II Poglavlje - Troškovi i troškovna terminologija

Trošak se može definisati kao izvor utrošen ili dat za postizanje posebnog cilja. Obično se mjeri novčanim iznosom koji mora biti plaćen da bi se kupila roba ili usluge.

Akrualni trošak je trošak koji je nastao (historijski trošak) kao razlika između planirani ili predviđenih troškova.

Troškovni sistem se obično odnosi na troškove u dva osnovna nivoa:1) akumuliranje troškova2) obračun na nosioce troška tj. učinke proizvodne ili uslužne djelatnosti

Akumuliranje troškova je evidencija informacija o troškovima po vrstama i mjestima nastanka kao i značaju u računovodstvenom sistemu.

Direktni i indirektni troškovi

Direktni troškovi nosioca troška se odnose na određene nosioce troška i mogu biti dodijeljeni na ekonomski ostvariv ( troškovno efikasan) način. Npr. troškovi limenki ili boca su direktni troškovi Pepsi bezalkoholnih pića. Pojam ukalkulisanih troškova se koristi da bi se opisalo dodjeljivanje direktnih troškova određenom predmetu troška

Indirektni troškovi nosioca troška se odnose na određene nosioce troška ali ne mogu biti dodijeljeni na ekonomski ostvariv ( troškovno efikasan) način. Npr. trošak osoblja kontrole kvalitete koji vode testove ukusa i sadržaja Pepsi pića. Pojam raspodjela troška se koristi za opisivanje obračuna troškova na određene nosioce.

Faktori koji utiču na klasifikaciju direktnih/indirektnih troškova

Nekoliko je faktora koji utječu na klasifikaciju troškova u direktne ili indirektne:

1. Značaj spornog troška – Što je trošak više sporan, više je vjerovatno da je ekonomski izvedivo dodijeliti takav trošak određenom predmetu troška

2. Tehnologija prikupljanja raspoloživih informacija – Poboljšanja u ovoj tehnologiji povećavaju procenat troškova klasificiranih kao direktni troškovi.

3. Dizajn poslovnih aktivnosti –npr. klasifikacija troška kao direktnog je potkrijepljeno ako je postrojenje organizacije korišteno isključivo za predmet troška, kao što je određeni proizvod ili određeni kupac.

4. Ugovorni aranžmani – Npr. ugovor koji navodi da data kompanija može biti korištena samo kao određeni proizvod čini lakšom klasifikaciju na direktne i indirektne troškove.

Uzorci ponašanja troškova: Varijabilni i fiksni troškovi

Varijabilni trošak je trošak koji se mijenja srazmjerno promjenama u nivou ukupne aktivnosti ili obima. Fiksni trošak je trošak koji ostaje neizmjenjen u potpunosti za određeni vremenski period uprkos velikim promjenama u nivou ukupne aktivnosti ili obimu.

Troškovi se definišu kao varijabilni ili fiksni u odnosu na određeni predmet troška i određeno vrijeme.

Nosilac troška je faktor, kao što je nivo aktivnosti ili obima, koji obično utječe na troškove (nad datim obuhvaćenim vremenom). Primjeri podrazumijevaju proizvod, uslugu, projekat, kategoriju, kvalitet, aktivnost i odjel. Nosilac troška varijabilnih troškova je nivo aktivnosti ili obima čije promjene uzrokuju promjene varijabilnih troškova srazmjerno. Npr. broj sastavljenih vozila je nosilac troška za trošak volana. Troškovi su fiksni u kratkom roku i nemaju nosioca troška u kratkom intervalu, ali mogu imati nosioca troška u dužem periodu.

Relevantan obim je opseg aktivnosti ili obima u kojem vrijedi posebna veza između nivoa aktivnosti ili obima i spornih troškova. Npr. fiksni trošak je fiksni samo u odnosu na dati obim od ukupne aktivnosti ili obima za dato obuhvaćeno vrijeme (obično određeni planirani period) . Fiksni troškovi se mogu mijenjati iz jedne godine u drugu.

Troškovi su povezani pa mogu biti:- direktni i varijabilni- direktni i fiksni- indirektni i varijabilni - indirektni i fiksni

UKUPNI TROŠKOVI I JEDINICE TROŠKA

Korištenje prosjeka i jedinice troška

Jedinični trošak (prosječni trošak) se obračunava dijeljenjem nekih iznosa ukupnih troškova po odnosnom broju jedinica. „Jedinice“ mogu biti iskazane na različite načine (radni sati, isporučeni paketi, sastavljeni automobili)Jedinični trošak se koristi u svim oblastima lanca vrednovanja –npr.jedinični trošak dizajna proizvoda, upiti o prodaji i usluge poziva klijenata.

Jedinica troška nosioca mora biti tumačena sa oprezom kada uključuje komponentu fiksnog troška. Kada pravi ukupne procjene troška, treba misliti na varijabilne troškove kao iznos po jedinici i fiksne troškove kao ukupan iznos.

SEKTORI ZA PROIZVODNJU, PRODAJU I USLUGE PREDUZEĆA

- Preduzeće – sektor za proizvodnju kupuje materijale i komponente koje prerađuje u različite gotove proizvode ( automobilske kompanije, kompanije za preradu hrane i tekstilne industrije)

- Preduzeće – sektor za prodaju kupuje i potom prodaje robu (materijalne proizvode) bez mijenjanja njihove osnovne forme. Ovaj sektor obuhvata kompanije koje se bave maloprodajom, veleprodajom ili raspodjelom.

- Preduzeće – sekotr usluga, pruža usluge ili nematerijalne proizvode njihovim klijentima (pravne firme, računovodstvene firme, banke, osiguravajuća društva, transportne kompanije, reklamne agencije, radio i TV stanice, internet kompanije)

FINANSIJSKI IZVJEŠTAJI, INVENTURNI TROŠKOVI I TRAJNI TROŠKOVI

Vrste zaliha:- direktne zalihe materijala ( stvarni materijali na skladištu i oni za

upotrebu u proizvodnom procesu- zalihe u obradi ( poluproizvodi djelimično obrađeni koji nisu u

potpunosti završeni. Zovu se još nedovršena proizvodnja)- zalihe gotovih proizvoda ( proizvod potpuno završen, ali neprodan)

Uobičajeno korištene klasifikacije proizvodnih troškova

1. Direktni materijalni troškovi su troškovi koji postaju dio nosioca troškoa i koji mogu biti dodijeljeni nosiocu troška na ekonomski podnošljiv način. Troškovi nabavke direktnih materijala uključuju naplatu uvoza (unutarnju isporuku), porez na prodaju i carine (historijski trošak nabavke)

2. Troškovi direktnog proizvodnog rada uključuju nadoknadu svakog proizvodnog rada koji može biti dodijeljen nosiocu troška na ekonomski prihvatljiv način ( plaće i beneficije plaćene operatorima na mašinama i radnicima u linijskom procesu proizvodnje)

3. Indirektni troškovi proizvodnje su svi proizvodni troškovi koji se smatraju dijelom nosioca troška, završenih jedinica ili u procesu, ali ne mogu biti dodijeljeni tom nosiocu troška na ekonomski pogodan način. Primjeru uključuju struju, zalihe, indirektni materijal, indirektni proizvodni rad, iznajmljivanje pogona, osiguranje pogona, porezi posjeda na pogon, amortizacija pogona, i naknada za menadžere pogona.

Troškovi priznati inventurom su svi troškovi proizvoda koji se priznaju kao sredstvo kada se pojave i potom postanu troškovi prodatih proizvoda kada je proizvod prodat. Troškovi nastali za direktni materijal, direktni proizvodni rad i indirektni proizvodni troškovi stvaraju novo sredstvo, prvo obradu proizvoda i potom gotov proizvod. Stoga se proizvodni troškovi uključuju u proizvod u obradi i zalihe gotovih proizvoda, kako bi akumulirali troškove kreiranja ovih sredstava. Kada se prodaju gotovi proizvodi, troškovi prodatih proizvoda se priznaju kao rashod koji će se uklopiti sa prihodima od prodaje.

Za preduzeća prodajnog sektora, inventurisani troškovi su troškovi kupovine proizvoda koji su preprodani u istom obliku. Za preduzeće uslužnog sektora odsustvo zaliha znači da nema inventurisanih troškova. Troškovi perioda su svi troškovi u bilansu stanja osim troškova prodatih proizvoda. Ovi troškovi se tretiraju kao rashodi perioda u kojem su nastali zbog toga što nisu pretpostavljeni kao korist za budući period. Za preduzeća proizvodnog sektora, troškovi perioda uključuju sve neproizvodne troškove (npr.troškove istraživanja i razvoja). Za preduzeća prodajnog sektora troškovi perioda uključuju sve troškove koji se ne odnose na troškove proizvedenih proizvoda za preprodaju u istom obliku (npr. troškove rada u odjelu za prodaju i troškovi marketinga). Odsustvo inventurisanih troškova za preduzeća u uslužnom sektoru znači da svi njihovi troškovi jesu troškovi perioda.

Mjerenje troškova rada

Klasifikacifikacija proizvodnih troškova rada:- direktni proizvodni rad- proizvodni indirektni trošak ( indirektni rad, radnici na viljuškarima,

osiguranje postrojenja, plaće direktora, prekovremeni rad, vrijeme na čekanju )

Sve nadoknade za proizvodni rad, osim one koja je za direktni rad i plaće direktora, se obično kasificiraju kao indirektni troškovi rada, glavna komponenta indirektnog troška.

Trošak proizvoda je suma troškova dodijeljenih proizvodu za određenu svrhu.

Menadžment može dodijeliti različite troškove istom nosiocu troška zavisno od njihove svrhe. Svrhe mogu biti različite:

1. Odluke utvrđivanja cijena i naglašavanja proizvoda - ( troškovi istraživanja i razvoja, troškovi dizajna, troškovi proizvodnje, troškovi marketinga, troškovi distribucije, troškovi usluga kupcima)

2. Ugovaranje sa vladinim agencijama – Vladine agencije često pružaju detaljne smjernice o dozvoljenim i nedozvoljenim stavkama u trošku proizvoda.

3. Pripremanje finansijskih izvještaja za eksterno izvještavanje u okviru generalno usvojenih računovodstvenih principa –ovdje je fokus na inventurisane troškove.

III POGLAVLJE – Analiza trošak – ukupan prihod – profit

Analiza trošak-ukupan prihod-profit (CVP) ispituje ponašanje ukupnih prihoda, ukupnih troškova, i dobiti od poslovanja kako se dešavaju promjene u nivou količine proizvodnje, prodajne cijene, varijabilne troškove po jedinici ili fiksne troškove. Menadžeri obično koriste CVP analizu kao sredstvo koje će im pomoći da nađu odgovor na pitanja kao što su: Kakvi će prihodi i troškovi biti ako prodamo 1000 jedinica više? Ako uvećamo ili umanjimo naše prodajne cijene? Ako proširimo posao na vanjsko tržište?

Pretpostavke trošak-ukupni prihod – profit i pojmovi

Analiza trošak-obim-profit (CVP) zasniva se na nekoliko pretpostavki:1. Promjene u nivou prihoda i troškova pojavljuju se samo zbog

promjena u broju proizvedenih ili prodatih jedinica proizvoda ili usluga npr. broj proizvedenih ili prodatih TV aparata. Kao pojedinačni prihod je bilo koji faktor koji utječe na prihode, a pojedinačni trošak bilo koji faktor koji utječe na troškove.

2. Ukupni troškovi mogu biti podijeljeni u fiksne komponente i komponentu koja je promjenjiva u odnosu na nivo količine proizvodnje.

3. Prilikom grafičkog prikazivanja, ponašanja ukupnih prihoda i ukupnih troškova je linearno u odnosu na jedinice količine proizvodnje u okviru relevantnog obima (i vremenskog perioda)

4. Jedinica prodajne cijene, jedinica varijabilnog troška i fiksnih troškova je poznata i konstantna.

5. Analiza da li pokriva jedan proizvod ili pretpostavlja da je prodaja mješovita kada su različiti proizvodi prodaju ostat će ista kao što se i nivo ukupnih prodajnih jedinica mijenja

6. Svi prihodi i troškovi također mogu biti dodati i upoređeni bez uzimanja u obzir vrijednost vremena i novca.

Mnoga preduzeća u industrijama kao što je avio, automobilska, hemijska, industrija plastike, poluproizvoda našli su jednostavnu povezanost CVP koja je od pomoći u strategijama i dugoročnom planiranju odluka, kao i odluka o izgledu proizvoda i cijeni.

Pojmovi:

Dobit od poslovanja = Ukupni prohodi od poslovanja – Troškovi prodate robe i troškovi poslovanja (isključujući neke poreze)

Neto dobit je dobit od poslovanja plus prihodi od sporednih aktivnosti (kao što je prihod od kamate) minus troškovi od sporednih aktivnosti ( trošak od kamate) minus porez na dobit. Ako pretpostavimo da su prihodi od sporednih aktivnosti i troškovi od sporednih aktivnosti nula onda neto dobit računamo:

Neto dobit = Dobit od poslovanja – Porez na dobit

Granična dobit je razlika između ukupnih prihoda i ukupnih varijabilnih troškova. Granična dobit po jedinici je razlika između prodajne cijene i varijabilnog troška po jedinici. Granična dobit je ključni koncept u CVP analizi. Predstavlja odnos prihoda minus varijabilni troškovi koji doprinose obnavljanju fiksnih troškova. Kada se fiksni troškovi potpuno obnove, granična dobit doprinosi dobiti od poslovanja. Procenat granične dobiti je granična dobit po jedinici podijeljena s prodajnom cijenom.

TAČKA POKRIĆA

Tačka pokrića je količina proizvodnje gdje je ukupni prihod jednak ukupnim troškovima – a to je, gdje je dobit od poslovanja nula. Tačka pokrića govori menadžerima koji nivo prodaje moraju imati da bi izbjegli gubitak. Postoji tri metode za utvrđivanje tačke pokrića:

- metoda jednačine- metoda granične dobiti- metoda grafičkog prikaza

Metod jednačine

Skraćenice:

JPC- jedinica prodajne cijeneJVT – jedinica varijabilnog troškaJKM – jedinica granične dobiti ( JPC-JVT)KM% - procenat granične dobiti (JKM/JPC)FT –fiksni troškovi DoP – dobit od poslovanja CdoP – ciljana dobit od poslovanjaCND – ciljana neto dobit

Pod metodom jednačine, bilans uspjeha, može biti iskazan korištenjem naredne terminologije u formi sljedeće jednačine:

prihodi – varijabilni troškovi – fiksni troškovi = dobit od poslovanja

(JPC * Q) – (JVT xQ) – FT =DoP

Metod granične dobiti

Metod granične dobiti jednostavno koristi koncept granične dobiti kako bi primijenila metod jednačine. Počinjemo sa prethodnom jednačinom:

(JPC * Q) – (JVT xQ) – FT =DoP

Ponovnim pisanjem jednačine imamo

(JPC-JVT) xQ = FT + DoPa to je: JKM x Q = FT + DoP

Tačkom pokrića, dobit od poslovanja je po definiciju nula. Postavljanjem DoP =0 dobijamo:

Metod grafičkog prikaza

U metodu grafičkog prikaza postavljamo liniju za ukupne troškove i liniju za ukupne prihode. Njihove tačke presijecanje je tačka pokrića.

Ciljana neto dobit

Ciljana neto dobit i porez na dobit

Menadžeri žele da znaju efekat njihovih odluka na dobit poslije oporezivanja. Neto dobit je dobit od poslovanja umanjena za porez na dobit. Obračuni CVP za ciljanu dobit moraju biti navedeni kao ciljana neto dobit umjesto ciljanja dobit od poslovanja.

Prihodi – Varijabilni troškovi – Fiksni troškovi = Ciljana dobit od poslovanja

Ciljana neto dobit = ciljana dobit od poslovanja – (ciljana dobit od poslovanja x sCVPa poreza)

Ciljana neto dobit = ciljana neto dobit od poslovanja( 1- sCVPa poreza)

Zamjenjujući ciljanu dobit od poslovanja u prvoj formuli mimamo :

Prihodi – Varijabilni troškovi – Fiksni troškovi =

Mogli bismo koristiti i metodu granične dobiti pa bi dobili:

Korištenje CVP analize za odlučivanje

Osim za utvrđivanja tače pokrića količine i količine za postizanje ciljane dobiti od poslovanja, menadžeri koriste CVP analizu u donošenju drugih odluka:

1. Odluka o reklamiranju2. Odluka o umanjenju prodajne cijene

Specijalne analize i najasnoće

Specijalne analize su tehnike koje menadžeri koriste da ispitaju kako će se rezultat mijenjati ako orginalni predviđeni podaci nisu postignuti ili ako se navedene pretpostavke mijenjaju. U kontekstu CVP analize, specijalne analize odgovaraju na pitanje kao što su: Kolika će dobit biti ako se varijabilni troškovi povećaju za 10% po jedinici? Kolika će dobiti biti ako se prodaja jedinice smanje za 5% od orginalnog predviđanja?

Sigurnosna marža je aspekt specijalne analize, predstavlja iznos planiranih prihoda nad i iznad prihoda tačke pokrića. Izražena u jedinicama sigurnosna marža predstavlja : Prodajne količine – količine tačke pokrića. Sigurnosna marža prikazuje na to koliko se prodajna količina može smanjiti da bi mogli iskazivati pozitivan finansijski rezultat.

Sigurnosna marža odgovara na pitanje „Šta – ako“: Ako su planirani prihodi iznad tačke pokrića i padaju, koliko mogu pasti ispod planiranog prije nego sto se dostigne tačka pokrića? Ovakav pad može biti zbog

boljeg konkurentskog proizvoda, programa marketinga koji nisu dobro obavljeni i slično.

PLANIRANJE TROŠKA I CVP

Alternativne strukture fiksni trošak/ varijabilni trošak

Specijalne analize CVP ističu rizike i povrate koje postojeće strukture troškova organizacija ima. Ovaj pregled može dovesti menadžera do razmatranja alternativne strukture troška. CVP analiza može pomoći menadžerima da procjenjuju različite alternative.

Razmjena povrata rizika naspram alternativnih struktura troška je sažeta u mjeri koja se naziva operativna poluga.Operativna poluga opisuje efekte koje fiksni troškovi imaju na promjene u dobiti od poslovanja kako se promjene dešavaju po prodatim jedinicama a samim tim u kontribucijskoj marži. Organizacije sa visokim omjerom fiksnih troškova imaju visoku operativnu polugu. Kao rezultat, male promjene u prodaji, mogu dovesti do velikih promjena u dobiti od poslovanja. Dakle, ako prodaja poraste, dobit od poslovanja je relativno veća, ali ako prodaja opada, dobit od poslovanja opada, relativno više, dovodeći do većeg rizika od gubitka.

U bilo kojem datom nivou prodaje, nivo operativne poluge je jednak kontribucijskoj marži podijeljenoj sa dobiti od poslovanja.

Efekat vremena

Kritička pretpostavka analize CVP je da troškovi mogu biti klasificirani kao varijabilni ili fiksni. Ova klasifikacija je pod uticajem vremenskog perioda koji se razmatra za odluku. Kraći vremenski period znaći veći procenat ukupnih troškova koje možemo posmatrati kao fiksne.

Npr. pretpostavimo da avioni United Airlines napuštaju svoj prostor za 60 minuta i da ima 20 praznih sjedišta. Koliki su varijabilni troškovi Uniteda za smiještanje jednog putnika na ionako prazno mjesto. Varijabilni troškovi (kao što je jelo više) su zanemarljivi. Uglavnom svi troškovi u ovakvoj odluci su fiksni. Ako pretpostavimo da United mora odlučiti da uključi još jedan grad u svoje letove, ova odluka mora imati jednogodišnje planiranje. Mnogi troškovi bi bili priznati kao varijabilni, a nekolicina kao fiksni.

Dakle, mogućnost isticajna troškova kao stvarno fiksnih zavisi od relevantnog nivoa, dužine spornog vremena i posebne situacije odlučivanja.

EFEKAT PRODAJNOG MIXA NA DOBIT

Prodajni mix je relativna kombinacija kvantiteta proizvoda (ili usluga) koje uvjetuju ukupnu jedinici proizvoda. Ako se mix mijenja, cjelokupna ciljana prodajna jedinica može još uvijek biti postignuta. Međutim, utjecaj dobiti od poslovanja zavisi od toga koliko se pomjerio originalni omjer proizvoda niže i više granične dobiti.

Za razliku od situacije kad imamo jedan proizvod, ne postoji jedinstven broj jedinica tačke pokrića za situaciju više vrsta proizvoda. Količinska tačka pokrića zavisi od prodajnog mixa. Jedna od mogučih pretpostavki je da pllanirani mix prodaje se neće mijenjati po različitim nivoima ukupnih prodatih jedinica.

Ako pretpostavimo da se 3 jedinice softvera Microsoft prodaju za svake 2 jedinice prodatog softwera Superword onda obračunavamo tačku pokrića:3S = Broj jedinica za tačku pokrića Microsoft2S = Broj jedinica Superworda za tačku pokrića

Ako ovo uvrstimo u formulu Prihodi – Varijabilni troškovi – Fiksni troškovi = dobit od poslovanja možemo da izraćunamo tačku pokrića.

Alternativni pristup obračunavanja tačke pokriće je obračunavanje granične dobiti ( ponderisanog prosjeka po jedinici za dva proizvoda uzeta zajedno).

Zatim imamo:

Također možemo izračunati tačku pokrića u prihodima za situaciju raznih proizvoda korištenjem procenta ponderisanog prosjeka granične dobiti.

CVP ANALIZE U SERVISNIM I NEPROFITNIM ORGANIZACIJAMA

CVP analiza se također može koristiti u donošenju odluka u proizvodnim, uslužnim i neprofitnim organizacijama. Ključ primjene CVP analize u uslužnim i neprofitnim organizacijama je mjerenje njihovih učinaka.

Npr. aviokompanije – putnik-milje, hoteli – soba-broj noćenja, bolnice – pacijenti-dani, univerziteti – student-časovi.

GRANIČNA DOBIT SPRAM BRUTO MARŽE

Bruto marža = Dobit – Troškovi prodate robeGranična dobit = Dobit – ukupni varijabilni troškovi

Trošak prodate robe u trgovačkom sektoru se sastoji od nabavljene robe koja je kasnije prodata. Trošak prodatih proizvoda u proizvodnom sektoru podrazumijeva sve troškove proizvodnje. Preduzeća u uslužnom sektoru obračunavaju graničnu dobit ali ne i bruto maržu. Ova preduzeća nemaju stavku „troškovi prodatih usluga“ u svom bilansu uspjeha.

Prodajni sektor

Osnovna razlika između granične dobiti i bruto marže u trgovačkom sektoru je što varijabilne stavke nisu uključene u trošak prodate robe (npr. provizija prodavača predstavlja postotak od ukupnog prihoda). Graničnu dobit dobijemo kad oduzmemo sve varijabilne troškove od ukupnog prihoda, dok bruto maržu dobijemo oduzimanjem troškova prodate robe od ukupnog prihoda.

Proizvodni sektor

Dva područja razlika između kontribucijske i bruto marže u preduzećima u proizvodnom sektoru su fiksni proizvodni troškovi i varijabilni neproizvodni troškovi. Fiksni troškovi proizvodnje ne oduzimaju se od dobiti kad izračunavamo graničnu dobit, ali se oduzimaju kod izračunavanja bruto marže. Troškovi prodate robe u proizvodnom preduzeću uključuju sve proizvodne troškove. Varijabilni neproizvodni troškovi se oduzimaju od prihoda kod izračunavanja granične dobiti ali nisu isključeni kod obračuna bruto marže.

Procenat bruto marže je bruto marža podijeljena sa prihodom.

IV POGLAVLJE – OBRAČUN TROŠKOVA PREMA NARUDŽBI

1. Opiši temeljne koncepte sistema obračuna troškova

• Nosilac troška – bilo šta za šta se želi posebno izračunati troškove npr. proizvod ili usluga

• Direktni troškovi nosioca troškova – troškovi koji su vezani za konkretnog nosioca troška i koji mogu biti utvrđeni na ekonomski izvodljiv način

• Indirektni troškovi nosioca troška – troškovi koji su vezani za konkretnog nosioca troška ali ne mogu biti utvrđeni na ekonomski izvodljiv način. Indirektni troškovi se raspoređuju nosiocu troška pomoću metode za raspoređivanje troškova.

• Združeni troškovi – grupisanje individualnih troškova. Možemo ih rangirati vrlo široko (npr. združeni troškovi svih operativnih troškova vozila koje preduzeće posjeduje) do vrlo usko (npr. ukupni operativni troškovi jednog konkretnog vozila koje koristi prodavac)

• Osnova za alokaciju troškova – faktor koji je obično ključ za sistematsko dodijeljivanje indirektnog troška ili grupe indirektnih troškova nosiocu troškova. Ako je nosilac troška rad, proizvod ili kupac, osnova za alokaciju troška se može zvati i osnova za obračun troškova. Može biti finansijska i nefinansijska.

2. Napravi razliku između obračuna troškova prema narudžbi i obračuna troškova prema procesu

Dva osnovna sistema se koriste za obračun troškova proizvoda ili usluga:1. Sistem za obračun troškova prema narudžbi – Kod ovih

sistema nosilac troškova je zasebna jedinica, skupina ili mnogo zasebnih proizvoda ili usluga nazvanih narudžba. Proizvod ili usluga se često izrađuju prema željama kupaca. Pošto su proizvodi i usluge različiti, sistemi za obračun troškova prema narudžbi mogu akumulirati troškove po svakom zasebnom proizvodu, usluzi ili poslu.

2. Sistemi za obračun troškova procesa privređivanja – kod ovih sistema predmet troška je masa identičnih ili sličnih jedinica proizvoda ili usluga. U svakom periodu, sistemi za obračun troškova procesa dijele ukupne troškove proizvodnje jednog proizvoda ili usluge sa ukupnim brojem proizvedenih jedinica ili pruženih usluga. Ovaj prosječni jedinični trošak se primjenjuje na sve identične ili slične proizvedene jedinice.

3. Navedite pristup od 7 koraka obračuna troškova prema narudžbi

Ova procedura se koristi da odredimo stvarne troškove pojedinačnog posla. Primjenjuje se jednako u obračunu troškova u proizvodnom, trgovinskom i uslužnom sektoru.

KORAK 1: Identificirati nosioca troška KORAK 2: Identificirati direktne troškove procesaKORAK 3: Izabrati osnovu(e) za alokaciju troškova koja će se koristiti kod alokacije indirektnih troškova procesa.

KORAK 4: Identificirati indirektne troškove povezsane sa svakom bazom za alokaciju troškovaKORAK 5: Izračunati stope po jedinici svake baze za alokaciju indirektnih troškova posla

KORAK 6: Izračunaj indirektne troškove raspoređene na mjesta troškova Indirektni troškovi mjesta troškova se računaju množenjem stvarnih iznosa različitih baza za alokaciju sa njima pripadajućom stvarnom stopom indirektnih troškova.

KORAK 7: Izračunavanje ukupnog troška mjesta troškova dodavanjem svih direktnih i indirektnih troškova koji mu pripadaju.

Dva osnovna nosioca troška: proizvod i odjeljenje

Nosioci troškova se biraju da bi pomogli donošenju odluka. Glavni nosioc troškova računovodstvenog sistema je proizvod. Menadžeri se također usredsređuju na drugi glavni nosilac troškova: centre odgovornosti, koji su dijelovi, segmenti ili pojedinačne organizacije čiji su menadžeri odgovorni za skup specifičnih aktivnosti. Primjeri su odjeljenje, grupa odjeljenja, sektore ili geografske teritorije. Proizvodni sistemi za obračun troškova prema narudžbi usmjeravaju troškove prvo na centre odgovornosti, a potom na posao (narudžbu).

Centar odgovornosti je najčešće odjeljenje. Određivanjem troškova odjeljenja pomaže menadžerima da kontrolišu troškove za koje su odgovorni. Ono također omogućava višem menadžmentu da procijene djelatnost podređenih i uspješnost sporednih jedinica i podjedininica organizacije kao ekonomske investicije. Npr. Troškovi proizvodnog odjeljenja uključuju sve troškove materijala, direktnog rada i ostale proizvodne troškove kao što su nadgledanje, inžinjering, kontrola proizvodnje i kvaliteta.

Izvorna dokumentacija

Izvorna dokumentacija predstavlja osnovu za knjiženja u dnevnik u računovodstvenom sistemu.Ključni izvorni dokument u sistemu obračuna troškova je obračun troškova prema narudžbi (nazvan i pregledom troškova narudžbe), dokument koji iskazuje i akumulira sve troškove usmjerene na individualnu narudžbu. Knjiženje troškova prema narudžbi počinje u momentu početka rada na konkretnom nalogu. Materijal iz skladišta se isporučuje na osnovu dokumenta zvanog zahtjev potrebe za materijalom.

Osnovni izvor dokumentacije za direktni rad je evidentiranje direktnog rada, koje se koristi za zaduženje troškova narudžbe i odjeljenja u kome je korišten rad na konkretnom poslu.

Preduzeća pridaju posebnu važnost tačnosti izvorne dokumentacije jer pouzdanost knjiženja troškova prema narudžbi ovisi od ulaznih informacija.

Potrebno vrijeme za obračun stope indirektnog troška

Preduzeće obračunava stopu indirektnog troška na bazi godišnjeg obračuna. Postoje dva važna razloga za korištenje dužeg perioda za obračun stope indirektnih troškova:

1. Razlog brojnika (zbirni indirektni trošak) – Što je kraći period veči je utjecaj sezonskih osobina na nivo troškova. Npr. kad bi se stopa indirektnih troškova računala svaki mjesec, troškovi grijanja bi teretili samo zimski period. Korištenjem godine za period obračuna, uključujemo efekte na sva četiri godišnja doba u izračunavanju stope indirektnih troškova. Na nivoe ukupnih indirektnih troškova utječu i različiti nesezonski neizvjesni troškovi. Npr. troškovi koji se pojavljuju u određenom mjesecu ali donose korist u sljedećih par mjeseci:popravka, održavanje opreme, plaćeni praznici i odmori. Kada bi se obračunavale mjesečne tarife, mjesec sa visokim nesezonskim neizvjesnim troškovima bio bi pretovaren tim troškovma.

2. Razlog nazivnika (iznos baze za alokaciju). Drugi razlog za duži period je potreba da se pokriju mjesečni fiksni indirektni troškovi preko promijenjenih nivoa učinka. Neki indirektni troškovi mogu varirati (npr.nabavke) sa uvažavanjem baze za alokaciju troškova, dok su drugi indirektni troškovi fiksni (naprimjer zakupnine).

Kalendarske razlike, također utječu na stopu indirektnih troškova. Korištenje perioda od godine dana smanjuje efekte koje broj radnih dana u mjeseci ima na jedinični trošak ( Broj radnih dana u mjesecu varira).

4. Napravite razliku između stvarnog obračuna troškova i normalnog obračuna troškova

Poteškoća obračuna stvarnih stopa indirektnih troškova na mjesečnoj ili sedmičnoj osnovi podrazumijeva da menadžeri ne mogu obračunati stvarne troškove narudžbe kada se ona obavi. Menadžeri vrlo često žele što tačniju procjenu proizvodnih troškova za različite poslove na normalnoj osnovi, a ne samo na kraju godine. S obzirom da menadžment koristi direktan pristup troškovima prema narudžbi neka preduzeća čekaju sa obračunom i alokacijom stvarnih godišnjih općih troškova dok isti ne budu potpuno poznati. Umjesto unaprijed utvrđenih ili planiranih, stope indirektnih troškova se obračunavaju za svaki zbirni trošak koristeći planirani godišnji indirektni

trošak i planiranu godišnju osnovu za alokaciju troškova. Upotreba planireane stope indirektnih troškova uvećava obračun normalnih troškova.

Stvarni obračun troškova je metod određivanja troškova prema narudžbi koji pridružuje direktne troškove nosiocu troška koristeći stvarnu stopu direktnih troškova pomnoženu sa stvarnim količinom ulaza direktnih troškova i alocira indirektne troškove na bazi stvarne stope indirektnih troškova pomnožene sa iznosom baze za alokaciju troškova.

Obračun normalnih troškova je metod koji pridružuje direktne troškove nosiocu troška korištenjem stvarne stope direktnih troškova puta stvarna količina direktnih ulaza i raspoređuje indirektne troškove bazirane na planiranoj stopi indirektnih troškova puta stvarna osnova za alokaciju troškova.

Oba obračuna, stvarni i obračun normalnih troškova usmjeravaju direktne troškove na isti način. Stvarne količine i stvarne stope direktnog materijala i rada se mogu očitati iz izvorne dokumentacije nakon što se obavi posao. Jedina razlika između ova dva obračuna je u tome što stvarni obračun koristi stvarnu stopu indirektnih troškova, a a normalni obračun koristi planiranu stopu indirektnih troškova za obračun prema narudžbi.

Glavna knjiga i pomoćne knjige

Sistem obračuna prema narudžbi sadrži posebno knjiženje troškova za svaki posao. Pregled knjiženja troškova prema narudžbi se obično nalazi u pomoćnoj knjizi. Račun glavne knjige, kontrola proizvodnje u toku, predstavlja ukupne iznose ovih pojedinačnih knjiženja troškova narudžbe koji se odnose na sve nezavršene poslove. Knjiženja troškova narudžbe i račun proizvodnje u toku bilježe troškove od trenutka kada se započne posao do trenutka njegovog završetka.

Sistemi obračuna troškova naloga služe dvostrukim ciljevima:- obračuna troškova proizvoda- sektori odgovornosti i kontrole

Transakcije koje se u sistemu obračuna troškova po nalogu u proizvodnji knjiže su:

- nabavka materijala i drugih proizvodnih ulaza- njihova konverzija u proizvodnju u toku- njihova eventualna konverzija u gotove proizvode- prodaja gotovih proizvoda

5. Napravite presjek na kraju perioda podcijenjenih i precijenjenih indirektnih troškova korištenjem alternativnih metoda

Prednost korištenja stopa planiranih indirektnih troškova i normalnog obračuna troškova umjesto obračuna stvarnih troškova je u tome što indirektni troškovi mogu biti doznačeni pojedinačnoj narudžbi na vremenskoj osnovi a ne na kraju računovodstvenog perioda kada su poznati stvarni troškovi. Planirane stope mogu biti netačne, jer su bazirane na procjenama napravljenim 12 mjeseci prije nego se stvarni troškovi pojave, zbog toga se vrši usklađivanje ukoliko se na kraju godine raspoređeni opći troškovi razlikuju od stvarnih indirektnih troškova.

Potcijenjeni indirektni troškovi se javljaju kada je raspoređeni periodični iznos indirektnih troškova za period manji nego stvarni iznos koji se javi u tom perioduPrecijenjeni indirektni troškovi se javljaju kada je raspoređeni periodični iznos indirektnih troškova za period veći nego stvarni iznos koji se javi u tom periodu.

Sinonimi su manje primijenjeni (više primjenjeni) indirektni troškovi i manje apsorbirani i više apsorbirani indirektni troškovi.

Postoje tri glavna pristupa rasporeda troška zbog potcjenjivanja ili precijenjivanja indirektnih troškova:

1. Pristup usklađivanja stope za mjesta troškova2. Pristup srazmjernog raspoređivanja3. Pristup otpisa troškova prodatih proizvoda

Pristup usklađivanja stope za mjesta troškova

Ovaj pristup ponovo formuliše sva knjiženja u glavnu i pomoćne knjige korištenjem stope stvarnih troškova umjesto planirane. Prvo, stvarna stopa indirektnih troškova se izračuna na kraju godine. Tada, svaki posao na koji su indirektni troškovi bili raspoređeni tokom godine primi svoj iznos, ali ponovo obračunat pomoću stvarne stope indirektnih troškova (umjesto planirane stope indirektnih troškova). Konačno, provedu se knjiženja zatvaranja računa na kraju godine. Rezultat toga je da knjiženje troškova svake narudžbe, kao i krajnji saldo Kontrole proizvodnje u toku, Kontrole gotovih proizvoda, Troškovi prodatih proizvoda precizno pokazuje stvarne indirektne troškove.

Ovaj pristup donosi koristi i pravovremenošću i pouzdanošću obračuna normalnih troškova u toku godine i tačnost obračuna po stvarnim troškovima na kraju godine. Trošak svakog pojedinačnog posla i saldo zaliha i troškova prodatih proizvoda na kraju godine su iskazani po stvarnim troškovima. Naknadne analize profitabilnosti stvarnih pojedinačnih poslova osiguravaju menadžerima korisne informacije za donošenje odluka u budućnosti, vezanih za određivanje cijena i izbor prema narudžbi.

Pristup srazmjernog (proporcionalnog) raspoređivanja općih troškova Srazmjerno raspoređivanje općih troškova je razlaganje općih troškova manjih ili većih od stvarnih duž završne proizvodnje u toku, gotovih proizvoda ili troškova prodatih proizvoda. Na zalihe materijala nisu raspoređeni nikakvi opći troškovi tako da one nisu uključene u ovo srazmjerno raspoređivanje.

Pristup otpisu troškova prodatih proizvoda

U ovom slučaju, ukupni potcijenjeni ili precijenjeni raspoređeni troškovi su uključeni u troškove prodatih proizvoda tekuće godine.

Izbor između pristupa Prilikom odabira između tri pristupa, menadžeri treba da se vode time kako će biti upotrijebljene dobijene informacije. Ako je namjera menadžera razviti što tačnija knjiženja pojedinačnih poslova u svrhu analize profitabilnosti, pristup podeđene stope za alokaciju bio bi najpodesniji. Ako je svrha ograničenna na što tačnije izvještavanje o zalihama i troškovima prodatih proizvoda, trebalo bi koristiti pristup srazmjernog raspoređivanja opčih troškova baziranog na raspoređivanju indirektnih troškova u krajnjem bilnasu, jer to usklađuje salda sa onim koje bismo imali u slučaju korištenja stvarnog obračuna.

Otpis troškovima prodatih proizvoda je najjednostavniji pristup za postupanje sa indirektnim troškovima manjim ili većim od stvarnih. Ako je taj iznos mali – u poređenju sa ukupnom operativnom dobiti, ili nekim drugim pokazateljem značajnosti, ovaj pristup daje dobru procjenu spram drugih tačnijih, ali kompliciranijih pristupa.