ALBERT CAMUS

STRANAC

Danas je mama umrla. Ili moda juer, ne znam. Dobio sambrzojav iz ubonice: Majka preminula. Ukop sutra. S poto-vanjem. Ali, to nita ne znai. Moda je to ipak bilo juer.Ubonica je u Marengu, osamdeset kilometara od Alira.Krenut u autobusom u dva sata i stii tamo negdje poslijepodne. Tako u moi probdjeti no uz pokojnicu, a vratit u sesutra naveer. Zatraio sam od svoga poslodavca dva danadopusta, to mi nije mogao odbiti zbog ovakva razloga. Ali,nije mu bilo pravo. ak sam mu rekao: Nisam ja tome kriv. Nije mi nita odgovorio. Tada sam pomislio da nije trebaloda mu to kaem. Uostalom, nisam se imao zbog ega ispria-vati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi suut. Ali, vjerojatno eto uiniti prekosutra, kad budem u crnini. Zasad kao da mamanije ni umrla. A nakon ukopa bit e to neto svreno i sve epoprimiti slubeniji izraz.Krenuo sam autobusom u dva sata. Bilo je vrlo vrue.Ruao sam bio, kao i obino, u restoranu kod Celesta. Svi sume mnogo alili, a Celeste je rekao: Samo je jedna majka. Kad sam odlazio, ispratili su me do vrata. Bio sam malosmuen jer sam morao otii do Emmanuela da posudim odnjega crnu kravatu i flor. Njemu je prije nekoliko mjeseci umrostric.Trao sam da ne zakasnim na autobus. Od te urbe i tran-ja pa od drndanja autobusa, vonja benzina i odsijevanja ceste

i neba, od svega sam toga zadrijemao. Spavao sam gotovo zacijele vonje. A kad sam se probudio, bio sam naslonjen na ne-kog vojnika koji mi se osmjehnuo i upitao putujem li izdaleka.Odgovorio sam: Da samo da ne moram s njim razgova-rati.Ubonica je na dva kilometra od sela. Taj sam put preaopjeice. Htio sam odmah vidjeti mamu. Ali mi je vratar rekaoda moram najprije posjetiti upravitelja. Bio je zauzet, pa sammalo priekao. Za sve to vrijeme vratar je neto govorio, a on-da sam posjetio upravitelja primio me u svom uredu. Bio jeto sitan starac odlikovan Legijom asti. Pogledao me svojimsvijetlim oima. Zatim mi je stisnuo ruku i toliko je zadrao usvojoj da ve nisam znao kako da je izvuem. Pogledao je unekakve spise i rekao mi: Gospoa je Mersault dola ova-mo prije tri godine. Vi ste joj bili jedini oslonac. Pomisliosam da mi neto zamjera, pa sam mu poeo razjanjavati. Alime on presijee u rijei: Ne morate se, drago dijete, oprav-davati! Proitao sam spise vae majke. Vi niste mogli pod-mirivati njezine potrebe. Njoj je bila potrebna njegovateljica.Vi imate skromnu plau, a ona je, sve u svemu, bila ovdje sret-nija. Rekoh: Jest, gospodine upravitelju. On nadoda: Imala je znate, ovdje prijatelja, svojih vrnjaka. S njima je ima-la zajednike interese koji pripadaju jednom drugom vreme-nu. A vi ste mladi, i ona bi se dosaivala s vama.To je istina. Dok je bila kod kue, mama me je neprestanonijemo pratila pogledom. Prvih dana u ubonici esto je pla-kala. Ali, to je bilo zbog navike. Nakon nekoliko mjeseci bila biplakala da su je odveli iz ubonice. I opet zbog navike. Djelo-mice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovouope posjeivao. Pa i zato to bih tada izgubio cijelu nedjelju a da i ne govorim o naporu koji je bio potreban da odem naautobus, kupujem kartu i putujem dva sata.Upravitelj je i dalje govorio. Ali ga gotovo vie nisam nisluao. Zatim mi ree: Sigurno elite vidjeti majku. Usta-doh bez rijei, a on poe ispred mene prema vratima. Na stu-bitu mi objasni: Prenijeli smo je u nau malu mrtvanicu.Da se ostali ne uznemiruju. Kad god umre tko od njih, svi sudva-tri dana nervozni. A to oteava rad. Proli smo krozdvorite u kojemu je bilo mnogo staraca koji su askali u ma-lim skupinama. Uutjeli su dok smo prolazili. A iza naih leaopet su nastavili razgovore. Ba kao prigueno brbljanje papi-gica. Pred vratima jedne omanje zgrade upravitelj se pozdravisa mnom. Ostavljam vas, gospodine Mersaulte. Stojim vamna raspolaganju u svom uredu. U naelu, ukop je zakazan zadeset sati prije podne. Mislili smo da ete tako moi probdjetino uz pokojnicu. Jo neto vaa je majka, ini se, vieput iz-razila elju svojim drugovima da bude pokopana po vjerskomobredu. Ja sam poduzeo sve to treba. Htio sam vas samo o to-me izvijestiti. Zahvalih mu. Mama nije bila bezvjernica, alinije nikad za ivota mislila na vjeru.Uah. Bijae to vrlo svijetla dvorana, obijeljena vapnom, sastropom od arena stakla. U njoj je bilo stolica i stalaka s pos-toljem u obliku slova X. Na dva stalka u sredini leao je po-klopljen lijes. Vidjeli su se samo blistavi, jedva utaknuti vijcikako stre iz dasaka premazanih smeom bojom. Pokraj odrasjedila je bolniarka Arapkinja u bijelu haljetku, s maramomkriave boje na glavi.U taj tren ue iza mojih lea vratar. Mora da je dotrao.Zamuckivao je: Zatvorili smo je, ali treba samo da odvijem

vijke pa da je vidite. Primaknuo se lijesu, ali ga zaustavih.Ree mi: Neete? Odgovorih: Neu. Zastade, a ja seposramih jer osjetih da nisam smio to rei. Domalo me pogle-da i upita: Zato? ali bez prijekora u glasu, kao da ga sa-mo zanima. Odgovorih: Ne znam. Tada, suui svoj bije-li brk, kaza, ne gledajui me: Razumijem. Oi mu bijahulijepe, svijetloplave, a put pomalo rumena. Dade mi stolac, pai sam sjede tik iza mene. Njegovateljica ustade i poe premavratima. Vratar mi tada ree: Ima rak. Nisam ga razumio,pa pogledah bolniarku i opazih da ispod oiju nosi povoj oba-9

vijen oko cijele glave. U visini nosa povoj je bio ravan. Na licujoj se vidio samo taj bijeli povoj.Kad je izila, vratar ree: Ostavit u vas samog. Neznam kakvu sam kretnju uinio, ali je ostao stajati iza mene.Smetala mi je ta njegova prisutnost iza mojih lea. Prostorija jebila puna lijepog svjetla u predveerje. Dva strljena zujala suoko staklenog stropa. Osjeao sam kako me obuzima drije-me. Ne osvrnuvi se, pripitah vratara: Jeste li ve dugoovdje? Umah mi odgovori: Pet godina kao da je ne-prestano ekao da ga to upitam.Zatim se raspriao. Bio bi se vrlo zaudio da mu je tkogodneko rekao da e svriti kao vratar ubonice u Marengu. ez-deset etiri mu je godine, a podrijetlom je iz Pariza. Upadohmu u rije:A, niste odavde? Zatim se sjetih da mi je, prijenegoli me je odveo upravitelju, priao o mami. Rekao mi je dabi je trebalo brzo pokopati, jer je u ravnici vrue, pogotovo uovom kraju. Tada mi je kazao da je ivio u Parizu i da ga nemoe zaboraviti. U Parizu ovjek ostaje uz pokojnika po tri, pai etiri dana. Ovdje nema za to vremena, ovjek se jo nije nisnaao a ve mora juriti za mrtvakim kolima. Tada mu je enarekla:uti, o tome ne treba da govori pred gospodinom. Stari je pocrvenio i ispriao se. Upleo sam se i rekao: Ma nigovora! Mislio sam da dobro i zanimljivo pripovijeda.U mrtvanici mi je kazao da je doao u ubonicu kao ubo-gar. Budui da se osjeao zdrav, ponudio se da bude vratar.Napomenuh mu da je zapravo isto to i drugi u ubonici. Reemi da nije. Ve sam se bio zaudio kako govori: oni, osta-li i, rjee, starci o ubogarima od kojih neki nisu bili starijiod njega. Ali dakako da to nije isto. On je vratar i, u neku ruku,ima nekakvu vlast nad njima.Uto ue opet njegovateljica. Naglo se bilo smrklo. Vrlo sebrzo mrak zgusnuo iznad staklenog stropa. Vratar okrenu pre-kida, a iznenadni blijesak svjetla zasjeni mi oi. Pozva me ublagovaonicu na veeru. Ali nisam bio gladan. Tada mi ponu-di da e mi donijeti alicu bijele kave. Kako vrlo volim bijelukavu, pristadoh i on se zaas vrati s posluavnikom. Popih ka-vu. Poeljeli da zapuim. Ali sam se skanjivao jer nisam bionaisto smijem li zapuiti pred mamom. Porazmislih i zakl-juih da to uope nije vano. Ponudih vratara cigaretom pa za-palismo.U jednom mi asu ree: Znate da e i prijatelji vae gos-poe majke doi da je uvaju. Takav je obiaj. Moram donijetistolice i crne kave. Upitah ga ne bi li se mogla ugasiti jednasvjetiljka. Zamarao me odsjaj svjetla na bijelim zidovima. Od-govorio mi je da se ne moe. Elektrine su instalacije tako ure-ene ili sve ili nita. Nisam se vie mnogo obazirao na nje-ga. Otiao je, vratio se i razmjestio stolce. Na jedan je od njihporedao alice oko kavnika. Zatim je sjeo suelice meni, s dru-ge strane mame. Njegovateljica je bila takoer tu, u dnu dvo-rane, okrenuta leima. Nisam vidio to radi. Ali, po pokretimaruku zakljuio sam da plete. Bilo je ugodno, kava me bila za-grijala a kroz otvorena vrata dopirao je miris noi i cvijea. i-ni mi se da sam malo zadrijemao.Probudio me nekakav suanj. Kad sam otvorio oi, uinilomi se da je prostorija zbog bjeline jo blistavija. Preda mnomnije bilo ni sjene, a svaki predmet, svaki kut, sve krivine ocrta-vale su se toliko jasno da su mi bole oi. U taj as uoe mami-ni prijatelji. Bilo ih je u svemu desetak i nijemo su stupali na tujarku svjetlost. Vidio sam ih jasno kao to nikad nikog nisamvidio, ni jedna pojedinost na njihovim licima i odjei nije mi

izmakla pogledu. Meutim, nisam ih uo i jedva da sam mo-gao povjerovati u njihovu opstojnost. Gotovo su sve ene no-sile pregae, a vrpca koja im je stezala struk jo im je vie isti-cala ispupeni trbuh. Nikad dotad nisam zapazio koliko stareene mogu biti trbuaste. Mukarci su bili gotovo svi vrlomravi i nosili su tapove. Iznenadio sam se to im ne vidimi, nego samo nekakvo mutno svjetlucanje u spletu bora. Kadsu posjedali, veina me njih promatrala i klimala u nepriliciglavom, a usne im bijahu uvuene u bezuba usta pa nisam bionaisto pozdravljaju li me ili su posrijedi nehotini trzaji. Ipak,1011

mislim da su me pozdravljali. Tada zapazih da su svi posjeda-li suelice meni, oko vratara, tresui glavama. Naas me obuzesmijean dojam da su doli da mi sude.Malo zatim jedna ena zaplaka. Sjedila je u drugom redu,zaklonjena jednom svom drugaricom, pa sam je slabo vidio.Plakala je i neprestance jecala, inilo mi se da nee nikad pres-tati. Ostali kao da je nisu uli. Bili su skutreni, nujni i nijemi.Gledali su u lijes, ili u svoj tap, ili to drugo, ali su gledali sa-mo u to. Ona je ena svejednako plakala. udio sam se jer jenisam poznavao. Poelio sam da umukne. Ipak, nisam se usu-dio da joj to kaem. Vratar se sagnuo nad nju, rekao joj neto,ali je ona zavrtjela glavom, neto promumljala i dalje plakala.Tada vratar doe na moju stranu. Sjede do mene. Nakon po-dosta vremena izvijesti me, ne gledajui me: Bila je vrloprivrena vaoj gospoi majci. Kae da joj je ona ovdje bila je-dina prijateljica i da sad vie nema nikoga.Ostali smo tako prilino dugo. Uzdasi i jecaji one ene bi-vali su sve rjei. esto je mrcala. Napokon je umuknula. Nijemi se vie spavalo, ali sam bio umoran i boljela su me kria.Sad mi je utnja svih tih ljudi bila muna. Tek od vremena dovremena zauo bih nekakav udan um, ali nisam znao to jeto. Naposljetku sam se dosjetio da neki starci usisavaju obrazei tako proizvode to udno mljackanje. Oni to nisu ni zapaali,toliko su bili zadubljeni u svoje misli. ak sam imao dojam daim ta pokojnica to lei meu njima nita ne znai. Ali sad mis-lim da je taj moj dojam bio pogrean.Svi smo popili kavu kojom nas je posluio vratar. Poslijevie nita ne znam. No je prola. Sjeam se da sam u jednomtrenutku otvorio oi i vidio kako starci spavaju zbijeni jednouz drugo, osim jednog jedinog koji me je, naslonjen bradomna ake u kojima je vrsto drao tap, netremice gledao, kao daje jedva ekao da se probudim. Zatim sam opet zaspao. Pro-budio sam se od sve jae boli u kriima. Danje je svjetlo prodi-ralo kroz arena stakla. Malo zatim probudio se jedan starac idugo kaljao. Pljuvao je u velik kockast rupi a svaki isplju-vak kao da je upao iz sebe. Probudio je i ostale, pa im je vratarrekao da sad moraju otii. Poustajali su. Od tegobna bdjenja li-ca su im bila siva kao pepeo. Izlazei, svi su se, na moje velikoudo, rukovali sa mnom kao da nas je ta no, u kojoj nismoni rijei progovorili, nekako zbliila.Bio sam umoran. Vratar me odveo u svoj stan gdje sam semalo uredio. Ponovo sam popio bijelu kavu koja je zaista biladobra. Kad sam iziao, bilo se ve razdanilo. Ponad breuljakato razdvajaju Marengo od mora nebo je bilo proarano rume-nilom. A vjetar koji je puhao preko njih donosio je miris soli.Na pomolu je bio lijep dan. Odavno nisam bio na selu i osjeaosam kako bih, da nije majke, uivao u etnji.Meutim, ekao sam u dvoritu, ispod platane. Udisaosam miris svjee zemlje i nisam vie bio pospan. Mislio sam nakolege u uredu. U ovo doba dana ustaju da pou na posao meni je to oduvijek bio najtei trenutak. Jo sam neko vrijemerazmiljao o tome, ali mi pozornost privue zvono to je zaz-vonilo negdje u zgradama. Unutra, iza prozora, razlegnu senekakvo komeanje, a onda se opet sve utia. Sunce je pois-koilo na nebu ve mi je grijalo noge, vratar je proao krozdvorite i rekao mi da me trai upravitelj. Odoh u njegov ured.Dao mi je da potpiem nekoliko spisa. Opazih da je obukaocrn kaput i prugaste hlae. Dohvatio je telefonsku slualicu iobratio mi se: Maloprije su stigli slubenici pogrebnog za-voda. Zamolit u ih da zatvore lijes. elite li da jo prije toga

posljednji put vidite majku? Odgovorih da ne elim. Sni-zivi glas, upravitelj zapovjedi u telefon: Figeac, recite lju-dima da mogu krenuti.Zatim mi ree da e prisustvovati pogrebu, a ja mu zahva-lih. Sjede za svoj pisai stol i prekrii svoje kratke noge. Saopimi da emo ja i on biti sami, s deurnom bolniarkom. U nae-lu, ubogari ne smiju prisustvovati pogrebima. Doputa im sa-mo da uvaju mrtve. Iz ovjenosti pripomenu. Ali je uvoj prilici iznimno odobrio jednom starom maminom pri-jatelju da prati lijes: Thomasu Perezu. Tu se upravitelj2213

nasmijei. Ree mi: Shvaate, rije je o pomalo djetinjastimosjeajima. Ali, on i vaa majka bili su nerazdvojivi. U uboni-ci su se alili na njihov raun, govorili su Perezu: To vam jezarunica. A on se smijao. To im je inilo veselje. injenica jeda ga se smrt gospode Mersault duboko kosnula. Smatrao samda mu ne smijem uskratiti to odobrenje. Ali, na savjet lijenikakoji ih redovito obilazi, zabranio sam mu da noas bdi.Prilino smo dugo utjeli. Upravitelj ustade i pogleda krozprozor, a onda napomenu: Evo ve i upnika iz Marenga. Poranio je. Upozorio me da ima najmanje tri etvrt sata ho-da do crkve koja je u samom selu. Siosmo. Ispred zgrade sta- ,jao je upnik sa dva djeaka iz crkvenog zbora. Jedan je od njihdrao kadionicu, a sveenik se sagnuo da podesi duinu srebr- ,noga lanca. Kad smo izili, sveenik se uspravio. Obratio mi se jsa sinko i rekao mi dvije-tri rijei. Zatim je uao, a ja za njim. tUmah opazih da su vijci na lijesu privreni i da su u pros-toriji etiri ovjeka u crnom. U isti as zauh upravitelja kakomi kae da kola ekaju na cesti, i sveenika kako poinje molit-vu. Od tada je sve teklo vrlo brzo. Oni su ljudi prili lijesu smrtvakim pokrovom. Sveenik, njegovi pratioci, upravitelj ija iziosmo. Ispred vrata je stajala neka gospoa koju nisampoznavao. Gospodin Mersault ree upravitelj. Nisamdobro uo ime te gospoe, samo sam shvatio da je bolniarkaodreena da prati lijes. Bez smijeka je naklonila svoju koatui dugaku glavu. Zatim smo se sklonili da propustimo lijes.Poli smo za grobarima i izili iz ubonice. Ispred vratnica sta-jala su kola. Onako lakirana, duguljasta i sjajna, podsjeala sume na aku pernicu. Pokraj njih je stajao pogrebnik, smijenoobuen ovuljak, i neki starac koji se neprirodno drao. Shva-tih da je to gospodin Perez. Nosio je mek pusten eir okruglatuka i iroka oboda (skinuo ga je kad je lijes prolazio kroz vra-ta), odijelo kojem su hlae padale u naborima na cipele, i kra-vatu od crne tkanine s velikim bijelim ovratnikom. Usne sumu podrhtavale ispod nosa posutog crnim pjegama. Iz njego-ve sijede i prilino njene kose virile su udne, klapave i ne-pravilne ui kojih me boja crvena kao krv iznenadila na tombljedunjavom licu. Pogrebnik nam svima odredi mjesta. up-nik je iao sprijeda, a za njim kola. Oko njih ona etvorica. Izanjih upravitelj, ja i, na kraju povorke, bolniarka i gospodinPerez.Sunce je ve bilo preplavilo nebo. Poelo je pritiskivatizemlju i ega je naglo rasla. Ne znam zato smo onoliko ekaliprije negoli smo krenuli. Bilo mi je vrue u tamnom odijelu.Stari koji je bio nataknuo eir ponovo ga je skinuo. Okrenuosam se donekle na njegovu stranu i promatrao ga dok mi jeupravitelj priao o njemu. Rekao mi je da su se moja majka igospodin Perez esto etali sve do sela u pratnji bolniarke.Gledao sam krajinu oko sebe. Izmeu redova empresa kojivode na breuljke to dodiruju nebo, ona crvena i zelena zem-lja, one rijetke i jasno ocrtane kue razumio sam mamu.Veer u ovom kraju mora da je sjetno zatije. Sada je od arkogsunca treperio krajolik i doimao se neovjeno i sumorno.Krenusmo. Tada opazih da Perez hramlje. Kola su se malo-pomalo sve bre kretala i starac je zaostajao. Jedan od onih ko-ji su ili uz kola takoer je bio zaostao i poravnao se sa mnom.Zaudio sam se koliko je brzo sunce odskoilo na nebu. Opa-zio sam da polje ve odavno odzvanja od zujanja kukaca i puc-ketanja trave. Znoj mi je curio niz lice. Bio sam gologlav, pasam se hladio rupiem. Namjetenik pogrebnog zavoda re-kao mi je tada neto to nisam razumio. Istodobno je brisao

glavu rupiem koji je drao u lijevoj ruci, a desnom je odigaotitnik kape. Pripitah ga: Molim? On ponovi pokazujuiu nebo: Ala ee. Rekoh: Da. Malo zatim zapita: Je li vam to majka? Ponovo rekoh: Da. Je li bila stara? Odgovorih: Pa, tako nisam pravo znao koliko joj je bi-lo godina. Zatim je uutio. Osvrnuo sam se i spazio staroga P-reza na pedesetak metara iza nas. urio se maui eirom uruci. Pogledah i upravitelja. Koraao je vrlo dostojanstveno,bez ijedne nepotrebne kretnje. Nekoliko mu je kapljica znoja' orosilo elo, ali ih nije otirao.1524

Uinilo mi se da sprovod odmie neto bre. Oko menesvejednako jarko obasjana krajina. Nebo se nesnosno sjalo.Neko smo vrijeme ili dijelom ceste koji je nedavno poprav-ljan. Katran se topio na suncu. Noge su upadale u nj i ostavlja-le trag u njegovoj sjajnoj kai. Koijaev eir od uinjene koeiznad kola kao da je bio umoen u to crno blato. Osjeao samse nekako izgubljen izmeu modrog i bijelog neba i jednoli-nosti tih boja, ljepljive crnine raskvaena katrana, mutne crni-ne odijela i lakirane crnine kola. Sve to, sunce, miris koe i ba-lege, miris laka i tamjana, umor od neprospavane noi, mutilomi je pogled i misli. Osvrnuh se jo jedanput uini mi se daje Perez, koji dobro poznaje ovaj kraj, udario preacem ne bi linas sustigao. Na zavoju nam se pridruio. Zatim smo ga opetizgubili. Ponovo je udario poljem, i tako vie puta. Osjeaosam kako mi krv udara u sljepoonicama.Sve se nakon toga odigralo toliko brzo, sigurno i prirodnoda se vie niega ne sjeam. Samo neega kad smo ulazili uselo, obratila mi se bolniarka. Glas joj je bio neobian, nije jojpristajao licu, bio je milozvuan i drhtav. Rekla mi je: Akoovjek ide polako, moe dobiti sunanicu. A ako ide prebrzo,uznoji se pa ga u crkvi uhvati groznica. Imala je pravo. Ne-ma drugog izlaza. Sauvao sam u sjeanju jo nekoliko slikaod toga dana Perezovo lice, na primjer, kad nas je posljednjiput sustigao blizu sela. Krupne suze od uzrujanosti i boli ka-pale su mu na obraze, ali zbog bora nisu tekle niz lice. irile suse, stapale i stvarale vodenu pokost na tom oronulom licu. Tusu jo bili crkva i seljani na nogostupima, crveni geraniji nagrobovima. Perezova nesvjestica (kao da se lutak razglavio),zemlja crvena kao krv to se kotrlja po maminu lijesu, bijelokorijenje izmijeano sa zemljom, pa opet ljudi, glasovi, selo,ekanje pred kavanom, neprekidno brenanje motora i mojaradost kad je autobus upao u more svjetala u gradu Aliru ikad sam pomislio da u lei i spavati punih dvanaest sati.IIProbudivi se, shvatio sam zato je ef bio onako nezado-voljan kad sam zatraio dva dana dopusta danas je subota.To sam bio tako rei zaboravio, ali kad sam ustao, pala mi je napamet ta misao. On je, posve razumljivo, izraunao da u snedjeljom imati etiri dana dana dopusta, a to mu nije bilo pra-vo. Ali, s jedne strane, nisam ja kriv to su mamu pokopalijuer a ne danas, a s druge strane, ionako bih bio slobodan usubotu i nedjelju. Razumije se samo po sebi da ga ipak razu-mijem.Bilo mi je teko ustati jer sam bio umoran od jueranjegdana. Dok sam se brijao, pitao sam se to da radim, pa sam na-kanio da poem na kupanje. Odvezao sam se tramvajem u lu-ko kupalite. Tu sam skoio u kanal. Bilo je mnogo mlaarije.U vodi sam naao Mariju Cardonu, daktilografkinju koja jenekad radila u naem uredu i koju sam tada elio. A i ona me-ne, ini mi se. Ali je uskoro otila od nas pa nismo stigli nitauiniti. Pomogao sam joj da se popne na bovu, i usput sam jojoeao rukom grudi. Bio sam jo u vodi, a ona je ve lealapotrbuke na bovi. Okrenula mi se. Kosa joj je bila pala na oi ismijala se. Uspeo sam se na bovu i legao do nje. Bilo je lijepo, ikao u ali zabacio sam glavu i spustio je na njen trbuh. Nijenita rekla pa sam tako ostao. Cijelo mi je nebo bilo pred oi-ria, modro i zlaano. Ispod potiljka sam osjeao lagano kucan-je u Marijinu trbuhu. Dugo smo ostali na bovi drijemajui. Kad1617

je sunce pripeklo, ona je skoila u vodu a ja za njom. Sustigaosam je i obujmio je oko struka, pa smo zajedno plivali. Svejed-nako se smijala. Dok smo se na keju suili, ree mi: Crnjasam od vas. Upitao sam je bi li htjela naveer poi u kino samnom. Opet se nasmijala i rekla da bi htjela pogledati jedanfilm u kojem igra Fernandel. Kad smo se obukli, zaudila seto vidi na meni crnu kravatu, i upitala me jesam li u alosti.Rekoh joj da mi je mama umrla. Htjela je znati kada, pa sam jojodgovorio: Juer. Malko se lecnula, ali nije nita kazala.Htjedoh joj rei da nisam ja tome kriv, ali se obuzdah jer se sje-tih da sam to ve rekao efu. Nije vano. Uostalom, ovjek jeuvijek pomalo kriv.Naveer je Marie bila ve sve zaboravila. Film je na maho-ve bio smijean, a zapravo vrlo glup. Ona je pritisnula nogu uzmoju. Milovao sam joj grudi. Potkraj filma sam je zagrlio, alinespretno. Kad smo izili, pola je sa mnom u moj stan.Kad sam se probudio, Marie je ve bila otila. Rekla mi jebila da mora otii do tetke. Sjetio sam se da je nedjelja, pa samse oneraspoloio ne volim nedjelju. Okrenuo sam se u pos-telji ne bih li na jastuku osjetio miris soli iz Marijine kose, i spa-vao sam do deset sati. Zatim sam puio u postelji sve do pod-ne. Nisam htio ruati kod Celesta kao obino jer bi me zacijelosvata zapitkivali, a to ne volim. Isprio sam sebi jaja i pojeo ihiz same tave, bez kruha jer ga vie nisam imao, a nije mi se da-lo silaziti da ga kupim.Nakon ruka sam se malo dosaivao i tumarao po stanu.Stan je bio ugodan dok je mama bila u njemu. Sad je prevelikza mene, pa sam prenio stol iz blagovaonice u svoju sobu. Bo-ravim samo u toj sobi, meu stolicama podstavljenima pode-ranom slamom, ormarom na kojem je zrcalo poutjelo, toalet-nim stoliem i posteljom od mjedi. Sve je ostalo zaputeno.Maloprije, da skratim vrijeme, uzeo sam neke stare novine i i-tao. Izrezao sam reklamu za Kruschenove soli i zalijepo je ustaru biljenicu, gdje uvam stvari iz novina koje me zanima-ju. Oprao sam ruke i najposlije iziao na balkon.Moja soba gleda na glavnu ulicu predgraa. Bilo je lijepopopodne. Meutim, plonik je bio zamazan, a prolaznici rijet-ki i jo uurbani. Bile su to uglavnom obitelji koje su izile uetnju, dva djeaka u mornarskim odijelima, s hlaicama doispod koljena, pomalo sputani u svojoj krutoj odjei, i djevoji-ca s velikom ruiastom manom, u crnim lakiranim ci-pelama. Za njima golema majka, u smeoj svilenoj haljini, iotac, slabaak ovjek kojeg poznajem iz vienja. Nosio je slam-nat eir ravna oboda i leptir kravatu, a u ruci tap. Gledajuiga tako sa enom, shvatio sam zato u naoj etvrti govore onjemu da je otmjen. Neto kasnije prooe mladii iz predgra-a, zalizane kose i crvenih kravata, u kaputima pripijenim uztijelo, s izvezenim rupiem u depiu i u cipelama kockastogvrha. Pomislio sam da idu u grad u kino. Zato su i krenuli takorano i urili se na tramvaj smijui se grohotom.Iza njih je ulica malo-pomalo opustjela. Bit e da su preds-tave posvuda ve poele. Na ulici su ostali samo trgovii imake. Nebo je bilo vedro, ali bez sjaja, ponad smokava uz rubceste. Na ploniku preko puta trafikant je iznio stolac, posta-vio ga pred vrata, opkroio ga i nalaktio se na naslon. Jo ma-loprije dupkom puni tramvaji bili su sad gotovo prazni. U ka-vanici Kod Pierotta, pokraj trafike, konobar je u pustojdvorani meo piljevinu. Bila je zaista nedjelja.Okrenuo sam stolac i postavio ga isto onako kao i trafikant,jer sam zakljuio da je tako udobnije sjediti. Popuio sam dvije

cigarete, uao u sobu da uzmem komadi okolade i vratio seda je pojedem na prozoru. Malo zatim nebo se naoblailo pasam pomislio da e izbiti ljetna oluja. Malo-pomalo se ipakrazvedrilo. Ali, prolazak oblaka kao da je navijestio kiu pa jena ulici postalo mranije. Dugo sam promatrao nebo.U pet sati tramvaji su poeli buno pristizati. Dovozili su sastadiona iz predgraa skupine gledalaca naikane na ste-Penicama i ogradama. Iduim tramvajima vraali su se igraikoje sam prepoznao po njihovim koveiima. Derali su se iPjevali iz sveg grla da njihov klub nee nikad propasti. Neko-1819

liina me njih pozdravila. Jedan mi je doviknuo: Dali smoim po repu! Potvrdio sam: Da i klimnuo glavom. Tadasu poeli pristizati brojni automobili.Nagao je dan. Nebo se iznad krovova zaarilo, a kako je pa-dao mrak, ulice su oivjele, etai su se pomalo vraali. Opa-zio sam, medu ostalima, opet onog otmjenog gospodina. Dje-ca su plakala ili su ih morali vui. Odmah zatim iz kina u naojetvrti izlio se val gledalaca. Meu njima su mladii mahalirukama odlunije nego obino, pa sam zakljuio da su gledalinekakav pustolovni film. Oni koji su se vraali iz kina u gradustigli su neto kasnije. inili su mi se nekako ozbiljniji. Jo suse smijali, ali su na mahove bili nekako umorni i zamiljeni.Zadravali su se na ulici, hodajui gore-dolje po ploniku pre-ko puta. Gologlave djevojke iz nae etvrti drale su se za ru-ke. Mladii su se poredali da im presijeku put i dobacivali imale kojima su se one smijale okreui glave. Neke su me odnjih, moje poznanice, pozdravljale.Odjednom se upalie uline svjetiljke, a od njihova blijeskapoblijedjee prve zvijezde to su sinule u noi. Osjetih da sumi se oi zamorile od gledanja plonika punih ljudi i svjetla.Vlani plonik blistao je na svjetlu, a tramvaji su u pravilnimrazmacima bacali odsjaj na neiju sjajnu kosu, na pokoji smi-jeak ili srebrnu narukvicu. Domalo su tramvaji sve rjee pro-lazili, mrkla se no spustila na drvee i svjetiljke, etvrt se neo-pazice praznila, sve dok prva maka ne prijee lagano prekoiznova opustjele ulice. Tada pomislih da bi trebalo veerati.Malo me bolio vrat to sam onoliko sjedio naslonjen na stolici.Sioh da kupim kruha i tjestenine, spravih veeru i pojedoh jestojeki. Htjedoh popuiti cigaretu na prozoru, ali je bilo zah-ladjelo pa mi je bilo malo hladno. Zatvorih prozore, a u prola-zu opazih u zrcalu dio stola na kojem su, kraj svjetiljke na es-tu, leali komadii kruha. Pomislih da je prola jo jednamuna nedjelja, da je mama ve pokopana, da u ponovo naposao i da se, sve u svemu, nita nije promijenilo.IIIDanas sam mnogo radio u uredu. ef je bio prijazan. Pitaome nisam li umoran, i zanimalo ga je koliko je mami bilo godi-na. Odgovorio sam mu oko ezdeset, da ne bih pogrijeio, ane znam zato je njemu nekako odlanulo, kao da misli da je ti-me sve svreno.Stol mi je bio pretrpan tovarnim listovima koje je trebalosve pregledati. Prije nego to sam otiao iz ureda na ruak,oprao sam ruke. O podne volim taj trenutak. Uveer neuivam toliko u tome jer je smotani runik koji upotrebljavamve sasvim mokar slui nam cijeli dan. Jednom sam na toupozorio efa. Odgovorio mi je da mu je ao, ali da je to ne-vana sitnica. Iziao sam malo kasno, u dvanaest i pol, s Em-manuelom koji radi u otpremi. Na ured gleda na more pa smoizgubili neto vremena promatrajui teretne brodove u luciuarenoj od sunca. Uto je naiao jedan teretnjak zveei lanci-ma i praskajui. Emmanuel me upita hoemo li, a ja potrah.Teretnjak je ve bio proao pa smo pojurili za njim. Utonio samu buku i prainu. Nisam vie nita vidio, samo sam osjeao ne-obuzdan zanos od te trke sred dizalica i strojeva, jarbola to supoigravali na obzorju i trupova brodova pokraj kojih smo tra-li. Prvi sam se dohvatio teretnjaka i uskoio. Zatim sam pomo-gao Emmanuelu da sjedne. Bili smo se zapuhali, teretnjak jePoskakivao po neravnoj kaldrmi na keju, usred praine i sun-Ca- Emmanuel se zagrcnuo od smijeha.20

21

Stigli smo uznojeni do Celesta. On je uvijek tamo, sa svo- ;jom trbuinom, pregaom i sijedim brkovima. Upitao me ka-ko je. Rekao sam da nekako ide i da sam gladan. Smazao samruak na brzinu i popio kavu. Zatim sam otiao kui i maloodspavao, jer sam popio odvie vina, a kad sam se probudio,htjedoh jednu zapaliti. Bilo je kasno pa sam potrao da uhva-tim tramvaj. Radio sam cijelo popodne. U uredu je bilo vrue,pa sam uveer uivao vraajui se polagano kejom. Nebo je bi-lo zeleno, bio sam zadovoljan. Ipak sam se vratio ravno kuijer sam htio skuhati krumpira. :Uspinjui se uz mrano stubite, sudario sam se sa starim >Salamanom, svojim prvim susjedom. Bio je sa psom. Ve su osam godina zajedno. Prepeliar ima nekakvu konu bolest,crljenicu, mislim, pa mu je poispadala gotovo sva dlaka i tijelomu se osulo pjegama. I smeim krastama. ivei tako s njim(njih dvojica sami u jednoj sobici), stari Salamano postao mu jenapokon slian. I on ima crvenkaste kraste na licu i ute rijetkedlake. Pas je pak poprimio od svoga gospodara nekakvo pog-nuto dranje, njuka mu je isturena a vrat istegnut. Ba kao dasu od iste pasmine, a ipak se mrze. Dva puta na dan, u jedana-est i u est sati, starac izvodi psa u etnju. Ve osam godina iduuvijek istim putem. Mogu se vidjeti u Lvonskoj ulici, pas vueovjeka sve dok se stari Salamano ne spotakne. Tada tue psa igrdi ga. Pas puzi od straha i odupire se nogama. Tada je nastarcu red da njega vue. Kad pas to zaboravi, ponovo poteegospodara i ovaj ga ponovo tue i grdi. Zatim obojica zastanuna ploniku i gledaju se, pas obuzet stravom, a ovjekmrnjom. Tako svaki dan. Kad pas hoe da se pomokri, staracga ne puta na miru nego ga vue, pa prepeliar ostavlja za so-bom trag od kapljica. Ako se sluajno oneredi u sobi, opet iz-vue batina. Tako to traje osam godina. Celeste uvijek govorida je to alosno, ali, zapravo, tko zna? Kad sam ga susreo nastubitu, Salamano je upravo grdio psa. Tada ga zapitah tomu je pas skrivio. Nije mi odgovorio. Samo je ponavljao: Gade! Mrcino! Dosjetio sam se kad se sagnuo nad psa damu neto popravi na ogrlici. Progovorih glasnije. Tada mi, neosvrui se, odgovori odajui nekakav suzdran bijes: Uvi-jek je tu. Zatim ode vukui za sobom ivotinju, koja se odu-pirala sa sve etiri noge i skviala.Ba u taj as ue moj drugi susjed. O njemu govore da iviod ena. Meutim, kad ga tko upita to je po zanimanju, od-govara da je skladitar. Openito, nije ba omiljen. Ali samnom esto poavrlja i gdjekad provede pokoji trenutak kodmene jer ga ja sluam. Mislim da je zanimljivo ono to govori.Uostalom, nemam nikakva razloga da ne razgovaram s njim.Zove se Ravmond Sintes. Onizak je, pleat i ima boksaki nos.Uvijek je besprijekorno obuen. I on mi je rekao o Salamanu: Zar nije to alosno? Pitao me ne gadi li mi se sve to, a jamu odgovorih da mi se ne gadi.Popesmo se i htjedoh otii u svoj stan kadli mi on ree: Imam krvavica i vina. Hoete li da prezalogajite sa mnom?... Pomislih da bar neu morati kuhati, pa pristadoh. I on imasamo jednu sobu i kuhinju bez prozora. Iznad postelje mu visianeo od bijelog i ruiastog tuka, fotografije prvaka i dvije-tri snimke golih ena. Soba je bila prljava, a postelja nepos-premljena. Najprije je upalio petrolejku, pa je izvadio iz depaprilino sumnjiv zavoj i previo sebi desnu aku. Upitah ga tomu je. Ree mi da se pograbio s jednim tipom koji je zametnuos njim kavgu. Razumijete, gospodine Meursaulte ree mi nije da

sam zao nego samo nagao. Frajer mi veli: Sii s tramvaja akosi muko. A ja njemu lijepo: Hajde, smiri se! A on e opetmeni da nisam muko. Onda ja siem i velim mu: Bolje e tibiti da prestane jer u te inae nauiti pameti. A on e meni:| A kako?Onda sam ga tako odalamio da je pao. Htio sam ga' podii, ali me on, onako leei, pone udarati nogama. Ondasam ga maznuo koljenom i dvaput akom. Raskrvario sam mulice. Upitao sam ga je li mu sad dosta. Rekao mi je da jest.Zasve to vrijeme Sintes je namjetao zavoj, a ja sam sjedio na kre-vetu. Nadodao je: Eto vidite da nisam ja zametnuo kavgu.2223

On je mene vrijeao. To je bila istina, i to sam mu priznao.Tada mi ree da se ba htio posavjetovati sa mnom u vezi s timdogaajem, da sam ja muko, da poznajem ivot, da bih mumogao pomoi i da emo onda biti dobri prijatelji. Ja sam utio,pa me ponovo upitao bih li mu htio biti prijatelj. Rekoh mu dami je to svejedno, a on kao da je bio time zadovoljan. Izvadio jekrvavicu, ispekao je na tavi i postavio ae, tanjure, pribor idvije boce vina. Sve to bez rijei. Zatim sjedosmo za stol. Doksmo jeli, poe mi priati o svojoj dogodovtini. Isprva se mal-ko skanjivao.Upoznao sam se s jednom damom... bila mi je,da tako kaem, ljubavnica. ovjek s kojim se potukao bio jenjen brat. Ree mi da ju je uzdravao. Nisam nita rekao na to,pa ipak je odmah dodao da zna to se pria o njemu, ali da jenjemu savjest ista i da je on skladitar. Ali, da se vratim na svoju priu ree mi primijetiosam da me vara.Davao joj je koliko je bilo potrebno za ivot.Sam je plaao najamninu za njenu sobu i davao joj po dvadesetfranaka na dan za hranu. Tri stotine franaka za sobu, eststotina franaka za hranu, s vremena na vrijeme po par arapa,sve skupa oko tisuu franaka. A gospoa nije nita radila. Go-vorila mi je da je to istina, ali da ne moe izii na kraj s onim tojoj dajem. A ja joj kaem: Zato ne radi pola dana? Prilino bime rasteretila za sve te sitnice. Ovaj sam ti mjesec kupio jedankostim, dajem ti po dvadeset franaka na dan, plaam ti stana-rinu, a ti lijepo poslije podne pije kavu s prijateljicama. Dajeim kavu i eer. A ja tebi dajem pare. Ja s tobom lijepo, a ti me-ni tako. Ali, nije htjela raditi, uvijek je govorila da ne moe sas-taviti kraj s krajem, i tako sam primijetio da me vara.Zatim mi ispria kako joj je u torbici naao sreku, a ona munije znala objasniti ime ju je kupila. Malo poslije je naao kodnje priznanicu zalagaonice, iz koje se vidjelo da je zaloiladvije narukvice. Sve do tada nije ni znao za te narukvice.Bi-lo mi je jasno da me vara. Tada sam je ostavio. Ali sam je naj-prije izlemao. Rekao sam joj da joj nije ni do ega drugog stalonego do one stvari. Ovako sam joj rekao, gospodine Meursaul-te, razumijete: Ti ne vidi da ti svi zavide na srei koju tipruam. Tek e poslije vidjeti koliko si bila sretna. Prebio ju je namrtvo. Prije toga je nije tukao. Mlatio samje, ali njeno, da tako kaem. Malo bi se derala. Zatvorio bihkapke na prozorima i zavrilo bi se kao i obino. Ali ovaj put jeza ozbiljno. A koliko je do mene, nisam je dovoljno kaznio.Zatim mi objasni da se zbog toga eli posavjetovati samnom. Zastao je u govoru da popravi stijenj svjetiljke koja sedimila. Neprekidno sam ga sluao. Popio sam bio gotovo litruvina i udarilo mi je u glavu. Puio sam Ravmondove cigaretejer svojih vie nisam imao. Prolazili su posljednji tramvaji i od-nosili sa sobom sad ve daleku buku predgraa. Ravmondnastavi. Bilo mu je krivo to jo eli spavati s njom. Ali ju jehtio kazniti. Isprva je kanio da je odvede u neki hotel pa da po-zove policiju, izazove skandal te da je registriraju kao prostitut-ku. Nakon toga se obratio nekim prijateljima iz podzemlja, alini oni nisu nita smislili. A, kao to mi ree Ravmond, muka jeivjeti u podzemlju. To je i njima rekao pa su mu predloili daje udese. Ali, ni to nije ono to on eli. Porazmislit e. Ponaj-prije bi me htio neto upitati. Meutim, prije nego to me upi-ta, htio bi znati to ja mislim o svemu tome. Odgovorih da nemislim nita, ali da je sve to zanimljivo. Upita me mislim li daga je varala. Ja sam zaista stekao dojam da ga je varala. A sma-tram li da je treba kazniti, i to bih ja uinio na njegovu mjestu?Rekoh mu da ovjek nikad ne zna, ali da razumijem da je eli

kazniti. Popih jo malo vina. On pripali cigaretu i povjeri misvoju zamisao. Htio bi joj napisati pismo u kojem bi je izgrdiona pasja kola, a u isto je vrijeme naveo da se pokaje. Poslije,kad mu se vrati, lei s njom i upravo u trenutku kad bi treba-lo da svri, pljunut e joj u lice i izbacit e je iz stana. Smatraosam da e je tako dobro kazniti. Ali, Ravmond mi ree da se neosjea sposoban da napie takvo pismo, i da je pomislio na me-ne da mu ga ja sastavim, utio sam pa me je upitao bi li mi biloteko da to odmah uinim, a ja odgovorih da ne bi.Tada on popi jo jednu au, ustade, odgurnu tanjure i ono2524

malo hladne krvavice to je jo ostalo. Pomno obrisa stolnjakod votanog platna. Iz ladice nonog ormaria izvadi list koc-kasta papira, utu kuvertu, malo crveno dralo i etvrtastutintarnicu s ljubiastom tintom. Kad mi ree ime te ene, shva-tih da je Maurkinja. Sastavih pismo. Napisao sam ga pomalozbrda-zdola, ali sam se trudio da zadovoljim Ravmonda, jernisam imao razloga da mu ne udovoljim. Zatim mu proitahpismo. Sluao me puei i klimajui glavom, a onda me zamo-lio da mu ga iznova proitam. Bio je potpuno zadovoljan. Reemi. Znao sam ja da si dobro potkovan. Iz poetka nisamprimijetio da me tika. Tek kad mi je kazao: Sad si mi praviprijatelj iznenadio sam se tome. Ponovio je tu reenicu, a jarekoh: Jesam. Bilo mi je svejedno jesam li mu prijatelj ilinisam, a inilo mi se da je njemu zaista stalo do toga. Zatvorioje pismo pa smo popili ostatak vina. Zatim smo neko vrijemepuili bez rijei. Vani se sve smirilo, uli smo kako prolazi nekiautomobil. Rekoh: Kasno je. Ravmond se sloi sa mnom.Pripomenu da vrijeme brzo prolazi, to je donekle istina. Spa-valo mi se, ali mi je bilo teko ustati. Mora da sam izgledaoumoran, jer mi Ravmond ree da ovjek ne smije klonuti. Ispr-va ga nisam razumio. Tada mi objasni da je uo da mi je mamaumrla, ali da se to moralo kad-tad dogoditi. I ja sam tako mis-lio.Ustadoh, Ravmond mi vrlo vrsto stisnu ruku i ree da semukarci uvijek razumiju. Kad sam iziao, zatvorio sam vrataza sobom i ostao asak stajati u mraku u hodniku. U kui je biomir, a iz dubine stubita dizao se neodreen i vlaan zadah.uo sam samo kako mi damara i zuji u uima. U sobi starogSalamana prigueno je cvilio pas.IVMnogo sam radio cijeli tjedan. Ravmond mi je doao reida je poslao pismo. Bio sam dva puta u kinu s Emmanuelom,koji katkad ne razumije to se zbiva na platnu. Tada mu trebatumaiti. Juer je bila subota i dola je Marie, kako smo se bilidogovorili. Silno sam je poelio jer je bila u lijepoj haljini s cr-venim i bijelim prugama i u konim sandalama. Nazrijevalesu joj se jedre dojke, a lice preplanulo od sunca bilo joj je kaocvijet. Ukrcali smo se u autobus i odvezli se na nekoliko kilo-metara od Alira, do ala pritijenjena hridinama i obrasla tr-skom s kopnene strane. Sunce u etiri sata nije suvie peklo, alije voda bila mlaka, a valii podugaki i tromi. Marie me naui-la jednu igru. Plivajui, pije se pjena s vrha valova, napuni senjome usta pa se ovjek okrene na lea i izbacuje je uvis. Takonastaje pjenasta ipka to se gubi u zraku ili pada kao mlakakia na lice. Ali su me nakon nekog vremena zapekla usta odgorine soli. Tada Marie dopliva do mene i priljubi se uza me.Pritisnu svoja usta na moja. Njen jezik osvjei mi usne i nekosmo se vrijeme ljuljukali na valovima.Kad smo se na alu obukli, Marie me pogleda zacakljenimima. Poljubih je. Od tog trenutka nismo vie razgovarali,"rivio sam je uza se i pohitali smo na autobus, da se vratimo,^a odem u moj stan pa da se bacimo na postelju. Ostavio samprozor otvoren, i bilo je ugodno osjeati kako ljetna no kliziP naim pocrnjelim tjelesima.2627

Toga jutra Marie je ostala kod mene i rekao sam joj da emozajedno ruati. Siao sam da kupim mesa. Vraajui se, uosam neki enski glas iz Ravmondove sobe. Malo zatim stari jeSalamano izgrdio svoga psa, uli smo bat koraka i tapkanjeapa po drvenim stubama, a onda: Gade, mrcino! Izalisu na ulicu. Priao sam Mariji o starcu pa se nasmijala. Obuklaje bila moju pidamu i zavrnula rukave. Kad se nasmijala, po-novo sam je poelio. Malo zatim upitala me je volim li je. Od-govorih joj da to nita ne znai, ali da mi se ini da je ne volim.Rastuila se. Ali, pripravljajui ruak, bez ikakva razloga po-novo se tako nasmijala da sam je poljubio. U taj as izbi bunaprepirka kod Ravmonda.Najprije smo zauli otar enski glas, a onda Ravmonda: Prevarila si me, prevarila si me! Pokazat u ja tebi koga si pre-varila! Nekoliko tupih udaraca, a onda je ena zajaukala, alitoliko stravino da se u hodniku na stubitu zaas okupilomnogo svijeta. Marie i ja smo takoer izili. ena je svejed-nako jaukala, a Ravmond ju je svejednako tukao. Marie mi reeda je to strano, ali joj nita ne odgovorih. Zamoli me nekaodem po policajca, ali joj rekoh da ne volim policajce. Meutimje stigao policajac sa stanarom s drugoga kata, nekim limarom.Policajac zakuca na vrata i tada sve utihnu. Zakuca jae, ubrzoena zaplaka, a Ravmond otvori vrata. Iz usta mu je visila ci-gareta, a izraz lica bio mu je sladunjav. Djevojka jurnu na vra-ta i ree policajcu da ju je Ravmond istukao. Kako se zove? upita ga policajac. Ravmond mu ree kako se zove. Izva-di cigaretu iz usta kad razgovara sa mnom ree policajac.Ravmond se skanjivao, pogledao mene i povukao jo jedandim. U isti tren policajac mu svom snagom opali uku takoda je sve zazvonilo. Cigareta je odletjela nekoliko metara dalje.Ravmond se promijeni u licu, ali u prvi mah nita ne ree negotek malo poslije ponizno upita smije li podii opuak. Polica-jac mu ree da smije, i nadoda: Drugi put e znati da s po-licijom nema ale. Dotle je djevojka plakala i neprestanceponavljala: Istukao me je. To vam je svodnik. Gospodine. obrati se tada Ravmond policajcu je li to po zakonu, reiovjeku da je svodnik? Ali mu policajac zapovjedi da za-vee. Tada se Ravmond okrenu djevojci i ree joj: ekaj sa-mo, mala, jo emo se sresti. Policajac mu ree da umukne,da djevojka treba da ode, a on da ostane u svojoj sobi i ekadok ga ne pozovu u komesarijat. Doda da bi trebalo da Rav-monda bude stid to je toliko pijan da se sav trese. Ravmondmu objasni- Nisam ja pijan, gospodine, nego se tresem sa-mo zato to sam ovdje, pred vama, nema mi druge. Zatimzatvori vrata i svijet se razie. Marie i ja smo zgotovili ruak.Ali ona nije bila gladna, pa sam gotovo sve sam pojeo. Otila jeu jedan sat, a onda sam malo odspavao.Oko tri sata Ravmond mi pokuca na vrata i ue. Ostao samleati. On mi sjede na rub kreveta. asak je utio pa ga upitahkako je bilo. Ree mi da je uinio to je htio, ali da ga je onauila pa da ju je onda istukao. Ostalo sam i sam vidio. Rekohmu da mi se ini da joj se dobro osvetio i da bi morao bitizadovoljan. I on je tako mislio, i napomenuo da policajac moeraditi to hoe, ali da nita ne moe izmijeniti one udarce kojeje ona primila. Doda da dobro poznaje policajce i da zna kakotreba s njima. Zatim me upita jesam li moda oekivao da evratiti policajcu milo za drago. Odgovorih da nisam nita oe-kivao i da, uostalom, ne volim policajce. ini se daje Ravmondbio vrlo zadovoljan mojim rijeima. Upita me ne bih li htio iziis njim. Ustadoh i poeh se eljati. Ree mi da bi me trebao za

svjedoka. Bilo mi je svejedno, samo nisam znao to bi trebaloda kaem. Po njegovu miljenju, bilo bi dovoljno da izjavim damu se djevojka iznevjerila. Pristadoh da mu budem svjedok.Iziosmo i Ravmond me poasti dobrim konjakom. Zatimje zaelio da odigramo partiju biljara, i ja sam za dlaku izgu-bio. Onda je htio da odemo u bordel, ali sam rekao da neu, jerto ne volim. Potom smo se polako vratili kui, a on mi je rekaokako mu je drago to se uspio osvetiti ljubavnici. Bio je vrloPrijazan sa mnom i pomislio sam da smo se lijepo zabavili.Izdaleka sam spazio na kunom pragu starog Salamana29

nekako uzrujana. Kad smo mu se pribliili, opazio sam da ne-ma psa. Gledao je na sve strane, okretao se, pokuavao pro-niknuti pogledom mrak u hodniku, mrndao neke nesuvislerijei i iznova pretraivao ulicu svojim sitnim crvenim oima.Kad ga Ravmond zapita to mu je, ne odgovori mu odmah.Jedva sam uo kako mrmlja: Gade, mrcino svejednakose uzrujavajui. Upitah ga gdje mu je pas. Naglo mi odgovorida je nestao. A onda se odjednom raspria: Odveo sam ga,kao i obino, na Vojno vjebalite. Oko daara u zabavitu bi-lo je mnogo svijeta. Zastao sam da pogledam Kralja izvrda-vanja. A kad sam htio krenuti dalje, njega vie nije bilo. Za-pravo sam mu ve odavno htio kupiti tjenju ogrlicu. Alinikad ne bih vjerovao da bi se ta mrcina samo tako mogla iz-gubiti.Ravmond mu tada kaza da je pas moda zalutao i da e sevratiti. Naveo mu je nekoliko primjera kako su psi prevalilina desetke kilometara da se vrate gospodaru. Pa ipak, staracse jo vie uzrujao. Ama, oduzet e mi ga, razumijete! Kadbi ga bar tko primio k sebi! Ali to se nee dogoditi jer se svi-ma gade njegove kraste. Policija e ga uloviti, to je sigurno. Tada mu rekoh da treba otii u ivodernicu, i da e mu vra-titi psa poto plati nekakvu taksu. Upitao me nije li ta taksavelika. Nisam znao. Tada se on raesti: Da dam novaca zatu mrcinu! Ah! Neka samo krepa! I poe ga opet grditi.Ravmond se nasmija i ue u kuu. Pooh za njima i rasta-dosmo se na odmoritu naeg kata. Malo zatim zauh stare-ve korake. Pokuca na moja vrata. Kad otvorih, zastade asakna pragu i ree: Oprostite, oprostite! Pozvah ga da ue,ali ne htjede. Zagledao se u vrkove svojih cipela, a krastavesu mu ruke drhtale. Ne gledajui me u oi, upita me: Neemi ga valjda oduzeti, je li, gospodine Meursaulte? Vratit emi ga. Jer, to u ja inae? Rekoh mu da u ivodernici psistoje po tri dana na raspolaganju njihovim vlasnicima, a daonda rade s njima to ih je volja. Gledao me nijemo. Zatim miree: Laku no! Zatvorio je svoja vrata i uo sam ga ka-ko hoda gore-dolje. Postelja mu je zakripala. A po udnomtihom glasu koji je dopro kroz pregradni zid, pojmih daplae. Ne znam zato sam pomislio na mamu. Meutim, su-tradan je trebalo rano ustati. Nisam bio gladan i legao sambez veere.31

VRavmond mi je telefonirao u ured. Rekao mi je da me jedannjegov prijatelj (kome je priao o meni) poziva da provedemnedjelju u njegovoj vikendici nedaleko od Alira. Odgovorihmu da bih se rado odazvao, ali da sam obeao jednoj prijatelji-ci da u taj dan provesti s njom. Ravmond mi odmah ree da inju poziva. eni njegova prijatelja bit e vrlo drago da ne budesama meu mukarcima.Htio sam odmah spustiti slualicu, jer znam da ef ne volida nam telefoniraju iz grada. Ali me Ravmond zamoli dapriekam, i ree da mi je mogao prenijeti taj poziv i veeras, alida bi me htio obavijestiti o neemu drugom. Cijeli ga dan pra-ti skupina Arapa, meu kojima i brat njegove bive ljubavnice. Ako ga opazi veeras u blizini kue kad se vrati, obavijes-ti me! Rekoh da hou.Malo zatim me pozvao ef, i naas sam se ozlovoljio jer sampomislio da e mi rei neka manje telefoniram, a vie radim.Ali o tome nije bilo ni rjei. Kazao mi je da bi htio porazgova-rati sa mnom o jednoj svojoj posve neodreenoj zamisli. Nam-jerava osnovati u Parizu zastupstvo koje bi na licu mjestaobavljalo poslove, i to izravno, s velikim kompanijama, pa bihtio znati ne bih li ja pristao da se toga prihvatim. To bi miomoguilo da ivim u Parizu, a i da jedan dio godine putujem.' Vi ste mladi i ini mi se da bi vam se svidio takav ivot. da bi, ali da mi je zapravo svejedno. Tada me upita zar33

ne bih elio promijeniti ivot. Odgovorih mu da se ivot nemoe nikad promijeniti, da svakako jedan ivot vrijedi kolikoi drugi, i da nemam nita protiv ovakva ivota kakav ovdjevodim. Bio je nekako nezadovoljan i rekao mi da uvijek oko-liam u odgovorima, da nemam ambicija, a da je to propast zaposlove. Tada sam se vratio na posao. Bilo mi je krivo to samga ozlojedio, ali nisam vidio razloga da mijenjam ivot. Akodobro promislim, nisam bio nesretan. Dok sam studirao, imaosam mnogo slinih ambicija. Ali, kad sam morao prekinutistudije, vrlo sam brzo shvatio da sve to zapravo nije vano.Uveer je Marie dola po mene i upitala me bih li je htiouzeti za enu. Rekoh joj da mi je svejedno, ali da se moemovjenati ako ba eli. Htjela je znati volim li je. Odgovorih jojisto onako kako sam joj ve jednom odgovorio, da to nita neznai, ali da je sigurno ne volim.A zato bi me onda uzeo zaenu? pripita me. Objasnih joj da to uope nije vano i da semoemo uzeti ako ba eli. Uostalom, to je ona traila, a ja samse zadovoljio da kaem da hou. Tada napomenu da je brakozbiljna stvar. Odgovorih joj: Nije. Ona naas uutje pro-matrajui me nijemo. Zatim opet progovori. Htjela je samoznati bih li prihvatio tu ponudu i od neke druge ene s kojombih bio jednako vezan. Rekoh: Naravno. Tada upita sa-mu sebe voli li ona mene, ali ja o tome nisam mogao nita zna-ti. Nakon krae utnje promrmlja da sam udan, da me zacije-lo upravo zbog toga voli, ali da u joj moda jednog dana iomrznuti iz istog razloga, utio sam jer nisam imao to dodati,a ona me uhvati ispod ruke smijeei se i ree da bi se htjelaudati za mene. Odvratih da emo se vjenati kad god zaeli.Tada joj ispriah to mi je ef ponudio, a Marie ree da bi radoupoznala Pariz. Kazah joj da sam ivio neko vrijeme u Parizu,a ona me upita kako je tamo. Rekoh joj: Prljavo. Ima mnogogolubova i mranih dvorita. Ljudi imaju bijelu kou.Zatim smo se proetali po glavnim ulicama grada. ene subile lijepe, i upitao sam Mariju je li to zapazila. Ree mi da jesti da me razumije. Neko smo vrijeme utjeli. Meutim, htio san1da ostane kod mene, i rekoh joj da bismo mogli zajedno ruatikod Celesta. I ona je to eljela, ali je imala posla. Bili smo blizumoga stana pa sam joj rekao: Do vienja. Ona me upita: Zar ne eli znati to u raditi? elio sam znati, ali se ni-sam sjetio da je pitam, a inilo se da mi je ba to zamjerila. Za-tim se, gledajui me onako ukipljenog, ponovo nasmijala inagnula se prema meni cijelim tijelom da mi prui usne.Veerao sam kod Celesta. Ve sam bio poeo jesti kad je ulanekakva udnovata enica i upitala me za doputenje da sjed-ne za moj stol. Dakako da sam joj dopustio. Kretnje su joj bileodsjene, a oi joj sjale na sitnom licu okruglom kao jabuka.Svukla je kaputi, sjela i grozniavo pregledala jelovnik. Poz-vala je Celesta i odmah sve naruila glasom u isti mah razgov-jetnim i brzorekim. ekajui predjelo, otvorila je torbicu, izvu-kla iz nje etvrtast komadi papira i olovku, unaprijed svesraunala, te izvadila iz novarke toan iznos koji je imala pla-titi, dodala tome napojnicu i sve stavila preda se na stol. Uto jojdonesoe predjelo koje bre-bolje pojede. Dok je ekala iduejelo, opet je izvukla iz torbice plavu olovku i asopis koji do-nosi program radio-emisija u toku tjedna. Vrlo je briljivo obil-jeila gotovo sve emisije jednu za drugom. Kako je asopisimao dvanaestak stranica, nastavila je savjesno obavljati tajposao za cijele veere. Ja sam ve poveerao, a ona je jo jedna-ko revno obiljeavala emisije. Zatim je ustala, obukla kaputiistim onakvim tonim pokretima automata i otila. Kako ni-

sam imao drugog posla, iziao sam i ja i pratio je neko vrijeme.Stala je na rub plonika i nevjerojatno brzo i sigurno krenulasvojim putem, ne skreui i ne obazirui se. Napokon mi jeiezla iz oiju pa sam se vratio istim putem kui. Pomisliosam da je udna, ali sam je prilino brzo zaboravio.Ispred svojih vrata zatekao sam starog Salamana. Pozvahga unutra, a on mi ree da mu se pas izgubio, da ga nema uzivodernici. Tamonji su mu slubenici rekli da ga je modanetko pregazio. Pitao ih je bi li mogao to saznati na policiji.Odgovorili su mu da se o tome ne vodi rauna jer se to dogaa3534

svaki dan. Rekoh starom Salamanu da bi mogao nabaviti dru-gog psa, ali je on imao pravo kad mi je odgovorio da se na ono-ga ve bio navikao.Skutrio sam se na krevetu, a Salamano je sjeo za stol. Sjedioje suelice meni i drao ruke na koljenima. Nije skinuo svojstari pusteni eir. Cijedio je nevezane reenice ispod ukas-tih brkova. Pomalo mi je dosaivao, ali nisam imao nikakvaposla i nije mi se jo spavalo. Tek toliko da togod reknem, za-pitkivao sam ga o njegovu psu. Ree mi da ga je nabavio na-kon enine smrti. Oenio se prilino kasno. U mladosti je elioda postane glumac u pukovniji je igrao u vodviljima iz voj-nikog ivota. Ali se na kraju uposlio na eljeznici, i nije se po-kajao jer sad prima malu mirovinu. Nije bio sretan u braku, alise, sve u svemu, bio navikao na enu. Kad je umrla, bio je vrloosamljen. Tada je zamolio jednog druga iz radionice da mudade psa, i dobio ga je vrlo mlada. Hranio ga je na dudu. Alikako pas ivi krae od ovjeka, na kraju su obojica zajedno os-tarjeli. Bio je zle udi ree Salamano. Pokatkad bismose pograbili. Ali je opet bio dobar pas. Rekoh da je bio dobrepasmine, a Salamanu je to, ini se, bilo drago.A tek da ste gavidjeli prije nego to je obolio! dometnu. Dlaka mu je bilanajljepa.Svaku veer i svako jutro, otkako je pas dobio onukonu bolest, Salamano ga je mazao nekakvom mau. Ali, ponjegovu miljenju, njegova je prava bolest bila starost, a sta-rost se ne lijei.U taj as zijevnuh, a starac mi ree da ide. Kazah mu da jomoe ostati, i da mi je ao to mu se to dogodilo sa psom, a onmi zahvali. Ree mi da je moja mama mnogo voljela njegovapsa. Govorei o njoj, nazivao ju je vaa sirota majka. Naba-cio je da sam jamano vrlo nesretan otkako je mama umrla, alija nisam na to nita rekao. Zatim mi ree, vrlo brzo i nekakosnebivljivo, da zna da su mi u naoj etvrti zamjerili to samotpremio majku u ubonicu, ali me on dobro poznaje i zna dasam mnogo volio mamu. Odgovorih mu, ni sam ne znamzato, da nisam imao pojma da su mi to zamjerili, ali da mi seinilo sasvim prirodnim da to uinim, jer nisam imao dovoljnonovaca da plaam nekoga da uva mamu. Uostalom do-dah odavno mi ve nije imala to kazati i bilo joj je dosadno,onako samoj. Jest ree on a u ubonici bar ovjek imadrugova. Zatim se oprosti sa mnom. Htio je lei. Sad mu seivot promijenio i ne zna pravo to da radi. Prvi put otakakoga poznajem, pruio mi je ruku, bojaljivom kretnjom, i osjetiosam ljuske na njegovoj koi. Ovla se osmjehnuo i na odlaskumi rekao: Valjda noas nee psi lajati. Onda uvijek mislimda on laje.3637

VIU nedjelju sam se jedva probudio, Marie me morala zvati iprodrmati. Nismo nita jeli jer smo htjeli rano poi na kupanje.Osjeao sam se nekako prazan i malo me boljela glava. Cigare-ta mi je bila nekako gorka. Marie mi se narugala i rekla da sedrim kao da sam na sprovodu. Obukla je bila bijelu platnenuhaljinu i raspustila kosu. Rekoh joj da je lijepa, a ona se nasmi-ja od uitka.Kad smo silazili, pokucali smo Ravmondu na vrata. Odgo-vorio nam je da e odmah sii. Kako sam bio umoran a nismobili otvorili rebrenice, na ulici me zapljusnu danje svjetlo kojeje ve bilo puno sunca. Marie je skakutala od radosti i nepres-tance je govorila kako je lijepo. Osjeao sam se malo bolje, alisam bio gladan. Rekoh to Mariji, a ona mi pokaza svoju torbuod votanog platna u koju je bila strpala nae kupae kostime irunik. Preostalo mi je samo da se strpim, a onda smo zauliRavmonda kako zatvara vrata svoga stana. Nosio je plavehlae i bijelu koulju kratkih rukava. Meutim, na glavu je bionataknuo slamnat eir, zbog ega se Marie nasmijala. Podlak-tice su mu se bijeljele ispod crnih dlaka. To mi se malko gadilo.Fukao je silazei i bio je dobre volje. Ree mi: Zdravo, stari a Mariju oslovi s gospoice.Dan prije bili smo na policiji, gdje sam posvjedoio da sena djevojka iznevjerila Ravmondu. Izvukao se samo s opo-menom. Nisu provjeravali moj iskaz. Porazgovarali smo o to-39

me ispred kue, a onda smo odluili da se odvezemo autobu-som. Plaa nije bila ba daleko, ali emo tako bre stii. Ray-mond je drao da e njegovu prijatelju biti drago to smo po-ranili. Ba smo se spremali da krenemo kad mi Ravmondodjednom dade znak da pogledam na drugu stranu ulice.Opazio sam skupinu Arapa naslonjenih na izlog trafike. Gle-dali su nas nijemo, ali onako kako oni umiju, ba kao da smokamenje ili klade. Ravmond mi ree da je drugi slijeva njegovneprijatelj, i kao da se zabrinu. Doda, meutim, da je sad s timsvreno. Marie nije nita shvaala pa nas je upitala o emu jerije. Rekoh joj da su ti Arapi kivni na Ravmonda. Ona je htje-la da odmah krenemo. Ravmond se uspravi, nasmija se i reeda se valja pouriti.Poosmo prema autobusnoj stanici to je bila malo dalje, aRavmond me izvijesti da nas Arapi ne prate. Okrenuh se. Josu bili na istom mjestu i gledali jednako ravnoduno ono mjes-to gdje smo bili stajali. Ukrcasmo se u autobus. Ravmondu kaoda je odlanulo, neprestano se alio s Marijom. Slutio sam damu se svia, iako mu ona nije gotovo uope odgovarala. S vre-mena na vrijeme pogledala bi ga smijui se.Sili smo s autobusa u predgrau Alira. Plaa nije dale-ko od autobusne stanice, ali je valjalo prijei zaravanak tose die iznad mora, a zatim se naglo sputa prema obali. Bioje pokriven ukastim kamenjem i asfodelima, koji bijahuposve bijeli na plavetnilu ve uarena neba. Marie se za-bavljala tako da im je rasprivala latice maui snano svo-jom torbom od votanog platna. Prolazili smo izmeu redo-va malih vila sa zelenim i bijelim ogradama. Neke su od njihbile sakrivene, s verandama pod tamarisima, a neke su sta-jale gole meu kamenjem. Jo prije nego to smo stigli dokraja zaravanka, ugledali smo nepomino more, a netodalje dremljivi i masivni rt u bistroj vodi. Kroz mirni zrakdopiralo je sve do nas lagano brujanje motora. U daljiniopazismo ribarski brodi kako neosjetno plovi po blistavumoru. Marie je ubrala nekoliko perunika. S obronka to sesputao prema moru vidjesmo da ve ima nekoliko kupaa.Ravmondov prijatelj boravio je u maloj drvenoj vikendicina kraju ala. Kuica se naslanjala na litice, a stupovi koji su jesprijeda podupirali kupali su se ve u moru. Ravmond naspredstavi. Prijatelj mu se zvao Masson. Bio je to visok ovjek,krupan i pleat. ena mu je bila niska, punana i prijazna, agovorila je kao Parianka. On nam odmah ree da se raskomo-timo i da ve ima prene ribe koje je jutros ulovio. Rekoh muda mu je kuica vrlo lijepa. Odvrati mi da tu provodi svaku su-botu, nedjelju i cijeli godinji odmor. Sa enom se dobroslaem nadoda. ena mu se upravo smijala s Marijom.Moda prvi put ozbiljno pomislih da u se oeniti.Masson se htio okupati, ali njegovoj eni i Ravmondu nijebilo do kupanja. Nas troje siosmo i Marie odmah skoi u vo-du. Masson i ja malo priekasmo. On je govorio polako, a za-pazio sam da ima obiaj da svemu to kae nadoda: rekaobih, dapae, ak i onda kad zapravo ne bi nita dodao smislusvoje reenice. O Mariji mi je rekao: Sjajna je i, rekao bih, da-pae, draesna. Poslije nisam vie svraao panju na tu smi-jenu naviku jer sam bio zaokupljen uivanjem u suncu. Pije-sak mi je ve grijao stopala. Jo sam obuzdavao elju da uemu vodu, ali sam najposlije rekao Massonu: Hoemo li? Zaronio sam. On je polako ulazio u vodu i bacio se tek kad seoskliznuo. Plivao je slobodnim nainom i prilino slabo, pasam ga ostavio da se pridruim Mariji. Voda je bila hladna i

plivanje mi je godilo. Slagao sam se s Marijom u pokretima i uuivanju, pa otplivasmo daleko.Na puini smo se okrenuli na lea, i sunce mi je s lica ski-dalo posljednje koprene vode to mi je curila u usta. Vidjelismo kako Masson izlazi iz vode da se izvali na suncu. Izdale-ka se inio golem. Marie je htjela da plivamo skupa. Postaviosam se iza nje da je obujmim oko struka, ona je grabila rukamaa ja sam joj pomagao mlatarajui nogama. Tih ubor vode pra-tio nas je cijelo jutro, sve dok me nije obuzeo umor. Tada osta-vih Mariju i vratih se na obalu plivajui ravnomjerno i diui4041

duboko. Na plai se opruih potrbuke pokraj Massona i za-rih lice u pijesak. Rekoh mu da je sjajno, a on se sloi samnom. Malo zatim doe Marie. Okrenuh se daje gledam kakodolazi. Sva je bila ljepljiva od slane vode, a kosu je bila zabaci-la. Ispruila se pokraj mene, i toplina njena tijela i sunca po-malo me uspavae.Marie me prodrma i ree da je Masson otiao u kuu i daemo ruati. Odmah ustadoh jer sam bio gladan, ali mi Marieree da je od jutros nisam poljubio. To je bila istina, a i eliosam je poljubiti. Hodi u vodu ree mi. Potrasmo da seizvalimo na prve valie. Zamahnusmo nekoliko puta rukamaa Marie se privi uza me. Osjetih njene noge oko svojih i poel-jehje.Kad smo se vraali, Masson nas je ve zvao. Rekoh da samgladan kao vuk, a on odmah ree svojoj eni da mu se sviam.Kruh je bio dobar i zaas sam pojeo svoju porciju ribe. Zatim jebilo mesa i prenih krumpira. Svi smo utke jeli. Masson jeesto posezao za aom s vinom i neprestano meni nadolije-vao. Kad je dola kava, glava mi je bila teka, mnogo sampuio. Masson, Ravmond i ja dogovarali smo se da mjesec ko-lovoz provedemo tu o zajednikom troku. Najednom namMarie ree: Znate li koliko je sati? Jedanaest i pol. Svi smose zaudili, a Masson ree da smo rano objedovali i da je to pri-rodno, jer je vrijeme objedu onda kad se ogladni. Ne znamzato se Marie tome nasmijala. Mislim da je malo vie popila.Tada me Masson upita ne bih li se htio proetati nakon ruka.Aja to ne volim. Moramo se progibati. Uvijek joj govorim dajeto bolje za zdravlje. Ali, uostalom, to je njezino pravo. Marieree da e ostati da pomogne gospoi Masson oprati posue.Mala Parianka ree da radi toga treba istjerati mukarce izkue. Sva trojica siosmo na obalu.Sunce je gotovo okomito upiralo svoje zrake u pijesak a nje-gov je odsjaj na moru bio nepodnosiv. Na plai nije vie bilonikoga. Iz kuica to su obrubljivale zaravanak i dizale se nadmorem dopiralo je zveckanje tanjura i jedaeg pribora. Jedvasmo disali od jare to je izbijala iz kamenja. S poetka su Rav-mond i Masson razgovarali o stvarima i ljudima koje nisampoznavao. Shvatih da se odavno poznaju i da su ak neko vri-jeme zajedno stanovali. Uputili smo se prema moru i hodalidu obale. Pokatkad bi nam koji val, dui od ostalih, skvasioplatnene cipele. Nisam ni na to mislio jer sam bio napola us-pavan suncem to mi je grijalo golu glavu.Uto Ravmond ree Massonu neto to nisam razumio. Me-utim, u isti mah opazih, na samu kraju plae i vrlo daleko odnas, dva Arapina u plavim kombinezonima kako idu premanama. Pogledah Ravmonda, a on mi ree: To je on! Ho-dali smo dalje. Masson zapita kako su nas mogli sve dovde sli-jediti. Pomislih da su zacijelo vidjeli kako se s torbom za ku-panje ukrcavamo u autobus, ali ne rekoh ni rijei.Arapi su se polako primicali i ve su nam bili vrlo blizu.Mi smo i dalje ili istim korakom, ali Ravmond ree: Akodoe do tunjave, ti e, Massone, uzeti na sebe onoga drugo-ga, a ja u se obraunati s onim mojim. A ti, Meursaulte, akose pojavi trei, taj je tvoj. Rekoh: Dobro. Masson turiruku u depove. Uinilo mi se da je vreli pijesak porumenio.Produili smo ukorak prema Arapima. Razmak se ravnom-jerno smanjivao. Kad smo se nali na nekoliko koraka jedniod drugih, Arapi su stali. Masson i ja smo usporili korak. Rav-mond poe ravno na svoga protivnika. Nisam dobro uo tomu je rekao, ali onaj kao da se spremao da ga udari glavom.

Raymond ga tada prvi put odalami i odmah zovnu Massona.Masson nasrnu na onoga drugoga i udari ga dva puta svomsnagom. Arapin se isprui u vodi, licem prema dnu, i ostadetako nekoliko trenutaka, a oko glave mu na povrini vode iz-biSe mjehurii. Dotle je Raymond ponovo udario svoga pro-tivnika koga obli krv. Raymond se okrenu meni i dobaci mi:~~ Sad e vidjeti kako e se ovaj provesti! Doviknuh mu: Pazi, ima no! Ali je Raymondu ve bila rasjeena ruka iPorezana usta.Masson mu priskoi, ali se onaj drugi Arapin ve pridigao i4243

stao iza onoga to je bio oboruan. Nismo se usudili ni prstommaknuti. Polako su uzmicali neprestano nas motrei i dreinas u strahu od noa. Kad su vidjeli da su se dovoljno odmakliod nas, pobjegoe glavom bez obzira, a mi ostadosmo kao pri-kovani na suncu. Ravmond je stezao ruku iz koje je curila krv.Masson odmah ree da tu ima neki lijenik koji provodinedjelju na zaravanku. Ravmond htjede smjesta poi do njega,ali kad god bi progovorio, na usta bi mu izbili mjehurii od kr-vi iz rane. Poduhvatili smo ga i vratili se u kuicu to smo bremogli. Tu nam Ravmond ree da je samo lake ranjen i damoe poi do lijenika. Ode s Massonom, a ja ostadoh da raz-jasnim enama to se dogodilo. Gospoa Masson je plakala, aMarie je bila blijeda kao krpa. Meni je dozlogrdilo da im daljerazjanjavam. Napokon sam uutio i puio gledajui u more.Oko jedan i pol vratie se Ravmond i Masson. Ravmonduje ruka bila previjena, a u kutu usana nosio je flaster. Lijenikmu je rekao da to nije nita ozbiljno, ali je Ravmond bio namr-goen. Masson ga je pokuavao nasmijati, ali je Ravmond sve-jedno utio. Kad je rekao da ide na plau, upitah ga kamo e.Odgovori mi da e se proetati. Masson i ja rekosmo da emopoi s njim. Tada se on raesti i izgrdi nas. Masson napomenuda ga ne valja ljutiti. Ipak pooh za Ravmondom.Dugo smo hodali po alu. Sunce je bilo ubitano. Lomilo seu komade na pijesku i na moru. Imao sam dojam da Ravmondzna kamo ide, ali zacijelo nisam imao pravo. Na mali izvor izkojeg je tekla voda u pijesak, iza velike litice. Tu zatekosmoonu dvojicu Arapa. Leali su u onim svojim masnim plavimkombinezonima. Bili su naoko posve mirni i, rekao bi se, za-dovoljni. Na dolazak nije nita izmijenio. Onaj koji je uboRavmonda gledao ga je nijemo. Onaj drugi svirao je na svirali-cu od trske i, gledajui nas ispod oka, neprestance ponavljaotri note koje je mogao izvesti na svom glazbalu.Za sve to vrijeme nije bilo nieg drugog doli sunca i tiine,tihog ubora izvora i one tri note. Ravmond se mai za revol-ver u depu, ali onaj se i ne pomaknu, samo su se gledali. Za'pazih da su onome koji je svirao prsti na nogama iroko raz-maknuti. Ne odvajajui oiju od svoga protivnika, Ravmondme upita: Da ga ucmekam? Pomislih, ako kaem: Ne-moj, da e se samo uzrujati i svakako opaliti. Rekoh mu sa-mo: Nije ti jo nita rekao. Ne bi bilo poteno da samo takopuca. Jo sam uo tih ubor vode i svirale usred muka ivruine. Zatim mi Ravmond ree: E, onda u ga izvrijeati,a kad mi odgovori, ucmekat u ga. Odgovorih: Tako je.Ali, ako ne izvadi no, ne smije pucati. Ravmond se poepomalo uzrujavati. Onaj je svejednako svirao, a obadvojica sumotrila svaku Ravmondovu kretnju. Nemoj rekoh Rav-mondu. Uhvati se s njim ukotac kao ovjek s ovjekom idaj mi svoj revolver! Ako se onaj drugi uplete, ili ako izvadino, ja u ga ucmekati.Kad mi Ravmond dade revolver, sunce sijevnu na njemu.Meutim, jo smo stajali na mjestu, kao da se sve zatvorilo okonas. Gledali smo se netremice i sve se tu zaustavilo, izmeumora, pijeska i sunca, u dvostrukoj tiini svirale i vode. U tajtren pomislih da mogu pucati ili ne pucati. Ali iznenada Arapiuzmaknue natrake na liticu. Ravmond i ja vratismo se istimputem. inilo mi se da mu je bolje, i govorio je o povratku au-tobusom.Dopratio sam ga sve do kuice, a dok se uspinjao drvenimstubama, zastadoh pred prvom stepenicom, u glavi mi jeumilo od sunca, obeshrabrio sam se od napora koji je trebalo

uiniti da se popnem na drveni kat i ponovo razgovaram saenama. Ali je ega bila tolika da mi je isto tako bilo muka daostanem nepomino stajati pod arkom kiom to je padala sneba. Da ostanem ili da odem, izlazilo je na isto. Nakon nekogvremena okrenuh se prema alu i pooh.Ponovo onaj isti crveni sjaj. Na pijesku je more dahtalo ubr-zanim i priguenim dahom svojih valia. Hodao sam polakoPrema liticama i osjeao kako mi je elo nabreklo od sunca.Sva ona ega upirala je u mene i ometala me u hodu. A kad8d bih osjetio njen snaan i vreo dah na licu, stisnuo bih zube4445

i stegnuo ake u depovima hlaa, upeo bih se iz petnih ila danadvladam sunce i mutnu opojnost kojom me oblijevalo. Nasvaki ma svjetla to je izbijao iz pijeska, iz pobijeljele koljkeili iz krhotine stakla, grile su mi se vilice. Dugo sam hodao.Izdaleka sam spazio omanju, tamnu masu litice okruenusjajnim kolobarom svjetla i vodene praine. Pomislih na svjeiizvor iza litice. Obuze me elja da ponovo oslunem mrmorvode, elja da izbjegnem suncu, naporu i enskom plau, eljada se napokon sklonim u hlad i otpoinem. Ali, kad se pri-bliih, opazih da se Ravmondov protivnik vratio.Bio je sam. Izvalio se bio na lea, podavio ruke pod glavu,elo mu je bilo u sjeni litice a tijelo na suncu. Plavi kombinezonisparavao se od vruine. Malo sam se iznenadio. Za mene je ci-jela pripovijest bila svrena i doao sam ovamo ne mislei viena to.im me ugledao, pripodigao se i turio ruku u dep pa sam,naravno, stegnuo Ravmondov revolver u depu na kaputu.Zatim se on ponovo izvalio, ali nije izvadio ruke iz depa. Biosam prilino daleko od njega, desetak metara. Na mahove samnazrijevao njegov pogled, izmeu napola sklopljenih vjea.Ali uglavnom je njegov lik titrao u uarenom zraku predamnom, umor je valova bio jo tromiji i spokojniji nego u pod-ne. Isto ono sunce, isto ono svjetlo na istom onom pijesku tose protezao i ovdje. Ve dva sata dan nije odmicao, ve dva sa-ta bio je usidren u oceanu usijana metala. Na obzorju je proaojedan brodi, nazreo sam krajikom oka samo crnu mrlju jersam netremice gledao Arapina.Pomislih da treba samo da se okrenem pa da se ovo svri.Ali na lea mi se bio navalio cijeli al ustreptao od sunca. Ui-nih nekoliko koraka prema izvoru. Arapin se nije ni pomak-nuo. Ipak je jo bio prilino daleko. Moda zbog sjene na licuuinilo mi se da se smije. ekao sam. Obrazi su mi gorjeli odsunca i osjeao sam kako mi se kapljice znoja sakupljaju u obr-vama. Sunce je peklo isto onako kao i onoga dana kad smo po-kopali mamu i, isto onako kao i onda, najvie me boljelo elo isve su mi ile na njemu u isti mah damarale ispod koe. Zbogtoga ara koji vie nisam mogao podnositi, koraknuo sam na-prijed. Znao sam da je to glupo, da se neu izbaviti od suncaako se pomaknem za jedan korak. Ipak, preao sam jedan ko-rak, samo jedan korak. A tada, ne pridiui se, Arapin izvadino i pokaza mi ga na suncu. Svjetlo sijevnu na eliku i kao dame duga svjetlucava otrica pogodi u elo. U isti mah znoj na-kupljen u obrvama potee mi odjednom niz kapke i zastre ihmlakim i gustim velom. Taj zastor od suza i soli zasjeni mi oi.Osjeao sam samo cimbale sunca na elu i, nekako nejasno,blistavi ma uperen iz noa svejednako u mene. Taj uarenima palio mi je trepavice i kopao bolne oi. Tada sve zaigrapreda mnom. Zapahnu me teak i vreo dah mora. Uini mi seda se nebo irom otvorilo da pusti ognjenu kiu. Napeh sesvim svojim biem i ruka mi se zgri na revolveru. Otponacpopusti, dotaknuh glatki trbuh drka i tada sve poe, usredpraska koji bijae u isto vrijeme rezak i zagluan. Stresoh sa se-be znoj i sunce. Pojmih da sam poremetio ravnoteu dana, iz-vanrednu tiinu ala na kojem sam bio sretan. Zatim opalih joetiri puta u nepomino tijelo u koje se meci zabijahu a da senita nije opaalo. Bijahu to kao etiri kratka udarca kojimasam pokucao na vrata nesree.4647

Odmah nakon hapenja vie puta su me presluali. Ali, ka-ko je posrijedi bilo samo utvrivanje identiteta, tapresluavanja nisu dugo trajala. Prvi put, u komesarijatu, ini-lo mi se da moj sluaj nikoga ne zanima. Nakon osam dana,meutim, istraitelj se radoznalo zagledao u mene. Najprijeme pitao samo za ime i prezime, adresu, zanimanje, datum imjesto roenja. Zatim je htio znati jesam li izabrao sebi brani-telja. Rekoh da nisam, i upitah ga je li neophodno potrebno daga uzmem. Zato pitate? pripita me. Odgovorih da sma-tram da je moj sluaj vrlo jednostavan. On se osmjehnu i ree: Tako vi mislite. Ali, tu je zakon. Ako ne izaberete sami sebibranitelja, odredit emo vam ga mi, po slubenoj dunosti. Drao sam da je vrlo zgodno to se sud brine o takvim pojedi-nostima. To mu i rekoh. On se sloi sa mnom i zakljui da je za-kon sve predvidio.S poetka ga nisam ozbiljno shvatio. Primio me u sobi s na-vuenim zastorima, na pisaem stolu stajala je samo jednasvjetiljka to je osvjetljavala naslonja koji je meni ponudio, aon je ostao u sjeni. Nekad sam u nekoj knjizi proitao slianopis, pa mi se sve to uinilo kao nekakva igra. Meutim, na-kon razgovora sam ga promotrio i vidio da su mu crte lica pro-finjene, oi plave i duboko usaene, da je visok i da ima duge,sijede brkove i bujnu, gotovo bijelu kosu. Uinilo mi se da jevrlo razuman i, sve u svemu, simpatian, usprkos nervoznom51

trzanju od kojeg su mu se krivila usta. Kad sam izlazio, htiosam mu ak pruiti ruku, ali sam se na vrijeme sjetio da samubio ovjeka.Sutradan me u zatvoru posjetio branitelj. Bio je nizak i de-beljukast, prilino mlad, pomno zalizane kose. Iako je bilovrue (ja sam bio u koulji), nosio je tamno odijelo, ovratnik sprevinutim krajevima i neobinu kravatu sa irokim crnim ibijelim prugama. Odloi na moj krevet torbu koju je nosio podpazuhom, predstavi se i ree da je prouio moj predmet. Moj jesluaj vrlo kakljiv, ali on ne sumnja u uspjeh, pod uvjetom damu se povjerim. Zahvalih mu, a on mi ree: Da prijeemoodmah na bit stvari!Sjede na krevet i saopi mi da su se raspitali o mom priva-tnom ivotu. Znaju da mi je majka nedavno umrla u uboni-ci. Zatim su poveli istragu u Marengu. Istraitelji su doznalida sam se pokazao beutnim na dan mamina sprovoda. Znate ree mi branitelj malo mi je neugodno da vas topitam, ali je to vrlo vano, i bit e jak argument optube ako nebudem mogao na to nita odgovoriti. Htio je da mu pomog-nem. Upita me jesam li taj dan mnogo patio. Neobino sam sezaudio tom pitanju, inilo mi se da bi i meni bilo vrlo neu-godno kad bih ga morao kome postaviti. Odgovorih mu, ipak,da sam se uglavnom odvikao da sam sebe ispitujem, i da mi jeteko o tome bilo to kazati. Svakako sam mnogo volio majku,ali to nita ne znai. Sva su zdrava bia manje-vie koji putpoeljela da umru oni koje vole. Tu me branitelj, vrlo uzbuen,presijee u rijei. Zatrai od mene da mu obeam da to neurei na suenju ni pred glavnim istraiteljem. Objasnih mu,meutim, da sam po naravi takav da mi esto tjelesne potrebepotiskuju osjeaje. Onoga dana kad smo pokopali mamu, biosam vrlo umoran i pospan, pa nisam vodio rauna o onometo se dogaalo. Jedino mogu pouzdano rei da bih radije damama nije umrla. Ali, inilo mi se da branitelj nije time zado-voljan. Ree mi: To nije dovoljno.Porazmisli i upita me smije li rei da sam toga dana gospo-dario svojim osjeajima. Rekoh mu: Nemojte, to ne bi bilaistina. Pogledao me nekako udno, kao da mu se pomalogadim. Ree mi gotovo pakosno da e upravitelj i osobljeubonice biti svakako presluani kao svjedoci, i da bi mi tomoglo grdno nakoditi. Upozorih ga da to nema nikakve ve-ze s mojim sluajem, ali mi on samo odgovori da se vidi da ni-sam imao nikad posla s pravosuem.Otiao je nekako srdit. Htio sam ga zadrati i rastumaitimu da elim stei njegovu naklonost, ne zato da bi me boljebranio nego, ako mogu tako rei, iz prirodnih razloga. Najgo-re je to sam vidio da se osjea nelagodno sa mnom. Nije merazumio i malo se naljutio na mene. Zaelio sam da ga uvjerimda sam kao i drugi ljudi, ba kao i drugi ljudi. Ali od svega to-ga ne bi zapravo bilo velike koristi, i iz lijenosti sam odustaood svoga nauma.Malo zatim ponovo su me odveli pred suca istraitelja. Bi-lo je dva sata poslije podne i ovaj put je njegova soba bila punasvjetla koje prozirni zastor jedva da je priguivao. Bilo je vrlovrue. Ponudio mi je da sjednem, i vrlo uljudno saopio damoj branitelj nije mogao doi zbog neke nezgode. Ali jaimam pravo da ne odgovaram na njegova pitanja i da prie-kam dok me branitelj ne bude mogao savjetovati. Rekoh damogu i sam odgovarati. On pritisnu na jedno dugme na stolu.Ue mlad zapisniar i zauze mjesto tik iza mojih lea.Nas smo se dvojica udobno smjestili u naslonjae. Zapoe

presluavanje. Najprije mi ree da o meni vlada miljenje dasam utljiv i povuen, pa ga zanima to ja o tome mislim. Od-govorih: To je zato to nikad nemam bogzna to rei. Zatoutim. Osmjehnuo se kao i prvi put, priznao da je to posvevaljan razlog i dodao: Uostalom, to ionako nije vano. Uutje, pogleda me, naglo se uspravi i ree mi kao iz topa: Od svega me najvie vi sami zanimate. Nisam pravo shva-tio to hoe da kae, pa sam utio. Ima poneega nadoda~- to mi nije jasno u vaem postupku. Uvjeren sam da ete miPomoi da to shvatim. Rekoh da je sve vrlo jednostavno.5253

Zatraio je da mu opiem kako sam proveo cijeli onaj dan.novio sam ono to sam mu ve bio ispriao o Ravmondu,alu, kupanju, svai, ponovo o alu, o onom malom izvoru, osuncu i o pet revolverskih hitaca. Uz svaku moju reenicu do-metao je: Dobro, dobro. Kad sam doao u prianju do is-pruena tijela, potkrijepio je: U redu. Bilo mi je ve doja-dilo ponavljati uvijek istu priu, inilo mi se da u ivotu nisamtoliko govorio.Nakon krae utnje on ustade i ree da bi mi htio pomoi,da ga ja zanimam i da e s Bojom pomoi uiniti neto za me-ne. Ali bi mi prije toga htio postaviti jo nekoliko pitanja. Ona-ko napreac me upita jesam li volio mamu. Odgovorih: Je-sam, kao i svaki drugi ovjek. Zapisniar koji je do tadaravnomjerno tipkao na stroju vjerojatno je udario u krivu tip-ku, jer se smeo i morao se vraati u pisanju. I opet naoko nelo-gino sudac me upita jesam li svih pet hitaca ispalio za redom.Promislio sam i tono odgovorio da sam najprije opalio jedan-put, a nakon nekoliko sekunda jo etiri puta. Zato ste e-kali izmeu prvog i drugog hica? pripita me tada. Ponovosam ugledao u duhu onaj crveni al i osjetio kako mi sunce pa-li elo. Ali ovaj put nisam nita odgovorio. Za cijele te utnjekoja je nastala, vidio sam kako se sudac uzrujava. Sjeo je,proao rukom kroz kosu, nalaktio se na pisai stol i nagnuo seprema meni drei se nekako udno: Zato, zato ste pucaliu tijelo koje je lealo na zemlji? Ni ovaj put nisam znao toda mu odgovorim. Sudac prijee rukama preko ela i ponovipitanje poneto drukijim glasom: Zato? Morate mi to rei.Zato? I dalje sam utio.Iznenada ustade, ode krupnim koracima na kraj sobe i ot-vori ladicu u ormaru za spise. Izvadi iz nje srebrno raspelo ivrati se do mene maui njime. I posve izmijenjenim, gotovodrhtavim glasom uzviknu: Znate li tko je ovo? Rekoh: Znam, naravno. Tada mi ree brzoreicom i nekako stra-stveno da on vjeruje u Boga, da je uvjeren da nijedan ovjek ni-je toliko grean da mu Bog ne bi mogao oprostiti, ali da je za topotrebno da ovjek kajanjem postane kao dijete kojemu jedua ista i spremna da sve primi. Nagnuo se cijelim tijelomnad stol. Mahao mi je raspelom gotovo ispred nosa. Da pravokaem, vrlo sam slabo pratio njegovo umovanje, ponajprijezato to mi je bilo vrue i to je u sobi bilo krupnih muha kojesu mi sjedale na lice, a i zato to mi je pomalo ulijevao strah. Uisti mah shvatih da je to smijeno, jer sam, na kraju krajeva, jazloinac, a ne on. Meutim je nastavio. Malo-pomalo dokuihda je njemu samo neto nejasno u mom priznanju, a to je inje-nica to sam ekao da po drugi put ispalim hitac iz revolvera.Sve je drugo bilo u redu, ali ovo mu nikako nije ilo u glavu.Zaustih da mu kaem da grijei to toliko jae na tome tapojedinost nije toliko vana. Ali me on presijee u rijei i posl-jednji put opomenu, uspravivi se to je vie mogao, pitajuime vjerujem li u Boga. Odgovorih mu da ne vjerujem. Onogoreno sjede. Ree mi da je to nemogue, da svi ljudi vjerujuu Boga, ak i oni koji se odvraaju od njega. Takvo je njegovouvjerenje i, kad bi ikad posumnjao u to, ivot mu vie ne biimao smisla. Zar vi elite uskliknu da mi ivot nemavie smisla? To se mene, po mom miljenju, nije ticalo, i ta-ko mu i rekoh. Ali mi on preko stola opet turnu Krista pod nosi uzviknu izbezumljeno: Ja sam kranin. Molim ovogaovdje da ti oprosti tvoje grijehe. Kako moe da ne vjeruje uonoga koji je za tebe stradao? Odmah primijetili da me tika,ali mi je bilo ve svega dosta. Vruina je bivala sve vea. Kao i

uvijek kad jedva ekam da se otresem nekoga koga pravo i nesluam, pretvarao sam se da mu povlaujem. Iznenadio samse kad mi slavodobitno ree: Vidi, vidi. Je li da vjeruje ida e se povjeriti u njegove ruke? Dakako da sam mu jojednom rekao da ne vjerujem. Skljokao se u naslonja.inilo mi se da je mrtav umoran. utio je neko vrijeme dokje stroj, koji je neprestano pratio na razgovor, zapisivao joPosljednje reenice. Zatim me pozorno i pomalo turobno po-gleda i proapta: Nisam vidio okorjelije due od vae.Zloinci koji su stupili preda me uvijek su se rasplakali pred5455

ovom slikom boli. Htjedoh mu odgovoriti da je to ba zatoto su bili zloinci. Ali pomislih da sam i ja isto to i oni. Na tuse misao nisam nikako mogao naviknuti. Tada sudac ustade,kao da mi daje znak da je presluavanje zavreno. Jedino meisto onako pomalo umorno zapita alim li zbog svog ina. Po-razmislih i kazah da bih prije rekao da osjeam nekakvo ne-zadovoljstvo, nego pravo aljenje. Imao sam dojam da me nerazumije. Meutim, toga dana nije se vie nita dogodilo.Poslije sam esto viao suca istraitelja, smo to je svakiput uz mene bio moj branitelj. Sve se svodilo na to da se tonoutvrde neke potankosti iz mojih ranijih iskaza. Ili je pak sudacraspravljao s braniteljem o iskazima svjedoka. U tim se trenu-cima zapravo uope nisu obazirali na mene. Kako bilo da bilo,malo-pomalo se ton presluavanja promijenio. inilo mi se dase sudac vie ne zanima za mene i da je u neku ruku zavrio is-tragu. Nije mi vie govorio o Bogu i nisam ga vie vidio onakouzrujana kao prvog dana. Posljedica je svega toga bila da sunai razgovori postali srdaniji. Nekoliko pitanja, dvije-tri rije-i s mojim braniteljem i presluavanje je bilo gotovo. Moja jestvar, prema rijeima sama istraitelja, ila svojim tokom. Po-nekad, kad bi raspravaljali o opim pitanjima, uvukli bi i me-ne u razgovor. Malo sam lake disao. Nitko nije u to vrijemeloe postupao sa mnom. Sve je bilo toliko prirodno, toliko do-bro ureeno i toliko se jednostavno obavljalo da sam stekaosmijean dojam da sam lan obitelji. A na kraju jedanaestmjeseci, koliko je trajala istraga, mogu rei da sam se gotovozaudio to se nisam nikad niemu toliko radovao kolikoonim rijetkim trenucima kad bi me istraitelj ispratio do vra-ta, potapao po ramenu i srdano rekao: Za danas je goto-vo, gospodine Antikriste! Zatim bi me predao u ruke an-darima.IIIma nekih stvari o kojima nisam nikad volio priati. Kadsam dopao zatvora, shvatio sam ve nakon nekoliko dana dane bih nikad volio priati o tom dijelu svoga ivota.Poslije nisam vie pridavao vanosti toj sustezljivosti. Pr-vih dana nisam zapravo ni bio u zatvoru nekako sam nejas-no oekivao da e se opet neto dogoditi. Sve je poelo tek na-kon Marijina prvog i posljednjeg posjeta. Onoga dana kad samprimio njeno pismo (pisala mi je da joj vie ne doputaju da meposjeuje, jer mi nije ena), onoga sam dana osjetio da mije e-lija dom i da mi se ivot zaustavio. Kad su me uhapsili, najpri-je su me zatvorili u jednu prostoriju u kojoj je bilo ve nekolikozatvorenika, mahom Arapa. Zatim su me upitali to sam ui-nio. Rekoh da sam ubio jednog Arapina. Tada su uutjeli. Us-koro je pala no. Pokazali su mi kako da namjestim rogoinuna kojoj je trebalo da spavam. Jedan se kraj smota pa se takonapravi uzglavlje. Cijelu no stjenice su mi miljele po licu. Na-kon nekoliko dana premjestili su me u samicu gdje sam spa-vao na daskama. Imao sam nonu posudu i eljezni umivao-nik. Zatvor se nalazi navrh grada pa sam kroz prozorimogao vidjeti more. Jednog dana, dok sam se rukama grevi-to drao za reetke i ispruio lice prema svjetlu, ue kljuar iree mi da imam posjet. Pomislih da je Marie. I zaista je bila.Na putu do prostorije za primanje posjeta proao sam du-gakim hodnikom. Uao sam u veliku dvoranu u koju je dopi-5657

ralo svjetlo kroz irok prozor. Dvorana je podijeljena na tri di-jela dvjema velikim reetkama to je presijecaju po duini. Iz-meu reetaka je razmak od kojih osam do deset metra kojirazdvaja posjetioce od zatvorenika. Suelice sebi opazih Mari-ju u njenoj prugastoj haljini, lica opaljena suncem. Na mojoj jestrani bilo desetak zatvorenika, mahom Arapa. Marie je bilaokruena Maurkinjama i stajala je izmeu dvije posjetiteljice neke sitne starice stisnutih usana, u crnini, i krupne golo-glave ene koja je neto vikala i mlatarala rukama. Zbog raz-maka izmeu reetaka posjetioci i zatvorenici bili su prisiljenida govore vrlo glasno. Kad sam uao, od larme koja je odjeki-vala meu visokim golim zidovima, i od otra svjetla koje jepadalo s neba na okna i odbijalo se u dvorani, zavrtjelo mi semalo u glavi. U mojoj je samici bilo tie i mranije. Trebalo mije nekoliko asaka dok se nisam prilagodio. Na kraju sam ipakmogao raspoznati sva lica to su se jasno ocrtavala na danjemsvjetlu. Zapazih da jedan kljuar sjedi na kraju prolaza iz-meu dvije reetke. Veina arapskih zatvorenika i njihove rod-bine uali su jedni suelice drugima. Oni nisu vikali. Usprkoshalabuci, i premda su tiho govorili, uspijevali su se sporazum-jeti. Njihov prigueni mrmor to je dopirao odozdo bio je kaokakav bas, koji je neprestano pratio razgovore to su se ukrta-li vie njihovih glava. Sve sam to vrlo brzo zapazio idui pre-ma Mariji. Ona se ve bila priljubila uz reetku i smijeila mi sekoliko je mogla. Bila je vrlo lijepa, ali joj to nisam znao rei. Onda? priupita me vrlo glasno. Eto, vidi. Kakoti je, ima li sve to eli? Imam, sve.Uutjesmo, a Marie se svejedno smijeila. Ona krupna enadovikivala je neto mome susjedu, zacijelo svome muu, pla-voj Ijudeskari otvorena pogleda. Nastavili su zapoet razgo-vor. Jeanne ga nije htjela uzeti derala se ona iz sveg glasa. Da, da odgovarao je ovjek. Rekla sam joj da e ga tiopet uzeti im se vrati, ali ga ona nije htjela uzeti.Marie mi doviknu da me Ravmond pozdravlja, a ja rekoh:58 Hvala. Ali mi glas nadjaa susjed koji je pitao kako muje. ena se nasmija odgovarajui da mu nikad nije bilo bol-je. Moj susjed slijeva, onizak mladi njenih ruku, neprestanoje utio. Primijetio sam da stoji suelice onoj sitnoj starici i dase netremice gledaju. Ali nisam imao vremena da ih dulje pro-matram, jer mi je Marie doviknula da se valja nadati. Potvrdih: Da. U isti je mah pogledah i zaeljeh da joj stisnem ramepokriveno haljinom. Zaeljeh da dotaknem onu tanku tkani-nu, a nisam pravo znao emu bi se jo valjalo nadati. Zacijelo jei Marie to htjela rei jer se neprekidno smijeila. Vidio sam jojsamo bljesak zuba i sitne bore oko oiju. Ponovo uzviknu: Izii e pa emo se uzeti! Odvratih: Misli?Ali sam torekao tek toliko da neto kaem. Tada ona dobaci bre-bolje iisto onako glasno da u biti osloboen i da emo opet na ku-panje. Ali je ona ena takoer vikala da je ostavila koaru u pi-sarnici. Nabrajala je stoje sve strpala u nju. Trebalo je svaku st-var provjeriti jer je sve to bilo vrlo skupo. Moj drugi susjed injegova majka svejednako su se gledali. amor se Arapa nas-tavljao i dalje, do naih nogu. inilo se da svjetlo izvana svevie nadire kroz prozor.Bilo mi je pomalo muno i htio sam ve otii. Smetala mebuka. Ali sam, opet, htio to bolje iskoristiti Marijinu nazo-nost. Ne znam koliko je vremena prolo. Marie mi je priala osvom poslu i neprestano se smijeila. amor, uzvici i razgovo-

ri su se isprepletali. Jedini je otoi tiine bio pokraj mene, onajmladi i starica koji su se samo gledali. Malo-pomalo su odvo-dili Arape. im je prvi iziao, gotovo su svi umuknuli. Staricase primaknula reetki, a u isti mah kljuar dade znak njenu si-nu. Ovaj potonji ree: Do vienja, mama! a ona prui ru-ku kroz reetku da ga pozdravi polaganom i dugotrajnomkretnjom.Dok je odlazila, uao je neki ovjek sa eirom u ruci i zau-zeo njeno mjesto. Doveli su jo jednog zatvorenika s kojim onajpoe ivo, ali potiho razgovarati jer je u prostoriji ponovo zav-ladala tiina. Dooe i po mog desnog susjeda kojem ena59

ree, ne snizujui glasa, kao da nije zapazila da vie ne trebavikati: uvaj se i pazi na sebe! Zatim doe na mene red.Marie mi posla poljubac. Okrenuh se jo jednom prije nego tou izii. Nepomino je stajala, lica priljubljena uz reetku, smi-jeei se i dalje onim iskrivljenim i zgrenim smijekom.Uskoro mi je nakon toga pisala. 1 upravo je tada poelo onoo emu nisam volio pripovijedati. Bilo kako mu drago, ne va-lja nikad pretjerivati, meni je bilo lake nego drugima. U prvomi je vrijeme ipak bilo najtee to sam mislio kao slobodanovjek. Obuzimala me, na primjer, elja da se naem na ne-kom alu i da siem u more. Zamiljajui kako mi prvi valoviume pod tabanima, kako ulazim u vodu i osjeam olakanje,odjednom bih outio koliko su mi tamniki zidovi tijesni. Ali,to je potrajalo nekoliko mjeseci. Poslije sam mislio samo kaozatvorenik. ekao sam svakidanju etnju po dvoritu, ili svo-ga branitelja. Ostatak sam vremena dobro rasporedio. estosam tada mislio da bih se, kad bih morao ivjeti u kakvu up-ljem stablu i kad ne bih mogao nita drugo nego gledati rascv-jetano nebo iznad sebe, malo-pomalo i na to priuio. ekaobih da prolete ptice ili da se oblaci sretnu, isto ovako kao toovdje ekam da vidim udnovate kravate svoga branitelja, ilikao to sam, u jednom drugom svijetu, strpljivo ekao subotuda privijem Mariju uza se. A kad bih dobro promislio, nisambio u upljem stablu. Bilo je i nesretnijih od mene. Tako je, uos-talom, i mama mislila, i esto je ponavljala da se ovjek, na kra-ju krajeva, na sve priui.Meutim, obino nisam u mislima iao tako daleko. Prvisu mjeseci bili teki. Ali, upravo napor koji sam morao uloitipomogao mi je da ih preturim preko glave. Muila me, naprimjer, udnja za enom. Bilo je to prirodno, bio sam mlad.Nikad nisam mislio na samu Mariju. Ali sam toliko mislio naenu, na ene, na sve one koje sam upoznao, na sve one prilikeu kojima sam ih ljubio, da mi se elija ispunila svim njihovimlicima i napuila mojim udnjama. To me je u jednu ruku izba-civalo iz koloteine, ali mi je u drugu ruku kratilo vrijeme. Na-posljetku sam stekao naklonost glavnoga kljuara koji je za di-jeljenja obroka pratio kuharskog pomonika. On je prvi pro-govorio preda mnom o enama. Rekao mi je da se ostali na tonajvie ale. Rekoh mu da sam i ja kao oni i da mislim da jetakvo postupanje nepravedno. Ali ba zato i jeste zatvoreni ree on. Kako zato? Pa da, u tome i jest sloboda. Odu-zeli su vam slobodu. Nisam nikad pomislio na to. Povladihmu: To je istina jer u emu bi inae bila kazna? Eto, vi ra-zumijete o emu se radi. A ostali ne razumiju. Ali na kraju sesami snalaze kako znaju. Zatim je kljuar otiao.Tu su bile i cigarete. Kad su me zatvorili, oduzeli su mi re-men, vezice s cipela, kravatu i sve to su mi nali u depovima,napose cigarete. Kad sam ve bio u eliji, zatraio sam da mi ihvrate, ali mi rekoe da je to zabranjeno. Prvih mi je dana biloteko. Moda me ba to najvie utuklo. Sisao sam treice kojesam otkidao s dasaka svoga leaja. Po cijeli bogovetni dan bilomi je muka. Nisam mogao shvatiti zato mi uskrauju netoto ne moe nikome nauditi. Poslije sam shvatio da je i to diokazne. Ali dotle sam se ve bio odvikao puenja i ta me kaznanije vie pogaala.Izuzev tih neugodnosti, nisam bio odvie nesretan. Sav jeproblem, kaem, bio u tome kako