom. Ja se, međutim, ne odričem moćnosti, ili ba-rem ti utječeš da se ja ne odričem, i zato, logično, nemam nikakve vlasti nad Flavijom. Budući da stvari stoje tako, bolje je onda da ja upotrijebim svoju moćnost na koristan način, ili, jednostavno rečeno, da se koristim tobom kako bih postigao, u zamjenu za tvoje usluge, izvjesne čisto ma-terijalne koristi. To je kraj pouke.

Uzvratio je ljutito: — Iskreno rečeno, materijalna korist u ovome slučaju

bila bi režija. — Iskreno rečeno, dȁ. Ali ne treba nikada govoriti iskreno.

339

— A zašto? — Zato što vlast počinje od trenutka kada se više ne go-

vori iskreno. — Nije meni do vlasti. Ja znam samo jednu stvar. — Koju to? — Da mi pružaš staru ženu nakon šest mjeseci uskra-

ćivanja. — Hajde, nije baš stara, samo je zrela. — Zrela za grob. Stao sam se smijati, a onda mu rekoh: — Što onda kad bi bilo tako? Nisi li uvijek tvrdio da

dob ne znači ništa i da rastvaranje puti u zrele žene može biti isto tako izazovno kao i nezrelost iste te puti, u iste žene, trideset ili četrdeset godina prije? Jesi li ili nisi to govorio?

— Dȁ, govorio sam, ali. . . — Govorio si, a kada sam ti odgovorio da si gerontofil,

sjećaš li se?, ti si odmah uzvratio: „Gerontofil, a zašto ne?“ — Slažem se. Sve je to istina. Ah mnogo toga ovisi o

prilikama. Na primjer: one večeri kad si pod stolom uhvatio Mafaldu za ruku, bio sam spreman. Tada je Mafalda bila poželjna. . .

— A sada? — E pa, sada je sve tako programirano, organizirano,

unaprijed utvrđeno, a u isto vrijeme dozlaboga koristonosno. — Pa i one večeri: korisnost je bila cilj na koji sam

smjerao. — Dȁ, ali je barem bilo nešto novo. Nova stvar, to ti je

dobro poznato, uvijek se čini iznimna, neočekivana.

340

— Hajde, prestani gunđati. Znam da ćeš se opošteniti i ovoga puta, je li tako?

Nije odgovorio; bio je namrgođen; mislio sam da ga tre-ba pustiti neka dade oduška svome neraspoloženju, a što se tiče ostaloga, treba imati pouzdanja u njegovu neodoljivu i gotovo automatsku raspoloživost. Nastavio sam vožnju bez riječi. U mraku, na autostradi, odjednom me obasja svjetlost farova, trenutak zabliješti, a onda se farovi ugasiše, ponovo upališe i nestadoše pored mene. Potom, iznenada, na dese-tom kilometru, moji farovi otkriše, u izobličenoj i sablasnoj perspektivi, izduženu liniju crnoga asfalta, oivičenu sigur-nosnim metalnim ogradama sa crveno-žutim svjetlećim oznakama, a na polovici te asfaltne linije, odakle je počinja-la poprečna cesta, sjedila je na ogradi jedna žena. Prostitut-ka. Jedna joj noga bila ispružena, a drugu je naslonila na prečagu. U jednom sam trenutku iznenadnog osvjetljenja zamijetio da ima vrlo kratku suknju: moj je pogled šibnuo ravnu medu noge pa sve do gore, do jednog tamnog zasje-njenja koje možda i nije zasjenjenje. Sve sam to točno i mirno utvrdio; zatim sam zasjenio farove i odmah nestade autostrade, svjetlosnih znakova, asfalta, ograde i žene u noćnoj tmini. Tada je „on“ odjednom stao prosvjedovati vičući neljudskim glasom:

— Tjeraj nazad, tjeraj nazad! Istinu govoreći, u početku sam se pobojao da nisam

pregazio kakvog prolaznika ili izgubio koji dio auta. A on-da mi je sve bilo jasno: izgubio sam iz vida samo djevojku koja je sjedila na ogradi. Ipak sam krenuo nazad, misleći da ga ne smijem ozlovoljiti, naročito zato što ću uskoro zatra-žiti od njega usluge na večernjem sijelu kod Prottija. Sveje-dno sam mu zamjerio:

— Što ti je? Pa to je obična smuculja kakvih je mnogo.

341

— Ne, nije, drukčija je od drugih. Jesi li vidio kako je sjedila na ogradi?

Priđoh joj. Još je mlada. Bit će joj dvadesetak godina. Zaustavio sam auto, provirio kroz prozorčić da je bolje pogledam. Kosa joj tamna, oči crne, bademaste, očni kapci tako primaknuti da se oči čine kao dva uzana razreza. Jago-dice istaknute, usta skupljena, sočna, nabrekla, lične kosti visoko položene, sa strane isturene, nos kukast. Kao da je potomak Inka, Asteka ili američka Indijanka. Na glavi je imala bijelu kao mlijeko baskijsku kapu pod kojom se isti-cala crna sjajna kosa. Dugo sam se zadržao a da bih je sada mogao ostaviti. Mislio sam da s „njime“ sklopim čisto teo-retski ugovor samo da se previše ne natežem. Ali nisam imao vremena jer mi je „on“ grubo naredio:

— Što se tu izmotavaš! Uzmi je u auto i odmah krenimo kući.

— Čekaj malo, da nisi poludio? — Rekao sam ti da se ne izmotavaš! Ako hoćeš da ti

pomognem u toj tvojoj petljaniji s Mafaldom, moraš mi odmah osigurati tu djevojku. Inače, neće od svega biti ništa.

— Kako to: ništa? — Ništa s Mafaldom. — Kako, to znači da bi mogao. . . — Umrtviti se pred Mafaldom? Dȁ, baš to. — Razmisli malo: ako popustim i pođemo kući s tom

djevojkom, što ćeš onda s Mafaldom! Rog! — Budi miran; pusti ti to meni. Već sam ja osjetio njegovu nepopravljivu megalomani-

ju. Pomislio sam da se uvijek isto ponavlja: obećava više nego što može. Odlučno mu odgovorih:

— Ni govora.

342

— E onda ništa s Mafaldom. — Ali razmisli. — Oh, oh, oh: razmisli! Ali ja nisam takav da razmiš-

ljam. To priliči tebi, to je tvoja osobitost. Ima pravo: ja moram misliti i odmah sam počeo razmiš-

ljati. Rekoh mu odrješito: — Čeka me Protti. Uostalom, i tvoja moć ima granica.

Ako se osramotiš s Mafaldom, to je propust, bar što se me-ne tiče; ako se osramotiš s ovom djevojkom, neće biti ni-kome ništa, ni meni ni tebi. Ne želim se izlagati opasnosti. Zato ti predlažem: dat ću nešto novaca ovoj rimskoj Aste-kinji i kasnije se naći s njome, nakon sastanka s Mafaldom.

— Odmah ti odgovaram: to ne dolazi u obzir. — Ali zašto? — Želim Astekinju odmah. — Ne odmah! — Ali ja želim odmah. — Onda ništa, ja odlazim. To znači da ću ove večeri za-

dovoljiti Mafaldu bez tebe. — Kako ćeš to izvesti? — Ti znaš da ima mnogo načina. Prijetnja da ću to izvesti bez „njega“ djelovala je. Stao je prosvjedovati: — Ne, ne, ne. U redu: ureci za kasnije sastanak s njome.

Što onda ako uzme novac i ne dođe? Dat ću joj polovicu dviju novčanica od po deset tisuća

lira, a ostatak će dobiti u mome stanu. — Ako se dulje zadržimo kod Prottija i nađe zatvorena

vrata i nikoga u kući?

343

— Imaš pravo. Osim tih dviju polovica novčanica, dat ću joj i ključeve od kuće. Znam da to nije pametno, ali hoću da ti pokažem kako sam spreman i ludosti praviti samo da ti ugodim.

To je raspravljanje časovito trajalo: vrijeme za nas nema ono značenje koje mu se obično pridaje. To nije vrijeme mjereno satom. Tako je dogovor s djevojkom kroz prozor-čić auta trajao u stvari tek nekoliko sekunda. Djevojka me slušala bez ikakva iznenađenja. Sigurno je bila navikla na svakojake ponude. Slušala je onako kako slušaju seljanke na tržnici stojeći iza svojih košara s voćem i jajima: pozor-no me slušala ne gledajući u me već u automobile koji su prolazili autostradom. Držala je jednu ruku na koljenu, a drugu naslonila na ogradu: ruka joj malena, crvena, nešto punačka, s okruglim podrezanim noktima, tamnocrveno obojenim. Slušala me i najzad rekla:

— Hej, baš si čudan, znaš li to? Rekla je to hrapavim, izražajnim glasom, u kome sam

osjetio više ravnodušnosti nego čuđenja. Ja se zainatio: — Čudan ili ne, reci mi da li pristaješ. — Pristajem. Žurno sam izvukao lisnicu, uzeo dvije novčanice od deset

tisuća lira i raspolovio ih, zatim sam istrgnuo iz moga notesa jedan list i brzo napisao moje ime i prezime, adresu i broj telefona. Zamotao sam u listić ključeve od kuće i pružio ih djevojci zajedno sa dvije polovice novčanica od deset tisuća. Sve je to uzela, gurnula u džep svoga kaputa i upitala:

— Ima li koga u kući? — Ne, nema nikoga. Uđi, idi u spavaću sobu, lezi i čekaj

me. Kada zazvoni zvonce na vratima, ustani da ih otvoriš. — Što se mene tiče, sve je u redu. Ali ne bih htjela da

se u svemu tome nešto krije.

344

— Ne krije se baš ništa. Imam hitan sastanak i nemam vremena. Ali te svejedno želim vidjeti.

Rekla je na kraju razgovora: — Onda, do viđenja - a zatim je, ne vodeći više brige o

meni, sišla s ograde, prišla jednom automobilu koji se zausta-vio pokraj moga i zavirila kroz prozorčić. Rekao sam, kao da samome sebi govorim, a zapravo sam se obraćao „njemu“.

— Kome god bih ispričao to što sam učinio s ovom dje-vojkom, smatrao bi me ludim.

— A što je život bez ludosti? Stigoh do širom otvorenih vrata na željeznoj ogradi. Za-

tekao sam jednu novost: na kolobranima, s jedne i druge strane vrata, gorjele su, kao znak svečanosti, dvije buktinje titravim svjetlom. Ušao sam, pojurio prilaznom alejom, a ispred i iza mene drugi automobili. Između oleandara zasja-le bi pri prolazu druge buktinje. U tami iza oleandara, na livadama, svjetlucao se velik broj bez reda parkiranih au-tomobila. Dovezao sam se do čistine ispred vile. Kao admi-ralski brod usidren u stranoj luci, i vila je bila sva okićena i osvijetljena gorućim buktinjama; crveni plamenovi ocrtavali su obrise vile na pozadini mračnoga neba. Čistina je bila puna auta. Parkirao sam podalje, na jednoj livadi. Izišao sam i zaputio se prema vili. Ulaz je bio sav u svjetlu. Uz-vanici su se gurali u predvorju, okrećući mi leđa i gledajući nešto. Kao izgubljen, kružio sam pogledom oko sebe. Nitko se na me nije osvrtao, kao da me nema; to je bilo dovoljno da se u meni razbudi kompleks o manjoj društvenoj vrijed-nosti, koji nikada nije bio zatomljen. Odjednom se, na sre-ću, pojavio Cutica. Rekoh: na sreću, jer u izvjesnim prili-kama bolji je i neprijatelj poput Cutike nego nitko. Pretva-rajući se da sam radoznao, samo da pokažem kako sam i ja nečim zauzet, podigoh se na prstima da vidim što to gleda-

345

ju. Uto mi je prišao Cutica iza leđa, snažno me udario, tako da sam od udarca poskočio, i uzviknuo smijući se onim svojim nepriličnim grohotnim osmijehom:

— Stoj! Zatekao sam te na zločinačkom djelu nezajaž-ljive radoznalosti.

— Nezajažljive, pa. . . reci mi što se to unutra događa? — Kako, zar ne znaš? — Oprosti, nisam obaviješten o posljednjim novostima

u kući Prottijevoj. Opet se grohotom nasmijao, opet me udario po ramenu: — Što se tiče obavijesti, dobro si prošao. Ja sam se pob-

rinuo oko organizacije svečanosti. — Čestitam. To je novi vid tvoje svestrane djelatnosti. — Dakle, to što se unutra događa nekada su nazivali ži-

vim slikama, a danas bih to zgodnije nazvao happeningom. Čitava jedna serija happeninga na samo jednu temu.

— Na koju temu? Na temu ropkinja. Sjetio sam se tada da je i jedan od onanističkih filmova

Ireninih imao istu temu. Rekoh: — Sjajna tema. A kako teku ti takozvani happeninzi? Cutica se još jednom zacenuo od pustoga smijeha. — Ova je svečanost jedini ostatak filma o trgovini rop-

kinjama u Africi koji je Protti zamislio a nije ostvario. Us-koro će na jednoj tribini prodefilirati mnoge od prisutnih žena. Sasvim gole i u lancima, poput ropkinja u dobra stara vremena, bit će izložene na prodaju. Jedan nadglednik rop-kinja, lica namazana crnom bojom, korbačem će smirivati one koje su najjogunastije. Kako koja od njih bude izlazila na tribinu, nemilosrdni trgovac robljem podrobno će iznosi-ti tjelesne odlike nesretnih djevojaka izloženih na prodaju.

346

Netko, će iz publike podnijeti ponudu. Ali ne u našim piš-ljivim lirama, kakav bi to bio užitak?, nego u nekadašnjem novcu, iz vremena ropstva: u talirima Marie Theresie, ceki-nima, španjolskim zlatnicima, dukatima, starim francuskim zlatnicima itd. itd. Dakako, ponude će biti od zbilje, a svote će kasnije biti plaćene u lirama. Pogodi u čiju će korist ići te lire? U korist afričkih izbjeglica. Čini se da ih je mnogo u koncentracionim logorima rasutim po Africi. Ukratko, bit će to svečanost tipično afrička u korist Afrikanaca.

Po treći se put nadušio smijati i udario me šakom u leđa. Osjetio sam neodoljivu želju, sada kada je nestalo moga os-jećaja društvene inferiornosti, da Cuticu dovedem u „inferio-ran“ položaj, da mu budem „superioran“. To je borba desub-limiranih, to znam, ali desublimiran kao Cutica nikada nisam bio, niti ću, nadam se, ikada biti. Rekoh mu osorno:

— To je vrlo neukusna zamisao. Zamijetio sam s naročitim uživanjem da mu je smijeh

zamro na ustima; iako su mu usta ostala napola otvorena, poput zubatog zijala buldožera kad mu je rad prekinut:

— A zašto? — Suviše poštujem ženu a da bi mi se svidjela zabava

na kojoj je žena vrijeđana, obescjenjivana, ponižavana. Paf! Dao sam mu jednu po glavi da mu je upala barem

do vrata. Zbunjen, smeten, nastojao je tla se pribere pa je uzviknuo:

— Ah, ah, ta ti je dobra! — A zašto? Ne znam što ima dobra u onome što sam

rekao? Sad je već bio pribran. Bezobrazno je glumio ulogu za-

čuđena čovjeka: — Rico, govoriš li to ozbiljno, ili se šališ?

347

— Ne, ne šalim se. Govorim ono što mislim i mislim ono što govorim.

Držao se iznenađeno a ipak važno, kao liječnik koji pre-tražuje neočekivana bolesnika. Gledao me, procjenjivao, istraživao.

— Ali, Rico, da se ti ne osjećaš loše? — Osjećam se vrlo dobro, nikada se nisam bolje osjećao. — Ali me tvoje riječi navode na misao da si ti. . . — Ja bih se osjećao loše kad bih bio nazočan izvjesnim

zabavama na kojima se iskorištava onaj pornografski osje-ćaj koji je pritajen u podsvijesti svakoga čovjeka. Zato mi se to ne sviđa i zato ne mogu gledati tvoje happeninge.

— Ali, Rico! Zar mi baš ti moraš reći to? Da nisi slu-čajno spavao otkrivene stražnjice?

— Spavao sam izvrsno i nijedan dio moga tijela nije bio otkriven, još ti imam reći da mrzim laskavce, ulizice i sluge.

On je glumac, ili točnije, mimičar u talijanskoj pučkoj improviziranoj komediji ili starim pučkim rimskim komedi-jama, servilan i uvijek spreman da mijenja masku.

Pošto je odglumio na karikiran način ulogu prijatelja ko-ji susreće prijatelja na zabavi, pa ulogu iznenađena čovjeka koji se ne snalazi, sada opet glumi, s nategom, kao obično, ulogu ozlojeđenoga čovjeka:

— Dosta, gospodine moj. S kime misliš da razgovaraš u ovome trenutku?

— Mrzim svodnike. — Tko su to svodnici? — Spletkari. — Hej, kakvi spletkari? — Vucinoge.

348

— Pazi kako govoriš. — Vucinoga, ako ne znaš, bio je pomoćnik krvnika. Ime

je dobio po službi koju je vršio. Imao je zadatak da obješe-noga povuče za nogu kako bi mu ubrzao smrt.

To malo objašnjenje historijsko-filološko dovelo ga u „inferioran“ položaj. Raskolačio oči iza velikih naočala, rastvorio usta kao riba kad je izbace na suho. Stao je mahati rukama, gušiti se. Kako je ugodno biti „superioran“! Ali je Cutica brzo došao k sebi. Opet se prihvatio druge uloge, u čemu je bio neumoran, i ovoga puta grubo karikirane: uloge čovjeka koji se, iz ljubavi prema miru, ne samo priznaje pobijeđenim nego čak i krivim. Odjednom je spustio glas i upitao me bojažljivo i zbunjeno:

— Slušaj, Rico, ti se ljutiš na me? Možda sam te nehoti-čno uvrijedio ili na neki način pozlijedio?

Zbunjen tim njegovim čudesnim obratom, ostao sam trenutak bez riječi. Kakva drskost! Prometnuti se začas od uvrijeđenoga u uvrjeditelja! Motati i prevrtati riječi po miloj volji! Uzvratih mu zlovoljno:

— Ne, nisi me uvrijedio. — Oprosti, znaš, možda sam pretjerao odgovarajući na

tvoje negativno mišljenje o happeninzima. Molim te da mi oprostiš. Bit ćemo prijatelji kao i prije, je li?

Tako je bio ponizan, „inferioran“, da sam posumnjao kako se pretvara i da je zapravo nekako uspio da se izdigne, da mi bude „superioran“. Pružio je ruku, a ja sam mu je stisnuo snebivajući se. Ali, kako da utvrdim tko je od nas dvojice superiorniji? Jednostavno: on je bio Mafaldin lju-bavnik. Moram ga prisiliti da mi bude posrednik, ili ga zamoliti da me odvede Prottijevoj ženi. To jest, moram ga zapravo dovesti u inferioran položaj, ne riječima, već djeli-ma. Upitao sam ga potiše:

349

— Gdje je Protti? — Nema ga. — Kako to! Priređuje zabavu, a njega nema. — Tako on često čini. Jutros je otputovao u Pariz. — Gdje je gospođa Protti? — Mafalda? Tu je, ali ona ne dolazi nikada na zabavu

prije jednog ili dva sata poslije ponoći. — Gdje je sada? — Mislim da je gore, u svojoj sobi, i da se sprema. — Misliš li da bih mogao poći gore i zakucati na vrata? — Što ćeš kod Mafalde? — Jedno filmsko poduzeće zamolilo me da je posjetim.

Htjeli bih joj ponuditi ulogu zrelije žene. — Mafalda, to znaš, ne glumi već trideset godina i nema

nikakve namjere da opet počne. Nađi za tu ulogu koju dru-gu ženu.

— Pred tobom se ne može ništa sakriti. Ja sam, kako da kažem?, zaljubljen u Mafaldu.

— Zaljubljen u Mafaldu? — Dȁ, što je u tome čudno? Sviđa mi se Mafalda. — Sviđaš li se ti njoj? — Imam razloga da u to vjerujem. — Oprosti, ali kakve veze imam ja s time? — Ti imaš nekog utjecaja na nju. — Kako to? — Hajde, svi znaju da si ti k njoj navraćao. — Ona je Prottijeva žena. Za me je svetinja. — Svetinja? — Što zapravo želiš od mene?

350

— Želim da mi budeš, oprosti na izrazu, ali to je istina koju moramo prijateljima reći, želim da mi budeš provo-dadžija.

Najzad sam mu rekao! Pogledao sam ga da vidim kako je na njega djelovao taj moj izričito uvredljiv zahtjev. Okli-jevao je samo jedan časak. Zatim je prevladao njegov lakr-dijaški nagon: ne samo što će mi biti provodadžija nego će i odglumiti tu ulogu na neumjeren, pretjeran, karikiran način. Vidim da je već i prihvatio tu ulogu, jer mi je rekao tiho, napola ozbiljno:

— Želiš da ti budem provodadžija? Vrlo rado. Ali ne znam još kako bih to izveo. Ne želiš valjda da te stvarno gurnem u zagrljaj Mafaldin?

— Hajdemo gore, hoćeš li? Ovdje ima mnogo svijeta. Kad budemo gore sve ću ti objasniti.

Gorljivo i žurno, kako to zahtijeva uloga koju glumi, krenuo je uz stube. Došli smo do balkona. Krenusmo du-gim, uskim, nedovoljno osvijetljenim hodnikom, kao u ho-telu, najprije Cutica, a ja za njim. I ovdje je sve bilo u rusti-čnom, iberskom stilu: pod od cigle, vrata od ispupčena te-sanika, strop sa gredicama. Stali smo i pogledali se. Istog smo rasta Cutica i ja; kad bi nas netko vidio na pustom hodniku kako zajedno i potajno kujemo urotu, učinili bismo mu se sigurno slični dvjema ličnostima klasične komedije, smiješni i jezoviti u isto vrijeme, naoko različiti, a u suštini isti. Cutica je prvi progovorio:

— E pa, ovdje smo sami. O čemu si htio govoriti? Oklijevao sam jedan trenutak prije nego što sam mu

odgovorio. Bilo mi je sasvim jasno da mi je Cuticina po-moć nepotrebna. Mogao sam i sam poći k Mafaldi, siguran da će me srdačno i odmah primiti. Ali sam osjećao potre-

351

bu da Cuticu dovedem u „inferioran“ položaj i da mu bu-dem „superioran“.

Rekoh mu hineći zbunjenost: — Unatoč svemu, ne osjećam se nimalo sigurnim. Isti-

na, nedavno mi je Mafalda dala nekakve nade. Ali sa žena-ma nikada nisi siguran.

Ironično me premjerio očima od glave do pete: — Komu to govoriš! Dakle, što nam je činiti? — Eto trebalo bi reći koju dobru riječ. — Dobru riječ? U kome smislu dobru? — Oprosti, nisam se dobro izrazio. Ti bi, ukratko, mo-

rao Mafaldi reći. . . istinu o meni. — Kakvu to istinu? Tu smo, došao je trenutak. Nagnuo sam se malo i priša-

pnuo mu na uho: — Da me je priroda izvanredno obdarila. Gledao me je iza naočala raskolačenim očima. Zatim je

rastvorio usta trgajući se od podrugljiva smijeha: — Izvanredno obdarila? Obdaren, ali u kome smislu? — To znači opskrbljen, proviđen sa seksualnog stajališta. — Je li to istina? — Dȁ. — I ti želiš da ja to kažem Mafaldi. — Dȁ. Stao se ponovo podrugljivo smijati. Dohvatio me za ru-

ku, tiho me upitao, baš kao klasičan svodnik kojega je ulo-gu prihvatio:

— Obdaren, u redu; izvanredno, i to je u redu. Ali u ko-joj mjeri?

352

— U vrlo velikoj mjeri. — Ha, ha, ha: u vrlo velikoj mjeri. Ukratko, nešto poput

Rubirose, je li? — Nema tu mjesta podrugivanju. Odmah se uozbiljio: — Ne podrugujem ti se. Tražio sam od tebe te podatke

jer moram nešto određenije reći Mafaldi. To je najmanje što mogu učiniti, zar ne?

— Jesi li onda voljan da mi učiniš tu uslugu? — Kako da ne. Ako je samo to. — Da ti nije neugodno? Znam, kako sam već rekao, da

od tebe tražim da mi budeš provodadžija. Ali od prijatelja kakav si ti. . .

— Može se tražiti da bude provodadžija. Zašto ne? To je razumljivo. Čemu inače služe prijatelji? Slušaj, počekaj me ovdje jedan trenutak.

Nije mi dopustio da bilo što kažem, nego je otišao, za-kucao na jedna vrata, počekao trenutak i ušao. Ja sam onda razočarano razmišljao kako zapravo nisam uspio da mu se nametnem, da mu budem „superioran“. Kako je bio lukav i intuitivan, osjetio je moju želju da ga ponizim, pa je uzvra-tio udarac glumeći karikirano, kako sam već spomenuo, ulogu svodnika u komediji, umjesto da to stvarno bude. Tako je uspio da ne upadne u zamku koju sam mu namjes-tio, pretvarajući se, kao da to čini za vlastitu razonodu, da je ono što nije bio, ni želio biti.

Brzo se vratio; žurno mi je prišao i šapnuo: — Hajdemo, čeka te — i pošao ispred mene prema vra-

tima Mafaldine sobe. Ušli smo. Bila je to svlačionica s mnogo zidnih ormara,

pravljenih od drveta izrezbarenog na španjolski način. Na

353

kraju sobe sjedila je Mafalda pred toaletnim stolom okre-nuvši nam leđa. Kosa joj je bila omotana nekom vrstom bijelog turbana. Glava malena, vrat se činio širi od glave, leđa šira od vrata, bokovi širi od leđa. U ogledalu sam spa-zio lice: kao da je njuška starog pekinškog psa ili starog sirijskog mačka; velike izbečene oči, kao u djeteta, u dubo-kim očnim šupljinama; nosić zgužvan; usta ogromna s de-belim vijugavim i obješenim usnama. Na njoj duga, istoč-njačka haljina, sa širokim rukavima i dubokim izrezom oko vrata, tako prozirna da se kroz nju nazirao taman prorez ispod leđa koji je dijelio bijele glomazne guzove.

Cutica se leđima okrenuo prema prozoru tako da je sta-jao sučelice Mafaldi. Ja sam se diskretno zaustavio malo dalje hineći zbunjenost.

Glumeći lakrdijaški svoju ulogu posrednika, Cutica je ovako otpočeo:

— Mafalda, evo našeg Rica koji želi s tobom razgovarati. Vidio sam kako me iz ogledala radoznalo promatraju

buljave oči pekinškog psa. Cutica je neusiljeno nastavio: — Sada bih se mogao povući. Poslužio sam Ricu, tako

reći, kao preteča, pa mogu otići. Rico me je izričito zamolio za jednu uslugu. Ja sam na to pristao. Što čovjek ne bi uči-nio za prijatelja?

Buljave oči opet me stadoše sa zanimanjem promatrati, a onda svrnuše prema Cutiki:

— Ukratko, Mafalda, Rico me zamolio da ti ga predsta-vim. Ali moramo prije toga utvrditi što to znači biti predstav-ljen. Kada se nekoga predstavlja, obično se ističu njegove moralne i intelektualne osobine. Ali u slučaju Ricovu to ne dolazi u obzir. Rico je prirodan čovjek, pa mu je milije što ga predstavljamo s njegovim, tako reći, prirodnim osobina-ma. U tome se, kako ja mislim, vidi Ricova zahvalnost pre-

354

ma prirodi. Upitat ćeš me: zašto je Rico zahvalan prirodi? Odgovorit ću ti: Rico je zahvalan prirodi jer je bila darežljiva prema njemu. Što znače te moje riječi? Da li mislim na one moralne i intelektualne osobine na koje sam maloprije ciljao? Nikako, te osobine svakako su dar prirodni, ali ne izravan: da bi se mogle razviti, treba ih njegovati. U slučaju Ricovu, darežljivost prirode očitovala se kao dar koji ne zahtijeva od onoga koji ga je dobio nikakvu posebnu pažnju, ili, ako ti je to milije, nikakvo održavanje. Baš zato i možemo govoriti o darežljivosti. Ukratko, Mafalda, naš prijatelj Rico čovjek je muževan, vrlo muževan, silno muževan.

Osmijeh gotovo zloban u svojoj sumornoj izražajnosti zatitrao je u ogledalu na debelim smežuranim usnama Ma-faldinim. Zatim se usne pomaknuše, a iz usta se izvi neobi-čno milozvučan glas koji me je iznenadio:

— Hvala na predstavljanju. Nije bilo potrebno. Poznam Rica već odavno.

— Ali ga ne poznaš po onome o čemu sam, Mafalda, maločas govorio. Barem u to ne vjerujem.

— Moram se obući. Izvolite sjesti? Kad je Cutica čuo taj poziv, naglo je krenuo prema

vratima: — Ne ja ne mogu ostati, moram što prije dolje sići i

vidjeti da li sve teče u redu. Dakle, moram žurno otići. Os-tavljam zato Rica. Zdravo, Rico, zdravo, zdravo.

Pozdravio je nekoliko puta, dosljedan do kraja svojoj karikiranoj i pretjeranoj ulozi, onako kako pozdravlja glu-mac koji je odglumio svoju ulogu pa se gotovo trkom pov-lači. Ostao sam, dakle, sam sa Mafaldom. Za vrijeme Cuti-kina kratkog govora, buljave oči pekinškog psa nisu ni čas-ka prestale piljiti u me iz ogledala. Čim su se vrata zatvori-la, Mafalda me upitala stalno gledajući u me:

355

— Je li istina ono što je rekao Cutica? — Mislim da jest. — Vrlo zanimljivo. Neki dan sam to pomalo naslutila.

Ali nisam znala da se tu zapravo radi o prirodnom fenomenu. — A ipak je tako. — Zašto mi stojiš iza leđa. Hoćeš li me poljubiti za

početak? Prišao sam poslušno, nagnuo se naprijed iza njenih leđa.

Mafalda se okrenula savivši vrat kao zmija ili labud, ili kakva druga životinja duga i savitljiva vrata, pa je glavu tako skrenula da su joj se usta sljubila s mojima. Njena suha usnata i požudna usta pripiše se uz moja, otvoriše, raširiše, zahvatiše mi lice kao da ga hoće progutati. U isto vrijeme njen rašpast i neobično debeo jezik, sličan telećem ili goveđem, prodro je u moja usta i tromo polegao na moj jezik kao na kakvo ležište. Pretvarao sam se jecajući kao da uživam u tome milovanju jezikom; zapravo sam jecao od bola koji mi je pričinila Mafalda povukavši me odostraga i držeći me čvrsto rukom za vrat, zbog čega sam osjećao bol, jer su se moji vratni pršljenovi morali saviti. Poljubac je trajao podosta, boljeli su me pršljenovi, osjećao sam da se gušim. Stisak je najzad popustio i osjetio sam veliko olak-šanje kad me Mafalda pustila. Rekla je:

— Kadgod dobro dođe poljubac, zar ne? A sada stani tamo.

Poslušao sam i stao tamo gdje je maloprije stajao Cu-tica predstavljajući svoju svodničku ulogu. Sjeo sam na stoličicu bez naslona skupivši noge i položivši ruke na koljena. Tada je Mafalda među mnogim bočicama, kuti-jama, staklenicama na toaletnom stoliću dohvatila ruž za usne i primakla lice ogledalu. Prevratila je usnu kao da je rukavica, ovlažila je pljuvačkom vrhom jezika, isturila je

356

i preko nje nekoliko puta snažno povukla ružem. Sve je to činila desnom rukom. Odjednom je uzela ruž u lijevu ruku i prema meni ispružila desnu koja je neočekivano i čudno postajala sve duža, poput kakvog vrtnog šmrka koji se po volji razuzlava. Pružila je tu oblu i mišićavu ruku iz širokog rukava prema meni, gledajući se u ogledalo i ružem dotjerujući usne, i nasumce je upravila prema mo-me trbuhu. U isto vrijeme me upitala:

— O tebi ni traga ni glasa. Gdje si bio? — Imao sam posla. Ruka se dohvatila pojasa mojih hlača, zavukla se ispod

kopče, zgrabila jezičac od zaponke, polako ga povukla, kao da je namjerice htjela da ne bude suviše brzo. Tada se izne-nada javio „njegov“ glas, ali sasvim izmijenjen!, i stao plačljivo i žalobno prosvjedovati:

— Ne, ne, ne, reci joj da odmah prestane, zaustavi je, odmakni joj ruku.

— Što ti je? — Neću, neću nikako. Jesi li razumio? Neću. — Ne misliš valjda uzmicati baš sada? — Mislim. Ne očekuj od mene nikakvu pomoć, nikakvu

solidarnost, nikakvu potporu. — Što ti je, jesi li lud? — Ne, nisam lud. Loše si učinio što si od Cutike tražio

da ističe moje izuzetne osobine. Jer ovoga puta baš nikako ne pristajem.

— Ti si mi obećao. . . — Ništa ti nisam obećao. Pustio sam te govoriti. Rekao

si kako si siguran da ću osvjetlati obraz. Ali ja ne želim osvjetlati obraz.

357

Ugrizao sam se za usne. Bio sam uvjeren da će u pogo-dnom trenutku njegov automatizam djelovati; a kad tamo, neočekivano, bez ikakva razloga, sasvim je zatajio. Među-tim se Mafaldina ruka kao ogromna zmija koja polako izla-zi iz svoga skrovišta, uvukla u otvor zaponke. Prsti su raz-makli rubove košulje, prodrli u otvor gaća da „njega“ dose-gnu. Odjednom je stao prestrašeno vikati:

— Majko moja, povuci se, makni se, ustani, učini sve sa-mo da me ne dirne. Majko moja, ako me dirne, gotov sam.

— Ali zašto? — Ni za što. Neću, neću i neću. — Ne mogu se više povući jer je iza mene podboj od

prozora. Reci mi što ti je? — Plašim se, gadim se na tu ruku koja nasumce prekapa. Mafalda je sada lijevom rukom prelazila preko vjeđa

sjenilom za oči primaknuvši lice ogledalu, kao da je se ne tiče ono što čini desna ruka. Nadao sam se da će „on“ u trenutku „izravnog dodira“, kako sam mu maloprije rekao, osvjetlati obraz; ali više nisam bio tako siguran: osjetio sam sada kod „njega“ nešto novo i neprijateljsko, nešto nalik na pobunu, što me uznemiravalo i uplašilo. Kada je Mafaldina ruka, klizeći dugo, kao zmija među salatom u povrtnjaku, polako i oprezno doklizala do „njega“, tada se obistinila pritajena prijetnja koju je prikrivao onaj njegov očajnički „neću“. Spretno i pažljivo izvučen napolje unatoč njegovim prosvjedima (među kojima se stalno ponavljao prosvjed: „da ima barem toplu ruku; ali ne, hladna joj je kao smrt“), te ispružen na Mafaldinom dlanu, izgledao je kao smotuljak smežurane kože. Čuo sam ga kako viče:

— Ja sam malen, nikada nisam bio tako malen i želim ostati malen. Budi siguran u to. Naprosto ću nestati.

Na te riječi zahvatila me panika:

358

— Što će biti s režijom? — Baš me briga za režiju. — To je za me pitanje života ili smrti. — Nije za me. Po prirodi sam nezainteresiran. Karijera,

ime, uspjeh, sve se to mene ništa ne tiče. — Reci mi onda što mi je činiti. — Snađi se. Mafaldina ruka poigravala se kitom mojih genitalija kao

lažnim novcem. Sve ono što je inače bilo teško, sada je postalo lako; sve ono što je bilo puno, sada se činilo praz-nim. Što da radim? „Njegova“ neumjesna sugestija: „Snađi se“, naputila me da ga nadražim, da mu potaknem sjećanje na druge žene. Sklopio sam oči i u mome sjećanju iskrsnula je gola trbušina Fauste, tamna sjena među nogama rimske Astekinje koja je sjedila na ogradi, nehotični dodiri Flaviji-nih guzova, žarko crvenilo američke turistkinje u crkvi, kao i druge pojedinosti koje su mu, nedavno, pružile priliku da se pokaže u svoj svojoj moći. Ali svaki je napor bio uzalu-dan. Unatoč tim improviziranim predodžbama koje je stva-rala tako vješto moja poslušna i uslužna mašta „on“ je ostao mrtav hladan ne pokazujući ni najmanji znak buđenja. Imao sam utisak neke praznine između nogu, kao da tu ničega nema. Užasnuto sam otvorio oči i pogledao. Ne, tu je, ne-moćno leži na Mafaldinom dlanu, koja je prestala da se šminka i sada gleda naizmjenično „njega“ pa mene sumnji-vim izrazom lica, kao da pita: „Zar je ovo sve?“

Promrmljao sam očajnim glasom: — Ništa ne pomaže, strah me je da Protti iznenada ne

upadne. — Protti je u Parizu. — Mogla bi naići sobarica.

359

— Počekaj me trenutak. Gurnula ga žurno unutra, kako je mogla, kao kirurg kad

ubaci izvađenu utrobu u tjelesnu šupljinu preminulog paci-jenta nakon neuspjele operacije. Zatim je ustala u svoj svo-joj piramidalnoj i dinosaurskoj veličanstvenosti, prišla jed-nim pobočnim vratima, otvorila ih i rekla:

— Počekaj. Kad te pozovem, onda uđi. Ostavši sam, napao sam ga bijesno: — Reci mi, molim te, što sve ovo znači? Uzvratio mi je žurno: — Sad je prilika da pobjegnemo. — Ni govora. — Što namjeravaš učiniti? — Pazi: sada ćemo poći k Mafaldi koja je u pokrajnjoj

sobi. Ti ćeš tamo izvršiti svoju dužnost. Slažeš li se? Nije ništa odgovorio. Smatrao sam njegovu šutnju za

pristanak i nadodao: — Hajde, budi miran, nemoj se nervirati, ne brini ništa,

zažmiri. Trajat će to najviše pet, desetak minuta. Onda će-mo otići, požuriti kući gdje ćemo naći Astekinju koja nas čeka.

U međuvremenu sam se svukao. Ne dajući mu vremena da predahne, prišao sam vratima kuda je maločas prošla Mafalda i otvorio ih. Začuo se izvanredno milozvučan glas filmske zvijezde:

— Ne ulazi, gola sam. Odgovorio sam: — I ja sam — i ušao. U crvenkastoj polutami, raspoznao

sam spavaću sobu u španjolskom stilu: krevet s nebnicom i stupovima, te strop s gredama; damast na zidovima; čak i

360

jedno klečalo sa svetačkom slikom. Vrata od ormara bila su širom otvorena i zaklanjala Mafaldu koja se gledala u zrca-lu, pa sam joj vidio samo gole noge na podu. Zaobišao sam vrata i stao iza nje. Mafalda je bila u gaćicama sa grudnja-kom na grudima. Otkopčao sam joj grudnjak. U istom tre-nutku padoše mi na ruke koje sam žurno podmetnuo dvije dojke kao dvije teške i meke vreće pune brašna ili šećera. Mafalda je okrenula glavu prema meni pitajući me:

— Da li ti se sviđam? Htio sam odgovoriti: — Ne moraš se sviđati meni, nego

„njemu“ — ali, kao obično, nisam imao hrabrosti. Odgovo-rio sam „da“ jedva čujnim glasom. Mafalda je imala čudnu neku stražnjicu koja nije bila izbočena, nego nekako osme-rokutna, neobično spljoštena, a ipak glomazna. Odjednom je primakla stražnjicu mome trbuhu i složenim, iako jedva zamjetljivim pokretima bokova stala po njemu trljati. Zatim je okrenula glavu prema ramenima i upitala me:

— Je li ti milo? — Dȁ. Lagao sam. Meni nije bilo milo, a ni „njemu“, koji je,

na moje zaprepaštenje, i dalje ostao hladan. Trljanje Mafal-dino, umjesto da ga nadigne, stalo ga vrtjeti oko vlastite osi, kao da je loptica od krpe. U namjeri da ga probudim, ispru-žio sam ruke da pokušam milovanje. Jaoh! Učinilo mi se da svuda dodirujem meke i poluprazne jastuke, nejednake veli-čine, koji su nekako bili privezani uz kostur. Dva od tih jastuka njihala su se na grudnom košu. Treći se odvajao od karličnih vrhova i padao s jedne i druge strane. Druga dva, duguljasta po obliku, kao da su „kružila“ oko bedrene kosti. Čitavo se tijelo Mafaldino pomicalo na kostima kao da se namjerava odvojiti. Mafalda je okrenula glavu i upitala me:

— Sada se više ne bojiš, je li?

361

— Ne. Pošli smo zajedno prema krevetu. Odjednom se Mafalda

naglo otrgla iz moje ruke, bacila se nauznak na krevet, raši-rila noge što je više mogla, uhvatila me za ruke i povukla na se, onako kako se povlači pokrivač prije spavanja. Sada sam bio čvrsto uglavljen između njenih bedara, priljubljen uz njene slabine, grudi, lica utonula u jastuk preko koga se rasula njena kosa. U zagrljaju sam još jednom osjetio kako se Mafaldino tijelo miče i obrće oko kostiju te sam pomislio kako će, možda, jednoga dana s nje otpasti meso, baš onako kako otpada meso životinje koja se dugo iskuhava, pa će na krevetu ostati čisti suhi kostur.

Takve su misli možda bile neizbježne, ali ne baš izazov-ne. „On“ mi je kiselo dobacio:

— Upozoravam te da se nekrofilija ne može improvizi-rati. Za to je potrebna duga psihološka priprema.

Ovoga puta nisam mu odgovorio. Bio sam zaprepašten, ponižen, očajan: nisam znao što ću mu reći. Međutim se Mafalda ispod mene stala micati kao da ga traži, ali nije našla ništa osim svitka kože bez snage i života. Tada me je naglo prevrnula nauznak i svalila se na me. Naviknut na „njegove“ iznimne usluge, ovoga sam puta imao vrlo neu-godan osjećaj da je Mafalda muškarac, jer se ona počela kretati i na neki svoj način u me prodirati. Pri svakom sna-žnom pokretu njenih bokova osjetio bih neki pritisak i neko silovito nadiranje na koje je „on“, na žalost, uzvraćao istov-remenim popuštanjem kao i uzmicanjem. Tada me obuzeo čudan i uznemirujući osjećaj da više nisam muškarac nego žena i da je na mjestu gdje je jednom stajao „on“, sa svom svojom nepriličnom nazočnosti, sada praznina, neka manj-kavosti, naprosto šupljina.

362

Mafalda se očito još uvijek nadala pa je promijenila me-todu. Odgurnula me u stranu na krevet, podigla se, sjela, savila se preko moga trbuha, okrenuvši mi leđa, sagnula glavu i naslonila lice na ruku. Pri tome sam joj i ja poma-gao koliko sam mogao opruživši se, olabavivši, sasvim joj se prepuštajući. U isto sam vrijeme sve svoje misli i volju usmjerio na „njega“, potičući ga očajnički ovim riječima:

— Molim te, posljednji put: pomozi mi, spasi me. Nije mi odgovorio, kao da ga uopće nema. Položio sam

ruku na pognuta Mafaldina leđa: bila su mokra od znoja. Iznad glomaznih leđa micala se gore-dolje, uporno i brzo, glavica sa bijelim turbanom. Naprežem se, sabirem, savi-jam se — sve uzalud. Pogled mi luta po Mafaldi tražeći na njenom čudno građenom tijelu, poput goleme kruške od mesa, bilo kakav poticaj kako bih se uzbudio: ali ništa. Uzdišući i stenjući pokušao sam, samo da ga uzbudim, učiniti ono što čine dojilje djeci kada ih potiču na mokre-nje oponašajući glasom šištanje mokraće: ali ni to nije pomoglo.

Mafalda je postepeno popuštala; još koji trzaj glavom, kratak kao kljucaj kljunom, i odjednom se ukočila, pognula glavu, kao da ne vjeruje vlastitoj nedaći. Sa zaprepaštenjem sam pomislio da ću se naći u neugodnoj situaciji čim se ona podigne. Osjećao sam da joj neću moći pred oči stati. Od-mah sam donio odluku.

Mafalda je još bila pognuta, okrenutih leđa, kad sam se uhvatio rukom za grudi i stenjući srušio na krevet. To je bio stari trik iznenadnog neraspoloženja kome sam kadi-kad pribjegavao kad bi me „on“ odvukao u kakvu plaćenu avanturu na mračnoj ulici u predgrađu ili u rasvijetljenoj sobi s kakvom oronulom ženskom harpijom. Stenjao sam, mucao:

363

— Nije mi dobro, nije mi dobro. Daj mi nešto jakoga da popijem, jedan konjak. Uhvatilo me, osjećao sam da me hvata, uhvatilo me. . . brzo, nije mi dobro.

Unatoč mome kukanju mojim preklinjanjima, njoj kao da se nije žurilo. Polako se pridigla, okrenula, i, upirući se rukama o moje tijelo, nagnula se nada me uporno me gleda-jući s izričito zlobnim izrazom:

— Konjak ćeš naći na prvom katu, ima ga koliko ti srce želi. Ali, Rico, kome ti to pričaš?

Glas joj se promijenio; nije više bio milozvučan, već opor i ironičan. Prosvjedovao sam:

— Zar mi ne vjeruješ? — Ne, ne vjerujem. — Smatraš me impotentnim? — Reci mi kakvim bih te mogla smatrati. Nisam odgovorio ništa. Mafalda je nastavila zajedljivo: — Pravimo se Don Juanima, Casanovama, hvatamo ru-

kama ispod stola, ljubimo iza vrata. A u odsudnom trenutku nije nam dobro, srce nas boli, je li, Rico?

— Nekidan si ipak mogla osjetiti da nisam impotentan. — Kako to nazvati? Ako nije impotencija, što je onda?

Inhibicija? — Imaš pravo, kunem ti se ipak. . . — Sita sam muškaraca koji su na riječi potentni, a na

djelu impotentni. U redu, svi vi imate svoje opravdanje: Prottijev je vrlo mali, ti ga zapravo i nemaš. Zašto se onda ženite? Zašto se namećete? Zašto me ne pustite u miru?

— Oprosti, javila se, kako ti točno kažeš, inhibicija, za-tajio sam u jednom trenutku, to se svima dogodi, možemo ponovo pokušati. . .

364

— Odlazi, idi mi s očiju, gubi se! Odjednom me sa svih strana obasuše pljuske, ćuške,

udarci pesnicama, grebanje noktima. Mafalda me pritisla svom težinom neprestano vičući: „Gubi se“, ne dajući mi da se maknem. Najzad sam je odgurnuo snažnim zamahom, oslobodio se, skočio s kreveta, izletio iz sobe praćen grd-njama i žestokim isprekidanim jecanjem. Uletio sam u sobu za toaletu. Zaključao sam vrata, obukao se na vrat na nos, jurnuo u hodnik. Čim sam se našao u hodniku, stao sam hodati mimo i dostojanstveno između dva reda vrata, kao gost koji je upao u gornji kat kuće da zadovolji svoju priro-dnu nuždu. „On“ je sada šutio. Rekoh mu istinski, duboko očajan:

— Sada ne samo što neću dobiti režiju nego će mi Ma-falda postati neprijateljica: upropastio si me!

Odjednom se slučilo nešto nepredviđeno, užasno. „Nje-gov“ glas, neprepoznatljiv, sumoran, zlokoban, zloban, javio se, polako naglašavajući svaku riječ:

— Zar ne shvaćaš da ti nisam pomogao zato što ne že-lim da budeš režiser?

— Nego zašto? — Zato što tvoju energiju, tvoju vitalnost, onu snagu

koju tvoj glupi Freud naziva seksualnim nagonom, moraš posvetiti meni, isključivo meni.

365

PROJECIRAN!

I tako je, konačno, objavljen otvoren i očit rat između mene i „njega“. Sada je sve jasno. „On“ neće da postanem stvaralac, umjetnik, režiser; neće, naime, da prijeđem iz desublimacije u sublimaciju. Htio bi, naprotiv, da cijeli život ostanem desublimiran, to jest smiješan lakrdijaš, žbir, potkazivač, komedijaš, svodnik poput Cutike, s ogromnim spolovilom i slabe pameti. Htio bi, također, da ja, lakrdijaš, recimo, u javnom životu, postanem u privatnom dobar muž, primjeran otac, odličan potrošač, vrstan građanin, a nadasve nepopravljivi erotoman.

Sve te osobine ne protuslove jedna drugoj: Rigoleto, koji je bio grbav, sigurno je bio, kako se to priča, iznimno obdaren od prirode poput mene, a u isto je vrijeme, što je poznato, bio izvanredan otac i primjeran podložnik. „On“ bi, jednom riječi, htio da ja stvaram samo djecu, jer umje-tničko stvaralaštvo samo je po sebi prevratničko, a od djece, s odgovarajućim pranjem mozga posredstvom mass-medija, može se činiti što se hoće, to jest može ih se učiniti isto tako desublimiranim kao što su im roditelji, čak i više od njih. Dȁ, umjetničko, djelo je uvijek živo, a dijete se može roditi mrtvo, iako poslije izgleda živo. Dakle, živi je uvijek revolucionar, dok mrtvi i ne može

366

biti ništa drugo nego konzervativac. Zato neka živi eroti-zam koji desublimira čovjeka i od njega pravi dobra gra-đanina. Neka živi masovni seks kako bi mogao bolje dr-žati „podložnosti“ mase!

Sve mi se to i štošta drugo motalo po glavi dok sam po-lako i dostojanstveno prolazio hodnikom drugoga kata vile.

Došao sam do balkona. Prišao sam ogradi i pogledao dolje. Mnoštvo se natrpalo na vratima salona okrenuvši leđa predvorju; nitko nije govorio; u potpunoj tišini svi su ispru-žili glave, stojeći na prstima, kako bi bolje vidjeli. Što se mene tiče, ja nisam ništa vidio od balkona koji je skrivao vrata salona. Ali sam čuo, pa sam prilično točno mogao stvoriti sliku o onome što se zbivalo. Jedan muški glas, živahan i zvučan, još zvučniji preko zvučnika, oponašao je glas dražbenika na javnim dražbama:

— Pogledajte, gospodo, dobro je pogledajte. Rođena je u Rimu, gradu glasovitom po lijepim ženama: savršena je, kao da je na tocilu pravljena. Okreni se sada. Kako, nećeš se okrenuti? Hej, nadglednice, šibni je po nogama, ali neja-ko jer ćeš mi oštetiti robu. Ne želiš da te šibne? Htjela bi se okrenuti? U redu, onda se okreni i pokaži nam se s druge strane. Pogledajte, gospodo, rimsku ropkinjicu, malu džep-nu Veneru. Pogledajte i recite mi gdje ćete takvu naći. A nije odviše skupa. Isklična je cijena trideset tisuća talira Marije Terezije, austrijske carice.

— Sto tisuća venecijanskih cekina. — Sto dvadeset tisuća milanskih dukata. — Sto pedeset tisuća francuskih luja. — Sto šezdeset španjolskih dopija. — Sto sedamdeset papinskih škuda. To je dražba. U ovom istom trenutku jednu od mnogih

statistkinja ili prisutnih uzvanica na zabavi prodaju i kupu-

367

ju, a ona na uzdignutom postolju pokazuje svoje golo i lan-cima sputano tijelo. Polako sam sišao niz stepenice držeći se rukom za ogradu. Nitko me nije vidio, nitko o meni vo-dio računa. Svi su mi bili okrenuti leđima. Izvukao sam se neopazice i izišao napolje, na čistinu ispred vile.

Svuda naokolo stajala su auta okrenuta prema vili; na sredini čistine okupljeni šoferi čavrljaju. Krenuo sam ce-mentnim pločnikom duž vile. Trebalo je prijeći preko aleje i krenuti prema livadi gdje sam parkirao svoj auto. Neki tajanstveni nagon odvratio me od toga i naveo da pođem pločnikom duž vile. Hodao sam kao u bunilu, ali sam osje-tio da to bunilo ima neku svoju logiku. Ova strana vile prema kojoj sam krenuo nije imala vrata nego samo prozo-re. Svi su bili otvoreni, ali se ništa nije vidjelo zbog mraka; vjerojatno se u tim sobama stanovalo, ali u ovom trenutku u njima nije bilo nikoga. Ubrzao sam korak kao da sam imao na umu vrlo jasan plan pa mi je ostalo malo vremena da ga ostvarim. Zapravo nisam imao u glavi nikakvih namisli, ali sam, čudnovato, bio uvjeren da ću domalo učiniti nešto važno i odlučno. Došao sam do ugla vile. Ponovo sam skrenuo, našao se na uskoj stazi između vile i živice lovora. Na ovoj su strani bile kuhinje; tamo dolje kroz širom otvo-rena vrata prodirala je snažna svjetlost koja je padala na malu čistinu na kojoj su stajale kante za smeće i sanduci. Ali nisam stigao do kuhinja. Naglo sam se zaustavio pred jednim prozorom u prizemlju. Zašto sam se zaustavio? Zato što sam iznenada otkrio razlog zbog čega sam krenuo ploč-nikom duž vile umjesto da uđem u svoj auto. Sada sam počeo djelovati. Uzeo sam jedan sanduk, kojih je bilo mno-go naokolo, stavio ga ispod prozora, popeo se na nj, zgrabio s podboja na prozoru buktinju s njenom podlogom i malo oklijevao. Prozor je bio širom otvoren, ali je zavjesa smeta-la da pogledam u sobu. Vjerojatno je to bio jedan manji

368

salon, sa stolicama, naslonjačima, ćilimima, sve lako upalji-vi predmeti. Smatrao sam da će se zavjesa zapaliti ako buk-tinju bacim između zida i zavjese, a onda će vatra zahvatiti i drugi namještaj. Požar će se polako širiti pa neće nitko stradati, iako će Prottijeva vila, simbol moga poraza, biti pretvorena u prah. Odlučio sam, ispružio ruku i bacio buk-tinju u sobu.

Sišao sam sa sanduka i čekao mirno naslonivši se leđi-ma na zid vile. Želio sam osjetiti bar miris paljevine; ugle-dati prvi dim, prvi plamičak vatre. Ali ništa od svega toga. Prozor je zjapio mrakom, nigdje dima, nigdje plamena. Iz tamnog i tajanstvenog prozora izbijalo je nešto zlobno, nep-rijateljsko, čak i podrugljivo. Na kraju sam izgubio strplje-nje, popeo se ponovo na sanduk i još jednom pogledao kroz prozor.

Nisam vidio ništa. Između mene i sobe stajala je zavjesa. Razmaknuo sam je rukom, ali svejedno ništa nisam vidio jer je soba bila utonula u mrak. Tada sam iz džepa izvadio upa-ljač, upalio ga i kroz razmaknute zavjese osvijetlio mračan prostor. Na titravom svjetlu plamička pokazala se kupaonica. Pod je bio popločen cvjetnim pločicama od majolike; kroz razrijeđenu tamu nazirao se mutan odsjaj umivaonika od bijelog porculana. Ali, gdje je buktinja? Spustio sam pogled. Baš ispod mene bila je zahodska školjka. Poklopac je bio podignut. Spustio sam upaljač što sam više mogao. Pri slaboj svjetlosti plamička ugledao sam na dnu školjke nešto tamno. Nešto što je palo u vodu i sada leži na dnu: buktinja koju sam maloprije ubacio misleći da ću tako upaliti zavjesu.

Čudnovato, taj sasvim običan i neznatan simbolički znak stvarnosti nije me se neugodno dojmio, čak me je ostavio ravnodušnim. Mirno sam stavio u džep upaljač i sišao sa sanduka. Požar nije buknuo, buktinja je pala u vodu, ali se

369

zato u mome duhu zametnula kao iskra jedna svijetla pomi-sao, koja će se, to osjećam, uskoro razgorjeti.

Prešao sam preko aleje, krenuo livadom prema svome automobilu. Otvorio sam vrata, ušao u auto, upalio motor i krenuo. Dok je auto klizio poskakujući po mekoj travi liva-de, osjetio sam kako se ta iskra koja se zapalila u mome duhu zaista razgorijeva. To nije prava vatra koja je u mojoj namisli morala pretvoriti u pepeo Prottijevu vilu. To je bila, kako da kažem, psihološka vatra. Ali, od te dvije vatre, više volim onu drugu. Što je, zapravo, važnije: stvari ili čovjek? Vila Prottijeva ili rješenje najvećeg problema moga života? Ukratko, čin ili probuđena svijest?

U stvari sam shvatio što se u meni zbilo u istom trenut-ku kada sam bacio buktinju u sobu. Dogodilo se nešto naj-jednostavnije: odmah sam prešao iz desublimacije u subli-maciju. Ja sam se na čudan i tajanstven način, kako to kaže Maurizio, preobrazio.

Dȁ, bila je to sublimacija, baš sublimacija u svome na-jodređenijem, najpotpunijem, najnadahnutijem obliku. I nije toliko važno da li se moja životna energija usmjerila prema činu rušilačkom umjesto prema umjetničkoj aktivnosti, kako je to mogla biti režija. Nije to toliko važno. Ima tre-nutka kada sublimiranje znači razaranje. Stvaranje i razara-nje dvije su društvene aktivnosti isto tako nužne, značajne i korisne. Očito živimo u vremenu razaranja.

Zar nisam imao isti osjećaj sublimiranja pljunuvši u lice Patrizii kada je ta glupača bacila na me pregršt novčića? Dȁ, vrlo je vjerojatno da je i to bila sublimacija. Ali, što to znači? Znači li da postoji protivurječnost između prve i druge sublimacije? Nikako. To znači da sam ja veći revolu-cionar i od samih revolucionara; da je prava revolucija ona desublimiranih protiv sublimiranih; i da se, zapravo, u sva-

370

kome sublimiranom skriva čovjek vlasti, kao u svakome desublimiranom buntovnik.

Uto sam krenuo autom preko aleje, stigao do izlaznih vrata, skrenuo na via Cassia i jurnuo u noć. U tami su mi dolazila u susret druga auta s osvijetljenim farovima, prola-zila pokraj mene i nestajala u noći. Druga su opet dolazila iza mene. Njihovi bi farovi osvijetlili za trenutak tamno nebo koje bi postalo crvenkasto kao od neke posebne polar-ne svjetlosti, zatim bi se auto pojavio i svjetla prigušio. Jurio sam i osjećao kako je u mojoj glavi ona prva misao razbila obruč tuposti koji ju je stezao; i kako sada, jedna poslije druge, izbijaju druge misli, drugi domišljaji kao prolomi vulkanske erupcije. Bujica misli iz moga užarenoga duha neprekidno je i obilno nadirala.

Sublimiran! Nikada više desublimiran! Nikada više „in-ferioran“. Nesublimiran po rođenju, po društvenoj pripad-nosti, po volji za moći kao Maurizio, Flavija, kao Protti, Mafalda i buržujski mladići, članovi grupe. Ne, nego subli-miran zato što sam se zaista pobunio! Zato što sam revolu-cionar bez ograničenja, primisli! Čisti, bezuvjetni revoluci-onar, pravi prevratnik, rušilac! Sublimiran do poricanja svega, do odbacivanja svega, do rušenja svega!

U ogledalu tih razmišljanja, buktinja koju sam bacio u sobu Prottijeva vile učinila mi se mnogoznačnim simbolom. Buktinja je revolucija: školjka u koju je upala kapitalizam; voda u kojoj se ugasila — pokvarenost kojom kapitalizam nastoji i misli ugasiti revoluciju. Danas nije uspjelo. Bukti-nja je pala u školjku i ugasila se u vodi. Ali tako neće biti uvijek. Drugi put ću baciti buktinju na pravo mjesto i pla-men će buknuti, sažeći, uništiti svaku stvar. Uzalud će svoja zijala otvarati svi zahodi kapitalizma da progutaju moju buktinju! Uzalud će kapitalizam drhtavom i nemirnom ru-kom pritiskati poluge za ispiranje zahoda! Plamen će se

371

silno razbuktati i ugasiti tek onda kada sve bude sasvim uništeno. Sublimiran zato što sam se pobunio! Završeno je čitavo jedno razdoblje moga života! Počinje novo! Pobuna iz sublimacije!

U tom zanosnom stanju koje je svojstveno, da tako ka-žem, sublimiranom neolitu, nije teško zamisliti kako je na me djelovao „njegov“ zbunjen, bojažljiv, slabašan glas ko-jim me je upitao:

— Ljutiš li se na me? — Na te? Ni najmanje. Tvojim ispravnim odbijanjem

podlog kompromisa i nehotice si skrenuo moju životnu energiju prema časnijim ciljevima. Ne, ne ljutim se na te. Čak sam ti i zahvalan.

— Kamo ćemo sada? — To nije važno. Krenut ćemo u susret budućnosti, u

susret revoluciji! — Dȁ, ali „kamo“? Ima i „on“ pravo! Kamo da krenem? U stanu me čeka

Astekinja s raskršća, kojoj sam, kako sam se odjednom sjetio, u nagloj krizi desublimacije, dao ključeve moga sta-na. K Fausti mi i ne pada na pamet. Gotovo bi bilo bolje poći k Astekinji. Kamo ću?

Odjednom se, kao posljednji potez kistom na dovršenoj slici, javilo sjećanje na Irenu. Ponovo se sve razjasnilo, sve povezalo. Dȁ, sublimacija, „moja“ buntovnička navela me da pljunem u lice Patrizii, lažnoj revolucionarki i pravoj ženi koja teži vlasti; navela me da bacim buktinju u sobu kapitalista Prottija; ali me, prije svega, već odavno, navela da ljubim neuslišanom ljubavi Irenu.

Dȁ, bit ću buntovnik, rušilac koji voli idealnu, nedostiž-nu ženu! Vitez bez straha od rušilačke sublimacije koji namjenjuje sve svoje podvige nedostupnoj dami!

372

Na kraju tih razmišljanja rekoh „njemu“: — Idemo k Ireni.

373

ZASTRANIO

Stigao sam pred Ireninu kuću. Vrata na željeznoj ogradi zacviliše i ja uđoh u mali perivoj hodajući po pješčanoj stazi u mraku medu čudnim sjenama, u obliku čunja, kugle, kocke, potkresanih stabalaca. Uđoh u vilu, popeh se uz jedne pa druge stube, a onda sam skrenuo i ugledao Irenu i Virginiju kako me čekaju na vratima od stana. Promatrao sam ih odozdo dok sam se pȇo. Majka i kći su bile u vrlo kratkim suknjama; Virginiji je odgovarala, jer je to bila haljinica za djevojčicu, ali je Irenina izazivala osjećaj smi-ješnoga oponašanja, parodije. Ali kakve? Parodije nevinosti, dječje nestašnosti. Ispod Virginijine suknjice stršile su du-ge, koščate blijede noge bez ikakve ženstvenosti. Irena, kojoj je haljina otkrivala gotovo čitav donji dio tijela, pod-sjećala je na ženu koja se pripremila za maskaradu preobu-kavši se nevješto u djevojčicu.

Penjući se upitah: — Kako to da djevojčica još nije legla? — Gledala je televiziju. Kad sam kod kuće, ne mogu je

otjerati u krevet. Virginija me pozdravila sagibanjem svojih krupnih koš-

čatih koljena, kako to čine dobro odgojene djevojčice. Čini-

374

lo se da je naglo izrasla. Dva tanka modra kolobara pod-vukla se ispod vodenoplavih očiju. Pretjerano rumenilo debelih usana još je više isticalo mršavost i bljedoću lica. Irena mi reče:

— Sada ću je ja odvesti na spavanje, a onda ćemo raz-govarati.

Zatvorila je vrata od stana i krenula držeći Virginiju za ruku. Pošao sam za njom. Irena je otvorila jedna vrata, upa-lila svjetlo, ušla u sobu. Ja sam ostao na vratima.

Soba je bila duga i uska. Namještaj lakiran svjetlozele-nom bojom. Krevet je bio zeleno obojen, ormar također, zeleno obojen stolić pred prozorom i stolica pred stolićem, zelene tapete na zidovima, zelen ćilim. Na krevetu, koji je bio pokriven zelenim pokrivačem, sjedila je raširenih nogu jedna beba bez glave u ružičastoj haljini. Potražio sam joj glavu i ugledao je na podu pod stolićem. Glava je imala otvorene oči i činilo se da gleda.

Upitao sam, samo da nešto kažem: — Zašto si bebi otkinula glavu? — Uvijek je imala otvorene oči pa sam pomislila da vi-

še ne može spavati. Mama kaže da se može i oboljeti i um-rijeti ako se ne spava, a ja nisam htjela da beba oboli i um-re, pa sam joj otkinula glavu da joj oči namjestim kako bi spavala, ali to ništa nije koristilo i oči su ostale otvorene, pa ona ne spava nikada i zato će se razboljeti i možda umrijeti. Mogla bih joj izvaditi oči, ali bi onda oslijepila i možda bi svejedno umrla.

Jako je razgovorljiva, ali neobično smetena, zbunjena i stalno se prekida u govoru tražeći novu riječ i nadovezujući je na već izrečenu. Pri tom se stalno služi riječcama: „i“, „onda“, „tako“. Irena je nadovezala na njene riječi:

375

— Ova je beba naprosto razlupana. Sutra ćemo je odni-jeti čovjeku koji popravlja bebe, samo ako odmah pođeš spavati, bez roptanja. Inače neće biti popravljena i ostat će takva kakva jest.

Zatim ju je uhvatila ispod pazuha i podigla na krevet. Djevojčica je pravila pokrete kao da će se svući, ali je stal-no brbljala povezujući s mukom kratke rečenice koje bi na kraju pronalazila baš onda kad bi čovjek pomislio da će konačno zašutjeti. Irena joj stala svlačiti haljinu preko gla-ve, a djevojčica je poslušno digla ruke govoreći i dalje is-pod haljine. Sada je bila u gaćicama. Irena je i njih svukla te je Virginija stajala ispred mene potpuno gola. Bila je sasvim bijele puti, koje je pod svjetlom prelazila u zeleno, možda zbog odraza zelenih tapeta na zidu na koji se bila naslonila. Pod mršavim obličjem nazirao se prsni koš, virile zdjelične kosti; pod upalim trbuhom isticala se izbočina duguljastog i nabubrenog pubesa. Spolovilo činilo nalik na rezotinu noktom po mekom vosku; ili na vertikalan prorez usta u istoj liniji s pupkom; ali usta blijedih, sa zatvorenim i debelim usnama bremenitim šutnjom. Irena je donijela dje-vojčici hlače od pidžame koje su, začudo, također bile zele-ne kao i namještaj. Ovoga je puta Virginija prekinula svoje zamorno brbljanje i odlučno odbila:

— Ne, neću pidžamu. — A zašto nećeš? — Toplo mi je, toplo, toplo. — Hajde, obuci pidžamu, pokrit ćeš se samo plahtom,

ali možeš spavati i bez nje. Pidžamu moraš obući. Siromaš-na djeca spavaju gola jer njihovi roditelji nemaju novaca da kupe pidžamu. Ali ti nisi siromašno dijete.

— Ne, ne, ne, toplo mi je, toplo mi je.

376

Naslonivši se na zid, mahala je rukama, odbijajući hlače koje joj je majka pružala. Pri tome je tapkala nogama izba-civši trbuh. Irena me čudno pogledala. Zatim je pustila hla-če i žurno rekla:

— U redu. Kad nećeš, pokrij se barem plahtom. Djevojčica je odmah poslušala. Prignula se, čučnula,

podigla plahtu i jednim se skokom zavukla pod plahtu na-vukavši je sve do brade, bečeći oči i praveći grimase ustima i nosom. Irena je sjedila na rubu kreveta i rekla:

— Sada izmoli sa mnom molitvu: „Oče naš, koji jesi na nebesima. . .“

Virginija je poslušno ponavljala rastvorivši nemirne i rasijane oči:

— Oče naš, koji jesi na nebesima. . . Odjednom sam se sjetio kako se „on“, otkako sam ušao

u stan, sasvim umirio, ne dajući od sebe glasa. Ni pogled na lrenine noge u kratkoj suknji, zbog kojih se inače automats-ki uzbuđivao, ovoga puta nije na njega uopće djelovao. Je li to bio dokaz da je proces sublimacije dostigao stupanj „an-đeoskog stanja“, u kome nema više borbe s „njime“, u ko-me naprosto ne postoji? Ili se „on“ samo primirio, utišao, pa mi, kao obično, sprema kakvo neprijatno iznenađenje? Uznemiren i zabrinut, maknuh se s vrata i pođoh prema sobi za primanje. Bilo je toplo. Prozori su bili širom otvo-reni, ali se zavjese nisu micale: nije bilo ni ćuha vjetra. Velika kita cvijeća na stolu privukla je moju pažnju živim bojama. Dodirnuo sam jedan pa drugi cvijet: bilo je to vješ-tačko cvijeće. Tada je ušla Irena. Bez riječi je pripremila dva whiskyja, pružila mi čašu i sjela na naslonjač. Zatim mi je hladno rekla:

— Nije mi se svidjelo kako si gledao Virginiju dok sam je stavljala u postelju.

377

Ovoga puta osjećao sam se, bar jednom u životu, sasvim nevin, jer je „on“, kako sam već prije spomenuo, od trenut-ka kada sam ušao u Irenin stan, tako reći, iščeznuo. Nepra-vedna, antipatična Irenina optužba neočekivano me rasrdila. Odgovorio sam joj oštro:

— Znaš li što sam mislio gledajući Virginiju? — Pretpostavljam nešto seksualno. — Dȁ, ali ne onako kako ti misliš. Uspoređivao sam

njezino bijelo, čisto spolovilo, kao da je satkano od svjetla, s tvojim sadašnjim, potamnjelim, otvrdlim, gotovo žuljevi-tim od bezbrojnih onaniranja.

— Hvala, vrlo si ljubazan. — Čekaj. Još sam mislio kako nevinost više nije dovolj-

na. I ti si kao djevojčica bila nevina poput Virginije. Pa ipak si jednoga dana, bez ikakve traume, kao da je došao poticaj iz samoga zraka koji si udisala, počela onanirati zamišljajući da si prodana i kupljena. I baš zato što si bila nevina i naivna, pristupačna sugestijama koje su ti dolazile iz svijeta u kome si živjela, ti si počela onanirati zanoseći se određenim snovima, a ne bilo kojim drugima. Sada sam upravo došao s jedne večernje zabave na kojoj se davala priredba u dobrotvorne svrhe: na dražbi su bile izložene gole i u lancima žene. Čini mi se logičnim da si se u svijetu u kome se priređuju takve zabave morala uzbuđivati jedino tako što si sebe zamišljala prodanom i kupljenom.

Čudnovato, na ove ljutite riječi Irena je mirno uzvratila: — Ne razumijem kakve to veze ima s Virginijom. — Baš sam se pitao, gledajući je, da li će i ona onanirati

jednoga dana, zamišljati isto što i ti u svojoj fantaziji, una-toč najboljem odgoju koji si joj dala.

Stala se trpko smijati:

378

— Da nisi možda ljevičar? Da ne misliš možda uništiti kapitalizam? Izvrši revoluciju i Virginija neće onanirati. Poslije revolucije ništa i nitko neće biti kupljen ni prodan, zar ne?

— Dȁ, tako je. Ponovo se nasmijala otkrivajući svoje bijele i oštre zube

očnjake: — Možda će ipak onanirati zamišljajući da je prisiljena

na ljubavni odnos s pučkim komesarom, ili naprosto sa svojim pretpostavljenim u uredu ili tvornici. Ako nema novca, ima vlasti. Je li tako?

Šutio sam: nisam želio da se uplićem u političku raspra-vu s Irenom. Ona je odmah nastavila:

— Zbilja, znaš li da sam te uvela u jedan moj film i tako se već nekoliko dana seksualno zadovoljavam misleći i na te.

— Što to znači? Iskoristila sam tvoju priču o djevojci Lilli koju ti je tvoj

izmišljeni Proto poklonio. Ulogu Lille ja sam preuzela, a sve je drugo ostalo isto.

— Zamišljaš ljubavni odnos sa mnom nakon ljubavnog odnosa s Protom?

— Ne, to me ne zanima. Zanima me zamisao o poklonu. — Kako završava film? — Završava s prizorom u kome me Proto poklanja tebi.

Odlazim s tobom u obližnju sobu: doživljavam orgazam i tako završava film.

— Ako zamišljaš ljubavni odnos sa mnom, to znači da me voliš.

— Ne volim te. Rekoh joj tužnim glasom:

379

— Maloprije smo govorili o revoluciji. Ako bi došlo do revolucije, one prave, siguran sam da više ne bi bilo ni novca ni vlasti. I ti više ne bi onanirala.

— A što bih činila? — Voljela bi me, a i ja tebe, svršili bismo u zagrljaj i

tjelesno se stopili, postali jedno tijelo, kako se to jednom govorilo, s dvije duše. Ili, ako ti je milije, dva tijela s jed-nom dušom.

Tko zna zašto, pogledala me je s nježnim i sjetnim sa-žaljenjem:

— Jadni moj Rico, možda bi tako i bilo, ali gdje je re-volucija?

Nisam odgovorio ništa. Nastavila je hladno i oporo: — Kad bi došlo do revolucije, već vidim sebe kako ra-

nim jutrom onaniram misleći na kakav kraći film o svome eventualnom protjerivanju, zatvoru, čak i strijeljanju. Nisu za me važni kapitalizam ili revolucija. Važno je biti stvar i znati da si stvar, uživati u zamisli da to jesi.

— U tom slučaju revolucija ne bi bila prava revolucija. — Kako se može utvrditi da je jedna revolucija prava

revolucija? Ponovo sam zašutio. Ona je uporno i zajedljivo nava-

ljivala: — Dakle, ti nisi zadovoljan što se seksualno zadovolja-

vam misleći na te? Odjednom sam osjetio kako je zaista ljubim, onom ne-

sebičnom, nesmetanom ljubavi u kojoj uopće nema nikakva „njegova“ utjecaja, ljubavi koja je posljedica uspjele subli-macije. I zaista je sublimacija počela djelovati: nesvjesno se bacih pred njene noge (isto onako kako sam bacio buktinju u sobu Prottijeve vile), obujmih joj koljena i stadoh tepati:

380

— Ljubim te, Irena, iskrenom ljubavi, ali ne želim više biti tvoj ljubavnik jer znam da je to nemoguće. Došao sam večeras k tebi da ti nešto predložim.

— Što to? — Došao sam te zamoliti da živim s tobom. Nemoj me

odbiti. Nikada više neću tražiti od tebe fizičko zadovoljstvo. Bit ćemo kao dvoje supružnika koji odavno žive zajedno i odavno nemaju fizičkih odnosa, a vole se pravom i dubo-kom ljubavi. Bit ću tvoj muž; bit ću otac Virginiji. Prilično zarađujem pišući scenarije za komercijalne filmove. Uzdr-žavajući ženu i dijete, ostat će mi dovoljno da mogu izdaš-no sudjelovati u tvojim kućnim troškovima. Zadovoljit ću se sobom s jednim krevetom i pisaćim stolom. Pratit ću te svaki put kad zaželiš u kino, kazalište, u restorane. Zajedno ćemo provoditi nedjelje, zajedno putovati. Pomagat ću Virgi-niji pri pisanju domaćih zadataka, vodit ću je u šetnju, odla-ziti po nju kad joj završi škola. Uvijek ću te voljeti, a tebe samo molim da me voliš na isti način: nježno, razumno.

Htio sam reći „sublimirano“, ali sam se ugrizao za usne. Gorko sam zaplakao i suze mi procuriše niz nos kapajući na pod. Najzad sam čuo njezin razložan glas:

— Mi se tek poznajemo. Dȁ, ti me voliš i ja ti vjerujem. Priznajem da osjećam neku naklonost prema tebi. Ali to još nije razlog da živimo zajedno. . .

— Ako hoćeš, napravimo ugovor. Dat ću ga napismeno. — Ti imaš ženu i dijete. Sa ženom si, kako se čini, još u

ljubavnim odnosima. Dijete je tvoje. Zašto želiš vezu s jednom ženom koja te ne voli, a ima kćer koja nije tvoja?

— Zato što je ljubav koju osjećam za te jedina stvar u mome životu koja može nadomjestiti umjetničko stvaranje.

— Zašto želiš nadomjestiti umjetničko stvaranje? — Zato što sam uvjeren da nisam umjetnik.

381

— Bit ćeš: zar nisi morao režirati jedan film? — Ne, neću ga režirati. — Režirat ćeš ga. — Ne, neću. Živjet ću s tobom, kao samostanac, kao

srednjovjekovni mistik. Ti ćeš biti idealna, nedostiživa že-na, kojoj ću posvetiti svoje najbolje misli. Ako se vratim svojoj ženi, utonut ću u najnižu, samozadovoljnu osred-njost. U prezrivu osrednjost desublimacije.

— Desublimacija? Smiješne li riječi, što to znači? — Nije potrebno da to znaš. Jednoga dana, ako bude-

mo zajedno živjeli, objasnit ću ti. Reći ću ti što je subli-macija, a što desublimacija. Naučit ću te mnogim stvari-ma. Ja sam smiješan muškarac, imam kratke noge, istak-nut trbuh, ćelavu glavu, stalno sam u neprilici zbog nazo-čnosti i silovitosti prevelikog spolnog uda. Izgledam kao lakrdijaš, klaun, svodnik, Tersit, što, po svoj prilici, i je-sam. Ali sam i obrazovan čovjek, pročitao sam velik broj knjiga, znam što je lijepa pjesma, umjetnički vrijedna knjiga, što je odabrana misao. Kultura mi ne koristi ni za što; što je još gore, njome se koristim samo onda kada pišem komercijalne scenarije; ali tebi može biti od koristi jer si inteligentna ali nekulturna, a kulturom ćeš moći obogatiti i učiniti zanimljivim svoj život i shvatiti mnoge stvari koje sada ne razumiješ. Ja ću te poučavati, otvoriti nova obzorja. Bit ću ti od koristi, zaista od koristi, a za uzvrat neću tražiti od tebe ni poljupca. Samo jednu stvar: da živim s tobom pod istim krovom.

Govorio sam, govorio i gorko plakao. Irena je rekla: — Ne znam zbog čega tolika strast prema meni. Osje-

ćam da je ne zaslužujem. Ja sam neznatna žena, nisam više ni mlada, ni osobito inteligentna, vrlo sam neuka, kako si i sam spomenuo, malo zapažena, fizički podnošljiva. Osim

382

toga, imam i seksualnu naviku koja isključuje bilo kakav odnos koji nije prijateljski. Što onda nalaziš u meni?

Na te tako razložne riječi prestao sam plakati, podigao glavu, obrisao oči i upitao tužnim glasom:

— Dakle, ne pristaješ? — Mislim da ne. — Onda me barem iskušaj. — Kako to? — Dopusti mi da noćas spavam s tobom u istom krevetu. — Čudnog li prohtjeva, a zašto? — Zato da ti dokažem kako mogu biti uza te a da ne

mislim na obljubu. Nije rekla ništa. Kao da je razmišljala. Zatim je, na moje

veliko iznenađenje, odgovorila: — U redu, samo mi moraš obećati da nećeš ništa poku-

šavati, baš ništa, ni milovanje. — Kunem ti se, eto, tvojim životom. — Jadan moj život. U redu. Idemo. Činilo se da joj se žuri. Pogledao sam kriomice na sat i

vidio da je jedan sat poslije ponoći. Sjetio sam se da Irena odlazi rano u ambasadu. Pošao sam za njom, a ona je, prola-zeći kroz sobu za primanje u hodnik, gasila svjetla. Našavši se u spavaćoj sobi, radoznalo sam pogledao oko sebe. Mogla je to biti i hotelska soba, ne baš raskošna, udobna, ali pomalo prazna i bezlična. Ali anonimnost ove sobe, kako sam odmah zapazio, nije bila isto što i anonimnost plaćenog hotelskog gostoljublja; bila je to anonimnost seksualnog obreda, ano-nimnog poput svih obreda, koji je Irena vršila u ovoj sobi svako jutro. Ovdje su bila oruđa toga obreda: širok, ali ne bračni krevet, vrlo uzak za dvije osobe, dovoljno širok da na njemu može sasvim udobno spavati jedna osoba; udno kreve-

383

ta naslonjač, tako postavljen da Irena na nj može odložiti svoju odjeću, kako to sada čini, i da se u isto vrijeme može gledati u ogledalo; zatim psiha, ili trokrilno ogledalo, nalik na ogledala u krojačnicama; najzad, što je bilo značajno, jedna tronoga mala stolica ispred psihe.

Irena se svukla. Prvi put sam je vidio golu. Još više od njene golotinje iznenadila me, malo neugodno, ravnoduš-nost kojom je otkrivala svoju golotinju preda mnom. Očito je bilo da za nju ne postojim; hoću reći da ne postoji „on“; ali u ovom trenutku, meni se činilo da smo jedno. Gledao sam Irenu kako otkopčava grudnjak i otkriva lijepe, bijele, glatke i čvrste dojke; kako skida podveznik za čarape, sagi-nje se i svlači gaćice. Zatim je stala trljati rukama trbuh i bokove koji su bili crveni od podveznika za čarape, a po-tom se prstima češati po plavim dlakama pubesa, kao da želi popraviti popale i smršene kovrčice. Najzad je pošla, hodajući na prstima, na kraj sobe i otvorila vrata zidnoga ormara okrenuvši mi leđa. Pogledao sam s osobitim uzbu-đenjem na snažna i poširoka leđa, na savršeno bijele i oble guzove, kakve su joj i dojke, a naročito na oblik nogu, koje nisu bile tako izazovne kakve su se činile u haljini kad ih je držala stisnute i savijene, nego neporočne i djetinje, kakve su u nekih krupnijih djevojčica. Rekla mi je ne okrećući se:

— Svuci se. Spava mi se. Umorna sam i želim odmah u postelju.

Svukao sam se i odložio odjeću na jedan od naslonjača. Irena se okrenula i pošla prema meni opet na prstima. Baci-la je nešto na krevet:

— Evo ti pidžama. Mislim da je pripadala mome mužu. Irena je preko ruke imala noćnu košulju; ponovo je poš-

la prema kraju sobe govoreći: — Idem u kupaonicu. Kad se ja okupam, moći ćeš i ti.

384

Ostao sam sâm i obukao pidžamu. Bila mi je preduga, padala mi preko ruku i nogu. Svukao sam je i sasvim gol stao šetati preko sobe. Počela me zabrinjavati „njegova“ šutnja. Što se skrivalo iza te šutnje? Je li moguće da je to sublimacija? Sublimacija tako drastična da mu je ponestalo glasa?

Iznenada sam ga upitao: — Zašto šutiš? — . . . . . . . . . — Možda se bojiš da zbog sublimacije neću više razgo-

varati s tobom? — . . . . . . . . . — Ne boj se, to se neće dogoditi. Još bi se i to htjelo!

Između mene i tebe uvijek će biti razgovora. Ja to želim. Ali onako kako to mora biti između sluge i gospodara. Nije potrebno napominjati tko je između nas dvojice gospodar a tko sluga. Naš razgovor bit će drukčiji od svađa u posljed-nje vrijeme. To će biti uglađen, pristojan, razuman razgo-vor, u granicama razumljive podložnosti s tvoje strane i isto tako razumljiva autoriteta s moje strane. Jednom riječi, nešto uljuđeno, kulturno, dolično.

— . . . . . . . . . — Samo se po sebi razumije da ja nikako ne poričem,

recimo, tvoju iznimnost. Ti ćeš za me uvijek ostati kralj kraljeva, iako ćeš ubuduće biti samo dio moga tijela.

— . . . . . . . . . — Reci mi, napokon, zašto ne odgovaraš? — . . . . . . . . . — Govori, naređujem ti, jesi li razumio? — . . . . . . . . .

385

Odjednom sam pomislio da je ta „njegova“ šutnja mož-da ljubav, prava istinska ljubav. Dȁ, ja volim Irenu, ali sam siguran da mi nikada neće uzvratiti ljubav. U takvoj situaci-ji, „njegova“ šutnja vjerojatno pokazuje tako savršenu sub-limaciju da je svaki razgovor suvišan. Budući da sam se odrekao svake veze s Irenom preko „njega“, više „mu“ nemam što reći, a ni „on“ meni. Razgovor između mene i „njega“ bio je, zapravo, razgovor između požude i ljubavi. „On“ je zanijemio jer je ljubav pobijedila.

Irena je izišla iz kupaonice. Duga prozirna košulja dopi-rala joj je do nogu. Pošla je ravno u krevet i uvukla se pod pokrivače govoreći onako kako govori žena mužu:

— Požuri se ako želiš u kupaonicu. Silno sam pospana. Odmah sam ušao u kupaonicu i zatvorio vrata. „Njegova“ šutnja, unatoč uvjerenju da sam sada konač-

no i potpuno sublimiran, i dalje me uznemiravala. I dok sam mokrio raširenih nogu, stojeći prema školjci, držeći ga pažljivo u ruci, održao sam mu slijedeći govor:

— Naposljetku, nema razloga da se žališ. Nemaš pravo da se na me ljutiš. Maknuo sam te samo iz jednoga dijela svoga života, iz onoga što ga proživljujem u budnome sta-nju. Ali drugi dio života, onaj koji provodim u snu, taj pri-pada sasvim tebi. Ti si neosporni gospodar mojih snova. U snu možeš činiti što te volja: prije svega ljubav s kim god hoćeš, pa sve takozvane perverznosti, od najodvratnijih postupaka do skopofilije, od homoseksualizma do incesta, od sadizma do mazohizma, od fetišizma do nekrofilije. Sve. Imat ćeš golemo područje i ja ti neću postavljati granice: moći ćeš o svemu sanjati bilo simbolički bilo realistički. Slažeš li se?

Ništa nije rekao. Tada sam nastavio:

386

— Bit će ti dopušteno još i više. Moći ćeš sanjati, kako ono kažu, na javi. Sanjajući na javi još će ti se više proširiti područje na kome ćeš neosporno vladati. Sanjat ćeš noću, fantazirati danju. Što hoćeš više?

I dalje je uporno šutio. Završio sam: — Ne želiš govoriti? Utoliko gore za te. Napeo si nos,

je li? Svejedno se ne može reći da je tvoj novi položaj ja-dan. Do sada sam te zvao Federicus Rex. Odsada ću te još zvati: Sanjalo. Ne sviđa ti se?

Nije odgovorio. Slegnuo sam ramenima i izišao iz ku-paonice. Ušao sam u sobu. Plavokosa glava Irenina utonula u jastuk, oči sklopljene, plahta do brade povučena. Ne otva-rajući očiju, rekla mi je:

— Uđi u krevet sa zidne strane i ništa ne govori jer me san već hvata. Laku noć.

Dok je to govorila, ispružila je ruku i pritisnula preki-dač. Soba je utonula u mrak.

Nesigurno sam se uvukao u uzak prostor između kreveta i zida. Podigao sam pokrivače, uvukao se unutra i nauznak ispružio. Bilo je toplo, pa smo se pokrili samo plahtom i lakim pamučnim pokrivačem. Podvukao sam ruku pod gla-vu i osluškivao. Irena je već zaspala: osjetio sam to po mir-nom i snažnom disanju, koje je kadšto bilo prekidano čud-nim neravnomjernim uzdisajima. Nakon toga Irena bi se uvijek malo pomaknula kao da se bolje namješta na uskom prostoru kreveta. Tada sam se i ja pomaknuo jer mi je noga utrnula od nepomičnog ležanja. Pri tome sam osjetio kako se Irena nesvjesno pomiče kad i ja. Okrenuo sam se na desnu stranu, a ona se nakon mene također okrenula na istu stranu. Malo sam počekao pa se okrenuo na lijevi bok. Ire-na je, nakon jednog trenutka, uzdahnula i okrenula se na istu stranu. Okrenuo sam se nauznak. Irena je ponovo uzda-

387

hnula i isto učinila. Tada sam se prestao micati i počeo razmišljati.

Dakle, mislio sam u sebi, Irena se miče kad i ja, okreće se kad i ja, liježe nauznak kad i ja: sve to „u snu“. Što to znači? Znači da između nas dvoje postoji neka suglasnost, tajna veza. Irena nije svjesna te veze, a ja jesam. Ja volim Irenu i toga sam svjestan; Irena možda voli mene i nije toga svjesna. Ali otkriva svoju ljubav poslušno prilagođujući pokrete svoga tijela mojim pokretima. Sve to čini „u snu“. Dakle, ja moram ubuduće poraditi na tome da ta suglasnost, ta veza, prijeđe polako iz nesvjesnog u svjesno, iz sna u budno stanje. Unatoč njenom onaniranju, Irena je žena po-put svih drugih, koja u povoljnim prilikama ne može sama, nego joj je potreban muškarac kako bi se osjećala potpuni-jom. Morat ću, dakle, ubuduće stvoriti takve prilike.

Misleći na to odjednom sam se osjetio sretnim. Dȁ, bit ću neporočan drug Irenin sve dotle dok ne osjeti potrebu da joj budem ljubavnik. Ali ne smijem ubrzavati situaciju; sve će doći samo od sebe.

Zanesen u te misli zaspao sam. Dugo sam spavao bez snova, a onda sam usnio ovaj san. Uputio sam se s Irenom i djevojčicom prema crkvi u predjelu EUR-a. Bila je noć, pun mjesec, koji se nije vidio. Naše su se tamne sjene pru-žile po pločniku obasjanom hladnom mjesečevom svjetloš-ću; lica su nam izgledala olovno i bila snažno osjenčana. Polako smo se penjali stepenicama prema crkvi. Vrata su bila zatvorena. Na tamnom obzorju neba jasno se isticala kupola. Stigosmo pod portal. Odjednom se, na naše veliko čudo, otvoriše vrata sama od sebe; pred nama je zjapila mračna praznina crkve. Svuda mrak osim slabog svjetla daleko dolje, u apsidi. Odatle se širila blijeda svjetlost na kojoj se ocrtavala golema tamna sjena poput planinskih obrisa koji se, u alpskim dolinama, ocrtavaju na malo svjet-

388

lijem nebeskom svodu za noći bez mjesečine. Sjena uzdig-nuta poput kupole, cilindrična oblika, na vrhu zaoštrena. Činila se kao ogroman projektil, golema raketa, uspravno postavljena. Irena je šapatom govorila: „Sada ću reći Virgi-niji da izmoli molitvu, a onda ću je metnuti da spava“. Pra-teći pogledom nejasan obris te tamne sjene, odjednom sam prepoznao „njega“. Dȁ, nema sumnje, to je „on“, baš „on“ koji je ovoga puta tako narastao da je poprimio razmjere i izgled: golemog fetiša. Rekoh potiho Ireni: „Nećeš valjda tražiti od Virginije da moli pred „onom stvari“? Irena je hladno odgovorila: „Hoću“. „Nismo se razumjeli“. „Što je posrijedi?“ „Neka se stvar nalazi tamo gdje joj nije mjesto. Nešto je zamijenilo nekoga“. Prije nego što je Irena mogla odgovoriti, djevojčica je vrisnula, otela nam se iz ruku i pojurila prema apsidi. Vidio sam kako bijela haljinica pos-taje sve manjom i sve nejasnijom što se više udaljavala i najzad nestaje. Tada sam se probudio.

Ležao sam na lijevom boku. Zid ispred mene bio je os-vijetljen. Polako sam izvukao ruku ispod plahte i ne okre-ćući se pogledao na ručni sat: bilo je osam sati. Opet sam povukao ruku pod plahtu i, ne okrećući se, ispružio je pipa-jući pokraj sebe krevet. Koliko god sam ruku pružao, nisam ništa napipao. Onda sam se polako okrenuo i ugledao Irenu.

Sjedila je na stolici pred ogledalom sasvim gola. Malu plavu glavu naherila prema desnom ramenu. Njen trup sa širokim ramenima i tankim strukom bio je također nagnut nadesno. Irena se poduprla lijevom rukom o rub stolice. De-snu je ruku vjerojatno isturila naprijed kako bi je mogla slo-bodno uvlačiti među noge. Lijevu je nogu presavila tako da je s nogama stolice činila oštar kut. Desnu je raširila, oštro je ispružila i njome gotovo dodirivala metalni stalak ogledala.

Podignuo sam se na lakat i bolje pogledao. Onaniranje je moralo biti tek u početku. I zaista, gledajući preko Ireni-

389

na ramena u ogledalo, mogao sam zapaziti njezino lice, sklopljene oči, usta poluotvorena u zanosnom izrazu kao da se radi o nutarnjoj kontemplaciji. Irena je sklopila oči jer je pratila svoj film, sliku po sliku, polako, zadržavajući se, očevidno, na svakoj slici i pri tome uvlačeći ruku među noge. Možda je, pri svakoj zanimljivoj slici, i zaustavljala film; možda ga je i ponavljala kako bi se dulje zadržala na jednoj slici koju nije dovoljno dogledala.

Koji je film gledala Irena u ovome trenutku? Rekla mi je sama sinoć: film koji je izvukla iz moje priče o tobož-njem Protu i tobožnjoj Lilli. Priču o filmskom producentu koji poklanja djevojku svome tajniku. Irena će sigurno tre-bati dosta vremena dok ne iscrpe mazohističku nabitost koju sadrži zamisao o „poklonu“. Gdje se sada nalazi Irena u viđenju svoga filma? Tko zna, možda prati prizor kako se nudi sadistu Protu. Ili možda predstoji prizor poklanjanja?

Misleći o svemu tome, gledao sam u ogledalo i otkrio preobraženu i produhovljenu ljepotu Irenina lica. Mislio sam u sebi, s osjećajem ljubomore, kako, vjerojatno, nije-dan muškarac ne bi mogao svojom ljubavi proljepšati to čeznutljivo, zanosno, nasmijano lice. Pogledao sam Irenina leđa. Nepomičnost njenoga tijela odudarala je od ritmičnog pomicanja, naprijed i nazad, njenoga lakta. Mala nepomična glava nagnuta prema ramenu imala je izraz neobično snažne kontemplativne sabranosti. Sve se zbivalo u dubokoj tišini, u mûku, kako sam u tom trenutku mislio, onaniranja, koje je nijemo jer je samotno.

Koliko je trajala ta nepomičnost, taj mûk? Učinilo mi se, čitavu vječnost. Vječnost kojom traju obredi što se čine kratki onome koji ih vrši, u njima sudjeluje; dugi onome koji im prisustvuje, a u njima ne sudjeluje. Odjednom desna raširena i ispružena Irenina noga kao da se ukočila. Trzanje mišića zahvatilo je nogu od kukova do koljena. Prsti na

390

nogama pružali se i stezali kao da hvataju zrak. U isto vri-jeme, mala plava glava na bijelome snažnome vratu; počela se polako okretati; bokovi se stadoše ulijevo pomicati, a ramena u suprotnu stranu; sporo kružno kretanje, istodobno s glavom, savijalo je guzove desno i lijevo, tako da se pro-cijep između njih povijao sad prema jednoj sad prema dru-goj strani.

Najzad se i mûk i nepomičnost prekinuše. Pohotljiv, promukao, ubrzan, prigušen, strastan glas, sasvim različit od obična Irenina glasa, stao je bolno strasnom nježnošću ponavljati riječcu ljubavnog pristanka: „D. . . da. . . da. . . da. . . da. . .“ Irena je to govorila samoj sebi; govorila je živo-tu koji je proživljavala sa samom sobom; predodžbi o samoj sebi koju je stvorila njena mašta. Tom riječcom ljubavnog pristanka naročito se obraćala Protovoj osobi, samoj sebi koja je laskala Protu, Protu koji ju je meni poklanjao i meni koji je primao poklon. Govorila je „dȁ“ svemu onome što mrzim i što sam unio u svoju priču baš zato što to mrzim.

Izricanje tih „dȁ“ postajalo je sve učestalije, sve brže, sve zanosnije, sve predanije. Na kraju se prelilo, stopilo u neljudski, gotovo užasnut jecaj. Pogledao sam u ogledalo. Irena je zabacila glavu polako otvarajući usta. U isto je vrijeme jecaj bivao sve tiši i na kraju se pretvorio u čudan neki krik, tako reći, nijemi, to jest, u takav pokret usta koja su se otvorila kao da će kriknuti, a iz njih se nije oglasio nikakav glas. Potom se tijelo iznenada previlo u kratkom i snažnom grču; noge su se podigle, ukočile i naglo savile; glava se stala izvrtati, savijati i najzad je klonula na grudi. Irena je sjedila nepomično i poniknute glave. Doživjela je orgazam i sada je pratila posljednje trzaje poput čovjeka koji je prisustvovao veličanstvenom zalazu sunca i sada gleda na obzorju njegove posljednje zrake. Irenino nepomi-čno tijelo, gledano odostrag, činilo se kao tijelo čovjeka

391

smaknutoga garotom, španjolskim mučilom: glava pognuta, ruke sklopljene u krilu, oči okrenute prema trbuhu. Posljed-nji trzaj grča zatitrao je od slabina, uspravio za trenutak leđa i glavu u snažnom zamahu i gotovo odmah zamro. Glava je ponovo pala na grudi; Irena je ponovo postala nepomična; ovoga puta orgazam je zaista prestao. Ali, na-kon duljega prekida, ponovo se lakat desne ruke pokrenuo; u prvi mah gotovo nezamjetljivo, a zatim sve zamjetljivije, naprijed i nazad. Desna se noga raširila, ispružila i ukočila. Lijeva se ruka uhvatila za rub stolice. Irena je opet počela.

Što je to sa mnom? Obukao sam se i ne znajući, pa sam se tiho iza Ireninih leđa, koja me nije vidjela jer je imala sklopljene oči, iskrao iz sobe i izišao kroz vrata u hodnik. Znao sam da su obližnja vrata Virginijine sobe. Otvorio sam ih i ušao.

Zatvorio sam vrata i časkom zastao kraj njih. Znao sam da činim nešto strašno, ali sam u isto vrijeme osjetio da ću to učiniti. „On“ mi je naredio da to učinim; naredio mi je na sasvim nov način, bez riječi, šutke, tjerajući me da pos-tupam kao mjesečar, kao automat. Pružio sam ruku i pritis-nuo električni prekidač. Noćno svjetlo osvijetlilo je sobu. Pogledao sam na krevet. Virginija je spavala umotana u plahtu. Spavala je na boku. Na blijedom i mršavom licu isticala su se rumena i nabrekla usta. Plava kosa rasuta po uzglavlju. Hodajući kao mjesečar prišao sam krevetu. Dob-ro sam znao što „on“ hoće od mene: njegova ukrućenost i goropadna napetost to je nagovještavala, ali se nisam bunio. Naša šutnja otkrivala je moj poraz. Svađe koje su nas jed-nom razdvajale ukazivale su na moju autonomiju, na moju sposobnost izbora. Ali ova nijema, zlokobna, prigušena šutnja bijaše jasan znak njegove pobjede. Pružio sam ruku da dohvatim plahtu.

392

Odjednom je „on“ progovorio. Siguran u svoju moć i moju poslušnost rekao je:

— Najprije joj moraš rukom začepiti usta da ne viče. Ako se bude opirala, stavi joj drugu ruku na vrat i stegni bez oklijevanja.

Upitao sam ga: — Zar želiš njenu smrt? — Ne želim. „Ja jesam“ njena smrt. Te su me nemilosrdne riječi probudile iz moga automa-

tizma. Više nisam bio mjesečar, robot u njegovoj potpunoj vlasti. „On“ je nepromišljeno progovorio i ja sam smogao snage da mu odgovorim. Odsada nismo više jedno, već dvoje: „on“ i ja. Tiho sam ugasio svjetlo, pošao prema vra-tima i na prstima izišao iz sobe.

393

PROGUTAN!

Čim sam izišao iz Irenina stana, možda više ustrašen nego rasrđen, progovorih mu ovako:

— Sada znam zašto mi nisi htio odgovarati i zašto si ušutio. Pripremio si mi tu zamku. Ali je moj anđeo čuvar bdio nada mnom. Odala te je, na moju sreću, tvoja umišlje-nost. Progovorio si i ja sam ti odgovorio. Riječ me spasila. Sada ću se poslužiti njome i reći da si čudovište.

— . . . . . . . . . — Kako se više mogu u te pouzdati? Kako se mogu os-

loboditi tvoga terora? Kako mogu uopće zaboraviti? Uvijek ćeš biti izvor groze, straha, gnušanja.

— . . . . . . . . . — Unatoč tome morat ću, na žalost, ipak nastaviti raz-

govor s tobom. Jer sada dobro znadem što znači tvoja šut-nja. Nažalost, ne samo što ću se morati odreći sublimacije nego ću odsada morati paziti da me ne strmoglaviš u ponor sramote i nesreće.

— . . . . . . . . . — Takva je moja užasna sudbina: živjeti sa čudovištem;

ne moći ga zanijekati; biti prisiljen, iz straha od najgorega,

394

da stalno razgovaram s njime. Ima li čovjeka nesretnijega od mene?

— . . . . . . . . . — Sve si uništio, sve uprljao. Kako ću se ikada moći

pojaviti pred Irenom? Predložiti joj da živim s njome? Biti joj muž i otac Virginijin? Dȁ, krasnog li muža, divnog li oca! A sve to tvojom krivnjom, zlikovče!

— . . . . . . . . . — Slušaj, osjećam gnušanje prema tebi, takvo zarazno

gnušanje da ga osjećam i prema sebi, ako ni zbog čega drugoga a ono zbog toga što sam dopustio, makar i za jedan trenutak, da sasvim ovladaš mnome. Nadasve mi je odvra-tan nepodnošljivi a ipak neizbježni zajednički život s to-bom. Ne mogu te zanijekati, ne mogu se koristiti tobom, ne mogu imati prevlast nad tobom; osuđen sam na vječnu, jalovu, zamornu svađu s tobom. Mislim kako bi bilo najbo-lje sasvim svršiti s time. Stid i očaj koji je izazvala tvoja posljednja izdaja olakšavaju mi tu odluku. Istina, nisam ni dodirnuo Ireninu kćer. Ali ti bi opet mogao pokušati udar i uspjeti da me nadvladaš u trenutku moje slabosti; tada mi ništa drugo ne bi ostalo nego da se ubijem. Bilo bi bolje da ne čekam taj trenutak i da se sada ubijem. Bolje je da se sada ubijem dok nisam zlo počinio nego sutra kada ga po-činim. Moje samoubojstvo bilo bi u isto vrijeme čin očaja i ljubavi prema bližnjemu. Ako se ubijem, spriječit ću te da izazoveš smrt neke buduće Virginije.

Sve sam to i još mnogo toga rekao dok se „on“ i dalje držao kao da je gluhonijem; zatvorio sam vrata od automo-bila i onda podigao poklopac na dasci za instrumente; unut-ra sam držao pištolj. Poput svih desublimiranih, koji znaju da su kukavice ili se boje da to jesu, i ja volim oružje. Imam još dva pištolja: jedan u mome novom stanu, a drugi

395

u Faustinu. Ovaj u autu uvijek imam pri ruci radi takozvane „lične obrane“. Da se branim od koga? Do danas nisam nikada postavljao to pitanje. Odjednom mi je sinulo: da se branim od „njega“. Moja je obrana, sasvim razumljivo, u samoubojstvu. Ubit ću se da ne budem prisiljen živjeti s „njime“. „On“ nije htio, niti će htjeti da me napusti; napus-tit ću ja „njega“.

Mirno sam otpustio osigurač na pištolju, ubacio metak u cijev i položio pištolj na koljena. Bio sam nasred široke asfaltirane aleje: ne mogu se ovdje ubiti; može se dogoditi da se na prozorčiću pojavi stražar baš u trenutku kada priti-snem cijev na sljepoočicu, zatraži od mene isprave pa me kazni: bio bi to smiješan kraj dostojan života koji je sav bio jedna parodija. Držeći pištolj na koljenima, upalio sam mo-tor i dalje krenuo. Na prvoj poprečnoj ulici skrenuo sam, vozio jedno stotinjak metara i zaustavio se.

Bio sam očajan, ali sam se u isto vrijeme osjećao i vrlo pribran. Istina, „on“ je izazvao moje zamišljeno samouboj-stvo. Uza sve to, ja sam se ipak morao zaustaviti u hodniku, ne otvarati vrata, ne ulaziti u sobu i ne gledati zaspalu dje-vojčicu, a nisam to učinio. U stvari, „on“ je, recimo, izvršio svoju dužnost, a ja nisam. Dakle, pravo je da me kazni. Osim toga, sit sam života. Te riječi koje obično u ušima zvuče otrcano, odjednom su postale istinite. Dȁ, sit sam desublimi-ranoga života. Kao glupi i uporni mrav, upao sam u lijevak mravinjaka, pokušao više puta da se popnem uz pjeskovitu i strmu padinu, ali uzalud. Sada ću se konačno srušiti.

Stiskao sam u ruci pištolj s kažiprstom na okidaču. Tre-nutak sam zastao ne podižući ruke: jedan biciklist je prola-zio i gumeni su kotači lako šuštali. Mogao bi me vidjeti kako prislanjam pištolj na sljepoočicu pa me spriječiti. Če-kat ću dok prođe. Bio je to plavokos mladić u crvenoj maji-ci na kojoj je bilo nešto ispisano crnim slovima; možda je

396

trenirao za kakvu biciklističku utrku. Pratio sam ga pogle-dom misleći:

— Čim skrene, pucat ću. Baš u tom trenutku kada sam vidio biciklista kako na

kraju aleje skreće, odjeknuo je „njegov“ glas. — Stoj, glupane! Odgovorio sam mu, razumije se: — Nisam glupan. Ono što namjeravam učiniti čak je i

pametno. A zašto je pametno? Zato što sam temeljito shva-tio situaciju u kojoj se nalazim i uvidio da nema drugog rješenja do smrti. Nije odlika glupana da shvaćaju probleme i traže rješenje. To mogu samo pametne osobe.

— To bi bilo točno da si ti stvarno shvatio svoju situaci-ju. Ali je nisi shvatio ni temeljito ni površno. Zbog toga te i nazivam glupanom.

— Da vidimo onda u čemu je, prema tvome mišljenju, stvarnost situacije.

Nakon tih riječi ukočio sam pištolj i, otvorivši poklopac na dasci, odložio ga. Bio sam radoznao što će mi reći. Bit će još vremena da uzmem pištolj i okinem. „On“ je trenu-tak šutio i onda odgovorio:

— Nemam vremena da ti temeljito objašnjavam stvari. Samo ću ti razjasniti svoju misao jednim primjerom koji si mi ti, uostalom, i nehotice pružio.

— Kakav to primjer? — Ti si bio odlučio da napustiš ženu i dijete, da odeš od

kuće i živiš sam, u posvemašnjoj neporočnosti, kako bi, re-cimo, na silu izazvao takozvanu sublimaciju. Počeo si tražiti stan, našao si ga i preselio se. Ali ga, to ističem i molim te da i ti to uočiš, nisi namjestio. Opremio si ga najnužnijim nam-ještajem: krevet, stol, naslonjač, nekoliko stolica. Stan je

397

prazan; i neovisno o tome da li si ti toga svjestan, to je slika tvoga života kakvim si odlučio živjeti: život bez ikakva ukra-sa, zadovoljstva, užitka, sav usredotočen na jednu zamisao, ne toliko pozitivnu koliko negativnu: potpuno ugušivanje svake moje djelatnosti. Što se onda događa? U toj praznini tvoga života, koju tako dobro simbolizira praznina tvoga stana, javljam se ja, baš zato što ti ne želiš da opstojim, čak sam jedina stvar koja opstoji. Moje opstojanje; sve više opse-sivno, hrani se tvojom željom, životu i zato nisam bio samo tvoj „ud“, a sada kada si ogolio svoj život, ja sam uvijek i samo tvoj „ud“. To tako drastično ograničenje moje mnogo-lične prirode na sam organ, koji je samo njezin simbol, ali ne jedina manifestacija, čini da se sav usredotočim na taj organ koji je postao jedino sredstvo moga izražavanja. U tome je objašnjenje tvoje erotomanije koja je jedno vrijeme bila pod-nošljiva, ali od trenutka kada si napustio kuću, postala je napast. U tome je i objašnjenje tvoje iznenadne želje za Vir-ginijom. Ja sam nalik na veliko lisnato i krošnjasto stablo; ti si me grubo okljaštrio, lišio me lišća i granja i sveo na samo jedan šiljak, pa se onda čudiš što je taj šiljak postao ogro-man, prijeteći i prekomjeran. Dȁ, imaš pravo što se bojiš da će se stvar ponoviti i da ću te drugi put uništiti. Zapravo ćeš ti uništiti samoga sebe svojom prisilnom fiksnom idejom. Zamračen i opsjednut željom da postigneš tu svoju takozvanu sublimaciju, nisi svjestan toga da te na kraju puta prema sublimaciji čeka smrt.

Zašutio je i nakon jednog trenutka stao se, neobjašnjivo, sarkastično smijati. Upitao sam ga zbunjeno:

— Zašto se smiješ? — Smijem se zato što sam ti održao tako poučan, odgo-

jan, moralan govorčić koji je u potpunoj suprotnosti s onim što zapravo jesam. To sam učinio zato da te spriječim da se

398

ne ubiješ, jer dobro znam da te samo ovakve riječi mogu uvjeriti. Inače bi moj govor bio sasvim drukčiji.

— Kakav bi to bio? Neko je vrijeme šutio, a onda nastavio: — U jednom gradu na jugu Indije ima jedan hram izdu-

ben u litici. U nj se silazi preko mračnog spiralnog stubišta i dolazi u podzemlje, gdje se prostire beskrajna dvorana slabo osvijetljena zbog rijetkih i prituljenih svjetiljaka. Svod joj pridržavaju dva reda neobičnih čudovišta, umjesto stu-pova i lukova. Ta su čudovišta životinje s ljudskom glavom i životinjskim trupom, ili sa životinjskom glavom i ljudskim trupom. Pod ovim svodom punim čudovišnih i prijetećih likova treba dugo prolaziti da bi se na kraju stiglo u jednu malu kružnu, gotovo mračnu dvoranu. U sredini te dvorane, okružen željeznom ogradom, stojim ja, ili točnije, moj kip. Isklesan od kamena, u napetom stanju, u naponu napetosti i snage. Ispred moga kipa padaju na koljena i mole se muš-karci, žene i djeca. Razastiru po podu vijence od cvijeća, zasiplju me pregrštima cvjetnih latica, zalijevaju zavjetnim uljem, koje se u polumraku sjaji, pa se čini da stalno, nep-rekidno ejakuliram. Zašto ti ovo govorim? Zato što mislim da je došao trenutak, pošto sam zaustavio tvoju samoubi-lačku ruku, da te upozorim kako me više ne smiješ smatrati, što si dosada činio, običnim dijelom svoga tijela, koji, na-posljetku, i nije tako različit od ruke, uha, nosa, nego me moraš smatrati bogom, čak „svojim“ bogom. Ono što se maločas dogodilo u Virginijinoj sobi, u svojoj osnovi ima i dobru stranu. Najzad je između nas uspostavljen ispravan i besprijekoran odnos. Dȁ, ja sam tvoj bog i od danas ćeš me morati duboko štovati. Sjeti se da nema ni djece, ni žena, ni muškaraca, ni staraca, ni mladih. Nema ni životinja, ni bi-ljaka, ničega nema. Postoji samo moja posvudašnjost. Ma-ločas, u sobi kćerke tvoje Irene, ja sam bio u isto vrijeme ti

399

koji si se spremao da zlostaviš Virginiju i Virginija koja je morala biti zlostavljena.

Žestoko sam mu se usprotivio: — Ah, dȁ, bog, baš si ti bog? Gluposti! Trebalo bi se

smijati kad ne bi bilo razloga za plakanje. Ako si ti bog, onda sam ja superbog. Jer ja mogu, ako hoću, tobom uprav-ljati, tobom vladati, čak te i uništiti.

Začudo, nije uopće odgovorio. Šutio je kao da više ništa nema reći. Nastavio sam smirenijim, razložnijim glasom:

— Želim jednom poslušati tvoj savjet. Imaš pravo: pra-zan stan u kome živim daleko od svoje porodice, to je slika moga života; a u tome tako praznom životu, ti moraš postati golem, sve više opsesivan. Dakle, najprije, vraćam se Fausti i djetetu. Osim toga, bit će dobro ako naš spor svedemo na njegovu pravu mjeru. Ti nisi bog, a ja nisam superbog. Ja sam jadnik koji je opterećen pretjeranim temperamentom; a ti si oruđe te opterećnosti. Nastojat ću da se vratim prijaš-njem životu.

Šutio je, kao da očekuje „pravi“ zaključak. Nastavio sam: — Što se tiče tvoje omrznute sublimacije, milija mi je

misao da sam promašen, bezvoljan čovjek, filmski stručnjak bez talenta, nego priznati, čak i za jedan trenutak, da je sublimacija neostvariva.

Šutio je i dalje. Časkom sam zamuknuo, a onda završio: — Dakle, ostat ću desublimirani jadnik koji se nada sub-

limaciji i koji, ohrabren tom nadom, ne prestaje ni trenutka da se bori protiv tebe, iako je često prisiljen da ti popusti.

U međuvremenu stigoh u ulicu gdje je stanovala Fausta. Dok sam parkirao auto na njegovu davno uobičajenu mjes-tu, odjednom se svudašnji i svemoćni bog, koga bih, prema „njegovu“ mišljenju, morao poštovati, iznenada pretvorio u običnu lakomislenu, bestidnu, neobuzdanu, nepromišljenu,

400

lakoumnu i nerasudnu osobu. Kao da se ništa nije dogodilo: kao da nisam bio na rubu konačne propasti; kao da me nije ni dotakla napast da počinim zločin i da se ubijem; on je najednom veselo uzviknuo:

— Obori oči, pogledaj me. Što veliš? I sve zbog Fauste. Željno iščekujem da je ponovo vidim. Baš sam zadovoljan što se vraćam kući.

Postao je tako golem da sam u malom liftu bio prisiljen da se sagnem, jer ne bih mogao stajati uspravno s „njime“ u onakvom neviđenom stanju. Lift se počeo dizati. Tada je „on“ stao vikati:

— Oslobodi me, izvuci me, pusti me da odahnem. — Zar ovdje u liftu? Ti si lud. — Ne nisam lud. Želim da iznenadimo Faustu i želim da

Fausta shvati kako sam ja htio tvoj povratak i izmirenje s porodicom.

— U redu, čim budemo u stanu, oslobodit ću te. — Ne, hoću ovdje! Moraš ovdje, i to odmah. — Lift ima staklena vrata, netko bi te mogao vidjeti. — Hoću da me vide. To i želim. Hoću da svi vide lije-

post svijeta. Sve je bilo uzalud. Zadovoljio sam ga. Na nesreću, baš

u tom trenutku prelazili smo odmorište na trećem katu. Za trenutak mi se kroz vrata ukazalo mršavo lice stare, pošto-vane gospođe sa sijedom kosom, koja je raskolačila oči kada je kroz staklena vrata ugledala „njega“. Rekoh zapre-pašteno:

— Poznajem je, prepoznala me je: to je sustanarka. Ka-ko ću je odsada pogledati u oči? Reci mi kako?

— Vidjela je ljepost svijeta, možda prvi put u svome ži-votu. Ne boj se.

401

Tak, tak, tak, četvrti, peti, šesti, sedmi kat. Lift se zaus-tavio, ja sam izišao, a „on“ ispred mene. Zatvorio sam vrata na liftu; stavio sam ključ u ključanicu. Fausta je povukla zavor na vratima pa se nisu mogla otvoriti. Pritisnuo sam na zvonce i čekao. „On“ je, međutim, bjesnio:

— Vidi ti glupače! Zatvoriti se u kuću. A ja umirem od nestrpljenja. Hajde, pozvoni još jednom!

Poslušao sam „ga“ i ponovo pozvonio. Stojeći u zraku onako napet, činilo se da lebdi i da se kratkim, uzastopnim trzajima diže do ključanice kao da želi kroz rupu zaviriti u stan. Najzad sam začuo lako komešanje, a zatim Faustin glas:

— Tko je? — Ja, Rico. Fausta je podigla zavor, vrata su se otvorila, Fausta se

pojavila u kućnoj haljini. Pogledala me, oborila oči, ugleda-la „ga“ i onda, bez riječi, pružila ruku, zgrabila „ga“, kako se grabi magarac za ular kad ga želimo natjerati da hoda. Zatim se okrenula vukući za sobom „njega“, a s „njime“ i mene. Ušla je u stan, „on“ za njom, a ja iza njih.

402

403

Sadržaj

DESUBLIMIRAN! ........................................................... 5

IZVLAŠTEN! ................................................................. 42

OBMANUT! ................................................................... 69

FRUSTRIRAN! .............................................................. 95

ANALIZIRAN! ............................................................ 115

RASKRINKAN! ........................................................... 151

OTUĐEN!..................................................................... 179

MANIPULIRAN! ......................................................... 225

TRAUMATIZIRAN! .................................................... 253

OSPORAVAN!............................................................. 279

NASAMAREN! ............................................................ 313

OPČINJEN! .................................................................. 323

UŠKOPLJEN!............................................................... 337

PROJECIRAN! ............................................................. 365

ZASTRANIO ................................................................ 373

PROGUTAN! ............................................................... 393

404

Za izdavača DARIVOJ ŽILIĆ

Korektor

IVAN IVIĆ

Tisak »RADIŠA TIMOTIĆ«, — Beograd

izbačena „zalutala“ ekavština, ponovljena (potrebna) ko-

rektura & e-booking Pagellus62, Beograd, MMXIII

405