4. Klasicizam i Prosvjetiteljstvo

7/29/2019 4. Klasicizam i Prosvjetiteljstvo

1/42

1

4. KNJIEVNOST KLASICIZMA I PROSVJETITELJSTVA

Do kraja 16. st. evropsku modu diktiralo je panjolsko kraljevstvo, a 17. je stoljeedoba smjene evropskih uzora. Poinje tzv. francuska era, s novim omjerom politikih, ali i

kulturnih snaga. Evropa eusmjeriti pogled prema novom velikom kraljevstvu koje e

nametnuti i nov nain ophoenja, izraavanja, oblaenja stil a la francaise.

Duh svojega vremena na najpotpuniji nain svojim djelom ilustrira zvuni trolist

CorneilleRacineMoliere. Njihova remek-djela tvore zasebno veliko poglavlje francuske

knjievnosti, koje bismo mogli nazvati zlatno doba francuske drame.

Luj XIV. (1636-1715), kralj Sunce, jedan je od najslavnijih vladara francuskecivilizacije u svjetskim razmjerima. Kraljem Francuske slubeno postaje po smrti svojeg oca

Luja XIII, 1643. g., kad mu je svega 5 godina. Za njegove malodobnosti zemljom upravljaju

njegova majka Ana Austrijska i prvi ministar, kardinal Mazarin. Tek po smrti kardinala

Mazarina (1661), Luj postaje istinskim vladarom svojeg kraljevstva. U povijesti poznat kao

prvi evropski vladar koji se u potpunosti pribliio idealu apsolutne monarhije, on odmah

ukida funkciju ministra i uzima vlast potpuno u svoje ruke, te se okruuje iskljuivo strunim

ministrima za pojedina podruja, mahom iz graanskih slojeva. Zahvaljujui mudrim i

dalekovidnim potezima sposobnog ministra Colberta, vjeta ekonomista i vrijedna

pouzdanika, Luj XIV. Razvija snanu pomorsku trgovinu, carinskim zakonima titi francusku

proizvodnju i otvara luke. Fuzionira unutranju politiku i financije, otvara nove frontove s

ciljem proirenja francuskih granica, stvara ratnu mornaricu, a naseljenicima otvara francuske

kolonije na amerikom kontinentu. Novoosvojena zemlja preko oceana dobija ime prema

svojem kraljuLouisiana. Colbert osigurava dovoljna novana sredstva da bi kralj

zapanjenom svijetu pokazao veliinu francuskog naroda.

Luj, osobito sklon umjetnosti, ulae golema sredstva i u poticanje francuske kulture.

Pomae Francusku akademiju, koju je jo 1635., za vladavine njegova oca, osnovao kardinal

Richelieu. Osniva nove akademije, gradi dvorac Versailles, kao mecena pomae

mnogobrojnim i raznovrsnim umjetnicima. Uvodi rafinirani dvorski ceremonijal koji e

postati prepoznatljiv i slavan kao ophoenje a la francaise, te e ga kao modu uvesti mnoge

evropske zemlje, zajedno sa stilom oblaenja i izraavanja.

Dvor je bio najvei kulturni centar u zemlji. Sve najuglednije francuske pjesnike,

pisce, glazbenike i umjetnike Luj XIV. privlaio je sebi da ga opsluuju svojim djelima.


2/42

2

Zauzvrat su dobijali kraljevo pokroviteljstvo, nagraivani su poklonima, plaama, dvorskim

dunostima i titulama. Stoga su francuska umjetnost i knjievnost za najboljih godina

vladavine Luja XIV. nuno dobile izvjestan dvorski peat.

Godine izmeu 1661. i 1685. zabiljeene su kao razdoblje vrhunca francuske prevlasti

u Evropi.Nakon Colbertove smrti (1683) financijska konstrukcija drave poinje se

raspadati, zemlja se nalazi na rubu steaja, mo joj poinje vidno opadati. Otpoinje druga,

mrana faza vladavine Luja XIV, povezana s golemim uticajem fanatino pobone gospoe

Maintenon, najprije odgojiteljice djece Luja XIV, a potom i njegove supruge. 1685. kralj

ukida Nantski edikt, donijet na kraju 16. st., kojim je do tada protestantima bilo osigurano

pravo na vjeroispovijest. Oko pola miliona protestanata odlazi iz Francuske i sklanja se u

Nizozemsku i Brandenburg. Ta emigracija, koju je pratio odljev ogromnog kapitala, nanijela

je teak udarac francuskoj trgovini i proizvodnji. Istodobno se Luj u svojoj novoj pobonosti

estoko okomio i na vjerski pokret jansenizma, koji se u Francuskoj razmahao u 17. st. i

privukao brojne intelektualce. Vjerski progoni i brojni ratovi potpuno su oslabili donedavno

snanu monarhiju. U posljednjim godinama svoje vladavine, Luj je u narodu postao gotovo

potpuno omraeni kralj.

Reenica Drava, to sam ja! (L'Etat, c'est moi!), koju on sam vjerovatno nikad nije

izrekao, najbolje izraava organizaciju drave, koja je potpuno u rukama samovoljna vladara.

Apsolutna monarhija, uz izrazitu frankocentrinost, ostvarila je klasnu dravu s nizom

nezadovoljnika (visoko plemstvo, seljatvo, pripadnici razliitih vjerskih pokreta), ali ujedno i

najvelianstvenije razdoblje svoje povijesti.

Jansenizam

30-tih godina 17. st. u Francuskoj se proirio novi religiozni i intelektualni pokret

jansenizam. Pokret je dobio ime po nizozemskom katolikom profesoru bogoslovije

Corneliusu Janseniusu, 1585-1638), koji je u svojem uenju obnovio stari spor o znaenju

predestinacije. Jansen je negirao slobodnu volju ovjeka i dokazivao da je vjenost

predestinirala ljudske postupke, pa je potpuno besmislena tenja Katolike crkve da priprema

vjerne za rajsko blaenstvo svim sredstvima. Rimska ortodoksija doputala je u djelu spasenja

ljudske due tajanstvenu suradnju Boanske milosti i ljudske volje. Prema kranskoj doktrini,

ovjek, pao, grean, izgubljen po istonom grijehu, mogao je biti spaen samo po zaslugama

Isusa Krista (otajstvo Otkupljenja). Spasenje koje je Krist donio ovjeku vri se djelovanjem

milosti Boje. No ovjeku je ostavljen slobodan izbor. On moe, ali i ne mora prihvatiti tajBoji dar.


3/42

3

Jansenov nauk ponitio je, meutim, slobodnog arbitra da bi sve prepustio Bojoj

milosti, nauavajui predestinaciju, koja apsolutnom i neopozivom odlukom Bojom odvaja

odabrane i proklete u vjenosti. Ostajui formalno katolici, jansenisti su sebe u biti stavljali

izvan slubene religije, pribliivi se kalvinizmu koji je tumaio da su ljudi predodreeni za

spasenje ili za prokletstvo prije roenja. Naglasak je na Bojem odabiru, neshvatljivom

ljudskom razumu. Jansenisti prihvaaju kalvinistiku strogost i smatraju da milost nije dana

svim ljudima, te da ona ovisi o istom milosru Bojem.

Najljui neprijatelji jansenistima bili su jezuiti, koji su se s njima razilazili u miljenju

oko puta due i odgoju djece. Dok su jezuiti nudili optimistiku teologiju u problemu

spasenja, zasnovanu na uenju da Bog svima nudi spasenje po svojoj beskrajnoj i svemonoj

Bojoj milosti, a da je ovjek slobodni arbitar koji samovoljno prihvaa ili odbija, jansenisti

su naprotiv, nauavajui predestinaciju, izricali duboki pesimizam. Bog unaprijed odreuje

koje e se due spasiti, a Boja se milost ne moe zadobiti ljudskim zaslugama. Smatrati da se

ovjek sam moe spasiti, znai po jansenistima negirati Boju svemo te uiniti dolazak i

muku Kristovu beskorisnima.

Iako religiozan po obliku, jansenizam je bio i politiki pokret, uperen protiv papinstva,

duhovne monarhije i klerikalizma. Teoloke prepirke jansenista o svemogunosti Boga i

pravima ovjeka, koje su stekle iroku popularnost u krugovima francuske buroazije,

postupno su se pretvorile u politike diskusije o prirodi i granicama svjetovnog autoriteta. Luj

XIV. osjetio je opasnost i dalekosenost ovog religioznog nauka, pa ga je upravo na Lujev

zahtjev papa Klement XI. Osudio posebnom bulom (1713), a Luj je u Francuskoj rastjerao

jansenistike opine i unitio njihov centar, samostan Port-Royal, nakon ega su mnogi

jansenisti pobjegli u Nizozemsku.

Koliko god bio svladavan, jansenizam je trijumfirao kao filozofija ili vizija svijeta

meu elitom. Jansenistiki pesimizam, postavi svjetovan, natopio je remek-djela francuske

knjievnosti 17. st.

Poetika klasicizma

Klasicizam (lat. Classicus, primjeran, izvrstan, prvorazredan) njeguje jednostavnost,

jasnou i ravnoteu, oslanjajui se na razum kao osnovno naelo ljudskog djelovanja. Pjesnik

se raa s prirodnim darom, a vrhunska djela ostvaruje u trenutku nadahnua. No dar nije

dovoljan da bi nastalo dobro djelo. Potrebna je metoda, uporan rad, dobro poznavanje

materije, to potpunije znanje i teorijsko obrazovanje. Prirodna darovitost mora se podvrgnutidisciplini koju namee razum, obuzdavajui pretjerani zamah mate i osjeajnosti. Tako


4/42

4

knjievnost klasicizma podrazumijeva stanoviti intelektualizam. Knjievnost, kao i ostale

umjetnosti, tumaena je kao umijee, zanat, vjetina kojom je potrebno ovladati uz uloeni

napor. Knjievnost se dakle ui. Kao i svaki zanat, tako i pisanje zahtijeva potivanje pravila.

O pravilima se raspravlja u prvoj polovici 17. st., a u drugoj polovici ona su ve jasno

postavljena. U njima su preuzete teze dvojice najveih autoriteta klasicizma, Aristotela i

Horacija.

Do tanina razraena teorija rodova u dramskom rodu zahtijeva tono razlikovanje

vrsta: tragedije , komedije, tragikomedije, herojske komedije itd. Za svaku pojedinu vrstu

postoje do tanina razraeni savjeti i pravila koja se odnose kako na njihovu formu, tako i na

sadraj. Tragedija, uz ep jedna od najuzvienijih knjievnih vrsta, ima najstroe naputke.

Klasicistika pravila upuuju autore da sadraj tragedije preuzimaju iz povijesti i

legende (osobito se preporuuju grke legende i rimska povijest). U izboru likova za tragediju

vrijedi tzv. staleka klauzula: junaci pripadaju visokom staleu, a beziznimno su plemenita

roda. Prema Aristotelovoj poetici, oni ne smiju biti ni suvie dobri ni suvie zli, ve takvi da

gledatelji mogu s njima suosjeati, dok iz stanja sree u stanje nesree padaju ne po

zloinu, nego po pogreci. Radnja tragedije mora biti izloena na jednostavan nain,

rasporeena u pet inova, a sva panja usmjerena prikazivanju strasti uz umjereno uplitanje

intrige.

Sadraj mora biti prikazan vjerodostojno, pri emu vjerodostojno nije ono to je

stvarno, istinito, niti ono to je vjerojatno, mogue, nego ono u to se vjeruje da je mogue.

Uz vjerodostojnost, izrazito vana u dramskom rodu je dolinost. To je zahtjev da se potuje

ukus vremena, da se udovolji moralnimprincipima toga doba i galantnosti ophoenja. Upravo

je ovo pravilo nametnulo obiaj da su kostimi za predstavu, bez obzira na vrijeme i mjesto u

kojem se radnja tragedije odvija, izraeni po suvremenoj modi (dakle po modi 17. st.), pa su

antike junakinje hodale po pozornici u krinolinama, a junaci nosili impozantne perike.

Zahvaljujui ovom zahtjevu bilo je zabranjeno prikazivanje ubojstava na pozornici.

Konano, kao posljednji i jednako vaan zahtjev klasicizma, koji je strogo oblikovao

tragediju, pravilo je o jedinstvima. Jedinstvo radnje odnosi se na prikazivanje jednoga

dogaaja u ivotu jednog junaka, a sporedne radnje moraju biti povezane s glavnom na

homogen i logian nain, te upotrjebljene samo radi napredovanja glavne radnje. Jedinstvo

vremena odreuje da se radnja odvija unutar 24 sata. Jedinstvo mjesta ograniava prikazivanje

na jedan dvorac, jedan grad i sl., odnosei se najee na jedinstveni dekor. Jedinstvo tona pak

zabranjuje mijeanje tonova, otmjenog i uzvienog sa suvie familijarnim, tj. mijeanjevisokog i niskog stila.


5/42

5

Uzvieni rod, kao to je to tragedija, uzvieni i ozbiljni sadraj takvog roda,

zahtijevaju uzvieni stil i izraz. Klasicistike tragedije pisane su stihom koji pripada

francuskoj drevnoj i tovanoj tradiciji. To jestih zvan aleksandrinac, stih duge metrike

vrijednosti, koji se sastoji od 12 slogova, a povezan je parnom rimom (aabbccitd.). Sveanost

i duina ovog stiha daju tragediji dodatno dostojanstvo.

Klasicizam je teio iskazati ono to je ope, univerzalno, zajedniko, vjeno. U

sreditu zanimanja bio je ovjek i njegova priroda. Otuda izraziti psihologizam klasicistikih

djela. Radnja je liena svakog nepotrebnog vanjskog efekta. To su sve redom prikazi jednog

traginog dana junaka, u trenutku sukoba snanih strasti i slabih karaktera, nesposobnih da im

se odupru, po nedostatku volje ili morala. U tome je psiholoki realizam klasicistike

tragedije, a osobito rasinijanske.

to se tie velikog francuskog trolista dramatiara, Corneille je po svom poimanju

teatra plod drutvene klime prve polovice stoljea, dok su Moliere i Racine obiljeili kazalite

druge polovice 17. st., tj. francuskog klasicizma u pravom smislu.

PIERRE CORNEILLE (1606 - 1684)

Pierre je dakle najstariji iz spomenutog trolista. On se smatra osnivaem modernog

francuskog kazalita. Rije je ovdje o susretu jedne epohe, ija je drutvena klima izuzetno

sklona teatru i jednog dramskog pisca, iji su talent i velika plodnost najveim djelom

posveeni kazalitu.

Ovdje treba napomenuti jo neke stvari vezane za kazalite. Nakon renesansnog

pukog oduevljenja kazalitem, ono se, kao to je reeno, u 17. st. profesionalizira. Ve u

prvoj polovici stoljea postoje u Parizu tri stalne trupe uz stalnu druinu talijanskih glumaca

koji donose uticaje comedie dell' arte. Osim u gradskim kazalitima, predstave se prireuju i

na dvoru. Kazaline dvorane se arhitektonski dotjeruju, dobijaju polukruni, amfiteatarski

oblik s loama, pozornica postaje dublja. 1680. osniva se slavno dravno kazalite, od tada pa

do danas poznato pod imenom Comedie francaise, tako tada nazvano da bi se razlikovalo

od talijanske komedije. Knjievni tjednici imaju stalne kazaline rubrike, tako da 1670. ima

u Parizu 30-tak kazalinih kritiara. Tu su i putujue druine, petnaestak ih jo u drugoj

polovini stoljea krstari Francuskom gdje uglavnom prikazuju klasicistiki repertoar. I


6/42

6

dravni vrh, kao to je reeno, podupire kazalite. Richelieu, Mazarin i Luj XIV: smatraju da

ono moe korisno veliati dravne vrednote. to se kazaline estetike tie, djelatna su dva

usmjerenja koja Corneille spretno spree. Jedan je barokni, koji se oituje u scenskoj

razigranosti sa spektakularnom scenskom mainerijom, u romanesknim tragikomedijama i u

komedijama teatra u teatru gdje se iluzija i zbilja vjeto isprepliu. Drugi je klasicistiki,

koji tei literarnom poetskom teatru zasnovanom na dotjeranom tekstu. Tu je poznata

tragedija visokog stila, stihovana i u 5 inova.

Corneilleova komedijaKazalina iluzija je razigrana barokna komedija teatra u

teatru i nadahnuta pohvala ljepoti i istini. Nakon Cida, izvedenog 1636., Corneille se u veoj

mjeri podvrgava klasicistikim pravilima o jedinstvu vremena, mjesta i radnje. Tako nastaju

tragedije s motivima iz rimske (Horacija, Cin) i kranske (Polijekt) tradicije. Ove tri

tragedije, iako u neto manjoj mjeri nego Cid, izvode se do dana dananjeg.

Corneille je roen u inovniko-pravnikoj porodici i Rouenu (Normandija) gdje je

proveo vei dio ivota kao pravnik pokrajinskog parlamenta. Obrazovao se najprije u

isusovakom koledu gdje se nauio kranskom voluntarizmu i stekao sklonost za kazalite,

a potom je studirao pravo. Imao je mnogo djece. Piui za kazalite sanjao je o aristokratskom

idealu herojstva i o pravednoj monarhiji. Pedantno je pritom vodio knjigovodstvo svojih

autorskih prava i kraljevskih stipendija. Dolaskom Luja XIV. na vlast ideali se smanjuju,

smanjuje se i publika, a i kraljeva potpora esto izostaje. Ne raunajui vie komada u

suradnji s drugim autorima, on je za kazalite napisao 32 komada, od toga 18 tragedija.

Dramska djela Pierra Corneillea

1629.Melite; 1630. Clitandre; 1631.La Veuve (Udovica); 1632. La Galerie du palais (Sudska

galerija); 1633.La Suivante (Pratiteljica); 1634. La Plase royale (Kraljevski trg); 1635.

Medee; 1636.L'llusion Comique (Kazalina iluzija),Le Cid; 1640.Horace; 1642. Cinna;

1643. Polyeucte,Le Menteur(Laljivac),Le Mort de Pompee (Pompejeva smrt); 1644.Le

Suite du Menteur(Nastavak Laljivca); 1645.Redogune; 1646. Theodore,Heraclius; 1649.

Don Sanche d'Aragon; 1650.Andromede; 1651. Nicomede; 1652. Pertharite; 1659.Edipe;

1661.La Toison d'or(Zlatno runo); 1662. Sertorius; 1663. Sophonsibe; 1664. Othon; 1666.

Agesilas; 1667.Attila; 1670. Tite et Berenice; 1672. Pulcherie; 1674. Surena.


7/42

7

CID

Tema Cidapotie iz panjolskih srednjovjekovnih legendi i romanci, a panjolac

Guillen de Castro napisao je po njoj pustolovnu baroknu tragikomediju poetkom 17. st.

Corneille tu fabulu pojednostavljuje. Koncentrirajui fabulu vremenski i prostorno, on sepribliava idealima klasicizma. Zato Cidaposlije vie ne naziva tragikomedijom, nego

tragedijom. Cida danas smatramo prvom modernom francuskom tragedijomon je pridonjeo

da Corneillevo, Racineovo i Molierovo kazalite postane uzorom u Evropi sve do

romantizma, a izvodi se i do danas. Cidse, uzgred recimo, davao i na Dubrovakim ljetnim

igrama od 1955. do 1957. u prijevodu Tomislava Prpia

Radnja se dogaa u Sevilli. Drama naravno ima pet inova i pisana je aleksandrincima.

U prijevodu su pak koriteni 13-terci i 14-terci s prvim nenaglaenim slogom radi postizanja

jampske intonacije. Don Rodrigo, glavni lik drame, poznati je panjolski junak iz borbe s

Maurima koji voli Chimenu, kerku grofa Gormaza, koji se jo naziva i Don Gomez.

Prvi in. Chimena pria sa svojom odgojiteljicom Elvirom i govori joj da je njena i

Rodrigova ljubav suvie lijepa, pa je mui strah da ne bi neto krenulo po zlu. S druge strane i

dona Urraca, kastiljska princeza, ki kralja don Fernarda, takoer gaji simpatije prema

mladom junaku. Chimena joj je prijateljica i ne bi je htjela povrijediti. Ne zna to da ini.

Njena odgojiteljica Leonora savjetuje joj da se okani tih misli jer je ona kraljeva ki, i takva bijoj ljubav mogla nakoditi. Za to vrijeme kralj izabire odgajatelja za svog sina. Izbor pada na

don Diega, Rodrigovog oca, razboritog i mirnog ovjeka. Taj poloaj je prieljkivao i junak

don Gormaz. On je smatrao da to pravo pripada njemu zbog ratnikih zasluga kojima je

zaduio kralja. Zato se prepire s don Diegom govorei mu da je slabi i nesposoban da bude

kraljeviev odgojitelj. Don Diego vrsto brani svoja prava, pa nastaje svaa. Don Gormaz ga

oamari. Don Diego trai zadovoljtinu. Poto vie nije bio u snazi, trai od sina da izae

umjesto njega na dvoboj i spasi mu ast. Don Rodrigo je u tekom poloaju: Izae li nadvoboj, ljubav izmeu njega i Chimene je zavrena; ako pak odustane, ispada mlakonja i

proigrava obiteljsku ast. Ipak ast obitelji mu je bila najvanija na svijetu i on je bitku

prihvatio.

Drugi in. Don Arias, grofov i kraljev prijatelj, predbacuje grofu Gormazu da nije u

redu to to je povrijedio don Rodrigovog oca i da je sam kralj ljut zbog toga. Don Gormaz,

estok i sirov, govori da ga nije briga ni za kralja, i da e se ako treba suprotstaviti i njemu.

Treba naglasiti da je grof bio autoritet sam po sebi i mnogi su ga se bojali, pa ak i kralj.


8/42

8

Dolazi don Rodrigo i izaziva grofa na dvoboj. Gormaz mu govori da se povue jer je jo mlad

za dvoboje, i osim toga tu je Chimena koja ga voli, pa bi njihova ljubav time dola u opasnost.

Don Rodrigo vrsto ostaje pri svojoj odluci. Grof morade prihvatiti dvoboj. Uskoro je za sve

to ula i Chimena i bila je vidno uznemirena. Kraljevna je tjei govorei joj da je to moda

samo sitna svaa i da nee imati teih posljedica. Chimena je meutim svjesna da se tu radi o

obiteljskoj asti i da neko mora poginuti. Zato odluuje poi do svog dragog kako bi ga

nagovorila da odustane. Tada upada pa i obavjeuje je da su don Rodrigo i don Gormaz

otili nekamo skupa. Ve je dakle bilo kasno da se neto promijeni. Kraljevna sada potajno

gaji jednu nadu: pobijedi li don Rodrigo, Chimena e ga zamrziti i njegova ljubav bi mogla

pripasti njoj. Kralj Fernando zabrinut je zbog dvoboja: izgubiti e ili glavnog zapovjednika

vojske ili hrabrog mladog junaka. Glasnik javlja da je grof mrtav. Chimena je u alosti. Sada

se pak radi o njenoj obiteljskoj asti. Zato, bez obzira na njenu ljubav (obiteljsko pravo i kod

nje je ispred ljubavi), trai od kralja da se don Rodrigo kazni. Tu se mijea don Diego i govori

da, ako se ve netko treba kazniti, nek se kazni on, jer njegov sin nema nita s tim. On je bio

samo izvrilac oeve volje. Kralj je pak zadovoljan ishodom jer je nanosilac povrede mrtav i

nekakva pravda je zadovoljena. Zato ne eli nikoga kazniti. Ipak, obeaje Chimeni, tek da joj

udovolji, da e se don Rodrigu pravedno suditi.

Trei in. Don Sancho, dosada potajno zaljubljen u Chimenu i dosta ljubomoran izavidan don Rodrigu, osjea svoju priliku i dolazi do Chimene. Govori joj da je zakon prespor

u kanjavanju Rodriga, nudei joj se da on bude taj koji e osvetiti njenog oca. Chimena ne

zna bi li prihvatila tu ponudu. Pojavljuje se don Rodrigo i donosi ma kojim je ubio grofa.

Prua ga Chimeni govorei da se nee pokajati zbog onoga to je uinio i, ako ve mora biti

kanjen, neka kaznu izvri Chimena, jer je ona jedina kojoj drage volje eli predati ivot.

Chimena nastoje da ne bude ganuta ovim inom i tjera ga od sebe kazujui mu da ona nije

krvnik, ve tuitelj. Poslije je don Diego pozdravio potez svoga sina, ali mu je i savjetovao da

se od sad kloni Chimene jer se neprijateljica ne moe voliti. Rodrigo kaziva kako je braniti

oca bila njegova dunost, ali da se nitko, pa ni otac, nema pravo mijeati u njegove osjeaje.

On je taj koji voli Chimenu svim svojim biem i spreman je zbog nje poi u smrt. Don Diego

vidi da se s njim ne moe raspravljati pa daje sinu zanimljiv prijedlog: neka sakupi vojsku i

dokae se u borbi s Maurima, koji su se u meuvremenu iskrcali blizu grada, kako bi

osvjetlao obraz pred kraljem.

etvrti in: Chimena i Elvira dobijaju vijesti o pobjedi panjolske vojske i o velikomuspjehu don Rodrigovom koji je sam zarobio dvojicu maurskih kraljeva. Dona Urraca


9/42

9

savjetuje Chimeni da zaboravi osvetu sada, kada sav narod i kralj slave Rodriga kao junaka.

Don Rodrigo, a da to Chimena nije znala, dolazi na dvor i opisuje kralju tok bitke. Kralj mu

daje sve poasti koje uz to idu. Don Fernardo sada eli preispitati Chimenino srce on joj

govori kako je don Rodrigo poginuo. Ona je problijedila i nije mogla doi do rijei. To je

kralju bilo dovoljno da se uvjeri u njene osjeaje. Zatim joj govori istinu nadajui se da e ona

konano odustati od osvete. Meutim ona i dalje ustrajava da ga kazni. Chimena trai da se

nae vitez koji e izazvati don Rodriga. Pobjednik dobija njenu ruku. Fernardo joj kaziva

kako e se sada rijetko tko smjeti suprotstaviti junaku. Ipak, naao se don Sancho kojem je

ovo bila izvrsna prilika da dobije Chimenu.

Peti in. Don Rodrigo dolazi do Chimene i govori joj da e on namjerno izgubiti

dvoboj, kako bi ona dobila zadovoljtinu. On ne eli ivjeti ako zna da njegova draga nosi usrcu osvetu. Meutim sada se Chimeni javljaju osjeaji ljubavi koje je dugo potiskivala. Zato

zaklinje don Rodriga, ako je voli, neka pobjedi u borbi. Mladi je nakon njenih rijei van sebe

od sree jer je uvidio da ga ona istinski voli. U meuvremenu dona Uracca je nesretna zbog

razvoja dogaaja jer zna da u svakom sluaju gubi Rodriga: on e, ili biti mrtav, ili pripasti

Chimeni. Chimeni pak jo otac ne izlazi iz glave, a spoznala je da ne moe ni protiv svoje

ljubavi, pa kae:

Ma tko mi bude muem od ta dva mladia,oznait e ga krv meni dragog bia!

Elvira je tjei dok ekaju rezultate dvoboja. Pojavljuje se don Sancho i Chimena misli da je

don Rodrigo ubijen. Zato stade, a da nije ni sasluala to joj ovaj ima rei, napadati don

Sancha, a zatim otri kralju s molbom da je oslobodi udaje. Don Fernardo je uvjerava da je

don Rodrigo stvarni pobjednik dvoboja, i da nije htio usmrtiti protivnika jer mu je bilo dosta

prolivene krvi. Napokon Chimena shvaa itavu zavrzlamu. Oduevljeno pristaje na brak.

Don Fernando pak zahtijeva da don Rodrigo najprije krene u boj s Maurima, jer bitka jo nije

rijeena, a kad se vrati bit e veliko svadbeno slavlje. Dok se mladi bude tukao s Maurima,

koji su ga zbog njegove viteke snage prozvali Cidom (to znai gospodar), Chimena e

dotle stii oplakati oca.


10/42

10

JEAN RACINE (1639 - 1699)

Ostavi bez majke ve u drugoj, a bez oca u etvrtoj godini ivota, Jean Racine

odgojen je u samostanu Port-Royal. Uz strogi religiozni odgoj u Port-Royalu, sreditufrancuskih jansenista, stekao je i visoko-humanistiku naobrazbu. Proslavio se najprije lirskim

pjesmama, madrigalima, sonetima, odama prigodnicama (Nimfa Seine, u slavu enidbe Luja

XIV., 1660; Oda kraljevu ozdravljenju, Slava muzama itd.). Kralj i ministar Colbert pritom ga

esto (novano) nagrauju. U potrazi za to boljim prihodima, Racine uskoro poinje pisati

scenska djela, suprotno uenju jansenista koji su odbacivali kazalite, te nakon zgraanja i

optuaba Port-Royala prekida s jansenizmom. Dramski prvijenacAmazija bio mu je odbijen,

kao i Ovidijeva ljubav. Prvi izvedeni komadi bili su Tebaida ili braa neprijatelji (1664),

tragedija koju je prikazala Moliereova druina, ali bez velikog uspjeha, te tragedija

Aleksandar Veliki (1665), prvi uspjeh koji je zavrijedio i osobitu kraljevu pohvalu. Slijedi

desetljee uspjenog djelovanja i vrhunskih ostvarenja: tragedijeAndromaha (1667),Britanik

(1669),Berenika (1670),Bajazid(1672),Mitridat(1673),Ifigenija (1674) i Fedra (1677), te

manje uspjela, jedina Racineova komedijaParniari (1668). 1673. primljen je u Francusku

akademiju.

Premda ima punu kraljevu potporu, sve njegove komade prati pakost zavidnika, a broj

protivnika neprestano raste. Oni uurbano piu parodije njegovih tragedija (Andromaha),

konkurentne nove komade (Corneille, Tit i Berenika; Leclerc i Coras,Ifigenija; Pradon, Fedra

i Hipolit). Pristalice starog, Corneilleva stila, pokuavaju na svaki nain onemoguiti

mladog takmaca. Gorki predgovori kojima je Racine popratio sve svoje tragedije od

Aleksandranadalje, svjedoe da su kritiari neprestano muili autora. Njegovo je remek-djelo

Fedra na premijeri izvidano po narudbi, a suparnika tragedija Fedra i HipolitNikolasa

Pradona, izvedena svega dva dana poslije premijere Racineove Fedre, ubrala je kupljeni

aplauz. Racine se nakon Fedrerazoaran i ogoren potpuno povlai iz kazalinog svijeta, pa

je Fedrane samo najvea, nego i njegova posljednja profana tragedija.

Zajedno s Boileauom, jednim od najveih autoriteta teorije klasicizma i autorom

znamenitogPjesnikog umijea (1674), Racine postaje slubenim historiografom kralja Luja

XIV., zasniva obitelj i izmiruje se s Port-Royalom. Ipak, na nagovor gospoe Maintenon,

druge supruge Luja XIV., Racine je za potrebe djevojakog koleda u Saint-Cyru napisao

dvije biblijske, religiozno-politike tragedije:Estera (1689) iAtalija (1691). Ne prestaje pisati

poeziju (1694. objavljuje 4 duhovne pjesme), a autor je i nekoliko proznih radova, meu


11/42

11

kojima se istie Kratka povijest Port-Royala (1693). Javno vezan za jansenistiki krug, a u

novonastalim odnosima povezan sa enidbom Luja XIV. s gospoom Maintenon, na kraju

nije vie mogao ostati blizak kralju. Jansenizam, meutim, ostaje osnova za tumaenje

njegova djela.

Umire u Parizu kao pravi jansenist, pokopan na vlastiti zahtjev u samostanu Port-

Royal, a nakon to je u progonu jansenista samostan razoren (1710), Racineovi su posmrtni

ostaci preneseni 1711. u pariku crkvu Saint-Etienne-du Mont.

Racine i klasicizam

Klasicistika poetika nala je najsavreniji izraz u Racineovim tragedijama. Sve

Racineove tragike radnje beziznimno su zatvorene jedinstvima, a razvijane kroz vrsto

vezane dramske prizore. Pravila za Racinea nisu predstavljala ni najmanji problem. U svojim

predgovorima Racine nikada nije raspravljao o njima: ona su isuvie vrsto ustanovljena, a

povrh toga, ona ga nimalo ne smetaju. U njima se odlino snalazio, upotrebljavajui ne kao

ogranienja nego kao veliku pomo da iskae ono to je bitno, da se ne izgubi u

prekomjernosti i pojedinostima. Uzima za polaznu toku mjesto koje je izrazito blizu zavrnoj

toki, toki odredita, pa radnja, prostor i vrijeme sadre sasvim mali krug ljudi i dogaaja. U

prvoj sceni svie (Britanik,Ifigenija,Atalija), a rasplet se odvija prije zalaska sunca. Radnja

se u tom kratkom vremenskom razdoblju odvija s vjerodostojnou. Rasijanska je tragedija

dakle jednostavna, optereena manjom materijom, to je mogue proienija. Njegov ideal je

odsutnost intrige, ogoljenost antike tragedije. Obino je Racineova tragedija jedan dogaaj,

jedno stanje, obilna potrebnost po karakteima likova: svaki od njih postavljen je na poetku u

jednu situaciju, pod pritiskom. Sukob njihovih oaja ispunjava pet inova, dok se ne dovri u

jedinstvenom i nepopravljivom stanju, u raspletu. Da bi se lik prikazao unutar 24 sata u

punini, mora ga pokretati neka snana pobuda, stoga, smatra Racine, potrebno je obuhvatiti i

stegnuti likove u njihovoj strasti, ak u izrazitoj krizi strasti. Zanimanje je usmjereno uizraavanje karaktera, osloboeno svih beskorisnih manifestacija.

Racine je prihvatio granice postavljene za radnju, vrijeme i prostor, kao prirodne

zakonitosti umjetnosti koja se usredotouje na krizu pojedinca od vanosti za cijelu zajednicu.

Po vokaciji u prvom redu pjesnik, pisao je sve svoje tragedije u prvorazrednim

aleksandrincima, dokazujui se ne samo vrsnim dramatiarom nego i jednim od prvih

pjesnika doba klasicizma, a s obzirom na ugoaj svih njegovih tragikih stihova, i vrsnim, ako

ne i prvim liriarem za vladavine Luja XIV:


12/42

12

Racineov pjesniki jezik odlikuje se velikom misaonou, tenjom ka maksimalnoj

konkretnosti izraavanja. Stihovi mu djeluju jednostavnima, gotovo poput reenica, ali

izgovaranih u uzvienom tonu i suptilnom ritmu. Jednostavnost Racineova stila neusporedivo

je oruje psiholoke analize.

Bio je to najuspjeliji izraz novoga doba. Tragediju karaktera, kakvu je pisao Corneille,

Racine zamjenjuje tragedijom strasti. Odgojen u strogom duhu jansenizma, duboko je uvjeren

da je ljudska priroda pokvarena, a da sva zasluga, sve dobro u ovjeku, dolazi od milosti

Boje. Stoga je naslikao jednu slabu ljudsku prirodu, nemonu da vlada sama sobom, razapetu

izmeu svojih nagona, strasti i nesigurne ili poraene volje. Tamo gdje prevladava strast,

nuno slijede zloin i nesrea.

Rasijanski junaci uzalud se bore protiv nerazrjeivih proturjeja svoje prirode. To su

dakle slaba bia razdirana snanim strastima. Posve instinktivni, oni nemaju ni volje, ni

moralne energije. Takva je tragika psihologija duboko pesimistina. Racine ne vjeruje u

ovjeka: odtrenutka kada strast obuzme bie, ono je izgubljeno.

Njegov scenski svijet je svijet u kojemu su i najmanje pogreke ozbiljno kanjene

(Racine u predgovoru Fedri), gdje ljudska stvorenja uhodi sakriveni Bog koji nita ne

oprata i ije su odluke neshvatljive. Unutranji svijet likova obiljeen je krivicom i tenjom

vrlini ili dobru, koje ostaje izvan domaaja. To je svijet u kojemu je ljubav grijeh, gdje je

ovjek, pao i jadan, usprkos vlastitoj volji predodreen (ako nije odabran) nesrei i smrti u

ovom, a vjenom prokletstvu u onom drugom svijetu. Takav univerzum predstavlja iroku

dramatiku metaforu mrane koncepcije svijeta i ljudskog bia. Jansenizam je naglasio bijedu

ljudske sudbine.

Racineove tragedije mogue je razvrstati u nekoliko skupina,razlikujui grke

tragedije (Andromaha,Ifigenija, Fedra) i rimske tragedije (Britanik,Berenika,Mitridat),

zatim, po drugom kriteriju, politike tragedije (takoerMitidrat) ili svjetovne tragedije i

religiozne tragedije (Ifigenija,Estera iAtalija). Unutar toga opusa otkrivaju se oscilacije

bunog i raskonog optimizma dvora i mranog pesimizma jansenistike inspiracije, izmeu

romanesknog ili mitskog i gorkog psiholokog realizma, izmeu legende i povijesti, izmeu

drame i pjesme.

Glavne su Racineove teme ljubav i politika, a osnovne su vrijednosti krvi, roda, slave

i asti. Junaci su kraljevi i kraljevii, velikai, dvorani, sa svojim interesima, strastima i

spletkama. Na svoj je nain u kazalitu slavio kult vladara, jer je kraljevanje po njemu na

stanovit nain odraavalo ljudsku sudbinu: Tragiki ovjek u pravom smislu rijei, to jekraljevi!. Racineovo djelo predstavlja jedan drugi dijalog s Lujem XIV. Ukazuje mu na


13/42

13

prednosti i mane, uspjehe i poraze ljudi, koji su na zemlji najblii Bogu. Kralj, lik svemoan,

ali izloen svim iskuenjima, izabran od Boga, ali ponekad od njega i odbaen, u modernoj je

tragediji ono to je junak ili polubog bio u Euripida: egzemplarni ovjek, jer je saimao

zajednicu za koju je odgovarao, u mogunosti da radikalnije od drugih izabere Dobro ili Zlo, i

nosei vie no drugi teret odgovornosti (Claude Puzin,XVII. stoljee).

Kralju su se Racineovi savjeti izreeni u tragedijama sviali. Osobito je volio

Mitidrata, a Fedraje ve u Racineovo doba, bez obzira na brojne napade, proglaena

najboljim pjesnikovim djelom, pa moda i remek-djelom itavog stoljea.

FEDRA

Preveo: Svevlad Slamnig

Priredila: Cvijeta Pavlovi

Praizvedba Fedre, posljednje Racineove komedije, odrana je 1. 1. 1667. Sadraj

tragedije preuzeo je iz nekoliko izvora, od kojih je najvaniji Euripid, ali je pritom bitno

izmijenio grki izvornik. Euripidova tragedijaHipolitrazvija se kroz dvoboj dviju boica,

Afrodite i Artemide, koje smrtnike navode, prva da se zaljubljuju, druga da odolijevaju

ljubavi, a glavni je junak Hipolit, ijom smru tragedija zavrava. Racine pak zavrava tek

diskretno i nevidljivo prisutnu Afroditu-Veneru te preuzima svega dva, ali kljuna prizora:

Fedrino priznanje grene ljubavi dadilji i pouzdanici Enoni te prizor u kojemu Tezej proklinje

svojega sina. Kao drugi vaan izvor za FedruRacineu je posluio Seneka: njemu duguje

vanost Fedrina lika, prizor u kojemu Fedra sama priznaje svoju ljubav Hipolitu, Teramenovo

pripovijedanje Hipolitove pogibije i zavretak tragedije: Fedrino samoubojstvo.

Tragedija ima svoju prethistoriju (vidi biljeku 62). Bogovi se i dalje svete

Minosovom rodu: Fedra odlazi u Atenu kao Tezejeva druga ena i zaljubljuje se u svoga

posinka Hipolita, Tezejeva sina iz prvog braka. Hinei maehinsku mrnju da bi prikrila svoju

ljubav, moli Tezeja da protjera sina u Trezenu, u kojoj je Hipolit zakoniti vladar po majci.

Tamo se Hipolit zaljubljuje u Ariciju iz protivnikog roda Palantida. Tezej nakon nekog

vremena dolazi s Fedrom u Trezenu, a onda odlazi pomoi prijatelju Pritoju u otmici

Persefone, Hadove ene1. Izbiva ve est mjeseci. Blizina Hipolita oivljava Fedrinu strast

ona vie ne moe izdrati Afroditinu igru. Tragedija poinje.

1

Pritoj je Tezejev prijatelj. Pomogao je Tezeju pri otmici lijepe Helene. Zaljubio se u Persefonu, enu bogapakla. Tezej se htio pokazati zahvalnim, pa je pristao s Pritojem sii u podzemni svijet, kako bi Hadu ukralienu.


14/42

14

1. in: Hipolit je zaljubljen u Ariciju, a Fedra u Hipolita. Zbog svoje ljubavi Hipolit

eli otii iz Trezene jer je ta ljubav, zbog Aricijinog poloaja neizvediva. Hipolit sam smatra

da je ta ljubav podla i grena. O tome raspravlja sa svojim odgojiteljem Teramenom. Fedra

pakzbog svoje ljubavi eli umrijeti. Enona, Fedrina dojkinja i pouzdanica, eli saznati razloge

Fedrina oaja. Fedra priznaje da voli Hipolita. Enona je zgranuta: kako moe biti zaljubljena u

onog koga mrzi? Panopa, Fedrina prijateljica donosi vijest o navodnoj Tezejevoj smrti, ime

se postavlja pitanje nasljednika Atene. Hipolit je jedini koji ne vjeruje u te glasove. Nada se

da mu je otac, kojeg potuje iznad svega, ipak iv. Slubeni pretendenti za prijestolje su

Hipolit, zatim Fedrin sin, i Aricija, koja po krvnoj liniji takoer ima to pravo.2U oima

javnosti favorit je bio Fedrin sin jer je bio pravi Grk.3Zbog toga Enona, kad je Panopa otila,

savjetuje gospodarici da se okani ljubavi prema Hipolitu, te da se brine o tome kao sina staviti

na prijestolje. Savjetuje ju i da se navodno pomiri s Hipolitom (u oima svijeta Fedra ga

mrzi), ostavi mu upravljanje Trezenom i da se, zajednikim snagama s Hipolitom, rijei

Aricije (Enona i Fedra su uvjerene da Hipolit, po uzoru na Tezeja, mrzi Ariciju). Hipolit e

tako ostati vladar Trezene, a Fedrin sin dobiti e Atenu. Fedra kae da e posluati Enonin

savjet.

2. in. Izmena, Aricijina pouzdanica, javlja Ariciji da e je posjetiti Hipolit. Aricija ne

zna ime je zasluila tu posjetu. Izmena joj govori da je ta posjeta dobar znak jer je poTezejevoj smrti Aricijin poloaj znatno bolji. Hipolit e sigurno biti blai od oca. Dolazi

konano Hipolit i govori Ariciji da joj priznaje vlast nad Atenom jer ona to po svojem rodu i

asti zasluuje. Govori joj da on zbog nekihodreenih razloga (a to je naravno ljubav prema

Ariciji) sada treba otputovati. Napokon Hipolit ne mogae vie izdrati te joj izjavi ljubav.

Aricija je dotad mislila da je njena ljubav tlapnja i da je, zbog zakona Tezejevog, uzaludna, no

sad se uvjerila da ju Hipolit ljubi. U to dolazi Teramen i javlja Hipolitu kako ga Fedra prije

njegova puta eli vidjeti. Hipolitu bi to udno ali ipak poe. Fedra mu se najprije stade

ispriavati zbog svoje mrnje prema njemu, te mu nudi mir. Hipolit taj mir prihvaa jerje

mislio da je shvaao razloge njene mrnje: maeha je uvijek ljubomorna na sina koji nije njen.

Meutim, Fedra, kojoj se ve prelila aa strasti, govori mu tada istinu i prave razloge zbog

kojih ga je odbijala od sebe. Hipolit ne moe da vjeruje. Fedraeli da je Hipolit sada usmrti

jer se ona ne moe nositi s nedostojnim stvarima koje ima na dui. Hipolit to naravno ne eli

2Erehtej je sin boice Geje (tj. Zemlje), prvi kralj Atene, Tezejev pradjed, ali i praroditelj Tezejevih suparnika,iji je posljednji izdanak Aricija. Njegovi unuci Egej i Palant bijahu suvladari u Ateni sve do Egejeve smrti kad

je izbio graanski rat.3Djeca koja su dola na svijet u braku Tezeja i Fedre istokrvni su Grci, potomci bogova, dok je sin kojega je

Tezeju rodila divlja Amazonka tuinac i barbarin.


15/42

15

da uini pa ona trai ma od Hipolita da se usmrti se sama. Enona je odvraa od toga. Njih

dvije odlaze a Teramen donosi Hipolitu vijest da su Atenjani izabrali vladara: Fedrinog sina.

Sada je sva vlast kod Fedre jer je ona, poto joj je sin bio malodoban, bila kao regentica.

3. in. Fedra je u oaju usprkos pobjedi i trai od Enone da otie do Hipolita i prenese

mu prijedlog da Fedra eli s njime skupa vladati. Ako to odbije, neka ga suzama zaklinje.

Enona ode i brzo se vrati. Donese vijest da je Tezej iv. Fedra je u jo veem oku. Odluila

je umrijeti, ali je Enona opet odvraa. Predlae joj, budui da je Hipolitov ma ostao kod nje,

da svali krivnju na njega. Fedra govori da nema srca to uiniti onome koga voli. Enona kazuje

da e ona sve srediti. Fedra, izbezumljena, govori joj neka radi ta hoe. Tezeju je udno to

ga, umjesto radosnih klicanja, njegovi najblii izbjegavaju: Fedra se skriva od njega, a Hipolit

mu saopuje namjeru da eli otputovati.

4. in. Enona je Tezeju ispriala izokrenutu istinu i optuila Hipolita za ljubav prema

Fedri, vjeto iskoristivi Hipolitov ma kao dokaz da se Fedra branila od navodne Hipolitove

neasne ljubavne ponude. Tezej proklinje sina i zaziva boga Neptuna da ga osveti.4 Hipolit se

pokuava braniti, ali ne eli priznati ocu Fedrinu grenu ljubav, u elji da sauva oevu strast.

Priznaje mu, u svoju obranu, ljubav prema Ariciji, ali mu Tezej ne vjeruje mislei da se time

Hipolit samo pokuava izvui. U prizoru izmeu Fedre i Tezeja Fedra eli odvratiti Tezeja od

kazne jer je ula njegov monolog u kojem on navijeta pogubljenje sinu. Tezej joj govori da

e tobonji zlotvor dobiti to zasluuje. Pria joj kako se Hipolit kleo da voli Ariciju, ali on

mu nije vjerovao. Kad je Fedra ostala sama, muila ju je ljubomora na Ariciju. Enona je opet

stade tjeiti govorei joj da njena ljubav nije nita strano. Uostalom formalno moe ostati

Tezejeva ena, a ljubiti Hipolita. Nakon tih rijei Fedri se sve prelomi. Enonu, koja joj je

spletkom sve zagorala, tjera iz slube.

5. in. Hipolit i Aricija dogovaraju bijeg i vjenanje: Hipolit e krenuti odmah, aAricija e ostati jo neko vrijeme da zavara kralja, a zatim e mu se i ona prikljuiti. Tezej

eli od Aricije uti je li istina da ljubi Hipolita. Ova mu govori da jest. Tezej joj zatim kaziva

kako je u velikoj zabludi jer je Hipolitovo srce prevrtljivo. Aricija ostaje pri svojem jer zna

pravu istinu. Ipak ne eli biti klevetnica, ve dvosmislenim izrazima nagovijeta Tezejevu

zabludu. U slijedeem prizoru razgovaraju Tezej i Panopa. Panopa mu pripovijeda kako je

Fedra protjerala iz slube Enonu, a ova se nedugo zatim utopila u moru. Fedra je oajna i eli

4Tezej je morske obale oistio od razbojnika i time stekao pravo da mu bog mora Neptun (Posejdon, inae

Racine koristi rimsku terminologiju za grka boanstva) ispuni jednu elju.


16/42

16

umrijeti. Tezej eli da mu se dovede Hipolit. Naslutio je da je sve to povezano, pa je odluio

dati priliku sinu da se brani. Meutim Teramen mu donosi vijest da je Hipolit mrtav. Naime,

dok je kolima iao kraj mora, odjednom je iz morskih dubina izletila strana neman. Pratnja

Hipolitova, meu kojom je bio i on, Teramen, razbjeala se, a Hipolit se odluio suprotstaviti.

Neman je ranio, ali je zatim Neptun ostima5

stao podbadati konje. Hipolit se zapleo u uzde i

konj ga je poeo vui po zemlji sve dok ganije usmrtio. Posljednja mu je elja bila da Tezej

Ariciji da slobodu koju zasluuje. Tezej je zaprepaten. Fedra, kad uje za Hipolitovu smrt,

priznaje istinu, svoj grijeh i Hipolitovu nevinost, te umire popivi otrov. Tezej, da ispuni

Hipolitovu elju, uzima Ariciju za ker.

Fedra je remek-djelo klasicizma. Vieslojna pria ispripovijedana je na jednostavan

nain. Radnja se odvija u Trezeni (jedinstvo mjesta), u jednom danu (jedinstvo vremena), usamom trenutku krizekada Fedrina ljubav i sramota izlaze na vidjelood trenutka kada

Fedra, muena stranom tajnom prvi put odluuje oduzeti sebi ivot, do trenutka kada to ini

(jedinstvo radnje), a sve je ispjevano uzvienim stilom u uzornim aleksandrincima (jedinstvo

tona). Po zakonu dolinosti s pozornice su uklonjeni spektakularni i okrutni prizori, rijeeni

uvoenjem glasnika: Panopa donosi vijest o Enoninom samoubojstvu, a Teramen pripovijeda

Hipolitovu smrt.

Racine opravdano mijenja naslov Euripidove tragedijeHipolitu novi, Fedra. Radnjaje u potpunosti podreena njezinoj linosti. Svaki in donosi za nju novi znaajan dogaaj. U

prvom inu ona priznaje Enoni svoju ljubav prema Hipolitu. Tada stie glas da je Tezej mrtav

i put joj se otvara. Stoga u drugom inu Fedra priznaje Hipolitu svoje osjeaje. Trei in

donosi i trei veliki dogaaj, Tezejev povratak. U etvrtom inu, etvrta vana vijest, Fedra

doznaje za Hipolitovu ljubav prema Ariciji. To je ujedno i vrhunac tragedije. U petom inu,

nakon to je dosegla dno zloina, die ruku na sebe i tako izvrava ono to je htjela i na

poetku tragedije. No iako se radnja razvija oko nje, ona njome ne upravlja, nego je trpi.

Fedrinom sudbinom upravljaju bogovi. Ona je, kao i njezina majka Pasifaja i sestra Arijadna,

rtva Afroditina (pjesnik upotrebljavatermin Venera, ali meni je drae koristiti grki

izvornik) bijesa. Tezej, Hipolit i Aricija samo su orue kojim se bogovi slue protiv Fedre.

Psiholoka analiza razliitih linosti u slubi je analize glavnog lika. Tezej ilustrira

snagu ljubavi koja unitava veliinu junaka i strovaljuje ih u propast. Zaslijepljen bijesom,

proklinje Hipolita i postaje sudionikom u kazni koja e ga samog zadesiti. On nosi biljeg

5 Posejdon se u mitologiji i prikazuje s ostima.


17/42

17

pogreaka iz mladosti. Savez s Neptunom okree se neprimjetno protiv njega i postaje koban

za njegova sina.

Osnova Hipolitova karaktera borba je izmeu mladenake gordosti i zabranjene

ljubavi. On jedini ne vjeruje u zle glase o ocu i iskreno se raduje njegovom povratku. Budui

da iznad svega cijeni svojeg oca, on potuje i njegove odluke i naredbe, pa na svoju ljubav

prema Ariciji gleda kao na zloin. Aricija, rtva i sudionica u toj ljubavi, najudaljenija je i

najbezbojnija linost u tragediji. I ona kod svojeg zarunika cijeni iznad svega uzvieni ponos

i plemeniti osjeaj dunosti. No od trenutka kada Tezej proklinje sina, Hipolitova ljubav

prestaje biti pogreka i prelazi u nevinost, a Aricija postaje ista, dirljiva i uzviena rtva.

Njihovo je proienje i svojevrsno izbavljenje na kraju tragedije razrijeeno u smrti jednog

(Hipolit) i tuzi drugog (Aricija), previsokoj cijeni za vraenu ast i zakonsko Aricijino pravo.

Fedra je izdvojena od ostalih osoba-satelita. Fedra nije ni potpuno kriva, ni potpuno

nevina. Ona je uvuena, svojom sudbinom i bijesom bogova, u nedoputenu ljubav od koje se

ona prva uasava. Ona je svim snagama nastoji svladati. Radije bi umrla nego je ikome

priznala. A kada je prisiljena otkriti je, o njoj govori smeteno, to ukazuje da je njezina

krivnja prije kazna bogova nego voljna pobuda (Racine u predgovoru Fedri). Fedra je

utjelovljenje jansenistikog pesimistikog uvjerenja u ovjekovu zlokobnu sudbinu.

Fedra i Hipolit kao dvije suprotstavljene linosti imaju i svoje saveznike pouzdanike

koji neprestano pokuavaju uspostaviti ravnoteu i zajedno s gospodarima izbjei neizbjeno

izbjei tragediju. Savjetnici Teramen i Enona potpuno su odani svojim gospodarima i jedini

im je cilj brinuti se za njihove ivote. Njihov je savjet uvijek razuman. Ipak Enone nije briga

to e biti s drugima njoj je prvenstveni cilj da joj gazdarica proe sigurno. Zato je i

oklevetala Hipolita.

Ovakvim je sadrajem i odnosom likova Racine najistaknutije izdvojio vrlinu. I

najmanje pogreke ozbiljno su kanjene. Antiki bogovi iz grke legende, transponirani u

Racineovu suvremenost, djeluju poput jansenistikog Boga-Osvetnika, Boga koji ne prata.

MOLIERE (1622 - 1673)

Roen je u Parizu, u porodici imunog trgovca tapetama Jeana Poquelina, na krtenju

je dobio ime Jean, kojemu je kasnije dodano Batiste (Moliere je glumako ime, uzeto 1664.).


18/42

18

Kao desetogodinjak Jean Batiste je ostao bez majke. Tapetar se ponovooenio. Jean Batiste,

kao najstariji od estero djece, uio je na velikom sveuilitu Clermont u Parizu. Otac mu je

dobio poasno zvanje tapetara kraljevske kue koje je prenio na Jeana. Poslije ga je poslao

na studij prava ali se Jean, na oevu alost,odluio za glumu. Povezuje se s glumakom

obitelji Bejart u kojoj je najistaknutiji lan bila Madleina, glumica lijepih sposobnosti. S njom

on osniva Slavno kazalite, koje 1643. poinje davati predstave u Rouenu, a 1644. u Parizu.

Moliere je i glumac i direktor i pisac. Zajedno s druinom putuje raznim mjestima po

unutranjosti Francuske. Zbog dugova jedno vrijem bio je i u zatvoru. Za razliku od Pariza,

gdje je u kazalitu gospodarila obnovljena tragedija s Corneilleom i ekipom, u unutranjosti je

vladala srednjovjekovna lakrdija, s kojom se ukrtala talijanska zanatska komedija.

Kad je stekao samopouzdanje kao glumac i pisac, a nakupio je i potreban novac,

Moliere je doao u svoj rodni Pariz 1658., gdje ostaje do smrti. Pred publiku izlazi s

Corneilleovom tragedijomNikomedi svojom lakrdijomZaljubljeni doktor. Iste godine,

Moliere daje s dosta uspjeha i dvije svoje vee komedije Smetenjaka iLjubavni inat. Slijedee

godine igra s ogromnim uspjehom jednu od glavnih uloga u lakrdiji Smijene kaiperke. One

oznaavaju prijelom u Moliereovom knjievnom stvaralatvu. U ovoj jednoinki on prvi put

izrugava moralnu izopaenost svoga vremena. U njegovim se rukama lakrdija pretvara u

komediju naravi. Poslije ovog uspjeha u Moliereovim komedijama e se smjenjivati razne

vrste, od lakrdije, revije, herojske i galantne komedije, komedije s baletom i glazbom,

komedije naravi, komedije karakterado visoke, dramatine komedije. Iz njegovog opsenog

djela navedimoZganarela, kolumueva, Tartuffea,Don Juana,Mizantropa, George

Dandina, Tvrdicu, Graanina plemia, Uene ene, Uobraenogbolesnika itd.

Oenivi se u zrelim godinama, 1662., s veoma mladom Armandom Bejart, sestrom ili

kerkom svoje prijateljice Madleine, Moliere iste godine postie kolom ena, komedijom u

pet inova, jedan od najveih uspjeha svoje karijere. On je sada prvi glumac kojem kralj

dodjeljuje pomo kumujui njegovom prvoroenom djetetu.

Radei za sveanosti koje je kralj spremao za svibanj 1664. u Versaillesu, Moliere je

napisao komediju s glazbom i baletom Princezu od Elide. etiri dana poslije izvoenja ovog

komada predstavljena su i tri ina Tartuffea, koji je kraljica majka zabranila. Zabranjen je bio

i njegov netom napisaniDon Juan. Zabrana za Tartuffea skinuta je 1669. Dok je jo trajala

borba oko Tartuffea, Moliere je napisao Tvrdicu iMizantropa. Poslije pobjede s Tartuffeom,

Moliere je ivio jo 4 godine i dao nekoliko, jo uvijek popularnih, komedija, izmeu ostalih

Graanina plemia iUene ene. Klonuo je na etvrtoj predstavi svojeg posljednjeg komadaUobraenog bolesnika, i umro im je prenesen u stan, 17. 2. 1673.


19/42

19

TARTUFFE

Tartuffe znai varalica. Moliere ovim komadom ismijava licemjere. Ovdje je

Tartuffe varalica i zloinac, koji pod maskom vjernika ulazi u kuu lakovjernog Orgona koji

ga obasipa svim poastima i eli da se zauvijek nastani kod njih. Tartuffe se taktikom igromeli doepati Orgonovog imanja. Drama se dogaa u Parizu, pisana je u stihovima na bazi

dvanaesterca, -petoinka.

Prvi in. Tartuffe se ovdje ne pojavljuje ali se osjea njegova pojava koja bdije nad

situacijom. Glavna je tema razgovora Orgonovih ukuana. Orgonova majka, gospoa Pernel,

koja je pobona ena, oarana je Tartuffeovom pojavom kao i sam Orgon. Ona u razgovoru s

ukuanima koji su malo vie pronicljivi i koji ele da se taj doljak makne iz kue, brani

Tartuffea kao dobroinitelja i kreposnika napadajui sve koji runo govore o njemu. U

meuvremenu dolazi i Orgon. Kolika je njegova zaluenost najbolje se vidi kada on, umjesto

da pita za zdravlje svoje ene Elmire, koja je bolovala, pita za Tartuffovu udobnost. Dorina,

prijateljica njegove kerke Marijane mu odgovara da je Tartuffeu kao bubregu u loju, ali da

njegova ena zbog bolesti nita nije jela i da je uasno boli glava. Orgon kao da to i ne uje

ve nastavlja pitati kako se brinu za gosta.

Kako bi postigao da Tartuffa postane lan obitelji, Orgon odluuje svoju kerku, koju

je ve obeao mladom Valeru, udati za Tartuffea.

Drugi in.Orgon tu odluku saopava Marijani a ova ne eli dati svoj pristanak. Uzalud

Dorina pokuaje prosvijetliti Orgonovu pamet govorei mu da je taj ovjek obini laov koji

se poigrava njimeOrgon je nepokolebljiv: Marijana e se udati za njegovog gosta! U

Marijani se sada vodi borba. Ona svim srcem voli njezinog Valera, ali takoer zna da e na se

navui prezir svijeta ukoliko se usprotivi oevoj volji. Dorina joj savjetuje da ne klone

duhom, ve da se bori.

Trei in. Dumis, Orgonov sin, veoma temperamentan, uvi da otac Marijaninu ruku

daje licemjeru, prijeti da bi mogao ubiti tog prevaranta koji se poigrava njegovom obitelji.

Prvi put se pojavljuje i Tartuffe. On razgovara s Elmirom i izjavljuje joj ljubav. Taj razgovor

slua Damis i naglo upadajui namjerava ubiti gada. Majka smiruje sina a Tartuffeu prijeti da

e, ako jo jednom neto slino pokua, sve rei Orgonu. Dolazi i sam Orgon. Damis pun

bijesa govori mu da je uo kako Tartuffe izjavljuje ljubav Elmiri. Orgon ne vjeruje i napada

sina zbog hule. Tartuffe toboe priznaje krivicu znajui da je Orgon siguran u njegovunevinost. Tako je ovom tobonjom altruistikom i otkupiteljskom gestom jo vie poveao


20/42

20

svoj rejting u Orgonovim oima. Obeaje da e se odsada kloniti njegove ene da se ne bi

moglo neto sumnjati. Damis je i dalje nepokolebljiv u napadaju na Tartuffea. Orgon ga zbog

toga strogo kanjava nareujui mu da napusti kuu i da se odrekne batine. Nadalje Orgon

govori da su njegov sin i ena, kao i svi ukuani, pokvareni i da ele da tu smjernu linost

odvoje od kue. Zato je on jo vri u obrani ovjeka koji je, po njegovom miljenju, donio

mir u njegov ivot. Stoga mu sada pripisuje cijelo svoje imanje u nasljedstvo. Govori da e

mu dati, usprkos svima, i svoju ker za enu. Tartuffe sada, kao pravi majstor u pretvaranju,

kaziva kako je on uzrok nemira u kui i da eli da se ukloni. Na koncu Orgon pred svima

istie kako je i ovo znak Tartuffeove vrline i kako je upravo on, Tartuffe, taj koji najvie treba

ovdje ostati. Tartuffe u sebi uiva u igri kojoj je potpuni gospodar.

etvrti in. Elmira razgovara s muem i govori mu da e dokazati Tartuffeovu zlou ipohotu: Orgon treba samo prislukivati njen razgovor s njim. Orgon nevoljko pristaje. Tako

je, dok su Tartuffe i njegova ena priali, Orgon uao sakriven ispod stola. Licemjer se nije

suzdravao u izljevima ljubavi. Orgon u sekundi postaje osvijeten i preporoen. Izlazi ispod

stola i nareuje Tartuffeu da iz istih stopa napusti kuu.

Peti in.Tartuffa jo nije pobijeen. Naprotiv, on prijeti izbacivanjem cijele Orgonove

obitelji na ulicu. Adut u njegovoj ruci je pripisano mu nasljedstvo. Gospoa Pernel, uvi za

najnovije dogaaje, ne eli da povjeruje da je njen ljubimac zao. Stoga svojim ukuanima

predbacuje da su oni svojim spletkama iznudili da taj dobri ovjek napusti njihov dom. Sin je

uvjerava da je svojim oima vidio sve i da toga pokvarenjaka treba odmah na ulicu. Kleont,

Elmirin brat, savjetuje Orgona da se ne pouriva jer Tartuffe raspolae pravnim argumentima

kontra njih. Osim toga, kod njega je jedna krinja koja moe Orgona poslati i u zatvor. Naime,

tu je krinju nekad davno Orgonu dao neki mu prijatelj koji je poinio zloin protiv drave.

krinja je sadravala stvari ije je posjedovanje bilo kanjivo. Orgon je, da zatiti prijatelja,

obeao da e krinju uvati kod sebe. To nitko nije znao sve dokle Orgon stvar nije povjerio

svom dobroinitelju koji mu je obeao da nee imati nikakvih problema ako krinju povjeri

njemu, to je Orgon i uinio. Sada ukuani strahuju da bi Tartuffe, u svojoj zmijskoj podlosti,

mogao krinju predati policiji.

Tada dolazi gospodin Loajal, sudski izvritelj, koji po Tartuffeovom nalogu

obavjetava Orgonovu obitelj da se moraju iseliti. Tek sada i gospoa Pernel vidi u emu je

stvar. Pita se kako je mogla vjerovati takvom ovjeku. U to se pojavljuje i Valer koji javlja

Orgonu da mora hitno bjeati jer je njegov neprijatelj predao vlastima krinju. Orgon mu sezahvaljuje na upozorenju i obeaje da e mu, ako mu okolnosti ikad prue priliku, da e


21/42

21

ispraviti svoju greku i dati mu svoju ker za enu. Tek to je Orgon krenuo da bjei, na

vratima se pojavila policija zajedno s Tartuffeom. Orgon u oaju pita licemjera kako mu je

mogao ovo napraviti nakon svega to je uinio za njega. Tartuffe, kao da mu nije dosta, i dalje

izigrava pobonog ovjeka koji je samo izvrio svetu zadau prema caru stoga nareuje

policajcu da uhapsi Orgona.

Policajac, naprotiv, hapsi njega na ope iznenaenje prisutnih. Ispriava se Orgonu i njegovoj

obitelji to su bili uznemireni. Govori da je to stari zloinac kojeg policija ve dugo vremena

dri na oku, samo su ekali zgodnu priliku da ga uhapse. ekali su i da vide dokle moe ii

njegov bezobrazluk, i vidjeli su dovoljno.

Orgonov obitelj je sretna i sada, kad je Tartuffe uhapen i poniteni papiri po kojim je

on batinik imetka, s nestrpljenjem eka vjenanje Valera i Marijane.

Kraj drame pomalo je neoekivan itavi se zaplet tako jednostavno rjeava, gotovo u

jednom trenu. Pomalo nas to podsjea na grke dramegdje uplitanje boanstva, kao simbola

pravde, dovruje stvar. Ovdje su policajci ti koji imaju uloguDeux ex machina i koji u

momentu itavu kompleksnost drame pretvaraju u jednostavnost, kao da su napravili rez

stop!i gotovo.

DON JUAN

Don Juan je za razliku od Tartuffea napisan u vrlo kratkom vremenu i zato je u prozi.

Njegova je tema bila esto obraivana. No i pored toga, Moliere je konvencionalnoj linosti

zavodnika ena dao crte ovjeka viena u ivotu i stvorio jedno snano djelo. Njegov don

Juan je rasni francuski plemi, vitez, cinik i bogohulitelj, kakvih je bilo dosta u ono vrijeme.

Njegovi postupci i njegove rijei prelaze ipak okvire onog uskog realizma i zadiru u bitna

pitanja drutvenih odnosa. Kao i Tartuffe,Don Juanima pet inova.

Don Juana stalno prati njegov sluga Zganarel koji ga svojim mudrim savjetima

pokuava odvratiti od razvratnog ivota, ali ovaj ga ne slua. Zganarel kao sluga je uvijek

pokoran i zna da mora sluiti gospodaru, ali s druge strane, kao ovjek, on se svim silama

protivi nainu na koji njegov gospodar slama srca mnogim djevojkama. Tu je i don Juanov

koji se sramoti pred svijetom zbog sina, ali i ija roditeljska ljubav nastoji uvijek vraati sina

na pravi put.

Prvi in. Don Juan i Zganrel, koji su otili od djevojke s kojom se don Juan nedavno

vjenao, trae utoite u nekom dvorcu. Djevojka od koje je don Juan pobjegao zvala se dona

Elvira. Prije nego to ju je don Juan svojim laskanjem oarao, bila je opatica u nekom


22/42

22

samostanu. No zavodnik ju je, obeavajui joj vjernost do kraja ivota, uspio izvui iz

samostana, te se oeniti njome. Nije prolo nekoliko dana, a ve je druga ljubav oarala

njegovo srce.

Na poetku ina Elvirin sluga Guzman dolazi u spomenuti dvorac elei od Zganarela

doznati razloge zbog kojih je don Juan naglo otiao. Zganarel mu u povjerenju kaziva o

stvarnoj naravi don Juana i o tome kako se enio mnogo puta da bi onda jednostavno nestao.

Za to vrijeme dona Elvira sama pronalazi don Juana a on joj, kao maher u laganju, govori

kako ju je morao ostaviti jer ga je sustiglo kajanje i strah od Boje kazne jer ju je oteo iz

samostanskih zidova. Dona Elvira ga napada i govori da e je Nebo, kojem se on sada ruga

osvetiti i da e don Juan platiti za svoje grijehe. Kroz dramu se inae provlae ove ili sline

opomene don Juanu da njegovi postupci nee proi nekanjeno.

Drugi in.Pozornica je uz morsku obalu. Na njoj su Charlotte i Pjer, dvoje zarunika

iz seljake obitelji koji su na morskoj puini ugledali ljude koji su plivali da se domognu

obale. Pjer je zakljuio da su to utopljenici te je pozvao svoje prijatelje da pomognu u

spaavanju. Kad su nesretnike izvukli na obalu, uspostavilo se da su doista doivjeli

brodolom. To su bili nitko drugi do don Juan i Zganarel, koji su na jednom od mnogih don

Juanovih ljubavnih putovanja imali havariju. Zavodnik se, im se pribrao, odmah zagleda u

Charlotteu, nemajui nimalo obzira prema njenom zaruniku, ni zahvalnosti to ga je ovajizvukao. Kad je ostao sam sa Charlotteom, poeo ju je obasipati osjeajnim epitetima, da bi

joj zatim ponudio i brak. Seoska djevojka k'o seoska djevojka: naivno vjeruje priama i u

ovom plemiu gleda idola te opijena njegovom vanjtinom i titulom, zaboravlja na ubogog

Pjera. Nedugo zatim obeanje enidbe na igolo daje i jednoj drugoj djevojci Maturini.

Komina scena nastaje kad se ove dvije djevojke sretnu pred samim don Juanom. Izmeu

djevojaka se vodi snana prepirka. Don Juan lukavo ide od jedne do druge i ape svakoj od

njih da je ona prava ena njegovog ivota, a da je ova druga teknekakoje se nikako ne moe

rijeiti. Napokon djevojke trae od samog don Juana da kae istinu na glas. Don Juan

diplomatski govori ovako: zar svaka od vas ne zna pravo stanje stvari i bez nekog posebnog

objanjenja? Zar ona od vas kojoj sam se odista obeao nema pravo da se smije govoru one

druge, i zar ima razloga da bude na muci, uz pretpostavku da u ispuniti svoje obeanje?.

Dvije suparnice ostaju uvjerene, svaka u svoje pravo, i tako se razilaze.

Ubrzo dolazi jedan od don Juanove posluge, La Raumet, i govori da brat done Elvire,

don Carlos, trai osvetu i zadovoljtinu za jad svoje sestre.


23/42

23

Trei in. Don Juan i Zganarel preobueni (don Juan kao seljak, a Zganarel kao

lijenik) naputaju mjesto u kojem su bili i bjee u umu. Najedamput ugledae kako trojica

razbojnika napadaju ovjeka. Don Juan odmah priskoi upomo bespomonom plemiu i

otjera razbojnike. Plemi je zahvalan svom dobroinitelju i govori da mu je dunik. Plemi

pria kako je krenuo sa svojim vojnicima u potragu za don Juanom, zlobnikom koji je

prevario njegovu sestru donu Elviru, pa je, odvojivi se od vojnika, naletio na razbojnike. To

je dakle bio don Carlos. Don Juan mu govori kako je on blizak prijatelj tog zavodnika i da e

mu prenijeti poruku. Meutim jedan od don Carlosovih prijatelja, don Alonso, prepoznaje don

Juana i odaje ga. Don Carlos, budui da mu je neprijatelj spasio ivot, odustaje od osvete da

poravna raune, ali osveta e biti izvrena ukoliko se jo jedamput susretnu.

Don Juan i Zganarel pooe dalje u umu i naioe na grob nekog pukovnika kojega je

davno don Juan usmrtio. Buduida je grob bio prostran i moglo se u njega ui, don Juan

predloi da se spuste. Zganarel ga upita zar ga nije strah Boje kazne. No don Juan je bio

hladan i oni su se spustili. Tamo je bila statua poginulog pukovnika. Don Juan je bio tako

drzak da je statuu upitao eli li doi k njemu na veeru. Statua je klimnula glavom!!! To je bio

oiti znak da je don Juanove igre bilo dosta. Ovaj je pak, dok je Zganarel bio preneraen,

ostao nepromijenjeno mrtav-hladan.

etvrti in. Pozornica prikazuje don Juanov stan. Najprije dolazi gospodin kojem jedon Juan duan neki novac. Don Juan ga diplomatski udaljuje sa scene obeavajui mu da e

mu vratiti novac. Tada se pojavljuje i don Luj, don Juanov otac koji napominje sinu da pod

hitno mora promijeniti nain ivota. Zavodnik nema respekta ni prema vlastitom ocu pa mu

grubo odgovara da je takvim kakav je njegov otac mjesto u grobu. Dolazi i dona Elvira. Ona

se sada potpuno posvetila Bogu te don Juana kao grenika moli za obraenje. Don Juan sve to

ignorira.

Vrhunac opomena dogaa se kada se pojavljuje statua mrtvog kapetana. Don Juan se

ovoj neprirodnoj pojavi nimalo ne udi, ve gosta nudi veerom kao to mu je i obeao.

Nakon veere statua trai od don Juana da sutra naveer uzvrati posjet.

Peti in.Radnja je smjetena na neku poljanu. Don Juan je prethodno priznao pred

svijetom kako se pokajao za svoja djela i da je sada drugi ovjek. Dolazi otac i estita mu.

Oevo srce je konano mirno. Meutim, kada don Juan ostaje sam sa Zganarelom, govori da

je sve ovo samo dio igre. Odsada e ono to je inio javno initi tajno: Nema danas niega

zbog ega bi se valjalo stidjeti, licemjerje je pomodan grijeh, a svi pomodni grijesi vae kao


24/42

24

vrlina.Zganarel je bio preneraen. Sve je oekivao od svojeg gospodara, ali da e postati

licemjer, nije mu bilo ni na kraj pameti.

Promijenjenom don Juanu sada dolazi don Carlos i trai da don Juan uzme za enu

donu Elviru kako bi ast njegove obitelji bila neokaljana. Don Juan u prorokom

nadahnuu kaziva kako je Nebo odredilo da on i dona Elvira ive odvojeno i da se, unato

neprijatnostima, tome treba pokoriti.

Pojavljuje se ovdje i privienje u obliku ene s koprenom govorei da je ostalo jo

samo malo vremena u kojem don Juan moe zatraiti nebesko milosre. Don Juan trai od

privienja da se prikae u pravom obliku. Prikaza se tada pretvara u Vrijeme s kosom u ruci

koje odleti u asu kad je don Juan krenuo da ga udari. Uzalud Zganarel pokuaje gospodaru

objasniti da su sve to isuvie vidljivi znakovi i da je kazna blizu.

Napokon dolazi statua podsjeajui don Juana da je red da mu uzvrati posjet. Statua ga

tada uzima za ruku i, uz veliku grmljavinu, grom pogaa don Juana; zemlja se otvori i proguta

ga. Drama zavrava monologom Zganarela:

Eto, njegovom smru svi su dobili zadovoljenje: uvrijeeno nebo, pogaeni zakoni,

zavedene djevojke, obeaene porodice, posramljeni roditelji, prevarene ene, ozlojaeni

muevi svi su zadovoljni. Jedini sam se ja zlo proveo: poslije tolikih godina sluenja, sva mi

je nagrada to sopstvenim oima vidim kako je bezbonost moga gospodara kanjena

najuasnijom kaznom na svijetu.

MIZANTROP

O ovjekomrscima su pisali i Platon, Aristotel, Plutarh, itd. Taj motiv inkomponirao je

u svoje djelo i Moliere u ovoj petoinki u stihovima izvedenoj 1666.

Alceste, glavni lik, poznati je uljivac, ali takoer i tip koji ima visoke moralne

norme tako da ga ponaanje ljudi oko njega baca u mizantropiju. Najvie mu smeta licemjerje

i podvojenost ljudi na dvoru kojima i sam po drutvenom rangu pripada. Zato je u stalnom

konfliktu. Njegov frend Philinte takoer je svjestan loih strana u dvorskome ivotu, ali on se

ipak nastoji nekako uklopiti, pa i prijatelja savjetuje da si izabere nekakav srednji put.

Paradoks u Alcesteovom ivotu se pojavljuje kada se zaljubi u Celimenu, djevojku

visoka poloaja i sumnjivog morala koja oboava povrne zabave, dakle ba u onu enu iji

soj on naelno ne podnosi. Celimenin izgled resi iznimna fizika ljepota koja rezultira

zaljubljivanjem mnogih mukaraca u nju. To joj die ugled i ona se igra monopola nad


25/42

25

njihovim srcima. Njezini oboavatelji jo su i dvojica markiza, Acaste i Klitandar, te Oronte,

dvorjanin koji pie loe stihove.

Alcesta, osim to ne podnose zbog njegove zatvorenosti i sumnjiavosti, izuzetno

cijene zbog njegova znanja. Mnogi ljudi na dvoru od njega trae neki savjet i sl. Tako mu

jednom prilikom stihoklepac Oronte donosi jednu od svojih pjesama, kako bi ovaj dao struni

sud. Aslceste, u kojeg nema pretvaranja, direktno mu odgovara da je pjesma bezveze, nakon

ega uvrijeeni Oronte naputa uljivca, a stvar, naizgled bezazlena, uskoro zavri i na sudu.

Ova epizoda takoer lijepo crta ukupnost Alcesteova karaktera njegova ratobornost i

snishodljivost, mada inspirirane pobudama potenja, rezultiraju zavrzlamama i

komplikacijama.

Meutim vratimo se sada na Alcesteovu manu Celimenu. Njegova strast ovdje

pobjeuje nad njegovim principima. On postaje obian slijepac, on ne vidi da Celimena istim

arom kao i njega, zavodi i druge. On postaje bolesno opsjednut, iako mu razum kaziva da se

djevojka samo poigrava njegovim srcem, no on zatomljuje taj razum.

Kako smo obino svi u ivotu neim zaslijepljeni, i kako nam, to nam je poloaj u

drutvu vei i to vie teimo rastronosti, lagodnosti, lijenosti i uitku, sjaj glamuroznosti i

bljetavila pomuuje duhovno oko za pronicljivost, tako moemo shvatiti kako skoro nitko na

dvoru nije uspio proitati Alcestea. No dvije djevojke su ipak uspjele dokuiti da Alceste

ima, usprkos njegovom ponaanju, unutarnju ljepotu. To su bile Elijanta, Celimenina rodica,

te Arsinoja, Celimenina prijateljica. Obje su bile potajno zaljubljene u naeg junaka i stalno

mu, kao i njegov prijatelj Philinte, pokuavale pokazati kakva je u biti Celimenina narav.

Philinte navija da se njegov prijatelj prikloni Elijanti koja ga najiskrenije voli.

Vrhunac drame nastupa kada Arsinoja pokazuje Alcesteu pismo koje joj je uputila

Celimena. U pismu se zavodnica izruguje svakom od njenih udvaraa istiui da su svi

lakovjerni bijednici koji joj nisu ni do koljena. Nakon ovoga Alcesteu se die mrena s oiju i

on ovim materijalnim dokazom Celimenina karaktera postaje slomljen, ali se i vraa onomstarom sebi. Konano jasno vidi da je njegova ljubljena zla i pokvarena. Odluuje raistiti sa

svim i konano otii iz tog svijeta poroka i srama u neku pustu zabit gdje e moi ivjeti u

slobodi.

Moliere je svog junaka okitio ukrasnim vrpcama. A ta je boja vrpca bila tradicionalni i

prepoznatljivi znak lakrdijaa i luda! A da sve bude jo sloenije, ostali su dijelovi odjee bili

u bojama najmilijima kralju. Tako je Moliere u svom kostimu spojio Kralja i njegova

lakrdijaa. I tko je tu kome bio kralj, tko kome lakrdija? Sva srea to to tada, vjerojatno,nitko nije tako proitao! iz predgovora (ili pogovora?)


26/42

26

KRTAC

Glavni izvor ove petoinke je PlautovaAulularia. Tekst te komedije o loniu sa

sakrivenim blagom i tvrdici Euklionu nije se, naalost, sauvao u cijelosti. Isti motiv je i u

Drievom Skupu.Harpagon, glavni lik komedije kod Molierea, pripada najuniverzalnijim Moliereovim

karakterima; on je tovie tip krtca po sebi, hiperbolian i apstraktan lik, jer je gotovo

neovisan o drutveno-povijesnom kontekstu, makar istodobno predstavlja i tipinog lihvara

17. st. Moliere je uspio spojiti otroumnu kritiku s neodoljivom zabavom. Navesti

gledatelja da se smije tako runoj opsesiji tvrdice, ismijati njegovu zapravo traginu

odbojnost, moglo je poi za rukom samo Moliereu, koji je promatraku prodornost i

razotkrivanje istine o ljudskoj naravi posve naelno i djelotvorno povezao s humorom,

porugom, karikaturom, parodijom itd. Moliere je na tragu komedije dell arte uspio ostvariti

sintezu puke farse, komedije karaktera, tipova, obiaja i zapleta.

Harpagonova kerka Elise voli mladog i ne ba dobro situiranog Valera, no problem

je naravno Harpagon. Zato je Valere odluio kao sluga ui u njihovu kuu, kako bi bio blizu

svojoj ljubljenoj. Da bi uspio starca nekako pridobiti, on mu laska i odobrava sve njegove

postupke.

Prvi in. Na sceni su Elise i Valer. Valer nagovara Elisu da njihovu vezu otkrijenjenom bratu Cleantu koji s Harpagonom nije u dobrim odnosima. Valere se povlai, a dolazi

sam Cleante i preduhitri Elisu otkrivajui svoju ljubav prema lijepoj Mariane, siromanoj

djevojci koja ivi sa svojom bolesnom majkom. Elise je sretna zbog bratove ljubavi i obeaje

da e o tome utiti pred ocem. Zatim njih dvoje naputaju scenu, a pojavljuje se sam

Harpagon koji galami na Cleanteovog slugu La Flechea i tjera ga iz kue zbog sumnje da ga

ovaj uhodi. Kad ostaje sam, Harpagon u monologu otkriva kako je u dvoritu zakopao krinju

s 10000 kuda. On ne zna je li to dobro uinjeno i strahuje da lopovi ne pronau krinju.Pojavljuju se Elise i Cleante, a Harpagon se boji da djeca nisu togod ula od njegova govora,

te ih ispituje. Nakon sumnjiavog propitivanja, Cleante eli razgovarati s ocem o svojoj

enidbi, ali ga otac prekida izjavljujui da je upravo on taj koji e sada govoriti o svojoj

enidbi. Harpagon nadalje kaziva kako je njegova izabranica upravo Mariane. Cleante je

zaprepaten i nestaje sa scene. krtac nadalje pria keri kako je isplanirao trostruko

vjenanje: on e uzeti Mariane; Cleanteu je namijenio neku udovicu, dok e se Elise udati za

Anselma, ovjeka od preko 50 godina i dobrog imetka. Elise je nezadovoljna i protestira.

Harpagon je ljut i predlae da Valere, koji je upravo dolazio, presudi. Valere prividno podilazi


27/42

27

Harpagonu, a kad je ostao sam s Eliseom, govori da mora glumatati da Harpagon ne posumnja

u njega, ali da e uiniti sve da onemogui njenu udaju za tog Anselma.

Za to vrijeme je Cleante nastojao to prije doi do novca, kako bi se mogao oeniti

onom koju voli. Cleante je takoer slabo imao novaca jer su sve kune financije bile u

tvrdiinim rukama.

Drugi in. Cleante je u meuvremenu preko La Fleche meetaru Simonu povjerio da

mu nae pozajmljivaa za novac koji mu je prijeko potreban. Mladi je u svakom sluaju

elio ostati anoniman. Sada se pojavljuje Simon koji kaziva da je pronaao pozajmljivaa i da

ta osoba takoer eli biti u tajnosti. La Fleche tu vijest prenosi Cleanteu, te govori kako e

tajna osoba pozajmiti 15000 franaka, no kamata e iznositi ak 20%. Pozajmljiva je spreman

isplatiti samo 12000, a ostatak e dati u stvarima. Cleante je ogoren ponudom i pita se tko jetaj lihvar. No ipak je, prisiljen nudom, odluio pristati.

Naravno, tajanstveni pozajmljiva bio je sam Harpagon. On se kod meetara raspituje

tko je taj mladi koji treba novaca, a Simon, koji nije imao pojma da je posrednik izmeu oca

i sina (jer je Cleante stvar gonio preko La Flechea), odgovara da je to mladi iz bogate obitelji

koji nema majku, i koji e se, bude li to pozajmljiva traio, obavezati da e mu otac, koji je

paria i lihvar, umrijeti za manje od 8 mjeseci. Tada se pojavljuju Cleante i La Fleche, i

Simon tada govori kako je veliko iznenaenje da su se obje stranke pojavile na istom mjestu.Otac i sin ostadoe paf!. Tada nastane velika svaa izmeu njih.

Valja istaknuti jo jednu bitnu linost drame: to je svodilja Frosine. Ona na

Harpagonov zahtjev posreduje kako bi zbliila Mariane s lihvarom. Da udovolji Harpagonu

ona govori da Mariane uope ne voli mladie i da bi se voljela udati za nekog pristojnog i

ozbiljnog starijeg ovjeka. Harpagon zna da je Mariane ivi siromano, ali lisac je to: one se

ne bi ni zagledao u tu djevojku da ne zna kako ova ima solidnu uteevinu.

Trei in. Harpagon se sprema da doeka Mariane i nareuje ukuanima i posluzi to

im je raditi. eli da sve bude u redu, ali i da se maksimalno krtari, kako s hranom tako i s

piem i sa svim ostalim stvarima to uz to idu. Kuhar Jaques, koji je ujedno i koija (!),

izjavljuje da nee moi spremiti koiju za Mariane, koja se kada doe treba izvesti negdje s

djevojkama, jer su konji previe izgladnjeli i nee moi vui. Harpagona to ne zanima: konji

se moraju upregnuti pod svaku cijenu! Zatim svoga kuhara koijaa lagano ispituje to se

pria o njemu kako bi znao kolika mu je vrijednost u oima Mariane. Jaques mu govori istinu:

da ga nitko ne voli zbog njegove krtosti i gramzivosti, nakon ega ga Harpagon udara.


28/42

28

Kad su na sceni bili Jaques i Valere, koija je stao napadati Valera to ovaj ide niz

dlaku krtcu. Jo mu stade svata nagovarati, na to ga Valer udari tapom.

Napokon dooeFrosine i Mariane. Diplomatkinja Frosine tjei mladu damu i govori

joj da se ne brine, jer e stari ionako uskoro umrijeti i njoj e ostati bogatstvo. Mariane se u

ovoj situaciji nikako ne moe snai. Cleante kada je ugleda, stade iskazivati neobinu ljupkost

prema djevojci, to se Harpagonu uini udnim. Cleante sada vjeto pred svima koristi priliku

i skida ocu prsten stavljajui ga Mariani na ruku i govorei da primi znak ljubavi njegovog

oca. U Harpagonu kuha, ali ne smije pred drutvom nita rei. Mariani je neugodno primiti

dar, ali Cleantovo navaljivanje rezultiralo je da ona ipak uzme prsten. Frosine, Elise i Mariane

su sada trebale, po nekakvom protokolu, otii u grad, no uletio je sluga La Merluche i izjavio

kako konji nisu potkovani. Cleante inzistira da, dok se konji potkuju, on iskae gostoprimstvo

dragoj goi. Harpagon nareuje Valeru da dri Cleanta na oku i da spasi to vie hrane.

etvrti in.Cleante, Mariane i Elise govore Frosini da nije dobro to to ini jer se

Cleante i Mariane vole. Frosine kaziva da bi, da je znala neto o tome, namjestila Harpagonu

neku drugu enu. Dosjetljiva Frosine odmah nalazi i za to rjeenje: nagovoriti e jednu

srednjovjenu enu da odglumi bogataicu iz Bretagne i da tako zavede Harpagona. Svi

oduevljeno prihvatie taj prijedlog.

U meuvremenu koija bi spremna, dame odlaze, a Harpagon pita Cleantea kakvommu se ini budua maeha. Cleante odgovara da mu se ona nimalo ne svia i da je bio

milostiv s njom samo da ugodi ocu. Harpagon zatim govori da je upravo razmiljao o tome da

Marianu da Cleantu, ali kako njegov sin o njoj nema dobro miljenje, odustaje od plana.

Cleante, iznenaen naglim obratom, govori da e pristati na taj brak ako otac inzistira.

Harpagon odgovara da to nee ii ako toboe nema ljubavi. Zatim Cleante, vidjevi da je vrag

odnio alu, priznaje da je zaljubljen u Mariane, kao i ona u njega. Opet poinje verbalno

prepucavanje koje prekida Jaques od kojeg Harpagon trai da presudi. Jadni Jaques naao se

izmeu dva plamena. No sluga bijae lukav i smislio je nain kako da ih obojicu umiri, a da

ne ispadne nepoten. Iao je od jednog do drugog fol da pregovara, a ustvari govorio im je

ono to obojica ele uti: Harpagonu kaziva da se Cleante odrie Mariane ako je otac spreman

dati mu slobodu da izabere koju eli, a Cleantu da se Harpagon odrie djevojke pod uvjetom

da e mu sin odsada biti posluan. Jaques zatim odlazi ostavljajui oca i sina sretnima u toj

lanoj pogodbi. Kad otkrie o emu se radi, opet nastaje sukob.


29/42

29

La Fleche nedugo zatim u povjerenju govori Cleanteu da je naao Harpagonovo

zakopano blago i ukrao ga. U Cleanteu se budi veselje zbog te vijesti. Harpagon uskoro i sam

otkriva da mu je nestalo blago i die paniku.

Peti in. Dolaze povjerenik i pisar da ispitaju prijavljenu krau. Jaques, koji je mrzio

Valera i elio mu se osvetiti za primljeni udarac, izjavljuje da je Valer ukrao krinju. Kad se

pojavi Valere, nastaje komina rasprava izmeu njega i Harpagona. Valere priznaje da je

ukrao blago, mislei na Elise, i da se zbog toga nimalo ne kaje. Harpagon pak misli na svoj

novac i istresa itavu rijeku pogrda na Valera.

Sada se prvi put pojavljuje i taj ova Anselme. Harpagon mu govori kako je upravo

uhvatio lopova na djelu kojega e spremiti na vjeala. Valere (i dalje s mislima o Elise)

odgovara kako ga zbog toga nikako ne mogu poslati na vjeala, a pogotovo ako saznaju tko jeon. Poto je Anselme bio iz Napulja, Valerovog rodnog mjesta, Valere ga je upitao je li

poznavao don Thomasa d'Alburcya. Kad je Anselme, pomalo iznenaen tim pitanjem,

odgovorio da jeste, Valere je stao priati svoju ivotnu storiju. Naime on je bio upravo sin tog

Thomasa. Njihova obitelj doivjela je brodolom i Valere se jedini spasio uz pomo mornara

koji su ga pronali. Prihvatio ga je kapetan tog broda i usvojio ga za sina. S kapetanom je

Valere ivio sve dok nije saznao da mu je otac iv, te krenuo u potragu za njim. Prelijepa

Elise je bila razlogom da privremeno odustane od traenja oca i nastani se s lanimidentitetom u njezinoj kui kao sluga kako bi je pridobio. Anselme govori da mu ba i ne

vjeruje. Tada se pojavljuje Mariane kazujui da je to istina i da je ona, uvi ovu priu

zakljuila da mu je sestra. Ona i majka su takoer preivjeli brodolom, ali su ih poslije odveli

gusari, a kad su se vratile iz zarobljenitva, cijelo njihovo bogatstvo bilo je rasprodano pa su

odluili zauvijek otii iz Napulja i nastaniti se u Parizu, gdje su morale ivjeti u tekim

uvjetima.

Anselmu skoro poee tei suze nakon ovih pria. Tada ree da nitko nema sretniji od

njega jer je upravo pronaao svoju izgubljenu obitelj on je don Thomas d'Alburcy, otac

Valera i Mariane. Poe zatim priati kako je, zajedno sa svim blagom, preivio brodolom i

dosad bio u uvjerenju da se jedini spasio. Zato je doao u Francusku traiti utjehu i oeniti se

razboritom osobom, a to je po njegovu miljenju bila Elise. Nastaje velika radost u srcima

jedne obitelji koja je za svijet sve ovo vrijeme bila mrtva.

Harpagon pak ne odustaje od svoje krinje. Izjavljuje da e bez obzira na sve Valera

sudski goniti dok mu je ne vrati. Cleante sada govori ocu da se smiri jer on zna gdje je krinja.


30/42

30

Rei e mu pod uvjetom da mu dopusti enidbu s Marianom. Harpagon naravno pristaje.

Anselme drage volje Elisu preputa sinu, tako da se planira dvostruko vjenanje dvaju obitelji.

Za kraj, da se jo vie naglasi krtost Harpagona, krtac izjavljuje da on nema novaca

da plati trokove vjenanja. Anselme kae da je u redu i da e on platiti. Svi su sretni: Valere

je dobio Elise, CleanteMarianu, Anselmeizgubljenu obitelj, a Harpagon krinju.

KAIPERKE

Preveo i uredio: Ivo Hergei.

Ova lakrdija jednoinka, u 17 prizora, izvedena je prvi put 1659. u Theatre

Bourbon, dvorani koju je Luj XIV dodijelio Moliereovoj druini. Nakon toga prikazane su

Kaiperke44 puta u istom kazalitu, dva puta na dvoru, a nekoliko puta po raznim salonima.

Do pieve smrti drama je prikazana preko 60 puta, te spada meu najuspjelije Moliereove

komade.

U Moliereovu stvaranju ovo djelce oznauje vanu prekretnicu. Poteklo je iz farse,

koja hoe da nasmije gledaoce, ne birajui sredstva: smijena maska, soni izrazi, pantomima,

obligatna tunjava sve to pribliujeKaiperkelakrdiji, u kojoj nastupaju stalni glumaki

tipovi. Ta mala farsa prvo je Moliereovo djelo, u kojem se nadziru obrisi drutveno-

karakterne komedije, koja se osniva na opaanju suvremenih drutvenih odnosa.

Drama je pisana u prozi i dogaa se u Parizu, u kui imunog graanina Gorgibusa. S

njim ive ki Magdelon i neakinja Cathos, obje udavae. One su previe umiljene i tate

osobe, zaljubljene u visoke knjievne i umjetnike krugove. Jednostavan i praktian ivot za

njihov ukus i uzus je nierazredan i primitivan. Ni svojim imenima nisu bile zadovoljne jer su

bila, kako su smatrale, prosjena, pa su se nazvale estetski zvuno: Aminta i Polixene, dakle

imenima iz knjievnosti.

Gorgibus im je namijenio pristojne i valjane mueve, prostodune, bez patetike i

ideala, koji su govorili jednostavnim rjenikom onako kako jest, bez epiteta i simbola.

Kaiperke su pak u njima vidjele obine sirovine, seljake i neznalice. Du Croisy i La Grange6

(tako su se mladii zvali) bili su pomalo uvrijeeni nainom na koji ih te djevojke poniavaju

i omalovaavaju: doi u ljubavnu posjetu u obinim hlaama bez ipaka i ispod koljena, s

klobukom, koji je lien perjanica, s nepravilnom glavom s obzirom na vlasulju (!) i s

kaputom, koji oskudijeva na vrpcama I to su mi neki prosci! Kako su samo umjereni

svojom vanjtinom i suhoparni u svom izraavanju. Kako se s malim zadovoljavaju.

6La Grange i Du Croisy su zapravo stvarna imena glumaca iz Moliereove druine.


31/42

31

La Grange, da bi im se osvetio, odluio je napraviti komediju s njima aljui im svog

slugu Mascarilla7, kojeg su mnogi smatrali onako pjesnikom duom. Ovaj, talentiran za

glupiranje i glumu, dolazi u kuu kaiperki praen poslugom s nosilima. Predstavio se kao

markiz de Mascarille i odmah stao birati kicoke i velike rijei. Cathos i Magdelon su se na

prvu oduevile njegovom pojavom. Kad su ga ugostile, on je stao priati kako se kree u svim

kulturnim krugovima, kako je knjievni poziv njegov ivot, kako se poznaje s mnogim

slavnim linostima. Govorio im je kako je i sam pjesnik te stao recitirati stihove nekih

pjesnika kazujui da su to njegovi vlastiti radovi. Kolika je bila povrnost djevojaka i u

njihovoj vlastitoj furci, zorno pokazuje ovaj primjer. Da su dovoljno poznavale grau, otkrile

bi prevaru. Bile su van sebe od impresija. Markiz im obeaje kako e ih uvesti u elitne

krugove kulturnjaka.

Tada se po ve utvrenom dogovoru pojavljuje i Du Croisyev sluga Jodalet. Mascarile

glumi da je oduevljen iznenadnom pojavom svoga starog drugara vikomtea Jodaleta i

nastaje tobonji dirljivi i ganutljivi susret starih znanaca. Sluge vjeto pletu mreu oko

kaiperki i polako prelaze granicu koju su im gospodari zacrtali. Toliko su se uivili u svoje

uloge da su odluili prirediti ples i dovesti glazbenike da sviraju. Magdelon i Cathos pozivaju

na zabavu jo i neke dvije gospoe. Atmosfera je vesela i plesaka i polagano frcaju ljubavne

niti.

Zabavu na kraju prekidaju La Grange i Du Croisy, te napadaju i tuku svoje sluge

govorei im da su prekardaili. La Grange i Du Croisy odlaze, a sluge damama objanjavaju

kako se radi o nekoj okladi, ali ubrzo ponovo upadaju njihovi gospodari, a s njima i nekoliko

naoruanih ljudi. Magdelon je uvrijeena zbog tog prostakluka i drskosti, a na to joj Du

Croisy objanjava da su ova dva kavalira zapravo njihovi lakaji. Magdelon i Cathos su

preneraene; sluge su postiene i poniene; glazbenici trae da im se plati; gospoda to

svakako nee, a slugenemaju novaca. Gorgibus je ljut na svoje keri jer su si priutile

nevienu sramotu.

Na sceni su Gorgibus, Magdelon, Cathos i glazbenici. Ovi i dalje ele novac dok

Gorgibusu ne prekipi i on ih udarajui tjera sa scene govorei da im je plaa degenek. Zatim

se obraa kerima proklinjui sve zabave dokonih ljudi i ideale svojih kerka.

Sam Moliere je u predgovoru napisao kako nije oekivao velik uspjeh komada i da ga

je takva popularnost naprosto iznenadila.

7 Mascarilla je glumio sam Moliere.


32/42

32

CARLO GOLDONI (1707 - 1793)

Roen je u Mlecima u ne ba bogatoj obitelji. Za boravka u Riminiu, gdje ui

skolastiku filozofiju kod Dominikanaca, upoznaje neku kazalinu druinu, s kojom kao 14-godinjak bjei i otplovi do Chioggie, gdje mu otac slubuje kao lijenik. Ta rana i pustolovna

opinjenost glumom oituje se ponovo u Pavii, odakle kao student prava biva 1725. izbaen

zbog jedne satire koju je ondje sroio. Godine 1731. mu nenadano umire otac, pa se Carlo sa

svojom majkom i s diplomom sveuilita u Padovi vraa u Mletke 1732., gdje biva imenovan

mletakim odvjetnikom. Uskoro odlazi u Milano, a potom u Veronu i Genovu (gdje e se i

oeniti) i pritom surauje s mnogim kazalinim druinama. Usprkos burnom lutalakom

ivotu, mladi autor pie niz intermeca, melodrama, scenarija i tragikomedija. Od 1744. do

1748. radi kao odvjetnik u Pisi, i po povratku u rodne Mletke doivljava pravi trijumf s

komedijomLukava udovica. Ponukan okladom pie 16 komedija za 5 mjeseci za glasovitu

Medebachovu druinu. Tu se nalazi iKomini teatarkoji najavljuje Goldonijevu kazalinu

reformu. Radi napada i polemika kojima je bio izloen, 1762. naputa Mletke i ide u Pariz,

odakle se, unato nostalgiji, vie ne vraa. U Versail

4. Klasicizam i Prosvjetiteljstvo

Documents

Transcript of 4. Klasicizam i Prosvjetiteljstvo