3 živovre2015/05/26 · di: »Ja jesam. I vidjet ćete Sina Čovječjega gdje sjedi s desne...

Slavlje Cvjetniceod 29. ožujka do 18. travnja 2015.

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXII. • CIJENA: 13 KN

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list32015

God. XXXII. (2015.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić, Lana Vuičić

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: [email protected]

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

živo vrelo

urednikova riječ 1 Vazmeni hod vjere

naša tema: Slavlje Cvjetnice 2 Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem, D. Runje

Palme i slava križa, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 16 Biblijska razmišljanja:

S. Slišković, I. Raguž, A. Crnčević,A. Vučković, I. Šaško, M. Nikić

Nedjelja Muke Gospodnje

Četvrtak Večere Gospodnje

Petak Muke Gospodnje

Vazmeno bdjenje

Nedjelja Uskrsnuća Gospodinova

Druga vazmena nedjelja

pisma čitatelja 40 Ophod i blagoslov grančica na Cvjetnicu

MOTIV NA NASLOVNICI:

Nikola iz Verduna:Kristov mesijanski ulazak u Jeruzalem, 1181.

Motiv s antepen dija oltara;emajl i pozlata. Zbirka augustinskoga

samo stana u Klosterneuburgu, Austrija.

Foto: Lessing Images

ISSN 1331-2170 – UDK 2823 • 2015

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 3–2015.

živo vrelo 1

OVazmeni hod vjere

Okupljenu zajednicu vjernika, na početku svečanoga op-

hoda na Cvjetnicu, predsjedatelj uvodi u otajstvo slavlja

ovim riječima: »Danas se okupljamo da s čitavom Cr-

kvom započnemo slavlje vazmenoga otajstva, to jest muke i uskr-

snuća Kristova. On je zato i unišao u svoj grad Jeruzalem.« Riječi

su to koje pokazuju da procesija na Cvjetnicu, u kojoj vjernički

osjećaji pronalaze razlog živom sudjelovanju, ne završava slav-

ljem Cvjetnice. Slavlje vazmenoga otajstva započinje hodom na

kojemu je Cvjetnica tek prva postaja. Može se reći da taj vazmeni

hod vjere u ruke vjernicima stavlja grančice masline, ali ih i vodi

do susreta s Gospodinom u dvorani Posljednje večere, do blizine

s Onim koji se prigiba pred nama da bi nas oprao od grijeha, do

poklonstva pred njegovim križem… sve do okupljanja oko vaz-

menoga svjetla i oltara – mjesta susreta s uskrslim Gospodinom.

Hod je jedinstvena gesta vjere. Zato su procesije, ophodi i ho-

dočašća nositelji snažnih iskustava u kojima vjera biva produ-

bljena, pozvana na trud, na iskorak i dovedena u susret, da bude

»susretna«, »odnosna«, nikada zatvorena u osobno traganje ili

zamišljanje.

Cvjetnica, promatrana u njezinu vazmenom okviru, jest »ve-

liki portal« kroz koji nas liturgija uvodi u slavlje Velikoga tjedna

(papa Benedikt XVI.). Svečani ophod, oživljen granama palmi,

maslina i drugoga bilja, unosi nas u hod za Gospodinom. Klica-

nje »Onomu koji dolazi u imenu Gospodnjem« biva rasvijetljeno

mudrošću njegova puta: On ne dolazi u Grad da bi primio kra-

ljevsku čast, nego da bi bio odbačen, ponižen, bičevan, raspet…

To je put uspostave Božjega kraljevstva. Blagoslovljen Onaj koji

dolazi u imenu Gospodnjem.Urednik

NAŠA TEMA Slavlje Cvjetnice

2

I

PNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

Kada Isus prije svoje muke i smrti dolazi u Jeru-zalem, ne ušutkava klica-

nje mnoštva koje od njega očekuje uspostavu obeća-noga Božjega kraljevstva. U toj gesti mnoštva pruža

mogućnost postupnoga otkrivanja njegovoga

mesijanskoga identiteta. On više ne skriva da je

Mesija, ali ga kao takvog mogu prihvatiti samo oni koji su spremni odreći se

svoje slike o Mesiji i ne sablazniti se nad otajstvom

njegove muke, smrti i uskrsnuća.

Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem, kako ga opisuje evanđelist Marko, uočljivo se razlikuje od njegova dotadašnjega djelovanja. Dok je čitavim putem iz Galileje išao ispred svojih učenika, a oni

za njim, Isus sada šalje pred sobom dvojicu učenika i povjerava im za-daću da pripreme njegov svečani ulazak u grad. Dotada je Isus uglav-nom išao pješice ili je plovio lađom, a tada jaše na magaretu. A dok svečano ulazi u grad, sav narod, koji se dotada pitao tko je uopće Isus iz Nazareta, ide pred njim i za njim, kličući: »Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!« (Mk 11, 9 / Ps 118, 26). Time narod u njemu prepoznaje Mesiju koji će obnoviti Davidovo kraljev-stvo. No, možemo odmah reći da to svečano klicanje naroda krije u sebi i glavni nesporazum s obzirom na Isusa kao Mesiju, o čemu ćemo još govoriti. U svakom slučaju, Markov opis Isusova ulaska u Jeruzalem označuje završnicu njegova puta koji započinje u okolici Cezareje Filipove, gdje Isus postavlja učenicima pitanje: »Što govore ljudi tko sam ja?« i »A što vi kažete tko sam ja?« (usp. Mk 8, 27-30) i satkan je od detalja koji jasno upućuju na to da je Isus onaj Božji pomazanik o kojemu su govorili proroci.

Maslinska gora i ulazak GradPrvi važan detalj u tome opisu jest mjesto s kojega Isus šalje učenike da mu pripreme ulazak u Grad. To je Maslinska gora koja se nalazi istočno od Jeruzalema. Premda Marko izričito ne navodi dotični pro-ročki tekst, pomnjiv čitatelj, kojemu je Isusov identitet kao Krista, Božjeg Sina otkriven već u Mk 1, 1, sjetit će se ovdje barem dvojice starozavjetnih proroka. Prvi je Ezekiel koji govori kako u vrijeme babilonskoga sužanjstva Božja slava napušta Jeruzalem izlazeći na istočna vrata hrama i zaustavlja se na gori istočno od grada (Ez 10, 19; 11, 23) da bi se u budućnosti na ta ista vrata vratila i ispunila svoj Dom (Ez 43, 1-4). Drugi je prorok Zaharija. Opisujući eshatološku bitku koja će završiti pobjedom nad svim neprijateljima Jeruzalema, on kaže: »Noge će mu, u dan onaj, stajati na Gori maslinskoj koja je nasuprot Jeruzalemu na istoku.« (Zah 14, 3). Prema tome proroštvu onaj čije će noge stajati na Maslinskoj gori jest sâm Jahve Bog. Tu za-počinje njegova borba nakon koje će zakraljevati nad svom zemljom.

Čini se da je Maslinska gora u ovome slučaju pomno izabrano mjesto upravo zbog svog položaja istočno od Jeruzalema, i to zato jer

Isusov mesijanski ulazak u JeruzalemVlastitosti opisa u Evanđelju po Marku

Domagoj Runje

2živo vrelo 3

s te strane Sveti grad nije nikada napadnut. Neprijatelji su redovito dola-zili sa sjevera, pa tako Bog kao onaj koji dolazi sa istoka nije osvajač, nego branitelj grada. On odnosi konačnu pobjedu i ulazeći u grad ostvaruje svoju vlast nad onim što mu pripada.

Podudarnosti s Isusom su očite. Osim što ulazi u grad s Maslinske gore, Isus na njoj drži i eshatološku besjedu (Mk 13, 3-37) u kojoj najavljuje razo-renje Hrama, veliku tjeskobu naroda, ustajanje lažnih mesija i proroka, ali i svoj drugi dolazak koji uspoređuje s povratkom gospodara u svoju kuću, a koji je, odlazeći na put, odredio svojim slugama njihov posao i rekao im da budu budni. Na Maslinskoj gori, u predjelu Getsemani, Isus će uskoro proživjeti smrtnu tjeskobu duše, tu će biti uhićen i odveden u Grad, gdje će u suđenju pred Velikim svećenikom, na pitanje »Jesi li ti Mesija, Sin Blagoslovljenoga?«, još jasnije izreći ono što je rekao u eshatološkoj besje-di: »Ja jesam. I vidjet ćete Sina Čovječjega gdje sjedi s desne Svemogućega i dolazi na nebeskim oblacima.« (Mk 13, 62; usp. 13, 26-27).

Uz te podatke koje nalazimo u Markovu, kronološki najstarijem evan-đelju, evanđelist Luka u Djelima apostolskim (1, 12) smješta na Maslinsku goru i Isusovo uzašašće na nebo koje završava najavom njegova ponovnoga dolaska. Tako Maslinska gora označuje mjesto na kojemu Mesija stoji na vratima Jeruzalema da bi u nj ušao kao njegov pobjedonosni kralj.

U tu sliku uklapa se i drugi detalj iz Markova opisa: magare na čijim leđima Isus ulazi u Jeruzalem. Opet se radi o aluziji na jedan odlomak iz proroka Zaharije: »Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća, pravičan je pobjedonosan, po-nizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.« (Zah 9, 9). Marko doduše ne navodi Zaharijin tekst, kako to čine Matej (21, 5) i Ivan (12, 15), ali slavljenički kontekst Isusova ulaska u Jeruzalem, kao i Isusova crta poniznosti, pravičnosti i slavodobitnosti, prisutna je u daljnjem opisu posljednjeg tjedna njegova javnoga djelovanja. Poniznost se očituje u nje-govu predanju u ruke ljudima, pravičnost prvenstveno označuje Isusovu pravednost pred Bogom koju pod križem ispovijeda satnik: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!« (Mk 15, 38), a iz te pravednosti izvire i njegova pobjeda koja se očituje u dostojanstvu osuđenoga pravednika i, konačno, u njegovu uskrsnuću.

»Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!«

Gospodinov ulazaku Jeruzalem, Köln, 1160.-1180.; Metropolitanski muzej,New York.


4

Markovo izostavljanje spomena nekoga proroka, čije bi riječi u Isusovu jahanju na magaretu mogle naći ispunjenje, otvara mogućnost da se ova sli-ka lakše poveže i s drugim starozavjetnim mjestima. To je najprije Post 49, 11 gdje patrijarh Jakov prije smrti blagoslivlja dvanaestoricu svojih sinova i pri čemu o svom sinu Judi, kao rodozačetniku kraljevskoga plemena, me-đu ostalim kaže: »Svog magarca za lozu privezuje, mlado magarice za svoj čokot.« Ta neobična slika – nitko, naime, ne privezuje magare za lozu jer će ju obrstiti – povezuje Judino pleme sa svježinom, mladošću i blagostanjem koje dolazi s onim kojemu pripada kraljevsko žezlo. A da povezivanje ove domaće životinje s vođama i vladarima ima veoma staru tradiciju, svjedoči pjesma Debore i Baraka u Knjizi o Sucima: »Vi koji na bijelim jašete ma-garicama…« (5, 10). U istoj knjizi spominje se Jair Gileađanin i njegovih trideset sinova koji su jahali na tridesetero magaradi i imali trideset grado-va (Suci 10, 4). Tako je i Abdon imao četrdeset sinova i trideset unuka koji su jahali ukupno sedamdesetero magaradi (Suci 12, 14). Mladić Šaul traži magarice svoga oca i pri tom susreće proroka Samuela koji ga pomazuje za kralja (1Sam 9), a Salomon, određen za nasljednika svoga oca Davida, sjeda na kraljevu mazgu na kojoj je jahao i njegov otac (1Kr 1, 33.38).

Navedeni primjeri jasno ukazuju na Isusovo kraljevsko dostojanstvo, ali istovremeno govore i o njegovoj poniznosti, jer se odriče sjaja davidovskih kraljeva koji su jahali na konjima i vozili se u kolima (usp. Jr 17, 25; 22, 4). Uz to, vrijedi spomenuti i značenje koje magare ima kao domaća životinja, služeći za nošenje tereta u svakodnevnim potrebama i poslovima. U tome smislu magare podsjeća na mirnodopsku svakodnevnicu jer se u bojna kola ne upreže magare nego konj. Tako, jašući na magaretu, Isus sebe predstav-lja kao kralja koji je uspostavio mir u svome kraljevstvu, i to ne silom i nasiljem, nego ustrajnom poniznošću.

Šaljući dvojicu učenika da mu dovedu magare koje stoji privezano uz vrata na cesti, Isus nastupa kao onaj koji zna sve što će se dogoditi. Sve što se događa događa se po Božjemu naumu. U prvome navještaju muke, smrti i uskrsnuća poučava svoje učenike: »Sin Čovječji treba da pretrpi, da ga star-ješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, bude ubijen i nakon tri dana da ustane.« (Mk 8, 31). U taj »treba« uklapa se i Isusov ulazak u Jeruzalem. Tako, znajući put kojim treba ići, on upućuje učenike kako će postupiti ako ih, kada budu driješili magare, tko upita što to rade. U tome slučaju, a to se dogodilo, oni trebaju odgovoriti: »Gospodinu treba.« U grčkome izvorniku tu stoji riječ kyrios, koja u kontekstu Markova evanđelja može imati barem dva značenja. Prvo se jednostavno odnosi na gospodara dotičnog magareta. Nazočni koji su reagirali kad su Isusovi učenici driješili magare doimaju se kao da su poznavali gospodara magareta, ali ne i njegove sluge. Očigledno vlasnik magareta nije bio Isus, i tu bi se on predstavio kao gospodar tuđe-ga magareta. No, moguće je da se riječ kyrios odnosi na pravog vlasnika magareta, s kojim se Isus prethodno dogovorio. U svakom slučaju čitava je zgoda misteriozna, što upućuje na drugo značenje riječi kyrios, koje se odnosi na mesijanskoga kralja, tj. gospodara ne samo magareta nego či-tavoga Grada. Već na početku evanđelja Isus je naviješten kao Gospodin (Kyrios) kojemu treba pripraviti put, kako je pisano u knjizi proroka Izaije

4živo vrelo 5

(Mk 1, 3 / Iz 40, 3). A sâm Isus, naučavajući u Hramu, treći dan nakon svečanoga ulaska u Jeruzalem navo-di riječi iz Ps 110: »Reče Gospodin Gospodinu mo-jemu: ‘Sjedi mi zdesna dok ne položim dušmane tvoje za podnožje tvojim noga-ma’« te postavlja retoričko pitanje: »Sam ga David zo-ve Gospodinom. Kako mu je onda sin?« (Mk 12, 37).

To da je Isus kao Go-spodin veći od Davida, izra-ženo je upravo njegovim ulaskom u Jeruzalem na magaretu koje još nitko nije zajahao. Za razliku od Salomona, prvoga povije-snog Davidova nasljedni-ka, Isus ne sjeda na kra-ljevu mazgu na kojoj je za vrijeme svoga kraljevanja već jahao prethodni kralj. Njegovo kraljevanje, premda se poziva na stara obećanja koja je Bog po prorocima dao Davidu i njegovu potomstvu, donosi novost. Da bismo bolje razumjeli o kakvoj je novosti riječ, dobro je prisjetiti se značenja te riječi u starozavjetnome bo-goslužju. Novo u tome smislu znači nešto još neuporabljeno i, kao takvo, prikladno za liturgijsku uporabu. U bogoslužju se može rabiti samo ono posuđe i ruho koje se ni prije ni poslije liturgijske uporabe ne može upo-trijebiti ni za jednu drugu svrhu. Za žrtvu se prinose prvine stoke i plodova zemlje. Junica koja se prinosi kao žrtva ne smije biti upregnuta u jaram (Br 19, 2; Pnz 21, 3), a u Hramu se pjeva nova pjesma, to jest ona koja se pjeva samo na slavu Bogu i nikomu drugomu (usp. Ps 33; 40; 96; 98; 144; 149). Stoga se takva pjesma ne može pjevati ni Davidu niti ijednomu njegovu pomazanom potomku, osim Pomazaniku u kojemu Bog konačno pohađa svoj narod.

Blagoslovljen Onaj koji dolazi…Pjesma koju narod, mašući zelenim granama, kliče Isusu uzeta je iz Ps 118, 25-26: »Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!« Psalam 118 u hramskoj liturgiji smješta se u kontekst Blagdana sjenica, kojim se slavi spomen na četrdesetgodišnji boravak Izraelaca u pustinji na putu u Obećanu zemlju. No, taj blagdan nije samo slavlje uspomene na prošlost. On je okre-nut i prema budućnosti, i to onoj konačnoj kada će Izrael počivati u sjeni Božje prisutnosti. Stoga su sjenice u kojima narod boravi sedam blagdan-skih dana i radosno sudjelovanje u hramskome bogoslužju predokus radosti

Magare nije spojivo sa slikom snažnoga kraljevstva i bojnih kola. Jašući na magaretu, Isus se predstavlja kao kralj koji uspostavlja mir, ali ne silom, nego ustrajnom poniznošću.

Đuro Seder: Isusov ulazak u grad Jeruzalem, 2003.


6

budućega svijeta. Tijekom tih sed am dana svaki se dan vršio ophod u kojemu je narod nosio zeleno gra-nje i pjevao hvalospjeve, među kojima je posebno mjesto imao poklik hošia-nna, grecizirano Hosana. Taj uzvik znači Spasi nas!, ali se tu nipošto ne radi o tjeskobnom vapaju za po-moć, nego o radosnome klicanju zbog Spasiteljeva dolaska. U ophodu se obi-lazi oko izloženoga svitka Tore, a sedmoga dana, ka-da se »radost prelijeva kao voda«, obilazi se sedam

puta. Spominjemo upravo tu sliku jer je jedan od važnih elemenata slavlja Blagdana sjenica izlijevanje vode na žrtve koje su se prinosile na žrtveniku. Inače se na žrtve izlijevalo samo ulje i vino, ali se na ovaj blagdan dodavala i voda koja se u radosnoj procesiji donosila s izvora Šiloaha. To se činilo s ta-kvim veseljem da postoji izreka kako onaj tko nije doživio radost toga slavlja, uopće ne zna što je radost.

Što se tiče starozavjetne pozadine, čini se da se Marko i ovdje oslanja na proroka Zahariju, koji konačnu uspostavu Božje vlasti nad Jeruzalemom i čitavim svijetom povezuje s obvezom svih naroda koji prežive spomenuti eshatološki boj da svake godine dolaze u Jeruzalem slaviti Blagdan sjeni-ca i pokloniti se Jahvi Kralju (usp. Zah 14, 16-19). Isusov svečani ulazak u Jeruzalem nije se, doduše, dogodio za vrijeme Blagdana sjenica, ali iz svega možemo zaključiti kako se veselje kojim je narod klicao Isusu želi usporedi-ti s najradosnijim blagdanom u godini.

Uz mahanje zelenim granama i klicanje Hosana mnogi od naroda pro-stirali su po putu svoje haljine, a poklik iz Ps 118 isprepleten je s riječima »Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koje dolazi!«. Gestu prosti-ranja haljina pred nogama vladara nalazimo u 2Kr 9, 13, gdje se opisuje pomazanje Jehua za kralja i njegovo uspinjanje na prijestolje, što jasno go-vori o očekivanjima koje oduševljeni narod ima od Isusa. Njegov ulazak u Jeruzalem kraljevski je ulazak i s njime dolazi kraljevstvo oca Davida.

Tu smo došli i do točke u kojoj nastaje i prethodno spomenuti nespo-razum. S jedne strane Isus se ne protivi da ga se naziva Davidovim sinom. U odlomku koji neposredno prethodi Isusovu ulasku u Jeruzalem baš tako uporno ga je zazivao slijepi prosjak Bartimej (Mk 10, 47-48), koji je bacivši sa sebe ogrtač molio da mu dade da progleda. Isus, međutim, nije propo-vijedao o Davidovu kraljevstvu, niti najavio njegov dolazak. Kraljevstvo o kojemu je Isus propovijedao jest Kraljevstvo Božje. Problem koji se ovdje pojavljuje nije novost u Markovu evanđelju. Radi se o različitom poimanju

Geste kojima mnoštvo pozdravlja Isusa kod njegova

ulaska u Jeruzalem preslikavaju radost iz slavlja Blagdana sjenica.

Poklik »Hosana«, »Spasi nas«, nije bio tek vapaj za pomoć,

nego radosno klicanje Onomu u kojemu prepoznaju Spasitelja.

Mozaik u crkvi u Istri, Rusija.

6živo vrelo 7

Mesije kod naroda i kod Isusa. Mesijanska očekivanja židovskoga naroda imala su, rečeno današnjim rječnikom, istaknutu religiozno-političku stra-nu. U svetopisamskoj uporabi pojam mesija u svom jednostavnom znače-nju prvenstveno se odnosi na kraljeve koji su u činu ustoličenja bivali po-mazani uljem, što je označavalo njihovu posvećenost i povezanost s Bogom. Stoga je svaki kralj bio pomazanik/mesija po kojemu Bog djeluje u svome narodu. I premda je uspostava monarhije u Izraelu u biti kontroverzna, jer se traženje kralja kakvog imaju svi drugi narodi izjednačuje s odbaci-vanjem Jahve kao kralja (usp. 1Sam 8, 7), Bog ipak ulazi u igru tako da on izabire kralja. Nakon ‘neuspjeha’ s neposlušnim Šaulom, dolazi vjerni David, kojemu Bog obećava da će njegovo potomstvo dovijeka sjediti na kraljevskome prijestolju. Ispunjenje toga obećanja suočava se, međutim, s činjenicom da mnogi davidovski kraljevi nisu bili vjerni Bogu, a povije-sne okolnosti naposljetku dovode i do propasti Davidove kraljevske kuće. U takvoj situaciji naslov i uloga mesije u povijesti Izraela prebacuje se na lik kralja koji će se pojaviti u budućnosti te mesijanizam poprima eshato-loške i apokaliptičke konotacije. Uz to se u nekim židovskim krugovima, uz dominantni kraljevski mesijanizam, pojavljuje i svećenički mesijanizam, a to zbog toga jer nakon propasti monarhije svećenici imaju sve veću druš-tvenu ulogu kao narodni vođe. O tome jasno svjedoče neki kumranski tek-stovi (posebno Pravilo zajednice, 1QS 9,9-11) koji govore o dvojici Mesija, svećeničkom i kraljevskom, pri čemu se prednost daje onom prvomu, tj. svećeničkom. To isticanje svećeničkoga mesijanizma u kumranskoj zajed-nici možemo razumjeti u kontekstu njihova nepriznavanja legitimnosti ta-dašnjega hramskog svećenstva i očekivanja ponovne uspostave istinskoga hramskog bogoslužja. No, u židovstvu općenito mesijanska nadanja ostaju prvenstveno u okviru realističkoga poimanja ponovne uspostave Davidova kraljevstva. Takva je i nada mnoštva koje okružuje Isusa dok svečano ulazi u Jeruzalem. Međutim, uskoro će morati zauzeti stav prema činjenici da Isus nastupa kao trpeći i proslavljeni Mesija, koji nadilazi granice vremeni-te obnove Davidova kraljevstva.

Zbog toga nesuglasja o liku i ulozi mesije Isus tijekom svoga djelova-nja zabranjuje učenicima da o njemu govore kao o Mesiji. To čini kada ga Petar, na početku puta prema Jeruzalemu (Mk 8, 30-31), priznaje Mesijom, a trojici učenika zabranjuje da pripovijedaju što su vidjeli na Brdu preobra-ženja, sve »dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane« (Mk 9, 9). Ali kada do-lazi u Jeruzalem, Isus ne ušutkava mnoštvo koje od njega očekuje dolazak Davidova kraljevstva. Pitamo se: Zašto? Čini se da je evanđelist Marko dao odgovor u posljednjoj sceni opisa Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem. U rečenici »I uđe u Jeruzalem, u Hram. I sve uokolo razgleda« (Mk 11, 11), više se ne spominje mnoštvo. Kao da je odjednom iščezlo. Kad je Isus ušao u Grad i Hram, s njime su samo njegovi učenici. To što se nije protivio da ga nazivaju Davidovim sinom znači da je postupno otkrivanje Isusova mesijanskoga identiteta došlo u svoju završnu fazu. On više ne skriva da je Mesija, ali ga kao takvog mogu prihvatiti samo oni koji su spremni odreći se svoje slike o Mesiji i ne sablazniti se nad otajstvom njegove muke, smrti i uskrsnuća.


8

GPalme i slava križaO Cvjetnici – preludiju vazmenoga slavlja

Ante Crnčević

Poklik »Hosana! Blago-slovljen koji dolazi u ime

Gospodnje«, prije nego je unesen u obred Cvjetnice

zadobio je kristološko zna-čenje iz slavlja euharistije.

Tako on u liturgiju Cvjet-nice unosi sliku poniznoga Krista, Raspetoga, potpuno predanoga Očevu naumu spasenja. Kršćaninov po-klik nije obojen staroza-

vjetnim mesijanskim išče-kivanjem, nego vjerom u

Krista koji je svoju spasenj-sku moć objavio u »ludosti križa«. Vjera upravo u isti-ni križa, u daru Raspetoga, pronalazi razlog klicanju.

O Cvjetnici – preludiju vazmenoga slavlja

Gospodinov mesijanski ulazak u Jeruzalem, prije događajâ njegove muke, smrti i uskrsnuća, bremenit je značenjima koja vode prema ispunjenju starozavjetne Pashe i otkrivaju

njezinu novost u Kristu. U Ivanovu Evanđelju susrećemo izvješća o trima Isusovim slavljima Pashe u Jeruzalemu za vrijeme njegova jav-nog djelovanja. O prvoj Pashi (Iv 2, 13-25) Isus stupa u Hram, izgoni iz njega trgovce i mjenjače novca te najavljuje: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« (Iv 2, 19) O sljedećemu blagdanu Pashe Isus ponovno uzlazi u Jeruzalem, a potom na obali Genezaretsko-ga jezera umnoženjem kruha hrani mnoštvo i izriče Govor o kruhu života (Iv 6, 1-66). Treća Pasha jest ona koja će postati njegovom »osobnom Pashom«, po događajima muke, smrti i uskrsnuća (Iv 11, 55 – 19, 42). Evanđelist tako pokazuje pashalnu dimenziju Isusova poslanja i djelovanja. Sve je usmjereno prema Pashi koja sažimlje i očituje Očev naum spasenja, vjekovima naviještan, a sada ostvaren u Isusu Kristu. Blagdanski okvir starozavjetne Pashe pruža mjesto novomu spasenjskom događaju.

Kao potku na kojoj biva otkano pripovijedanje o Isusovim spa-senjskim djelima, osim triju slavlja Pashe susrećemo još tri blagda-na: jedan pobliže neodređen blagdan (Iv 5; riječ je možda o blagdanu Pedesetnice), Blagdan sjenica (Iv 7) te Blagdan posvete Hrama (10, 22-39). Takva blagdanska obojenost propovijedanja o Isusovim dje-lima otkriva i novost kojom se odlikuje novozavjetni kult te pokazuje da se cjelokupni Isusov navještaj i njegova djela mogu usmjeriti na uspostavu novoga hrama i novoga kulta koji počiva na Isusu i njegovu životu. Isusov život nije tek žrtva; on postaje žrtvenikom na kojemu pronalazi mjesto i žrtva hvale iskazane Ocu nebeskom i žrtva pomire-nja za otkupljenje čovjeka. Isus je i prinositelj žrtve i žrtvenik i prinos.

Grad Jeruzalem, Hram i blagdan Pashe tri su elementa u koje valja smjestiti i u kojih simbolizmu treba razumijevati događaje Kri-stove muke, smrti i uskrsnuća. S tih vidika razmišljamo i o događa-jima vezanima za njegov mesijanski ulazak u grad Jeruzalem prije negoli će biti predan na muku i na smrt. Elementi koji se u litur-gijskome slavlju Cvjetnice susreću kao njezini najprepoznatljiviji

8živo vrelo 9

znakovi – procesija, blagoslov palmi ili masli-novih grančica – pronalaze smisao u događaju koji »ustanovljuje« Cvjetnicu, a to je Isusov mesi-janski ili kraljevski ulazak u Jeruzalem.

Isus se svojim ulaskom u Grad očituje kao Mesija, Kralj, nagoviještajući novu sliku Božjega kraljevstva i Božje-ga hrama, pa nas slavlje unosi u središte cijele liturgijske godi-ne, u Kristovo vazmeno ili pashalno otajstvo. Obredni elementi Cvjetnice, oblikovani u vjerničkoj pobožnosti i osjetljivosti, uvijek iznova otkrivaju istinu o Kristovu dolasku te u svjetlu toga Dolaska oblikuju hodočasničko lice Crkve.

Nazivlje i raznolikost sadržaja CvjetniceNedjelji koja čuva spomen na Gospodinov mesijanski ulazak u grad Jeruzalem rimska liturgijska tradicija već je u četvrtome stoljeću dala naslov de passione Domini, Nedjelja Muke Gospodinove. Iz samoga je naslova moguće otkriti da je rimska predaja bila usmjerena na slavlje Gos-podinove muke, a to se značenje poglavito izvodilo iz navještaja evanđe-oskoga odlomka toga dana, što je dalo i naslov nedjelji. Takvo težište pro-matra Cvjetnicu u čvrstoj povezanosti s Kristovim vazmenim otajstvom, pa se negdje i zvala »Nedjelja osam dana prije Vazma«, odnosno »četvrti dan prije Večere Gospodnje«. Jeruzalemska tradicija slavljem nedjelje koja prethodi Nedjelji Uskrsnuća isticala je Kristovo mesijanstvo i njegov slavni ulazak u grad Jeruzalem, a oslonac je pronalazila u obrednome poveziva-nju posljednjih trenutaka Isusova zemaljskoga života s mjestima na kojima su se ti događaji zbili. Tako je i nedjelja prije Vazma pružila prigodu za obredni spomen na Kristov svečani ulazak u Grad. Nazivi Dominica pal-marum ili Dominica in palmis (Nedjelja palmi) i Pascha palmarum stav-ljaju značenjsko težište upravo na Gospodinov mesijanski ulazak u Grad, slijedeći evanđeoske opise toga događaja. Na zapadu su kasnije ujedinjene obje tradicije, pa je nedjelja zadobila naslov »Nedjelja Muke Gospodnje – Cvjetnica«, kako se čita već u Gelazijevu sakramentaru u 8. st. Rimski misal poslijetridentske obnove (1570.) očuvao je izvorni rimski naslov Dominica in palmis, koji je u izdanju iz 1962. godine dobio značenjsko proširenje Do-minica II Passionis seu in Palmis (Druga nedjelja Muke ili Cvjetnica), a današnji Misal nastoji jasnije povezati i jednu i drugu predaju: Dominica in Palmis de Passione Domini, »Cvjetnica. Nedjelja Muke Gospodinove«.

Etiopski obred Cvjetnicu naziva »Nedjelja Hosana«, a ambrozijanski cijelomu Velikom tjednu daje naslov Hebdomada in authentica, objavlju-jući da se njome slave izvorna otajstva vjere te da od nje proizlazi smisao svakoga drugoga kršćanskog slavlja.

Iz liturgijskih i otačkih izvora poznati su i naslovi koji u slavlje unose druge sadržaje. Tako je, po svjedočanstvu Izidora Seviljskog, u hispanskoj tradiciji Cvjetnica nosila naslov Capitulavium, zbog činjenice da su se na taj dan izabranici za krštenje pranjem pripravljali za krsno pranje. Na-ziv Pascha competentium vlastit je galskim krajevima, gdje se na taj dan

Palma, noseći snagu životnosti i značenje besmrtnosti, u pove -zanosti je s kraljevskim dosto-jan stvom, ali i s pravednošću muče nika. Pozdravljen granama palmâ, Isus se predstavlja kao Kralj koji će svoje kraljevstvo steći trpljenjem pravednika.

Foto: 123RF

matra Cvjetnicu u čvrstoj povezanosti s Kristovim vazmenim otajstvom,

znakovi – procesija, blagoslov palmi ili masli-novih grančica – pronalaze smisao u događaju koji »ustanovljuje« Cvjetnicu, a to je Isusov mesi-janski ili kraljevski ulazak u Jeruzalem.

Isus se svojim ulaskom u Grad očituje kao Mesija, Kralj, nagoviještajući novu sliku Božjega kraljevstva i Božje-ga hrama, pa nas slavlje unosi u središte cijele liturgijske godi-ne, u Kristovo vazmeno ili pashalno otajstvo. Obredni elementi Cvjetnice, oblikovani u vjerničkoj pobožnosti i osjetljivosti, uvijek iznova otkrivaju istinu o Kristovu dolasku te u svjetlu toga Dolaska oblikuju hodočasničko lice Crkve.

Nazivlje i raznolikost sadržaja CvjetniceNedjelji koja čuva spomen na Gospodinov mesijanski ulazak u grad Jeruzalem rimska liturgijska tradicija već je u četvrtome stoljeću dala naslov de passione Domini, Nedjelja Muke Gospodinove. Iz samoga je naslova moguće otkriti da je rimska predaja bila usmjerena na slavlje Gos-podinove muke, a to se značenje poglavito izvodilo iz navještaja evanđe-oskoga odlomka toga dana, što je dalo i naslov nedjelji. Takvo težište pro-matra Cvjetnicu u čvrstoj povezanosti s Kristovim vazmenim otajstvom,


10

izabranicima za krštenje (»competentes«) predavalo Vjerovanje (traditio Symboli). U nekim krajevima Italije bio je poznat naziv Pascha indulgen-tiae, »Nedjelja oproštenja«, s prizivom na predstojeći obred pomirenja jav-nih pokornika te na praksu privremenoga otpuštanja kažnjenikâ iz zatvora kako bi se mogli pripraviti za slavlje Vazma (M. Rigetti). Nazivi iz ovoga niza, međutim, ne otkrivaju središnji smisao slavlja nedjelje koja prethodi godišnjemu slavlju Vazma, nego čuvaju spomen na prakse koje se vežu uz tu nedjelju, a tiču se poglavito pripravnika za krštenje i javnih pokornika te njihove priprave za slavlje Vazma.

Nazivu Pascha palmarum značenjski je bliz i naslov Pascha floridum, »Cvjetna Pasha« ili »Cvjetni Vazam«, izveden iz imenice flos (cvijet) i vla-stit posebice krajevima u kojima se na taj dan umjesto grana palme ili ma-sline u procesiji nosilo mlado cvjetno granje. Hrvatski naziv Cvjetnica nosi poveznicu s Cvjetnim Vazmom, otvarajući ujedno razumijevanje Vazma u značenju cvijeta i novoga života. (Spomen na naslov Pascha floridum oču-van je i u nazivu američke savezne države Floride, jer je španjolski istraži-vač Juan Ponce de León, prema predaji, na taj poluotok pristao upravo na Cvjetnicu 1513. godine te mu dao ime »La Florida«.)

Cvjetnica – otajstvo Kristove poniznostiDa nas raznolikost nazivlja ne bi udaljila od žarišta te nedjelje te u prvi plan istaknula neki usputni ili prateći element slavlja, korisno je imati u vidu da su nazivi, nerijetko, nastajali spontano u vjerničkome puku te ne očitu-ju uvijek temeljnu nakanu Crkve u oblikovanju slavlja. Potrebno je, stoga, zamijetiti »liturgijske konstante« koje otkrivaju njezinu nakanu. Drevna rimska predaja, bez sumnje, na taj je dan stavljala u središte slavlje euhari-stije, usmjerujući misao na Gospodinovo trpljenje na križu, prepoznatljivo po pjevanome navještaju cijeloga opisa Muke Gospodinove iz Evanđelja po Mateju. Tek nekoliko kasnijih izvora spominju navještaj Muke po Marku. (Danas se, sukladno poslijekoncilskomu uvođenju trogodišnjega nedjelj-noga ciklusa svetopisamskih čitanja, na Cvjetnicu naviješta tekst Muke iz svih triju sinoptičkih Evanđelja, dok je onaj iz Ivanova evanđelja ostao vla-stiti obredima Velikoga petka.)

Prepoznatljivost Cvjetnice u razmatranju Gospodinove muke otkriva i navještaj drugih dvaju čitanja: odlomak iz Knjige proroka Izaije (Iz 50, 4-7) te kristološki himan iz Poslanice Filipljanima (Fil 2, 6-11).

Proročki tekst predstavlja Slugu Jahvinoga kao onoga koji se u poslu-hu povjerava Božjoj riječi (r. 4) i nepokolebljivo prihvaća trpljenje među ljudima (r. 5-6), okrijepljen potpunim pouzdanjem u Gospodina (r. 7). Po-uzdanje i zajedništvo s Gospodinom nisu nagrada za podneseno trpljenje i nepravdu; u vjernikovu životu, naime, trpljenje i pouzdanje idu zajedno, susreću se i prožimlju. Zato trpljenje produbljuje pouzdanje, a pouzdanje rasvjetljuje smisao trpljenja i poniženja.

Odlomak iz Poslanice Filipljanima već na početku daje Slugu Jahvina pre-poznati u Isusu Kristu koji se – premda »trajan lik Božji«, tj. noseći u sebi božansku narav – lišio dostojanstva koje je vlastito božanskoj naravi, da bi na taj način, poniznošću, u potpunosti bio bliz čovjeku, potrebitu ponovnoga

10živo vrelo 11

uzdignuća u izgubljeno božan-sko dostojanstvo. Križ i trpljenje stoga su krajnji izrijek zbiljnosti Kristova utjelovljenja. I ovdje se poniznost predstavlja kao put u Očevu slavu.

U otpjevnome psalmu, ko-ji u molitvu ujedinjuje vapaje i tužaljke pravednoga patnika s izričajima njegova pouzdanja i zahvale Gospodinu (Ps 22), krš-ćanska je misao od najranijih vremena otkrivala jasno proro-štvo o Kristovu otkupiteljskome trpljenju, a takvo razumijeva-nje proizlazi iz činjenice da je, prema evanđeoskim zapisima, sam Gospodin s križa zavapio početnim riječima toga psalma: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« (Mk 15, 34). Za pobožnoga Židova navesti početne riječi neke molitve ili svete knjige, značilo je prizvati i priznati sav njezin smisao. Tako i Isus, vapijući s križa početnim riječima Psalma 22., primjenjuje na sebe cijeli Psalam, nje-govu tužaljku i njegovu zahvalu. Ne čudi da i evanđelisti, zapisujući događaje Kristove muke, u opisu preuzimaju riječi i slike upravo iz toga psalma. Stoga je sv. Augustin ustvrdio da je »u tome psalmu opisana Kristova muka onako jasno kako je opisana u Evanđelju« (Enarr. II in Ps XXI). Vapaj Isusa pra-vednika, spremna prihvatiti krivnju ljudi radi njihova otkupljenja, prerekao je pisac Poslanice Hebrejima riječima: »On je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.« (Heb 5, 7-9) Odabirući prvi dio Ps 22 za misu Nedjelje Muke Gospodnje, Crkva jasno usmjerava misao slavlja pre-ma patnji Pravednoga patnika, Krista, čijom pravednošću i prinosom, biva oslobođen sav grješni ljudski rod. Korisno je, stoga, pročitati cijeli Psalam 22 i prepustiti se snazi vjere njegova molitelja, u kojemu osjećaj napuštenosti i prijezira biva preobražen u zahvalu punu pouzdanja u Gospodina te u poziv na poklonstvo pred Gospodinom. Tako će psalamski otpjev »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« rasvijetliti vjernikovu nutrinu, ranjenu grijehom, te ujedno biti molitva pouzdanja pred Onim koji nikada ne napušta one ko-ji ga traže otvorenošću srca. Povezujući s riječima Psalma poruku Apostola, naviještenu u drugome čitanju, dostatno je predviđeni odlomak iz Poslanice Filipljanima ‘proširiti’ za redak koji mu prethodi: »Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu« (Fil 2, 5). Povjeravajući se mudrosti toga po-ziva razumijevamo na nov – kristovski – način i riječi Apostolova svjedočan-stva i predaju koju je zapisao evanđelist, a riječi starozavjetne molitve postaju uistinu »našima« jer su u Kristu našle ispunjenje.

Ukorijenjenost slavlja Cvjetnice u predaju Crkve stvorila je mnoštvo običaja i gesta koje omogućuju živjeti »dane priprave« za veliki dan Vazma.


12

Ta je istina još izrazitije istaknuta u zbornoj molitvi: »Svemogući vječni Bože, poslušan tvojoj volji naš je Spasitelj uzeo tijelo, ponizio sama sebe i podnio sramotu križa; daj da slijedimo uzor njegova poniženja, s njime zajedno trpimo i postignemo slavu uskrsnuća.« U prijevodu molitve, pre-uzete iz staroga Gelazijeva sakramentara (br. 329), izostavljena je jasnoća tvrdnje da je sam Otac učinio »da njegov Sin, radi našega nasljedovanja primjera poniznosti (ad imitandum humilitatis exemplum), uzme tijelo i podnese muku križa« i oslabljena jasnoća molitvenoga zaziva: »da uvijek imamo pred očima nauk njegove strpljivosti« (patientiae ipsius habere documenta). Njegova je strpljivost pred otajstvom križa najsnažnije svje-dočanstvo (documenta) koje potvrđuje sigurnost spasenjskoga puta. Dvije su riječi iz zborne molitve posebice važne: exemplum i documenta. Krist nam je ostavio primjer i u njemu dao nauk kako nasljedovanjem možemo zavrijediti udio u njegovu uskrsnuću (resurrectionis consortia).

Predslovlje Cvjetnice na širi način razlaže smisao Kristove poniznosti: »On je dragovoljno trpio nevin za grješnike (pro impiis… inocens), nedu-žan ubrojen među zločince, njegova je smrt uništila naša zlodjela, a njegovo uskrsnuće donijelo nam opravdanje.« Tekst se nalazi već u Grgurovskome sakramentaru (RrH, 1585), oblikovanu kroz 7. stoljeće, a njegova središnja rečenica sabire poznate svetopisamske izrijeke o Kristu patniku (usp. Iz 55, 6.12; 1Pt 2, 21.23-24; 3, 18; Mk 15, 28; Lk 22, 37; Iv 10, 11, Kol 2, 13; 2Kor 5, 21; Rim 4, 25; 1Kor 1, 30).

U prvome retku istaknuta je Kristova spremnost i sloboda u prihvaćanju trpljenja i smrti kao puta spasenja za grješnike: »Qui pati pro impiis dignatus est innocens«. Krist se, nedužan, sâm »udostojao« trpjeti, slobodno prihva-tivši muku i smrt. Njegova je sloboda ponajprije u tome što sâm nije počinio grijeha. Sloboda od grijeha (innocens) osposobljuje ga da slobodno na se pre-uzme krivnju drugih. Križ i smrt kao otkupninu kojom je stekao (compara-vit) naše opravdanje (iustificationem) nije prihvatio zbog prisile onih koji ga

osudiše, nego je sâm bio dostojan tako uzvišene cijene otkupljenja.

Sve te euhološke slike rasvjet-ljuju navještaj Gospodinove muke. Tako slavlje Nedjelje Muke Gos-podnje, usredišteno u sliku Kri-stove poniznosti i posvemašnjega predanja Očevu naumu spasenja, uvodi vjerničku zajednicu u slavlje vazmenoga otajstva: bistri pogled vjere na geste Kristova služenja, povjerenoga Crkvi za stolom Pas-halne večere, daje pouzdanje koje prepoznaje cijenu Kristova križa i umiranja, okrjepljuje nadu koja umije gledati onkraj groba te učvr-šćuje vjeru koja umije prepoznati Uskrsloga na putovima života.

Ne moja, nego tvoja voljaneka se vrši.

Isus u molitvi u Maslinskome vrtu;

Psaltir iz 1270., Engleska; Metropolitanski muzej,

New York.

12živo vrelo 13

Procesija – himan uzvišenosti Kristove poniznostiJe li primjer Kristove poniznosti, snažno istaknut u svetopisamskim čita-njima i liturgijskoj euhologiji Cvjetnice, zasjenjen obredom spomena na Kristov mesijanski ulazak u grad Jeruzalem? Kako slavu i klicanje svečano-ga ophoda i ulaska pomiriti sa slavljem euharistije, koje razmatra Kristovu poniznost u krajnosti ljudskoga trpljenja? Proturječja koja se ovdje naziru bivaju pomirena u osobi Isusa Krista, u njegovoj preobrazbi slike Mesije, kakvu su gajili njegovi sunarodnjaci, te u odabiru križa kao mjesta očitova-nja Božje slave i kraljevanja.

Gospodinov svečani ulazak u grad Jeruzalem, opisan u evanđeljima, već je u drugome stoljeću prepoznat i interpretiran kao znak njegova mesijan-stva te je postao važnim argumentom apologetskih rasprava toga doba. U slikama koje naviru iz Kristova svečanoga ulaska u Jeruzalem očituje se ispunjenje Pisama i mesijanskoga nadanja njegova naroda, ali će sve te ge-ste zadobiti novo značenje u svjetlu njegova križa. Pokazat će se da je Krist Mesija ne po mesijanskim gestama svečanoga ulaska u grad, nego upravo po njegovu predanju, poniznosti, odbacivanju od strane narodnih i hram-skih starješina, po trpljenju i smrti.

Nedjelju koja otvara Veliki tjedan (Hebdomada maior) jeruzalemska je zajednica kršćana, zajedno s hodočasnicima, već u četvrtome stoljeću prepo-znala kao prikladan trenutak spomena na Gospodinov ulazak u Jeruzalem. Vjernici bi, kako svjedoči hodočasnica Egerija, ujedinjujući trenutke Gospo-dinova života s mjestima kojima je on hodio, prolazili istim onim putem ko-jim je on prošao u zadnjim trenutcima zemaljskoga života. Nakon nedjeljnoga prijepodnevnoga slavlja euharistije (u crkvi Martyrium) odlazili bi kućama te se ubrzo, »oko sedme ure«, tj. oko trinaest sati, ponovno okupljali na Ma-slinskoj gori, kod crkve Eleona, gdje bi se naviještao evanđeoski odlomak koji spominje ta mjesta i događaje koji su se na njima zbili. Popevši se na vrh Gore (Imbomon), pjevali bi prikladne himne i antifone. O jedanaestoj uri (oko se-damnaest sati) navijestio bi se evanđeoski odlomak o Gospodinovu svečanom ulasku u Jeruzalem te bi potom silazili u Grad noseći grane maslina i palmi. Egerija posebice spominje djecu koja su nosila grane palmi i maslina (omnes ramos tenentes alii palmarum, alii olivarum). U svečanoj procesiji biskupa bi »pratili na onaj način kako je nekoć bio praćen Gospodin« (et sic deducetur episcopus in eo typo, quo tunc Dominus deductus est, Itinerarium Egeriae, 31, 3). Došavši u Grad odlazili su u baziliku Anastasis (kod Kristova groba) i ondje slavili Lucernarij, večernju službu svjetla. Izvori iz toga doba ne spomi-nju nikakav oblik blagoslova palminih grana. Obred će se dalje razvijati i za-dobivati na svečanosti i važnosti u vjerničkoj osjetljivosti pa će procesijski hod u 6. stoljeću uključivati pet postaja, svaka s vlastitim obrednim elementima.

Taj je procesijski hod, u njegovu osnovnome obliku, ubrzo prihvaćen i u drugim krajevima Crkve, a u rimski je obred ušao posredstvom hispanske i galske liturgijske tradicije. Amalar iz Metza (†853.) svjedoči o uvriježenosti običaja da se »u spomen na (Krista) Kralja po crkvama nose grane i kliče Hosana« (in memoriam illius rei solemus per ecclesias nostras portare ramos et clamare Osanna; Liber officialis, I, 10). Dok galski i hispanski izvori iz 8. i 9. stoljeća svjedoče raširenost svečanoga ophoda s palmama


14

litur

gijs

ki k

alen

dar

Krist svoju slavu i kraljevsko dostojanstvo otkriva

predanjem na križu, a vjera je istinska ukoliko je kadra

prihvatiti mudrost križa.

na Cvjetnicu, rimske litur-gijske knjige (Grgurovski i Gelazijevski sakramentar) spominju samo slavlje eu-haristije na taj dan, prem-da on nosi naziv Dominica in palmis. Postoje naznake da je u Rimu taj ophod uveden najprije u zajedni-cama nekih gradskih če-tvrti (tituli romani) te da je znatno kasnije postao dijelom rimske liturgije. Tek će Rimsko-germanski

pontifikal, nastao u Mainzu polovinom 10. stoljeća i ubrzo prihvaćen u Ri-mu, posvjedočiti procesiju s nizom molitava za blagoslov palminih grana.

Kroz srednji vijek, veoma naklon dramatskim izričajima, svečani ophod postao je važnim dijelom slavlja Cvjetnice. Običavalo se slavlje započeti u nekoj crkvi izvan grada ili na kojemu brežuljku koji je mogao podsjetiti na Maslinsku goru; slavlje bi započelo navještajem odlomka iz Knjige Izlaska (Iz 15 – 16) u kojemu se spominje sedamdeset palma kod kojih su se Izraelci uta-borili nakon prelaska preko Crvenoga mora; blagoslivljale bi se grane palmi, grančice masline ili drugoga bilja, a u svečanome ophodu kroz grad prema cr-kvi slavlja bio bi na posebnoj nosiljci nošen Evanđelistar, prekriven svečanim purpurnim platnom, ili bi bio nošen križ, urešen mladim granjem i cvijećem, a ponegdje se na posebnim kolima vukao skulptorski prikaz Gospodina koji jaše na magarcu. Hod je bio praćen nizom antifona, od kojih su mnoge saču-vane u Rimskome misalu sve do obnove obreda Velikoga tjedna 1955. godine. Došavši pred gradska vrata mnoštvo je iskazivalo čast Gospodinu poklon-stvom, a na putu prema crkvi slavlja djeca bi bacala zeleno granje, cvijeće te prostirala platna ili haljine, dok bi zbor pjevao poklike Gloria, laus et honor, koji se pripisuju Teodulfu iz Orleansa, pjesmu Ingrediente Domino te druge himne. Ulaskom u crkvu svečani izričaj prerastao je u onaj pokornički, obilje-žen poglavito navještajem evanđelja o Gospodinovoj muci. Je li doista riječ o dvama različitim doživljajima Krista i odnosa prema njemu, ili i u jednome i u drugome treba tražiti istinu o Kristovoj predanosti Očevu naumu spasenja?

Poklici i geste kojima je mnoštvo u Jeruzalemu klicalo Isusu kao Me-siji za Crkvu nose drugo značenje, ono rasvijetljeno vazmenim otajstvom. Stoga su te geste uvijek dvojakoga značenja: objavljuju Kristovu slavu i nje-govu potpunu predanost Očevoj volji. Poklik »Hosana! Blagoslovljen koji dolazi…« zapisan je u Ps 118 koji je bio dio liturgije Blagdana sjenica. Ho-dočasnici bi uzlazeći prema Hramu klicali »Gospodine, spasenje nam daj!« (Hoši’ah na; Ps 118, 25), a hramski bi ih svećenici dočekivali blagoslovom: »Blagoslovljen koji dolazi u imenu Gospodnjem. Blagoslivljamo vas iz do-ma Gospodnjega.« (r. 26) No, te su riječi u duhovnosti vjernoga naroda našle šire značenje i širu primjenu. Događaj Isusova ulaska u Jeruzalem otkriva njihovo mesijansko značenje.

14živo vrelo 15

litur

gijs

ki k

alen

dar

OŽUJAK 29 N NEDJELJA MUKE GOSPODNJE. CVJETNICA 30 P Svagdan Velikoga tjedna:

Iz 42,1-7; Ps 27,1-3.13-14; Iv 12,1-11 31 U Svagdan Velikoga tjedna:

Iz 49,1-6; Ps 71,1-6b.15ab.17; Iv 13,21-33.36-38

TRAVANJ 1 S Svagdan Velikoga tjedna:

Iz 50,4-9a; Ps 69,8-10.21bc-22.31.33-34; Mt 26,14-25 2 Č ČETVRTAK VEČERE GOSPODNJE. VELIKI ČETVRTAK 3 P PETAK MUKE GOSPODNJE. VELIKI PETAK 4 S VELIKA SUBOTA. VAZMENO BDJENJE 5 N NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODINOVA 6 P Drugi dan Vazmene osmine:

Dj 2,14.22-32; Ps 16,1-2a.5.7-8.11; Mt 28,8-15 7 U Treći dan Vazmene osmine:

Dj 2,36-41; Ps 33,4-5.18-20.22; Iv 20,11-18

8 S Četvrti dan Vazmene osmine: Dj 3,1-10; Ps 105,1-4.6-9; Lk 24,13-35

9 Č Peti dan Vazmene osmine: Dj 3,11-26; Ps 8,2a.5-9; Lk 24,35-48

10 P Šesti dan Vazmene osmine: Dj 4,1-12; Ps 118,1-2.4.22-24.25-27a; Iv 21,1-14

11 S Sedmi dan Vazmene osmine: Dj 4,13-21; Ps 118,1.14-21; Mk 16,9-15

12 N DRUGA VAZMENA NEDJELJA 13 P Svagdan; ili: Sv. Martino, papa i mučenik:

Dj 4,23-31; Ps 2,1-9; Iv 3,1-8 14 U Svakdan: Dj 4,32-37; Ps 93,1-2.5; Iv 3,7b-15 15 S Svagdan: Dj 5,17-26; Ps 34,2-9; Iv 3,16-21 16 Č Svagdan: Dj 5,27-32; Ps 34,2.9.17-20; Iv 3,31-36 17 P Svagdan: Dj 5,34-42; Ps 27,1.4.13-14; Iv 6,1-15 18 S Svagdan: Dj 6,1-7; Ps 33,1-2.4-5.18-19; Iv 6,16-21

Crkva im u svojoj liturgiji daje novi smisao. Već u najranije doba, kako svjedoči spis Didahé (oko 100.), dok još nije postojalo slavlje Cvjetnice, po-klik Hosana (Gospodine, spasi nas), zajedno sa zazivom Maranatha (Dođi, Gospodine), pronalazi mjesto u slavlju euharistije. Nakon pričesti slijedi himan hvale sa završnim poklikom: »Neka dođe tvoja milost, a mine ovaj svijet. Hosana Bogu Davidovu. Tko je svet, neka pristupi; tko nije, neka se obrati. Maranatha! Amen.« (10, 6) Crkva kliče Hosana Onomu koji postaje toliko ponizan da uvijek iznova dolazi u liku kruha i vina.

Unesen kasnije u liturgiju Cvjetnice, isti poklik nije lišen toga jedinstve-noga kristološkoga značenja. Štoviše, on u liturgiju Cvjetnice unosi sliku poniznoga Krista, Raspetoga, potpuno predanoga Očevu naumu spasenja. Kršćaninov poklik nije obojen starozavjetnim mesijanskim iščekivanjem, nego vjerom u Krista koji je svoju spasenjsku moć objavio u »ludosti križa« (usp. 1Kor 1, 18.23).

Svako liturgijsko slavlje postaje prigoda u kojoj se poklik vjere susre-će s istinom Kristova križa. Vjera upravo u istini križa, u daru Raspetoga, pronalazi razlog klicanju. Zato je liturgija uvijek susret s Onim koji dolazi. »Kao hodočasnici mi prilazimo njemu; kao hodočasnik on dolazi ususret nama i uzima nas u svoj ‘uzlazak’ na križ i u svoje uskrsnuće, u konačni Jeruzalem, koji raste već usred ovoga svijeta u zajedništvu s njegovim Tije-lom.« (Benedikt XVI., Isus iz Nazareta, II, 20.)

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

16

Početak obreda: 468 Hosana Davidovu SinuOphod: 469 Židovska su djeca 470 ili 471 Slava, čast i hvala ti Ulazna: 472 Kad je ono GospodinOtpj. ps.: 474 Bože mojPrije evanđelja: 475 Krist postade poslušanPrinosna: 228.2 Po obećanjuPričesna: 479 O Spase roda ljudskoga ili: 245 Moj IsuseZavršna: 463 Sretnih li vas ili: 492 Svaka duša

29. ožujka 2015.

Nedjelja Muke Gospodnje. CvjetnicaNa početku ophodaHosana Davidovu sinu: Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Izraelov Kralju:Hosana u visini!

Mt 21, 9

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, poslušan tvojoj volji naš je Spasitelj uzeo tijelo, ponizio sama sebe i podnio sramotu križa. Daj da slijedimo uzor njegova poniženja, s njime zajedno trpimo i postignemo slavu uskrsnuća. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, smiluj nam sepo muci svoga Sina.Djelima to ne zaslužujemo,ali se uzdamo u tvoje milosrđe i jedinstvenu žrtvu Isusa Krista. Koji s tobom.

NA POČETKU OPHODA

Čitanje svetog Evanđelja po Marku (11, 1-10)Kad se približe Jeruzalemu, Betfagi i Betani-ji, do Maslinske gore, pošalje Isus dva uče-nika i kaže im: »Hajdete u selo pred vama. Čim u nj uđete, naći ćete privezano magare koje još nitko nije zajahao. Odriješite ga i vodite. Ako vam tko reče: ‘Što to radite?’ recite: ‘Gospodinu treba’, i odmah će ga ipak ovamo pustiti.«Otiđoše i nađoše magare privezano uz vrata vani na cesti i odriješe ga. A neki od nazoč-nih upitaše: »Što radite? Što driješite maga-re?« Oni im odvrate kako im reče Isus. I pustiše ih. I dovedu magare Isusu, preba-ce preko njega svoje haljine i on zajaha na nj. Mnogi prostriješe svoje haljine po putu, a drugi narezaše zelenih grana po poljima. I oni pred njim i oni za njim klicahu: »Hosa-na! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Go-spodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca na-šega Davida koji dolazi! Hosana u visinama!«Riječ Gospodnja.

U SLAVLJU EUHARISTIJE

Prvo čitanje Iz 50, 4-7Čitanje knjige proroka IzaijeGospodin Bog dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne. Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici. Gospodin Bog uho mi otvori: ja se ne protivih niti uzmicah. Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja. Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz ko kremen i znam da se neću postidjeti.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 22, 8-9.17-20.23-24Pripjev: Bože moj, Bože moj,

zašto si me ostavio?Svi koji me vide, podruguju se meni,razvlače usne, mašu glavom:»Uzdao se u Gospodina, neka ga sad izbavi,neka ga spasi ako mu omilje!«

Opkolio me čopor pasa,rulje me zločinačke okružile.Probodoše mi ruke i noge,sve kosti svoje prebrojiti mogu.

Razdijeliše među se haljine mojei za odjeću moju baciše kocku.Ali ti, Gospodine, daleko mi ne budi;snago moja, pohiti mi u pomoć!

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

16živo vrelo 17

Braćo i sestre, združeni u molitvi i nadahnuti Isusovim pouzdanjem u Oca, i mi se utecimo Ocu nebeskom proseći mudrost razumijevanja i snagu prihvaćanja njegove volje. Molimo zajedno:Usliši nas, Bože.1. Bože, tvoj je Sin na današnji dan svečano ušao

u grad Jeruzalem da ondje dovrši tvoj naum spasenja: daj svojoj Crkvi da vjerno hodi putem evanđelja te jednom prispije k vratima nebeskoga Jeruzalema, molimo te.

2. Bože, tvoje je Sin na današnji dan bio slavljen kao kralj i osloboditelj svoga naroda: prosvijetli svoje vjernike svjetlom evanđelja da se ne dadu zavesti slavom svijeta te vjerno nasljeduju Kristov put, koji vodi u slavu neba, molimo te.

3. Bože, tvoj je Sin radi našega spasenja ostao poslušan tvojoj volji sve do smrti na križu: pomozi nam prihvatiti tvoju volju i kada na svome putu susretnemo križ i trpljenje, molimo te.

4. Bože, tvoj je Sin darežljivo oprostio svima koji su ga osudili na smrt: oprosti nam naše krivnje i obdari nas snagom opraštanja svima zbog kojih trpimo, molimo te.

5. Bože, ti si svoga Sina, koji je sišao u iskustvo smrti, uskrisio od mrtvih: svjetlom uskrsnuća obasjaj i našu preminulu braću i sestre, molimo te.

Oče nebeski, tvoj se Sin predao u smrt radi našega spasenja i učinio nas dostojnima tvoga smilovanja. Primi naše molitve i daj nam životom nasljedovati ljubav i predanje tvoga Sina. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Slava, čast i hvala ti,Spasitelju, Kralju Kriste…

Bernardino Campi: Isusov ulazak u Jeruzalem, 1574.;

Katedrala u Cremoni, Italija.

Popričesna molitva Po ovoj pričesti, smjerno te, Gospodine, molimo: Ti si nam smrću svoga Sina dao da se nadamo životu u koji vjerujemo. Daj da njegovim uskrsnućem stignemo cilju zemalj skog putovanja. Po Kristu.

A sada, braći ću svojoj navješćivati ime tvoje, hvalit ću te usred zbora.»Koji se bojite Gospodina, hvalite njega!Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!«

Drugo čitanje Fil 2, 6-11Ponizi sam sebe… zato Bog njega preuzvisi.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola FilipljanimaKrist Isus, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ. I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Fil 2, 8-9Krist postade poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom.

Evanđelje Mk 14, 1 – 15, 47

Muka Gospodina našega Isusa Kristapo Marku

Cjeloviti tekst Evanđelja na www.hilp.hr

MOLITVA VJERNIKA


18

odje

ci r

iječi

Slava i put do njezina ostvarenja

Crkva se danas spominje ulaska Gospo-dina Isusa Krista u Jeruzalem, kojim je ispunio proročko obećanje: »Klikni iz

sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.« (Zah 9, 9) Liturgijsko slavlje stoga započinje ophodom u veselom ozračju. Najprije se proči-ta evanđeosko izvješće o tome ulasku, a potom vjernike, okupljene s granama palmi i granči-cama maslina, predvoditelj pozove: »Kao što je nekada židovski narod klicao Isusu, pođimo tako i mi u povorci, pjevajući pjesme.« Tako se iznova vjernički doživljava i uprisutnjuje njegov mesijanski ulazak. No, odmah pri ulasku u cr-kvu Zborna nas molitva upućuje na ozračje kri-ža i poniženja kojemu je Gospodin bio izložen. O njemu progovaraju i liturgijska čitanja čiji je vrhunac u navještaju Muke. Ove godine čita se Markovo izvješće. Čitavo njegovo evanđelje eg-zegete opisuju kao »povijest Muke s proširenim uvodom« jer je u njoj vrhunac Isusova života, pa su joj posvećeni najveća pažnja i prostor. Dok se u procesiji već odražava nebeska slava, u misi se otkriva put do njezina posjedovanja.

ProturječjaDanašnja je liturgija puna naizgled nespojivih proturječja. Dan pobjede i radosti u isto je vri-jeme dan patnje. Evanđeoski odlomak čitan u ophodu kratak je i pun veselja, dok onaj drugi, dugačak i težak, opisuje Spasiteljevu tužnu sud-binu odbacivanja, muke i smrti. »Hosana!« i »Raspni ga!« jednako snažno odjekuju. Crvena liturgijska boja upućuje na muku, ali i na vladar-ski purpur. Isus dopušta da ga slave kao kralja i takvim se priznaje, a s druge strane biva odba-čen, osuđen i ubijen. Prije nego je podnio muku, doživio je trenutke slave. Ulazak u Jeruzalem vrhunac je njegova poslanja. Sukladno najava-ma proroka, u grad ulazi slavodobitno kao kralj mira, na magarcu, životinji siromaha i pobož-nih hodočasnika, dok iz grada izlazi noseći na

sebi drvo križa i s njime sve grijehe svijeta. Stiže kao »Onaj koji dolazi u ime Gospodnje«, a od-lazi kao prokletnik, osuđen na sramotnu smrt. Slavljen kao kralj, a osuđen kao razbojnik. Na ulasku je okružen masom koja je spremna sli-jediti ga kao kralja koji pobjedonosno ulazi u sveti grad, dok je na izlasku ostavljen od svih jer ne žele ići putem gubitnika. Božja ljubav i čo-vjekova mržnja pretvaraju »Grad mira« u izvor nemira koji će uzburkati cijeli svijet u težnji da se ujedini u vječnome miru.

Smisao Spomenuta proturječja očituju svu komplek-snost čovjekova duha, svu dramu ljudske po-vijesti i slabost pojedinca pred masom pod-ložnoj manipulaciji. Jednako tako, otkrivaju našu neodgovornost prema nasilju, spremnost na promjenu mišljenja sukladno trenutnim interesima te svjesnu ili podsvjesnu sklonost da slijedimo one koji nam se čine snažnijima. No, ova dramatična promjena koja je zahvatila masu, u kojoj se možemo više ili manje prepo-znati, upućuje nas na dubinu samoga Kristova otajstva i njegova poslanja. On je doista Kralj kojemu treba klicati »Hosana«. Kao takav pri-hvatio je put poniženja, slabosti, osude i na-silja. Ova promjena nije slučajna. Samo je On bio u stanju primiti i ponijeti na sebi sve grijeha svijeta i tako ga otkupiti.

Otkupljenje je tehnički izraz onodobnoga robovlasničkog društva kojim se postizala slo-boda. Isusovu patnju ne treba gledati kao da bi Bog bio tako okrutan da traži smrt bilo kojeg čovjeka, pa ni svoga Sina, nego u smislu posti-

18živo vrelo 19

Iluminacija iz Psaltira, 13. st.; British Library

Pouzdanje u Gospodina Iz 50, 4-7Odlomak Iz 50, 4-9 poznat je kao Treća pjesma o Sluzi Jahvinom. Ozna čuje ju i strukturira pozivanje na »Gospodina Boga«. To nas usmjerava na prepoznavanje Božjega djelovanja preko njegova Sluge. Gospodin daje jezik za govorenje, otvara uho, pomaže u tje skobi. Najprije se govori o govorenju kao potpori umornima, a ondao slušanju Sluge Jahvinog. Njegova služba riječi nastavlja se njego-vim svjedočanstvom o neupitnom povjerenju u Božju pomoć i spo-sobnošću da izdrži sva neprijateljstva. Pjesma ga prikazuje kao idealnog proroka i Izraelca, koji se pouzdanjem u Boga suprotstavlja Izraelu koji se odmetnuo. Sluga Jahvin pokazuje se dužnikom volji Jahvinoj i ovisnim o njegovoj pomoći. Zbog toga otvara uho svako jutro i upućuje na važnost slušanja. Poput učenika ponavlja i usvaja Jahvine riječi. N e odbija Jahvin poziv poput Izraela. Nezaklanjanje lica od uvreda i pljuvanja izraz je bezpridržajne okrenutosti Sluge Jahvinog njegovu narodu. Mario Cifrak

Zrnje…

odje

ci r

iječi

Cvjetnica. Susret klicanja i prijezira. U istim osobama. Isti kliču i izražavaju prijezir. No, Isus poniznošću gradi ispra-van odnos i prema slavljenju i prema prijeziru. Ne da se zavesti slavom ljudi. Ni kada ga, doskora, ponižavaju, ne doživljava to kao poniženje. Njegova poniznost nije od poniženja koje doživljava od ljudi, nego u vlastitoj spremnosti da podnese križ i smrt radi drugih, pa i onih koji ga ponižavaju. Poniznost živi samo ondje gdje ju se svjesno i radosno izabire, unatoč izazovima slave.

zanja pune slobode, pa makar i po cijenu osu-de, križa i smrti. Nitko drugi to ne bi mogao. Mi možemo podijeliti patnju s nekim, ali ju ne možemo na sebe uzeti i u grob sahraniti. Samo Riječ-tijelom-postala mogla je biti ubijena da bi snagom čiste ljubavi ubila zlo i smrt. Tako ona masa, i ne znajući, svjedoči da je Isus Krist pravi Bog kojemu treba klicati »Hosana«, ali i Bog Spasitelj koji je postao čovjekom da bi nas u svome tijelu oslobodio od zla. Već unaprijed najavljuje Isusovu pobjedu nad smrću i grije-hom u uskrsnoj noći. Pristanak na smrt na kri-žu početak je Isusove proslave. Ono što izgleda kao poraz postaje pobjedom ljubavi. Njegova je smrt dar, kao i sâm život. »Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.« (Iv 15, 13) Ono što je naučavao, Isus ostvaruje. Vjeran je do smrti. Vjeran ljubavi prema Ocu i ljubavi prema ljudima.

PutokazDanas smo izloženi proturječnim osjećajima. Žalosni smo zbog grijeha kojima smo uzro-kovali Isusovu patnju, a raduje nas njegova ljubav koja ga je učinila spremnim trpjeti za nas. Tako, unatoč svojoj slabosti i grješnosti, nalazimo izvor radosti u njegovoj neizmjernoj ljubavi. Ova brutalnost nagle promjene traži našu promjenu. Pozvani smo izabrati s kime

se identificirati: s nezainteresiranošću proma-tračâ, Marijinom patnjom, Petrovom nevje-rom, Pilatovim pranjem ruku, snagom Šimuna Cirenca, suzama jeruzalemskih žena, humano-šću Josipa iz Arimateje…

Isus se danas priznao kraljem. Svaki se vla-dar ponosi svojom snagom i veličinu pokazuje na svome prijestolju. Isusova je snaga ljubav, a križ je tron njegove slave. Ovo oruđe smrti po-stalo je znakom prepoznavanja njegovih učeni-ka, čija je zadaća svjedočiti istu ljubav kako bi svi ljudi sa satnikom zaključili: »Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!« (Mk 15, 39). U otajstvu Isusove smrti i uskrsnuća objavljene su nam vizure naše budućnosti. Znamo: ako ostanemo povezani s njime u molitvi, sakramentima i po-slušnosti njegovoj volji, svi naši križevi, patnje i padovi bit će preobraženi u uskrsnuće. To je na-še »imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo« (Heb 11, 1). Tako već sada možemo živjeti puninu života unatoč tomu što još uvijek nosimo svoje križeve. Što se više povezujemo s otajstvom križa, sve nam je jasnija naša prošlost i za nju smo zahvalniji, imamo više odvažnosti i radosti u sadašnjosti te povjerenja u budućnost. Puni vjere prošlost prepuštamo milosrđu, budućnost providnosti, a sadašnjost ljubavi.

Slavko Slišković


20

Ulazna: 503 Mi treba da se hvalimo Otpj. ps.: 504 Čaša blagoslovnaPrije evanđelja: 505 Zapovijed vam novu dajemPranje nogu: 506 Neka u vama ostanuPrinosna: 508 Gdje je ljubav, prijateljstvoPričesna: 247 Uzmite, jedite ili: 242 O sveta gozboPrijenos Svetotajstva: 264-271 Usta moja uzdižite

2. travnja 2015.

Misa Večere Gospodnje. Veliki četvrtakZborna molitvaBože, slavimo presvetu večeru kad je tvoj Jedinorođenac, spreman da pođe u smrt, predao Crkvi žrtvu novog Saveza i gozbu svoje ljubavi. Daj da iz tog otajstva crpemo ljubav i život. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Izl 12, 1-8.11-14Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Gospodin reče Mojsiju i Aronu u zemlji egipatskoj: »Ovaj mjesec neka vam bude početak mjesecima; neka vam bude prvi mjesec u godini. Ovo objavite svoj za-jednici izraelskoj i recite: Desetog dana ovo-ga mjeseca neka svatko po porodici priba-vi jedno živinče. Tako, jedno na kuću. Ako je porodica premalena da ga potroši, neka se ona priključi svome susjedu, naj bližoj kući, prema broju osoba. Podijelite živinče prema tome koliko koja osoba može pojesti. Ži vin-če neka bude bez mane, od jedne godine i muško. Možete izabrati bilo janje bilo kozle. Čuvajte ga do četrnaestoga dana ovoga mjeseca. A onda neka ga sva izrael-ska zajednica zakolje između dva sutona. Neka uzmu krvi i poškrope oba dovratnika i nadvratnik kuće u kojoj se bude blagovalo. Meso, pečeno na vatri, neka se pojede te iste noći s beskvasnim kruhom i gorkim ze-ljem. A ovako ga blagujte: opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u ruci. Jedite ga žurno: to je pasha Gospodnja. Jer te ću noći ja proći egipatskom zemljom i pobiti sve prvorođence u zemlji egipatskoj, i čovjeka i životinju. Ja, Gospodin, kaznit ću i sva egipatska božanstva. Krv neka bude znak na kućama u kojima vi budete. Gdje god spazim krv, prijeći ću vas; tako ćete izbjeći pokolju zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku. Taj dan neka vam bude spomendan. Slavite ga u čast Gospodinu po trajnoj uredbi od ko ljena do koljena.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 116, 12-13.15-18Pripjev: Čaša blagoslovna

zajedništvo je krvi Kristove!Što da uzvratim Gospodinuza sve što mi je učinio?Uzet ću čašu spasenjai zazvati ime Gospodnje.

Dragocjena je u očima Gospodnjimsmrt pobožnika njegovih.Gospodine, tvoj sam sluga, sin službenice tvoje:ti si razriješio okove moje.

Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne,zazvat ću ime Gospodnje.Izvršit ću Gospodinu zavjete svojepred svim pukom njegovim.

Drugo čitanje 1Kor 11, 23-26Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: »Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.« Tako i čašu po večeri govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.« Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, kad god se slavi spomen ove žrtve, izvršuje se djelo našeg otkupljenja: zato daj da dostojno slavimo ta otajstva. Po Kristu.

Popričesna molitva Svemogući Bože, ovdje nas na zemlji krijepiš večerom svoga Sina: daj nam uživati na njegovoj vječnoj gozbi. Po Kristu.


20živo vrelo 21

Okupljeni oko Kristova stola i okrijepljeni snagom njegove ljubavi, uputimo nebeskomu Ocu svoje molitve:Obnovi u nama ljubav svoju, Gospodine.1. Svojoj Crkvi, koja te slavi u otajstvu euharistije,

pomozi da bude sakrament zajedništva među ljudima i očit znak tvoje prisutnosti u svijetu, molimo te.

2. Svojoj Crkvi, Gospodine, darovao si dar svećeništva: papu našega Franju, sve biskupe i svećenike obnovi u svetosti života i u služenju na koje si ih pozvao, molimo te.

3. Svima nama, Gospodine, daruj svjetlo Duha Svetoga da spoznamo neizmjernu ljubav koju si nam u Kristu iskazao te uvijek budemo spremni služiti drugima i tako graditi tvoje kraljevstvo, molimo te.

4. Operi nas, Gospodine, od svakoga opiranja tvojoj ljubavi; oslobodi nas od robovanja svijetu i pomozi da uvijek budemo u potpunosti predani putu na koji nas zoveš, molimo te.

5. Tvoj je Sin pouzdanjem u tebe i predanjem u tvoju volju pobijedio moć svijeta. Nadahni nas da kroz posluh tvojoj volji preobražavamo svijet u kojem živimo,molimo te.

Usliši, nebeski Oče, naše smjerne molitve. Čuvaj u nama ljepotu i nesebičnost ljubavi koju si nam očitovao po predanju svoga Sina i daj da vjerom koja je ljubavlju djelotvorna pružamo svjedočanstvo tvoga spasenja svakom čovjeku. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pjesma prije evanđelja Iv 13, 34Zapovijed vam novu dajem, govori Gospodin, ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas.

Evanđelje Iv 13, 1-15Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu upra onik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan. Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?« Odgovori mu Isus: »Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.« Reče mu Petar: »Nećeš mi prati nogu nikada!« Isus mu odvrati: »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.« Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!« Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!« Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: »Niste svi čisti.« Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodi-nom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja –– Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«Riječ Gospodnja.

MOLITVA VJERNIKA

V. B

laža

novi

ć


22

apsolutno svemoćan, spušta na našu razinu, zanemaruje samoga sebe i ponizuje se do kraja. Da, Kristovo »opljenjenje«, njegova »kenoza«, baš je zato golema i zbunjujuća jer je u igri sam Bog. Naime, što je netko moćniji, neovisniji, sa-modostatniji, tim je veća njegova ljubav, ljubav shvaćena kao ispražnjenje, zanemarivanje sa-moga sebe i sebedarivanje. Što je netko slabiji, ovisniji, nesigurniji u sebi, to je manja njegova ljubav; ona je ovisna o drugomu i stvara ovi-snost. Takav moćni Bog u Isusu Kristu poka-zuje moćnu ljubav: uzima obličje sluge, roba, gotovo bismo mogli reći, a da ne zvuči skanda-lozno, da se Krist u gesti pranja nogu nama kla-nja. Toliko nas ljubi da se klanja nama, nama bijednim i grješnim svojim stvorenjima!

Gospodine! Zar ti da meni pereš noge? Bez ovoga Petrova upita, bez njegove začuđenosti, odnosno zbunjenosti, ne

može se razumjeti Kristovo pranje nogu uče-nicima. Na neki način moramo i sami postati zbunjenima. Zbunjenost je ovdje uvjet za ra-zumijevanje Kristove geste. Da, Petar je bio zbunjen Kristovom gestom jer je slutio da se u njoj krije nešto više od uobičajene geste kojom mi ljudi iskazujemo ljubav jedni prema drugi-ma. Za nas bi to bila gesta pomoći, iskazivanja poštovanja ili naklonosti prema drugomu. To bi, bez sumnje, bila velika gesta, vrijedna div-ljenja, ali ona u nama ne bi izazvala zbunjenost kakvu je doživio Petar. Petrova zbunjenost, na-ime, proizlazi iz činjenice da tu gestu ljubavi ne čini samo čovjek, nego Bog, što je i naznačeno u sljedećoj rečenici: »A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu…« Dakle, ovdje se sam Bog saginje pred čovjekom, kleči pred njim i pere mu noge. Teško je razumski prodrijeti u značenje toga čina, nekako ljudski razum zastaje ovdje, biva zbunjen činjenicom da sam Bog pere čovjeku noge. Pokušat ću samo promucati nešto spram toga golemog otajstva Božje ljubavi.

Božja ljubav kao »kenoza«Kristovo pranje nogu pojašnjava i posvješćuje činjenicu da se Bog, postavši čovjekom, »opli-jenio« (ekenosen), ispraznio od svojega božan-stva: »On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge.« (Fil 2, 6-7) On je sebe stavio po strani, a nas stavio u središte, odlu-čio je biti nama u svemu jednak, sebe darivati nama na način koji nama odgovara, ili jednom riječju: Bog je odstranio sebe od sebe za nas. Mi ne samo da to nismo u stanju činiti jedni drugima, nego je naša ljubav uvijek nekako potrebita, ograničena, ona uvijek traži svoje. Zato nas zbunjuje Božje utjelovljenje u Isusu Kristu, jer se ne bilo tko, nego sam Bog, ap-solutno ne-potrebit, apsolutno samodostatan,

Odstrani sebe od sebe

Joseph Krautwald: Pranje nogu, 1987.;crkva sv. Mihaela u Holsenu (Bünde), Njemačka.

29. ožujka 2015.

odje

ci r

iječi

22živo vrelo 23

I još nešto, meni važno. Ne znam jeste li ikad doživjeli da vam netko pere, maže i otire noge. Ako jeste, onda znate da su noge jako intimne. Dodirivati nekomu noge, prati ih, svjedoči o velikoj intimi, bliskosti. Tako je Krist dopustio Mariji Magdaleni da mu opere noge i otre ih ubrusom, dopustio joj je da uđe u njegovu intimu i da budu intimni. Sada sâm Krist to čini: on se prigiba nama, perući noge i otirući ih ubrusom. Bog u Isusu Kristu želi biti intiman sa svakim od nas, s tobom i sa mnom. Zaista čudesno i zbunjujuće!

Naša ljubav kao djelo, kao »kenoza«Čuli smo Petra, njegovu reakciju kojom je, do-duše, izrekao svoju veliku ljubav prema Kristu, ali kojom je i potvrdio da ipak nije shvatio Boga, Boga »kenotičke« ljubavi. Njegova dru-ga reakcija samo potvrđuje to: »Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!« Petar ne shvaća da se u Kristovoj gesti ne radi prven-stveno o tome da se prima milost, da budemo cijeli oprani, nego da mi i sami činimo ono što je Krist činio: »Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.« Da, činiti

drugima ono što je Krist nama učinio. Naime, Bog se u Isusu Kristu krajnje objavljuje kao lju-bav, ljubav i samo ljubav. I nema drugoga puta do Boga Isusa Krista osim ljubavi. Samo s lju-bavlju se živi božanski. To nije ljubav običnih osjećaja, naklonosti, kako mi često shvaćamo ljubav i kako se ona predstavlja u današnjemu društvu. Ne, Kristova je ljubav djelo, djelo »ke-noze«, ispražnjenja sebe, stavljanja sebe po strani zbog drugoga, ispražnjenje i poništenje sebe zbog drugoga, služenje drugomu do kraja. Tko tako ne ljubi, tko ne ljubi »kenotički«, taj ne može razumjeti Boga, taj ne ulazi u odnos s Bogom, taj uopće ne može razumjeti ni Veliki petak, ni Veliku subotu, ni Vazam; jednom ri-ječju, taj nije istinski kršćanin.

O, kakve li goleme zadaće za nas pred ta-ko čudesnom i zbunjujućom ljubavlju Isusa Krista. Zato nemojmo samo ostati na divlje-nju, nego odstranimo sebe od sebe za drugo-ga (na tragu divne Augustinove misli: »Tolle te a te«). Nasljedujmo Krista, počnimo ljubiti, ali kenotičkom ljubavlju, ljubavlju djelâ, odlo-žimo »haljine« svoje samodostatnosti, uzmi-mo »ubrus « Kristove ljubavi i perimo drugi-ma noge, donoseći im Božju intimu.

Ivica Raguž

Zrnje…Pashalo janje Izl 12, 1-8Riječ je o »historiziranoj« tradiciji blagdana Pashe. Pasha je u tome opisu već postala zaštitnički obred protiv »zatornika« koji ubija prvo-rođence i blagovanje pred izlazak iz Egipta. Svećenička je predaja, dakle, predegzilski obred slavlja Pashe smjestila u kontekst izlaska i stvorila legendu za utemeljenje godišnjega obiteljskog kulta. Mjesec podsjeća na mjesec u kojem su se Mojsije i Aaron odijelili od faraona, a to je mjesec Abib (usp. Izl 13, 4), a koji su Židovi kasnije, prema babilonskom uzoru, nazvali Nisan (ožujak/travanj). Desetoga dana toga mjeseca izabire se muško janje bez mane, a kasnije je dodano da to može biti i jare. Četrnaestoga dana ga se kolje. To, jasno, ne odgo-va ra samom izlasku, kada nije bilo moguće čekati četiri dana, nego je riječ o već spomenutome kasnijem obiteljskom slavljenju. Cijeli Izrael koji slavi upućuje na hramsku zajednicu u Jeruzalemu poslije izlaska. Škropljenje dovrataka krvlju ima apotropejsko značenje.

Mario Cifrak

Isus ustaje od stola, odlaže blagdanske haljine i opasuje se ubrusom koji je ruho slugu. I ta gesta pripada onomu »Primjer sam vam dao…«. I nama se valja pitati: koje je haljine potrebno odložiti da bismo bili svjedoci služenja? Haljinu oholosti i samodostatnosti, haljinu uvjerenja u svoju neporočnost, haljinu kojom skrivamo istinu o sebi…? Možda bismo radije druge zaogrnuli svojom haljinom, dijeleći ljubav i pokazujući svoju dobrotu, nego se prignuli i iskazali spremnost služiti im. A Isus uzima ubrus i prigiba se pred našim nogama.

odje

ci r

iječi


24

3. travnja 2015.

Otpj. ps.: 510 ili 511 Oče, u ruke tvojePrije evanđelja: 475 Krist postade poslušanPokazivanje Križa: 512 ili 513 Dođite, poklonimo seKlanjanje Križu: 515 Puče moj ili: 516 Usta moja opjevajte ili: 481 Častimo te Pričesna: 135.3 Bog je tako ljubio svijet ili: 245 Moj Isuse

Petak Muke GospodnjeUvodna molitvaSpomeni se, Gospodine, velikih djela svoga milosrđa; spomeni se vazmenog otajstva, što ga je Krist, Sin tvoj, započeo, kad je za nas prolio krv: štiti nas vazda i posvećuj. Po Kristu.

Popričesna molitvaSvemogući vječni Bože! Ti si nas obnovio velikim djelom svoga milosrđa: blaženom smrću i uskrsnućem Isusa Krista. Čuvaj u nama njegove plodove i primanjem toga otajstva daj nam snage da ti vjerno služimo. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 52, 13 – 53, 12Za naše je grijehe on proboden.

Čitanje Knjige proroka IzaijeGle, uspjet će sluga moj, uzvisit će se, podignuti i uzdići veoma! Kao što se mnogi nad njim užasnuše – tako mu je lice neljudski bilo iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka – tako će on mnoge zadiviti narode i kraljevi će pred njim stisnuti usta videć ono o čemu im nitko nije govorio, shvaćajuć ono o čemu nikad čuli nisu: »Tko da povjeruje u ono što čusmo, kome li se otkri ruka Gospodnja?« Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje osušene. Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni izgleda da bi nam se svidio. Prezren bijaše, od ljudi odbačen, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bijaše, obescijenjen. On slabosti naše ponije, naše boli uzena se, a mi ga držasmo udarenim,

od Boga pogođenim, poniženim. Za naše je grijehe on proboden, za opačine naše satrt. Na njega pade kazna radi našeg mira, njegovom se modricom izliječismo. Poput stada svi smo mi lutali, svatko je svojim okrenuo putem. A Gospodin je svalio na nj bezakonje nas sviju. Zlostavljahu ga, a on se pokori i usta svojih ne otvori. Ko janje na klanje odvedoše ga, ko ovca, nijema pred onima što strigu, usta svojih ne otvori. Iz pritvora je i sa suda otet; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje je živih uklonjen, za grijehe naroda svog na smrt izbijen. Ukop mu dadoše među zločincima, a grob mu bî s bogatima, premda ne počini nepravde nit mu usta laži izustiše. Al Gospodinu se svidje pritisnuti ga bolima. Žrtvuje li život svoj ko naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžiti sebi danei Gospodnja će se volja po njemu ispuniti. Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlosti nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti. Zato ću mu mnoštvo dati u baštinui s mogućnicima plijen će dijeliti jer sâm se predao na smrt i među zlikovce bio ubrojen, a on grijehe mnogih ponese na sebi i zauze se za zločince.Riječ Gospodnja.

Molitva nad narodomTvoj narod, Gospodine, slavio je smrt tvoga Sina u nadi uskrsnuća s njime. Molimo te, blagoslovi ga i daj mu oproštenje i utjehu, učvrsti vjeru u vječno otkupljenje. Po Kristu.


24živo vrelo 25

Tvome se križu, Gospodine, klanjamo,hvalimo i slavimo sveto uskrsnuće tvoje,jer evo: drveta radi nastade radost u cijelome svijetu

Đuro Seder: Golgota, 2002.

Molitva nad narodomTvoj narod, Gospodine, slavio je smrt tvoga Sina u nadi uskrsnuća s njime. Molimo te, blagoslovi ga i daj mu oproštenje i utjehu, učvrsti vjeru u vječno otkupljenje. Po Kristu.

Drugo čitanje Heb 4, 14-16; 5,7-9

Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo: Imajući velikoga Velikog svećenika koji prodrije kroz nebesa – Isusa, Sina Božjega – čvrsto se držimo vjere. Ta nemamo takva velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom. Pristupajmo dakle smjelo prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas! Ta Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bî uslišan zbog svoje preda-nosti: premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Fil 2, 8-9Krist postade poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom.

Evanđelje Iv 18, 1 – 19,42Muka Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu

Cjeloviti tekst Evanđelja na www.hilp.hr

Otpjevni psalam Ps 31, 2.6.12-13.15-17.25

Pripjev: Oče, u ruke tvojepredajem duh svoj!

Tebi se, Gospodine, utječem,o da se ne postidim nikada:u svojoj me pravdi izbavi!U tvoje ruke predajem duh svoj:otkupi me, Gospodine, Bože vjerni.

Dušmanima svojim ruglo postadoh,susjedima podsmijeh, a znancima strašilo;koji me vide vani, bježe od mene.Nestalo me ko mrtvaca iz sjećanja ljudi,postadoh ko razbijena posuda.

A ja se, Gospodine, u tebe uzdam;govorim: Ti si Bog moj!U tvojoj je ruci sudbina moja:istrgni me iz ruke dušmanai onih koji me progone!

Rasvijetli lice nad slugom svojim,po svojoj me dobroti spasi.Budite hrabri i jaka srca,svi koji se u Gospodina uzdate!


26

Prostrto Gospodinovo tijelo

Otkriven, ogoljen oltar, prostrtost svećenika pred oltarom i šutnja koja pjeva »ulaznu pjesmu«, večeras zajedno govore o otajstvu Kristova kri-

ža i umiranja. Oltar je ogoljen da bismo jasnije spozna-li odakle izvire njegova prostrtost, odakle dar koji se na njemu prinosi. Ako je ogoljeni oltar slika Velikoga petka, onda je prostrti slika Uskrsnuća, slika Crkve, okuplje-ne oko uskrsloga Gospodina. Večeras oltar nije prostrt. Umjesto oltara prostrt je križ. Na križu, tom jedinstveno-me žrtveniku-oltaru, prostrto je Gospodinovo tijelo da bi oltar svake kršćanske zajednice bio spomen-čin Kristova dragovoljnoga sebedarja i prinosa. Svaki put kada u Crkvi prostiremo oltar za euharistijsku žrtvu, pred nama se i za nas uprisutnjuje žrtva križa. Večeras, stoga, zastajemo u poklonstvu, u molitvi i vjerničkome gledanju pred križem na kojemu je, u prinosu, prostrto Isusovo tijelo.

Nerazderana haljinaPrije nego je uzdignut na žrtvenik križa, Isus je bio ogo-ljen, a kad ga razapeše, vojnici »uzeše njegove haljine i razdijeliše ih na četiri dijela – svakom vojniku po dio. A uzeše i donju haljinu, koja bijaše nešivena, otkana u komadu odozgor dodolje. Rekoše zato među sobom: ‘Ne derimo je, nego bacimo za nju kocku pa komu dopadne’ – da se ispuni Pismo koje veli: Razdijeliše među se ha-ljine moje, za odjeću moju baciše kocku.« U pjevanome navještaju Muke, te riječi, u mnogim napjevima, zvuče jedinstvenom melodijom te pozivaju da iz njih pokuša-mo razumjeti smisao Isusova prinosa na križu.

Isus je svučen, razgoljen, ponižen. Odjeća uvijek otkriva odnose među ljudima. Nasilno nekoga lišiti odjeće znači zanijekati mu dostojanstvo i mjesto koje ima u zajednici ljudi. Zato svlačenje Isusa pod križem objavljuje odbačenost i prijezir prema njemu. On više nema mjesta među ljudima. Zanijekan mu je svaki od-nos. Kao da više ne postoji. Preostao je još, mislili su, samo koji trenutak do izdahnuća na križu, do nestan-ka. No, i tu prezrenost, to iskustvo golosti, Isus prihva-ća da bi sišao u dubinu čovjekova života, u čovjekovu ogoljenost koju nosi zbog svoga grijeha. Svetopisam-ska mudrost predstavlja, naime, Božju milost i dosto-janstvo pred Bogom kao odijelo, a grijeh oslikava kao golost, kao gubitak one iskonske odjeće, milosti u koju je čovjek bio zaodjeven.

Petak Muke Gospodnje

Michael Wolf: Raspeće.

odje

ci r

iječi

26živo vrelo 27

Zrnje…

Vojnici razdijeliše među sobom Isusove gornje haljine (himatia) jer im je po običaju pripadala odjeća onoga koga su imali pogubi-ti. No, Isusova donja haljina, tunika (hiton), ostaje nerazdrta i nepodijeljena. Bila je, naime »nešivena, otkana u komadu odozgor dodolje« ili, kako se negdje čita, »tkana od jedne niti«, što je bila vlastitost hramske odjeće velikoga svećenika (J. Flavije). Tako i haljina, koje je bio lišen, objavljuje Isusovo svećeništvo: on na križu, kao svećenik novoga prinosa nebe-skomu Ocu, prinosi sebe kao najdragocjeniji prinos. Vrijedno je ovdje prisjetiti se da evan-đelisti Marko i Matej bilježe da je veliki sveće-nik Kajfa, kad je Isus bio doveden pred njega, razljućen njegovim odgovorima, »razderao svoje haljine« (usp. Mk 14, 63; Mt 26, 65). Bio je to kraj starozavjetnoga svećeništva. Nastupa Isus, novi Veliki svećenik, koji prinosi samoga sebe za otkupljenje čovjeka od njegova grijeha.

Donja haljina, ona koja je najprječa tije-lu, objavljuje Isusovu bît: njegovu sebedarnu ljubav za sav ljudski rod. Nerazdijeljena, ona otkriva još nešto. Ljudi mogu mijenjati sliku o Isusu, mogu razdrijeti njegovu »gornju halji-nu«, ali ono što je Isus u sebi, to nije u ljudskoj moći. Možemo razdirati i sliku Crkve, dijeliti ju,

prikazivati ju kako nam drago, kaljati ju neisti-nama i lažima, ali njezina intima, povezanost s Gospodinom, nije u ljudskim rukama. Večeras u poklonstvu pred križem, na kojem je raspet i iz ljubavi prostrt, otkrivamo da smo grijesi-ma i životom nedostojnim kršćanskoga ime-na razdirali i dijelili Isusove »gornje haljine«, zatajivali ga pred ljudima, iskrivljivali istinu o njemu, bili gluhi pred njegovom riječju, opirali se svjedočanstvu ljubavi koju nam je iskazao. Po našim životima on je bio ogoljen, ponižen, prezren i zaboravljen u zajednici ljudi.

No, njegova »donja haljina« ostala je ne-podijeljena, nerazderana. Snaga njegove »in-time«, njegove ljubavi prema nama, ne može biti razderana. S tom osvjedočenošću Apostol ispovijeda sigurnost vjere: »Tko će nas rasta-viti od ljubavi Kristove? Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadaš-njost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor ne će nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu naše-mu.« (Rim 8, 35. 38-39) Uranjajući večeras u otajstvo Kristova prinosa, iznova zaodjenimo haljinu njegove ljubavi koja preobražava naše živote. Poklonimo se pred otajstvom uzvišene Božje ljubavi, prostrte na žrtveniku križa.

Ante Crnčević

Prepoznati se u Sluzi Jahvinom Iz 52, 13 – 53, 12Pred nama je Četvrta pjesma o Sluzi Jahvinom. U sliku trpećega Slu-ge Jahvinog, koji to čini namjesto drugih, utkano je iskustvo patnje proroka (npr. Jr 11, 18 – 12, 6; 15, 10-21; 17, 4-18; 18, 18-23; 20, 7-18). Možemo misliti i na Jeremijinog suvremenika Uriju koji je zbog svo-jeg naviještanja nesreće bio ubijen i pokopan među običnim pukom (Jr 26, 20-23). Upućuje se i na proročku službu koja se vidi u zalaga-nju za narod pred Bogom (usp. Jr 15, 1), a dostiže svoj vrhunac u Moj-sijevu zalaganju za narod (Izl 32, 30-35). Analogiju nalazimo i kod Ezekiela koji mora nositi krivnju kuće Izraelove i Judine (Ez 4, 4-6). Sudbina Sluge Jahvinog, vidljiva u zastupničkome uklanjanju krivice za mnoge prema Jahvinu planu, pokazuje posebnost i jedinstvenost u cijelome Starom zavjetu. Upravo neodređenost lika Sluge, koji mo-že biti pojedinac ili kolektiv, čini se namjernom jer na taj način Sluga Jahvin postaje simbolom koji poziva uvijek na novu identifikaciju.

Mario Cifrak

»Dovršeno je (teléstai).« Tako evanđelist zapisuje Isusove zadnje riječi, a njihovo je značenje iznio u opisu pranja nogu na posljednoj večeri: »budući da je ljubio svoje… do kraja (télos) ih je ljubio«. Tako je smrt na križu očitovana kao krajnji doseg ljubavi. Tek ljubav može dati dovršenje i ispunjenje svemu. I ništa nema puninu, dok nije ispunjeno ljubavlju. Dogodi se katkada da bude uloženo sve i postignuto sve, ali ako je izostala ljubav, to sve ostaje prazno, bez »dovršetka«.

odje

ci r

iječi


28

4.–5. travnja 2015.

Vazmeno bdjenje

Čitanje Knjige Izlaska Izl 14, 15-15,1a

U one dane: Reče Gospodin Mojsiju:»Zašto vičeš k meni? Reci Izraelcima da kre-nu na put. A ti podigni svoj štap, ispruži svo-ju ruku nad morem i razdijeli ga nadvoje da Izraelci mogu proći posred mora po suhu. Ja ću otvrdnuti srce Egipćana i oni će poći za njima, a ja ću se onda proslaviti nad fara-onom i njegovim ratnicima, njegovim kolima i konjanicima. Neka znaju Egipćani da sam ja Gospodin kad se proslavim nad faraonom, njegovim kolima i njegovim konjanicima.«Anđeo Božji, koji je išao na čelu izraelskih četa, promijeni mjesto i stupi im za leđa. A i stup od oblaka pomakne se ispred njih i stade im za leđa. Smjesti se između vojske egipatske i vojske izraelske te postade onima oblak taman, a ovima rasvjetljivaše noć tako te ne mogoše jedni drugima prići cijele noći. Mojsije je držao ruku ispruženu nad morem dok je Go spodin svu noć na stranu valjao vode jakim istočnim vjetrom i more posušio. Kad su se vode razdvojile, sinovi Izraelovi siđoše usred mora na osušeno dno, a vode im stajahu kao bedem zdesna i slijeva. Egip-ćani: svi faraonovi konji, kola i konjanici, nagnu za njima u more, u potjeru. Za jutarnje straže pogleda Gospodin iz stupa od ognja i oblaka na egipatsku vojsku i u njoj stvori zbrku. Zakoči kotače njihovih kola da su se jedva naprijed micali. »Bježimo od Izraelaca!« – poviču Egipćani, »jer Gospodin se za njih bori protiv Egipćana!« Tada će Go spodin Mojsiju: »Pruži ruku nad more da se vode

vrate na Egipćane, na njihova kola i konjani-ke.« Mojsije pruži ruku nad more i u cik zore more se vrati u svoje korito. Kako su Egipćani bježeći, jurili prema moru, Gospodin ih strmo-glavi usred voda. Tako vode, slijevajući se na-trag, potope kola, konjanike i svu vojsku farao-novu koja bijaše pošla u potjeru za Izraelcima u more. I ne ostade od njih ni jedan jedini. Izra-elci pak hodahu posred mora po suhu, a vode im kao bedem zdesna i slijeva. Tako Go spodin u onaj dan izbavi Izraela iz šaka egipatskih i vi-dje Izrael Egipćane pomorene na morskome ža-lu. Osvjedoči se Izrael o silnoj moći koju Gospo-din pokaza nad Egipćanima. Narod se poboja Gospodina i povjerova Gospo dinu i njegovu sluzi Mojsiju. Tada Mojsije sa sinovima Izraelo-vim zapjeva ovu pjesmu Gospodinu:

Otpjevni psalam Ps 15, 1-6.17-18

Pripjev: Zapjevajmo Gospodinujer se slavom proslavio!

Poslanica Rim 6, 3-11Krist, pošto uskrsnu od mrtvih, više ne umire.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smr-ti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću. Ovo znamo: naš je stari

Post 1, 1–2,2 Vidje Bog sve što je učinio: bijaše vrlo dobro.Post 22, 1-18: Žrtva praoca našeg Abrahama.Izl 14, 15–15,1a: Izraelci su išli suhim posred mora.Iz 54, 5-14: U ljubavi vječnoj smilova ti se Gospodin, tvoj otkupitelj.Iz 55, 1-11: Dođite k meni i duša će vam živjeti: sklopit ću s vama savez vječan!Bar 3, 9-15.32–4,4: Hodi putem k sjaju Gospodnjem!Ez 36, 16-17a. 18-28: Poškropit ću vas vodom čistom i dat ću vam novo srce.

Od naznačenih sedam čitaju se barem tri čitanja. Nikad se ne izostavlja čitanje iz Knjige Izlaska.

STAROZAVJETNA ČITANJA

28živo vrelo 29

Prvoga dana u tjednu, veoma rano, o izlasku sunčevu, žene dođu na grob pomazati Isusovo tijelo. Psaltir iz Shaftesburyja, 12. st.; British Library.

čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu. Ta tko umre, opravdan je od grijeha. Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Znamo doista: Krist uskrišen od mrtvih više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 118, 1-2. 16ab-17. 22-23

Pripjev: Aleluja! Aleluja! Aleluja!Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,jer je vječna ljubav njegova!Neka rekne dom Izraelov:»Vječna je ljubav njegova!«

Gospodnja se uzdignu desnica,Gospodnja se proslavi desnica!Ne, umrijeti neću, nego živjetii kazivati djela Gospodnja.

Kamen koji odbaciše graditeljipostade kamen zaglavni.Gospodnje je to djelo:kakvo čudo u očima našim!

Evanđelje Mk 16, 1-7Čitanje svetog Evanđelja po MarkuKad prođe subota, Marija Magdalena i Marija Jakovljeva i Saloma kupiše miomirisa da odu pomazati Isusa. I prvoga dana u tjednu, veoma rano, o izlasku sunčevu, dođu na grob.I razgovarahu među sobom: »Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih?« Pogledaju, a ono kamen otkotrljan. Bijaše doista veoma velik. I ušavši u grob, ugledaju mladića zao-grnuta bijelom haljinom gdje sjedi zdesna. I preplaše se. A on će im: »Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje! Evo mjesta kamo ga položiše. Nego idite, recite njegovim učeni-cima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti, kako vam reče!«Riječ Gospodnja.

Poklik u ophodu: 518 Bogu hvalaOtpjevni psalmi: uz 1. čitanje: 519 Pošalji Duha svojega uz 2. čitanje: 90 Čuvaj me, Bože uz 3. čitanje: 520 Zapjevat ću Gospodinu uz 4. čitanje: Veličam te (ŽV 4/2007) uz 5. čitanje: 150 S radošću ćete crpsti vodu uz 6. čitanje: 91-92 ili XI Gospodine, ti imaš riječi uz 7. čitanje: 155 Kao što košuta žudi

Uz poslanicu: 522 AlelujaNa poč. krsne službe: 703 Litanije Svih SvetihNakon blagosl. krsne vode: 523 Sve vode GospodnjeŠkropljenje naroda: 45-47 Vidjeh voduPrinosna: 556 Krist iz groba ustade ili: 557 Pjevaj hvale, MagdalenoPričesna: 544-545 Na gozbu Kralja JaganjcaOtpust: 42 Idite u miruZavršna: 561-562 Kraljice neba



30

Evanđelist Marko spominje nekoliko vremenskih odrednica. Čak tri u ovome kratkom tekstu: kad je prošla subota;

prvoga dana u tjednu; veoma rano, o izlasku sunčevu. Subota počinje s prvim zvijezdama i s njima završava.

Rano jutro je vrijeme Božje pomoći. S pr-vim zrakama svjetla Božja djela spasenja po-staju očita. Namjera žena da odu na grob i pomažu Isusovo tijelo pokazuje njihovu pret-postavku: Isus je umro, pokopan je i leži u gro-bu. Razgovor na putu prema grobu priprema ih za iznenađenje. Grob je zatvoren. Žene ga ne mogu otvoriti i domišljaju kako pronaći ne-koga da im ga otvori. Kada dođu na grob, vide da je kamen, premda velik, otkotrljan. To je prva promjena. Svijet nije onakav kakvim ga one zamišljaju. Poteškoća s kojom su računale i koja ih je pratila u razgovoru na putu prema grobu uopće ne postoji. No, žene uopće ne će reagirati na otvoren grob. Očekuje ih još veće iznenađenje. Ono će potpuno zasjeniti poteš-koće sa zatvorenim grobom i neočekivano ot-kriće da je kamen otkotrljan.

Ulaze u grob. U grobu ugledaju mladića. Opisan je s tri važna detalja. Svaki daje nešto važno do znanja. Zaodjenut je bijelom halji-nom i to upućuje da pripada nebu, a ne zemlji. Sjedi. To pokazuje njegov autoritet kao nosi-telja objave. Sjedi zdesna. To je znak da ima dobre vijesti. Kad ga ugledaju, žene se prepla-še. To je prva, spontana reakcija čovjeka na susret s anđelom. No, u središtu izvještaja ne stoji anđeo, nego vijest koju donosi.

Anđeo najprije smiruje strah žena. Prije ne-go im kaže vijest zbog koje se nalazi u grobu, otklanja im strah. Strah nije dobra pretpostav-ka za razumijevanje poruke. Anđeo počinje od onoga što žene čine. Traže Isusa. Anđeo ga na-ziva Nazarećaninom i raspetim. Time povezuje Isusov početak i kraj. U samo dvije riječi sažet je Isusov put: Nazarećanin – raspeti. Nakana žena, međutim, ima pred sobom samo mrtvo Isusovo tijelo. Središnja i najvažnija vijest glasi:

Uskrsnu!

Uskrsnu! Samo jedna riječ. Ona pokazuje neo-čekivani ishod Isusova života i smrti. Nakon nje slijede opaske koje se odnose na nakanu žena da pomažu mrtvo tijelo. Nije u grobu. Bio je, ali više nije. Ostalo je samo mjesto gdje je tijelo ležalo. Pomazanje je postalo suvišnim i nemo-gućim. Ne može se pomazati tijelo kojeg nema, niti se nad živim može izvršiti običaj predviđen za mrtve. Žene su došle na grob s nakanom koja je u skladu s ljudskim očekivanjima. Mrtvo tije-lo završava u grobu. To je zadnja točka ljudsko-ga života. No, vijest koja ih je zatekla u grobu postaje sada početak, temelj Isusova evanđelja.

Žene su došle na grob. Nisu našle tijelo. Na-kon susreta s anđelom okreću se i izlaze iz gro-ba s konkretnom zadaćom. Trebaju javiti Petru i učenicima da Isus nije mrtav. Živ je. Njegovi će ga naći u Galileji. Tamo gdje je sve započelo.

Završni redakMarkov izvještaj o ženama na grobu završava retkom od dvije rečenice koje nisu ušle u litur-gijsko čitanje. Glase: »One iziđu i stanu bježati od groba: spopade ih strah i trepet. I nikomu ništa ne rekoše jer se bojahu.« (Mk 16, 8) Žene čine suprotno od onoga što im je anđeo rekao. Njihova reakcija odgovara strahopoštovanju

odje

ci r

iječi

30živo vrelo 31

pred Božjom moći. Čini se kako je to ujedno i kraj Markova evanđelja. Sve što kasnije slije-di, prema onom što današnja egzegeza pret-postavlja, dodatak je izvornomu tekstu. Ako je to tako, nameće se krupno pitanje što je Mar-ko htio postići takvim završetkom. Vjerojatno je htio da i čitatelja zahvate isti strah i trepet, strahopoštovanje pred neočekivanim i jedinca-tim zahvatom Božjim: Raspeti je uskrsnuo.

Ipak, reakcija žena nije razumljiva. One su Isusa pratile i nakon što su se njegovi učenici razbježali. Sada su opisane kako ne izvršavaju naredbu s neba. Trebale bi govoriti, a one šute. Reakcija čitatelja na ponašanje žena ne mora, međutim, biti negativna. Od žena se može uči-ti. Čitatelj ima veći odmak nego što su ga imale žene. Iz njihova neposluha on može učiti kakva se reakcija očekuje od Isusovih učenika nakon njegova uskrsnuća. Uz to, čitatelj već zna da se vijest o Isusovu uskrsnuću proširila. Unatoč šutnji i strahu žena. Cijelo Markovo Evanđelje napisano je na toj pretpostavci. Ona mu stoji u temelju i prožima ga od početka do kraja.

Kraj Markova Evanđelja pokazuje da kraj nije ni na grobu niti u onome što čine žene.

Kraj je u Galileji. A Galileja je bila početak i sada se najavljuje kao novi početak. Tako na koncu počinje osobni susret čitatelja s Uskr-slim. Čitatelj se osjeća ponukanim na traženje susreta s njime. Tako se ispunja ono što je Isus sâm govorio. Njegovi će ga slijediti i naviješta-ti nakon što on uskrsne.

Završetak perikope koja se čita u uskrsnoj noći može se, neovisno o ispuštenom retku, čitati kao poziv i poticaj na osobni susret s Uskrslim. Žene odlaze u drugi plan. U prvi plan dolazi osobni susret s Uskrslim. Čitatelj razumije da je i njegov zadatak isti. Naviješta-ti da je Isus uskrsnuo i tražiti susret s njim u Galileji, u svom svakodnevnom životu. Cijela liturgija uskrsne noći i cilja na to da vjernik, sabirući Božje djelovanje kroz povijest, uroni u Božju prisutnost u svojoj povijesti i otkri-je kako je i njemu samome upućen poziv na osobni susret s Uskrslim. Nazarećanin je ra-zapet i pokopan. No, grob je prazan. Isus je uskrsnuo. Njegovo se uskrsnuće ne tiče samo njega. Tiče se svakoga. Do koga god dopre ta vijest, pozvan je otvoriti se Božjemu djelova-nju i susresti se s Uskrslim.

Ante Vučković

Sigurnost Božje vjernosti Iz 54, 4-14

U liturgijskoj godini ciklusa »B« na Prvu korizmenu nedjelju čita se o Božjem Savezu s Noom (Post 9, 8-15), a ovdje se iznova podsjeća na taj Savez (Iz 54, 9). Stoga je u liturgijskome navještaju dobro iza-brati i ovo čitanje. Prorok iz vremena povratka naroda iz babilonsko-ga ropstva poziva Jeruzalem na radost i slavlje (Iz 54, 1). Narod je bio u progonstvu; sada se situacija preokrenula. Narod je ponovno udan za Boga, a prorok donosi niz Božjih naslova kojima objašnjava sve prednosti što ih podrazumijeva Savez s Bogom. On je »Stvori telj«, onaj po kojemu sve postoji, te ima i moć nad svime. On je »Gospo-din nad Vojskama«, pa ima vlast nad svim silama. Njegov je naslov i Svetac Izraelov jer je izraelski narod njegov »Izabrani narod«. Izrael je Gospodinova prva ljubav, a Bog se prisjeća da je već jed-nom na sličan način postupio u vrijeme Noino, ali se onda zakleo da više nikada ne će poplaviti svu zemlju. Slično sada obećava svo-me narodu da ga nikada ne će napustiti. To je Božji Savez mira.

Darko Tepert

brati i ovo čitanje. Prorok iz vremena povratka naroda iz babilonsko-

Zrnje…»Premda nas to košta života, uskrsnut ćemo.« (P. Casaldáliga) Uskrsnuće se duboko tiče života. Zadire u život i preobražava ga. Ono je duboki rez u život. Stoga, ništa nije tako temeljno za obli-kovanje kršćanskoga života, kao vjera u uskrsnuće. I bezvrije dan je svaki pokušaj nasljedovanja Krista, ako on nije nadahnut sigurnošću uskrsnuća. Vjera u uskrsnuće ne dotiče život tek u nekom djeliću vremena, u smrti ili nakon smrti, nego u svakom trenutku življenja. Zato, kad u vjeri kažem da »živim«, mislim na život prodahnut mirisom uskrsnuća.

odje

ci r

iječi


32

Prvo čitanje Dj 10, 34a. 37-43S njime smo zajedno jeli i pilipošto uskrsnu od mrtvih.

Čitanje Djela apostolskih

U one dane: Prozbori Petar i reče:»Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih. On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: Ovo je onaj kojega Bog postavisucem živih i mrtvih! Za nj svjedoče svi proroci: da tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 118, 1-2.16-17. 22-23Pripjev: Ovo je dan što ga učini Gospodin,

kličimo i radujmo se njemu.Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,jer je vječna ljubav njegova!Neka rekne dom Izraelov:»Vječna je ljubav njegova!«

Gospodnja se uzdignu desnica,Gospodnja se proslavi desnica!Ne, umrijeti neću, nego živjetii kazivati djela Gospodnja.

Kamen koji odbaciše graditeljipostade kamen zaglavni.Gospodnje je to djelo:kakvo čudo u očima našim!

Drugo čitanje Kol 3, 1-4Tražite što je gore, gdje Krist sjedi.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola KološanimaBraćo:Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja 1Kor 5, 7b-8aŽrtvovan je Krist, Pasha naša!Zato svetkujmo u Gospodinu!

Ulazna pjesma Doista, uskrsnu Gospodin. Njemu slava i vlast u vijeke vjekova.

Lk 24, 34; usp. Otk 1, 6

Zborna molitvaBože, ti si danas po svojem Jedino-rođencu pobijedio smrt i nama otvorio pristup vječnom životu. Zato slavimo blagdan njegova uskrsnuća: obnovi nas, molimo, svojim Duhom, i daj da i mi uskrs-nemo u svjetlo života. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPrimi, Gospodine,dar što ga na dan Vazma radosni prinosimo za žrtvu, kojom se tvoja Crkva nanovo rađa i hrani.Po Kristu.

Nedjelja Uskrsnuća Gospodinova

5. travnja 2015.

DANJA MISA

Ulazna: 525.1 Doista uskrsnu Gospodin ili: 553 Uskrsnu Isus doistaOtpj. ps.: 531 Ovo je dan (www.hilp.hr) Posljednica: 538 Žrtvi uskrsniciPrinosna: 555 Gospodin slavno uskrsnuPričesna: 542.1 Žrtvovan je Krist (ili ŽV 4-2006) ili: 544-545 Na gozbu Kralja JaganjcaZavršna: 561-562 Kraljice neba


32živo vrelo 33

Prvoga dana u tjednu, još za mraka, dođe Marija Magda lena na grob i opazi da je kamen s groba dignut.

Popričesna molitva Bože, obnovio si svoju Crkvu vazmenimotajstvima: štiti je trajno svojom dobrotom i privedi k slavi uskrsnuća. Po Kristu.

Evanđelje Iv 20, 1-9Trebalo je da Isus ustane od mrtvih.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuPrvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaŽrtvovana je Pasha naša, Krist: zato svetkujmo s beskvasnim kruhom čistoće i istine, aleluja.

1Kor 5, 7-8

Molitva vjernika

Braćo i sestre, uskrsnućem svoga Sina Bog je obasjao svijet svjetlom vječnoga života. Molitvom zazovimo nebeskoga Oca da i nas ispuni uskrsnom radošću te rasvijetli tamu koja je u našim srcima. Molimo zajedno:Bože, izvore života, rasvijetli nas.1. Oče nebeski, ti si nad Isusovim praznim

grobom rasvijetlio vjeru prestrašenih učenika: oslobodi svoju Crkvu od straha pred budućnošću i okrijepi je Kristovim Duhom da svakomu čovjeku svjedoči nadu u novi život, molimo te.

2. Oče nebeski, ti si po uskrsnuću svoga Sina obnovio božansko dostojanstvo u životima ljudi: daj svim vjernima da uvijek žive snagu novosti koja pobjeđuje grijeh te budu graditelji novoga svijeta, molimo te.

3. Oče nebeski, ti si vjeru Crkve sazdao na svjedočanstvu svetih apostola: okrijepi nam vjeru da svojim životom i sami budemo svjedoci tvoje ljubavi, koja spasava svijet, molimo te.

4. Oče nebeski, svjetlom koje rasvjetljuje tamu smrti obasjaj tugu svih koji se osjećaju osamljenima i ojađenima, a kršćane nadahni da im u djelatnoj ljubavi očituju tvoju blizinu, molimo te.

5. Oče nebeski, snagom Kristova uskrsnuća privedi u vječno blaženstvo braću i sestre od kojih se po smrti rastadosmo, molimo te.

Usliši, nebeski Oče, naše molitve. Obnovi nam vjeru i okrijepi nadu da ćemo jednom biti dionici tvoje vječne slave. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA


34

medija, kako u prilozima iz prošlosti, tako i uži-vo, pokazujući u sadašnjosti raskošnu maštovi-tost čovjeka u razaranju, nanošenju boli, gura-nju čovjeka u ponore zla. Ali, uskrsnuće, pre-porod i obnavljanje života – to je Božje djelo. I baš to potresa i prve svjedoke; čak i njih koji su od Isusa više puta čuli govoriti da će uskrsnuti; čak je i njima to teško shvatiti i prihvatiti.

Marija Magdalena najprije će pomisliti da susreće vrtlara; sve dok ju ne pozove imenom. Očito da je doživljaj Uskrsloga drugačiji od svih prijašnjih susreta. Isus je preobražen, ali prepoznatljiv u svojim riječima i u svojim ge-stama. Iz evanđeoskoga ozračja vidimo da nije uskrsnuo za zemlju, jer odlazi k Ocu. Ni mi ga ne možemo zadržati, kao ni Marija koja ga je toliko voljela; kao ni učenici, za koje je još uvi-jek jedno vrijeme bio nazočan.

Umrijeti i uskrsnuti uistinu znači izići iz ovo-ga i ući u drugi svijet, vratiti se k Ocu u potpunoj oslobođenosti. Zato je Uskrs posebna poveza-nost i s našim pokojnima. Običavamo misliti na njih u ozračju svetkovine Svih svetih. Međutim, danas je istinski dan kada se ne samo spominje-mo, nego i osjećamo tješnju povezanost s njima. Po Uskrsnuću naša vjera u onostranost dobiva utemeljenje i smisao; po njemu su naši dani na zemlji tijesno povezani sa životom nakon smrti, o kojemu nosimo slutnju i čežnju, Božju čežnju koju je usadio u nas dajući nam život, ali ne i snagu prikazivanja zemaljskim slikama.

Do dana današnjega u evanđeoskim rije-čima koje smo čuli struji nezamislivost koja nailazi na prihvaćanje ili na od-

bijanje. Odbijanje pokušava pronaći opravda-nje u primjedbi da je netko izmislio događaj Kristova uskrsnuća. No, zanimljivo je da već i sama Evanđelja naznačuju baš tu primjedbu. Proteklih smo dana u nekoliko navrata slušali navještaj Isusove muke u kojemu se nalazi i go-vor o tome da bi netko mogao uzeti tijelo iz gro-ba i reći da je Isus uskrsnuo. Zato su postavlje-ne vojničke straže; posegnulo se za sredstvima koja su trebala potvrditi ljudska razmišljanja i otkloniti bilo kakvu prijevaru.

No, sve o čemu slušamo i što živimo u ovo-me slavlju, ono što se događa uskrsnoga jutra, teško je mogao zamisliti i uprizoriti čovjek, jer baš sve upućuje na Božje djelo. Ako bi to čo-vjek i pokušao posložiti da bi nekoga uvjerio, da bi nekomu nešto dokazao, zacijelo bi puno toga bilo predstavljeno znatno ‘uvjerljivije’ i bi-lo puno ‘posloženije’ u tim izvješćima. Nipošto s toliko iskrene nedorečenosti i nesigurnosti. Evanđelje je u tome otvoreno, za ljudsku logiku previše otvoreno i pošteno.

Nedopuštanje uprizorenjaUskrsno jutro za prve svjedoke nije iskustvo blagosti i jasnoće; nije bez pitanja i uznemire-nosti, kako se to običava predstaviti u nekim filmskim prikazima koji to jutro utapaju u svje-tlost i mirnoću. Zapravo, svaki pokušaj uprizo-renja događaja Isusova uskrsnuća ostaje nedo-rečen, pomalo naivan, i kao takav ne pogađa srž. Po svojoj naravi Kristov uskrs nadilazi naše slike i predodžbe.

Istina je da čovjek može do tančina uprizo-riti nasilje, trpljenje, osudu, razapinjanje, izda-ju, brutalnost svake vrste. To osjećamo ne sa-mo gledajući razna filmska i umjetnička ostva-renja, koja kao da dižu ruke od ljepote i radosti, nego to iz dana u dan gledamo posredstvom

Zorom uskrsnuća naslikana besmrtnost ljubavi

odje

ci r

iječi

34živo vrelo 35

Zora za zor uskrsnućaPa, ipak, u toj nadzemaljskoj stvarnosti i ljepoti ne smijemo zaboraviti da Kristovo uskr-snuće ostavlja prepoznatlji-vost. Cjelovitim pogledom, koji nam daruje Gospodin, vidimo da ipak postoje određene ‘sli-ke’; da postoji odraz Uskrsa. Zora Uskrsnuća darovala nam je zor; dala nam je uvid on-kraj zemaljskoga Prateći živo-te svjedoka praznoga groba, svjedoka susreta s Kristovom pobjedom nad smrću, uočava-mo jasnu promjenu u njihovu

življenju. Trag susreta s njim ostaje u njihovu ponašanju, u njihovim riječima, mislima, na njihovim licima i u susretima s drugima.

Jasno je vidljivo da su doživjeli poseban susret koji im je ne samo promijenio raspolo-ženje, samo na trenutak pomaknuo motrište, nego ispunio cijeli život. Postali su drugima drukčiji negoli su bili; postali su bolji do nepre-poznatljivosti. Prepoznavši Krista uskrsloga, preobraženoga, i sami su preobraženi.

To se očituje iz naraštaja u naraštaj. I danas je slika Uskrsloga utisnuta u ljubavi. Ona se ne dopušta u potpunosti naslikati kistom, obliko-vati dlijetom, uhvatiti notama, predstaviti po-kretom, osim po djelima ljubavi. Po ljubavi sva

ta umijeća postaju moćnijima. I brzo osjetimo u kojim bojama, u kojim oblicima, zvukovima i pokretima ta ljubav živi kao nadahnuće.

Neočekivanost Uskrsa ne samo da je vid-ljiva u našim životima po ljudima bez kojih bi nam bilo teže i tužnije, nego smo kao kršćani pozvani biti nositeljima nezamislivosti koja je zasađena na zemlju Kristovim križem i pro-cvala u jutru uskrsnuća. I ne prestaje donositi plod svjedočanstva. Uskrs govori da je ljubav nezaustavljiva. I svatko tko joj se suprotstavi snagom sebičnosti ostavit će ogrebotinu na li-cu povijesti, ali ne može nauditi slici vječnosti.

Pomicanjem grobnoga kamena na Isusovu grobu u naš je svijet ušla boja Uskrsa, boja lju-bavi. Jer Božje je to djelo – remek-djelo otku-pljenja i vraćene radosti.

Sretan vam Uskrs, učenici i učenice Uskr-sloga – vama koji ste, i ne znajući, ne želeći to, postali umjetnicima, vama koji preobražavate svijet bojama i zvukovima, dodirima, mirisima i okusom Uskrsa. Sretan Uskrs vama koji ste u svome životu osjetili težinu križa i uspjeli za-sijati sjeme nade. Sretan Uskrs vama koji ste ostali prikovani na Golgoti, ne usuđujući se po-ći u Galileju, još uvijek ne vjerujući u Boga koji umire iz ljubavi, da bismo se obratili i živjeli radost. Sretan Uskrs svima koji su spremni re-ći drugima da je Krist uskrsnuo, ponavljati to i među nama, u Crkvi, kada se ponašamo kao da smo zaboravili najvažnije.

Ivan Šaško

uz Prvo čitanje:

Svjedočanstvo apostola Dj 10, 34a.37-43

Petrov govor u Kornelijevu domu otvara vrata kršćanske zajednice svima koji vjeruju u Krista, a ne pripadaju židovskome narodu. Nakon što je naglasio da »Bog nije pristran« i da je »Gospodar sviju« (10, 34.36), a ne samo izraelskoga naroda, Petar nastavlja predstavljati u čemu se sastoji Božje djelo. Apostoli su bili svjedoci svega što je Isus činio, ali ponajprije svjedoci Isusove muke, smrti i uskrsnuća. To je središte evanđelja. Petar kaže da za Isusa »svjedoče svi proroci«, pa se i tako nastavlja nauk Lukina evanđelja, gdje čitamo o uskrslome Isusu koji dvojici učenika na putu za Emaus razlaže kako se njegovom mukom, smrću i uskrsnućem ispunilo Pismo: »Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.« (Lk 24, 27) Poput gotovo svih drugih apostolskih govorâ u Djelima apostolskim i ovaj završava podsjećanjem na oproštenje grijeha, utemeljeno na Svetome pismu te, shodno tome, pozivom na obraćenje.

Darko Tepert

V. B

laža

novi

ć, 20

12.

odje

ci r

iječi


36

Prvo čitanje Dj 4, 32-35Jedno srce i jedna duša.

Čitanje Djela apostolskihU mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost. Doista, nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima.A dijelilo se svakomu koliko je trebao.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 118, 2-4.16ab-18.22-24Pripjev Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,

jer je vječna ljubav njegova!Neka rekne dom Izraelov:»Vječna je ljubav njegova!«Neka rekne dom Aronov:»Vječna je ljubav njegova!«Svi koji se Gospodina boje neka reknu:»Vječna je ljubav njegova!«

Gospodnja se uzdignu desnica,Gospodnja se proslavi desnica!Ne, umrijeti neću, nego živjetii kazivati djela Gospodnja.Kaznom teškom kaznio me Gospodin,ali me smrti ne preda.

Kamen koji odbaciše graditeljipostade kamen zaglavni.Gospodnje je to djelo:kakvo čudo u očima našim!Ovo je dan što ga učini Gospodin:kličimo i radujmo se njemu!

Drugo čitanje 1Iv 5, 1-6Što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Ivana apostolaLjubljeni: Tko god vjeruje: »Isus je Krist«, od Boga je rođen. I tko god ljubi roditelja, ljubi i rođenoga. Po ovom znamo da ljubimo djecu Božju: kad Boga ljubimo i zapovijedi njegove vršimo. Jer ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi nje-gove nisu teške. Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša. Ta tko to pobjeđuje svijet ako ne onaj tko vjeruje da je Isus Sin Božji? On, Isus Krist, dođe kroz vodu i krv. Ne samo u vodi nego – u vodi i krvi. I Duh je koji svjedoči jer Duh je istina.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Iv 20, 29Jer si me vidio, Toma, povjerovao si, govori Gospodin: blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.

Ulazna pjesma Kao novorođenčad žudite za duhovnim, nepatvorenim mlijekom,da po njemu uzrastete u spasenje, aleluja.

1Pt 2, 2

Zborna molitvaBože vječnog milosrđa, ti svake godi-ne vazmenim slavljem užižeš vjeru svog svetog naroda. Umnoži u nama milost, da sve dublje shvaćamo što je krst koji nas je oprao; što je duh koji nas je nanovo rodio; što je krv koja nas je otkupila. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPrimi, molimo, Gospodine, prinos svojih vjernika. Oni su se priznanjem vjere i krštenjem nanovo rodili:daj da postignu vječno blaženstvo. Po Kristu.

Druga vazmena nedjelja

12. travnja 2015.

Ulazna: XIX Radujte se, kršćani Otpj. ps.: 527 Zahvaljujte Gospodinu (www.hilp.hr)Prinosna: 237 Mir svoj, o BožePričesna: 542.2 Prinesi ruku ili: 273-274 Ja sam s vamaZavršna: 554 Isus je uskrsnuo


36živo vrelo 37

Popričesna molitva Svemogući Bože,daj da pričest vazmenog otajstva trajno djelujeu našoj duši.Po Kristu.

Evanđelje Iv 20, 19-31Nakon osam dana dođe Isus.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuUvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospo-dina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpu-štaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaesto-rice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gos-podina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na nje-govim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i re-če: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeru-ju!« Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma Prinesi ruku i opipaj gdje bijahu čavli,i ne budi nevjeran nego vjeran, aleluja.

Iv 20, 27

Braćo i sestre, s pouzdanjem se utecimo Bogu, izvoru života, da nas oslobodi sumnji te nas ispuni vjerom i čvrstom nadom u život vječni. Molimo zajedno: Gospodine, učvrsti nam vjeru.1. Za Crkvu u svijetu: rasvijetli ju svjetlom

Duha Svetoga da uvijek umije prepoznati Krista Gospodina i vjerno kročiti putem tvojih zapovijedi, molimo te.

2. Za pastire Crkve – papu našega Franju, sve biskupe i svećenike: pomozi im da vjerom uranjaju u mudrost evanđelja te se nesebično zalažu u naviještanju tvoje riječi, molimo te.

3. Za nas okupljene u slušanju tvoje riječi: ozdravi nas od naših sumnji i pomozi da vjeru uvijek obnavljamo u zajedništvu ispovijedanja u tvojoj Crkvi te budemo hrabri u svjedočenju tvoje istine, molimo te.

4. Za mlade koji će ove godine u sakramentu potvrde primiti puninu Duha Svetoga: pripravi im srca za taj uzvišeni Dar da ga mogu s vjerom primiti i u njegovoj snazi trajno živjeti, molimo te.

5. Za ljude i narode koji su pogođeni životnim nedaćama i prijetnjama rata: sačuvaj u njima pouzdanje u tvoju dobrotu, a sve odgovorne rasvijetli svojim Duhom koji je zalog pravoga mira i pravednosti, molimo te.

Primi, Oče nebeski, molitve svoje Crkve. Oslobodi nas svega što je nedostojno vječnoga života koji si nam darovao i obdari nas čvrstom vjerom u kojoj ćemo umjeti prepoznati tvoju blizinu i put na koji nas zoveš. Po Kristu.

MOLITVA VJERNIKA

I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina.

Christel Holl: Uskrsnuće.


38

kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpu-stite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« Nama se grijesi opraštaju sna-gom Kristove prolivene krvi. Prema tome, Onaj koji je iz ljubavi za nas prolio svoju krv i umro na križu, imao je pravo i odrediti na koji će se način nama opraštati grijesi. On je to i odredio riječima koje smo upravo čuli. Kao ljudi mo-žemo jedni drugima ispovijedati svoje grijehe, i to može psihološki pomoći duši da umanji svoju tjeskobu, ali to bi bila tek psihoterapija. Sakramentalno odrješenje, pak, oslobađa dušu od krivnje i donosi mir uskrsloga Krista. To je redoviti put kojim se čovjek grješnik pomiruje s Bogom i bližnjima, odnosno s Crkvom. Karl Gustav Jung, sin protestantskoga pastora, bio je uvjeren da katolici manje obolijevaju od du-ševnih bolesti jer imaju sakrament pomirenja, u kojem se mogu osloboditi nakupljene krivnje.

»Gospodin moj i Bog moj«Današnje nas evanđelje izaziva da se upitamo kakva je naša vjera i koliko joj dopuštamo da bude našom snagom. Sveti Ivan apostol ka-že u svojoj Prvoj poslanici: »Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša.« (1Iv 5, 4) O toj

U zbornoj molitvi Druge vazmene nedje-lje Crkva nam daje do znanja da sva naša vjernička slavlja, a napose ova

uskrsna, imaju za cilj aktivirati i ojačati našu vjeru kako bismo mogli što bolje shvatiti da smo po sakramentu krštenja oprani od grije-ha, da smo po Duhu Svetome nanovo rođeni i da smo po krvi Kristovoj otkupljeni i spašeni. Sam je Isus svojim ukazanjima nakon uskr-snuća želio pokazati učenicima da je živ te na taj način ojačati njihovu vjeru kako bi mogli izdržati sve kušnje koje ih čekaju u životu.

U 20. poglavlju svoga Evanđelja sveti Ivan, svjedok događajâ o kojima piše, donosi nam na jednome mjestu dva susreta s uskr-slim Isusom. Jedan se dogodio na sâm dan Gospodinova uskrsnuća, a drugi tjedan dana kasnije. U ta dva susreta Isus je svojom pri-sutnošću razveselio i svojim riječima ohrabrio učenike. Pozdravio ih je riječima: »Mir va-ma.« Taj pozdrav čujemo u današnjem evan-đelju čak tri puta. Uskrsli donosi svojima mir i radost. I to ne mir koji svijet daje, nego mir nutarnjega ispunjenja, mir duše i srca, mir za kojim čezne ljudsko srce. Mir nije ishod rata. Pax romana, kao ni pax americana, ne može utješiti ljudsko srce. Samo pax cristiana, kr-šćanski mir koji nam dariva uskrsli Spasitelj može do kraja umiriti ljudsko srce i donijeti mu trajnu sreću i radost. Za takav mir treba pripremiti svoje srce.

Mir koji uskrsli Krist dariva zahtijeva či-sto srce i pravu vjeru. Da bi se moglo primiti Kristov mir i u njemu uživati, potrebno je biti u miru s Bogom i s bližnjima. Budući da smo svo-jim grijesima često remetili naš odnos s Bogom i ljudima, potrebno nam je moćno duhovno sredstvo kojim ćemo moći ozdraviti svoje od-nose i s Bogom i s bližnjima. To je sakrament pokore ili pomirenja. U današnjem evanđelju čuli smo riječi ustanove ovog važnog sakramen-ta našeg spasenja. Isus dahne u svoje učenike i

Probudi u sebi vjernika koji drijema ili spava!

odje

ci r

iječi

38živo vrelo 39

vjeri govori i Isus u današnjem evanđelju. Na taj govor Isusa je naveo njegov nevjerni učenik Toma, koji je uvjeravao ostale učenike da ne će vjerovati da je Isus uskrsnuo ako ne vidi svo-jim očima i ne opipa svojim rukama živo tijelo svoga učitelja Isusa Krista. I dok su vrata bi-la zatvorena, uskrsli Krist kao zraka svjetlosti ulazi u zaključanu prostoriju i obraća se Tomi riječima: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ru-ke. Prinesi ruku svoju i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« (Iv 20, 27) Toma je bio zatečen. Više nije mogao sumnjati jer je vidio i dotakao živoga Isusa Krista, onoga istog koji je umro na križu. Tada je Toma ispovjedio svoju vjeru: »Gospodin moj i Bog moj.« Ono što je Isus tada rekao nevjernomu Tomi, koji je postao vjernikom, ponavlja i nama danas i to je njegova poruka svima do kraja povijesti: »Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.«

Vjera je Božji dar, dar koji je Bog svima da-rovao, jer on želi da se svi ljudi spase, a život se vječni dobiva vjerom u Sina Božjega. Poteš-koća je u tome što je dar vjere u mnogima du-boko zakopan. On je zakopano blago. U svima nama drijema ili možda spava veliki vjernik. Treba ga probuditi. Treba početi više moliti. Autentična molitva ima moć probuditi u nama velikog vjernika. Sakramentalni život jača na-

šu vjeru. Djela ljubavi i nesebičnoga služenja potvrđuju našu vjeru.

Razmišljajući danas o vjeri koja vidi ne-vidljivo, dobro će nam doći misli kršćansko-islamskog mistika Halila Džubrana koji na pjesnički način opisuje sukob naših osjetila: »Reče oko jednog dana: ‘Iz ovih dolina u pla-vičastoj magli vidim goru. Nije li divna?’ Uho se naćuli i nakon nekog vremena veli: ‘Gdje je gora? Ne čujem nikakvu goru.’ A nos će: ‘Ne osjećam nikakvog mirisa. Ovdje nema gore.’ Oko se tada okrene u drugom smjeru. Ostali raspravljahu dalje o toj čudnoj varci i dođoše do zaključka: S okom nešto nije u redu.«

Nismo li i mi takvi kad nam je teško vje-rovati. Radije zaključimo da nešto nije u re-du s onima koji istinski vjeruju i žive po svo-joj vjeri, umjesto da ponizno priznamo kako postoje stvarnosti koje mi ne razumijemo ili teško shvaćamo. Opravdavamo svoju nemoć i nespremnost da vjerujemo, a osuđujemo ili proglašavamo fanaticima one koji vjerom gle-daju i vide nevidljive stvari. Zaboravljamo da osim ovih očiju koje vide materijalnu stvarnost postoje i oči srca, koje vide nevidljive duhovne stvarn osti. Srcem se vjeruje, kaže sveti Pavao. Tko Boga voli i u čistom srcu nosi, vidjet će ga tamo gdje nevjernici ostaju slijepi.

Mijo Nikić

uz Prvo čitanje: Zrnje…

odje

ci r

iječi

Zajedništvo kršćanske zajednice Dj 4, 32-35

Slični se sažetci nalaze još u Dj 2, 32-47 i 5, 12-16. Dok prvi sažetak (2, 32-47) stavlja naglasak na postojanost prve Crkve u nauku apo-stolskom i molitvi, a treći (5, 12-16) na silu kojom su apostoli čini-li čudesa i naučavali, ovaj za temu ima zajedništvo dobara u kršćan-skoj zajednici, čime se priprema kratki izvještaj o Barnabinoj pleme-nitosti (4, 36-37), te onaj o Ananiji i Safiri i njihovoj škrtosti i lažlji-vosti (5, 1-11). Odlomak započinje izjavom da je »mnoštvo« onih koji su prigrlili vjeru bilo jednog srca i jedne duše. Od kršćana se zahtije-va odricanje od vlastitih materijalnih dobara u korist zajednice, do te mjere da više »nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao«. U temelju toga nauka stoji starozavjetni propis prema kojem ne smije biti siromaha u narodu (Pnz 15, 4). To se odnosilo na jubilej-sku godinu, pa se i ovim sažetkom pisac Evanđelja i Djela apostol-skih vraća na svoju temu »godine milosti Gospodnje« (usp. Lk 4, 19).

Darko Tepert

Uskrsli hodi s učenicima, ali je njegova prisutnost skrivena nji-hovim pogledima i njihovu razu-mijevanju. U njemu vide stran-ca. Čak se trude tumačiti mu što se zbilo – s njime. To se događa ka-da vjeru tražimo u sigurnosti poj-mova i jasnoći gledanja. No, oči im bivaju otvorene u gestama njego-ve prisutnosti, u lomljenju kruha, a njihova se vjera rasvjetljuje tek kad im »iščeznu iz očiju«. Liturgi-ja posreduje njegove geste i njego-ve riječi, kako bismo mogli životno susresti Onoga koji je »iščeznuo« pred tjelesnim nam očima. Tu se bistri svako kršćansko »čeznuće«.

V. B

laža

novi

ć, 20

03.

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK Pisma čitatelja

živo vrelo40

Brižnost i osjetljivost s kojima vjernici pristupaju slavljenju Cvjetnice potiču nas na ispravno vrjednovanje toga vjerničkoga osje-ćaja, ali i na obvezu da vjerničke osjećaje pro-dubljujemo istinskim sadržajima vjere. Slavlje Cvjetnice tijesno je vezano uz slavljenje Kristo-va vazmenoga otajstva. Kršćanska zajednica, nadahnuta mnoštvom koje je u Jeruzalemu dočekalo Isusa, slavi »Onoga koji dolazi u ime Gospodnje«. Vjera rasvijetljena istinom Gospo-dinova uskrsnuća preobražava jeruzalemski po-klik kralju u radosni poklik vjere »Onomu koji je izvršio djelo otkupljenja«. Bez oslonjenosti na istinu Gospodinova uskrsnuća nije moguće ispravno i u potpunosti razumjeti liturgijske ge-ste, čîne i poklike po kojima je Cvjetnica postala prepoznatljivom, a koji katkada, zbog prevrjed-novanja, zasjenjuju slavljeno Otajstvo.

Svečani ophod kojim se vrši spomen na Isu-sov mesijanski ulazak u grad Jeruzalem ima liturgijsko i pučko obilježje. Ono slavljeničko, li-turgijsko, treba da nadahnjuje i pročišćuje puč-ko. Za poželjeti je da pastiri vjerničkih zajednica gaje jednako snažnu osjetljivost za slavljeničko i otajstveno, kakvu vjernički puk pokazuje u nje-govanju pučkoga i tradicijskoga. Potrebno je, naime, buditi svijest da ono što je uistinu važno i što tvori bît ovoga dijela slavlja Cvjetnice jest sudjelovanje u ophodu, a ne tek pripravljanje i nošenje grana palme ili masline (Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji, 139). Krivo poima-nje obrednih znakova i čîna Cvjetnice dovelo je, ponegdje, do izostavljanja svečanoga ophoda – s pokušajem opravdanja da je on prezahtje-van te da znatno produžuje ionako dugo slav-lje Cvjetnice – ali će, unatoč tomu, mnogima Cvjetnica biti »nezamisliva« i »nedoživljena« bez blagoslova maslinovih grana. Činjenica da dio vjernika na slavlju Cvjetnice sudjeluje samo zbog blagoslova grančica koje će ponijeti svo-

Ophod i blagoslov grančica na Cvjetnicu

jim domovima, s uvjerenjem da one nose snagu zaštite od zla i nevolja, otvara nekoliko pitanja koja zadiru u smisao slavlja i u istinu o Kristu.

Poslijekoncilska liturgijska obnova iz njedri-la je odredbu da na Cvjetnicu u kršćanskoj za-jednici bude samo jedan ophod te da se on vrši prije slavlja euharistije na kojoj se okuplja naj-veći dio zajednice, a za druga je slavlja pred-viđen samo svečani ulazak (Kongregacija za bogoštovlje, Okružnica o slavlju vazmenih blagdana, 29). Kristološki smisao svečanoga hoda za Gospodinom prepoznatljiv je i u raspo-redu sudionika: na čelu procesije nosi se križ, urešen grančicama, a svećenici i liturgijski slu-žitelji, noseći grane palmi, idu ispred puka (Bi-skupski ceremonijal, 270). Ti naglasci pomažu zamijetiti da procesijski hod za Go spodinom ima veću vrijednost od samih blagoslovljenih grančica: one bivaju blagoslovljene da bi bile nošene u ophodu i da bi mu dale izričaj spome-na na objavu Krista kao iščekivanoga Spasitelja.

Obred, stoga, ne predviđa mogućnost bla-goslova grančica kada nema ophoda ili barem svečanoga ulaska zajednice u crkvu. Izostavlja-nje svečane procesije (koja bi išla iz jedne crkve ili nekog drugog prikladnoga mjesta okupljanja prema crkvi u kojoj će se slaviti euharistija) može biti opravdano jedino stvarnim i nepre-mostivim poteškoćama. No, nespremnost za trud ne može se staviti pod nazivak »pastoral-nih razloga«. Procesiju ili ophod može, dakle, gdje je to opravdano, zamijeniti svečani ulazak u crkvu, što uključuje okupljanje zajednice na dvorištu ili pred vratima crkve, gdje se navi-ješta evanđelje i vrši blagoslov grančica koje će nositi pri svečanome ulasku u crkvu. Treći oblik, o kojemu govori Misal, jest jednostavni ulazak svećenika s poslužiteljima u crkvu u ko-joj je zajednica već okupljena, ali u tom slučaju nije predviđeno blagoslivljanje grančica.

U slavlju spomena na Kristov mesijanski ulazak u grad Jeruzalem, na Cvjetnicu, uobičajilo se maslinove i druge grančice blagoslivljati na svim misama te nedjelje. Zasjenjuje li takva praksa smisao samoga ophoda?

M. T., bogoslov

Mape za liturgijska slavlja

Namijenjene svećenicimai drugim liturgijskim služiteljima.

A4 – bijela, plava i crvena • A5 – crvena

Mape su izrađene od visoko kvalitetnoga skinplastai podstavljene spužvom sa satenskom razdjelnom trakom

u boji mape. Boje su usklađene s bojama liturgijskih slavlja. Za veće količine odobravamo popust!

NARUDŽBE

e-mail: [email protected]: +385 (0)1 5635 050 faks: +385 (0)1 5635 051

više

na

ww

w.h

ilp.h

r

3500

5500

5500

4500

Preporučujemo i naša ostala izdanja:

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR8823400091110174994

Kate

dral

a u

Mon

real

eu, S

icili

ja.

Henri Matisse: Masline, 1905.

3 živovre2015/05/26 · di: »Ja jesam. I vidjet ćete Sina Čovječjega gdje sjedi s desne...

Documents

Transcript of 3 živovre2015/05/26 · di: »Ja jesam. I vidjet ćete Sina Čovječjega gdje sjedi s desne...