279251$ 68'6.$ =$â7,7$ JUDÿDQVNRSUDYQL DVSHNW · 2018-01-17 · '-(/279251$ 68'6.$ =$â7,7$...

DJELOTVORNA SUDSKA ZAŠTITA građanskopravni aspekt

Priručnik za voditelje/ice

Izrada obrazovnog materijala:

Ksenija Dimec Županijsku sud u Rijeci

Zagreb, svibanj 2017

FUNDED BY THE EUROPEAN COMMISSION FUNDAMENTAL RIGHTS&CITIZENSHIP PROGRAMME

Copyright 2017.

Pravosudna akademija

Ulica grada Vukovara 49, 10 000 Zagreb, Hrvatska

TEL 00385(0)1 371 4540 FAKS 00385(0)1 371 4549 WEBwww.pak.hr

Sadržaj UVOD .................................................................................................................. 4

1. DIO – POVELJA EUROPSKE UNIJE O TEMELJNIM PRAVIMA-članak 47. 6

1.1. PRISTUP SUDU-DJELOTVORAN PRAVNI LIJEK .............................. 6

1.2. PRAVNA POMOĆ .............................................................................. 12

1.3. JAMSTVA POŠTENOG SUĐENJA-PRAVO NA OBRANU i PRAVILA O DOSTAVI SUDSKIH PISMENA ........................................................ 16

1.4. NAČELO JEDNAKOSTI ORUŽJA U POTROŠAČKOM PRAVU EU .. 19

1.5. TRAJANJE POSTUPKA U RAZUMNOM ROKU ................................ 21

1.6. UZAJAMNO POVJERENJE I PRIZNAVANJE SUDSKIH ODLUKA ... 23

2. DIO - KONVENCIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA-članak 6. stavak 1. .................................................................. 27

2.1. PRAVO NA SUD ................................................................................ 27

2.2. PRAVNA POMOĆ .............................................................................. 28

2.3. NEOVISAN I NEPRISTRAN SUD ...................................................... 29

2.4. PRAVIČNI POSTUPAK ...................................................................... 33

2.5. JAVNOST POSTUPKA ...................................................................... 49

2.6. RAZUMNI ROK .................................................................................. 50

3.PRESUDE EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA PROTIV HRVATSKE ZBOG POVREDE ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE ... 50

3.1.BAČIĆ PROTIV HRVATSKE (Zahtjev broj 43595/06) ........................ 50

3.2.BIONDIĆ PROTIV HRVATSKE (Zahtjev broj 38355/05) .................... 53

3.3.BULFRACHT L.T.D. PROTIV HRVATSKE (Zahtjev broj 53261/08)... 55

3.4.KLAUZ PROTIV HRVATSKE (Zahtjev broj 28963/10) ....................... 59

3.5. ŠIMECKI PROTIV HRVATSKE (Zahtjev broj 15253/10) .................... 66

3.6. OMEROVIĆ PROTIV HRVATSKE (Zahtjev broj 22980/09) ............... 68

DODATAK I - POVELJA EUROPSKE UNIJE O TEMELJNIM PRAVIMA ....... 70

DODATAK II – KONVENCIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA (Odjeljak I)................................................................................ 81

DODATAK III - POVELJA O TEMELJNIM PRAVIMA EUROPSKE UNIJE ..... 85

4

UVOD Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu bitan JE element vladavine prava unutar EU. Davno prije stupanja na snagu Lisabonskog ugovora (01. prosinca 2009. godine), Sud Europske unije u Luxemburgu (dalje: SEU) smatrao je temeljno pravo na djelotvornu sudsku zaštitu jednim od općih načela prava Zajednice(danas:Unija) koje proizlazi iz ustavnih tradicija država članica i iz članaka 6. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija). Stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora, Povelja Europske unije o temeljnim pravima (dalje: Povelja) stekla je pravno obvezujući status kao primarno pravo Europske unije. Njezin članak 47. (pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje) propisuje:

«Svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima

pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima ovim člankom.

Svatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Svatko ima mogućnost biti savjetovan, branjen i zastupan.

Pravna pomoć osigurava se za osobe koje nemaju dostatna sredstva, u

mjeri u kojoj je takva pomoć potrebna za osiguravanje učinkovitog pristupa pravosuđu.»

Prvi stavak citiranog članka Povelje temelji se na članku 13. Konvencije

koji propisuje kako slijedi: «Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji

povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kada su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.»

Međutim, zaštita koju pruža pravo Unije je znatno šira budući da ona jamči

pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom. SEU je ozakonio to pravo u svojoj presudi od 15. svibnja 1986. godine (222/84 Johnston) kao opće načelo prava Unije. Prema Sudu, to opće načelo prava Unije također se primjenjuje na države članice kada one provode pravo Unije.

Drugi stavak članka 47. Povelje odgovara članku 6. Konvencije koji

propisuje kako slijedi:

5

« 1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kada interesi maloljetnika ili privatnog života to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde.» (Opaska: kako ovaj rad obrađuje građanskopravni aspekt djelotvorne sudske zaštite, u citiranju su izostavljeni stavci 2. i 3. koji se odnose isključivo na kaznenopravni aspekt).

Prema pravu Unije, pravo na pošteno suđenje nije ograničeno na sporove

koji se odnose na prava i obveze građanske naravi To je jedna od posljedica činjenice da je Unija zajednica koja se temelji na vladavini prava. Međutim, u odnosu na sve ostalo, osim na djelokrug, jamstva koja pruža Konvencija primjenjuju se na identičan način na Uniju.

Prema sudskoj praksi SEU, članak 47. Povelje traži da se pojedincima

omogući djelotvoran pravni lijek u odnosu na prava i slobode zajamčene pravom Unije. S tim u vezi, potrebna su određena pojašnjenja.

Kada je riječ o državama članicama i njihovoj obvezi primjene Povelje,

članak 51. stavak 1. propisuje da se odredbe Povelje odnose na države članice samo kada provode pravo Unije. U presudi Akerberg Fransson od 26. veljače 2013. godine, veliko vijeće SEU pojasnilo je da se o provedbi prava Unije radi uvijek kada konkretna situacija ulazi u djelokrug prava Unije. Stoga se postavlja pitanje: Što znači «unutar djelokruga prava Unije»? Ukratko, za primjenu temeljnih prava EU nije dovoljna tvrdnja da konkretna nacionalna mjera krši temeljno(a) pravo(a) EU, već je potrebno postojanje pravila primarnog ili sekundarnog prava EU, osim navodno povrijeđenog temeljnog prava, koje je primjenjivo na glavni spor. Ukoliko postoji takvo pravilo, slučaj ulazi u djelokrug temeljnih prava EU i može se ispitati je li nacionalna mjera u skladu s temeljnim pravom EU. Stoga, kada predmet ulazi u djelokrug prava EU i postoji problem koji se tiče djelotvorne sudske zaštite, članak 47. Povelje se također primjenjuje.

U svjetlu rečenog, nije iznenađujuće da se SEU od stupanja na snagu

Lisabonskog ugovora, od svih odredaba Povelje najviše pozivao upravo na članak 47. U isto vrijeme, članak 47. je izuzetno važna odredba i s gledišta nacionalnih sudova koji imaju posebnu odgovornost radi osiguravanja njezine pravilne i djelotvorne primjene. Iz članka 19. Ugovora o osnivanju Europske unije proizlazi

6

da je prvenstveno zadatak država članica da pojedincima omoguće djelotvornu zaštitu na područjima koje pokriva pravo EU. Štoviše, prema sudskoj praksi SEU, ukoliko ne postoje pravila EU koja bi regulirala određenu materiju, na svakoj je državi članici da propiše detaljna postupovna pravila u odnosu na sudske postupke čiji je cilj osigurati zaštitu prava koja pojedinci izvode iz prava EU. To je poznato kao načelo postupovne autonomije država članica. Međutim, ta autonomija nije apsolutna. Nacionalna postupovna pravila ne smiju biti nepovoljnija od onih koja reguliraju identične domaće sporove (načelo ekvivalentnosti) i ne smiju praktično učiniti nemogućim ili pretjerano otežati ostvarivanje prava dodijeljenih pravom EU (načelo djelotvornosti). Štoviše, ta pravila moraju biti u skladu s temeljnim pravom EU na djelotvornu sudsku zaštitu iz članka 47. Povelje. Nacionalni sudovi imaju ovdje posebnu ulogu u odnosu na kontrolu usklađenosti nacionalnih postupovnih odredaba s naprijed spomenutim načelima i s člankom 47. Povelje.

1. DIO – POVELJA EUROPSKE UNIJE O TEMELJNIM PRAVIMA-članak 47.

1.1. PRISTUP SUDU-DJELOTVORAN PRAVNI LIJEK Prema članku 47. stavku 1. Povelje, svatko čija su prava i slobode

zajamčeni pravom Unije povrijeđeni, ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom. «Prava i slobode zajamčene pravom Unije» su prava koja su dodijeljena pojedincima sekundarnim zakonodavstvom EU (kao što su uredbe i direktive) ili odredbama ugovora EU (kao što su oni koji se odnose na slobodu kretanja). Daljnja pojedinačna prava mogu također proizlaziti iz tumačenja ugovora od strane SEU, kao što je npr. pravo na naknadu štete nastale kršenjem prava EU od strane države članice.

Pravo na djelotvoran pravni lijek nije apsolutno. Ono može biti podvrgnuto

ograničenjima kao što su npr. ona koja proizlaze iz nacionalnih odredaba koja pristup sudu uvjetuju prethodnim pokušajem izvansudskog rješenja spora ili plaćanjem sudskih pristojbi. Međutim, kao što je propisano člankom 52. stavkom 1. Povelje, svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda mora biti predviđeno zakonom, mora poštovati bit tih prava i sloboda, a podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koja priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba. Pravo na djelotvoran pravni lijek se temelji na članku 13. Konvencije. Međutim, zaštita prema pravu Unije je mnogo šira jer ona jamči pravo na djelotvoran pravni lijek «pred sudom», dok članak 13. Konvencijejamči pravo

7

na djelotvorno pravno sredstvo «pred državnim tijelom». Ukoliko se članak 47. stavak 1. Povelje i članak 13. Konvencije preklapaju, članak 53. stavak 3. Povelje zahtijeva da se članak 47. stavak 1. tumači kao da pruža barem jednaku zaštitu kao ona koju pruža Konvencija, uzimajući u obzir sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (dalje: ESLJP). Ta obveza paralelnog tumačenja odnosi se također i na ograničenja, stoga, svaki uvjet koji se odnosi na pristup sudu koji je protivan članku 13. Konvencije prema tumačenju ESLJP, smatra se da je ujedno nespojiv i s člankom 47. stavkom 1. Povelje. Suprotno, SEU može se odlučiti za restriktivniji pristup prema navedenim uvjetima i na taj način pružiti širu zaštitu, jer to proizlazi iz članka 52. stavka 3. Povelje, odnosno da nema zapreke da pravo Unije pruži pojedincu širu zaštitu od one koju mu pruža Konvencija.

IZ SUDSKE PRAKSE SUDA EUROPSKE UNIJE – Obvezno prethodno

vođenje postupka radi izvansudskog rješenja spora kao uvjet za podnošenje tužbe sudu (presuda od 18. ožujka 2010. u spojenim predmetima C-317/08 i C-320/08)

Činjenice: Nekoliko tužitelja pokrenulo je postupke pred talijanskim sudom

(Giudice di Pace-Magistrates Court of Ischia) protiv dvoje pružatelja telekomunikacijskih usluga (Telecom Italia Spa i Wind Spa) zbog navodnog kršenja ugovora o pružanju usluga. Tuženici su prigovorili da tužbe treba odbaciti kao preuranjene jer da se tužitelji nisu prethodno obratili Regionalnoj komisiji za komunikacije (Co.re.com) radi pokušaja izvansudskog rješenja spora, što je bila njihova obveza prema talijanskom nacionalnom zakonodavstvu. Nacionalni sud je prvo utvrdio da Co.re.com nije još bila niti osnovana u navedenoj Regiji i da nije utvrđeno da li su ostala nadležna tijela (navedena u nacionalnom zakonodavstvu kao tijela za vođenje postupaka izvansudskog rješenja spora) pružala svoje usluge besplatno i na pristupačan način. Štoviše, sud je izrazio sumnju, čak i pod pretpostavkom da je Co.re.com bio osnovan u navedenoj Regiji, da odredbe nacionalnog prava koje propisuju obvezni pokušaj rješavanja spora izvan suda, mogu u potpunosti onemogućiti ostvarivanje prava konačnih korisnika uzimajući u obzir da se postupak izvansudskog rješenja spora morao voditi isključivo elektroničkim putem. Naročito je nacionalni sud imao sumnje je li navedeno nacionalno zakonodavstvo u skladu s člankom 34. Direktive o univerzalnoj usluzi od 07. ožujka 2002. godine prema kojem su države članice dužne osigurati mogućnost transparentnih, jednostavnih i ekonomičnih izvansudskih postupaka za rješavanje neriješenih sporova koji uključuju potrošača koji su u vezi s pitanjima obuhvaćenim tom Direktivom.

8

Stoga je nacionalni sud odlučio prekinuti postupak i podnijeti prethodno pitanje SEU tražeći, u bitnome, da se pojasni je li nacionalno zakonodavstvo, prema kojemu je uvjet traženja sudske zaštite u sporovima koji se odnose na usluge elektronskih komunikacija između konačnog korisnika i pružatelja tih usluga prethodno vođenje postupka radi izvansudskog rješenja spora, u skladu s člankom 34. navedene Direktive i načelom djelotvorne sudske zaštite.

SEU je naglasio da niti članak 34. navedene Direktive, niti bilo koja druga

odredba prava EU, ne propisuju ograničenja diskrecijskom pravu država članica da učine obveznim postupke mirnog rješenja spora prije traženja sudske zaštite. Direktiva, naročito, ne sadrži detaljnije odredbe u odnosu na sadržaj izvansudskih pokušaja rješenja sporova i jedino traži da se omogući pravo podnošenja tužbe sudu. U isto vrijeme, međutim, SEU je naglasio da u slučaju kada je uvjet traženju sudske zaštite obvezan prethodan pokušaj izvansudskog rješenja spora, da je potrebno utvrditi je li konkretna odredba nacionalnog prava u skladu s pravom na djelotvornu sudsku zaštitu.

Stoga je kao prvi korak SEU trebao utvrditi jesu li poštovani načelo

jednakosti (prema kojemu postupovna pravila za vođenje postupka radi zaštite prava pojedinca koje mu pruža pravo EU ne smiju biti otegotnija nego ona koja se odnose na identične postupke radi zaštite prava pojedinaca koje mu pruža domaće pravo) i načelo djelotvornosti (prema kojemu postupovna pravila ne smiju učiniti nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje prava koja pruža pravo EU). SEU je utvrdio da su pravila talijanskog postupovnog prava u potpunosti poštovala načelo jednakosti jer su se ona primjenjivala, bez razlike, kako na postupke zbog navodnog kršenja prava EU, tako i na postupke zbog navodnog kršenja nacionalnog prava o elektronskim komunikacijama. U odnosu na načelo djelotvornosti, SEU je utvrdio da obvezan prethodni pokušaj izvansudskog rješenja spora, kao ovaj u konkretnom slučaju, nije onemogućio ili pretjerano otežao ostvarenje prava koja proizlaze iz navedene Direktive. Da bi objasnio taj zaključak, SEU je uzeo u obzir četiri specifične okolnosti; 1) neobvezujući rezultat postupka mirnog rješenja spora; 2) činjenicu da taj izvansudski postupak nije doveo do znatne odgode u traženju sudske zaštite; 3) rok za podnošenje tužbe ne teče za cijelo vrijeme trajanja izvansudskog postupka i 4) činjenica da postupak pred Co.re.com nije doveo do nikakvih troškova. SEU je, međutim, također utvrdio da bi ostvarivanje prava koje pruža navedena Direktiva moglo biti jako komplicirano u praksi ukoliko se navedeni postupak može voditi jedino elektroničkim putem ili ako se u izuzetnim slučajevima ne može donijeti privremena mjera i, u skladu s time, pozvao je nacionalni sud da utvrdi je li to slučaj u konkretnom predmetu.

9

SEU je zatim naglasio da bi, u svakom slučaju, činjenica što se pristup sudu uvjetuje prethodnim vođenjem izvansudskog postupka radi mirnog rješenja spora, mogla štetiti provedbi načela djelotvorne sudske zaštite propisane člankom 47. Povelje (odnosno člancima 6. i 13. Konvencije). U tom pogledu, međutim, SEU je utvrdio da to pravo nije apsolutno i da stoga može biti ograničeno kada je to potrebno radi ostvarenja cilja od općeg interesa i ukoliko to miješanje nije neproporcionalno. U konkretnom slučaju, odredba nacionalnog prava o prethodnom obveznom izvansudskom rješavanju spora ima legitiman cilj (smanjenje pritiska na sudove), te je stoga zaključio da miješanje u ostvarenje prava na sudsku zaštitu nije bilo neproporcionalno u odnosu na cilj koji se htio ostvariti.

Zbog čega je Povelja primijenjena u konkretnom slučaju? Do primjene

Povelje u konkretnom slučaju je došlo zbog toga jer se spor iz glavnog postupka (onog pred nacionalnim sudom) odnosio na primjenu Direktive o univerzalnoj usluzi.

IZ SUDSKE PRAKSE SUDA EUROPSKE UNIJE - Pristojbe za pristup

upravnom postupku u području javne nabave (presuda od 06. listopada 2015. godine, C-61/14 Orizzonte Salute)

Činjenice: Orizzonte Salute, talijanska udruga koja pruža zdravstvene

usluge za javne i privatne subjekte, podnijela je tužbu pred Regionalnim upravnim sudom u Trentu) protiv nadležne lokalne vlasti (Azienda Pubblica di Servizi all Persona San Valentino-Citta di Levico Terme; dalje: Azienda) osporavajući što je Azienda uzastopno dodijelila pružanje usluge zdravstvene njege drugom društvu, kao i druge odluke Aziende. Platila je standardnu sudsku pristojbu u iznosu od 650 eura, što odgovara trošku podnošenja redovne upravne tužbe. Međutim, odlukom suda od 05. lipnja 2013. godine bila je pozvana na doplatu sudske pristojbe u iznosu od 2000 eur jer se zbog dodatnih razloga spor sada tiče provedbe postupka javne nabave, a pristojba za javnu nabavu je 2000 eur. Novom tužbom od 02. srpnja 2013. godine Orizzonte Salute je pobijao navedenu odluku o plaćanju sudskih pristojbi. Sud je utvrdio da je u području provedbe postupka javne nabave standardna pristojba koju treba platiti znatno viša od iznosa koje treba platiti za upravne sporove koji se provode po redovnom postupku. Štoviše, prema nacionalnom zakonodavstvu, tu pristojbu treba platiti ne samo prilikom podnošenja tužbe, nego i za protutužbu, kao i za dodatne zahtjeve istaknute u postupku koji već traje. Nacionalni sud je smatrao da takva odredba može odgovoriti ekonomske subjekte od pokretanja postupaka što predstavlja problem usklađenosti s pravom EU. Ukupna vrijednost konkretnog ugovora o javnoj nabavi viša je od praga predviđenog Direktivom 2004/18 usklađivanju postupaka za

10

sklapanje ugovora o javnim radovima, ugovora o javnoj nabavi robe te ugovora o javnim udrugama. Stoga smatra da su načela učinkovitosti, brzine, nediskriminacije i dostupnosti iz članka 1. Direktive 89/665 o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na primjenu postupaka kontrole na sklapanje ugovora o javnoj nabavi robe i javnim radovima primjenjiva u glavnom postupku. Prema tom pristupu, predmetni nacionalni propis krši ta načela, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 47. Povelje.

Stoga je nacionalni sudac odlučio prekinuti postupak i postaviti SEU

slijedeće pitanje: Protive li se načela uspostavljena Direktivom 89/665….nacionalnoj odredbi …koja nameće visok trošak u obliku standardne pristojbe za ostvarivanje pristupa pravosuđu u upravnim stvarima u području sklapanja ugovora o javnoj nabavi?

SEU je naveo da Direktiva 89/665 ne sadrži niti jednu odredbu koja bi se

odnosila na visinu sudskih pristojbi koje trebaju platiti pravne ili fizičke osobe kada pokreću tužbu za poništenje navodno nezakonite odluke koja se odnosi na provedbu postupka javne nabave. Stoga, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, u nedostatku propisa Unije u tom pogledu, na svakoj je državi članici da, sukladno načelu postupovne autonomije država članica, uredi pravila upravnog i sudskog postupka koja trebaju osigurati zaštitu prava koja pojedinci uživaju na temelju prava Unije. Međutim, ta postupovna pravila ne smiju biti nepovoljnija od onih koja se tiču sličnih pravnih lijekova predviđenih za zaštitu prava koja proizlaze iz unutarnjeg pravnog poretka (načelo ekvivalentnosti) i ne smiju učiniti gotovo nemogućim ili pretjerano teškim izvršavanje prava predviđenog pravnim poretkom Unije (načelo djelotvornosti). Stoga je SEU trebao utvrditi jesu li navedene odredbe u skladu s navedenim načelima. Dva elementa te provjere tiču se, s jedne strane, iznosa standardne pristojbe koju treba platiti za podnošenje tužbe u upravnosudskim postupcima u području javne nabave i, s druge strane, slučajeva kumuliranja takvih pristojbi uplaćenih u okviru istog upravnosudskog postupka u području javne nabave. Što se tiče načela učinkovitosti, SEU je naveo da sustav sudskih troškova koji je u pitanju u glavnom postupku obuhvaća tri fiksna iznosa standardne pristojbe koja iznosi 2000, 4000 i 6000 eura, za tri kategorije javne nabave, tj. one vrijednosti jednake ili manje od 200.000 eura, one čija je vrijednost između 200.000 i 1.000.000 eura te one čija vrijednost prelazi 1.000.000 eura, a da standardna pristojba koju treba platiti varira od 1,0% do 1,036% vrijednosti ugovora ako ona iznosi između 193.000 i 200.000 eura, od 0,4% do 2,0% ako ta vrijednost iznosi između 200.000 i 1.000.000 eura te iznosi 0,6% vrijednosti

11

ugovora ili manje ako navedena vrijednost prelazi 1.000.000 eura. Stoga je SEU utvrdio da sudski troškovi koje treba platiti za podnošenje tužbe u upravnosudskim postupcima u području javne nabave, koji ne prelaze 2% vrijednosti predmetnog ugovora, ne mogu učiniti gotovo nemogućim i pretjerano teškim ostvarivanje prava dodijeljenih pravom Unije. Utvrđuje da više država članica priznaje mogućnost računanja sudskih troškova na temelju vrijednosti predmeta spora. Što se tiče primjene talijanske standardne pristojbe na štetu gospodarskih subjekata slabije financijske sposobnosti, treba poput Komisije istaknuti, s jedne strane, da je ta pristojba nametnuta neovisno, u pogledu svojeg oblika i iznosa, o svim strankama koje žele podnijeti tužbu protiv odluke koju su donijeli javni naručitelji. takav sustav ne dovodi do diskriminacije između subjekata koji sudjeluju u istom sektoru djelovanja iako tužitelj ima obvezu unaprijed platiti standardnu pristojbu prilikom podnošenja sudske tužbe protiv odluke u području javne nabave, stranka koja ne uspije u postupku u načelu je dužna vratiti sudske troškove koje je unaprijed platila stranka koja je uspjela u postupku. Kada se radi o načelu ekvivalentnosti, okolnost prema kojoj je u području provedbe postupaka javne nabave standardna sudska pristojba koju treba isplatiti veća od s jedne strane iznosa koje treba platiti za upravne sporove, podvrgnute redovnom postupku, i s druge strane, sudskih troškova naplaćenih u građanskopravnim postupcima, ne može sama po sebi dokazati povredu navedenog načela. I to stoga jer načelo ekvivalentnosti, kako je navedeno u točki 46. ove presude, podrazumijeva jednako postupanje s tužbama osnovanima na povredi nacionalnog prava i s onima sličnima, utemeljenima na povredi prava Unije, a ne ekvivalentnost nacionalnih postupovnih pravila primjenjivih na spor koji je različite prirode kao što je građanski spor s jedne strane i upravni spor s druge strane, ili na sporove koji spadaju u dvije različite pravne grane u ovom slučaju, nijedan element iznesen pred Sudom ne može poduprijeti argument prema kojem se talijanski sustav standardne pristojbe primjenjuje različito na tužbe osnovane na pravima koja stranke imaju na temelju prava Unije u vezi s javnom nabavom i na one koje se temelje na povredi nacionalnog prava s istim predmetom. Stoga SEU zaključuje da sudski troškovi koje treba platiti prilikom podnošenja tužbe u upravnosudskom postupku u području javne nabave, kao što je standardna pristojba iz glavnog postupka, ne krše ni koristan učinak Direktive 89/665 ni načela ekvivalentnosti i djelotvornosti. Naplaćivanje višestrukih i kumulativnih sudskih troškova u okviru istog upravnosudskog postupka načelno nije protivno ni članku 1. Direktive 89/665, tumačenom s obzirom na članak 47. Povelje, ni načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti jer takvo naplaćivanje načelno doprinosi dobrom funkcioniranju sudskog sustava s obzirom na to da predstavlja izvor financiranja sudske

12

aktivnosti država članica i odvraća od podnošenja zahtjeva koji su očito neosnovani ili kojima se samo želi odugovlačiti postupak. Ti ciljevi mogu opravdati višestruku primjenu sudskih troškova kao što su oni u glavnom postupku samo onda kada su predmeti tužbi ili dodatnih tužbenih razloga zaista različiti i predstavljaju bitno proširenje predmeta postupka koji se već vodi. ako to nije slučaj, obveza dodatnog plaćanja takvih sudskih troškova zbog podnošenja takvih tužbi ili tužbenih razloga protivna je dostupnosti pravnih lijekova zajamčenih Direktivom 89/665 i načelu djelotvornosti. U slučaju osporavanja zainteresirane stranke, na nacionalnom sucu je da ispita predmete tužbi koje je podnijela stranka ili tužbenih razloga koje je navela u okviru istog postupka. Ako nacionalni sud utvrdi da navedeni predmeti nisu zaista različiti ili ne predstavljaju bitno proširenje predmeta spora, dužan je osloboditi stranku obveze plaćanja kumulativnih sudskih troškova.


Povelje u konkretnom slučaju je došlo jer se slučaj odnosi na postupak javne nabave koji ulazi u djelokrug Direktive 89/665/.

1.2. PRAVNA POMOĆ Članak 47. stavak 3. Povelje dodjeljuje pristup pravnoj pomoći u postupcima koji se odnose na prava dodijeljena pravom EU. Pravna pomoć može se odnositi na pokrivanje troškova pravnog zastupanja ili na oslobađanje od plaćanja sudskih pristojbi, a korisnici mogu biti također i pravne (a ne samo fizičke) osobe. Članak 47. stavak 3. Povelje odgovara članku 6. stavku 3. Konvencije, ali ima širi djelokrug jer se odnosi na svaki postupak koji uključuje prava koja pojedincima dodjeljuje pravo EU, dok se pravna pomoć prema Konvenciji odnosi na kaznene postupke i postupke radi utvrđivanja građanskih prava i obveza (članak 6. stavak 3. Konvencije doduše izričito spominje samo pravnu pomoć u kaznenim postupcima, dok ne postoji takva odredba koja bi se odnosila na postupke radi utvrđivanja prava i obveza građanske naravi, međutim, ESLJP je tu prazninu tumačio da se odnosi i na građanske postupke). Time je djelokrug pravne pomoći temeljem Povelje širi nego temeljem Konvencije.

Ukoliko se djelokrug članka 47. stavka 3. Povelje poklapa s pravom na pravnu pomoć temeljem Konvencije, pravo na pravnu pomoć treba jednako tumačiti, uz jednaka ograničenja, međutim, nivo zaštite ne može ići ispod nivoa

13

zaštite koju pruža Konvencija. Suprotno, ne može se pozivati na sudsku praksu ESLJP s namjerom smanjenja djelokruga zaštite iz članka 47. stavka 3. Povelje. Prema članku 47. stavku 3. Povelje, pravna pomoć osigurava se za osobe koje nemaju dostatna sredstva u mjeri u kojoj je takva pomoć potrebna za osiguravanje učinkovitog pristupa pravosuđu. Postoje dvije kategorije nacionalnih slučajeva o pravnoj pomoći koji ulaze u djelokrug Povelje; slučajevi u kojima nacionalne odredbe o pravnoj pomoći dolaze u primjenu u situacijama gdje pravo EU sadrži specifične odredbe o pravnoj pomoći (kada postoje posebne odredbe prava EU o pravnoj pomoći, one se moraju tumačiti u svjetlu članka 47. stavka 3. Povelje, a te specifične odredbe o pravnoj pomoći mogu se naći u aktima koji se odnose na izbjeglice, aktima koji se odnose na ilegalne boravke državljana trećih zemalja i aktima koji se odnose na kaznene postupke i postupke prema Europskom uhidbenom nalogu) i drugi slučajevi koji se odnose na ostvarivanje pred sudom prava dodijeljenog pravom EU. Prema ustaljenoj praksi SEU, kada ne postoje zajednička postupovna pravila EU, na postupke zaštite prava pojedinaca koja im pruža pravo EU primjenjuju se postupovna pravila svake država članica. Međutim, ta pravila ne smiju u praksi onemogućiti ili znatno otežati ostvarivanje prava dodijeljenog pravom EU. Štoviše, te postupovna pravila moraju biti u skladu s odredbama Povelje, od kojih je naročito važna odredba članak 47. Dužnost nacionalnog suda da testira jesu li postupovne odredbe o pravnoj pomoći sukladne Povelji postoji jedino u slučajevima koji se odnose na ostvarivanje prava EU. Nacionalne postupovne odredbe, čak i ako nisu u skladu s Poveljom, mogu se primijeniti čisto unutarnje situacije i SEU bi u takvim slučajevima proglasio nenadležnim (ukoliko bi se postavilo pitanje tumačenja članka 47. Povelje u slučaju koji nema nikakve veze s pravom EU). Članak 47. stavak 3. Povelje sadrži «odgovarajuće pravo» u smislu članka 52. stavka 3. Povelje koji sadrži opća pravila o tumačenju odredaba Povelje koje sadrže temeljno pravo koje sadrži i konvencija. «Odgovarajućim pravima» treba dati isti djelokrug i značenje kao i Konvencija, uzimajući u obzir sudsku praksu ESLJP. To se isto odnosi i na ograničenja. U isto vrijeme, međutim, «odgovarajućim pravima» može se pružiti šira zaštita. IZ SUDSKE PRAKSE SUDA EUROPSKE UNIJE - Ostvarivanje pravne pomoći od strane pravnih osoba, presuda od 22. prosinca 2010 godine, C-279/09 DEB

14

Činjenice: DEB, kompanija (njemačka) koja posluje na tržištu prirodnog plina željela je tužiti Njemačku za štetu koju je pretrpjela odgodom u prenošenju dviju direktiva EU koje su imale za cilj poboljšanje nediskriminacijskog pristupa mrežama prirodnog plina. DEB je naveo da zbog te odgode u prenošenju direktiva nije mogao pristupiti mreži njemačkog plina što je rezultiralo gubitkom zarade od 3,7 milijardi eura. Budući da nije imao prihoda, niti imovine, DEB nije bio u mogućnosti podmiriti sudske pristojbe na tužbu, kao niti platiti odvjetnika za zastupanje, koje je bilo obvezno prema nacionalnom pravu. Stoga je zatražio da mu se odobri pravna pomoć. Prema sudskoj praksi Federalnog suda pravde, pravnim osobama se pravna pomoć odobravala u iznimnim okolnostima. Prvostupanjski sud je odbio zahtjev DEB-a, dok je drugostupanjski sud, iako se suglasio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za odobravanje pravne pomoći propisane nacionalnim zakonodavstvom, izrazio sumnju u sukladnost postojeće sudske prakse njemačkih sudova s načelom djelotvornosti. To načelo traži da postupovna pravila koja se primjenjuju u postupku zaštite prava pojedinaca koja im pripadaju prema pravu EU ne onemogućavaju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje tih prava.

Stoga je drugostupanjski sud odlučio prekinuti postupak i postaviti SEU

prethodno pitanje. U bitnome se njegovo pitanje svodilo na to je li u skladu s načelom djelotvornosti, u kontekstu postupka kojim se zahtijeva odgovornost države prema pravu EU, odredba nacionalnog prava koja kao uvjet za podnošenje tužbe traži da se prethodno podmire sudske pristojbe i prema kojoj pravna osoba nema pravo na pravnu pomoć iako nije u mogućnosti unaprijed podmiriti sudske pristojbe.

SEU je preformulirao pitanje u smislu prava pravne osobe na pristup sudu,

temeljem članka 47. stavka 3. Povelje. Zatim je SEU utvrdio da slučaj ulazi u djelokrug prava EU zbog toga jer se u glavnom postupku radi o naknadi štete protiv države članice zbog kršenja njezinih obveza koje proizlaze iz prava EU. Nadalje je SEU primijetio da ni članak 47. stavak 3. Povelje, kao niti objašnjenje Povelje ne govore o pravu pravnih osoba na pravnu pomoć, da bi zatim naveo elemente koji bi, u odnosu na kontekst same odredbe, mogli sugerirati da pravne osobe, kao takve, nisu isključene od pravne pomoći temeljem Povelje. SEU je naveo da je u nekoliko slučajeva ESLJP odlučivao o slučajevima pristupa pravnoj pomoći od strane pravnih osoba iz koje sudske prakse proizlazi da odobravanje pravne pomoći pravnim osobama nije u načelu nemoguće. Stoga je SEU zaključio, u bitnome, da se pristup pravnoj pomoći temeljem Povelje na jednak način može primijeniti i na pravne osobe i da je zadatak nacionalnog suda da u svakom konkretnom slučaju koji ulazi u djelokrug prava EU, utvrdi da li uvjeti predviđeni nacionalnim zakonodavstvom (koji ograničavaju takav pristup)

15

zadovoljavaju pretpostavke za ograničenja u ostvarivanju temeljnih prava priznatih Poveljom, kako je to propisano u članku 52. stavku 1. Povelje. SEU je pri tome dao i određene smjernice za postupanje nacionalnom sudu, prema kojima je potrebno utvrditi da li pretpostavke za odobravanje pravne pomoći dovode do ograničenja prava na pristup sudu, da li imaju legitiman cilj i postoji li proporcionalnost. U provođenju te procjene nacionalni sud treba uzeti u obzir predmet spora, postoje li realne šanse za uspjeh stranke u sporu, važnost tog postupka za stranku i složenost materijalnog i postupovnog prava koje treba primijeniti u konkretnom slučaju i samim time sposobnost stranke da se djelotvorno sama zastupa. Kako bi procijenio proporcionalnost, nacionalni sud također treba uzeti u obzir iznos troškova postupka koji moraju biti prethodno podmireni i da li ti troškovi mogu predstavljati nepremostivu prepreku za pristup sudu. U odnosu na pravne osobe, nacionalni sud treba uzeti u obzir njihovu situaciju; formu pravne osobe (profitna ili neprofitna), financijsku sposobnost dioničara /osnivača/partnera i njihovu sposobnost da prikupe novac potreban za pokretanje postupka.


Povelje u konkretnom slučaju je došlo jer se u glavnom postupku radi o primjeni zakona o pravnoj pomoći u odnosu na ostvarivanje prava dodijeljenog pravom EU.

Sličan slučaj je i slučaj C-156/12 GREP. Slučaj se odnosi na austrijsku

kompaniju (GREP) koja je željela osporiti odluku njemačkog suda koja je ovršena u Austriji temeljem članka 43. Uredbe Vijeća 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, na način da je sva imovina navedenog trgovačkog društva oduzeta. GREP je zatražio pravnu pomoć, ali je njegov zahtjev odbačen jer su odredbe austrijskog prava, tada na snazi, isključivale pravo pravnih osoba na pravnu pomoć. Žalbeni sud odlučio je postaviti prethodno pitanje da li ovrha sudske odluke temeljem Uredbe 44/2001 ulazi u djelokrug Povelje i, ako ulazi, je li nacionalna odredba koja isključuje pravo pravnih osoba na pravnu pomoć u skladu s člankom 47. stavkom 3. Povelje. Za razliku od predmeta DEB, u ovom je predmetu SEU izričito naveo da ovrha odluke temeljem navedene Uredbe predstavlja provedbu prava EU u smislu odredbe članka 51. stavka 1. Povelje, kao i tužba podnesena temeljem članka 43. navedene Uredbe kojom se osporava rješenje o ovrsi. SEU se ograničio na ponavljanje rečenog u presudi DEB ostavljajući nacionalnom sudu zadatak da procijeni je li odredba nacionalnog prava u skladu s Poveljom, prema smjernicama za procjenu koje je dao u predmetu DEB.

16

Do sada su DEB i GREP jedini slučajevi koji se odnose na pravnu pomoć o kojima je odlučivao SEU jer ulaze u djelokrug prava EU. Ostali slučajevi o pravnoj pomoći, koji su se pojavili pred SEU, odnosili su se na situacije koje ne ulaze u djelokrug prava EU. Npr. u predmetu C-499/12 (Gentile) radilo se o situaciji u kojoj je gospođa Gentile, talijanska odvjetnica, zastupala stranku kojoj je odobrena pravna pomoć u kontekstu postupka koji se odnosio na prestanak građanskih posljedica braka. Talijanski sud imao je sumnje je li odredba nacionalnog prava, prema kojoj u situaciji kada je osobi odobrena pravna pomoć, iznos koji se plaća odvjetniku koji joj pruža pravnu pomoć reduciran na polovicu, u skladu s člankom 47. stavkom 3. Povelje, pa se s prethodnim pitanjem obratio SEU. SEU se oglasio nenadležnim uz obrazloženje da se radi o potpuno unutarnjoj stvari, odnosno stvari koja je lišena bilo kakve veze s pravom EU. Isti je stav SEU zauzeo i u predmetima C-498/12 i C-73/13. Ti predmeti pokazuju da su okolnosti slučaja krucijalne radi utvrđenja primjenjuje li se Povelja ili ne. Time se za istu nacionalnu odredbu u jednom predmetu može utvrđivati je li u skladu s Poveljom, dok u drugom predmetu to neće biti predmet utvrđivanja, sve u ovisnosti o činjenicama konkretnog predmeta.

1.3. JAMSTVA POŠTENOG SUĐENJA-PRAVO NA OBRANU I PRAVILA O DOSTAVI SUDSKIH PISMENA

Članak 47. stavak 2. Povelje propisuje pravo na pošteno suđenje, što

uključuje pravo svakoga na obranu. To znači da stranke u postupku trebaju imati mogućnost učinkovito sudjelovati u postupku na način da upoznaju i razumiju slučaj i da se mogu o svemu očitovati, a sud ne smije temeljiti svoju odluku na činjenicama ili dokumentima za koje jedna od stranaka nije znala i stoga se nije mogla o njima očitovati (npr. C-450/06, odlomak 45; C-89/08, odlomak 52; C-300/11, odlomak 55).

Članak 47. stavak 2. Povelje odgovara članku 6. stavku 1. Konvencije i,

kao rezultat, nivo zaštite prava na obranu temeljem članka 47. stavka 2. Povelje ne može biti niži od onog zajamčenog istim pravom temeljem članka 6. stavka 1. Konvencije. Međutim, djelokrug primjene članka 47. stavka 2. Povelje širi je od djelokruga primjene članka 6. stavka 1. Konvencije jer on obuhvaća svaki postupak koji uključuje prava ili slobode zajamčene pravom EU. Sekundarno pravo EU o dostavi sudskih dokumenata treba se tumačiti u svjetlu Povelje, uključujući članak 47. stavak 2.

U odnosu na prekograničnu dostavu sudskih dokumenata u građanskim ili

trgovačkim stvarima, pravo na obranu znači da stranka u postupku koja ne živi u državi članici u kojoj se vodi postupak mora primiti sudske dokumente i biti u

17

mogućnosti znati i razumjeti djelotvorno i u potpunosti značenje i opseg tužbe koja je protiv nje podnesena, kako bi bila u mogućnosti djelotvorno štititi svoja prava u državi članici pred kojom se vodi postupak (npr. C-325/11 i C-579/13).

Uredba EZ 1393/2007 o dostavi, u državama članicama, sudskih i

izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima regulira prekograničnu dostavu. Ukoliko konkretan slučaj ulazi u djelokrug navedene Uredbe, nema sumnje da treba primijeniti i Povelju. Međutim, Povelja može biti relevantna također i u slučajevima koji ne ulaze u djelokrug navedene Uredbe ukoliko se postupak odnosi na ostvarivanje prava zajamčenih pravom EU.

Od stupanja na snagu Lisabonskog ugovora, Povelja ima istu pravnu

snagu kao i osnivački ugovori i tako predstavlja primarno pravo EU. Slijedom iznesenog, sekundarno pravo EU mora biti stavljeno izvan snage ukoliko nije u skladu s Poveljom. Međutim, prema praksi SEU, ukoliko je sekundarno pravo EU otvoreno za različita moguća tumačenja, prednost treba dati tumačenju koje ne dovodi u pitanje njegovu valjanost i štiti djelotvornost prava EU. Kao rezultat, sekundarno pravo EU treba tumačiti u svjetlu temeljnih prava EU. To se odnosi i na naprijed spomenutu Uredbu 1393/2007 koja se treba tumačiti i primjenjivati u skladu s Poveljom, naročito člankom 47. stavkom 2.

IZ SUDSKE PRAKSE SUDA EUROPSKE UNIJE- presuda od 19. prosinca 2012. u predmetu C-325/11, Alder

Činjenice: 2008. godine gospodin i gospođa Alder (tužitelji), koji su živjeli u

Njemačkoj, podnijeli su tužbu pred sudom u Koszalinu, Poljska i taj ih je sud pozvao da u roku od jednog mjeseca dostave podatke o imenu zastupnika u Poljskoj koji bi bio ovlašten za primanje pismena od suda, u skladu s odredbama (poljskog) zakona o parničnom postupku. Ukoliko ne postupe na taj način, upozoreni su da će se dostava smatrati urednom stavljanjem pismena u spis. Tužitelji nisu postupili po traženju poljskog suda i, kao posljedica, poziv za raspravu i podnesak suprotne stranke uloženi su u sudski spis i time se smatralo da je dostava uredno obavljena. Kako nisu znali za ročište dana 05. lipnja 2008. godine, nisu na njega pristupili i njihova tužba je odbijena, a budući da se na tu presudu nitko nije žalio, ona je postala pravomoćna. U listopadu 2009. godine tužitelji su podnijeli prijedlog za ponavljanjem postupka uz obrazloženje da im nije omogućeno da sudjeluju u postupku zbog toga jer im sudska pismena nisu dostavljena, što predstavlja kršenje zabrane diskriminacije po osnovi nacionalnosti. Dana 23. lipnja 2009. godine prvostupanjski sud je odbio prijedlog za ponavljanjem postupka uz obrazloženje da je u cijelosti postupio u skladu s važećim postupovnim zakonom, koji da je u cijelosti u skladu s pravom EU. Drugostupanjski sud je povodom žalbe tužitelja ukinuo tu odluku uz obrazloženje

18

da presumirana dostava predviđena zakonom o parničnom postupku nije u skladu s Uredbom 1393/2007 od 13. studenog 2007. godine o dostavi, u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima. Stoga je vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Prvostupanjski sud se nije suglasio s mišljenjem drugostupanjskog suda,

ali je odlučio prekinuti postupak i podnijeti prethodno pitanje SEU. U bitnome je njegovo pitanje glasilo: Je li u skladu s člankom 1. Uredbe i člankom 18. Osnivačkog ugovora presumirana dostava sudskih pismena (ulaganjem pismena u spis), u situaciji kada stranka u postupku ima prebivalište ili boravište u drugoj državi članici i nije postavila zastupnika za primanje pismena u državi članici u kojoj se vodi postupak?

SEU je prvo nastojao definirati djelokrug primjene Uredbe radi procjene da

li navedena Uredba pokriva slučajeve u kojima, kao prema zakonodavstvu konkretne države članice (Poljske), nema prekogranične dostave sudskih pismena u drugoj državi članici. Prema SEU, to što u članku 1. Uredbe nema precizne naznake o svim slučajevima u kojima se dostava mora izvršiti u drugoj državi članici, ne znači da se ti slučajevi trebaju razriješiti temeljem odredaba nacionalnog zakonodavstva svake države članice. Suprotno tome, SEU je primijenio sistematsko tumačenje Uredbe i zaključio da postoje samo dvije situacije u kojima dostava sudskih pismena ne ulazi u djelokrug Uredbe; kada je prebivalište ili boravište adresata nepoznato i kada je adresat imenovao zastupnika za primanje pismena u državi u kojoj se vodi postupak. U svim ostalim slučajevima kada adresat prebiva izvan države u kojoj se vodi postupak, primjenjuje se Uredba, što znači da se dostava pismena mora provesti sukladno odredbama Uredbe, a ne temeljem odredaba nacionalnog zakonodavstva države članice u kojoj se vodi postupak. Svako drugačije tumačenje onemogućilo bi jedinstvenu primjenu prava EU.

SEU zatim je utvrđivao je li naprijed navedena odredba o presumiranoj

dostavi iz poljskog zakona o parničnom postupku u skladu s Uredbom, te je primijetio da Uredba sadrži iscrpnu listu načina dostave sudskih pismena koja, međutim, ne sadrži presumiranu dostavu, kao onu propisanu nacionalnim zakonodavstvom. Stoga je zaključio da dostava propisana poljskim zakonom o parničnom postupku nije u skladu s Uredbom. SEU naglasio je da je glavni cilj donošenja predmetne Uredbe bio da se stvori sistem dostave unutar EU radi pravilnog funkcioniranja tržišta i radi poboljšanja i ubrzavanja prijenosa dokumenata između država članica, ali da ti ciljevi ne smiju niti na koji način onemogućiti pravo na obranu adresata koje proizlazi iz prava na pošteno suđenje iz članka 47. Povelje, odnosno članka 6. stavka 1. Konvencije.

19


Povelje u konkretnom slučaju došlo je jer se u postupku razmatrao djelokrug primjene i tumačenje Uredbe 1393/2007.

Ova oduka ima značajan učinak u odnosu na pitanje dostave sudskih

dokumenata, te su njezini zaključci citirani u kasnijim odlukama. Jedna od značajnijih kasnijih odluka, u kojoj je citirana navedena presuda, je C-519/13 Alpha Bank Cyprus Ltd protiv Dau Si Senh i drugi od 16. rujna 2015. godine. U tom se predmetu razmatralo tumačenje članka 8. Uredbe. SEU ponovio je da je navedena Uredba donesena u cilju poboljšanja učinkovitosti i brzine sudskih postupaka i da bi se osiguralo dobro sudovanje jer uspostavlja načelo izravnog slanja sudskih i izvansudskih pismena među državama članicama što dovodi do pojednostavljenja i ubrzavanja postupaka, ali da se navedeni ciljevi ne bi trebali postizati uz slabljenje prava obrane koja pripadaju adresatima koja proizlaze iz prava na pravično suđenje. U tom pogledu treba paziti ne samo na to da adresat primi pismeno, već i da mu se omogući da sazna za postupak koji je protiv njega pokrenut u inozemstvu i da stvarno i potpuno razumije njegov smisao i doseg, na način da se može učinkovito koristiti svojim pravima u državi članici u kojoj se vodi postupak. Stoga je SEU zaključio da se Uredbu br. 1393/2007 treba tumačiti na način da se u svakom konkretnom slučaju osigura ravnoteža između interesa tužitelja i tuženika, adresata pismena, na način da se ciljevi učinkovitosti i brzine slanja akata u postupku uravnoteže sa zahtjevom da se osigura primjerena zaštita prava obrane adresata tih akata.

1.4. NAČELO JEDNAKOSTI ORUŽJA U POTROŠAČKOM PRAVU EU

IZ SUDSKE PRAKSE SUDA EUROPSKE UNIJE- C-169/14 Sanchez Morcillo (presuda od 17. srpnja 2014. godine) Pravna pozadina slučaja: 2013. godine izmijenjeno je nekoliko odredaba španjolskog zakona o parničnom postupku i povezanih zakona radi poboljšanja zaštite hipotekarnih dužnika, posebno onih koji pripadaju ranjivim kategorijama. Tim izmjenama španjolski je zakonodavac, između ostalog, uveo novi temelj za prigovor, a to je nepoštenost ugovornih odredaba. O tom prigovoru raspravlja se u odvojenom postupku, unutar ovršnog postupka, u kojem stranke mogu dostaviti dokumentaciju koju smatraju relevantnom. Ako sudac smatra da je prigovor osnovan, ovrha se obustavlja, ali moguće je podnijeti žalbu protiv te odluke (o osnovanosti prigovora). Naprotiv, ako sud smatra da prigovor nije osnovan,

20

nastavlja s vođenjem ovršnog postupka, time da nije moguće podnijeti žalbu protiv te odluke (o odbijanju prigovora). Dakle, riječ je o različitom postupanju, vezano uz mogućnost podnošenja žalbe. Činjenice: Prvostupanjski sud (Juzgado de Primera Instancia n° 3 de Castellón) koji je vodio ovršni postupak (kojeg je vodila Banca Bilbao na temelju javnobilježničkog ugovora o hipotekarnom zajmu i tražila plaćanje cjelokupnog iznosa zajma zajedno s ugovorenim i zateznim kamatama, a naplata je tražena na nekretnini ovršenika) odbio je prigovor potrošača (ovršenika). Protiv te odluke podnesena je žalba pred Audiencia Provincial de Castellón (regionalni sud u Castellónu) koji je smatrao da nacionalno zakonodavstvo (prema kojem je dopušteno podnošenje žalbe protiv odluke koja, prihvaćajući dužnikov prigovor, okončava postupak ovrhe na temelju hipoteke, dok dužniku čiji je prigovor odbijen ne dopušta podnošenje žalbe protiv presude kojom se nalaže nastavak postupka prisilne ovrhe) nije u skladu s Direktivom 93/13 kao i s pravom na djelotvoran pravni lijek iz članka 47. Povelje jer bi dopuštanje podnošenja žalbe dužnicima moglo biti odlučujuće budući da bi se neke odredbe ugovora o zajmu mogle smatrati „nepoštenima“ u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13.

Stoga je drugostupanjski sud odlučio prekinuti postupak i postavio prethodno pitanje SEU o tome protivi li se članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 (koji državama članicama nameće obvezu osiguravanja postojanja primjerenih i djelotvornih sredstava u interesu potrošača za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koje prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima) kao i načela prava na djelotvornu sudsku zaštitu i na pravični postupak te ravnopravnosti stranaka, uspostavljeni člankom 47. Povelje, nacionalnoj postupovnoj odredbi koja pravo na pravni lijek protiv odluke o prigovoru protiv ovrhe na imovini opterećenoj hipotekom ili založnim pravom dopušta žalbu samo protiv rješenja kojim se odlučuje okončati postupak, a ne dopušta žalbu u drugim slučajevima, što za neposrednu posljedicu ima to da se ovrhovoditelj može žaliti kada je prihvaćen ovršenikov prigovor i kada je odlučeno okončati postupak ili neprimijeniti nepoštenu klauzulu, dok ovršenik (potrošač) ne može podnijeti žalbu kada je njegov prigovor odbijen?

SEU je iznimno brzo donio svoju odluku (prethodno pitanje postavljeno je 02. travnja 2014. godine, dok je odluka SEU donesena 17. srpnja 2014. godine). Zaključio je da prema pravu Unije načelo učinkovite sudske zaštite obuhvaća pravo na pristup samo jednom sudu, a ne dvostrukoj sudskoj instanci, pa posljedično, činjenica da potrošač raspolaže pravom na žalbu u svojstvu dužnika u postupku ovrhe na temelju hipoteke samo pred jednim sudom, kako bi istaknuo svoja prava koja ima na temelju Direktive 93/13, nije sama po sebi suprotna pravu

21

Unije. Međutim, analizom španjolskog postupovnog prava SEU utvrđuje da su u slučaju odbijanja potrošačeva prigovora protiv ovrhe na temelju hipoteke na njegovoj nekretnini, potrošač i njegova obitelj izloženi riziku da izgube stan nakon njegove prisilne prodaje, a zaštita koju potrošač u svojstvu ovršenika može izvesti iz različitog sudskog nadzora u okviru postupka o meritumu pokrenutog usporedno s ovršnim postupkom ne može ublažiti taj rizik, s obzirom na to da, ako taj nadzor otkrije postojanje nepoštene odredbe, potrošač neće ostvariti povrat u prijašnje stanje koje je postojalo prije ovrhe na nekretnini opterećenoj hipotekom, već u najboljem slučaju odštetu. No taj odštetni karakter naknade štete koja se eventualno može dodijeliti potrošaču pruža samo nepotpunu i nedostatnu zaštitu koja ne predstavlja ni primjereno ni djelotvorno sredstvo u smislu članka 7. stavka 1. Direktive 93/13. Kako odredbe nacionalnog prava priznaju prodavatelju ili pružatelju usluge, kao ovrhovoditelju, pravo žalbe na odluku kojom se nalaže odgoda ovrhe ili nepoštena odredba proglašava neprimjenjivom, ali ne omogućavaju potrošaču korištenje pravom na žalbu protiv odluka o odbijanju prigovora, jasno proizlazi da postupak prigovora protiv ovrhe stavlja potrošača, u svojstvu ovršenika, u slabiji položaj u odnosu na prodavatelja u svojstvu ovrhovoditelja u pogledu sudske zaštite prava na koja se ima pravo pozvati na temelju Direktive 93/13 protiv korištenja nepoštenih odredaba. Stoga SEU utvrđuje da je načelo jednakosti stranaka samo posljedica pravičnog postupka koji uključuje obvezu osiguranja svakoj stranci razumne mogućnosti da izloži svoj predmet u uvjetima koji je ne stavljaju u očito nepovoljniji položaj u odnosu na protivnu stranku. Stoga je zaključio da je postupak ovrhe na temelju hipoteke, kao što je onaj u glavnom postupku, takve prirode da bi mogao nanijeti štetu djelotvornosti zaštite potrošača za kojom ide Direktiva 93/13, tumačena zajedno s člankom 47. Povelje, zbog toga što postupovni režim pojačava nejednakost stranaka u podnošenju prigovora utemeljenih na pravima koja imaju na temelju Direktive 93/13, tim više što se postupovni načini provođenja tih prigovora pokazuju nepotpunima i nedostatnima za prekid korištenja nepoštene odredbe iz akta kojim se zasniva hipoteka na temelju koje prodavatelj ili pružatelj pokreće ovrhu na opterećenoj nekretnini.

Zbog čega je Povelja primijenjena u konkretnom slučaju? Do primjene Povelje u konkretnom slučaju došlo je jer se u postupku razmatrala sukladnost nacionalnih odredaba s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

1.5. TRAJANJE POSTUPKA U RAZUMNOM ROKU

22

Članak 47. stavak 2. Povelje propisuje da svatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i U RAZUMNOM ROKU ispita njegov slučaj. Ta odredba odgovara članku 6. stavku 1. Konvencije, samo što Povelja pruža širi djelokrug zaštite jer se primjenjuje na sve postupke koje uključuju prava i slobode zajamčene pravom Unije, uključujući npr. upravne i porezne postupke. Stoga se nije moguće osloniti na sudsku praksu ESLJP u namjeri da se suzi djelokrug članka 47. stavka 2. Povelje i time nivoa zaštite koju on pruža. Ne postoje unaprijed određeni rokovi koliko postupak može najdulje trajati da bi se smatrao da traje u razumnom roku. Razumnost roka cijeni se od slučaja do slučaja uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja (kao npr. važnost slučaja za zainteresiranu stranku), složenost slučaja i ponašanje suda i stranaka u postupku. IZ SUDSKE PRAKSE SUDA EUROPSKE UNIJE- presuda od 29. ožujka 2012, C-500/10, Belvedere

Činjenice: 1982. godine talijansko društvo Belvedere odbilo je porez od godišnjeg povrata PDV-a. 1985. godine porezna uprava Piacenze zatražila je povrat tog iznosa uz obrazloženje da nije bilo osnove za taj odbitak, nakon čega je društvo Belvedere pokrenulo postupak protiv porezne uprave Piacenze i dobilo je postupak na prvostupanjskom i drugostupanjskom sudu. Porezna uprava Piacenze tada se žalila Poreznom sudu treće instance u Bologni (Commissione Tribunaria Centrale di Bologna). Taj sud je utvrdio da se porezni dug društva Belvedere ugasio zbog činjenice što porezne vlasti nisu bile uspješne u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku, kao i zbog činjenice što je prošlo više od 10 godina od dana pokretanja postupka, temeljem članka 3. stavka 2a Dekreta broj 40/2010. Međutim, taj sud imao je dvojbe je li primjena te odredbe nacionalnog prava u skladu s pravom EU, točnije s odredbom članka 4. stavka 3. Ugovora o Europskoj uniji (koja propisuje: Na temelju načela lojalne suradnje i uz puno uzajamno poštovanje, Unija i države članice međusobno si pomažu pri obavljanju zadaća koje proizlaze iz Ugovorâ. Države članice poduzimaju sve odgovarajuće mjere, opće ili posebne, kako bi osigurale ispunjavanje obveza koje proizlaze iz Ugovorâ ili akata institucija Unije. Države članice olakšavaju ostvarivanje zadaća Unije i suzdržavaju se od svake mjere koja bi mogla ugroziti postizanje ciljeva Unije) i člancima 2. i 22. Direktive 77/388/EEC od 17. svibnja 1977. godine o usklađivanju zakona država članica u odnosu na poreze. Stoga je prekinuo postupak i obratio se s prethodnim pitanjem SEU.

23

SEU se prvobitno osvrnuo na sadržaj navedene Direktive i naveo da je obveza država članica da donesu sve prikladne zakonodavne i upravne akte radi osiguranja prikupljanja PDV-a na njihovom području, što posljedično znači da su države članice u obvezi vršiti porezne nadzore kako bi osigurale da porezni obveznici uredno podmiruju poreze. Države pri tome imaju diskrecijsko pravo same izabrati najprikladniji način za izvršavanje svoje obveze, ali je to diskrecijsko pravo ograničeno obvezom države članice da osigura djelotvorno prikupljanje sredstava. Međutim, ta obveza države ne može povrijediti pravo na vođenje postupka u razumnom roku iz članka 47. Povelje i to su države članice dužne poštovati kada provode pravo Unije. Zatim se SEU usredotočio na talijansko porezno zakonodavstvo i utvrdio da je članak 3. stavak 2.a Dekreta 40/2010 propisao obustavu poreznih postupaka koji traju više od 10 godina. Dugotrajno vođenje poreznih postupaka krši načelo vođenja postupka u razumnom roku i obvezu djelotvornog prikupljanja sredstava Unije. Međutim, SEU je zaključio da navedena odredba talijanskog zakona ne osigurava generalno odricanje od prikupljanja PDV-a i ne krši načelo fiskalne neutralnosti, pa da se stoga ne može reći da nije u skladu s pravom EU.

1.6. UZAJAMNO POVJERENJE I PRIZNAVANJE SUDSKIH ODLUKA Bosporska presumpcija (Bosphorus presumption)

Bosporska presumpcija odnosi se na doktrinu u sudskoj praksi ESLJP nastalu u presudi tog suda Bosphorus Hava Yollari Turizm ve Ticaret Anonim Sirketi protiv Irske iz 2005. godine. U toj je presudi ESLJP po prvi puta naglasio, u skladu s ranijom sudskom praksom, da su države članice neke međunarodne organizacije, kao što je EU, odgovorne temeljem Konvencije za “sve akte ili propuštanja svojih tijela bez obzira je li konkretan akt ili propuštanje bila posljedica […] nužnosti postupanja prema međunarodnim pravnim obvezama”. Također je naglasio “veliku važnost međunarodne suradnje i posljedične potrebe za osiguranjem pravilnog funkcioniranja međunarodnih organizacija”. U pokušaju da pomiri te dvije pozicije, ESLJP je ustanovio ono što je danas poznato kao Bosporska presumpcija ili presumpcija jednake zaštite prava koja pruža Konvencija od strane Europske unije.

U praksi su se u vezi s time postavila neka interesantna pitanja. Mora li sud

jedne države članice ispitati je li sud druge države članice poštovao članak 6. stavak 1. Konvencije prilikom donošenja presude zbog izostanka u situaciji kada se od tog suda (druge države članice) traži da provede postupak ovrhe na temelju presude zbog izostanka donesene u drugoj državi članici primjenom Uredbe

24

vijeća (EZ) 44/2001 od 22. prosinca 2000. godine o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima? Kada je zaštita koja se pruža pravu na pošteno suđenje u jednoj državi članici očito manjkava tako da presumpcija jednake zaštite (poznata kao Bosporska presumpcija) nije primjenjiva u drugoj državi članici, mora li ta druga država članica provjeriti je li postupanje druge države članice u skladu s Konvencijom, unatoč činjenici da se radi o provođenju obveze iz prava EU? Kakva je interakcija mehanizama uzajamnog priznanja i načela uzajamnog povjerenja s Bosporskom presumpcijom?

IZ SUDSKE PRAKSE EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA (Veliko

vijeće) - presuda od 23. svibnja 2016. godine 17502/07 (Avotinš v. Latvia) Pravna pozadina slučaja: Slučaj ulazi u djelokrug Uredbe Vijeća (EZ)

44/2001 od 22. prosinca 2000. godine o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (Uredba Brisel I) čiji članak 33. stavak 1. propisuje: Sudska odluka donesena u nekoj državi članici priznaje se u drugoj državi članici bez potrebe za bilo kakvim posebnim postupkom. Člankom 34. stavkom 2. propisano je da se sudska odluka ne priznaje ako je donesena u odnosu na tuženika koji se nije odazvao na poziv suda, a nije mu bilo pravovremeno uručeno pismeno o pokretanju postupka ili istovjetno pismeno na način koji bi mu omogućio da pripremi svoju obranu, osim ako tuženik nije započeo postupak za pobijanje sudske odluke, a mogao je to učiniti.

Od 10. siječnja 2015. godine Uredba Brisel I je zamijenjena Uredbom

1215/2015 (Brisel I bis) čiji je članak 45. stavak 1. istovjetan članku 34. Uredbe Brisel I.

Do sada je SEU u nekoliko presuda tumačio članak 34. stavak 2. Uredbe.

U presudi od 14. prosinca 2006. godine, C-283/05 (ASML Netherlands BV v Semiconductor Industry Services GmbH) naveo je da se ima tumačiti da „mogućnost“ tuženika za pokretanje postupka osporavanja presude postoji samo ako je on bio upoznat s njezinim sadržajem jer mu je ona dostavljena dovoljno ranije da se pripremi za podnošenje očitovanja(osporavanja) pred sudom države u kojoj je presuda donesena. U presudi od 28. travnja 2009. godine, C-420/07 (Apostolides v Orams) naveo je da se priznanje ili ovrha sudske odluke ne može odbiti u situaciji kada je tuženik bio u mogućnosti pokrenuti postupak osporavanja sudske odluke u kojem bi (postupku) mogao isticati da mu nije dostavljen akt kojim je započet postupak ili neki drugi dokument na vrijeme kako bi bio u mogućnosti pripremiti svoju obranu.

25

Činjenice: 1999. godine gospodin Avotinš, državljanin Latvije i trgovačko društvo osnovano prema Ciparskom zakonu, zaključili su pred javnim bilježnikom sporazum o dugovanju kojim je gospodin Avotinš preuzeo obvezu isplatiti iznos kojeg mu je pozajmilo trgovačko društvo. 2003. godine trgovačko društvo pokrenulo je postupak protiv gospodina Avotinša radi naplate dugovanja temeljem sporazuma o dugovanju pred sudom u Limassolu (Cipar). Tuženiku je poziv za raspravu dostavljen na adresu iz ugovora, on nije pristupio na ročište, te je dana 24. svibnja 2004. godine donesena presuda u njegovoj odsutnosti kojom mu je naloženo plaćanje duga (s kamatama). 22. veljače 2005. godine ciparsko trgovačko društvo zatražilo je priznanje i ovrhu navedene presude pred sudom u Rigi (Latvija), te je navelo adresu gospodina Avotinša različitu od one koja je bila navedena u postupku pred sudom u Limassolu. Tom zahtjevu je udovoljeno 27. veljače 2006. godine. Kasnije te godine gospodin Avotinš podnio je žalbu protiv te odluke suda uz obrazloženje da je za postojanje presude suda u Limassolu i za rješenje o ovrsi saznao tek u lipnju 2006. godine od bilježnika nadležnog za ovrhu, te je naveo da je priznanjem i izvršenjem presude suda iz Limassola povrijeđena Uredba Brisel I jer on nikada nije obaviješten da se protiv njega vodio postupak u Limassolu. Dana 02. listopada 2006. godine drugostupanjski sud u Rigi ukinuo je rješenje o ovrsi i odbio zahtjev za priznanjem i izvršenjem presude suda u Limassolu. Povodom žalbe ciparskog trgovačkog društva, Vrhovni sud Latvije je 31. siječnja 2007. godine preinačio odluku nižeg suda i prihvatio zahtjev ciparskog trgovačkog društva za prizanjem i izvršenjem presude iz Limassola uz obrazloženje da tuženik nije podnio žalbu protiv navedene presude suda u Limassolu.

Dana 20. veljače 2007. godine gospodin Avotinš podnio je zahtjev ESLJP-

u protiv Cipra i Latvije tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo iz članka 6. stavka 1. Konvencije. ESLJP je utvrdio da je zahtjev protiv Cipra nedopušten jer je podnesen protekom roka, te je postupak nastavljen samo protiv Latvije u kojem je trebao utvrditi jesu li latvijski sudovi, nalažući ovrhu presude suda u Limassolu, poštivali temeljna načela prava na pošteno suđenje iz članka 6. stavka 1. Konvencije.

ESLJP je utvrdio da slučaj bez sumnje ulazi u djelokrug Bosporske presumpcije i da se, u svjetlu činjenica konkretnog predmeta, od podnositelja zahtjeva očekivalo da se upozna s pravnim posljedicama neplaćanja duga i o načinu vođenja postupaka pred sudovima na Cipru. Stoga je na njemu bio teret dokazivanja nepostojanja djelotvornog pravnog lijeka pred ciparskim sudovima. Stoga je ESLJP odbio zahtjev podnositelja iz jednostavnog razloga jer nije podnio žalbu protiv presude iz Limassola, obrazlažući da je Vrhovni sud Latvije u svojoj odluci uzeo u obzir prava zaštićena člankom 6. stavkom 1. Konvencije.

26

Dana 23. svibnja 2014. godine podnositelj zahtjeva podnio je zahtjev za odlučivanje pred velikim vijećem ESLJP, kojem je zahtjevu udovoljeno, te je dana 23. svibnja 2016. godine Veliko vijeće ESLJP sa 16 glasova prema 1 odlučilo da nije povrijeđen članak 6. stavak 1. Konvencije.

U preliminarnim razmatranjima ESLJP je naveo da je ovo prvi puta da se

od njega traži ispitivanje poštivanja jamstva na pravično suđenje u kontekstu uzajamnog priznanja temeljem prava EU. Međutim, potvrdio je primjenjivost njegovog općeg pristupa prema kojemu sud koji odlučuje o zahtjevu za priznanje i izvršenje strane sudske odluke ne može tom zahtjevu udovoljiti bez da prethodno ne provede neku vrstu provjere u svjetlu jamstva na pravično suđenje, iako se opseg i intenzitet te provjere može razlikovati ovisno o prirodi slučaja. Stoga je zadaća ESLJP utvrditi je li provjera od strane Vrhovnog suda Latvije bila dovoljna u svrhu garancija iz članka 6. stavka 1. Konvencije uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti slučaja. Suprotno, ukoliko bi se utvrdilo postojanje nepravilnosti koje mogu dovesti do povrede članka 6. stavka 1 Konvencije, ESLJP ne bi mogao donijeti presudu je li Vrhovni sud Latvije pravilno primijenio odredbu članka 34. stavka 2. Uredbe Brisel I ili bilo koje druge odredbe prava EU jer je to zadatak SEU.

Zatim je ESLJP utvrdio da je u konkretnom slučaju primjenjiva Bosporska

presumpcija jer obveza EU prava u konkretnom slučaju proizlazi iz Uredbe EU koja se, kao takva, direktno primjenjuje u pravnom poretku države članice. Priznajući važnost mehanizama uzajamnog priznanja sudskih odluka temeljem prava EU, naglasio je da je u praksi provjera poštivanja temeljnih prava slabo regulirana ili čak ograničena nekim mehanizmima uzajamnog priznavanja. Vezano uz okolnosti konkretnog slučaja, ESLJP je utvrdio da je uvjet primjene članka 34. stavka 2. Uredbe Brisel I da je tuženik iscrpio pravne lijekove u državi u kojoj je donesena sudska odluka i da taj uvjet nije problematičan u svjetlu odredbe članka 6. Konvencije, pa da je stoga krucijalno utvrditi da li postoje, prema ciparskom pravu, pravni lijekovi na raspolaganu podnositelju zahtjeva za osporavanje presude suda u Limassolu. Pozivajući se na informaciju ciparske vlade, ESLJP je primijetio da je ciparsko pravo omogućavalo podnositelju zahtjeva, nakon što je saznao o postojanju presude, podnošenje žalbe protiv presude bez obzira na protek vremena od donošenja navedene presude, što podnositelj zahtjeva nije učinio. Stoga je i veliko vijeće ESLJP zaključilo da budući da zaštita prava koje priznaje Konvencija nije bila očito manjkava, nije moguće osporiti presumpciju jednake zaštite, pa da stoga nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

27

2. DIO - KONVENCIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA-članak 6. stavak 1.

Članak 6. stavak 1. Konvencije opisuje postupovna jamstva koja se pružaju strankama u parničnom postupku. To su: zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud koji treba provesti pravični i javni postupak u razumnom roku i javno objaviti presudu (uz mogućnost ograničenja). U nastavku se citira sudska praksa kojom je ESLJP tumačio sadržaj članka 6. stavka 1. Konvencije.

2.1. PRAVO NA SUD Svatko ima pravo podnijeti tužbu sudu u vezi sa građanskim pravima i obvezama. Tom formulacijom članak 6. stavak 1. Konvencije utjelovljuje „pravo na sud“, time da pravo na pristup sudu, odnosno pravo pokretanja postupka pred sudom, predstavlja jedan od aspekta tog prava. Pravo na pristup sudu mora biti praktično i djelotvorno. Da bi to pravo bilo djelotvorno, pojedinac treba imati jasnu, praktičnu priliku za osporavanje akta koji se miješa u njegova prava. Pravo na sud ne uključuje samo pravo na pokretanje postupka, nego i pravo da sud odluči o sporu. To pravo može biti povrijeđeno ukoliko se postupak nalazi dulje vrijeme u prekidu, kao što je bilo u puno slučajeva (o kojima je odlučivao ESLJP) u kojima su pojedinci od Republike Hrvatske zahtijevali naknadu štete koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj i redarstvenoj službi tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj. Dana 06. studenog 1999. Sabor je donio Zakon o dopunama Zakona o obveznim odnosima prema kojem se prekidaju svi postupci koji se vode radi naknade štete koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj i redarstvenoj službi tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj, a tek je 14. srpnja 2003. Sabor donio novi propis koji uređuje odgovornost za štetu koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj i redarstvenoj službi tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj. ESLJP je u presudi Aćimović protiv Hrvatske (61237/00) naveo slijedeće: „39. Sud bilježi kako su domaće vlasti sebi nametnule obvezu to pitanje urediti u roku od šest mjeseci, ali se nisu pridržavale tog samonametnutog roka, te su ga prekoračile za više od tri godine. 40. Sud smatra kako je podnositelj zahtjeva imao vitalan interes da domaći sudovi odluče o njegovom zahtjevu te da je dulje vremena ostavljen u neizvjesnosti u pogledu ishoda postupka koji je pokrenuo protiv države. Ta se neizvjesnost pojačala nakon što je prošlo šest mjeseci tijekom kojih je trebao biti, a nije bio,

28

donesen novi propis. Kad su domaće vlasti prekoračile samo-nametnuti rok, postalo je potpuno neizvjesno kad će se i hoće li se uopće ukloniti prepreke koje su sprječavale sud da odluči o zahtjevu građanske naravi podnositelja zahtjeva. 41. U tim okolnostima Sud ne može prihvatiti da je stupanj pristupa koji je bio osiguran prema nacionalnom zakonodavstvu bio dostatan da se podnositelju zahtjeva osigura "pravo na sud". 42. Sud stoga utvrđuje da dugo razdoblje tijekom kojeg je podnositelju zahtjeva bilo onemogućeno da o njegovom zahtjevu građanske naravi odluče domaći sudovi kao posljedica zakonodavne mjere predstavlja povredu članka 6. stavka 1. Konvencije.“ Pravo na sud može također biti povrijeđeno kada sud u propisanom roku nije odlučio o žalbama protiv niza odluka ograničenog trajanja. Pravo na sud također obuhvaća i postupak ovrha presuda. Priroda tog prava može biti povrijeđena npr. visokim troškovima postupka s gledišta financijskih mogućnosti pojedinca (npr. previsoke sudske pristojbe, previsok trošak osiguranja za troškove), zbog zastare ili zbog postojanja postupovnih zabrana koje spriječavaju ili ograničavaju mogućnosti obraćanja sudu (npr. tumačenje u vidu pretjeranog formalizma može lišiti pojedince prava na pristup sudu).

Pravo na sud i pravo na pristup sudu nisu apsolutni, već mogu biti podvrgnuti ograničenjima koja ne smiju suziti to pravo do mjere da sama njegova bit bude povrijeđena. Npr. imunitet međunarodnih organizacija od nacionalne jurisdikcije koji ima legitiman cilj je dopušten s gledišta članka 6. stavka 1. samo ukoliko ograničenje koje proizlazi iz njega nije nesrazmjerno. Stoga će to ograničenje biti u skladu s člankom 6. stavkom 1. ukoliko osoba koje se to tiče ima na raspolaganju razumna alternativna sredstva za zaštitu svojih prava iz Konvencije.

U pravnim sistemima država članica odricanje od prava na sud često se susreće u vidu arbitražne klauzule u ugovorima. To odricanje koje ima znatne prednosti kako za pojedince, tako i za pravosudni sistem u cjelini, u načelu nije protivno Konvenciji, ako je dano slobodno i nedvosmisleno.

2.2. PRAVNA POMOĆ

29

Članak 6. stavak 1. Konvencije ne propisuje obvezu države na pružanje besplatne pravne pomoći za svaki spor koji se odnosi na „građansko pravo“. Postoji jasna razlika između stavka 3, koji jamči pravo na besplatnu pravnu pomoć u kaznenim postupcima pod određenim uvjetima, i stavka 1. koji ne upućuje na pravnu pomoć. Međutim, svrha Konvencije je zaštita praktičnih i djelotvornih prava, posebno prava na pristup sudu. Stoga stavak 1. može ponekad zahtijevati od države da omogući pravnu pomoć stranci, ako se ona (pravna pomoć) pokaže neophodnom radi djelotvornog pristupa sudu. Postoji li obveza države na pružanje pravne pomoći ovisi o mnogo okolnosti npr. važnosti predmeta spora za stranku, složenosti materijalnog ili postupovnog prava koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, sposobnost stranke da se sama zastupa u postupku, a treba uzeti u obzir i materijalno stanje stranke i njezine mogućnosti uspjeha u postupku. Država nije odgovorna za kvalitetu zastupanja odvjetnika kojeg je dodijelila stranci u sklopu besplatne pravne pomoći. Međutim, ukoliko taj odvjetnik zbog nekih razloga nije u mogućnosti pružiti pravnu pomoć stranci, njega je potrebno zamijeniti, pa ukoliko se tako ne postupi, smatrat će se da je stranka lišena djelotvorne pravne pomoći bez obzira što joj je dodijeljena besplatna pravna pomoć.

2.3. NEOVISAN I NEPRISTRAN SUD

Pravo na pošteno suđenje zahtijeva, između ostalog, da postupak vodi neovisan i nepristran sud. Zbog postojanja bliske međuovisnosti jamstva na „nezavisan“ i „nepristran“ sud, ESLJP uvijek zajednički razmatra ova dva uvjeta. Prilikom utvrđivanja može li se neko tijelo smatrati neovisnim, ESLJP je u dosadašnjoj sudskoj praksi uzeo u obzir nekoliko kriterija: način imenovanja njegovih članova (iako dodjela konkretnog predmeta konkretnom sucu ulazi u diskrecijsko područje svake države, ta dodjela predmeta treba biti u skladu s člankom 6. stavkom 1, naročito zadovoljiti uzahtjeve neovisnosti i nepristranosti), trajanje njihovog mandata, postojanje jamstava protiv vanjskih i unutarnjih pritisaka (Sudska neovisnost znači da svaki sudac treba biti slobodan od vanjskih i unutarnjih utjecaja na sudstvo. Unutarnja sudska neovisnost znači da sudac treba biti slobodan od pritisaka ostalih kolega sudaca i onih koji imaju upravne odgovornosti, kao što su predsjednik suda ili predsjednik odjela. Izostanak dovoljne zaštite koja bi osigurala neovisnost sudaca unutar sudstva i naročito u odnosu na nadređene suce može objektivno opravdati sumnje stranaka u neovisnost i nepristranost; vidjeti presudu Parlov-Tkalčić protiv Hrvatske, poglavlja 86-95) i pokazuje li to tijelo izgled neovisnog.

30

Postojanje nepristranosti utvrđuje se na temelju subjektivnog i objektivnog testa. Kod subjektivnog testa vodi se računa o osobnim uvjerenjima i ponašanju konkretnog suca, odnosno ima li taj sudac neku predrasudu ili sklonost prema određenom slučaju. Stav je ESLJP da se osobna nepristranost suca presumira dok se ne dokaže suprotno. Kod objekivnog testa vodi se računa da li sam sud ili sastav suda pružaju dovoljna jamstva za isključenje svake legitimne sumnje u odnosu na nepristranost.

Objektivni i subjektivni test razradio je ESLJP i u dva „naša“ predmeta: Golubović protiv Hrvatske (Zahtjev br. 43947/10) i Mežnarić protiv Hrvatske (Zahtjev br. 71615/01). Relevantni dijelovi presude ESLJP u predmetu Golubović glase:

„51. Sud bilježi da je podnositeljeva sumnja u nepristranost Županijskog suda u Zagrebu proizlazila iz činjenice da je sudac D.M., koji je ranije bio član raspravnog vijeća Općinskog suda u Zagrebu u predmetu br. Pr1158/95, sudjelovao u radu žalbenog vijeća u povezanom postupku koji je podnositelj zahtjeva pokrenuo protiv Fakulteta (predmet br. Pr-1158/94). 52. Glede subjektivnog testa, podnositelj zahtjeva nije iznio nikakve dokaze kojima bi pobio predmnijevu da je sudac D.M. bio nepristran. S tim u vezi Sud ponavlja kako činjenica što se sudac D.M. nije izuzeo iz postupanja u žalbenom postupku nakon što je prethodno sudjelovao u drugom povezanom građanskom postupku, ne predstavlja potrebni dokaz. 53. Glede objektivnog testa, Sud bilježi kako je sudac D.M. bio predsjednik prvostupanjskog vijeća u predmetu Općinskog suda u Zagrebu u kojemu se raspravljalo o podnositeljevoj tužbi protiv odluke Fakulteta od 7. ožujka 1995. godine o trajnom prestanku njegovog radnog odnosa (predmet br. Pr-1158/95). Podnositelj zahtjeva je usporedno s tim postupkom pokrenuo još jedan građanski postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu povodom odluka Fakulteta od 2. ožujka i 2. svibnja 1994. godine o privremenom prestanku njegovog radnog odnosa (predmet br. Pr-1158/94). U tom drugom građanskom postupku sudac D.M. postupao je kao član žalbenog vijeća Županijskog suda u Zagrebu koje je 18. siječnja 2005. godine odlučilo o podnositeljevoj žalbi protiv za njega nepovoljne prvostupanjske presude Općinskog suda u Zagrebu od 21. studenog 2002. godine. 54. Sud primjećuje da je sudac D.M. dana 22. svibnja 2003. godine, kao predsjednik prvostupanjskog vijeća u predmetu br. Pr-1158/95, odredio prekid postupka po podnositeljevoj tužbi protiv odluke Fakulteta o trajnom prestanku

31

radnog odnosa do pravomoćnog okončanja postupka u predmetu br. Pr-1158/94 povodom podnositeljeve tužbe protiv odluke o privremenom prestanku radnog odnosa. Sudac D.M. smatrao je da je ishod tog drugog postupka prethodno pitanje u odnosu na odluku o trajnom prestanku podnositeljevog radnog odnosa. Stoga se čini kako se oba postupka odnose na isti skup međusobno povezanih činjenica što je zahtijevalo sveobuhvatno utvrđenje podnositeljevih interesa u tom kontekstu. 55. S tim u vezi Sud bilježi da je vijeće Općinskog suda u Zagrebu, kojemu je predsjedao sudac D.M., dana 22. ožujka 2001. godine odbilo podnositeljevu građansku tužbu protiv prisilnog trajnog prestanka radnog odnosa u predmetu br. Pr-1158/95. Ta je presuda ukinuta 20. studenog 2001. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak Općinskom sudu u Zagrebu. Prema tome, iako spomenuta presuda nije postala pravomoćna, ista je navodila na zaključak da je sudac D.M. već oblikovao svoj stav o meritumu podnositeljevog predmeta, budući je presudio kako je odluka Fakulteta o trajnom prestanku podnositeljevog radnog odnosa bila zakonita. 56. Isti je sudac bio član žalbenog vijeća Županijskog suda u Zagrebu koje je 18. siječnja 2005. godine odbilo podnositeljevu žalbu protiv prvostupanjske presude u građanskom postupku povodom podnositeljeve tužbe kojom se pobija odluka o privremenom prestanku radnog odnosa (predmet br. Pr-1158/94). Nadalje, žalbeno se vijeće u svojoj presudi pozvalo na presudu od 22. ožujka 2001. godine koju je donio sudac D.M., a kojom je odbijena podnositeljeva tužba. 57. U takvim okolnostima, kad je sudac D.M. odbio podnositeljevu građansku tužbu kao neosnovanu u jednom postupku, a nakon toga u drugom, činjenično i pravno povezanom građanskom postupku između istih stranaka, postupao kao žalbeni sudac Županijskog suda u Zagrebu povodom podnositeljeve žalbe protiv za njega nepovoljne prvostupanjske presude, Sud prihvaća da je podnositelj zahtjeva imao objektivne razloge sumnjati u nepristranost žalbenog suda. Činjenica da sudac D.M. nije sudjelovao u donošenju odluke pobijane žalbom nije važna, budući da je već oblikovao svoj stav o osnovanosti podnositeljevih zahtjeva prije nego je predmet podnesen Županijskom sudu u Zagrebu. 58. Nadalje, ništa u spisu predmeta ne navodi na zaključak da je sudac D.M. razmotrio mogućnost da se izuzme od postupanja u predmetu, niti da je obavijestio predsjednika Županijskog suda u Zagrebu o činjenici da je prethodno postupao u povezanom postupku, iako mjerodavno postupovno pravo predviđa takvu mogućnosti. Vlada tvrdi da sud ima trinaest različitih kombinacija žalbenih

32

vijeća na raspolaganju. Stoga nije bio problem podnositeljev predmet dodijeliti u rad nekom drugom vijeću. 59. Sud stoga nalazi, temeljem činjenica predmeta uz uzimanje u obzir uočenog funkcionalnog nedostatka, da je bilo moguće zaključiti kako je nepristranost suca D.M. dvojbena. Podnositeljeve sumnje u tom pogledu mogu se stoga smatrati objektivno opravdanima, te sastav vijeća Županijskog suda stoga nije ispunio konvencijske standarde sukladno objektivnom testu. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.“

U predmetu Mežnarić protiv Hrvatske činjenično se radilo o slijedećem: Dana 10. srpnja 1991. godine tužitelji su podnijeli tužbu protiv podnositelja zahtjeva (Mežnarić). U razdoblju od 27. studenog 1991. godine do 27. siječnja 1992. godine tužitelje je zastupao njihov punomoćnik odvjetnik Milan Vuković, a nakon toga njegova kćer koja je preuzela odvjetnički ured svoga oca. Aktivnost Milana Vukovića u navedenom predmetu svela se na podnošenje podnesaka sudu 02. prosinca 1991. godine u kojima je odgovorio na tvrdnje podnositelja zahtjeva. Podnositelj zahtjeva pravomoćno je izgubio spor, te je podnio ustavnu tužbu. Dana 18. prosinca 2000. godine Ustavni sud RH odbio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva. Sudac Milan Vuković bio je član vijeća od pet sudaca koje je donijelo tu odluku, dok je vijećem predsjedao drugi sudac. Relevantni dijelovi presude ESLJP glase:

„29. Prema stalnoj sudskoj praksi Suda, postojanje nepristranosti u smislu članka 6. stavka 1. mora biti utvrđeno prema subjektivnom testu, pri čemu se mora uzeti u obzir osobno uvjerenje i ponašanje konkretnog suca, tj., je li sudac imao neke osobne predrasude ili pristranosti u tom predmetu; te isto tako prema objektivnom testu, tj. treba utvrditi je li sam sud, i, između drugih vidova, i njegov sastav, nudio dovoljno jamstava kao bi se isključila svaka legitimna dvojba glede njegove nepristranosti. 30. Glede subjektivnoga teksta, osobna nepristranost suca mora se pretpostaviti dok se ne dokaže suprotno. U ovome predmetu podnositelj zahtjeva nije dostavio nikakve dokaze o tome, te nije bilo ničega što bi ukazalo na osobnu pristranost suca M.V. 31. Glede objektivnoga testa, mora se utvrditi postoje li, sasvim odvojeno od ponašanja suca, provjerljive činjenice koje mogu potaknuti dvojbu glede njegove nepristranosti. To podrazumijeva da je, pri odlučivanju postoji li u nekom predmetu legitiman razlog za bojazan da neki sudac nije nepristran, stav dotične osobe

33

važan ali ne i odlučan. Ono što je odlučno jest to može li se ta bojazan smatrati objektivno opravdanom. 32. U tom smislu čak i ono što se izvana čini može biti od određene važnosti ili, drugim riječima, „ne samo da se pravda mora izvršavati, mora se i vidjeti da se ona izvršava“. Ono o čemu se ovdje radi je povjerenje koje sudovi moraju nadahnjivati u javnosti u demokratskom društvu. 33. Činjenica da je sudac djelovao u različitim svojstvima u istome predmetu može u određenim okolnostima kompromitirati nepristranost suda. 34. Sud primijećuje da je u ovome predmetu sudac M.V. zastupao protivnike podnositelja zahtjeva u ranijoj fazi postupka i da je nakon toga to isto nastavila raditi njegova kćer. Istina je da je prethodno sudjelovanje suca M.V. bilo manje važno i vremenski udaljeno, budući da je protivnike podnositelja zahtjeva zastupao samo dva mjeseca, gotovo devet godina prije odluke Ustavnoga suda od 18. prosinca 2000. Godine, a njegova je aktivnost bila ograničena na pisanje samo jednog skupa podnesaka sudu. Njegova dvostruka uloga odnosila se na različita pravna pitanja: prvo se bavio primjenom pravila građanskoga prava kao punomoćnik tužitelja u glavnome postupku i, nakon toga, kao sudac Ustavnoga suda, s ustavnošću presude donesene u tom postupku. 36. U ovome se predmetu radi o dvostrukoj ulozi suca u samo jednom postupku. Ta činjenica, osnažena sudjelovanjem kćeri suca M.V. stvorila je, po mišljenju Suda, situaciju koja može potaknuti legitimne dvojbe glede nepristranosti suca M.V. 37. U takvim okolnostima sud nalazi da je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije u odnosu na uvjet nepristranosti suda.“

2.4. PRAVIČNI POSTUPAK

ESLJP uvijek naglašava da pravo na pravični postupak ima istaknuto mjesto u demokratskom društvu. To jamstvo je jedno od temeljnih načela svakog demokratskog društva. Stoga nema opravdanja za restriktivno tumačenje članka 6. stavka 1. Zahtjev za pravičnim postupkom primjenjuje se na postupak u njegovoj cjelini. Namjera Konvencije nije da jamči prava koja su teoretska i prividna, nego prava koja su praktična i djelotvorna.

34

Stranke u postupku imaju pravo očitovati se tijekom postupka kad god smatraju da je to relevantno za njihov slučaj. To pravo biti će djelotvorno jedino ako raspravni sud pravilno i detaljno razmotri ta očitovanja. Drugim riječima, sud ima zadatak pravilno ispitati sva očitovanja i dokaze koje su stranke dostavile u postupku.

a) Različita sudska praksa

Jedno od čestih pitanja koje se postavlja je i pitanje promjene postojeće

(domaće) sudske prakse. Prvenstveno treba naglasiti da zahtjev za pravnom sigurnošću i zaštitom legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu sudsku praksu (koja se ne mijenja) jer bi odstupanje od dinamičnog i evolutivnog pristupa značilo sprječavanje reformi ili poboljšanja postojećeg sistema. Stoga je moguće i izmijeniti sudsku praksu, odnosno odstupiti od postojeće sudske prakse, ali u tom slučaju postoji zadatak suda da podrobno obrazloži razloge odstupanja od dosadašnje sudske prakse, jer ukoliko to ne učini biti će povrijeđeno pravo pojedinca na propisno obrazloženu odluku. Međutim, u nekim slučajevima, kada promjena sudske prakse zahvati i postupke koji su u tijeku na način da utječe na njihov ishod, može doći do povrede Konvencije.

Kada je riječ o neslaganjima s postojećom sudskom praksom, ESLJP je

naglasio potrebu uvođenja mehanizama kako bi se osigurala dosljednost u praksi sudova i jednaka sudska praksa. Međutim, za postizanje dosljednosti u primjeni prava potrebno je vrijeme, pa se stoga mogu tolerirati kraća razdoblja različite primjene zakona na način da se ne smatra da je došlo do povrede pravne sigurnosti.

U načelu nije zadatak ESLJP, čak i u slučajevima koji su na prvi pogled

povezani i time usporedivi, da uspoređuje različite odluke domaćih sudova čiju neovisnost mora poštivati. Mogućosti razilaženja sudske prakse su inherentne posljedice svih sudskih sistema koji se temelje na mreži sudova (prvostupanjskih i žalbenih) od kojih svaki ima nadležnost na svojem području, a nedosljednosti se mogu pojaviti i na istom sudu. U svakom slučaju, nedosljednosti u sudskoj praksi ne mogu se, same po sebi, smatrati protivnim Konvenciji.

Međutim, postoje situacije u kojima nedosljednost u sudskoj praksi dovodi

do povrede članka 6. stavka 1. Pri tome se razlikuje pristup ESLJP u ovisnosti radi li se o nedosljednostima unutar iste grane sudova ili između dvije različite grane sudova koji su potpuno neovisni jedan o drugome.

35

U prvom slučaju, kada nedosljednosti postoje u praksi vrhovnog suda ili različitih sudova koji pripadaju istoj grani i sude u posljednjoj instanci, postojanje različitih presuda može stvoriti stanje pravne nesigurnosti koja može dovesti do smanjenja povjerenja javnosti u sudski sistem, a upravo to povjerenje je jedno od najbitnijih sastavnica države koja se temelji na vladavini prava. ESLJP utvrđuje postoji li ta pravna nesigurnost od slučaja do slučaja, na temelju tri glavna kriterija: jesu li nedosljednosti u sudskoj praksi duboke i trajne; da li domaće pravo pruža mehanizme sposobne da riješe te nedosljednosti i da li su ti mehanizmi primijenjeni i s kakvim učinkom. Naime, obveza je država da organiziraju svoje pravne sisteme na način da se izbjegne donošenje različitih presuda i da se riješe sve ozbiljne kontradikcije putem adekvatnih postupovnih sredstava. Dodatni kriterij kojeg ESLJP uzima u obzir je –predstavlja li ta nedosljednost u sudskoj praksi izloirani slučaj ili pogađa veliki broj ljudi.

U drugom slučaju, kada nedosljednost postoji u odlukama sudova

posljednje instance iz dvije različite grane pravnog sistema, svaki sa svojim neovisnim vrhovnim sudom koji ne pripada zajedničkoj sudskoj hijerarhiji, članak 6. stavak 1. ne ide tako daleko da traži implementaciju mehanizma vertikalne kontrole ili zajedničke regulatorne vlasti. Ako u takvom slučaju dva suda, svaki u svojem području nadležnosti, mogu doći do različitih, ali racionalnih i razumnih zaključaka u vezi iste pravne stvari pod različitim činjeničnim okolnostima, nema povrede članka 6. stavka 1.

ESLJP je u tri presude (Brletić protiv Hrvatske, zahtjev 42009/10, Vusić

protiv Hrvatske, Zahtjev broj 48101/07 i Solomun protiv Hrvatske, Zahtjev broj 679/11) našao povredu članka 6. Stavka 1. Konvencije zbog pravne nesigurnosti.

U predmetu Brletić protiv Hrvatske činjenice su slijedeće. Pravni prednik

podnositeljice zahtjeva vodio je pred Općinskim sudom u Daruvaru parnični postupak protiv svojeg poslodavca radi neisplate plaće. Tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom on je umro, pa je postupak nastavila podnositeljica zahtjeva (supruga). Nakon provedenog računovodstvenog vještačenja prvostupanjski sud je donio presudu kojom je obvezao poslodavca da podnositeljici zahtjeva isplati izos od 24.540,81 kn s osnove neisplaćenih plaća njezinom predniku. Povodom žalbe tuženika, drugostupanjski sud je potvrdio tu presudu. Tri godine kasnije poslodavac je podnio tužbu pred Općinskim sudom u Grubišnom polju protiv podnositeljice zahtjeva zbog stjecanja bez osnove tražeći isplatu iznosa od 23.093,17 kn. U tužbi je naveo da je on taj iznos platio dva puta; da je taj iznos isplatio vjerovnicima prednika podnositeljice zahtjeva (koju činjenicu sudovi nisu uzeli u obzir u prethodnom postupku, iako to tako proizlazi iz računovodstvenog vještačenja) i potom isplatio na temelju pravomoćne

36

presude. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je tijekom postupka da iznos kojeg potražuje poslodavac isplaćen u skladu s pravomoćnom presudom koja nikada nije ukinuta, a da se poslodavac u žalbi protiv te presude već pozivao na iste tvrdnje, no da ih je viši sud odbio, te da je stoga riječ o res iudicati. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev uz obrazloženje da iz provedenog vještačenja u tom postupku proizlazi da je ranijom pravomoćnom presudom pogrešno utvrđen iznos duga, pa da je posljedično poslodavac dva puta platio isti dug: prvi put vjerovnicima supruga podnositeljice zahtjeva tijekom njegova zaposlenja i drugi put sukladno pravomoćnoj presudi. Povodom žalbe podnositeljice zahtjeva, drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu uz obrazloženje da sudovi u ranijem parničnom postupku kojeg je pokrenuo suprug podnositeljice zahtjeva nisu uzeli u obzir činjenicu da mu u razdoblju od svibnja 1998. godine do siječnja 1999. godine plaća nije bila isplaćena u cijelosti iz razloga jer je dio plaće poslodavac isplatio neposredno njegovim vjerovnicima, pa da je stoga poslodavac taj iznos platio dva puta.

Iz obrazloženja presude ESLJP:

„37. Sud ponavlja da pravo na pošteno suđenje prema članku 6. stavku 1. Konvencije, tumačeno u svjetlu načela vladavine prava i pravne sigurnosti, obuhvaća zahtjev da se presuda u slučajevima kada su sudovi zaključili pitanje s pravomoćnim učinkom ne bi trebala dovoditi u pitanje. 38. Načelo res judicata zahtijeva da nijedna stranka nema pravo tražiti reviziju pravomoćne i obvezujuće presude samo u svrhe odobravanja ponovnog suđenja i donošenja nove odluke u predmetu. 39. Razlog tome leži u činjenici da je načelo prema kojem je pravomoćna presuda res judicata i rješava spor između stranaka s pravomoćnim učinkom temeljni element prava na pošteno suđenje koje jamči članak 6. Konvencije u građanskim pitanjima. 46. S tim u vezi, Sud na početku želi ponoviti da je njegova dužnost, u skladu s člankom 19. Konvencije, osigurati pridržavanje obveza koje su preuzele ugovorne strane Konvencije te da Sud nije dužan razmotriti je li društvo V.S. stvarno dva puta platilo isti dug kao ni raspon primjene i tumačenja mjerodavnog domaćeg prava o stjecanju bez osnove. 47. Sud se stoga ograničava na primjedbu da se dva sklopa postupaka, čak i ako se prihvaća da nisu istovjetni, prema mjerodavnom domaćem pravu, ipak odnose na iste stranke te na iste pravne odnose i iste okolnosti, odnosno na plaćanje udjela plaće supruga podnositeljice zahtjeva za razdoblje od svibnja 1998. do

37

siječnja 1999., što je bilo ključno za odlučivanje o sporu te su stoga ova dva sklopa postupka imala isti materijalni opseg. 48. Iako nije ukinuta, pravomoćna presuda Općinskog suda u Daruvaru bila je, međutim, lišena bilo kakva pravna učinka presudom Općinskog suda u Grubišnom Polju u kojoj je o pitanju isplate plaća pokojnom suprugu podnositeljice zahtjeva odlučeno drugačije od načina na koji je o tom pitanju odlučio Općinski sud u Daruvaru. To je dovelo do toga da je podnositeljica zahtjeva dužna društvu V.S. vratiti dio novca na temelju revidiranja činjenica koje su ponajprije iznesene i odbijene u prvom sklopu postupka. 49. Stoga Sud utvrđuje da je drugi sklop postupaka pred Općinskim sudom u Grubišnom Polju društvu V.S. pružio „drugu priliku” za razmatranje spora koji je već zaključen pravomoćnom presudom. 50. Prema mišljenju Suda, to je ugrozilo prava podnositeljice Zahtjeva na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije jer se presuda Općinskog suda u Grubišnom Polju nije obazirala na sudski postupak dovršen pravomoćnom presudom Općinskog suda u Daruvaru od 21. svibnja 2002. i koja je, što je važnije, bila izvršena. 51. Stoga su nacionalni sudovi djelovali u suprotnosti s načelom pravne sigurnosti svojstvene članku 6. stavku 1. Konvencije.“ U predmetu Vusić protiv Hrvatske, činjenice su slijedeće. Podnositelj zahtjeva podnio je 1988. godine tužbu u kojoj je kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 1.000.000 tadašnjih dinara, da bi 2001. godine preinačio tužbu i naveo da vrijednost predmeta spora iznosi 101.000,00 kn. Tužbeni zahtjev podnositelja zahtjeva pravoomćno je odbijen, pa je on podnio reviziju koju je prvostupanjski sud odbacio uz obrazloženje da nije dopuštena zbog vrijednosti predmeta spora (koja nakon denominacije sada iznosi 1 kn), a to je rješenje potvrdio i drugostupanjski sud. Protiv tog rješenja podnositelj zahtjeva podnio je reviziju Vrhovnom sudu. Dana 25. veljače 2004. Vrhovni je sud, zasjedajući u vijeću sastavljenom od sudaca B.G., V.P.R., I.M., P.M. i G.G., ukinuo rješenja nižih sudova uz obrazloženje da je revizija dopuštena, te je vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak da s revizijom postupi po članku 390. ZPP, odnosno da je dostavi tuženiku na odgovor. Prvostupanjski sud tako je postupio i potom je dostavio Vrhovnom sudu na odlučivanje podnositeljevu reviziju od 6. ožujka 2003. Dana 23. veljače 2005. Vrhovni sud je, zasjedajući u vijeću sastavljenom od sudaca P.M., I.M., V.P.R., G.G. i B.H., odbacio podnositeljevu reviziju od 6. ožujka 2003. ratione valoris, utvrdivši da je vrijednost predmeta spora ispod zakonom utvrđenog cenzusa od 100.000,00 HRK.

38

Iz obrazloženja presude ESLJP: „38. Sud ponavlja da članak 6. Konvencije ne prisiljava države ugovornice na osnivanje žalbenih ili kasacijskih sudova. Međutim, kad takvi sudovi postoje, jamstva članka 6. moraju se poštovati, na primjer u smislu da on jamči parničnim strankama djelotvorno pravo na pristup sudovima radi donošenja odluke o njihovim "građanskim pravima i obvezama".

40. Sud dalje primjećuje da je podnositelj zahtjeva, nakon što su prvostupanjski i drugostupanjski sud presudili na njegovu štetu, 6. ožujka 2003. Vrhovnom sudu izjavio reviziju protiv presude. Iako su niži sudovi tu reviziju proglasili nedopuštenom ratione valoris, Vrhovni je sud 25. veljače 2004. njihove odluke ukinuo, jasno utvrdivši u obrazloženom rješenju da je podnositeljeva revizija dopuštena.

41. Međutim, kad je, nakon te odluke, prvostupanjski sud Vrhovnom sudu dostavio spis predmeta i podnositeljevu reviziju od 6. ožujka 2003., Vrhovni je sud, dana 23. veljače 2005., reviziju proglasio nedopuštenom ratione valoris bez ikakvog obrazloženja o tome zašto je odstupio od svoje prethodne odluke od 25. veljače 2004. Nadalje, četvero je sudaca (P.M., I.M., V.P.R. i G.G.) bilo u sastavu oba peteročlana vijeća koja su donijela dvije suprotne odluke. Podnositelj zahtjeva naknadno je podnio ustavnu tužbu, ali s njome nije uspio.

42. U okolnostima u kojima ni Vrhovni sud ni Ustavni sud uopće nisu spomenuli prethodno rješenje od 25. veljače 2004. koje se odnosilo na isto pitanje u istome predmetu niti su dali iscrpno obrazloženje, Sud ne može znati zašto su ta dva rješenja različita. Stoga je nemoguće znati je li Vrhovni sud u svome rješenju od 23. veljače 2005. jednostavno zanemario svoje prethodno rješenje od 25. veljače 2004. ili je svjesno odstupio od njega, a ako jest, iz kojega je razloga to učinio. 43. Sud prima na znanje Vladinu tvrdnju da je rješenje Vrhovnog suda od 25. veljače 2005. bilo u skladu sa sudskom praksom toga suda, koja je slična zaključku Ustavnog suda da je pobijano rješenje Vrhovnog suda "u skladu s mjerodavnim odredbama Zakona o parničnom postupku", što bi podrazumijevalo da rješenje od 25. veljače 2004. to nije bilo. Međutim, Sud primjećuje da je, u skladu s domaćim pravom, a osobito člankom 343. stavkom 3. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud bio vezan za svoje rješenje od 25. veljače 2004. jer se ono nije odnosilo na upravljanje parnicom. To, između ostalog, znači da je to rješenje bilo obvezujuće za taj isti sud u naknadnom tijeku istoga postupka.

39

44. Bez obzira na ta razmatranja, Sud ponavlja da je jedno od temeljnih vidova vladavine prava načelo pravne sigurnosti, načelo koje je implicitno sadržano u Konvenciji. Ako nema mehanizma koji osigurava dosljednost, proturječne odluke u sličnim predmetima koje je donio isti sud, koji uz to predstavlja zadnju instancu u dotičnoj pravnoj stvari, mogu dovesti do povrede tog načela i time potkopati povjerenje javnosti u pravosuđe, a to je povjerenje jedna od bitnih sastavnica države utemeljene na vladavini prava. Države ugovornice imaju obvezu organizirati svoje pravne sustave na način da se izbjegne donošenje proturječnih presuda. Sud smatra da se takvo mišljenje a fortiori primjenjuje u ovome slučaju u kojemu je isti sud u istome predmetu donio proturječne odluke. 45. U svjetlu prethodno iznesenog, Sud smatra da postojanje dviju proturječnih odluka Vrhovnog suda u istome predmetu nije u skladu s načelom pravne sigurnosti. Uloga višega suda u ugovornoj stranci je upravo rješavati sukobe u sudskoj praksi, izbjegavati razilaženja i osigurati jedinstvenu primjenu zakona. Stoga je donošenjem novog rješenja o istome pitanju u istome postupku, suprotnom od prethodnog rješenja, Vrhovni sud u ovome predmetu sâm postao izvor nesigurnosti. Na taj je način povrijedio načelo pravne sigurnosti, sadržano u članku 6. stavku 1. Konvencije.“

U predmetu Solomun protiv Hrvatske činjenice su lsijedeće. Podnositlej

zahtjeva, inače policijski službenik, vodio je pred Općinskim sudom u Hrvatskoj Kostajnici parnični postupak protiv države radi isplate dodatka na plaću. Prvostupansjkom presudom prihvaćen je njegov tužbeni zahtjev, a povodom žalbe tužene, ta je presuda potvrđema presudom Županijskog suda u Sisku kao drugosutpamnsjkog suda. Dana 20. svibnja 2004. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu Republike Hrvatske protiv dijela pravomoćne presude. Dana 14. travnja 2005. Vrhovni sud odobrio je zahtjev za zaštitu zakonitosti, ukinuo je drugostupansjku presude u pobijanom dijelu i vratio predmet tom sudu. Dana 7. prosinca 2006. Županijski sud u Sisku prihvatio je žalbu Općinskog državnog odvjetništva u Sisku te preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Hrvatskoj Kostajnici u pobijanom dijelu i naložio podnositelju zahtjeva vraćanje iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.


„46. Sud ponavlja da se pravo na pošteno suđenje pred sudom zajamčeno člankom 6. § 1. Konvencije mora tumačiti u svjetlu Preambule Konvenciji, u kojoj se navodi, u njezinom relevantnom dijelu, da je vladavina prava dio zajedničkog nasljeđa država ugovornica. Jedan od temeljnih aspekata vladavine prava jest

40

načelo pravne sigurnosti, koje među ostalim zahtijeva da se presuda sudova, kada pravomoćno donesu odluku, ne bi smjela dovoditi u pitanje.

47. Ovim se načelom propisuje da nijedna strana ne smije tražiti obnovu postupka samo radi ponovnog suđenja i nove odluke o predmetu. Moć viših sudova u pogledu ukidanja ili promjene obvezujućih i provedivih sudskih odluka treba se iskoristiti za ispravak bitnih povreda. Sama mogućnost dvaju pogleda na predmet nije temelj za ponovno razmatranje. Iznimke od tog načela opravdane su samo kada je to nužno zbog značajnih i uvjerljivih okolnosti. U tim slučajevima Sud mora procijeniti, posebice, je li postignuta pravedna ravnoteža između interesa podnositelja zahtjeva i potrebe za osiguranjem pravilnog suđenja, što uključuje važnost poštivanja načela pravne sigurnosti. 48. Drugim riječima, preispitivanje se ne smije tretirati kao prikrivena žalba, a sama mogućnost dvaju pogleda na predmet nije temelj za ponovno razmatranje. To je stoga što načelo prema kojem je pravomoćna presuda presuđena stvar (res judicata) i rješava spor između strana s pravomoćnim učinkom temeljni element prava na pošteno suđenje zajamčenog člankom 6. Konvencije u građanskim pitanjima.

50. S tim u vezi, Sud napominje da je već imao priliku ispitati pravne učinke postupka u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti, kako je predviđeno u pravnim sustavima drugih država ugovornica, s istom prirodom i svrhom kako je predviđeno u Zakonu o parničnom postupku koji je bio na snazi u vrijeme postupka u ovom predmetu. Sud je posebice primijetio da zahtjev za zaštitu zakonitosti pred Vrhovnim sudom protiv pravomoćnih rješenja u građanskim postupcima može podnijeti samo državni organ ‒ u ovom predmetu državno odvjetništvo ‒ s punim diskrecijskim pravom u odlučivanju o korištenju ili nekorištenju tog pravnog sredstva. Sud je stoga smatrao da su pravni učinci postupka u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti usporedivi s onima sustava nadzornog pregleda koji postoji u nekim državama ugovornicama, budući da Vrhovni sud može onemogućiti djelotvornost čitavog sudskog postupka koji je završio sudskom odlukom koja je „neopoziva” i stoga presuđena stvar (res judicata). 52. Nastavno na navedeno, Sud primjećuje da je u nizu predmeta u vezi s ukidanjem pravomoćnih odluka putem postupka nadzornog pregleda, otkrio povrede načela pravne sigurnosti prema članku 6. § 1. Konvencije kada je to pravno sredstvo upotrijebljeno u isključivu svrhu dobivanja drukčijeg rješenja u predmetu jer prvostupanjske odluke i odluke žalbenih sudova nisu bile dovoljno potkrijepljene dokazima i pogrešno su protumačile pravo.

41

53. To je stoga što je neizbježno da u građanskom postupku strane imaju proturječna viđenja primjene materijalnog prava. Sudovi su pozvani da ispitaju njihove tvrdnje na pravedan način i uz primjenu načela kontradiktornosti te da donesu ocjenu tužbenog zahtjeva. Stoga, kada su prvostupanjski i žalbeni sudovi ocijenili osnovanost podnositeljeva tužbenog zahtjeva ‒ djelujući unutar svoje nadležnosti i bez ikakve bitne povrede u postupku ‒ činjenica da se sud višeg stupnja nije složio s ocjenom prvostupanjskog i žalbenih sudova nije mogla, sama po sebi, predstavljati izvanrednu okolnost koja opravdava ukidanje obvezujuće i izvršive presude i obnovu postupka na podnositeljev zahtjev.

54. Sukladno tome, kada je Županijski sud u Sisku, kao žalbeni sud, odbacio daljnje tvrdnje Državnog odvjetništva u Sisku u tom pogledu, moguće neslaganje Vrhovnog suda s tim utvrđenjima nije se moglo smatrati izvanrednom okolnosti koja opravdava ukidanje obvezujuće i izvršive presude i obnovu postupka na podnositeljev tužbeni zahtjev. 55. Glede tvrdnje Vlade da je ukidanje pravomoćne i izvršive presude bilo nužno u interesu pravne sigurnosti u slučaju nedosljednih presuda nižih sudova, Sud napominje da se ove tvrdnje odnose na navodnu nedosljednost između presude u podnositeljevom predmetu i presude Vrhovnog suda br. Gzz-190/03 od 18. veljače 2004. Međutim, kako je prethodno navedeno, ove su činjenice očito bile predmetom ispitivanja pred Općinskim sudom u Hrvatskoj Kostajnici i Županijskim sudom u Sisku te je stoga zahtjev za zaštitu zakonitosti zapravo više bio prikrivena žalba državnog odvjetništva radi osiguravanja dodatnog ponovnog razmatranja istih činjenica, nego pokušaj osiguravanja načela pravne sigurnosti sprječavanjem nedosljednosti u presudama građanskih sudova. Nadalje, Sud primjećuje da je mjerodavno domaće pravo jasno isključilo bilo kakvu mogućnost uporabe zahtjeva za zaštitu zakonitosti u vezi s navodnim pogrešnim ili nepotpunim utvrđivanjem činjenica.

56. Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, Sud nalazi da je, odobrenjem zahtjeva državnog odvjetništva za stavljanje izvan snage dijela presude od 2. listopada 2003. ‒ kako je potvrđeno žalbom od 26. veljače 2004. ‒ koji se odnosio na dio podnositeljeve novčane tražbine, Vrhovni sud povrijedio načelo pravne sigurnosti.

57. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.“

b) Sud „četvrte instance“

42

Jedna velika skupina zahtjeva upućenih ESLJP odnosi se na tzv. zahtjeve „četvrtoj sudskoj instanci“. Taj izraz, koji ne postoji u Konvenciji, ali je stvoren kroz sudsku praksu ESLJP, je paradoksan jer stavlja naglasak na ono što ESLJP nije-nije žalbeni sud, niti sud koji može ukinuti odluke domaćih sudova ili ponoviti vođenje postupka, niti ponovno ispitivati slučajeve na način kako to rade vrhovni sudovi. Takvi zahtjevi proizlaze zbog zablude na dva nivoa. Kao prvo, među podnositeljima zahtjeva raširena je pogrešna koncepcija o ulozi ESLJP i prirodi sudske mašinerije utvrđene Konvencijom. Nije uloga ESLJP da postane domaći sud; njegovo ovlaštenje je ograničeno na ispitivanje poštuju li države potpisnice Konvencije obveze u vezi ljudskih prava koje su preuzele pristupajući Konvenciji. Nadalje, u nedostatku ovlaštenja da direktno intervenira u pravne sisteme država potpisnica Konvencije, ESLJP mora poštivati autonomiju tih pravnih sistema. To znači da zadatak ESLJP nije da se bavi pogreškama u utvrđivanju činjenica ili pogrešnoj primjeni prava koje su navodno počinili nacionalni sudovi ukoliko te pogreške nisu dovele do povrede prava i sloboda zaštićenih Konvencijom. On ne smije procjenjivati činjenice koje su dovele do neke odluke suda, jer kada bi tako postupao, djelovao bi kao sud treće ili četvrte instance čime bi zanemario ograničenja u svojem djelovanju. Drugo, postoji često nerazumijevanje o stvarnom značenju pojma „pravičan“ iz članka 6. stavka 1. Konvencije. Ta „pravičnost“ iz članka 6. stavka 1. Konvencije nije materijalna pravičnost, nego postupovna pravičnost. Članak 6. stavak 1. jamči upravo tu postupovnu pravičnost koja u praktičnom prijevodu znači kontradiktoran postupak u kojem se stranke mogu očitovati i imaju jednaki položaj pred sudom. Pravičnost postupka uvijek se procjenjuje ispitujući postupak u njegovoj cjelini, tako da neka izolirana nepravilnost ne može biti dovoljna da cijeli postupak bude nepravičan. Nadalje, ESLJP poštuje različitost europskih pravnih i sudskih sistema i nije njegov zadatak njihovo ujednačavanje, kao što nije njegov zadatak da ispituje pravilnost odluke domaćih sudova kada nema dokaza o njihovoj arbitrarnosti. Dakle, ESLJP ne ispituje jesu li domaći sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo, osim ako je riječ o očiglednoj arbitrarnosti. Tumačenje i primjena domaćeg prava je zadatak domaćeg suda, a ne ESLJP. Zadatak ESLJP je samo da ispita jesu li učinci takvog tumačenja u skladu s Konvencijom.

c) Kontradiktorni postupak Koncept pravičnog postupka uključuje temeljno pravo na kontradiktoran postupak. Pravo na kontradiktoran postupak u načelu znači da stranke u postupku imaju saznanja o postupku i mogućnost očitovanja o svim dokazima podnesenim

43

od protivne stranke, kao i očitovanja o tijeku postupka. Stvar je same stranke u postupku hoće li se očitovati o navodima suprotne stranke ili o podnesenim dokazima. Povjerenje parničnih stranaka u pravosuđe temelji se na tome da one znaju da imaju mogućnost izraziti svoja gledišta i očitovati se o svakom dokumentu u spisu. Želja da se ubrza postupak ne opravdava zanemarivanje tako temeljnog načela kao što je pravo na kontradiktorni postupak. Tu se može spomenuti i presuda ESLJP u predmetu Zagrebačkan banka protiv Hrvatske (Zahtjev broj 39544/05) u kojem je navedena banka, kao podnositeljica zahtjeva, između ostaloga prigovarala kako joj u ovršnom postupku nije bila dana mogućnost očitovati se na obračun zakonskih zateznih kamata kojeg je 27. listopada 2003. izradila FINA, a prema kojem je obračunu sud potom proveo ovrhu bez ispitivanja osnovanosti istog. Relevantni dijelovi presude glase: „196. Sud na početku primjećuje, da načelo ravnopravnosti stranaka, koje je značajka šireg koncepta pravičnog suđenja, obuhvaća razumnu mogućnost obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima, u takvim uvjetima koji niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. U ovom slučaju nije sporno da obračun zatezne kamate FINA-e nije dostavljen strankama u ovršnom postupku. Prema tome, Sud nalazi da u ovome predmetu nije povrijeđeno načelo jednakosti stranaka. 197. Međutim, Sud ponavlja da pojam poštenog suđenja podrazumijeva i pravo na kontradiktorni postupak. To pravo znači da stranke u kaznenom ili građanskom postupku moraju u načelu imati priliku ne samo da dostave bilo koji dokaz koji je potreban da bi uspjele sa svojim zahtjevima, nego i priliku da saznaju za sve dokaze i očitovanja predočene odnosno podnesene radi utjecaja na odluku suda te priliku da daju primjedbe na njih. 198. Sud primjećuje da se ovaj predmet prvenstveno odnosi na ovršni postupak u kojem je bio sporan točan obračun zakonske zatezne kamate na glavnicu koju je Banka podnositeljica zahtjeva bila dužna platiti temeljem prethodno provedenog parničnog postupka. To je dovelo do poteškoća, jer ovršni postupak - koji je po svojoj prirodi druga faza građanskog postupka i čija je primarna svrha osigurati učinkovito izvršenje presude - nije namijenjen niti pravilno opremljen procesnim sredstvima i mjerama za temeljito i kontradiktorno ispitivanje tako složenih pitanja. 199. Sud stoga prihvaća tvrdnju Vlade da se postupci pred domaćim sudovima u ovom slučaju trebaju sagledati u kontekstu glavne zadaće sudova u ovršnom postupku, a to je omogućiti prisilno izvršenje pravomoćnih presuda bez neopravdanih odlaganja. I sama sudska praksa potvrđuje da Sud pridaje veliku

44

važnost toj zadaći. Sud ponavlja da država ima obvezu uspostaviti mehanizam ovršnog postupka radi izvršenja presuda koji je djelotvoran kako na razini prava tako i u praksi, te osigurati prisilnu naplatu bez neopravdanih odlaganja . 200. Imajući na umu da je glavni cilj ovršnog postupka osigurati izvršenje odluke bez odlaganja i daljnje rasprave o materijalnom pravu i činjenicama, te da je ovršni postupak u ovom predmetu trajao od 15. siječnja 1996., Sud razumije da je Trgovački sud u Zagrebu možda smatrao svrsishodnim da, umjesto da Banci podnositeljici zahtjeva dostavlja FINAin obračun kamate, odbacivši time strogo poštivanje načela kontradiktornosti, privede postupak kraju što je moguće prije, imajući u vidu date okolnosti. Sud je također mogao cijeniti da samo postupanje Banke podnositeljice zahtjeva u postupku, a posebno brojni proceduralni manevri (zahtjevi za izuzeće sudaca i prijedlozi za odgodu ovrhe) imaju za cilj odugovlačenje postupka i odgađanje ovrhe. 201. Kao što je već navedeno, Sud pridaje veliku važnost djelotvornosti ovršnog postupka, što, međutim, ne opravdava zanemarivanje temeljnog načela kao što je pravo na kontradiktorni postupak, jer, kako je to s pravom istaknula Banka podnositeljica zahtjeva smisao članka 6. stavka 1. prvenstveno je štiti interese stranaka i osigurati pravičnost postupka. Sud primjećuje da je obračun zakonske zatezne kamate FINA-e, koji je sastavljen na zahtjev Trgovačkog suda u Zagrebu, očito utjecao na odluku tog suda. Stoga, prema mišljenju Suda, Trgovački sud u Zagrebu morao je pažljivije uravnotežiti načelo svrsishodnosti s načelom kontradiktornosti postupka u ovom predmetu. Kao što je već navedeno, u konkretnom slučaju sporan je bio obračun zakonske zatezne kamate FINA-e, oko kojeg je spor nastao tek u ovrsi, pretvarajući, de facto, ovršni postupak u drugu fazu parničnog postupka. U takvim okolnostima od Trgovačkog suda u Zagrebu se moralo očekivati da se strogo pridržava načela kontradiktorne rasprave, jer je bilo od presudne važnosti dati Banci podnositeljici zahtjeva priliku da dade primjedbe na obračun zakonskih zateznih kamata FINA-e. 202. Suprotno mišljenju Vlade, Sud smatra da točan obračun zakonske zatezne kamate u ovom slučaju nije predstavljao samo tehničko pitanje kao što je to u drugim okolnostima (judex non calculat). Dakle, od presudne je važnosti bilo pružiti Banci podnositeljici zahtjeva mogućnost da se izjasni o tom obračunu. To još posebice s obzirom na otegotnu okolnost da protiv zaključka Trgovačkog suda u Zagrebu od 28. listopada 2003. kojom se nalaže Hrvatskoj narodnoj banci izvršiti prijenos s računa Banke na račun Retag d.o.o. prema obračunu FINA-e, nije bila dopuštena žalba. Međutim, obračun FINA-e nikada nije obznanjen Banci podnositeljici zahtjeva, radi čega ista nije imala mogućnost osporavati njegovu točnost.

45

203. U svakom slučaju, Sud ponavlja da je samo na strankama u postupku da kažu traži li neki dokument njihov komentar. Ono što je ovdje posebno dovedeno u pitanje je povjerenje stranaka u rad pravosuđa, koje se osniva inter alia, na spoznaji da imaju priliku izraziti svoje stavove o svakom dokumentu u spisu. Tako mogu legitimno očekivati da ih se konzultira o tome traži li neki određeni dokument njihove primjedbe. Slijedi da je u ovome predmetu na Banci podnositeljici zahtjeva bilo da ocijeni da li treba osporavati obračun zakonske zatezne kamate FINA-e. Na Trgovačkom sudu u Zagrebu je stoga bila dužnost davanja prilike Banci podnositeljici zahtjeva da komentira predmetni obračun zakonske zatezne kamate FINA-e prije donošenja zaključka od 28. listopada 2003. 204. S obzirom na zahtjeve načela kontradiktorne rasprave zajamčene člankom 6., stavkom 1. Konvencije i na ulogu dojma kod utvrđivanja jesu li ispunjeni ti zahtjevi, Sud nalazi da se u ovome predmetu Banku podnositeljicu zahtjeva trebalo obavijestiti o obračunu zakonske zatezne kamate FINA-e, te je Banci trebala biti dana prilika da ga komentira. 205. S obzirom da o obračunu zakonske zatezne kamate FINA-e Banka podnositeljica zahtjeva nije bila obaviještena, naprijed navedena razmatranja su dovoljna da omoguće Sudu zaključiti da u ovršnom postupku o kojemu je riječ nije bilo poštovano pravo Banke podnositeljice zahtjeva na kontradiktornu raspravu. Stoga je u ovom predmetu došlo do povrede članka 6. stavaka 1. Konvencije.“

d) Jednakost oružja Načelo jednakosti oružja inherentno je širem konceptu pravičnog postupka, a zahtijeva „pravičnu ravnotežu“ između stranaka. Znači da svakoj stranci u postupku treba biti omogućeno da prikaže svoj slučaj, uključujući i dokaze, pod uvjetima koji je ne dovode u nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranku. To načelo ne dozvoljava da jedna stranka u postupku daje očitovanja, a da druga stranka za to ne zna, niti ima mogućnosti komentiranja očitovanja. U praksi ESLJP bile su slijedeće povrede tog načela; žalba jedna stranke nije dostavljena drugoj, pa se ta druga stranka nije mogla o njoj očitovati; vremenski rokovi prestali su teći samo za jednu stranku u postupku, stavljajući time drugu stranku u nepovoljniji položaj; suprotna stranka imala je značajne prednosti u postupku uključujući prisutp relevantnim informacijama, zauzela je dominantnu poziciju u postupku i imala je značajan utjecaj u odnosu na procjene suda; neomogućavanje pravne pomoći stranci čime je ona lišena mogućnosti djelotvorno prikazati svoj slučaj pred sudom nasuprot daleko bogatijoj stranci. Međutim, ESLJP je našao da je u

46

skladu s člankom 6. stavkom 1. različiti tretman svjedoka (svjedok jedne stranke svjedočio je pod prisegom, dok svjedok druge stranke nije svjedočio pod prisegom) koji nije bio od utjecaja na ishod postupka.

e) Dokazi Konvencija ne propisuje pravila o dokazima. Odlučivanje o provođenju dokaza, provođenje dokaza i način njihove ocjene je stvar nacionalnog zakonodavstva i nacionalnih sudova. Zadatak ESLJP je da utvrdi je li postupak u cjelini bio pravičan, uključujući i način provođenja dokaza. Ako sud odbije prijedlog za saslušanjem svjedoka, prijedlog za vještačenjem, prijedlog za novim vještačenjem ili koji drugi dokazni prijedlog, mora dati dovoljne razloge za tu svoju odluku, a odluka ne smije biti stvar njegove arbitrarnosti i ne smije dovesti do nesrazmjernog ograničenja stranke u prezentiranju dokaza u prilog svojih tvrdnji. O tome je ESLJP zauzeo stav i predmetu Ilonka Perić protiv Hrvatske (Zahtjev 34499/06)

Činjenice: Dana 23. listopada 2002. podnositeljica zahtjeva je podnijela tužbu protiv D.K. i J. K., tražeći raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju. Tuženi su prema odredbama ugovora bili obvezni brinuti o podnositeljici zahtjeva do njezine smrti kako bi u cijelosti stekli njezinu imovinu post mortem. Predložila je saslušanje dva svjedoka. Tuženi su dostavili račune mjesečnih troškova za uzdržavanje podnositeljice zahtjeva i predložili saslušanje četiri svjedoka. Na ročištu na kojem nije bilo punomoćnika podnositeljice zahtjeva (predložio je odgodu ročišta zbog bolesti, no sud nije odgodio ročište) sud je saslušao dva svjedoka predložena po tuženicima, a na idućem ročištu sud je sasluša još dva svjedoka predloženih po tuženicima i odbio je prijedlog za saslušanjem pet svjedoka predloženih po podnositeljici zahtjeva. Relevantni dijelovi zapisnika s ročišta su sljedeći: „Odvjetnik tužiteljice traži da sud sasluša kao svjedoke susjede podnositeljice, M. C., S. R., V. G., N. I. i N. Z., na okolnost svakodnevnog života podnositeljice i njegu što je primila od njih u posljednje dvije godine, pogotovo u razdoblju četiri mjeseca nakon njezinog puštanja iz bolnice, kada je bila nepokretna.” Sud je odbio navedene dokazne prijedloge, zaključio je raspravu i odbio tužbeni zahtjev. U presudi je, između ostalog, naveo: „S obzirom na navedeno, sud smatra da je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno na temelju iskaza stranaka i pogotovo s obzirom na ugovor o doživotnom uzdržavanju i priložene račune kojima se potvrđuje uplata. Iz tog razloga sud je odbio prijedlog tužiteljice da se saslušaju svjedoci, budući se radi o osobama koje sudu ne bi mogle reći ništa što bi moglo utjecati na donošenje drugačije presude jer su oni

47

podnositeljici, zbog njene dobi, svakodnevno pomagali. Upravo zato sud se nije oslanjao na iskaze svjedoka Lj. M., Š. M. i A. A.“

Povodom žalbe podnositeljice zahtjeva, drugostupanjski sud potvrdio je

prvostupanjsku presudu. Tužiteljica je potom podnijela ustavnu tužbu u kojoj je navela, između ostalog, da je povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje budući da je ročište od 17. ožujka 2003. godine održano usprkos činjenici da se njzezin odvjetnik uredno ispričao jer je imao zakazanu operaciju te da stoga ona nije bila u mogućnosti ispitati dvoje svjedoka. Nadalje, niti ona niti njezin odvjetnik nisu bili obaviješteni o ročištu zakazanom za 23. travanj 2003. godine, iako je njezin odvjetnik uspio doći jer je za ročište slučajno saznao tog dana, nije se imao vremena pripremiti za ispitivanje dodatnih dvoje svjedoka. Stoga podnositeljica nije bila u mogućnosti ispitati niti jednog od četiri svjedoka na strani tuženih. Konačno, prigovorila je i da je Općinski sud u Opatiji odbio saslušanje svih sedam svjedoka koje je ona predložila. Ustavni sud Republike Hrvatske je odbio tužbu podnositeljice kao neosnovanu.


„17. Sud ističe da članak 6. Konvencije, koji jamči pravo na pravično suđenje, ne postavlja nikakva pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti odnosno na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze, već ova pitanja regulira nacionalno pravo i nacionalni sudovi . Slično tome, zadaća je u prvom redu nacionalnih vlasti, osobito sudova, interpretirati domaće pravo, pa Sud stoga neće interpretacije nacionalnih sudova zamjenjivati vlastitim, sve dok ne postoji arbitrarnost. To načelo vrijedi, između ostalog, i na primjenu postupovnih pravila koja se tiču svjedoka koje predlože stranke. S tim u vezi, Sud nadalje ponovno ističe da nije na njemu da utvrđuje činjenice umjesto nacionalnih sudova. Međutim, prema sudskoj praksi Suda, zahtjevi pravičnosti postupka uključuju način predlaganja i prihvaćanja dokaza. Zadaća je Suda ispitati je li postupak kao cjelina bio pravičan u smislu članka 6. Konvencije, uključujući način predlaganja i prihvaćanja dokaza. 18. Zahtjevi obuhvaćeni konceptom pravičnog saslušanja nisu nužnoi dentični u predmetima koji se odnose na građanska prava i dužnosti, i u predmetima u kojima se odlučuje o kaznenoj odgovornosti. Ovu tvrdnju potvrđuje odsutnost detaljnih odredbi poput paragrafa 2. i 3. članka 6. u odnosu na drugu skupinu predmeta. Stoga, iako su te odredbe relevantne izvan okvira kaznenog prava , države stranke vodeći građanske postupke imaju veću slobodu djelovanja nego kad odlučuju u kaznenim predmetima .

48

19. Ipak, iz sudske prakse Suda izviru određena načela koja se odnose na saslušanje stranaka u predmetima koji obuhvaćaju građanska prava i dužnosti. Za ovaj je predmet najznačajnije jasno istaknuti da se načelo jednakosti oružja, u smislu pravične ravnoteže među strankama, odnosi kako na kazneni tako i na građanski postupak . S time u vezi, Sud smatra da načelo jednakosti oružja u kontekstu građanske parnice između privatnih stranaka nužno obuhvaća razumnu mogućnost obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima, u takvim uvjetima koji niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Na nacionalnim je vlastima da osiguraju u svakom pojedinačnom slučaju ispunjenje tih zahtjeva . 20. U ovom predmetu, Sud primjećuje da je podnositeljica zahtjeva isprva, prilikom podnošenja građanske tužbe, predložila saslušanje dvaju svjedoka, E.P. i Š.T. Kasnije, na ročištu održanom 23. travnja 2003., podnositeljica je povukla svoj dokazni prijedlog u odnosu na E.P. te predložila saslušanje još pet svjedoka, M.C., S.R., V.G., N.I., i N.Z. Izjavila je da se važnost njenih dokaznih prijedloga sastoji u njihovoj mogućnosti da pruže informacije u pogledu njege koju su joj pružile druge osobe, pored tuženih, koji su preuzeli obvezu njegovati podnositeljicu kako bi stekli njenu imovinu post mortem. Stoga bi iskazi tih svjedoka, prema mišljenju podnositeljice, pokazali da su tuženi propustili pružiti joj primjerenu njegu i stoga propustili ispuniti svoje ugovorne obveze, što je pak temelj podnositeljici zahtjeva za traženje raskida spornog ugovora. 21. U odnosu na razloge odbijanja dokaznih prijedloga koje je predložila podnositeljica zahtjeva, koje su iznijeli domaći sudovi, Sud primjećuje da unatoč postojanju određene slobode prosudbe u odabiru argumenata u konkretnom predmetu i prihvaćanju dokaznih prijedloga u prilog navoda stranaka, sud je dužan opravdati svoje postupanje putem obrazloženja razloga za svoje odluke .

22. U dotičnom slučaju Općinski sud u Opatiji je odbio saslušati dodatnih 6 svjedoka koje je predložila podnositeljica zato jer je smatrao de je činjenično stanje u tom slučaju već dovoljno utvrđeno iskazima stranaka i priloženim dokumentima, ugovorom po doživotnom uzdržavanju i njegovim prilozima te računima o uplatama koje su tuženici primili od podnositeljice. S tim u vezi, Sud je utvrdio kako je spomenuti ugovor, zajedno s prilozima, priložila sama podnositeljica u privitku svoje tužbe koju je podnijela 23. listopada 2002. godine. Račune o uplatama su tuženici priložili na početku suđenja, a stranke su saslušane na ročištu održanom 6. veljače 2003. godine.

23. Stoga je, prema obrazloženju Općinskog suda u Opatiji, činjenično stanje bilo utvrđeno već 6. veljače 2003. godine, pa je to bio jedini razlog zašto je sud odbio

49

daljnje dokazne prijedloge podnositeljice. Međutim, Sud je primijetio kako su na strani tuženika i nakon toga saslušana dodatna četiri svjedoka: na ročištu održanom 17. ožujka 2003. godine, na kojemu nisu bili prisutni niti podnositeljica niti njen odvjetnik, saslušani su Lj. M. i Š. M., roditelji jednog od tuženih, dok su na ročištu od 23. travnja 2003. godine saslušani još i R. P. i A. A.

24. Sud je utvrdio da je Općinski sud u Opatiji stoga, s jedne strane, odbio saslušati ijednog od šest svjedoka koje je predložila podnositeljica dok je, s druge strane, saslušao još četiri svjedoka koje su predložili tuženi, iako je, po vlastitom navodu, činjenično stanje do tad već bilo utvrđeno. S tim u vezi, Sud je utvrdio kako, iako nije njegov zadatak preispitivati diskrecijsku ocjenu suda o tome koje će se dokazi izvesti, u ovom slučaju odbijanje dokaznih prijedloga podnositeljice nije bilo u skladu s jednakošću oružja, kao jednom od zahtjeva koncepta pravičnog suđenja , te kako posebnu važnost valja posvetiti povećanju senzibiliteta javnosti na poštenu distribuciju pravde .

25. Imajući na umu navedena razmatranja, Sud je utvrdio kako podnositeljica u ovom slučaju nije imala pravično suđenje utoliko što je sud odbio saslušati ijednog od šest svjedoka koje je podnositeljica predložila na način koji je proturječan argumentima kojima je taj isti sud ipak dopustio saslušanje dodatna četiri svjedoka tuženih. Stoga je došlo do povrede članka 6.“

f) Obrazloženje sudske odluke Jamstva iz članka 6. stavka 1. uključuju obvezu sudova da detaljno obrazlože svoju odluku. To pokazuje strankama da je njihov slučaj detaljno razmotren. Naravno, to ne znači da se treba dati detaljno obrazloženje za svaki navod stranke. Obrazloženje mora biti takvo da omogući strankama da mogu djelotvorno koristiti pravo na žalbu. Isto tako, i žalbeni sud kada odbija žalbu treba navesti razloge za takvu svoju oduku.

2.5. JAVNOST POSTUPKA U načelu stranke imaju pravo na javni postupak kada ne postoji koji od mogućih izuzetaka iz druge rečenice članka 6. stavka 1. (javnost se može isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde). Javnost postupka štiti stranke od vođenja postupka u

50

tajnosti bez mogućnosti „nadzora“ od strane javnosti. To je također i sredstvo za postizanje povjerenja u sudove. I presuda mora biti javno objavljena, ali mogući su i drugi načini (osim javne objave) da presuda postigne dovoljnu javnost. Npr. u slučaju u kojem se odlučuje o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, koji postupak nije javan, niti je presuda javno objavljena, ESLJP je smatrao da je uvjet javnosti zadovoljen time što stvatko tko obrazloži postojanje svojeg interesa može vidjeti presudu ili dobiti njezinu presliku. Na taj način omogućava se javnosti da sazna način na koji sudovi pristupaju tom problemu i načela koja primjenjuju u njegovom rješavanju. Cilj je da i presude budu podvrgnute „nadzoru“ javnosti.

2.6. RAZUMNI ROK Trajanje postupka u razumnom roku obrađeno je pod točkom 1.5. pa se ovdje neće ponavljati.

3.PRESUDE EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA PROTIV HRVATSKE ZBOG POVREDE ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE Iako je i naprijed u 3. Dijelu prezentirano nekoilko preusda ESLJP protiv Republike Hrvatske u kojima je utvrđena povreda članka 6. Stavka 1. Konvencije i u nastavku se donosi sadržaj nekoliko interesantnih presuda. Time da treba napomenuti da se velika većina presuda u kojima je utvrđena povreda članka 6. Stavka 1. Konvcnecije odnosi na povredu prava na suđenje u razmunom roku i povredu prava na pristup sudu zbog prekida postupaka (naprijed je spomenuta presuda u predmetu Aćimović protiv Hrvatske). Budući da je standasrd suđenjas u razmunom roku dobro poznat svim sucima, u nastavku se neće rezentirati slučajevi u kojima je utvrđena povreda prava podnositleja zahtjeva na suđenj eu razmunom roku, nego druge, specifične situacije u kojima je ESLJP našao da je povrijeđen članak 6. Stavak 1. Konvedncije, a sve kako bi se pribiližio način razmipšljanja ESLJP.

3.1.BAČIĆ PROTIV HRVATSKE (Zahtjev broj 43595/06)

51

Činjenice: Podnositeljica zahtjeva vodila je pred Općinskim sudom u Svetom Ivanu Zelini parnični psutpak protiv svojeg poslodavca-Poljoprivrednog kombinata Zelina radi isplate plaće. Dana 05. Prosinca 2000. Godine prvosutpansjki sud donio je presudu kojomje prihvatio njezin tužbeni zahtjev, a tu presudu potvrido je dana 15. Siječnja 2003. Godine drugostupanjski sud. U međuvremenu je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu od 17. lipnja 2002. nad podnositeljičinim bivšim poslodavcem otvoren stečajni postupak te su pozvani svi vjerovnici da u roku od 30 dana prijave svoje tražbine stečajnom upravitelju, kojega je imenovao Trgovački sud u Zagrebu. To je objavljeno u Narodnim novinama br. 81/02 od 9. srpnja 2002. Ispitna ročišta pred Trgovačkim sudom u Zagrebu održana su 24. rujna 2002. i 3. ožujka 2003. Dana 10. ožujka 2003. podnositeljica zahtjeva prijavila je svoju tražbinu Trgovačkom sudu u Zagrebu pred kojim je u međuvremenu otvoren stečajni postupak nad njenim bivšim poslodavcem. Dana 16. travnja 2003. Trgovački sud u Zagrebu odbacio je podnositeljičin zahtjev kao nepravodoban jer je utvrdio da je ispitno ročište održano 24. rujna 2002. i da se nakon proteka tri mjeseca od tog datuma više ne mogu prijavljivati tražbine u stečajnom postupku. U žalbi koju je podnijela 30. travnja 2004. podnositeljica zahtjeva je između ostalog naglasila da je stečajna upraviteljica propustila ispuniti svoju dužnost iz članka 173. stavka 2. Stečajnog zakona i podnositeljičinu tražbinu uvrstiti u popis tražbina svih zaposlenika i ranijih zaposlenika stečajnog dužnika te joj ga predočiti na potpis. Dana 8. srpnja 2003. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio je prvostupanjsku odluku Iz obrazloženja presude ESLJP: „25. Sud ponavlja da je u članak 6. stavak 1. ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid togaprava je pravo na pristup, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Međutim, to pravo nije apsolutno; ono može podlijegati ograničenjima koja se podrazumijevaju, osobito kad je riječ o uvjetima dopuštenosti zahtjeva, budući da po sâmoj svojoj naravi zahtijeva uređenje od strane države koja uživa određenu slobodu procjene u tom pogledu. Ako je pojedincu ograničen pristup, bilo pravno ili stvarno, Sud će ispitati je li nametnuto ograničenje narušilo sâmu bît prava, a osobito je li težilo legitimnom cilju i je li postojao razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastojao ostvariti. 26. Kad je pak riječ o ovome predmetu, Sud na početku konstatira da je podnositeljici zahtjeva bilo omogućeno podnijeti građansku tužbu kojom je između ostalog tražila isplatu zaostalih plaća za razdoblje u kojemu je bila bez posla, te da su prvostupanjski i žalbeni sud njezinu tužbu usvojili. Međutim, podnositeljičin

52

zahtjev da joj se u stečajnom postupku prizna tražbina prema bivšem poslodavcu odbačen je zbog nepravodobnosti. 27. Kad je riječ o ulozi stečajne upraviteljice u postupku, Sud primjećuje da je stečajnu upraviteljicu imenovao Trgovački sud u Zagrebu koji joj je povjerio dužnost da pravilno rješava sva pitanja koja se odnose na imovinu stečajnoga dužnika, uključujući i tražbine svih potencijalnih vjerovnika prema toj imovini. To znači da je u tom svojstvu ona nastupala kao zastupnica javne vlasti. 28. Sud konstatira da je stečajni upravitelj, na temelju članka 95. stavka 1. Stečajnoga zakona, obvezan preuzeti sve građanske postupke u ime i za račun dužnika, dok članak 212. stavak 5. Zakona o parničnom postupku nalaže da se svi takvi postupci prekinu ex lege jer se svi građanski zahtjevi protiv dužnika nad kojim je pokrenut stečajni postupak trebaju ispitati isključivo u tom postupku. 29. U ovome je predmetu, u vrijeme kad je otvoren stečajni postupak o kojemu je riječ, građanski postupak po podnositeljičinoj tužbi protiv stečajnog dužnika bio u žalbenoj fazi. Međutim, stečajna upraviteljica nije se umiješala u taj postupak, unatoč tome što je bila dužna to učiniti i iako je trebala znati za taj postupak. U svakom slučaju, Sud smatra da se država mora pobrinuti da se stečajna upraviteljica upozna sa svim stvarima koje se tiču stečajnog dužnika, a relevantne su za pravilno vođenje stečajnoga postupka, s time da tužbe podignute protiv dužnika nedvojbeno predstavljaju jednu od takvih stvari. 30. Sud nadalje primjećuje da iako su prema članku 173. stavku 1. Stečajnoga zakona svi vjerovnici dužni stečajnome upravitelju prijaviti svoje tražbine prema stečajnom dužniku, drugi stavak tog istog članka stečajnome upravitelju nameće obvezu da sastavi popis tražbina svih zaposlenika i ranijih zaposlenika stečajnoga dužnika, te da taj popis predoči dotičnim zaposlenicima na potpis. Međutim, prema mišljenju Suda, ako prema domaćem pravu postoji takva situacija podijeljene odgovornosti, kao što se čini da je riječ u ovome predmetu, nametanje obveze prijave tražbine u stečajnom postupku isključivo podnositeljici zahtjeva, u situaciji kad je ona već pokrenula građanski postupak protiv stečajnog dužnika, predstavljalo bi nerazmjeran teret. U vezi s time, Sud naglašava da je stečajna upraviteljica trebala znati za građanski postupak financijske naravi što ga je podnositeljica zahtjeva prethodno pokrenula protiv stečajnoga dužnika. 31. Sud je svjestan toga da mogu postojati različiti stavovi o posljedicama propusta stečajne upraviteljice koji su bili predmet razmatranja u prethodnome tekstu. S druge je strane svjestan i toga da je podnositeljica zahtjeva mogla i da je bila obvezna prijaviti svoju tražbinu u stečajnom postupku bez obzira na propust

53

stečajne upraviteljice. Međutim, u odlukama domaćih sudova nije se uzelo u obzir pitanje podijeljene odgovornosti, kao ni dužnosti stečajne upraviteljice, već su se sudovi ograničili na tvrdnju da podnositeljica zahtjeva nije poštivala propisani rok. 32. U tim okolnostima Sud smatra da podnositeljici zahtjeva nije pruženo puno jamstvo poštenog suđenja prema standardima koje nalaže članak 6. stavak 1. Konvencije, pa je stoga došlo do povrede toga članka.“

3.2.BIONDIĆ PROTIV HRVATSKE (Zahtjev broj 38355/05)

Činjenice: Suprug podnositeljice zahtjeva preminuo je 13. listopada 1997. godine, te su rješenjem o nasljeđvanju od 10. studenog 1997. godine ona (podnositeljica zahtjeva) i kćer proglašene nasljednicama ostavitelja, svaka u ½ dijela. Međutim, dana 29. studenog 1997. godine K.D. je podnio tužbu Općinskom sudu u Velikoj Gorici protiv podnositeljice zahtjeva i njezine kćeri, tvrdeći da je on izvanbračni sin ostavitelja i tražeći jednu trećinu ostavinske imovine. Podnositeljica zahtjeva je 27. veljače 1998. godine podnijela protutužbu tražeći da se utvrdi kako je K.D. nedostojan za nasljeđivanje i da se utvrdi da u ostavinu ne ulazi dio koji predstavlja njezin udio u bračnoj stčevini. Navela je da su ona i njezina kćer bile jedine njoj poznate nasljednice i da su i živjele zajedno, te da stoga nije tražila da se imovina koju je stekla tijekom braka s ostaviteljem izdvoji iz ostavinske imovine tijekom ostavinskog postupka jer da su stranke u tom postupku bile samo ona i njezina kćer s kojom je bila u dobrim odnosima i koja je isto tako jedina nasljednica podnositeljice zahtjeva. Navela je da nije znala za presudu kojom je ostavitelj utvrđen ocem K.D. i da njezin muž nije nikada čak ni dao naslutiti da ima bilo koje drugo dijete osim kćeri. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev, a odbio protutužbeni zahtjev uz obrazloženje da je podnositeljica zahtjeva izgubila pravo tražiti izdvajanje iz ostavine jer nije uložila prigovor u tom smislu tijekom ostavinskoga postupka, odnosno da je ona, kao sudionica ostavinske rasprave, „vezana“ rješenjem o nasljeđivanju koje je za nju res iudicata. Prvostupanjski sud je još naveo da podnositeljica zahtjeva i sama u protutužbi navodi da nije postavila takav zahtjev u ostavinskom postupku, iako je sudjelovala u ostavinskoj raspravi i bila u mogućnosti taj zahtjev iznijeti, pa da stoga ne može obarati presumpciju istinitosti sadržaja tog rješenja, odnosno putem parnice ishoditi korekciju donesenog, pravomoćnog rješenja. Tu je presudu povodom žalbe podnositeljice zahtjeva potvrdio drugostupanjski sud, dok je revizija protiv te presude odbačena kao nedopuštena. Iz obrazloženja presude ESLJP: „24. Sud ponavlja kako je u članak 6. stavak 1. Konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup, to jest pravo pokretanja postupka

54

pred sudom u građanskim stvarima. Međutim, ovo pravo nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima koja se podrazumijevaju, osobito kad se to tiče uvjeta dopuštenosti zahtjeva, budući daj ono po samoj svojoj naravi zahtijeva uređenje od strane države koja u tom pogledu uživa određenu slobodu procjene. 25. Sud primjećuje da je tijekom građanskog postupka kojeg je pokrenula treća osoba protiv podnositeljice zahtjeva podnositeljica zahtjeva podnijela protutužbu tražeći da njen osobni dio bračne stečevine bude izuzet iz ostavinske imovine njenoga pokojnoga muža. Općinski sud u Zagrebu utvrdio je da je zahtjev podnositeljice zahtjeva nedopušten jer ga nije postavila u ostavinskom postupku pokrenutom nakon smrti svoga muža. Županijski sud u Zagrebu je, prihvativši isto obrazloženje, odbacio zahtjev podnositeljice zahtjeva, bez daljnjega ispitivanja. 26. Sud nadalje primjećuje da je u ovome predmetu nesporno da su podnositeljica zahtjeva i njena kćer bile jedine stranke u ostavinskom postupku i da je novi nasljednik koji nije bio stranka u ostavinskom postupku podnio zahtjev protiv podnositeljice zahtjeva nakon što je odluka donesena u tom postupku postala pravomoćna. 27. Sud također primjećuje da je Vrhovni sud utvrdio da je revizija podnositeljice zahtjeva u odnosu na njen protutužbeni zahtjev nedopuštena ratione valoris i tako je odbio svoju funkciju koja treba osigurati da tumačenje mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava od strane nižih sudova bude u skladu s njegovom sudskom praksom. Međutim, usprkos činjenici da su domaći sudovi, i to Vrhovni sud i Ustavni sud, koji imaju ovlasti nadzora, dozvolili da ta odluka ostane na snazi, Sud primjećuje da je očigledno da je tumačenje koje su potvrdili Općinski sud i Županijski sud u predmetu podnositeljice zahtjeva bilo suprotno sudskoj praksi Vrhovnog suda. 28. Stav Vrhovnog glede opsega obvezujućeg učinka odluka donesenih u ostavinskom postupku jasno pokazuje da su niži sudovi trebali ispitati sadržaj protutužbenog zahtjeva podnositeljice zahtjeva. Budući da to nije bilo tako, Sud nema izbora nego zaključiti da podnositeljica nije imala pravo pristupa u mjeri koju traži mjerodavno domaće pravo kako ga tumači Vrhovni sud u analognim situacijama. 29. U takvim okolnostima Sud odbija prigovor Vlade u odnosu na iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava i nalazi da je došlo do povrede prava podnositeljice zahtjeva na pristup sudu iz članka 6. stavka 1. Konvencije.“

55

3.3.BULFRACHT L.T.D. PROTIV HRVATSKE (Zahtjev broj 53261/08)

Činjenice: Podnositelj zahtjeva podnio je dana 15. travnja 1991. godine tužbu tražeći isplatu iznosa od 515.099,20 USD. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev, a drugostupanjski sud potvrdio je prvostupanjsku presudu. Stoga je podnositelj zahtjeva podnio reviziju Vrhovnom sudu koji je reviziju odbacio jer je utvrdio da je vrijednost predmeta spora ispod zakonskog cenzusa od 500.000 HRK. Pri tome je dao obrazloženje kako slijedi: “Tečaj 1 USD prema domaćoj valuti – dinaru na dan podnošenja protutužbe 15. travnja 1991. iznosio je 14,2694 din za 1 USD, što je za 515.099,20 USD iznosilo 7.350.156,53 din. Kada se izvrši denominacija utuženog iznosa na temelju citiranih propisa vrijednost predmeta konkretnog spora je 7.350,16 kn.” Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva. Iz obrazloženja presude ESLJP: 31. Sud ponavlja da članak 6. stavak 1. svakome osigurava pravo da pred sud ili sudište iznese svaki zahtjev vezan za svoja građanska prava i obveze. Pravo na pristup, to jest pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima, čini jedan vid "prava na sud". Međutim, to pravo nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup po samoj svojoj naravi zahtijeva uređenje od strane države. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštivanju zahtjeva iz Konvencije donosi Sud. Međutim, ta ograničenja ne smiju ograničiti niti umanjiti pristup koji je pojedincu ostavljen na način ili u mjeri uslijed koje bi bila narušena sâma bît prava. Osim toga, ograničenje neće biti u skladu s člankom 6. stavkom 1. ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman omjer razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastojao ostvariti. 33. Po mišljenju Suda, može se smatrati da je odlukom Vrhovnog suda nametnuto ograničenje prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu. Sud ponavlja da članak 6. Konvencije ne prisiljava države ugovornice na osnivanje žalbenih ili kasacijskih sudova. Međutim, kad takvi sudovi postoje, jamstva članka 6. moraju se poštovati, primjerice, na način da parničnim strankama jamči djelotvorno pravo na pristup sudovima radi donošenja odluke o njihovim "građanskim pravima i obvezama". Sud mora stoga ispitati je li u ovome predmetu pravo društva podnositelja zahtjeva na pristup sudu nepropisno ograničeno odlukom Vrhovnog suda.

56

34. Glede cilja ograničenja, Sud smatra da je postavljanje financijskog cenzusa za revizije koje se ulažu Vrhovnom sudu kako bi se zaustavilo da taj sud bude zatrpan manje važnim predmetima legitiman cilj. Stoga postojanje takvog cenzusa nije, per se, nespojivo s Konvencijom. 35. Glede razmjernosti ograničenja, Sud ponavlja da je tumačenje i primjena domaćega prava prvenstvena zadaća domaćih vlasti, i to sudova. To se osobito odnosi na tumačenje postupovnih pravila od strane sudova. Uloga Suda ograničava se na utvrđivanje jesu li učinci takvog tumačenja u skladu s Konvencijom. Način na koji se članak 6., stavak 1. primjenjuje na žalbene ili kasacijske sudove ovisi o posebnim značajkama dotičnoga postupka, te treba uzeti u obzir ukupnost postupka vođenog u domaćem pravnom poretku i ulogu kasacijskog suda u njemu; uvjeti dopuštenosti revizije mogu biti stroži od onih za redovnu žalbu. 36. Kako bi se uvjerio da nije povrijeđena sama bit prava društva podnositelja zahtjeva na sud time što je utvrđeno da je njegova revizija nedopuštena, Sud mora ispitati je li način na koji je Vrhovni sud izračunao vrijednost predmeta spora u ovome predmetu povrijedio načelo razmjernosti. 37. Sud primjećuje s tim u vezi da je prema članku 35., stavku 1. Zakona o parničnom postupku vrijednost predmeta spora jednaka iznosu glavnice koju tužitelj nastoji dobiti svojom građanskom tužbom i da je društvo podnositelj zahtjeva u svojoj građanskoj tužbi od 13. travnja 1990. godine tražilo 515.099,20 USD. Sud također primjećuje da društvo podnositelj zahtjeva nije tražilo isplatu protuvrijednosti od 515.099,20 USD u domaćoj valuti, nego je zatražilo da mu se dosudi iznos u USD, te da bi domaći sudovi, da su presudili na korist društva podnositelja zahtjeva, dosudili traženi iznos u USD. Sud nadalje primjećuje da je prema Hrvatskoj narodnoj banci, tečaj HRK u odnosu na USD dana 20. listopada 2004. godine, dakle na dan kad je društvo podnositelj zahtjeva podnijelo svoju reviziju, bio 5,880826 HRK prema jednom USD. To znači da je protuvrijednost u domaćoj valuti zahtjeva društva podnositelja zahtjeva toga dana bila 3.029.208,77 HRK, te je šest puta premašila zakonski cenzus od 500.000 HRK. 38. Budući da je to tako, Sud smatra da se način na koji je Vrhovni sud izračunao vrijednost predmeta spora u ovome predmetu može kvalificirati kao pretjerani formalizam. Ograničenje o kojemu je riječ stoga nije razmjerno legitimnom cilju koji se teži ostvariti, te je povrijedilo samu bit prava društva podnositelja zahtjeva na pristup sudu, kako je on osigurano člankom 6., stavkom 1. Konvencije.

57

39. Ovo gledište potkrijepljeno je naknadnom sudskom praksom Ustavnog suda, koji je odlučio promijeniti svoju praksu tri mjeseca nakon što je odbio ustavnu tužbu društva podnositelja zahtjeva dana 12. ožujka 2008. godine protiv odluke Vrhovnog suda. Točnije, Ustavni sud je dana 18. lipnja 2008. godine u svojoj odluci br. U-III-2646/2007 utvrdio da je način na koji je Vrhovni sud izračunao vrijednost predmeta spora u svrhu utvrđenja je li nadležan ratione valoris za ispitivanje osnovanosti revizije u postupku koji je trajao dugo vremena i u kojemu je tužitelj tražio isplatu razmjerno visokog iznosa u stranoj valuti, bio protivan pravu na pošteno suđenje zajamčeno i Konvencijom i hrvatskim Ustavom. 40. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.“ Vrlo sličan predmet ovome je i Egić protiv Hrvatske (Zahtjev broj 32806/09) u kojem relevantni dijeli presude ESLJP glase: „50. U ovom je predmetu Vrhovni sud proglasio reviziju koju je podnijela pravna prednica podnositeljice nedopuštenom ratione valoris, u pogledu tužbenog zahtjeva podnesenog protiv nje, a koji se tiče suvlasništva nad nekretninom. Slijedom navedenog, presude Općinskog suda u Biogradu na Moru i Županijskog suda u Zadru o utvrđivanju vlasništva tužiteljice nad jednom polovicom udjela, postale su pravomoćne. 51. Kod procjene dopuštenosti ratione valoris, Vrhovni sud pozvao se na odluku Općinskog suda u Biogradu na Moru kojom je određena vrijednost predmeta spora 10.000,00 HRK, ispod zakonskog praga od 100.000,00 HRK koji se primjenjuje na dopuštenost revizije. Proglašavanje revizije nedopuštenom predstavlja miješanje u pravo podnositeljice na pristup sudu. 52. Što se tiče legitimnog cilja miješanja, zakonski prag za reviziju Vrhovnom sudu legitiman je i razuman postupovni zahtjev, uzimajući u obzir samu bit uloge Vrhovnog suda da se bavi samo pitanjima od potrebnog značaja. Stoga ostaje utvrditi je li miješanje u pravo podnositeljice na pristup Vrhovnom sudu bilo nerazmjerno ili ne. 53. S tim u vezi, sud primjećuje da tužiteljica nije navela vrijednost vlasničkog zahtjeva sukladno članku 186. Zakona o parničnom postupku tijekom postupka pred prvostupanjskim i žalbenim sudom. Međutim, stručnom procjenom dostavljenom Općinskom sudu u Biogradu na Moru utvrđeno je da je tržišna vrijednost imovine iznosila 208.575,66 HRK, znatno iznad zakonskog praga za reviziju. Iznos koji se uzima za procjenu dopuštenosti ratione valoris revizije bio je vrijednost spora, u predmetnom slučaju polovica vrijednosti imovine ili

58

104.287,83 HRK. Pravna prednica podnositeljice stoga je postupila razumno kada je podnijela reviziju i očekivala meritornu odluku Vrhovnog suda. 54. Što se tiče Vladinog prigovora da vrijednost predmeta spora nije utvrđena pred prvostupanjskim sudom zbog neaktivnosti pravne prednice podnositeljice, sud primjećuje da je pitanje vrijednosti predmeta spora bilo zanemareno zbog propusta Općinskog suda u Biogradu na Moru da zatraži od tužiteljice, a ne pravne prednice podnositeljice M.V. (tuženice u postupku), da navede vrijednost svog tužbenog zahtjeva. Posebice, Općinski sud u Biogradu na Moru nije primijetio da je tužiteljica propustila navesti vrijednost predmeta spora u vezi svog prvog tužbenog zahtjeva te ga nije naknadno utvrdio po službenoj dužnosti, „brzo i na odgovarajući način“, kako je propisano člankom 40. stavkom 4. Zakona o parničnom postupku, prije donošenja svoje presude. 55. Nakon što je Vrhovni sud zaprimio reviziju koju je podnijela pravna prednica podnositeljice zahtjeva, utvrdio je da vrijednost vlasničkog zahtjeva nije određena. Stoga je zatražio od Općinskog suda u Biogradu na Moru da održi dodatno ročište i odredi tu vrijednost. Dopuštenost toga dijela revizije podnositeljice ovisila je stoga o odluci Općinskog suda u Biogradu na Moru. 56. Općinski sud u Biogradu na Moru saslušao je punomoćnike obiju stranaka i prihvatio zahtjev punomoćnika tužiteljice da se vrijednost predmeta spora odredi u visini 10.000,00 HRK, pozivajući se na članak 26. Zakona o sudskim pristojbama. Međutim, na temelju članka 25. toga Zakona vrijednost tužbenog zahtjeva koji se odnosi na nekretninu treba odgovarati njezinoj tržišnoj vrijednosti. U ovom je predmetu vještak kojeg je odredio Općinski sud u Biogradu na Moru utvrdio da je tržišna vrijednost predmetne imovine u cijelosti iznosila 208.575,66 HRK. Prema tome, čini se da bi tužbeni zahtjev koji se ticao polovice udjela te imovine odgovarao 104.287,83 HRK. No Općinski sud u Biogradu na Moru odlučio je da je vrijednost predmeta spora samo 10.000,00 HRK, ne navodeći nikakve razloge zašto je određena vrijednost bila više od deset puta niža od tržišne vrijednosti polovice udjela imovine koju je utvrdio vještak određen od strane toga suda. 57. Zahtjevi Konvencije traže određenu razinu transparentnosti. Vrijednost vlasničkog zahtjeva ostala je neutvrđena tijekom čitavog postupka pred prvostupanjskim i žalbenim sudom, što je bio propust od strane nižih sudova. Zbog toga propusta, pravna prednica podnositeljice nije imala saznanja o tome ima li ona pravo podnijeti reviziju u vezi s tom tužbom. Njezino pozivanje na tržišnu vrijednost, koju je utvrdio stalni sudski vještak, čini se opravdanim s obzirom na članak 25. Zakona o sudskim pristojbama.

59

58. Nadalje, Općinski sud u Biogradu na Moru nije opravdao svoju odluku o određivanju vrijednosti vlasničkog zahtjeva u visini 10.000,00 HRK umjesto prema tržišnoj vrijednosti. Vrhovni sud je podržao tu procjenu. Do trenutka ročišta za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora, podnositeljica je opravdano vjerovala da može koristiti pravo podnošenja revizije. Nemogućnost da koristi to pravno sredstvo stoga je predstavljalo nerazmjernu smetnju u pogledu njezinog prava na pristup sudu. 59. Stoga je došlo do povrede članka 6. st. 1. Konvencije.“

3.4.KLAUZ PROTIV HRVATSKE (Zahtjev broj 28963/10)

Činjenice: Dana 30. listopada 1998. podnositelj zahtjeva je pokrenuo parnični postupak protiv države pred Općinskim sudom u Zagrebu, tražeći naknadu štete za pretrpljeno policijsko zlostavljanje. Ukupno je tražio 295.000,00 hrvatskih kuna (HRK) naknade za nematerijalnu štetu, dok je nakon vještačenja povisio tužbeni zahtjev na 335.000,00 kn. Prvostupanjskom presuduom podnositelju zahtjeva dosuđeno je ukupno 14.500,00 HRK na ime naknade nematerijalne štete pretrpljene zbog proizvoljnog lišenja slobode i zlostavljanja, te 3.553,31 HRK sudskih troškova (izračunatih s obzirom na uspjeh u sporu od 4,3%). Istovremeno, prvostupanjski sud je odbio preostali dio podnositeljevog tužbenog zahtjeva za naknadu štete (320.500,00 HRK) te mu naložio da državi plati 26.197,87 HRK parničnih troškova koji se odnose na naknadu državnom odvjetništvu za zastupanje države s obzirom na uspjeh od 95,7%. Tu presudu potvrdio je drugostupanjski sud, a povodom podnesene revizije Vrhovni sud povisio je dosuđeni iznos na 24.000,00 kn i iznos parničnog troška na 8.300,00 kn, dok je umanjio trošak države, pa je podnositelja zahtjeva obvezao da državi isplati parnični trošak u iznosu od 19.000,00 kn. Dana 24. prosinca 2007. država je podnositelju zahtjeva isplatila ukupan iznos od 32.207,28 HRK, sukladno presudi Vrhovnog suda. Taj se iznos sastojao od 24.000,00 HRK na ime naknade štete, 18.907,28 HRK obračunatih zakonskih zateznih kamata te 8.300,00 HRK parničnih troškova, umanjeno za 19.000,00 HRK parničnih troškova koje je podnositelj zahtjeva morao platiti državi.


„76. Glavno pitanje u ovom predmetu odnosi se na činjenicu da je podnositelju naloženo da naknadi troškove države koju je u parničnom postupku zastupalo državno odvjetništvo, koji su iznosili gotovo 79% (iznosa glavnice) naknade koju je država, sukladno presudi, trebala platiti njemu zbog zlostavljanja koje je pretrpio

60

od policijskog službenika koji je već bio proglašen krivim za kazneno djelo zlostavljanja tijekom obavljanja službene dužnosti. Posljedično, naknada isplaćena podnositelju bila je znatno smanjena jer je morao naknaditi navedene troškove unatoč činjenici da su hrvatski sudovi nedvosmisleno utvrdili da ima pravo od države tražiti naknadu nematerijalne štete prouzročene policijskim zlostavljanjem. 77. Sud ponavlja da je u predmetu Stankov smatrao da bi nametanje znatnog financijskog opterećenja nakon završetka postupka moglo značiti ograničenje prava na pristup sudu, te utvrdio da nalog podnositelju da podmiri te troškove predstavlja takvo ograničenje. Iako su se troškovi postupka u predmetu Stankov odnosili na sudske pristojbe, Sud smatra da je isti zaključak u jednakoj mjeri primjenjiv na ovaj predmet u kojem se troškovi za koje je podnositelju naloženo da ih plati državi sastoje od naknada državnom odvjetništvu za zastupanje države u parničnom postupku, te koji se uplaćuju u državni proračun. Sud stoga smatra da se podnositeljev zahtjev na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije zbog previsokih troškova postupka treba ispitati kao prigovor ograničenja prava pristupa na sud. 81. Budući da pravilo „gubitnik plaća” i s njim povezano pravilo prema kojem jedna stranka plaća troškove druge stranke (uključujući odvjetničku nagradu) u omjeru koji odgovara njihovu uspjehu u postupku, pri čemu će iznos troškova ovisiti o visini tužbenog zahtjeva, potencijalne parničare odvraćaju od podnošenja (preuveličanih) zahtjeva pred sudovima, Sud smatra da se to može smatrati ograničenjem koje ometa pravo na pristup sudu. 82. Takvo se ograničenje ne može smatrati nespojivim per se s člankom 6. stavkom 1. Konvencije. Međutim, iznos troškova procijenjenih u svjetlu određenih okolnosti danog predmeta materijalni je čimbenik pri odlučivanju je li osoba uživala pravo pristupa na sud. 83. Kako je Sud u brojnim prigodama naglasio, ograničenje koje utječe na pravo na pristup sudu neće biti spojivo s člankom 6. stavkom 1. osim ako teži legitimnom cilju, te ako postoji razuman odnos razmjernosti između iskorištenih sredstava i legitimnog cilja koji se teži postići. Sud stoga mora preispitati je li to postignuto u ovom predmetu. 84. Sud primjećuje da se načelo na kojem počivaju pravilo „gubitnik plaća” i gore prikazano povezano pravilo o naknadi troškova sastoji u izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od pokretanja neutemeljenih sporova ili podnošenja

61

previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. Sud stoga smatra da ova pravila kroz odvraćanje od neutemeljenih parnica i preuveličanih troškova općenito teže legitimnom cilju osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih. 85. Ovakvo stajalište ne mijenja činjenica da se navedena pravila također primjenjuju na građanske postupke u kojima je stranka država, čime joj se omogućuje da od neuspješne stranke naplati troškove zastupanja. Ne može se smatrati da država ima neograničene resurse, te bi i država, poput privatnih stranaka, također trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica. 86. Sud ponavlja da je prvenstveno na nacionalnim tijelima, posebice sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo. To se posebice odnosi na to kako sudovi tumače pravila postupovne prirode. Uloga Suda ograničena je na utvrđivanje jesu li učinci takvog tumačenja spojivi s Konvencijom. 87. Sud naglašava da podnositelj zahtjeva u ovom predmetu nije osporio sama pravila sadržana u članku 154. stavcima 1. i 2. Zakona o parničnom postupku. Umjesto toga, on smatra da njegov zahtjev za naknadu štete nije bio previsok. Međutim, Sud ne može u kontekstu članka 6. stavka 1. Konvencije ispitati je li iznos dodijeljen podnositelju zbog pretrpljenog zlostavljanja od strane policije bio dostatan. Jedino pitanje koje Sud u ovom predmetu može ispitati na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije jest da li je podnositelju zahtjeva nalogom da državi, koju je zastupalo državno odvjetništvo, podmiri troškove zastupanja jednake odvjetničkim nagradama, neopravdano ograničeno pravo na pristup sudu. 88. S tim u vezi Sud najprije ponavlja da je iznimno teško procijeniti nematerijalnu štetu, te da to često uključuje istraživanje ranijih predmeta kako bi se na temelju sličnih okolnosti utvrdio vjerojatni iznos naknade štete 89. Prema stajalištu Suda očito je da u Hrvatskoj postoje kriteriji koji pojednostavljuju sudačku diskreciju u ocjenjivanju visine naknade koja se dodjeljuje za nematerijalnu štetu, konkretno: Smjernice iz 1995. i Smjernice iz 2002. koje je Vrhovni sud donio upravo u tu svrhu. Iako se čini da Smjernice iz 1995. nisu objavljene, podnositelj nije tvrdio da su njegovoj punomoćnici bile nedostupne niti postoje dokazi koji bi na to upućivali. Nasuprot tome, činjenica da iznosi koje je podnositeljeva punomoćnica tražila na ime naknade za fizičke bolove i strah nisu pretjerani u usporedbi s gornjim granicama propisanim Smjernicama iz 1995. upućuje na to da je podnositeljeva odvjetnica bila upoznata s tim Smjernicama.

62

90. Sud dalje primjećuje da se najveći dio podnositeljevog zahtjeva za naknadu štete (335.000,00 HRK) odnosio na duševne boli pretrpljene zbog policijskog zlostavljanja. U odnosu na tu vrstu nematerijalne štete, podnositelj je tražio 300.000,00 HRK, no domaći su mu sudovi dodijelili samo 5.000,00 HRK. S tim u vezi, Sud primjećuje da ni Smjernice iz 1995. ni Smjernice iz 2002. ne navode nikakve iznose glede ove vrste štete, kao i da sudska praksa Vrhovnog suda ne upućuje na to kolika bi bila primjerena visina naknada za tu vrstu štete koja se, u smislu članka 200. Zakona o obveznim odnosima iz 1978. smatra štetom nastalom zbog povrede prava osobnosti. Usprkos tomu, uzimajući u obzir iznose naknada navedene u Smjernicama iz 1995. za najteže vrste nematerijalne štete poput smrti bliskog srodnika (15.000,00 DEM, odnosno 55.800,00 HRK) ili teškog invaliditeta člana uže obitelji (20.000,00 DEM, odnosno 74.400,00 HRK), Sud smatra da su podnositelj zahtjeva odnosno njegova punomoćnica, iako možda nisu imali jasnu smjernicu, imali barem naznaku da je potraživanje od 300.000,00 HRK za duševne boli pretrpljene zbog zlostavljanja službenih tijela vjerojatno pretjerano. Glede podnositeljeva argumenta da se njegov tužbeni zahtjev ne bi trebao smatrati pretjeranim jer svrha naknade nije samo obeštećenje žrtve, već i odvraćanje od budućeg neprimjerenog postupanja 91. Vlada je istaknula da je, protivno podnositeljevim podnescima, iz presude Vrhovnog suda od 24. travnja 2007. bilo očigledno da troškovi koje je na kraju morao platiti podnositelj zahtjeva (19.000,00 HRK) nisu bili veći od dodijeljene naknade (24.000,00 HRK). S druge strane, ti su troškovi iznosili 79% naknade koja mu je dodijeljena. 92. Sud dalje primjećuje da je ukupna naknada financijski bila još povoljnija za podnositelja ima li se u vidu činjenica da je državi također naloženo da mu na iznos dodijeljene naknade štete plati dospjele zakonske zatezne kamate te da je u konačnici po toj osnovi primio 18.907,28 HRK. Dodatno, domaći sudovi podnositelju nisu naložili i da plati zakonske zatezne kamate na iznos troškova koji je morao platiti državi. Stoga, uzme li se u obzir iznos od 18.907,28 kn, troškovi koje je podnositelj morao platiti državi (19.000,00 HRK) iznosili su 44% njegove ukupne financijske naknade (42.907,28 HRK). Međutim, kada se troškovima države pridodaju troškovi podnositeljeva vlastitog pravnog zastupnika, to znači da je podnositelj „izgubio” gotovo cjelokupnu naknadu koja mu je dosuđena, te da zapravo nije dobio gotovo ništa. 93. Sud smatra da ponašanje podnositelja u predmetnom postupku, točnije podnošenje pretjerano visokog zahtjeva za naknadu štete, ne može opravdati takvo značajno smanjenje dodijeljene naknade.

63

94. S tim u vezi, Sud prvo primjećuje da tumačenje Vrhovnog suda o primjeni članka 154. Zakona o parničnom postupku domaćim sudovima daje znatnu diskreciju u pogledu razdjeljivanja troškova u slučajevima djelomičnog uspjeha u postupku, upućujući ih da tu odredbu primjenjuju kvalitativno, a ne samo kvantitativno. Taj pristup im čak omogućuje da sve troškove dodijele stranci koja je u postupku uspjela s osnovom, ali ne i s visinom zahtjeva. Međutim, domaći su sudovi u ovom predmetu tu odredbu primjenjivali mehanički, bez obraćanja dovoljne pozornosti na posebne okolnosti podnositeljeva predmeta, posebice na činjenicu da se radilo o predmetu naknade nematerijalne štete koje je nastala kao rezultat kaznenog djela zlostavljanja koje je počinio policijski djelatnik, te da se ne radi o klasičnom građanskopravnom sporu privatnih stranaka. 95. Napose, imajući u vidu da je policijski službenik kazneno osuđen zbog zlostavljanja podnositelja, ne može se tvrditi da je podnositeljev zahtjev za odštetu protiv države bio neosnovan, a njegovo postupanje neopravdano. Što je još važnije, ne postoji dokaz da je država kao tuženik, kojeg je zastupalo državno odvjetništvo, a ne odvjetnik, u posebnim okolnostima ovog predmeta imala ikakve dodatne troškove zbog činjenice da je podnositelj postavio previsok tužbeni zahtjev za naknadu štete. Stoga,u predmetnom slučaju dva glavna razloga za sankcioniranje procesne nediscipline, a to su izbjegavanje neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja, nisu bila izravno primjenjiva. 96. Kao rezultat navedenog, dodjela troškova u ovom predmetu je imala neke neprihvatljive posljedice. Kao prvo, paradoksalno je da je država jednom rukom – naknadama za državno odvjetništvo koje ju je zakonski zastupalo – uzela znatan dio onoga što je dodijeljeno drugom. Kao drugo, postupovna sankcija za podnositeljev minoran postupovni propust, odnosno isticanje previsokog tužbenog zahtjeva, bila je toliko stroga da je neopravdano umanjila naknadu koja mu je dodijeljena zbog tako ozbiljnog nezakonitog čina kao što je kazneno djelo zlostavljanja tijekom obavljanja službene dužnosti, a koje djelo zabranjuje članak 3. koji se ubraja u jednu od temeljnih odredbi Konvencije. 97. Sukladno tome, ne može se reći da su odluke domaćih sudova u ovom predmetu bile razmjerne legitimnom cilju kojem smjera pravilo navedeno u članku 154. stavku 2. Zakona o parničnom postupku koje od jedne stranke zahtijeva da protivnoj stranci naknadi troškove ovisno o njihovoj uspjehu i u sporu, a koji se troškovi utvrđuju razmjerno visini tužbenog zahtjeva. Njegova primjena je u ovom predmetu rezultirala ograničenjem koje je umanjilo samu bit podnositeljevog prava na pristup sudu. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.“

Sličan predmet je i predmet Cindrić i Bešlić protiv hrvatske (Zahtjev broj 72152/13). U tom predmetu podnositleji zahtjeva podnijeli su tužbu protiv države

64

zahtijevajući naknadu štete zbog ubojstva roditelja tražeći svatko iznos od 500.000,00 kn. Prvostupanjski sud djelmično je prihvatio tužbeni zahtjev, dok je drugostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev i obvezao podnositelje zahtjeva da državi-tuženoj naknade parnični trošak u iznosu od 52.500,00 kn. Reviziju podnositelja zahtjeva Vrhovni sud je odbio uz obrazloženje da ubojstvo roditelja podnositelja zahtjeva predstavlja ratnu štetu. Podnositelji zahtjeva smatrali su da je uz članak 6. stavak 1. Konvencije, povrijeđeno i njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva, a sve vezano uz visinu parničnog troška kojeg su morali naknaditi državi.

Relevantni dijelovi presude ESLJP, u kojoj je presudi citirana presuda Klauz, glase:

„91. Sud ponavlja da članak 1. Protokola br. 1, kojim se jamči pravo na zaštitu vlasništva, sadrži tri različita pravila: „prvo pravilo, utvrđeno u prvoj rečenici prvog stavka, općenite je prirode i njime se određuje načelo mirnog uživanja vlasništva; drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici prvog stavka, obuhvaća lišenje vlasništva i čini ga podložnim određenim uvjetima; treće pravilo iz drugog stavka dopušta državama članicama, između ostalog, kontroliranje korištenja vlasništva u skladu s općim interesom. 92. Sud primjećuje da se prigovor podnositelja zahtjeva u ovom predmetu odnosi na nalog za podmirenje troškova prema kojem su obvezni isplatiti troškove zastupanja države u državni proračun. Sud stoga smatra da nalog za podmirenje tih troškova na svim razinama nadležnosti predstavlja miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje njihovog vlasništva. 82. Nastavit će razmatrati ključno pitanje – je li postignuta „pravedna ravnoteža” između općeg interesa i prava podnositelja zahtjeva na temelju članka 1. Protokola br. 1. 99. Središnje pitanje u ovom predmetu odnosi se na činjenicu da je podnositeljima zahtjeva naloženo da nadoknade troškove zastupanja države od strane Državnog odvjetništva u iznosu jednakom odvjetničkoj nagradi, jer je njihov tužbeni zahtjev za odštetu u vezi s ubojstvom njihovih roditelja bio u potpunosti odbijen uz obrazloženje da država nije odgovorna za štetu koja je nastala zbog ubojstava počinjenih na teritoriju Krajine, koja je u relevantnom razdoblju bila izvan kontrole hrvatskih vlasti. 101. Sud napominje da, prema članku 154. stavku 1. Zakona o parničnom postupku, nije dozvoljena nikakva fleksibilnost s obzirom na obvezu strane koja je izgubila parnicu da naknadi troškove suprotnoj strani jer je u njemu predviđeno

65

da „stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove”. 102. Nastavno na tu odredbu, Sud primjećuje kako Državno odvjetništvo ima pravo na nadoknadu i troškova i nagrada kada zastupa drugu stranu, ali samo na nadoknadu troškova kada ono samo sudjeluje u postupku kao stranka 106. U ovom predmetu Vlads je u svojem očitovanju citirala izvjestan broj presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je taj sud odbio tužbene zahtjeve za nadoknadu štete s obzirom na štetu uzrokovanu ubojstvom srodnika podnositelja zahtjeva na okupiranom teritoriju za vrijeme rata. Međutim, te su presude usvojene uglavnom 2007. i 2008. Stoga se može reći da u vrijeme kada su podnositelji zahtjeva podnijeli tužbu za nadoknadu štete, u ožujku 2006. godine, stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske o tome što čini teroristički akt i što čini štetu povezanu s ratom nije bilo posve jasno. Nadalje, u svojoj ustavnoj tužbi, podnositelji zahtjeva naveli su nekoliko presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je utvrđena odgovornost države za štetu uzrokovanu ubojstvima za vrijeme Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj. 107. Stoga se ne može tvrditi da je tužba podnositelja zahtjeva protiv države bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna. Stajalište podnositelja zahtjeva da je šteta koja im je počinjena ubojstvom njihovih roditelja obuhvaćena Zakonom o odgovornosti nije bilo nerazumno jer u to vrijeme podnositelji zahtjeva nisu mogli znati hoće li se ubojstvo njihovih roditelja smatrati terorističkim aktom ili ratnom štetom. 108. Nadalje, nacionalni sudovi naložili su podnositeljima zahtjeva da za zastupanje države plate iznos koji bi se dosudio suprotnoj strani na ime nagrade odvjetniku. Sud naročito važnom smatra činjenicu da je suprotna strana u dotičnom postupku država Hrvatska, koju je zastupalo Državno odvjetništvo, i da su troškovi tog odvjetništva u dotičnom parničnom postupku bili procijenjeni na temelju odvjetničkih nagrada. Međutim, kao što su podnositelji zahtjeva ispravno napomenuli, budući da se financira iz državnog proračuna, to odvjetništvo nije u istom položaju kao odvjetnik. Sud primjećuje da je u usporedivoj situaciji Vrhovni sud Republike Hrvatske već presudio da osiguravajuće društvo nema pravo na nadoknadu troškova odvjetničkog zastupanja u sporu koji se odnosi na tužbeni zahtjev za odštetu jer bi mu vlastiti zaposlenici mogli osigurati pravno zastupanje u tom postupku. 109. Drugi je važan faktor pojedinačna financijska situacija podnositelja zahtjeva. S obzirom na njihove argumente u tom pogledu, Sud prihvaća da plaćanje iznosa

66

koji su naložili nacionalni sudovi u vezi s troškovima dotičnog postupka predstavlja teret za podnositelje zahtjeva. 110. U posebnim okolnostima ovog predmeta i s obzirom na činjenicu da se Vrhovni sud Republike Hrvatske složio s time da u dotičnim djelima koja predstavljaju ratni zločin postoje određene sličnosti s terorističkim aktom; da je definicija terorističkog akta podložna tumačenju sudova i u relevantnom razdoblju nije bila pojašnjena; da je protivnik podnositelja zahtjeva bila država koju zastupa Državno odvjetništvo; te da iznos troškova koje treba naknaditi nije neznatan s obzirom na financijsku situaciju podnositelja zahtjeva, Sud smatra kako odluka da podnositelji zahtjeva moraju platiti puni iznos troškova zastupanja države u dotičnom postupku predstavlja nerazmjeran teret za njih. 111. Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju u posebnim okolnostima ovog predmeta. 122. Po istoj osnovi po kojoj je utvrdio povredu članka 1. Protokola br. 1, Sud ponovno naglašava da nalog podnositeljima zahtjeva da snose puni iznos troškova zastupanja države u dotičnom postupku predstavlja nesrazmjerno ograničenje prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu. 123. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u pogledu prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu.“

3.5. ŠIMECKI PROTIV HRVATSKE (Zahtjev broj 15253/10)

Činjenice: Dana 7. srpnja 2004. godine Općinski sud u Krku donio je rješenje o ovrsi (dalje: prvo rješenje o ovrsi) na podnositeljičinoj pokretnoj imovini zbog neplaćenih računa. Ovo rješenje je 22. listopada 2004. godine dostavljeno izvjesnom M.K. te je postalo pravomoćno. Dana 7. srpnja 2006. godine Općinski sud u Krku je na prijedlog ovrhovoditelja godine odredio ovrhu na plaći podnositeljice (dalje: drugo rješenje o ovrsi). Ova odluka dostavljena je podnositeljici zahtjeva 27. studenoga 2006. godine. Dana 4. prosinca 2006. podnositeljica je podnijela žalbu protiv oba rješenja o ovrsi. Nadalje je navela da joj prvo rješenje o ovrsi nikad nije bilo dostavljeno jer se u to vrijeme nalazila u pritvoru. Podnositeljica je zaključno podnijela prijedlog za ukidanjem klauzule ovršnosti prvog rješenja o ovrsi. Dana 29. kolovoza 2007. godine Županijski sud u Koprivnici odbacio je podnositeljičinu žalbu kao nepravovremenu, smatrajući da je rok za podnošenje žalbe bio 5. prosinac 2006. godine, a da je žalba podnesena 6. prosinca 2006. godine. Dana 17. rujna 2007. godine podnositeljica zahtjeva zatražila je od Županijskog suda da ispravi svoje rješenje, s obzirom na to da je

67

žalbu zapravo podnijela 4. prosinca 2006. godine. Dana 12. listopada 2007. godine Županijski sud u Koprivnici odbio je podnositeljičin zahtjev za ispravkom. Mjerodavni dio tog rješenja glasi kako slijedi: „... sud može ispraviti pogreške u imenima i brojevima i druge očite pogreške ... te nedostatke ... U konkretnom slučaju, odlukom ovog drugostupanjskog suda, žalba je doista pogrešno odbačena kao nepravodobna ... Međutim bez obzira na to, ovdje nije počinjena očita pogreška ... koja bi se mogla ispraviti, nego se radi o pogrešnoj odluci kojom je sud vezan nakon odluke strankama bez obzira na njenu nepravilnost ... Međutim, ovdje treba napomenuti da ovršenica takvom pogrešnom odlukom ovog drugostupanjskog suda nije oštećena. Naime, ovršenica je žalbu protiv rješenja o ovrsi ... od 7. srpnja 2006. godine podnijela zbog bitne povrede odredaba postupka, navodeći da joj nikada nije uredno dostavljeno rješenje o ovrsi. Budući da se radi o rješenju kojim je određen nastavak postupka na novom sredstvu, žalba protiv takvog rješenja se može izjaviti samo ako se njime odredi ovrha na stvarima i prvima koji su izuzeti od ovrhe. Ukoliko je točna žalbena tvrdnje ovršenice kako joj nikad nije dostavljeno rješenje o ovrsi ..., tada isto rješenje nije ni postalo pravomoćno pa bi, po ocjeni ovog suda, ovršenica trebala zahtijevati od suda prvog stupnja da joj dostavi rješenje na zakonom propisani način, nakon čega joj teče rok za žalbu ...“

Relevantni dio presude ESLJP glasi:

„42. Sud ponavlja da članak 6. stavak 1. Konvencije svima osigurava pravo da sudu ili sudištu podnesu zahtjev u vezi sa svojim pravima i obvezama građanske naravi. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak već i pravo na “rješavanje” spora od strane suda Najvažniji je faktor taj da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan. 43. Prvenstveno je na nacionalnim tijelima, posebice sudovima, da tumače domaće pravo. Uloga Suda ograničena je na provjeru koliko je takva interpretacija usklađena s Konvencijom. To se posebice odnosi na to kako sudovi tumače pravila postupovne prirode. Sud u svakom pojedinom predmetu donosi ocjenu u svjetlu posebnih značajki dotičnog postupka i u vezi s predmetom i svrhom članka 6. stavak 1. 44. U ovom predmetu Općinski sud u Krku se, nakon što je zaprimio podnesak podnositeljice od 4. prosinca 2006. godine, samo ograničio na to da ga proslijedi Županijskom sudu u Koprivnici kao žalbu protiv drugog rješenja o ovrsi. Županijski sud je greškom odbacio podnositeljičinu žalbu kao nepravovremenu, što je naknadno odbio ispraviti iako je priznao da je došlo do očite greške. Županijski sud u Koprivnici samo je utvrdio da bi podnositeljičina žalba protiv drugog rješenja

68

o ovrsi u svakom slučaju bila odbačena jer nije dopuštena temeljem članka 46. Ovršnog zakona. 45. Čak i pod pretpostavkom da podnositeljičina žalba protiv drugog rješenja o ovrsi ne bi bila dopuštena, Sud napominje da je podnositeljičin podnesak od 4. prosinca 2006. godine bio prva žalba koju je podnositeljica podnijela nakon što je saznala za ovršni postupak. Sud je utvrdio da je nezakonita dostava prvog rješenja o ovrsi praktično lišila podnositeljicu mogućnosti da pravna sredstva protiv ovrhe iskoristi ranije. Podnositeljičin podnesak od 4. prosinca 2006. godine je sadržavao žalbu protiv oba rješenja o ovrsi te prijedlog za ukidanjem klauzule ovršnosti prvog rješenja o ovrsi. Međutim, domaći su se sudovi pri ispitivanju podnositeljičina podneska ograničili samo na žalbu protiv drugog rješenja o ovrsi, a čak su i tu žalbu odbacili na neispravnoj osnovi. 46. Sud ponavlja da rizik od bilo kakve greške koju počini državno tijelo mora snositi država, a greške se ne smiju ispravljati na teret dotičnih pojedinaca. U ovom su predmetu domaći sudovi nekoliko puta pogriješili. Kao prvo, dostava prvog rješenja o ovrsi nije bila u skladu sa zakonom te je ono postalo pravomoćno, a da nikada nije ni došlo do podnositeljice. Kao drugo, domaći sudovi su restriktivno tumačili podnositeljičin podnesak od 4. prosinca 2006. godine te nisu donijeli odluku ni o njezinoj žalbi protiv prvog rješenja o ovrsi ni o njezinom prijedlogu za ukidanjem klauzule ovršnosti prvog rješenja o ovrsi. Kao treće, podnositeljičina žalba greškom je odbačena kao nepravovremena. 47. U takvima okolnostima, Sud smatra da su domaći sudovi na taj način spriječili da o osnovanosti podnositeljičinog predmeta odluči sudska vlast, u tolikoj mjeri da je narušena sama bit njezinog prava na pristup sudu 48. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavak 1. Konvencije.“

3.6. OMEROVIĆ PROTIV HRVATSKE (Zahtjev broj 22980/09)

Činjenice: Prvi je podnositelj podnio tužbu Općinskom sudu u Slatini dana

2. prosinca 1987. potražujući naknadu štete, a drugi podnositelj je pristupio tužbi nekoliko dana kasnije, a od 1990. Godine postupak se vodi pred Općinskim sudom u Virovitici. Oba podnositeLja zahtjeva su odvjetnici. U dva navrata podnositelji su podnosili revizije protiv presuda nižestupanjskih sudova o kojima je rhovni sud meritorno odlučio na način da je ukinuo nižestupanjek odluke. Valja napomenuti da je u kasnije uknituoj presudi od 3. lipnja 2004. Godine Općinski sud u Virovitici nabrojao dokaze izvedene tijekom postupka, a popis dokaza sadržavao je, između ostalog, odluku Izvršnog odbora Hrvatske odvjetničke komore od dana

69

27. ožujka 2003. o upisu podnositelja u imenik odvjetnika. Podnositelji zahtjeva ponovno su izgubili spor, te su po treći put podnijeli reviziju Vrhovnom sudu koji ju je odbacio kao nedopuštenu. Mjerodavni dio odluka glasi: „U ovom predmetu I-tužitelj Mehmedalija Omerović je sam podnio reviziju, dakle, ne preko opunomoćenika koji je odvjetnik, to je u smislu odredbe st. 3. čl. 91. a. ZPP bio dužan uz reviziju priložiti izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu, budući da takva potvrda u izvorniku ili preslici nije priložena u ovom spisu. Naime, a prema utvrđenju ovog suda iz spisa ne proizlazi da je I- tužitelj Mehmedalija Omerović kao opunomoćenik II-tužitelja Sanmira Omerovića u tijeku ovog postupka priložio izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu, a niti je istu priložio uz reviziju, a što je bio dužan učiniti u smislu odredbe st. 3. čl. 91. a. ZPP.“ Zatim su podnositelji podnijeli prijedlog za povrat revizije u prijašnje stanje s priloženom potvrdom o položenom pravosudnom ispitu prvog podnositelja, koji je prijedlg pravomoćno odbijen kao neosnovan.

Relevantni dijelovi presude ESLJP glase:

„41. Sud prvo primjećuje da je ranija revizija podnesena od strane podnositelja bila uspješna. Tom prilikom Vrhovni je sud ukinuo odluke nižestupanjskih sudova i vratio predmet na ponovno odlučivanje. Stoga je zadatak Suda razmotriti je li obrazloženje Vrhovnog suda u proglašavanju revizije koju su podnijeli podnositelji nedopuštenom zapravo uskratilo podnositeljima njihovo pravo da osnovanost njihovih navoda razmotri prizivni kasacijski sud.

42. Podnositelji su podnijeli reviziju dana 30. rujna 2010., tj. nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku koji predviđa zastupanje putem kvalificiranog opunomoćenika pred Vrhovnim sudom. Do tog trenutka, domaćim sudovima je bilo poznato da je prvi podnositelj kvalificirani pravnik te su imali u svom posjedu jasan dokaz toga. To je očito iz presude Općinskog suda u Virovitici od 3. lipnja 2004. Kao takav, prvi podnositelj je bio kvalificiran, u skladu sa stavkom 1. članka 91.a Zakona o parničnom postupku, da zastupa samog sebe i drugog podnositelja pred Vrhovnim sudom. Štoviše, članak 91.a Zakona o parničnom postupku ne naznačuje da odvjetnik treba priložiti ikakav dokaz o svom statusu pri podnošenju revizije, što znači da propust prvog podnositelja da potpiše zahtjev za reviziju kao odvjetnik ili da na isti stavi svoj službeni pečat nije trebao biti jedini razlog za onemogućavanje razmatranja tvrdnji podnositelja. 43. Srž ovog predmeta je nepriznavanje članstva prvog podnositelja u odvjetničkoj komori od strane Vrhovnog suda

70

Stavak 3. Članka 91.a Zakona o parničnom postupku propisuje da preslika potvrde o pravosudnom ispitu treba biti priložena podnesenoj reviziji samo ako ista nije bila podnesena u ranijoj fazi postupka. Prvi je podnositelj već podnio dokaz o svom članstvu u odvjetničkoj komori u tijeku postupka pred Općinskim sudom u Virovitici. Očigledno je da ne bi mogao postati član odvjetničke komore bez položenog pravosudnog ispita. Stoga je prvi podnositelj zadovoljio čak i stroži kriterij kako bi imao pravo pristupa Vrhovnom sudu.

44. Vrhovni sud odbacio je reviziju kao nedopuštenu de facto oslanjajući se na nepostojanje službenog pečata prvog podnositelja ili naznake da je on odvjetnik. S druge strane, jednostavno prelistavanje spisa predmeta bilo bi dovoljno da se otkrije da je prvi podnositelj primljen u Odvjetničku komoru 2003. godine.

45. U svjetlu navedenog, Sud smatra da je odluka Vrhovnog suda spriječila potpuno razmatranje osnovanosti navoda podnositelja i zaključuje da prepreka nametnuta podnositeljima nije služila ciljevima pravne sigurnosti i pravilnog djelovanja pravosudnog sustava. 46. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije Ovaj Priručnik izrađen je na temelju materijala nastalih u okviru Projekta „ ACTIVE CHARTER TRAINING THROUGH INTERACTION OF NATIONAL EXPERIENCES (ACTIONES)“ http://www.eui.eu/Projects/CentreForJudicialCooperation/Projects/ACTIONES/ACTIONES.aspx te korištenjem sadržaja sa slijedećih stranica: http://www.charterclick.eu/ http://eur-lex.europa.eu/ http://www.echr.coe.int/Documents/Guide_Art_6_ENG.pdf http://fra.europa.eu/en

DODATAK I - POVELJA EUROPSKE UNIJE O TEMELJNIM PRAVIMA

Narodi Europe, stvarajući sve tješnje povezanu uniju među sobom, odlučni su dijeliti miroljubivu budućnost utemeljenu na zajedničkim vrijednostima.

71

Svjesna svojeg duhovnog i moralnog nasljeđa, Unija se temelji na nedjeljivim, univerzalnim vrijednostima ljudskog dostojanstva, slobode, jednakosti i solidarnosti; ona se temelji na načelima demokracije i vladavine prava. Ona pojedinca postavlja u središte svojeg djelovanja uspostavom građanstva Unije i stvaranjem područja slobode, sigurnosti i pravde. Unija doprinosi očuvanju i razvoju tih zajedničkih vrijednosti uz poštovanje raznolikosti kultura i tradicija naroda Europe, kao i nacionalnih identiteta država članica i organizacije njihovih tijela javne vlasti na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini; ona nastoji promicati uravnoteženi i održivi razvoj i osigurava slobodno kretanje osoba, usluga, robe i kapitala te slobodu poslovnog nastana. U tu svrhu nužno je ojačati zaštitu temeljnih prava u svjetlu promjena u društvu, društvenog napretka te znanstvenog i tehnološkog razvoja, tako da budu vidljivija u Povelji. Ova Povelja potvrđuje, uz dužno poštovanje nadležnosti i zadataka Unije te načela supsidijarnosti, prava koja proizlaze osobito iz ustavnih tradicija i međunarodnih obveza zajedničkih državama članicama, iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, iz socijalnih povelja koje su usvojile Unija i Vijeće Europe te iz prakse Suda Europske unije i Europskog suda za ljudska prava. U tom će kontekstu sudovi Unije i država članica Povelju tumačiti uzimajući u obzir objašnjenja pripremljena pod vodstvom predsjedništva Konvencije koje je sastavilo Povelju i ažurirana pod odgovornošću predsjedništva Europske konvencije. Uživanje ovih prava podrazumijeva odgovornosti i dužnosti prema drugim osobama, ljudskoj zajednici i budućim naraštajima. Unija stoga priznaje prava, slobode i načela koja slijede.

GLAVA I. DOSTOJANSTVO

Članak 1.

Ljudsko dostojanstvo Ljudsko dostojanstvo je nepovredivo. Ono se mora poštovati i štititi.

Članak 2. Pravo na život

1. Svatko ima pravo na život. 2. Nitko ne smije biti osuđen na smrtnu kaznu ili biti pogubljen.

Članak 3. Pravo na integritet osobe

1. Svatko ima pravo na poštovanje tjelesnog i duhovnog integriteta. 2. U području medicine i biologije osobito se mora poštovati sljedeće:

72

(a) slobodni pristanak osobe o kojoj je riječ, na temelju njezine obaviještenosti i u skladu s postupcima utvrđenima zakonom;

(b) zabrana eugeničkih postupaka, osobito onih čiji je cilj odabiranje među ljudima; (c) zabrana korištenja ljudskog tijela i njegovih dijelova kao izvora financijske koristi; (d) zabrana reproduktivnog kloniranja ljudskih bića.

Članak 4. Zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne

Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

Članak 5. Zabrana ropstva i prisilnog rada

1. Nikoga se ne smije držati u ropstvu ili ropstvu sličnom odnosu. 2. Nikoga se ne smije siliti na prisilan ili obvezatan rad. 3. Zabranjeno je trgovanje ljudima.

GLAVA II. SLOBODE

Članak 6.

Pravo na slobodu i sigurnost Svatko ima pravo na slobodu i osobnu sigurnost.

Članak 7. Poštovanje privatnog i obiteljskog života

Svatko ima pravo na poštovanje svojeg privatnog i obiteljskog života, doma i komuniciranja.

Članak 8. Zaštita osobnih podataka

1. Svatko ima pravo na zaštitu osobnih podataka koji se na njega ili nju odnose. 2. Takvi podaci moraju se obrađivati pošteno, u utvrđene svrhe i na temelju suglasnosti osobe o kojoj je riječ, ili na nekoj drugoj legitimnoj osnovi utvrđenoj zakonom. Svatko ima pravo na pristup prikupljenim podacima koji se na njega ili nju odnose i pravo na njihovo ispravljanje. 3. Poštovanje tih pravila podliježe nadzoru neovisnog tijela.

Članak 9.

Pravo na stupanje u brak i pravo na osnivanje obitelji Pravo na stupanje u brak i pravo na osnivanje obitelji jamče se u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarivanje tih prava.

Članak 10. Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi

73

1. Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi. To pravo uključuje slobodu promjene vjeroispovijedi ili uvjerenja te slobodu, pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazivanja vjeroispovijedi ili uvjerenja bogoslužjem, poučavanjem, praksom i obredima. 2. Priznaje se pravo na prigovor savjesti, u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarivanje tog prava.

Članak 11. Sloboda izražavanja i informiranja

1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo uključuje slobodu mišljenja te primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja tijela javne vlasti i bez obzira na granice. 2. Poštuju se sloboda i pluralizam medija.

Članak 12. Sloboda okupljanja i udruživanja

1. Svatko ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja na svim razinama, osobito kad je riječ o političkim, sindikalnim i građanskim pitanjima, što podrazumijeva i pravo svakoga na osnivanje sindikata i pristupanje njima radi zaštite svojih interesa. 2. Političke stranke na razini Unije doprinose izražavanju političke volje građana Unije.

Članak 13.

Sloboda umjetnosti i znanosti Umjetnost i znanstveno istraživanje slobodni su. Poštuje se akademska sloboda.

Članak 14.

Pravo na obrazovanje 1. Svatko ima pravo na obrazovanje i na pristup strukovnom i trajnom osposobljavanju. 2. To pravo uključuje mogućnost besplatnog obveznog školovanja. 3. Sloboda osnivanja obrazovnih ustanova, uz poštovanje demokratskih načela, te pravo roditelja da svojoj djeci osiguraju obrazovanje i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim, filozofskim i pedagoškim uvjerenjima, poštuju se u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarivanje takve slobode i prava.

Članak 15.

Sloboda izbora zanimanja i pravo na rad 1. Svatko ima pravo na rad i na obavljanje slobodno izabranog ili prihvaćenog zanimanja. 2. Svaki građanin Unije može slobodno tražiti zaposlenje, raditi i ostvarivati pravo na poslovni nastan i pružanje usluga u svakoj državi članici. 3. Državljani trećih zemalja kojima je dopušten rad na državnim područjima država članica imaju pravo na radne uvjete jednake onima koje imaju građani Unije.

Članak 16.

Sloboda poduzetništva

74

Sloboda poduzetništva priznaje se u skladu s pravom Unije te nacionalnim zakonodavstvima i praksom.

Članak 17.

Pravo na vlasništvo 1. Svatko ima pravo na vlasništvo nad svojom na zakonit način stečenom imovinom, koristiti je, njome raspolagati i ostaviti je u nasljedstvo. Vlasništvo nikome ne može biti oduzeto, osim u javnom interesu u slučajevima i pod uvjetima koje propisuje zakon, ako se pravodobno isplati pravična naknada za gubitak vlasništva. Uživanje prava vlasništva može biti uređeno zakonom u mjeri u kojoj je to potrebno radi općeg interesa. 2. Intelektualno vlasništvo zaštićeno je.

Članak 18.

Pravo na azil Zajamčeno je pravo na azil, uz poštovanje pravila iz Ženevske konvencije od 28. srpnja 1951. i Protokola od 31. siječnja 1967. o statusu izbjeglica te u skladu s Ugovorom o Europskoj uniji i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije (dalje u tekstu „Ugovori”).

Članak 19. Zaštita u slučaju udaljavanja, protjerivanja ili izručenja

1. Zabranjeno je kolektivno protjerivanje. 2. Nitko ne smije biti udaljen, protjeran ili izručen u državu u kojoj postoji ozbiljna opasnost da bude podvrgnut smrtnoj kazni, mučenju ili drugom nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

GLAVA III.

JEDNAKOST

Članak 20. Jednakost pred zakonom

Svi su pred zakonom jednaki.

Članak 21. Nediskriminacija

1. Zabranjuje se svaka diskriminacija na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, etničko ili socijalno podrijetlo, genetske osobine, jezik, religija ili uvjerenje, političko ili bilo kakvo drugo mišljenje, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje, invaliditet, dob ili spolna orijentacija. 2. Unutar područja primjene Ugovorâ i ne dovodeći u pitanje bilo koju njihovu posebnu odredbu, zabranjena je svaka diskriminacija na temelju državljanstva.

Članak 22.

Kulturna, vjerska i jezična raznolikost Unija poštuje kulturnu, vjersku i jezičnu raznolikost.

75

Članak 23. Ravnopravnost žena i muškaraca

Ravnopravnost žena i muškaraca mora biti osigurana u svim područjima, uključujući zapošljavanje, rad i plaću. Načelo ravnopravnosti ne sprječava zadržavanje ili usvajanje mjera kojima se predviđaju posebne pogodnosti u korist nedovoljno zastupljenog spola.

Članak 24.

Prava djeteta 1. Djeca imaju pravo na zaštitu i brigu koja je potrebna za njihovu dobrobit. Ona mogu slobodno izražavati svoje mišljenje. Njihovo se mišljenje uzima u obzir u pitanjima koja se na njih odnose, u skladu s njihovom dobi i zrelosti. 2. U svakom djelovanju koje se odnosi na djecu, bez obzira na to provode li ga tijela javne vlasti ili privatne institucije, primarni cilj mora biti zaštita interesa djeteta. 3. Svako dijete ima pravo na održavanje redovitog osobnog odnosa i izravan kontakt s oba roditelja, osim ako je to u suprotnosti s njegovim interesima.

Članak 25. Prava starijih osoba

Unija priznaje i poštuje prava starijih osoba na dostojan život i neovisnost te na sudjelovanje u društvenom i kulturnom životu.

Članak 26. Integracija osoba s invaliditetom

Unija priznaje i poštuje prava osoba s invaliditetom na mjere čiji je cilj osiguravanje njihove neovisnosti, društvene i profesionalne uključenosti te njihovo sudjelovanje u životu zajednice.

GLAVA IV. SOLIDARNOST

Članak 27.

Pravo radnika na informiranje i savjetovanje u poduzeću Radnicima ili njihovim predstavnicima moraju biti, na odgovarajućim razinama, osigurana prava na pravodobno informiranje i savjetovanje u slučajevima i pod uvjetima predviđenima pravom Unije te nacionalnim zakonodavstvima i praksom.

Članak 28.

Pravo na kolektivno pregovaranje i djelovanje Radnici i poslodavci ili njihove organizacije imaju, u skladu s pravom Unije te nacionalnim zakonodavstvima i praksom, pravo na pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora na odgovarajućim razinama i, u slučaju sukoba interesa, pravo na poduzimanje kolektivnog djelovanja za obranu svojih interesa, uključujući i štrajk.

Članak 29.

Pravo na pristup službama za posredovanje pri zapošljavanju

76

Svatko ima pristup na besplatni pristup službama za posredovanje pri zapošljavanju.

Članak 30. Zaštita u slučaju neopravdanog otkaza

Svaki radnik ima pravo na zaštitu od neopravdanog otkaza u skladu s pravom Unije te nacionalnim zakonodavstvima i praksom.

Članak 31.

Pošteni i pravični radni uvjeti 1. Svaki radnik ima pravo na radne uvjete kojima se čuvaju njegovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo. 2. Svaki radnik ima pravo na ograničenje najduljeg radnog vremena, na dnevni i tjedni odmor te na plaćeni godišnji odmor.

Članak 32.

Zabrana rada djece i zaštita mladih pri radu Zabranjeno je zapošljavanje djece. Najniža dob za zapošljavanje ne smije biti niža od najniže dobi pri završetku obveznog školovanja, ne dovodeći u pitanje pravila koja su pogodnija za mlade i osim u slučajevima ograničenih odstupanja. Mlade osobe primljene na posao moraju imati radne uvjete prilagođene svojoj dobi i moraju biti zaštićene od gospodarskog izrabljivanja ili od bilo kakve vrste rada koja bi mogla ugroziti njihovu sigurnost, zdravlje ili psihički, duhovni, moralni ili društveni razvoj ili bi mogla ugroziti njihovo obrazovanje.

Članak 33.

Obiteljski i profesionalni život 1. Obitelj uživa pravnu, gospodarsku i socijalnu zaštitu. 2. Kako bi se uskladio obiteljski i profesionalni život, svatko ima pravo na zaštitu od otkaza zbog razloga povezanog s materinstvom te pravo na plaćeni rodiljni dopust i roditeljski dopust po rođenju ili posvojenju djeteta.

Članak 34.

Socijalna sigurnost i socijalna pomoć 1. Unija priznaje i poštuje pravo na pristup pravima iz socijalne sigurnosti i socijalnim službama koje pružaju zaštitu u slučajevima poput materinstva, bolesti, nesreća pri radu, ovisnosti ili starosti te u slučaju gubitka posla, u skladu s pravilima utvrđenima pravom Unije te nacionalnim zakonodavstvima i praksom. 2. Svatko tko zakonito boravi i tko zakonito mijenja boravište u Europskoj uniji ovlašten je na prava iz socijalne sigurnosti i socijalne povlastice u skladu s pravom Unije te nacionalnim zakonodavstvima i praksom. 3. S ciljem borbe protiv socijalne isključenosti i siromaštva Unija priznaje i poštuje pravo na socijalnu pomoć i pomoć u vezi sa stanovanjem kako bi se osigurao dostojan život svima koji nemaju dovoljno sredstava, u skladu s pravilima utvrđenima pravom Unije te nacionalnim zakonodavstvima i praksom.

77

Članak 35.

Zdravstvena zaštita Svatko ima pravo na pristup preventivnoj zdravstvenoj zaštiti i pravo na liječenje pod uvjetima utvrđenima nacionalnim zakonodavstvima i praksom. Pri utvrđivanju i provedbi svih politika i aktivnosti Unije osigurava se visok stupanj zaštite zdravlja ljudi.

Članak 36.

Pristup službama od općeg gospodarskog interesa Radi promicanja socijalne i teritorijalne kohezije Unije, ona priznaje i poštuje pristup službama od općeg gospodarskog interesa kako je predviđeno nacionalnim zakonodavstvima i praksom te u skladu s Ugovorima.

Članak 37.

Zaštita okoliša Visoka razina zaštite okoliša i poboljšavanje kvalitete okoliša moraju biti uključeni u politike Unije i osigurani u skladu s načelom održivog razvoja.

Članak 38.

Zaštita potrošača Politike Unije osiguravaju visoku razinu zaštite potrošača.

GLAVA V.

PRAVA GRAĐANA

Članak 39. Pravo glasovati i biti biran na izborima za Europski parlament

1. Svaki građanin Unije ima pravo glasovati i biti biran na izborima za Europski parlament u državi članici u kojoj ima boravište, pod istim uvjetima kao i državljani te države. 2. Članovi Europskog parlamenta biraju se slobodnim i tajnim glasovanjem na općim neposrednim izborima.

Članak 40. Pravo glasovati i biti biran na lokalnim izborima

Svaki građanin Unije ima pravo glasovati i biti biran na lokalnim izborima u državi članici u kojoj ima boravište, pod istim uvjetima kao i državljani te države.

Članak 41.

Pravo na dobru upravu 1. Svatko ima pravo da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano, pravično i u razumnom roku. 2. To pravo uključuje: (a) pravo svake osobe na saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi

na nju mogla nepovoljno utjecati;

78

(b) pravo svake osobe na pristup svojem spisu, uz poštovanje zakonitih interesa povjerljivosti te profesionalne i poslovne tajne;

(c) obvezu uprave da obrazloži svoje odluke. 3. Svaka osoba ima pravo da joj Unija naknadi svaku štetu koju njezine institucije ili službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnosti, u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica. 4. Svaka se osoba može pisanim putem obratiti institucijama Unije na jednom od jezika Ugovorâ i mora dobiti odgovor na istom jeziku.

Članak 42. Pravo pristupa dokumentima

Svaki građanin Unije i svaka fizička ili pravna osoba s boravištem ili sjedištem u nekoj državi članici ima pravo pristupa dokumentima institucija, tijela, ureda i agencija Unije neovisno o njihovu mediju.

Članak 43.

Europski ombudsman Svaki građanin Unije i svaka fizička ili pravna osoba s boravištem ili sjedištem u nekoj državi članici ima pravo obratiti se Europskom ombudsmanu u vezi s nepravilnostima u djelovanju institucija, tijela, ureda ili agencija Unije, s iznimkom Suda Europske unije u izvršavanju njegovih pravosudnih ovlasti.

Članak 44.

Pravo na podnošenje peticije Svaki građanin Unije i svaka fizička ili pravna osoba s boravištem ili sjedištem u nekoj državi članici ima pravo na podnošenje peticije Europskom parlamentu.

Članak 45.

Sloboda kretanja i boravka 1. Svaki građanin Unije ima pravo slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica. 2. Sloboda kretanja i boravka može se, u skladu s Ugovorima, dodijeliti državljanima trećih zemalja koji zakonito borave na državnom području neke države članice.

Članak 46.

Diplomatska i konzularna zaštita Svaki građanin Unije na državnom području treće zemlje u kojoj država članica čiji je on državljanin nema predstavništvo, ima pravo na zaštitu diplomatskih ili konzularnih tijela bilo koje države članice, pod istim uvjetima kao i državljani te države članice.

GLAVA VI. PRAVDA

Članak 47.

79

Pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje Svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima ovim člankom. Svatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Svatko ima mogućnost biti savjetovan, branjen i zastupan. Pravna pomoć osigurava se za osobe koje nemaju dostatna sredstva, u mjeri u kojoj je takva pomoć potrebna za osiguravanje učinkovitog pristupa pravosuđu.

Članak 48. Pretpostavka nedužnosti i pravo na obranu

1. Svaki optuženik smatra se nedužnim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom. 2. Zajamčeno je poštovanje prava na obranu svakog optuženika.

Članak 49.

Načela zakonitosti i razmjernosti kaznenih djela i kazni 1. Nitko ne može biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno činom ili propustom koje, u času počinjenja, po unutrašnjem ili po međunarodnom pravu nije bilo predviđeno kao kazneno djelo. Isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenljiva u času kad je kazneno djelo počinjeno. Ako je, nakon počinjenja kaznenog djela, zakonom propisana blaža kazna, primjenjuje se takva kazna. 2. Ovaj članak ne priječi suđenje i kažnjavanje bilo koje osobe za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao kazneno djelo u skladu s općim načelima koja priznaju svi narodi. 3. Strogost kazne ne smije biti nerazmjerna kaznenom djelu.

Članak 50.

Pravo da se ne bude dva puta suđen ili kažnjen za isto kazneno djelo Nikome se ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u Uniji u skladu sa zakonom.

GLAVA VII.

OPĆE ODREDBE KOJIMA SE UREĐUJE TUMAČENJE I PRIMJENA POVELJE

Članak 51. Područje primjene

1. Odredbe ove Povelje odnose se na institucije, tijela, urede i agencije Unije, uz poštovanje načela supsidijarnosti, te na države članice samo kada provode pravo Unije. Oni stoga moraju poštovati prava i držati se načela te promicati njihovu primjenu u skladu sa svojim ovlastima i poštujući ograničenja nadležnosti Unije koje su joj dodijeljene u Ugovorima.

80

2. Poveljom se ne proširuje područje primjene prava Unije izvan ovlasti Unije, ne uspostavlja se nova ovlast ni zadaća za Uniju niti se mijenjaju ovlasti i zadaće kako su utvrđene Ugovorima.

Članak 52. Opseg i tumačenje prava i načela

1. Svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih ovom Poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda. Podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba. 2. Prava priznata ovom Poveljom i koja su predviđena u Ugovorima ostvaruju se pod uvjetima i u granicama određenima tim Ugovorima. 3. U onoj mjeri u kojoj ova Povelja sadrži prava koja odgovaraju pravima zajamčenima Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, značenje i opseg primjene tih prava jednaki su onima iz spomenute Konvencije. Ova odredba ne sprječava pravo Unije da pruži širu zaštitu. 4. U mjeri u kojoj ova Povelja prepoznaje temeljna prava kako proizlaze iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama, ta prava se tumače u skladu s tim tradicijama. 5. Odredbe ove Povelje koje sadržavaju načela mogu biti provedene zakonodavnim i izvršnim aktima institucija, tijela, ureda i agencija Unije te aktima država članica kada u izvršavanju svojih ovlasti provode pravo Unije. Na njih se pred sudom može pozvati samo pri tumačenju tih akata te pri odlučivanju o njihovoj zakonitosti. 6. O nacionalnim zakonodavstvima i praksi mora se u potpunosti voditi računa kako je određeno ovom Poveljom. 7. Sudovi Unije i država članica uzimaju u obzir objašnjenja sastavljena kao smjernice za tumačenje ove Povelje.

Članak 53.

Razina zaštite Nijedna odredba ove Povelje ne smije se tumačiti kao ograničavanje ili nepovoljno utjecanje na ljudska prava i temeljne slobode, na način na koji ih u njihovim područjima primjene priznaju pravo Unije i međunarodno pravo te međunarodni sporazumi čije su stranke Unija ili sve države članice, uključujući Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te ustavi država članica.

Članak 54.

Zabrana zlouporabe prava Nijedna odredba ove Povelje ne smije se tumačiti kao da podrazumijeva pravo na poduzimanje bilo kakve aktivnosti ili izvršavanja bilo kakvog djela čiji je cilj uništenje bilo kojeg od prava i sloboda priznatih ovom Poveljom ili njihovo ograničavanje više nego što je predviđeno Poveljom.

81

DODATAK II – KONVENCIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA (Odjeljak I)

KONVENCIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA

(Rim, 4. studenoga 1950.)

Vlade potpisnice, članice Vijeća Europe, uzimajući u obzir Opću deklaraciju o ljudskim pravima koju je Opća skupština Ujedinjenih naroda proglasila 10. prosinca 1948; uzimajući u obzir da ta deklaracija nastoji osigurati opće i djelotvorno priznanje i poštovanje u njoj proglašenih prava; uzimajući u obzir da je cilj Vijeća Europe postizanje većeg jedinstva njegovih članica, da je jedan od načina postizanja toga cilja očuvanje i daljnje ostvarivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda; potvrđujući svoju duboku privrženost tim temeljnim slobodama koje su osnova pravde i mira u svijetu i koje su najbolje zaštićene istinskom političkom demokracijom s jedne strane te zajedničkim razumijevanjem i poštovanjem ljudskih prava o kojima te slobode ovise s druge strane; odlučne, kao vlade europskih država koje su vođene istinskim duhom političkih ideala i tradicije poštovanja slobode i vladavine prava, koji su njihova zajednička baština, poduzeti početne korake da bi zajednički osigurale ostvarenje određenih prava utvrđenih Općom deklaracijom; sporazumjele su se kako slijedi:

Članak 1. Visoke ugovorne stranke osigurat će svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom prava i slobode određene u odjeljku I. ove Konvencije.

ODJELJAK I. Članak 2.

1. Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. Nitko ne smije biti namjerno lišen života osim u izvršenju sudske presude na smrtnu kaznu za kaznena djela za koje je ta kazna predviđena zakonom. 2. Nije u suprotnosti s odredbama ovog članka lišenje života proizašlo iz upotrebe sile koja je bila nužno potrebna: a) pri obrani bilo koje osobe od protupravnog nasilja; b) pri zakonitom uhićenju ili pri sprječavanju bijega osobe zakonito lišene slobode; c) radi suzbijanja pobune ili ustanka u skladu sa zakonom.

Članak 3.

Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

Članak 4. 1. Nitko se ne smije držati u ropstvu ili ropstvu sličnom odnosu. 2. Nitko se ne smije siliti na prisilan ili obvezatan rad. 3. U svrhu tumačenja ovog članka pojam »prisilni ili obvezatni rad« ne obuhvaća:

82

a) svaki rad koji se u skladu s člankom 5. ove Konvencije zahtijeva od neke osobe na redovitom izdržavanju kazne ili za vrijeme uvjetnog otpusta na slobodu; b) svaku vojnu službu ili, u zemljama gdje se dopušta odbijanje obnašanja vojne službe zbog prigovora savjesti, drugu službu određenu umjesto obvezatne vojne službe; c) svaku službu koja se traži u slučaju nepogode ili nesreće koje ugrožavaju život i blagostanje zajednice; c) svaki rad ili službu koji su dio uobičajenih građanskih obveza.

Članak 5.

1. Svatko ima pravo na slobodu i na osobnu sigurnost. Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom: a) ako je zatvoren u skladu sa zakonom nakon presude nadležnog suda; b) ako je zakonito uhićen ili pritvoren zbog nepoštovanja zakonitog sudskog naloga radi osiguranja izvršenja neke zakonom propisane obveze; c) ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprečavanja izvršenja kaznenog djela ili bijega nakon njegova počinjenja; d) ako se radi o zakonitom zatvaranju maloljetnika radi izricanja odgojne mjere nadzora ili o njegovu zakonitom pritvoru radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti; e) ako se radi o zakonitom lišenju slobode osoba radi sprječavanja širenja zaraznih bolesti, o pritvaranju umobolnika, alkoholičara, ovisnika o drogi ili skitnica; f) ako se radi o zakonitom uhićenju ili pritvoru neke osobe kako bi je se spriječilo da neovlašteno uđe u zemlju ili osobe protiv koje je u tijeku postupak protjerivanja ili izručenja. 2. Svatko tko je uhićen mora u najkraćem roku biti obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima toga uhićenja i o svakoj optužbi protiv sebe. 3. Svatko uhićen ili pritvoren u uvjetima predviđenim stavkom 1.c) ovoga članka mora se u najkraćem roku izvesti pred suca, ili pred drugo zakonom određeno tijelo sudbene vlasti, i ima pravo u razumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati davanjem jamstva da će ta osoba pristupiti suđenju. 4. Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito. 5. Svatko tko je žrtva uhićenja ili pritvaranja, suprotno odredbama ovoga članka ima izvršivo pravo na odštetu.

Članak 6. 1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde.

83

2. Svatko optužen za kazneno djelo smatrat će se nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom. 3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava: a) da u najkraćem roku bude obaviješten, potanko i na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima optužbe koja se podiže protiv njega; b) da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu svoje obrane; c) da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava platiti branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja, kad to nalažu interesi pravde, d) da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe; e) besplatnu pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava u sudu.

Članak 7.

1. Nitko ne može biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno činom ili propustom koji, u času počinjenja, po unutrašnjem ili po međunarodnom pravu nisu bili predviđeni kao kazneno djelo. Isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je kazneno djelo počinjeno. 2. Ovaj članak ne priječi suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao kazneno djelo u skladu s općim načelima prava priznatim od civiliziranih naroda.

Članak 8. 1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. 2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Članak 9.

1. Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi; to pravo uključuje slobodu da se promijeni vjeroispovijed ili uvjerenje i slobodu da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima. 2. Sloboda iskazivanja vjeroispovijedi ili uvjerenja podvrgnut će se samo takvim ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa javnog reda i mira, zaštite javnog reda, zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Članak 10.

1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnost radija ili televizije te kinematografsku djelatnost.

84

2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.

Članak 11.

1. Svatko ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima, uključujući pravo osnivati sindikate ili im pristupati radi zaštite svojih interesa. 2. Ne mogu se postavljati nikakva ograničenja ostvarivanju tih prava, osim onih koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa držvne sigurnosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Ovaj članak ne zabranjuje da se nameću zakonska ograničenja u ostvarivanju tih prava pripadnicima oružanih snaga, policije ili državne uprave.

Članak 12.

Muškarci i žene u dobi za sklapanje braka imaju pravo stupiti u brak i osnovati obitelj, u skladu s domaćim zakonima koji uređuju ostvarenje tog prava.

Članak 13.

Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kada su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.

Članak 14.

Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.

Članak 15.

1. U vrijeme rata ili drugog izvanrednog stanja koje ugrožava opstanak naroda svaka visoka ugovorna stranka može, u opsegu koji je strogo određen potrebama tih izvanrednih prilika, poduzimati mjere koje derogiraju njezine obveze iz ove Konvencije, uz uvjet da te mjere nisu nespojive s njezinim ostalim obvezama po međunarodnom pravu. 2. Na temelju te odredbe ne može se derogirati članak 2, osim za slučajeve smrti prouzročene zakonitim ratnim činima, niti članci 3, 4. (stavak 1) i 7. 3. Svaka visoka ugovorna stranka koja se posluži tim pravom derogiranja svojih obveza mora Glavnog tajnika Vijeća Europe u cijelosti obavijestiti o mjerama koje je poduzela i o razlozima radi kojih je to učinila. Ona će također obavijestiti Glavnog tajnika Vijeća Europe o prestanku djelovanja tih mjera i o ponovnoj punoj primjeni svih odredaba ove Konencije.

Članak 16.

85

Ništa u člancima 10, 11. i 14. neće se smatrati kao da sprečava visoke ugovorne stranke u nametanju ograničenja političkoj djelatnosti stranaca.

Članak 17.

Ništa se u ovoj Konvenciji ne može tumačiti kao da uključuje za bilo koju državu, skupinu ili pojedinca neko pravo da se upusti u neku djelatnost ili da izvrši neki čin koji bi smjerali na uništenju prava ili sloboda priznatih u ovoj Konvenciji ili na njihovo ograničenje u većoj mjeri nego što se u njoj predviđa.

Članak 18.

Ograničenja prava i sloboda dopuštena ovom Konvencijom neće se primjenjivati u druge svrhe osim onih za koje su propisana.

DODATAK III - POVELJA O TEMELJNIM PRAVIMA EUROPSKE UNIJE

(preuzeto sa http://www.charterclick.eu/) POVELJA O TEMELJNIM PRAVIMA EUROPSKE UNIJE Cilj ovog Priručnika je objasniti kako su temeljna prava zaštićena u Europskoj uniji, s posebnim naglaskom na Povelju o temeljnim pravima Europske unije (dalje u tekstu: “Povelja”). Priručnik također pomaže utvrditi da li su za odlučivanje o zahtjevu koji se temelji na Povelji nadležni nacionalni sudovi ili sudovi Europske unije. U pogledu sustava zaštite temeljnih prava i pravnih lijekova koji su na raspolaganju u slučaju kršenja temeljnih prava, Priručnik sadrži dvije vrste sadržaja: opće informacije za korisnike koji nemaju pravno obrazovanje (uključujući i pojedince koji tvrde da su im temeljna prava prekršena) i napredne informacije za korisnike koji imaju pravno obrazovanje (suce, odvjetnike, posrednike žrtava, studente pravnih fakulteta i ostale pravnike praktičare). Opće informacije označene su zelenim, a napredne informacije žutim dugmetom. Priručnik upotpunjuje CharterClick! Kontrolni upitnik koji pruža pomoć prilikom odlučivanja o tome da li zahtjev koji se odnosi na kršenje temeljnih prava ulazi u područje primjene Povelje. Onima koji nemaju posebno znanje o Povelji preporučujemo da najprije prouče Priručnik, te da potom koriste Kontrolni upitnik. Koncept Priručnika Nicole Lazzerini | menadžerica projekta CharterClick!, istraživačica na Katedri za pravo Europske unije, Sveučilište u Firenci Sebastiano Faro | koordinator jedinice Ittig-CNR, direktor Ittig-CNRa Tommaso Agnoloni | Ittig-CNR

86

Pod znanstvenim nadzorom Adeline Adinolfi (odgovorna osoba za projekt CharterClick!, Sveučilište u Firenci) i uz podršku Projektnog tima. Tehnička podrška i dizajn Antonio Altamura | vanjski savjetnik jedinice Ittig-CNR Nicola Lettieri | istraživač na ISFOL-u, vanjski savjetnik jedinice Ittig-CNR Dio 1. – Zaštita temeljnih prava unutar Europske unije 1. Europska unija ukratko Sljedeće informacije su preuzete s Portala Europa, službene mrežne stranice Europske unije, koja je dostupna na sva 24 službena jezika. Europska unija (EU) je politička i gospodarska međunarodna organizacija čije su članice 28 europskih država. Njezini su začeci u Europskoj ekonomskoj zajednici (EEZ) koja je osnovana 1958. s ciljem njegovanja gospodarske suradnje između šest država (Belgije, Njemačke, Francuske, Italije, Luksemburga i Nizozemske) kroz stvaranje zajedničkog tržišta. Ta isključivo gospodarska unija postupno je prerasla u organizaciju koja obuhvaća brojna područja javnih politika, od okoliša, energije, prijevoza, zaštite potrošača do pravosuđa i migracija te vanjskih poslova i sigurnosti. To se odrazilo i na promjeni imena te je prvobitan naziv promijenjen u Europsku zajednicu (EZ), a zatim u Europsku uniju (EU). EU se temelji na vladavini prava: njezino sveukupno djelovanje se temelji na Osnivačkim ugovorima koje su dobrovoljno i demokratski ugovorile sve države članice. Danas se pravni temelj EU-a sastoji od dva Osnivačka ugovora, Ugovora o osnivanju Europske unije (TEU) i Ugovora o funkcioniranju Europske unije (TFEU). Oba ugovora su na vrhu izvora prava EU-a. EU-om se upravlja i na temelju načela predstavničke demokracije, pri čemu Europski parlament izravno predstavlja građane na razini EU-a, a države članice imaju predstavnike u Europskom vijeću i Vijeću EU-a. Portal Europa pruža informacije o nekoliko tema koje se tiču članstva u EU-u i funkcioniranja, uključujući:

• institucije EU-a; • proračun EU-a i euro; • proces proširenja, osobito informacije: ◦ o tome koje države mogu podnijeti zahtjev za članstvo u EU-u; ◦ o državama kandidatima i potencijalnim državama kandidatima.

2. Europska Unija i temeljna prava Europska unija je utemeljena na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava (vidjeti članak 2. TEU-a).

87

Jedan od glavnih ciljeva EU-a je promicati ljudska prava unutar Unije i diljem svijeta. U Osnivačkim ugovorima pojavljuju se oba izraza “ljudska prava” i “temeljna prava”. Obrazloženje razlike između ta dva pojma nije jasno. Međutim, čini se da se izraz “ljudska prava” češće rabi u odredbama koje se odnose na vanjske odnose Unije (tj. na njezine odnose s trećim zemljama i drugim međunarodnim organizacijama). Suprotno tomu, u odredbama Osnivačkih ugovora koje se odnose na unutarnje odnose (tj. na zaštitu temeljnih prava unutar Unije) rabi se izraz “temeljna prava”. Ovaj Priručnik stavlja naglasak na tu unutarnju dimenziju. Stoga se rabi termin “temeljna prava”. Više informacija o ulozi Unije u zaštiti i promicanju ljudskih prava izvan Unije možete pronaći ovdje. ¸¸Kada izvršavaju ovlasti i zadatke koji su im povjereni Osnivačkim ugovorima, institucije Unije moraju poštovati temeljna prava EU-a. One također moraju promicati primjenu tih temeljnih prava ako to ne implicira nikakvo proširivanje njihovih nadležnosti kako su one predviđene Osnivačkim ugovorima. Države članice dužne su poštovati temeljna prava Unije kada “provode pravo Unije”. Dio II. ovog Priručnika pruža pomoć u otkrivanju situacija u kojima su Unija i njezine države članice u obvezi štititi temeljna prava Unije. Prije nego što dođemo do toga, u sljedećim poglavljima predstavit ćemo temeljna prava koja su zaštićena unutar Unije i načine na koje pojedinci mogu zatražiti zaštitu zbog njihovog kršenja. 3. Temeljna prava zaštićena unutar EU-a Od stupanja na snagu Lisabonskog ugovora 1. prosinca 2009., Europska unija dobila je pisanu povelju prava, Povelju o temeljnim pravima Europske unije (dalje u tekstu: “Povelja”). Povelja sadrži preambulu i 54 članaka podijeljenih u sedam glava. U Glavama I. do VI. (Dostojanstvo, Slobode, Jednakost, Solidarnost, Prava građana, Pravda) navedena su zajamčena temeljna prava, dok je Glavom VII. (Opće odredbe) propisan skup pravila koja se odnose na tumačenje i primjenu navedenih temeljnih prava. Više podataka o izvoru Povelje i njezinom sadržaju nalazi se u poglavljima 3.1 i 3.2. Osnovna pravila Glave VII. objašnjena su u Dijelu III. ovog Priručnika. Povelja ima istu pravnu snagu kao i Osnivački ugovori na kojima se temelji EU (TEU i TFEU). Time Povelja i navedeni Ugovori predstavljaju primarno pravo EU-a i nalaze se na vrhu izvora prava EU-a. Zbog toga su institucije Unije obvezne poštovati Povelju, kao i države članice, ali samo onda kada “provode pravo EU-a’. Taj izraz podrazumijeva da Povelja ne zamjenjuje domaće ustave, iako ona može ponekad prevladati u odnosu na njih (o odnosu između Povelje i domaćih izvora zaštite temeljnih prava, vidjeti poglavlje 13.). Međutim, Povelja nije jedini izvor zaštite temeljnih prava unutar Unije.

88

Od sedamdesetih godina prošloga stoljeća, dok još nije postojala Povelja EU-a, Sud Europske unije jamčio je zaštitu temeljnih prava uzdižući ih na razinu općih načela prava EU-a. Lisabonskim ugovorom potonja su potvrđena među izvorima temeljnih prava EU-a (više o tome u poglavlju 3.3). Nadalje, EU može postati stranka međunarodnog ugovora koji se odnosi na zaštitu temeljnih prava. Od 22. studenog 2011., EU je stranka Konvencije Ujedinjenih naroda (UN) o pravima osoba s invaliditetom, prvog međunarodnog pravno obvezujućeg instrumenta posvećenog utvrđivanju minimalnih standarda za zaštitu prava osoba s invaliditetom. To je ujedno prvi međunarodni ugovor o ljudskim pravima čija je stranka postala Europska unija. Štoviše, prema Lisabonskom ugovoru, EU ima obvezu pristupiti Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i sloboda, poznatijoj kao Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda dalje u tekstu “Konvencija”). Ta Konvencija, koja je na snazi od 1953., zaključena je pod okriljem Vijeća Europe, međunarodne organizacije za ljudska prava koja danas broji 47 država, od kojih su 28 države članice EU-a. Konvencija je prvi instrument putem kojeg se grupa država odlučila obvezati na poštivanje skupa – većinom građanskih i političkih – prava. Značajno je da Konvencija daje pojedincima, čija su temeljna prava prekršena od strane države koja je ugovorna stranka Konvencije, mogućnost da zatraže zaštitu svojih prava, zajamčenih Konvencijom, pred nadnacionalnim sudom, odnosno pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Iako je Lisabonski ugovor obvezao Uniju da zatraži pristupanje Konvenciji, Unija joj do sada još nije pristupila. To, međutim, ne znači da Konvencija ne igra nikakvu ulogu unutar sustava zaštite temeljnih prava Unije: o tome vidjeti poglavlje 3.4. 3.1 Nastanak Povelje EU-a Sljedeće informacije preuzete su s poveznice http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?qid=1472047388745&uri=URISERV:l33501 i dostupne su na sva 24 službena jezika EU-a. U lipnju 1999., Europsko vijeće je na sastanku u Kölnu zaključilo da bi temeljna prava primjenjiva na razini EU-a trebalo objediniti u povelju kako bi postala vidljivija. Šefovi država ili vlada država članica koji su se sastali u Kölnu željeli su u Povelju uključiti opća načela postavljena 1950. u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, kao i ona koja proizlaze iz ustavnih tradicija zajedničkih državama Unije. Uz to, Povelja je trebala uključiti temeljna prava koja se primjenjuju na građane Unije, kao i ekonomska i socijalna prava sadržana u Europskoj socijalnoj povelji Vijeća Europe i u Povelji Zajednice o temeljnim socijalnim pravima radnika. Trebala je također odražavati načela koja proizlaze iz sudske prakse (tadašnjeg) Suda pravde (danas Suda Europske unije) i Europskog suda za ljudska prava. Povelju je sastavila Skupština sastavljena od po jednog predstavnika svake države članice Unije i Europske komisije, kao i zastupnika Europskog parlamenta te nacionalnih parlamenata.

89

Službeno su je proglasili Europski parlament, Vijeće i Komisija u Nici u prosincu 2000. Drugo proglašenje Povelje uslijedilo je 2007. u Strasbourgu kako bi se priznao skup izmjena i dopuna u odnosu na početnu verziju. U prosincu 2009., stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora, Povelji EU-a je priznat obvezujući pravni učinak jednak Osnivačkim ugovorima. 3.2. Povelja: sadržaj Povelja je u jednom dokumentu objedinila prava koja su se ranije nalazila u raznim instrumentima zakonodavstva EU-a i nacionalnih zakonodavstava, kao i u međunarodnim konvencijama Vijeća Europe, Ujedinjenih naroda (UN) i Međunarodne organizacije rada (ILO). Čineći temeljna prava jasnijima i vidljivijima, ona ukazuje na stvaranje pravne sigurnosti unutar EU-a. Povelja sadrži preambulu i 54 članaka, strukturiranih u sedam glava:

• Glava I.: Dostojanstvo (ljudsko dostojanstvo, pravo na život, pravo na integritet osobe, zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne, zabrana ropstva i prisilnog rada);

• Glava II.: Slobode (pravo na slobodu i sigurnost, poštivanje privatnog i obiteljskog života, zaštita osobnih podataka, pravo na stupanje u brak i pravo na osnivanje obitelji, sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi, sloboda izražavanja i informiranja, sloboda okupljanja i udruživanja, sloboda umjetnosti i znanosti, pravo na obrazovanje, sloboda izbora zanimanja i pravo na rad, sloboda poduzetništva, pravo na vlasništvo, pravo na azil, zaštita u slučaju udaljavanja, protjerivanja ili izručenja);

• Glava III.: Jednakost (jednakost pred zakonom, nediskriminacija, kulturna, vjerska i jezična raznolikost, ravnopravnost žena i muškaraca, prava djeteta, prava starijih osoba, integracija osoba s invaliditetom);

• Glava IV.: Solidarnost (pravo radnika na informiranje i savjetovanje u poduzeću, pravo na kolektivno pregovaranje i djelovanje, pravo na pristup službama za posredovanje pri zapošljavanju, zaštita u slučaju neopravdanog otkaza, pošteni i pravični radni uvjeti, zabrana rada djece i zaštita mladih pri radu, obiteljski i profesionalni život, socijalna sigurnost i socijalna pomoć, zdravstvena zaštita, pristup službama od općeg gospodarskog interesa, zaštita okoliša, zaštita potrošača);

• Glava V.: Prava građana (pravo glasovati i biti biran na izborima za Europski parlament i na lokalnim izborima, pravo na dobru upravu, pravo pristupa dokumentima, Europski ombudsman, pravo na podnošenje peticije, sloboda kretanja i boravka, diplomatska i konzularna zaštita);

• Glava VI.: Pravda (pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje, pretpostavka nedužnosti i pravo na obranu, načela zakonitosti i razmjernosti kaznenih djela i kazni, pravo da se ne bude dva puta suđen ili kažnjen za isto kazneno djelo);

• Glava VII.: Opće odredbe kojima se uređuju tumačenje i primjena Povelje (područje primjene, pretpostavke za dopustivost ograničenja; odnos s Konvencijom, razlikovanje između “prava” i “načela”, razina zaštite).

90

* Ove su informacije preuzete s poveznice http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?qid=1472047388745&uri=URISERV:l33501 3.3 Opća načela prava EU-a koja se odnose na zaštitu temeljnih prava Ugovor kojim je osnovana Europska ekonomska zajednica (EEZ) nije sadržavao odredbe o zaštiti temeljnih prava. Usprkos tomu, raniji slučajevi kojima se bavio Sud Europske unije pokazali su da su akti EEZ-a mogli zadirati u prava, kao što su, osobito, sloboda poduzetništva i pravo na vlasništvo. Već sedamdesetih godina prošloga stoljeća, Sud Europske unije potvrdio je da je nadležan osigurati poštivanje temeljnih prava ‘kao sastavnog dijela općih načela prava’ (vidjeti Predmet 11-70 Internationale Handelsgesellschaft, točku 4.). S tim u skladu, nacionalni sudovi trebali su se uzdržati od ispitivanja akata EEZ-a u odnosu na domaće izvore zaštite temeljnih prava. Kasnije je Sud Europske unije potvrdio da i nacionalni akti koji ulaze u područje primjene (tadašnjeg) prava Zajednice trebaju biti u skladu s temeljnim pravima koja je on štitio kao opća načela (vidjeti Predmet C-60/84 Cinéthèque, točku 26.). Međutim, kao bi uspostavio vezu između nacionalnih temeljnih prava i temeljnih prava EEZ-a, Sud Europske unije također je potvrdio da je obvezan “crpiti inspiraciju iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama” (vidjeti Predmet 4-73 Nold, točku 13.). Slično tomu, Sud se pozivao na “međunarodne ugovore za zaštitu ljudskih prava na kojima su države članice surađivale ili kojih su bile potpisnice” kao na izvore “smjernica” (ibid.). Sud Europske unije također je naveo da Sud za ljudska prava ima poseban značaj (vidjeti Predmet C-260/89 ERT, točku 42.). Članak 6. stavak 3. TEU-u u sadašnjoj verziji predviđa sljedeće: “Temeljna prava, kako su zajamčena [Europskom konvencijom o ljudskim pravima] i kako proizlaze iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama, predstavljaju opća načela prava Unije.” Time je Lisabonski ugovor potvrdio mogućnost da Sud Europske unije razvije zaštitu temeljnih prava kroz opća načela. Usprkos tomu, ne postoje jasne naznake u pogledu odnosa između temeljnih prava kao općih načela i Povelje. Ta dva izvora dijele isti pravni status i sa stanovišta predviđene zaštite postoji značajno preklapanje (jer je sudska praksa Suda Europske unije o općim načelima nadahnula izradu nacrta Povelje, a i izvori nadahnuća za Povelju i opća načela se u velikoj mjeri preklapaju). Sud Europske unije još uvijek nije zauzeo jasan stav o tome: iako se sve više poziva samo na Povelju, postoje i predmeti u kojima se poziva na oba izvora (vidjeti, na primjer, Predmet C-441/14 Dansk Industri (DI), točku 22.). Čini se razumnim priznati da opća načela o temeljnim pravima EU-a imaju barem dvije funkcije:

91

- pomaganje u tumačenju Povelje: ukoliko odredba Povelje propisuje temeljno pravo koje je Sud Europske unije već priznao kao opće načelo, sudska praksa koja se na to odnosi treba usmjeravati tumačenje te odredbe Povelje; - kao druga mogućnost zaštite temeljnih prava koja nisu zajamčena Poveljom. Valja imati na umu da se, bez obzira na upućivanje (samo) na Europsku konvenciju o ljudskim pravima u članku 6. stavku 3. TEU-a, Sud Europske unije oslanjao i na druge međunarodne ugovore kao izvore općih načela prava EU-a, primjerice na UN-ovu Konvenciju o pravima djeteta ili na Europsku socijalnu povelju. Dakle, sadašnja formulacija članka 6. stavka 3. TEU-a ne bi trebala spriječiti oslanjanje na te druge međunarodne ugovore. 3.4 Odnos između Europske unije i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Trenutno su sve države članice EU-a ugovorne stranke Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu “Konvencija”), dok Unija nije. Dakle, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (dalje u tekstu “ESLJP”) nije nadležan razmatrati akte i odredbe EU-a u odnosu na Konvenciju. Suprotno tomu, taj Sud može razmatrati akte država članica, uključujući i one kojima se primjenjuju zakonske obveze EU-a. Međutim, ESLJP je dopustio poseban režim za akte država članica kada ti akti daju snagu zakonskoj obvezi Unije koja ne dopušta nikakvu slobodu tumačenja u provedbi. ESLJP neće razmatrati takve akte pod pretpostavkom da je zaštita temeljnih prava zajamčenih unutar sustava Unije barem jednaka onoj koju pruža Konvencija. Međutim, ta pretpostavka je relativna: bit će pobijena ako je zaštita u konkretnom predmetu bila očigledno manjkava (takozvana “Bosporska pretpostavka”, nazvana prema predmetu u kojem se prvi puta pojavila). S druge strane, nikakav poseban režim ne primjenjuje se u odnosu na akte država članica kojima se provode zakonske obveze Unije ako države članice uživaju određenu slobodu tumačenja. Od stupanja na snagu Lisabonskog ugovora, Unija ima zakonsku obvezu zatražiti pristupanje Konvenciji. Članak 6. stavak 2. TEU-a propisuje: “Unija je dužna pristupiti Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. To pristupanje ne utječe na nadležnosti Unije kako su utvrđene Osnivačkim ugovorima.” Pristupanje zahtijeva stupanje na snagu Sporazuma o pristupanju između Unije i država koje su stranke Konvencije. 2013. godine je dovršen Nacrt sporazuma o pristupanju, ali ga je Sud Europske unije proglasio nespojivim s Osnivačkim ugovorima Unije i Poveljom (vidjeti Mišljenje 2/13).

92

Međutim, činjenica da Unija (još uvijek) nije stranka Konvencije ne znači da Konvencija nema pravni značaj prema pravu EU-a. Trenutno Konvencija (i sudska praksa ESLJP-a kojom se ona tumači) obavlja dvije funkcije: - djeluje kao minimalni standard zaštite u odnosu na Povelju čiji članak 52. stavak 3. propisuje: “U mjeri u kojoj ova Povelja sadrži prava koja odgovaraju pravima zajamčenima Konvencijom, značenje i opseg primjene tih prava jednaki su onima propisanima spomenutom Konvencijom. Ova odredba ne sprječava zakonodavstvo Unije da pruži širu zaštitu.” (o toj odredbi vidjeti više u Poglavlju 16.1); - na nju je moguće osloniti se u zaštiti temeljnih prava kao općih načela prava EU-a u skladu s člankom 3. TEU-a (vidjeti Poglavlje 3.3). 4. Funkcije koje izvršavaju temeljna prava EU-a Institucije i tijela EU-a (bilo da su to agencije, uredi, itd.) moraju poštovati temeljna prava EU-a i unaprijediti njihovu učinkovitu primjenu kad god izvršavaju svoje aktivnosti. Svaki akt koji donesu mora udovoljavati zahtjevima zaštite temeljnih prava. Države članice Unije također moraju poštovati temeljna prava EU-a i promicati njihovu primjenu, ali samo kada djeluju “unutar područja primjene prava EU-a” (vidjeti Poglavlje 9.). Dakle, u pogledu akata EU-a, temeljna prava izvršavaju dvije glavne funkcije. Prvo, oni djeluju ako kao parametri tumačenja. Akte EU-a treba tumačiti u svjetlu temeljnih prava EU-a, a ako postoji vjerojatnost različitih tumačenja, prednost se mora dati onom tumačenju koje je najviše u skladu s temeljnim pravima EU-a. Na primjer, u Predmetu C-131/12 Google Spain, Sud Europske unije tumačio je Direktivu 95/46/EZ o zašt it i pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka u svjet lu članaka 7. i 8. Povelje EU-a o pravu na poštovanje privatnog života i pravu na zaštitu osobnih podataka. Iako Direktiva ne sadrži ni jednu odredbu o tome, Sud Europske unije smatrao je da se ona mora tumačit i na način da priznaje “pravo da se bude zaboravljen”: pravo osobe da od operatera traži l ice ishodi uklanjanje informacija koje se na nju odnose. Drugo, temeljna prava EU-a djeluju kao osnove valjanosti. Akt EU-a koji nije u skladu s temeljnim pravima EU-a i koji se ne može tumačiti u skladu s njima, nije valjan i može biti poništen tužbom za poništenje pred Sudom Europske unije ili pred Općim sudom ili može biti proglašen nevažećim u postupku prethodnog pitanja pred Sudom Europske unije (vidjeti Poglavlje 5.). Na primjer, u Predmetu C-293/12 Digital Rights Ireland, Sud Europske unije proglasio je Direkt ivu 2006/24/EZ o zadržavanju podataka nevažećom, jer

93

njezine odredbe nisu pružale dovoljna jamstva koj ima bi se osiguralo da će se s osobnim podacima postupati u skladu s člancima 7. i 8. Povelje. Temeljna prava EU-a djeluju kao parametar usklađenosti s pravom EU-a i za nacionalne akte obuhvaćene područjem primjene prava EU-a. S tim u skladu, takvi akti moraju se tumačit i u skladu s temeljnim pravima EU-a. U slučaju sukoba koji se ne može ri ješit i kroz tumačenje,nacionalni zakonodavac treba ukinuti i l i izmijenit i i dopunit i nacionalni akt. Međutim, ako temeljno pravo EU-a o kojem se radi ispunjava uvjete za izravni učinak, nacionalni sudovi i upravna t i je la mogu ga primijenit i, istovremeno otklanjajući primjenu nacionalne odredbe koja je u suprotnosti s t im pravom. Ne trebaju čekati da domaći zakonodavac izmijeni i dopuni postojeći propis (o tome vidjeti više u Poglavl ju 18.). 5. Sudska sredstva dostupna pojedincima za traženje zaštite njihovih temeljnih prava unutar EU-a Nekoliko alata i mehanizama, kojima upravljaju različita sudska i izvansudska tijela, dostupna su prilikom traženja zaštite zbog kršenja temeljnih prava EU-a. Sudsku zaštitu pružaju Sud Europske unije u Luksemburgu (dalje u tekstu “SEU”) i sudovi država članica. Ukoliko kršenje temeljnih prava proizlazi iz mjere EU-a, samo SEU može poništiti taj akt. Postoje dva načina kako od SEU-a dobiti ocjenu usklađenosti akta s Poveljom: temeljem kojih SEU ispituje usklađenost akta s Poveljom:

• putem tužbe za poništenje pred Općim sudom, koji je nadležan za odlučivanje o tužbama za poništenje koje podnose pojedinci;

• • putem prethodnog pitanja upućenog Sudu Europske unije od strane nacionalnog suda.

Ta dva načina kojima se aktivira sudstvo EU-a nisu međusobno zamjenjiva: za njih su propisani različiti uvjeti i različita postupovna pravila. Na primjer, prema članku 263. stavku 4. TFEU-a, postoji rok za podnošenje tužbe radi poništenja. Nadalje, kako bi stekao pravo pokrenuti postupak, podnositelj treba dokazati da ima dovoljan interes u pogledu mjere koju osporava. Pravila u tom području, nazvana “pravna zasnovanost”, su stroga i zato je pojedincima često teško pokrenuti postupak izravno pred sudovima EU-a. S druge strane, ne postoje rokovi za postavljanje prethodnog pitanja Sudu Europske unije, ali to mogu učiniti samo nacionalni sudovi (vidjeti članak 267. TFEU-a). Stoga se pred nacionalnim sudom mora voditi sudski postupak u kojem se dovodi u pitanje akt EU-a (ili nacionalna mjera kojom se primjenjuje pravo EU-a) koji (koja) je navodno u suprotnosti s temeljnim pravima EU-a: bilo koja od stranaka u postupku može od nacionalnog suda

94

zatražiti da postavi prethodno pitanje Sudu Europske unije, ali konačnu odluku donosi nacionalni sud (koji može postaviti prethodno pitanje i na vlastitu inicijativu). Ako kršenje temeljnih prava proizlazi iz nacionalnog akta, nacionalni sudovi imaju primarnu odgovornost pružiti zaštitu (nadležni sud određuje se u skladu s nacionalnim pravilima o podjeli zadataka između sudova države članice o kojoj se radi). Kao prvi korak, nacionalni sud dužan je utvrditi da li je predmet obuhvaćen područjem primjene temeljnih prava EU-a ili nacionalnih temeljnih prava. Ukoliko se primjenjuju temeljna prava EU-a (vidjeti Poglavlja 7. do 9.), nacionalni sud će pružiti zaštitu na temelju tih prava. U slučaju dvojbe, nacionalni sud može postaviti prethodno pitanje Sudu Europske unije o tumačenju prava EU-a. Izbor najprikladnijeg postupka može biti težak zadatak, te stručna pravna pomoć može biti korisna: vidjeti Poglavlje 13. Kako bi omogućio strankama i njihovim zastupnicima bolje razumijevanje pravila kojima su uređeni gore spomenuti postupci, Sud Europske unije donio je neke Praktične upute za stranke koje se odnose na predmete pred sudom. Nadalje, Sud Europske unije sastavio je tekst s nekim Uputama nacionalnim sudovima o pokretanju postupka za odlučivanje o prethodnom pitanju, dajući smjernice o tome da li je svrsishodno postaviti prethodno pitanje, kao i praktične informacije o obliku i učinku takvog pitanja. 6. Izvansudska sredstva dostupna pojedincima u traženju zaštite njihovih temeljnih prava unutar EU-a Problemi koji se odnose na zaštitu temeljnih prava unutar EU-a također se mogu rješavati putem izvansudskih mehanizama. Kršenja temeljnih prava od strane institucija, tijela, ureda i agencija EU-a

• Prigovor Europskom ombudsmanu: pravo obraćanja Europskom ombudsmanu, koje je i samo temeljno pravo (zajamčeno člankom 44. Povelje EU-a), dopušta građanima EU-a i osobama s trajnim boravištem u Uniji da prijave “nepravilnosti u postupanju” od strane institucija, tijela i agencija EU-a, s iznimkom SEU-a u izvršavanju njegovih pravosudnih ovlasti. Više informacija o tom pravu vidjeti ovdje.

• Prigovor Europskom nadzorniku za zaštitu podataka: svatko tko smatra da su njegova prava bila povrijeđena kada je institucija, tijelo, ured ili agencija EU-a obrađivala njegove podatke može podnijeti prigovor Europskom nadzorniku za zaštitu podataka, služeći se obrascem za podnošenje prigovora. Informacije o podnošenju prigovora Europskom nadzorniku za zaštitu podataka mogu se pronaći ovdje.

• Kršenja temeljnih prava od strane država članica • Prigovor Europskoj komisiji zbog povrede temeljnih prava od strane nacionalnih tijela

(pod uvjetom da ta tijela postupaju unutar područja primjene prava EU-a; vidjeti Poglavlja 7. do 9.). Detaljne informacije o načinu podnošenja prigovora i načinu njegova rješavanja od strane Komisije dostupne su ovdje.

95

• Peticija Europskom parlamentu: pravo na podnošenje peticije, koje je i samo temeljno pravo (priznato člankom 44. Povelje EU-a), omogućava građanima EU-a i osobama s trajnim boravištem u Uniji da skrenu pozornost Europskog parlamenta na pitanje koje je u nadležnosti Unije i koje se izravno tiče podnositelja peticije. Više informacija o pravu na podnošenje peticije može se pronaći ovdje. Putem Portala Europskog parlamenta za peticije moguće je podnijeti novu peticiju ili dati podršku nekoj već postojećoj.

96

Dio 2. – Kako pojedinac može zatražiti zaštitu temeljem Povelje? 7. Korisnici zaštite temeljem Povelje Od stupanja na snagu Sporazuma iz Maastrichta 1993., svaka osoba koja je državljanin države članice Unije automatski je i državljanin Unije. Državljanstvo EU-a je dodatno državljanstvo u odnosu na nacionalno državljanstvo i ono dodjeljuje skup prava, uključujući pravo na nediskriminaciju na temelju nacionalnosti kada se primjenjuje Osnivački ugovor te pravo na slobodno kretanje i boravak unutar EU-a pod uvjetima utvrđenima pravom EU-a. Više informacija o pravima koja proizlaze iz državljanstva EU-a i načinima njihova ostvarivanja dostupno je ovdje. Važno je naglasiti da građani Unije nisu jedini korisnici te zaštite: državljani trećih zemalja i osobe bez državljanstva također se mogu osloniti na Povelju. Pravne osobe također imaju pravo na zaštitu nekih temeljnih prava iz Povelje: o tome vidjeti više u Poglavlju 7.1. Tek je nekoliko temeljnih prava zajamčenih Poveljom na koja se mogu pozivati samo državljani Unije, i to posebno:

• pravo na rad (članak 15., stavak 1.) • sloboda poduzetništva (članak 16.); • pravo glasovati i biti biran na izborima za Europski parlament i na lokalnim izborima

(članci 39. i 40.); • sloboda kretanja i boravka unutar EU-a (članak 45.); • pravo na diplomatsku i konzularnu zaštitu od strane bilo koje države članice Unije

(članak 46.). Također treba napomenuti da je SEU do sada omogućavao samo državljanima Unije pozivanje na pravo da ne budu diskriminirani na temelju nacionalnosti unutar područja primjene Osnivačkih ugovora, koje je pravo zajamčeno člankom 18. TFEU-a, a sada i člankom 21. stavkom 2. Povelje. Međutim, i državljani Unije i oni koji to nisu mogu koristiti većinu temeljnih prava priznatih Poveljom EU-a. Odlučujući je faktor može li se navodno kršenje temeljnih prava pripisati samoj Uniji ili državi članici “kada provodi pravo EU-a”. Poglavlje 9. sadrži smjernice o tome. 7.1 Pravne osobe kao korisnice zaštite temeljem Povelje Neke odredbe Povelje izričito navode “svaku pravnu osobu s registriranim sjedištem u Uniji” među korisnicima prava, i to posebno sljedećih prava:

• pravo pristupa dokumentima institucija, tijela, ureda i agencija Unije (članak 42.); • pravo obraćanja Europskom ombudsmanu u vezi s nepravilnostima u djelovanju

institucija, tijela, ureda ili agencija Unije (članak 43.); • pravo na podnošenje peticije Europskom parlamentu (članak 44.).

97

Međutim, većina odredaba Povelje ne sadrži nikakvu naznaku s tim u vezi. Neke od njih su same po sebi ograničene isključivo na fizičke osobe kao što su: članak 1. (Ljudsko dostojanstvo), članak 2. (Pravo na život), članak 3. (Pravo na integritet osobe), članak 4. (Zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne), članak 5. (Zabrana ropstva i prisilnog rada), članak 9. (Pravo na stupanje u brak i pravo na osnivanje obitelji), članak 18. (Pravo na azil), članak 19. (Zaštita u slučaju udaljavanja, protjerivanja ili izručenja), članak 23. (Ravnopravnost žena i muškaraca), članak 24. (Prava djeteta), članak 25. (Prava starijih osoba), članak 26. (Integracija osoba s invaliditetom), članak 29. (Pravo na pristup službama za posredovanje pri zapošljavanju), članak 30. (Zaštita u slučaju neopravdanog otkaza), članak 31. (Pošteni i pravični radni uvjeti), članak 32. (Zabrana rada djece i zaštita mladih pri radu), članak 33. (Obiteljski i profesionalni život), članak 34. (Socijalna sigurnost i socijalna pomoć), članak 39. (Pravo glasovati i biti biran na izborima za Europski parlament), članak 40. (Pravo glasovati i biti biran na lokalnim izborima), članak 45: (Sloboda kretanja i boravka), članak 46. (Diplomatska i konzularna zaštita). Suprotno tomu, na temelju sudske prakse Suda Europske unije, pravne osobe mogu se pozivati na neke druge odredbe Povelje u kojima nisu izričito navedene kao korisnici, osobito na članke 7. i 8. o poštivanju privatnog i obiteljskog života i o zaštiti osobnih podataka (vidjeti Predmet C-92/09 Volker und Markus Schecke) i na članak 47. stavak 3. o pristupu pravnoj pomoći (vidjeti Predmet C-279/09 DEB). U isto vrijeme sudska praksa Suda Europske unije pokazuje da zaštita koja je zajamčena pravnim osobama može biti drugačija u pogledu opsega i razine od zaštite koju dobivaju fizičke osobe. Preostale odredbe pripadaju “sivoj zoni”. Ukoliko predmet koji uključuje jednu od takvih odredaba potpada, u svakom drugom pogledu, pod područje primjene Povelje, bilo bi korisno zatražiti od Suda Europske unije pojašnjenje da li je pravna osoba među korisnicima zaštite. U svojoj procjeni, SEU će morati uzeti u obzir sudsku praksu ESLJP-a ako se odredba Povelje o kojoj je riječ smatra “odgovarajućim pravom” u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje (vidjeti Poglavlja 16 i 16.1 te prethodno spomenute predmete Schecke i DEB).

8. Tko je u obvezi poštovati Povelju U skladu s člankom 51. stavkom 1., Povelja je obvezujuća za:

• inst ituci je, t i je la, urede i agencije Unije; • države članice samo kada provode pravo Unije.

Svaka institucija, tijelo, ured i agencija Unije u obvezi je poštovati Povelju, kao i njezini predstavnici.

98

Oni moraju poštovati Povelju kada donose i primjenjuju akte Unije i, u širem smislu, kada izvršavaju ovlasti i zadatke koji su im povjereni Ugovorima EU-a (TEU i TFEU).

Primjeri kršenja temeljnih prava od strane institucija, tijela, ureda ili agencija Unije ili njihovih predstavnika, uključuju:

• donošenje pravnog akta (na primjer, uredbe ili direktive) koji ne pruža odgovarajuća jamstva u pogledu postupanja s osobnim podacima;

• odbijanje pristupa dokumentima; • istraga od strane službenika Komisije kojom nastoje utvrditi da li je došlo do kršenja

pravila tržišnog natjecanja suprotno pravu na poštovanje privatnog života. Valja imati na umu da Povelja obvezuje institucije, tijela, urede ili agencije EU-

a i kada oni donose ili primjenjuju akt, koji je po svojoj svrsi takav da ima učinke i izvan EU-a ili isključivo izvan EU-a. Slično tomu, Povelja obvezuje predstavnike EU-a i kada oni izvršavaju svoje dužnosti izvan Unije. Razmotrite sljedeće primjere:

• međunarodni sporazum o kojem su pregovarale Unija i Sjedinjene Američke Države o razmjeni osobnih podataka;

• • odluka Vijeća Europske unije kojom se nalaže zamrzavanje sredstava državljanina

Iraka ili pravne osobe sa sjedištem u Iraku. •

U pogledu pojma “država”, objašnjenje iz članka 51. stavka 1. (o objašnjenjima Povelje vidjeti Poglavlje 17.) ukazuje da on uključuje “središnja tijela vlasti, kao i regionalna ili lokalna tijela i javne organizacije kada provode pravo Unije”. Povelja je obvezujuća za državu i kada je država u ulozi poslodavca.

Nadalje, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda Europske unije, pojam “država” obuhvaća i “tijelo, bez obzira na njegovu pravnu formu, koje je odgovorno, na temelju mjere donesene od strane države, za pružanje javnih usluga pod kontrolom države i koje u tu svrhu ima posebne ovlasti izvan onih koje proizlaze iz uobičajenih pravila primjenjivih na odnose između pojedinaca” (vidjeti Predmet C-282/10 Dominguez). Dakle, kada takvo tijelo provodi pravo EU-a, ono je obvezano poštovati Povelju na isti način kao i bilo koje drugo tijelo države.

Stoga je temeljem članka 51. stavka 1. moguće pozvati se na Povelju za svako

kršenje temeljnih prava čiji se izvor nalazi u aktu donesenom od strane institucija, tijela, ureda i agencija EU-a. Suprotno tomu, pojedinci se mogu osloniti na zaštitu koju pruža Povelja samo u slučaju kršenja temeljnih prava do kojeg je došlo zbog nacionalnog akta kojim se “provodi pravo EU-a”.

To je glavna razlika u usporedbi s Konvencijom i domaćim ustavima: bilo koji

akt države članice EU-a može se osporavati u odnosu na ustav države i u odnosu na Konvenciju.

99

Stoga je moguće zapitati se da li je doista vrijedno truda utvrđivati da li je nacionalni akt kojim je navodno povrijeđena Povelja nastao u postupku provedbe prava EU-a.

Sa stanovišta pojedinca koji traži zaštitu vrijedi učiniti taj trud, jer ako je Povelja

primjenjiva:

• žrtva kršenja može iskoristiti različita sudska i izvansudska sredstva zaštite zajamčena pravom Unije (vidjeti Poglavlja 5. i 5.1) ;

• na primjer, prije podnošenja zahtjeva ESLJP-u zbog kršenja Konvencije, potrebno je prethodno iscrpiti domaća pravna sredstva (o tom pravilu i ograničenjima u njegovoj primjeni vidjeti Praktični vodič kroz uvjete dopustivosti).

• s druge strane, prvi nacionalni sud pred kojim se vodi postupak može postaviti prethodno pitanje Sudu Europske unije (vidjeti Poglavlje 5.);

• • pravo EU-a proizvodi posebne učinke na nacionalnoj razini koji žrtvi kršenja mogu

osigurati naročito djelotvornu zaštitu, kao što je dužnost nacionalnog suda da ne primijeni nacionalni akt koji nije u skladu s Poveljom ili da ga tumači u skladu s Poveljom, kao i plaćanje odštete od strane države članice o kojoj se radi.

• Iz perspektive odnosa između prava EU-a i nacionalnog prava (pravna

perspektiva), mora se postaviti pitanje da li nacionalni akt provodi pravo EU-a: budući da je pravo EU-a nadređeno nacionalnom pravu, potonje mora biti u skladu s pravom EU-a.

Možemo zaključiti da je unutar područja primjene prava EU-a Povelja referentna

točka u pogledu zaštite temeljnih prava. Nacionalni izvori zaštite temeljnih prava mogu imati svoju ulogu, ali njihov značaj ovisi o “snazi” veze između prava EU-a i nacionalnih odredaba o kojima se radi u konkretnom slučaju (vidjeti Poglavlje 19.).

8.1 Kada privatne osobe moraju poštovati Povelju Privatne osobe su korisnice zaštite temeljem Povelje. Suprotno tomu, one nisu

spomenute među onima koji su obvezni poštovati Povelju. To, međutim, ne znači da privatne osobe nikada nemaju dužnost poštovati

Povelju. Prema Sudu Europske unije, na odredbu Povelje koja je “dovoljna sama po sebi

za dodjeljivanje subjektivnog prava pojedincima na koje se kao takvo pojedinci mogu pozvati” moguće je osloniti se kada se zahtijeva neprimjena nacionalnih odredbi koje su u suprotnosti s pravom EU-a), također i u postupcima protiv privatnih osoba (vidjeti Predmet C-176/12 Association de médiation sociale, točku 47.).

100

Razmotrite sljedeći primjer (koji se temelji na Predmetu C-555/07 Kücükdeveci). Gospodin A je privatni poslodavac, a gospođa B je jedna od njegovih radnica. Gospođi B je uručen otkaz s otkaznim rokom od jednog mjeseca. To je u skladu s primjenjivim nacionalnim odredbama prema kojima otkazni rok iznosi jedan mjesec ako zaposlenje ni je trajalo dulje od dvi je godine, ne uzimajući u obzir razdoblja prije nego što je radnik navršio navršio 25 godina života. Prema gospođi B, koja je zaposlena od 18. godine života, spomenuto pravi lo je diskriminatorno po osnovi dobi. Stoga je ona pokrenula postupak protiv poslodavca pred nacionalnim sudom. Nacionalni sud smatra da se nacionalnim odredbama, koje su navodno diskriminatorne po osnovi dobi, provodi pravo EU-a, jer pitanje pretpostavki za otkaz ulazi u područje primjene Direkt ive 2000/78/EZ o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja. Sud Europske unije, nakon što je potvrdio da se nacionalnim odredbama o kojima je r i ječ provodi pravo EU-a, utvrđuje da je moguće izravno se pozvati na članak 21. stavak 1. Povelje, kojim se zabranjuje diskriminacija na temelju – između ostaloga - dobi, kako bi se izbjegla primjena nacionalne odredbe koja je u suprotnost i s pravom EU-a i u postupcima privatnih osoba protiv privatnih osoba. Prema mišl jenju Sudu, nacionalne odredbe, kao što je ova, su diskriminatorne po osnovi dobi, te ih nacionalni sud ne smije primijenit i na gospođu B.

Drugim riječima, iako samo države članice imaju dužnost osigurati da odredbe

nacionalnog prava budu u skladu s Poveljom, njihov propust da postupe u skladu s Poveljom može dovesti do izravne primjene odredaba Povelje u postupku protiv privatnih osoba.

Taj poseban značaj (nekih od) odredaba Povelje, poznat kao izravni horizontalni

učinak, je dodana vrijednost Povelje u usporedbi s Konvencijom, čijim odredbama nedostaje takav učinak.

Jasno je da je izravni horizontalni učinak Povelje mač s dvije oštrice: s jedne

strane on osnažuje zaštitu temeljnih prava pojedinaca, a s druge strane, privatne osobe koje su postupale u skladu s nacionalnim pravom mogu izgubiti spor.

Prema tome, jako je važno znati koje odredbe Povelje imaju izravni učinak. Više

informacija o tome nalazi se u Poglavlju 19. 9. Kada se nacionalnim aktom provodi pravo EU-a Prema mišljenju Suda Europske unije, nacionalni aktom “provodi se pravo EU-

a” kada on “potpada pod područje primjene prava EU-a” (vidjeti Predmet C-617/10

101

Åkerberg Fransson, točke 17.-23.). Tako se Povelja primjenjuje na sve nacionalne akte koji ”potpadaju pod područje primjene prava EU-a” i samo na te akte.

Na prvi pogled, ta dodatna, zagonetna formulacija ne nudi realne smjernice za razumijevanje područja primjene Povelje. A ipak, prije Lisabonskog ugovora, Sud Europske unije oslanjao se na istu formulaciju u pogledu područja primjene temeljnih prava zaštićenih kao opća načela prava EU-a. Ta sudska praksa rasvjetljava smisao koji se krije iza formulacije “provođenje/područje prava Unije”. To znači da:

- zaštita koju pruža Povelja ne može se aktivirati jednostavno tvrdeći da se

konkretan slučaj odnosi na kršenje temeljnog prava zajamčenog Poveljom od strane nacionalnog akta; već

- nacionalni akt potpada pod područje prava EU-a, a time i Povelje, kada je

pravilo primarnog ili sekundarnog prava EU-a, osim navodno prekršene odredbe Povelje, primjenjivo na konkretan slučaj.

Drugim riječima, situacija u kojoj je došlo do povrede mora biti uređena pravilima EU-a. Lista slučajeva u kojima je ispunjen taj uvjet nalazi se u Poglavlju 13.

Osim odredaba same Povelje, druge odredbe prava EU-a ne mogu djelovati kao

aktivatori zaštite utemeljene u Povelji. Osobito odredbe Ugovora (TEU-a i TFEU-a), koje dodjeljuju ovlast Uniji da djeluje u nekim područjima, ne mogu same po sebi aktivirati primjenu Povelje. Međutim, ako zakonodavac EU-a izvršava svoje ovlasti donoseći akte u određenom području, kršenja temeljnih prava do kojih dođe u području obuhvaćenom tim aktima biti će relevantna za primjenu Povelje.

Na primjer, članak 30. pruža zaštitu od neopravdanog otkaza. Unija ima

zakonsku ovlast donijeti zakonodavstvo kojim će urediti otkaze, ali ona do sada nije iskoristila tu ovlast. Zbog toga odluku o otkazu radniku nije moguće osporavati prema članku 30. Povelje u odsustvu bilo koje druge veze s pravom EU-a, npr. Predmet C-117/14, Poclava v Ariza Toledano, EU:C:2015:60.

9.1 Praktični primjer Sljedeća dva slučaja odnose se na nacionalna pravila koja onemogućavaju

pravnim osobama pristup pravnoj pomoći. Međutim, Povelja, točnije njezin članak 47. stavak 3. o pravu na pravnu pomoć, je primjenjiva na samo jedan od ta dva slučaja.

Slučaj ALFA: Alfa, njemačko poduzeće koje radi u sektoru

prirodnog plina, žel i podnijet i tužbu radi utvrđivanja odgovornosti Njemačke prema pravu EU-a. Nakon propusta Njemačke da u zadanom roku prenese u svoje zakonodavstvo dvije direkt ive EU-a koje se odnose na trgovanje prirodnim pl inom, Alfa je pretrpjela velike gospodarske gubitke. Budući da nema nikakvih prihoda, ni imovine, Alfa ne može plat it i odvjetnika i zbog toga je zatraži la pravnu pomoć. Međutim, prema

102

njemačkim pravil ima, samo fizičke osobe imaju pravo na pravnu pomoć. Alfa osporava ta pravila pred domaćim sudom.

Slučaj BETA: Beta, portugalsko trgovinsko poduzeće koje se bavi

trgovanjem poljoprivrednim proizvodima, žel i podnijeti tužbu prot iv Omege, drugog trgovinskog poduzeća osnovanog u Portugalu, kako bi povrat ila kredit za uslugu pruženu u Portugalu. Međutim, Beta nema nikakvih prihoda, ni imovine i ne može platit i odvjetnika. Zatraži la je da joj se dopusti pravna pomoć, al i je taj zahtjev odbijen, jer, prema portugalskim pravi l ima, samo f izičke osobe mogu dobit i pravnu pomoć. Beta osporava ta pravi la pred domaćim sudom.

ALFA se može pozvati na zaštitu koju pruža Povelja, dok BETA ne može.

Zašto? Tužba koju Alfa želi podnijeti protiv Njemačke ima za cilj primjenu prava

zajamčenog pravom EU-a: pravo da države članice naknade štetu prouzročenu kršenjem svojih obveza koje proizlaze iz prava EU-a (kao što je to obveza prenošenja direktive EU-a u nacionalno zakonodavstvo u zadanom roku). Dakle, to je nešto više od ‘“puke” tužbe zbog povrede Povelje EU-a.

Suprotno tomu, ne postoji norma prava EU-a, osim navodno prekršene odredbe

Povelje, koja se primjenjuje na slučaj BETA. Svi elementi slučaja su ograničeni unutar teritorija jedne države članice (te se odredbe Ugovora – TEU-a i TFEU-a - o slobodi kretanja usluga ne primjenjuju), a tužba koju Beta želi podnijeti ne odnosi se na situaciju uređenu pravom EU-a i ne postoji zakonodavstvo Unije koje se odnosi na pristup pravnoj pomoći pred sudovima država članica.

Slučajevi ALFA i BETA su inspirirani stvarnim predmetima o kojima je odlučivao

SEU, odnosno Predmetom C-279/09 DEB i Predmetom C-258/13 Sociedade Agrícola. 10. Kada Povelja nije primjenjiva Na Povelju se nije moguće pozivati kada se dovodi u pitanje kršenje temeljnih

prava koja proizlaze iz nacionalnog akta kojim se ne “provodi pravo EU-a” (vidjeti Poglavlje 8.).

To ne znači da su osobe koje tvrde da su im povrijeđena temeljna prava lišene

svake zaštite. Međutim, njihovi prigovori trebaju biti usmjereni prema nacionalnim sudovima ili prema Europskom sudu za ljudska prava, ovisno o okolnostima.

Pravo pitanje nije da li postoje vrata na koja se može pokucati u potrazi za

zaštitom, već koja su prava vrata na koja treba pokucati.

103

Poglavlje 11. sadrži informacije o tome odakle krenuti u potrazi za stručnim savjetom o ispravnom načinu postupanja.

Osim toga, pravnici praktičari mogu pronaći dodatna objašnjenja o području

primjene i učincima Povelje u Dijelu III. 11. U potrazi za JASNOĆOM (Interaktivni alat CLARITY) Osobe koje trpe (ili su pretrpjele) povredu svojih temeljnih prava obično imaju

osjećaj nedostatka zaštite. Ovaj Priručnik može izazvati suprotan osjećaj: žrtve mogu osjećati da su zasute

različitim instrumentima zaštite prava, osobito Poveljom, Konvencijom i domaćim ustavom. Ti instrumenti pripadaju različitim institucionalnim okruženjima, ali štite slična temeljna prava.

Na primjer, pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života

zaštićeno je člankom 7. Povelje EU-a i , sličnom terminologijom, člankom 8. Konvencije. Sud Europske unije priznao je to pravo i kao opće načelo prava EU-a. Osim toga, domaći ustavi obično pružaju zaštitu pravu na poštovanje privatnog i obiteljskog života.

Činjenica da za svaki od gore spomenutih instrumenata zaštite postoje različita tijela kod kojih se može tražiti zaštita, različita sredstva i pravila za ostvarivanje te zaštite, doprinosi gore spomenutom osjećaju.

Ovaj Priručnik i CharterClick Kontrolni upitnik o dopustivosti koji ga dopunjava,

imaju za cilj pružiti smjernice prilikom utvrđivanja dali se na konkretan slučaj primjenjuje zaštita koju pruža Povelja. Međutim, to je tehnička procjena: može se pokazati teškom za osobe koje nisu stručne u pravu. Tim osobama toplo preporučujemo da potraže stručnu pravnu pomoć.

Svaka država članica Unije ima specijalizirana javna tijela koja vam mogu dati

informacije o pitanjima koja se odnose na temeljna prava ili čak odlučiti o njima. Agencija za temeljna prava EU-a (FRA) je razvila interaktivni alat CLARITY za pronalaženje prave organizacije koja se bavi problemima temeljnih prava (Complaints, Legal Assistance and Rights Information Tool for You - Alat za vas - prigovori, pravna pomoć i informacije o pravima).

Mrežnoj stranci alata CLARITY pristupite ovdje: https://fra.europa.eu/clarity/en. Nevladine organizacije (NVO) koje djeluju u području zaštite temeljnih prava

također mogu pružiti pomoć: korisna polazna točka za pronalaženje relevantnog NVO-

104

a je platforma koju financira Komisija pod nazivom Platform of European Social NGOs (Social Platform) i Platforma temeljnih prava Agencije za temeljna prava EU-a (FRP).

Dio 3. – Povelja Europske unije o temeljnim pravima: područje primjene, tumačenje i učinci

12. Područje primjene Povelje: pitanja vremenske nadležnosti Nema odredbe koja propisuje datum od kojeg bi se moglo postaviti pitanje

povrede temeljnih prava pozivanjem na Povelju. Drugim riječima, ne postoji pravilo koje propisuje, na primjer, da osoba može zatražiti zaštitu temeljem Povelje samo u odnosu na akte Unije i nacionalne akte koji su doneseni nakon što je stupio na snagu Lisabonski ugovor (1. prosinca 2009.) ili zbog povreda koje su se dogodile nakon tog datuma iako proizlaze iz akata donesenih prije tog datuma.

Što se tiče akata Unije, SEU je razmatrao prigovore o njihovoj neusklađenosti s

Poveljom čak i kada je akt donesen prije 1. prosinca 2009. U nekim predmetima to je dovelo do odluke da je osporavani akt proglašen nevaljanim, jer nije bio u skladu s Poveljom: vidjeti Predmet C-92/09 Volker und Markus Schecke, Predmet C-236/09 ASBL Test-Achats, Predmet C-293/12 Digital Rights Ireland i Predmet C-362/14 Schrems.

U pogledu nacionalnih akata, u Predmetu C-316/13 Fenoll, Sud Europske unije

utvrdio je sljedeće:

44. Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku u osnovi pita treba li članak 31. stavak 2. Povelje [o pravu na plaćeni godišnji odmor] tumačiti u smislu da se na njega može izravno pozivati u sporu između pojedinaca (...) kako bi se izuzela iz primjene svaka suprotna odredba nacionalnog prava.

45. S tim u svezi, dovoljno je utvrditi da se (...) članak 31. stavak 2. Povelje ne može kao takav primjenjivati rationae temporis na situaciju poput one u glavnom postupku.

46. Zahtjev g. Fenolla u vezi s njegovim plaćenim godišnjim odmorom odnosi se na razdoblje koje prethodi datumu stupanja na snagu Lisabonskog ugovora i stoga datumu kada je Povelja stekla jednaku pravnu snagu kao Ugovori, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Ugovora o EU-u.

47. Stoga se na članak 31. stavak 2. Povelje ne može pozivati u sporu poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku.

Može se zaključiti da se neizravni učinak odredbe Povelje (o tome vidjeti

Poglavlja 7. do 18.) ne može pozivati radi postizanja neprimjene nacionalnog akta koji je u suprotnosti s tom odredbom ako su se predmetne činjenice dogodile prije 1. prosinca 2009. S druge strane, u takvim slučajevima čini se mogućim osloniti se na Povelju kao izvor koji utječe na tumačenje nacionalnog prava ili kao osnove za osporavanje valjanosti instrumenta prava EU-a (npr. direktive).

105

Međutim, u pogledu ograničenja izravnog učinka, mora se uzeti u obzir da je,

prije Lisabonskog ugovora, zaštita temeljnih prava u odnosu na nacionalne akte kojima se provodilo pravo EU-a već bila zajamčena putem općih načela prava EU-a (vidjeti ???). Dakle, u predmetima u kojima su se činjenice dogodile prije 1. prosinca 2009., bilo bi korisno utvrditi: prvo, je li temeljno pravo o kojem se radi priznato kao opće načelo prava EU-a i drugo, zadovoljava li uvjete za izravni učinak.

13. Klasifikacija nacionalnih akata na koje se primjenjuje Povelja Kao što je to prethodno navedeno u Poglavlju 8., Povelja, u skladu sa svojim

člankom 51. stavkom 1.pruža zaštitu od povreda temeljnih prava proisteklih iz nacionalnih mjera kojima se“provodi pravo EU-a”. To znači da se zaštitu koju Povelja pruža ne može aktivirati samo uz tvrdnju da se slučaj o kojem je riječ odnosi na kršenje nekog temeljnog prava.

Na Povelju je moguće pozvati se jedino kada je odredba primarnog ili sekundarnog prava EU-a, osim odredaba same Povelje, primjenjiva na konkretan slučaj. Drugim riječima, mora postojati dostatna veza između te norme prava EU-a i nacionalnih propisa ili odredbe kojima se navodno krši Povelja.

Ta veza mora biti dostatna, jer nije dovoljno da se odredbe EU-a i nacionalne odredbe odnose na istu stvar: odredba prava EU-a mora propisivati pravilo koje djeluje kao referentna norma na nacionalnoj razini u području o kojem se radi.

S tim u skladu, osim samih odredaba Povelje, postoje druge odredbe prava EU-a koje ne mogu aktivirati zaštitu koju pruža Povelja. To je slučaj s odredbama Ugovora kojima se na zakonodavca EU-a prenosi ovlast donošenja mjera u određenom području. Suprotno tomu, mjere prava EU-a (na primjer, direktive ili uredbe EU-a) donesene od strane zakonodavca EU-a u izvršavanju te ovlasti mogu aktivirati primjenu Povelje na nacionalne odredbe kojima se te mjere provode.

Na primjer, članak 19. TFEU-a propisuje da “Vijeće može, […]

odlučujući jednoglasno u skladu s posebnim zakonodavnim postupkom i uz prethodnu suglasnost Europskog parlamenta, poduzeti odgovarajuće radnje radi suzbijanja diskriminacije na temelju spola, rasnog il i etničkog podri jetla, vjere i l i uvjerenja, inval iditeta, dobi i l i spolne ori jentacije.” Oslanjajući se na tu odredbu (bolje rečeno, na prethodnu odredbu, odnosno članak 13. TEU-a), zakonodavac EU-a donio je nekoliko značajnih propisa, osobito: Direkt ivu 2004/113/EZ o provedbi načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pristupu i nabavi robe, odnosno pružanju usluga; Direktivu 2000/78/EZ o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja; Direkt ivu 2000/43/EZ o provedbi načela jednakog postupanja prema osobama bez obzira na njihovo rasno i l i etničko podri jetlo. Na Povelju se

106

može pozivat i u vezi s nacionalnom odredbom koja je obuhvaćena područjem primjene tih direkt iva. S druge strane, zašt ita koju pruža Povelja ne može se akt ivirat i samo tvrdnjom da je Unija ovlaštena suzbijati određene vrste diskriminacije ako se nacionalna odredba o kojoj je ri ječ odnosi na područje koje ni je obuhvaćeno upravo spomenutim direktivama.

U tekstu koji slijedi nalazi se popis situacija u kojima se može smatrati da

nacionalne mjere provode pravo EU-a. U opisanim situacijama postoji veza između nacionalne mjere ili odredbe kojom je navodno povrijeđena Povelja i prava EU-a koje je relevantno za aktiviranje zaštite koju pruža Povelja. Klikom na svaku kategoriju pojavit će se kratko objašnjenje i praktični primjer. Više primjera iz sudske prakse Suda Europske unije i nacionalnih sudova može se pronaći u bazi podataka CharterClick!.

Treba uzeti u obzir da se ovaj popis ne može smatrati iscrpnim: on se temelji na

sudskoj praksi Suda Europske unije koja se s vremenom može još više razviti. 1) Nacionalne odredbe donesene u svrhu primjene prava EU-a Povelja se primjenjuje na nacionalne mjere donesene u cilju izvršenja obveza

koje proizlaze iz prava EU-a, kao što su direktive i uredbe EU (dolje u tekstu vidjeti primjer 1 za direktive, a primjer 2 za uredbe).

Direktive obvezuju države članice kojima su upućene jedino u pogledu rezultata

koji se treba postići, ali ostavljaju nacionalnim vlastima izbor oblika i metoda kojima će to postići. Zbog toga svaka direktiva zahtijeva donošenje – do određenog roka utvrđenog samom direktivom – nacionalnog provedbenog zakonodavstva ukoliko već postojeća nacionalna pravila ne mogu osigurati postizanje cilja propisanog direktivom.

Obveze propisane direktivama EU-a mogu biti vrlo specifične, ali i široko formulirane. Razmislite, na primjer, o nacionalnim mjerama kojima se izvršava obveza za osiguravanja učinkovitih, proporcionalnih i odvraćajućih sankcija ili kazni zbog kršenja nacionalnih pravila kojima se provodi određena direktiva (vidjeti pod točkom 4. dolje).

Međutim, stupanj slobode odlučivanja ostavljen državama članicama ne utječe

na dužnost poštovanja temeljnih prava EU-a prilikom donošenja provedbenih mjera. Države članice dužne su osigurati izvršenje obveza prava EU-a na način da se ostvari njihov cilj i da to bude u skladu s temeljnim pravima EU-a. S druge strane, kada državama članicama nije ostavljena sloboda odlučivanja, a odredba prava EU-a čini se sama po sebi u sukobu s temeljnim pravima EU-a, nacionalni sud trebao bi putem postavljanja prethodnog pitanja od Suda Europske unije zatražiti provjeru valjanosti te odredbe.

Za razliku od direktiva, uredbe općenito imaju trenutni učinak u nacionalnim

pravnim sustavima bez potrebe da nacionalne vlasti donesu provedbene mjere. Međutim, neke odredbe uredbi mogu zahtijevati donošenje takvih mjera. Potonje ne

107

sprječavaju izravnu primjenjivost uredbe, niti prikrivaju njezinu pravnu prirodu kao uredbe EU-a. Nadalje, nacionalne mjere kojima se izvršava uredba EU-a moraju biti u skladu sa zahtjevima zaštite temeljnih prava EU-a.

Odredbe primarnog prava EU-a također mogu biti izvor obveza za države članice čije ispunjenje zahtijeva donošenje provedbenih mjera u skladu s Poveljom (primjer 3.).

Primjeri 1) Sljedeći primjer koji se odnosi na nacionalne odredbe donesene

radi prenošenja direktive EU-a u nacionalno zakonodavstvo temelj i se na presudi Suda Europske unije od 15. si ječnja 2014. u Predmetu C-176/12, Association de médiation sociale

Gospodin Laboubi imenovan je predstavnikom radnika u svom

poduzeću. Njegov poslodavac tražio je poništenje imenovanja uz obrazloženje da broj radnika nije dosegao minimalan prag utvrđen zakonom koji povlači za sobom obvezu imenovanja predstavnika radnika. Poslodavac je ukazao na činjenicu da je većina radnika zaposlena temeljem ugovora koji se, prema domaćem zakonodavstvu, ne uračunavaju u gore spomenuti prag.

Nacionalni sud posumnjao je u usklađenost tog domaćeg

zakonodavstva s člankom 27. Povelje o pravu radnika na informiranje i savjetovanje u poduzeću. Stoga je odlučio postavit i prethodno pitanje Sudu Europske unije.

Sud je smatrao da je Povelja primjenjiva na konkretan slučaj, jer je

domaće zakonodavstvo o kojem je ri ječ doneseno u svrhu primjene Direkt ive 2002/14/EZ o uspostavl janju općeg okvira za obavješćivanje i savjetovanje s radnicima u Europskoj zajednici.

2) Ovaj primjer, koji se odnosi na nacionalne odredbe kojima se

izvršava uredba EU-a, temelji se na presudi Suda Europske unije od 15. svibnja 2014. u Predmetu C-135/13, Szatmári Malom Kft.

Vlasnik mlina zatražio je novčanu potporu temeljem Uredbe (EZ)

Br. 1698/2005 o potporama ruralnom razvoju Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR). Njegova namjera je bila da potporu iskoristi kako bi svoj mlin zamijenio novim, bez povećanja postojećih kapaciteta. Nadležno nacionalno t i je lo odbilo je zahtjev uz obrazloženje da, prema nacionalnom zakonodavstvu koj im se provodi navedena Uredba, potpora može bit i dodijeljena samo za osuvremenjivanje postojećih mlinova, a ne za otvaranje novih. Podnositelj je pokrenuo postupak protiv odbijajuće odluke i nacionalni sudac postavio je pitanje

108

Sudu Europske unije o usklađenosti nacionalnog zakonodavstva s Uredbom.

Sud (SEU) je istaknuo da je zadatak država članica propisati

posebna pravi la o dopustivosti zaht jeva za novčanu potporu. Međutim, ta pravi la moraju bit i u skladu s posebnim uvjetom koji je propisan Uredbom, a to je da potpora mora poboljšati ukupne rezultate u sektoru. Države članice mogu uvest i dodatne zahtjeve za dopustivost pod uvjetom da tim zahtjevima ne prekorače slobodu odlučivanja koju imaju. Cil j nacionalnog zakonodavstva bio je da se davanjem potpora izbjegne poticanje pojave dodatnih proizvodnih kapaciteta u mlinarskom sektoru s obzirom na nekorištenje postojećih mlinova. Sud je taj ci l j oci jenio razumnim. Međutim, smatrao je da je u slučaju kao što je ovaj podnositel jev, nacionalnim zakonodavstvom povri jeđeno temeljno pravo jednakosti pred zakonom, propisano člankom 20. Povelje, jer bi otvaranje novog objekta usli jedi lo nakon zatvaranja starog bez bilo kakvog povećanja postojećeg kapaciteta.

Valja imati na umu da je Europska komisi ja izdala “Smjernice o

osiguravanju poštovanja Povelje Europske unije o temeljnim pravima pri provedbi Europskih strukturnih i investicijskih fondova (ESI fondova)”. Vodič sadrži popis nacionalnih mjera koje se smatraju “provedbom prava EU-a” u smislu članka 51. stavka 1. Povelje.

3) Ovaj primjer odnosi se na nacionale mjere koj ima se provode

odredbe primarnog prava EU-a i temelj i se na presudi Suda Europske unije od 6. l istopada 2015. u Predmetu slučaj C-650/13 Delvigne

U slučaju oduzimanja aktivnog i pasivnog biračkog prava građaninu

EU-a, francuski sud posumnjao je u usklađenost s člankom 39. stavkom 1. Povelje nacionalne odredbe koja je predvidjela automatsko l išavanje prava glasovanja u slučaju pravomoćne kaznene presude izrečene prije 1. ožujka 1994. (kada je novi Kazneni zakon stupio na snagu). Stoga je odlučio postavit i prethodno pitanje Sudu Europske unije.

Sud je držao da se, u skladu s člankom 8. Akta iz 1976. o izborima

za članove Europskog parlamenta (koji ima status primarnog prava EU-a), “podložno odredbama tog Akta, izborni postupak za Europski parlament u svakoj državi članici uređuje u skladu s nacionalnim odredbama” (točka 29.).

Potom je naveo da “su države članice, pri l ikom izvršavanja te

nadležnost i, a na temelju obveze propisane člankom 1. stavkom 3. i člankom 8. Akta iz 1976., koj i se čita zajedno s člankom 14. stavkom 3.

109

TEU-a, dužne osigurati opće, izravno, slobodno i tajno pravo glasovanja na izborima za zastupnike Europskog parlamenta.

Stoga se mora smatrat i da država članica koja, provodeći [tu

obvezu], u svom nacionalnom zakonodavstvu koje se odnosi na osobe koje imaju pravo glasovati na izborima za Europski parlament

propiše iskl jučivanje građane Unije kojima je (…) bi la izrečena

kaznena presuda koja je postala pravomoćna prije 1. ožujka 1994., provodi pravo Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje” (točke 32. i 33.).

2) Nacionalne odredbe koj ima se provodi pravo EU-a iako nisu

donesene u tu svrhu Država članica ne mora nužno donijeti nova pravila kako bi izvršila svoje obveze

temeljem prava EU-a: za tim nema potrebe kada se postojećim nacionalnim odredbama već može osigurati usklađenost domaćeg pravnog sustava s tim obvezama. Irelevantno je da li je nacionalna mjera donesena u svrhu primjene obveze prava EU-a ili služi svrsi izvršenja te obveze iako je donesena kao isključivo domaća mjera.

To podrazumijeva da nacionalne mjere čije je donošenje prethodilo donošenju

provedene obveze prava EU-a mogu biti obuhvaćene područjem primjene Povelje. Ta situacija je ilustrirana pod točkama 3. i 4. iako se može odnositi i na

nacionalne odredbe osim onih koje propisuju postupovna pravila ili sankcije. 3) Nacionalne odredbe postupovnog prava koj ima je uređeno

ostvarivanje (redovnih) prava dodijel jenih pojedincima pravom EU-a pred nacionalnim sudovima

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda Europske unije, “ako ne postoje pravila [prava Unije] koja uređuju određenu materiju, zadatak je domaćeg pravnog sustava svake države članice da odredi sudove koji će biti nadležni i da propiše detaljna postupovna pravila koja će se primjenjivati u postupcima kojima se štite prava koja pojedinci izvode izravno iz prava Unije” (vidjeti, na primjer, Predmet C-276/01 Steffensen, točku 60.).

Lisabonski ugovor kodificirao je tu sudsku praksu. Druga rečenica članka 19.

stavka 1. TEU-a propisuje da “države članice osiguravaju pravne lijekove dostatne za osiguranje učinkovite pravne zaštite u područjima obuhvaćenim pravom Unije”.

S tim u skladu, Povelja, naročito njezin članak 47. o pravu na djelotvoran pravni

lijek i na pošteno suđenje, se primjenjuje na nacionalne postupovne odredbe kojima se, bez obzira na to da li su donesene u tu posebnu svrhu, uređuje ostvarivanje

110

(redovnih) prava pojedinaca pred domaćim sudovima, koja su im prava dodijeljena temeljem prava EU-a. Ta prava mogu proizlaziti iz direktiva ili uredbi ili iz odredaba primarnog prava EU-a, osim iz samih odredaba Povelje.

Primjer Sljedeći primjer koji se odnosi na postupovne odredbe koje se

primjenjuju na ostvarivanje prava dodijeljenog temeljem prava EU-a temelji se na presudi Suda Europske unije od 22. prosinca 2010. u Predmetu C-279/09, DEB

Njemačko poduzeće koje posluje na tržištu prirodnog pl ina tvrdilo

je da je pretrpjelo štetu kao posljedicu kašnjenja u prenošenju dviju direktiva EU-a o opskrbi prirodnim pl inom u nacionalno zakonodavstvo. Stoga je željelo podnijet i tužbu prot iv Njemačke zbog povrede prava EU-a u skladu sa sudskom praksom u Predmetu Francovich. Budući da poduzeće nije imalo nikakvih prihoda ni imovine, ni je imalo sredstava za plaćanje troškova parničenja unaprijed kako je to propisano relevantnim domaćim zakonodavstvom. Iz istog razloga poduzeće nije moglo platit i odvjetnika či je je zastupanje obvezno prema njemačkom zakonu za takve tužbe. Budući da je njemački Ustavni sud tumačio da se domaće odredbe o pravnoj pomoći odnose iskl jučivo na fizičke osobe, zahtjev poduzeća za dodjelu pravne pomoći je odbijen.

Poduzeće se žali lo protiv te odluke i nacionalni sud postavio je

prethodno pitanje SEU-u o usklađenosti predmetnih domaćih pravi la parničnog postupka s načelom prava EU-a o djelotvornoj sudskoj zašt it i. SEU je potvrdio svoju nadležnost za preispit ivanje domaćih odredbi u odnosu na članak 47. Povelje (osobito njihovog tumačenja od strane njemačkog Ustavnog suda) u slučajevima kada, kao u predmetu o kojem je r i ječ, te odredbe utječu na ostvarivanje prava dodijeljenog pojedincima temeljem prava EU-a (pravo na naknadu štete prouzročene propustom države članice da provede svoje obveze iz prava EU-a). Može se zakl jučit i da su nacionalne postupovne odredbe, koje su funkcionalne za ostvarivanje prava zajamčenih pravom EU-a na sudu, obuhvaćene područjem primjene Povelje bez obzira da li su donesene u tu specif ičnu svrhu.

4) Nacionalne odredbe o sankcijama primjenjive na kršenje obveza iz prava EU-a Mjerama prava EU-a sve češće se utvrđuje dužnost država članica da osiguraju učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće sankcije za kršenje posebnih obveza propisanih samom mjerom ili provedbenim zakonodavstvom.

111

Države članice mogu izvršiti svoju dužnost donošenjem posebnih sankcija koje moraju ispunjavati zahtjeve zaštite temeljnih prava propisanih Poveljom. Međutim, države članice također mogu odlučiti osloniti se na sankcije koje su već predviđene za (usporedive) nacionalne prekršaje. U tom slučaju, na Povelju se može pozivati jedino kada se te sankcije primjenjuju na kršenja obveze koja proizlazi iz prava EU-a. Primjeri Sljedeći se primjer temelji na presudi Suda Europske unije od 26. veljače 2013., Predmet C-617/10, Åkerberg Fransson Švedski ribar naveo je lažne podatke o svom povratu poreza u godišnjoj poreznoj prijavi izlažući državno ministarstvo financija gubitku prihoda povezanog s ubiranjem poreza na dohodak i poreza na dodanu vrijednost (PDV). Prema nacionalnom zakonodavstvu, porezni prekršaj poput ovoga može dovesti do pokretanja i upravnog i kaznenog postupka, što može završiti nametanjem dodatne naplate poreza i kaznenom sankcijom za isto djelo. Nakon što je bio stranka u upravnom postupku, ribar je pozvan na kazneni sud. Međutim, kazneni sud posumnjao je u usklađenost gore spomenutog nacionalnog zakonodavstva s načelom ne bis in idem sadržanom u članku 50. Povelje (zabrana kažnjavanja dva puta za isto djelo).Sud je potvrdio svoju nadležnost za kontrolu nacionalnog zakonodavstva u svjetlu članka 50. Povelje, jer su države članice obvezne poduzeti sve odgovarajuće zakonodavne i upravne mjere kako bi osigurale prikupljanje svih poreza na dodanu vrijednost na svom teritoriju i kako bi spriječile izbjegavanje plaćanja poreza. Ta obveza nalazi svoje izvorište u člancima 2., 250. stavku 1. i 273. Direktive 2006/112/EZ o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost. Sud nije smatrao preprekom u primjeni Povelje činjenicu da nacionalno zakonodavstvo nije doneseno radi prenošenja te Direktive (u stvari, ono potječe iz razdoblja prije pristupanja Švedske Europskoj uniji). Naglasio je da su, bez obzira na cilj kojim se zakonodavac vodio, nacionalne odredbe o kojima je riječ imale učinak provođenja dužnosti koja proizlazi iz prava EU-a o nametanju učinkovitih kazni za ponašanje štetno za financijske interese Europske unije. Ni činjenica da se nacionalno zakonodavstvo nije odnosilo samo na prekršaje vezane uz PDV ne sprječava primjenu Povelje. Sud je podsjetio da članak 325. TFEU-a obvezuje države članice da suzbijaju nazakonita djelovanja usmjerena protiv financijskih interesa Europske unije putem učinkovitih odvraćajućih mjera i posebno ih obvezuje da poduzmu iste mjere radi suzbijanja prijevara usmjerenih protiv financijskih interesa Europske unije koje poduzimaju radi suzbijanja prijevara usmjerenih protiv njihovih vlastitih financijskih interesa. 5)Primjena odredaba prava EU-a ili nacionalnih odredaba kojima se one provode

112

od strane nacionalnih tijela Dužnost država članica da provode pravo Unije u skladu s temeljnim pravima EU-a ne odnosi se samo na zakonodavstvo. Ta dužnost upućena je i nacionalnim tijelima kojima je povjerena primjena prava unutar država članica. Dakle, nacionalni sudovi i upravna tijela dužni su primjenjivati (ili tumačiti) pravila prava EU-a i nacionalne odredbe kojima se ta pravila provode, u mjeri u kojoj je to moguće, u skladu s temeljnim pravima EU-a. To odgovara ustaljenoj sudskoj praksi Suda Europske unije prema kojoj “je na tijelima i sudovima država članica (...) da osiguraju da se neće oslanjati na tumačenje prava EU-a ili nacionalnih odredaba kojima se ono provodi, a koje bi tumačenje bilo u suprotnosti s temeljnim pravima zaštićenima pravnim poretkom [EU-a]” (Predmet C-101/01 Lindqvist, točka 87.) Primjeri Ovaj primjer temelji se na rješenju Suda Europske unije od 8. svibnja 2014., Predmet C-329/13, Stefan Imovina gospodina Stefana pretrpjela je ozbiljnu štetu prilikom poplave zbog izljevanja rijeke Drave. Stoga je on podnio zahtjev nadležnom austrijskom tijelu tražeći informacije o upravljanju vodostajem rijeke. Zahtjev je odbijen uz obrazloženje da bi otkrivanje relevantnih informacija moglo utjecati na kazneni postupak koji je bio pokrenut protiv čuvara brana i ugroziti njegovo pravo na pošteno suđenje. U skladu s člankom 4. točkom c) Direktive 2003/4/EZ o javnom pristupu informacijama o okolišu, države članice mogu predvidjeti u svom domaćem zakonodavstvu odbijanje zahtjeva za dobivanje informacije o okolišu ako bi objavljivanje tih informacija negativno utjecalo na sudske postupke u tijeku ili na pravo svake osobe na pošteno suđenje. Gospodin Stefan žalio se protiv odluke o odbijanju njegovog zahtjeva. Nacionalni sud utvrdio je da njegov zahtjev ne može biti odbijen po toj osnovi, jer austrijski zakonodavac nije osigurao gore spomenutu mogućnost iznimke u nacionalnom zakonodavstvu kojim se Direktiva provodila. Ipak, nacionalni sud imao je dvojbe o usklađenosti tog zakonodavstva s pravom na pošteno suđenje kako je ono zajamčeno člankom 47. stavkom 2. Povelje i odlučio je postaviti prethodno pitanje Sudu EU-a. Sud je podsjetio da sva tijela država članica, uključujući upravna i pravosudna tijela, moraju osigurati poštovanje pravila prava EU-a u okviru svojih nadležnosti – što uključuje i temeljna prava EU-a.–. S tim u skladu, kada nacionalni zakonodavac nije predvidio mogućnost iznimke pod točkom (c) prvog podstavka članka 4. stavka 2. Direktive u nacionalnom zakonodavstvu kojim se ta direktiva provodi, nacionalna tijela nadležna za primjenu tog propisa moraju koristiti

113

slobodu u tumačenju koja im je dodijeljena tom odredbom na način koji je u skladu s člankom 47. stavkom 2. Povelje. 6) Nacionalne odredbe koje definiraju pojmove korištene u mjeri EU-a Akti Unije ponekad sadrže članak s definicijama određenih pojmova i termina korištenih unutar samog akta. To znači da ti pojmovi i termini imaju autonomno i jednoobrazno značenje u pravu Unije, a u slučaju dvojbi, Sud Europske unije ima ovlast za njihovo tumačenje. S druge strane, drugi akti EU-a upućuju na definicije donesene od strane (svake) države članice. To znači da zakonodavac Europske unije želi poštovati razlike između država članica u pogledu značenja i točnog opsega pojmova o kojima se radi. Međutim, Sud je pojasnio da nepostojanje autonomne definicije unutar prava Unije ne znači da države članice mogu potkopavati učinkovito ostvarivanje ciljeva iz akta Unije o kojem je riječ, kao ni svoju dužnost izvršenja takvog akta u skladu s temeljnim pravima EU-a. Dakle, nacionalne odredbe kojima se definiraju pojam ili termin sadržan u aktu EU-a provode pravo Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje. Primjer Ovaj primjer temelji se na presudi Suda Europske unije od 24. travnja 2012., Predmet C-571/10, Kamberaj Talijanskim područnim zakonodavstvom o dodjeli stambenih olakšica bilo je predviđeno različito postupanje prema državljanima trećih zemalja s dugotrajnim boravištem u odnosu na građane Unije (bez obzira da li su Talijani ili ne) koji su boravili na području okruga o kojem se radilo. Dodjela sredstava temeljila se na ponderiranom prosjeku utvrđenom s obzirom na brojčanu veličinu i potrebe navedenih dviju kategorija stanovnika (odnosno s obzirom na raspoloživa sredstva). Međutim, dok su za građane Italije i građane Unije ti parametri množeni s brojem 1, za državljane trećih zemalja brojčana veličina množila se s brojem 5 (što je dovelo do proporcionalno manjeg iznosa dodijeljenog toj kategoriji stanovnika). Gospodin Kamberaj, državljanin treće zemlje s dugotrajnim boravištem, pokrenuo je postupak protiv odluke kojom je odbijen njegov zahtjev za dodjelu stambene olakšice. Nacionalni sud posumnjao je u usklađenost područnog talijanskog zakona s Direktivom 2003/109/EZ o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem. Nakon što je utvrdio da je mehanizam dodjele sredstava stvorio razliku u postupanju između dviju kategorija stanovnika, Sud EU-a je razmatrao da li to ulazi u područje primjene odredbe članka 11. stavka 1. podstavka (d) koji propisuje jednako postupanje prema građanima EU-a i državljanima trećih zemalja s dugotrajnim boravištem u pogledu “socijalnog osiguranja, socijalne pomoći i socijalne zaštite kako je to definirano u nacionalnom pravu”.

114

Sud je priznao da je zakonodavac EU-a htio poštovati razlike između država članica u odnosu na značenje i točan opseg pojmova o kojima se radi. Međutim, također je istaknuo da države članice ne mogu potkopavati učinkovitost načela jednakog postupanja propisanog Direktivom. Sud je zatim potvrdio da se članak 11. stavak 1. podstavak (d) treba razmatrati u svjetlu članka 34. stavka 3. Povelje kojim “Unija priznaje i poštuje pravo na socijalnu pomoć i pomoć u vezi sa stanovanjem kako bi se osigurao dostojan život svima koji nemaju dovoljno sredstava”. SEU je zaključio da nacionalni sud treba provjeriti da li je stambena olakšica o kojoj je riječ ispunila svrhu na koju upućuje članak 34. stavak 3. Povelje. Ako je tomu tako, treba smatrati da stambena olakšica ulazi u područje primjene načela jednakog postupanja propisanog navedenom Direktivom. 7) Nacionalne odredbe koje se temelje na derogaciji predviđenoj pravom EU-a Odredbe prava EU-a ponekad osiguravaju mogućnost da države članice odstupe od obveza koje su tim odredbama predviđene. Jedan od najznačajnijih primjera odnosi se na slobodu kretanja: sami Ugovori ili zakonodavstvo EU-a kojima se oni provode utvrđuju osnove koje mogu opravdati nacionalne mjere kojima se ograničavaju temeljne slobode kretanja robe, kapitala i usluga te slobodno kretanje građana EU-a. Na primjer, sloboda kretanja građana EU-a može se ograničiti samo zbog javnog zdravlja, javnog poretka i javne sigurnosti u skladu s Direktivom 2004/38/EZ (o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravište na području države članice). Oslanjanje na te razloge može opravdati ograničavajuću nacionalnu mjeru samo ako je ta mjera u skladu s temeljnim pravima EU-a. Primjer Sljedeći primjer temelji se na presudi Suda Europske unije od 23. studenog 2010., Predmet C-145/09, Tsakouridis Direktiva 2004/38/EC propisuje uvjete i ograničenja prava građana EU-a i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravak unutar područja država članica. Što se tiče prava građana EU-a, tom Direktivom se provodi članak 21. stavak 1. TFEU-a koji dodjeljuje gore navedeno pravo svakom građaninu EU-a “podložno ograničenjima i uvjetima utvrđenima u Ugovorima i mjerama usvojenima radi njihove provedbe”. U skladu s člankom 27. Direktive, sloboda kretanja i boravišta građana EU-a koji borave u drugoj državi članici može se ograničiti samo u svrhu zaštite javnog poretka, javne sigurnosti ili javnog zdravlja. U članku 28. zatim se navodi da ako je građanin EU-a stekao pravo trajnog boravišta na području druge države članice (nakon zakonitog boravka u toj državi u razdoblju od 5 godina), mjera protjerivanja može biti donesena samo zbog “ozbiljnih” razloga javne sigurnosti, dok ti razlozi moraju biti “nužni” kada je građanin EU-a boravio u državi članici domaćinu prethodnih deset godina.

115

U Predmetu Tsakouridis njemački sud zatražio je smjernice od SEU-a u vezi s tumačenjem gore spomenutih osnova radi razumijevanja da li i u kojoj mjeri kaznena djela koja se odnose na trgovanje opojnim drogama kao dio organizirane grupe mogu opravdati odluku o protjerivanju rađana EU-a. Sud EU-a je potvrdio da se, u načelu, ta kaznena djela mogu podvesti pod pojam javne sigurnosti. Međutim, on je također podsjetio da nacionalni sud treba procijeniti da li su, u konrektnom slučaju, posljedice protjerivanja bile proporcionalne legitimnom cilju koji se tom mjerom željelo postići. Prema mišljenju SEU-a, razlozi zaštite javnog interesa mogu biti osnova za opravdanje nacionalne mjere kojom se ograničava sloboda kretanja građana EU-a samo ako ta mjera uzima u obzir ta prava, a osobito pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života kako je to propisano u članku 7. Povelje. Zbog toga bi nacionalni sud trebao razmotriti koliko su snažne društvene, kulturne i obiteljske veze građanina EU-a o kojem se radi i države članice domaćina. 8) Nacionalne mjere koje izravno utječu na materiju uređenu pravom EU-a U nekoliko predmeta u kojima se odlučivalo nakon stupanja na snagu Lisabonskog ugovora (Predmet C-555/07 Kücükdeveci i Predmet C-441/14 Dansk Industri), Sud Europske unije primijenio je Povelju na nacionalne mjere koje su se odnosile na istu materiju koja je uređena direktivom EU-a iako te mjere nisu bile donesene u svrhu provedbe direktive (one su prethodile direktivi), niti su imale praktični učinak na njezinu provedbu (u stvari, bile su u suprotnosti s direktivom). Budući da je rok za provedbu direktive bio istekao u vrijeme nastanka predmetnih činjenica, predmet je ušao u područje personalnog i materijalnog područja primjene direktive, te bi se Povelja mogla biti primijeniti. Primjer Ovaj je primjer uzet iz presude od 19. siječnja 2010., Predmet C-555/07 Kücükdeveci Gospođa Kücükdeveci, privatna radnica, uložila je prigovor zbog neusklađenosti članka 622. stavka 2. Njemačkog građanskog zakona (Bürgerliches Gesetzbuch) s Direktivom 2000/78/EZ. Prema nacionalnoj odredbi, prilikom računanja otkaznog roka u slučaju otkaza nije trebalo uzeti u obzir razdoblja koja su prethodila danu kada je radnik navršio 25 godina života. Zbog toga se njezin otkazni rok računao kao da je imala tri godine staža iako ih je imala deset. Nacionalna odredba nije donesena radi provedbe direktive (odnosno ona je prethodila direktivi), niti se može smatrati mjerom materijalne provedbe (naprotiv, ona je bila u izravnoj suprotnosti s direktivom). Nakon što je naglasio da je do navodnog diskriminatornog ponašanja došlo nakon isteka razdoblja za prenošenje direktive u nacionalno zakonodavstvo, Sud EU-a je potvrdio da “je [n]a taj datum direktiva imala učinak da predmetno nacionalno zakonodavstvo u glavnom postupku obuhvati područjem primjene prava Europske unije, koje se nacionalno zakonodavstvo odnosilo

116

na predmet uređen tom direktivom, u ovom slučaju radilo se o uvjetima otkaza” (točka 25.). Ova vrsta veze ima dalekosežne učinke kada predmet uključuje privatne stranke, a sukob se odnosi na odredbu direktive koja određuje temeljno pravo EU-a. Ako ta odredba zadovoljava test izravnog učinka (vidjeti Poglavlja 8.1 i 18.), nacionalni sud može se pozvati na Povelju kako bi izbjegao primjenu nacionalne odredbe koja je u suprotnosti s pravom EU-a, te na taj način prevladati nedostatak izravnog horizontalnog učinka direktiva. 14. Uloga nacionalnih izvora zaštite unutar djelokruga Povelje Kada slučaj uključuje nacionalni akt kojim se “provodi pravo EU-a” (vidjeti Poglavlje 8.), Povelja je primjenjiva. Međutim, to ne znači da nacionalni izvori zaštite – osobito domaći ustav – ne igraju nikakvu ulogu. Članak 53. Povelje propisuje: “Nijedna odredba ove Povelje ne smije se tumačiti kao ograničavanje ili nepovoljno utjecanje na ljudska prava i temeljne slobode, na način na koji ih u njihovim područjima primjene (…) te ustavi država članica”. U Predmetu C-399/11 Melloni, Sud Europske unije pojasnio je da članak 53. Povelje ne utvrđuje automatsku prevlast ustava država članica u odnosu na Povelju kada, u predmetima koji su obuhvaćeni područjem primjene Povelje, ustavi država članica pružaju znatno širu zaštitu. Iz predmeta Melloni može se zaključiti da jednom kada je utvrđeno da nacionalni akt provodi pravo EU-a, treba obratiti pozornost na stupanj “prisustva” prava EU-a u predmetu o kojem se radi. Osobito je potrebno provjeriti da li je zakonodavac EU-a odredio posebnu razinu zaštite koju treba osigurati temeljnim pravima o kojima je riječ. Ako je tomu tako, nema mjesta za primjenu domaćih standarda, bez obzira na to da li oni osiguravaju znatno širu zaštitu ili ne. O tome se radilo u predmetu Melloni. Naravno, razina zaštite koju je utvrdio zakonodavac EU-a mora biti u skladu s Poveljom. U slučaju dvojbe, nacionalni sud treba postaviti prethodno pitanje Sudu Europske unije radi utvrđivanja valjanosti predmetne odredbe EU-a. Suprotno tomu, ako je zakonodavac EU-a dao državama članicama zadatak definiranja razine zaštite temeljnih prava kada provode predmetni akt EU-a, mogu se primijeniti domaći standardi, pod uvjetom da se ne dovodi u pitanje zaštita zajamčena Poveljom kako je tumači Sud Europske unije, niti “nadređenost, jedinstvenost i učinkovitost” prava Unije. Vidjeti, na primjer, Predmet C-168/13 PPU Jeremy F i Predmet C-617/10 Åkerberg Fransson. U slučaju dvojbi o tome da li su ta dva uvjeta ispunjena, nacionalni sud može postaviti prethodno pitanje tražeći od Suda Europske unije tumačenje predmetnih odredbi prava EU-a.

117

15. Razlikovanje između 'prava' i 'načela' Kao što je navedeno u Poglavlju 4., temeljna prava EU-a djeluju kao parametri tumačenja i osnove valjanosti bilo kojeg akta donesenog od strane institucija, tijela, ureda i agencija EU-a. Nadalje, ona djeluju kao parametri usklađenosti s pravom EU-a i za nacionalne akte koji su obuhvaćeni područjem primjene prava EU-a. Članak 52. stavak 5. Povelje propisuje: “Odredbe ove Povelje koje sadržavaju načela mogu biti provedene zakonodavnim i izvršnim aktima institucija, tijela, ureda i agencija Unije te aktima država članica kada u izvršavanju svojih ovlasti provode pravo Unije. Na njih se pred sudom može pozvati samo pri tumačenju tih akata te pri odlučivanju o njihovoj zakonitosti.” Drugim riječima, članak 52. stavak 5. opisuje režim ograničene primjenjivosti odredbi Povelje na sudu, koje odredbe sadrže “načela”, prije nego “prava”. To se odražava u ovom objašnjenju: “Stavak 5. pojašnjava razliku između ‘prava’ i ‘načela’ postavljenih u Povelji. Prema tom razlikovanju, subjektivna prava treba poštovati, dok se načela treba držati (članak 51. stavak 1.). Načela mogu biti provedena putem zakonodavnih ili izvršnih akata (donesenih od strane Unije u skladu s njezinim ovlastima, a od strane država članica samo kada provode pravo Unije); stoga ona postaju značajna za sudove jedino kada se ti akti tumače ili pregledavaju. Oni, međutim, ne dovode do izravnih zahtjeva za pozitivnim djelovanjem od strane institucija Unije ili tijela država članica”. Međutim, utvrđivanje područja primjene i učinaka članka 52. stavka 5. Povelje dovodi do određenih problema. Što se tiče područja primjene, ne postoji popis u kojem su nabrojena ‘načela’ Povelje. Objašnjenje članka 52. stavka 5. samo pruža neke primjere. Ono također ukazuje na to da neke od odredaba Povelje mogu sadržavati i elemente ‘prava’ i elemente ‘načela’: “Za ilustraciju, primjeri načela priznatih u Povelji uključuju članke 25. (Prava starijih osoba), 26. (Integracija osoba s invaliditetom) i 37. (Zaštita okoliša). U nekim slučajevima, članak Povelje može sadržavati i elemente prava i elemente načela, npr. članci 23. (Ravnopravnost žena i muškaraca), 33. (Obiteljski i profesionalni život) i 34. (Socijalna sigurnost i socijalna pomoć)”. Što se tiče učinaka, pojedinci se ne mogu izravno pozivati na ‘načela’ kako bi postigli neprimjenu nacionalnih odredaba koje su u suprotnosti s pravom EU-a (vidjeti Poglavlja 7. do 19.). Nije sigurno da li je moguće pozivati se na ‘načela’ kao na parametar tumačenja i

118

osnovu valjanosti bilo kojeg EU i nacionalnog akta koji ulazi u područje primjene Povelje ili su EU i nacionalni akti ti koji daju snagu ‘načelima’. Do sada se Sud Europske unije pozvao na članak 52. stavak 5. samo u Predmetu C-356/12 Glatzel koji se odnosi na članak 26. Povelje o integraciji osoba s invaliditetom. Stoga za gore istaknute problematične točke još uvijek nema konačnog odgovora. Dvojbe o prirodi ‘načela’ temeljnog prava Povelje o kojem se radi u pojedinom predmetu i o njegovim učincima mogu se razriješiti postavljanjem prethodnog pitanja Sudu Europske unije. 16. Tumačenje temeljnih prava priznatih Poveljom: Objašnjenja Kako bi se utvrdila zaštita koju pružaju temeljna prava iz Povelje, korisno je poslužiti se službenim Objašnjenjima Povelje. U skladu s člankom 52. stavkom 7. Povelje, Objašnjenja su “sastavljena kao smjernice za tumačenje Povelje i sudovi Unije i država članica trebaju ih uzeti u obzir”. U Objašnjenjima se osobito navode izvor(i) nadahnuća za svako temeljno pravo iz Povelje: na primjer, Konvencija, Europska socijalna povelja, ustavne tradicije država članica, itd. Ta je naznaka posebno važna, jer Glava VII. Povelje propisuje posebna pravila o tumačenju, ovisno o izvoru nadahnuća za pojedino temeljno pravo. Naime, postoje pravila o tumačenju odredaba Povelje koje odgovaraju temeljnim pravima zajamčenima Konvencijom i pravila o tumačenju odredaba Povelje koje priznaju temeljna prava kako proizlaze iz ustavnih tradicija država članica (vidjeti članak 52. stavak 3.), odnosno članak 52. stavak 4. Povelje). 16.1 Uloga Konvencije Članak 52. stavak 3. Povelje propisuje: “U onoj mjeri u kojoj Povelja sadrži prava koja odgovaraju pravima zajamčenim Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, značenje i opseg primjene tih prava jednaki su onima iz spomenute Konvencije. Ova odredba ne sprječava pravo Unije da pruži širu zaštitu”. Drugim riječima, Konvencija predstavlja minimalni standard zaštite kada se radi o ‘odgovarajućim pravima’. S tim u skladu, svi akti EU-a, kao i nacionalni akti koji provode pravo EU-a, moraju omogućiti odgovarajućim pravima razinu zaštite koja je u skladu s Konvencijom. U slučaju dvojbi, bilo bi korisno postaviti prethodno pitanje (o valjanosti ili tumačenju predmetnih odredaba prava EU-a ovisno o okolnostima). Službeno objašnjenje članka 52. stavka 3. pruža pomoć u utvrđivanju odgovarajućih prava: sadrži dva popisa u kojima su nabrojeni članci Povelje s ‘[istim] značenjem i područjem primjene (…) kao odgovarajući članci Konvencije’, ili ‘[s] istim [značenjem]

119

kao odgovarajući članci Konvencije, ali (...) šireg područja primjene’. Ta dva popisa nisu sveobuhvatna: oni odražavaju trenutno stanje razvoja prava i ostaju otvoreni ‘razvoju prava, zakonodavstva i Ugovora’. Doista, neka dodatna odgovarajuća prava mogu biti naknadno uočena. Na primjer, objašnjenje članka 49. stavka 1. Povelje navodi da ta odredba odgovara članku 7. stavku 1. Konvencije uz izuzetak načela retroaktivnosti za kasniji zakon kojim se predviđa blaža kazna za kaznena djela, što se može naći u zadnjem dijelu te odredbe Povelje. U svojoj presudi iz 2009. u Predmetu Scoppola protiv Italije, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (ESLJP), citirajući članak 49. stavak 1. Povelje, tumačio je članak 7. stavak 1. Konvencije na način kao da obuhvaća i načelo retroaktivnosti nacionalnog propisa kojim je propisana blaža kaznena sankcija. Objašnjenje članka 52. stavka 3. Povelje pruža neke dodatne, korisne naznake:

• Područje primjene i značenje odgovarajućih prava mora biti određeno uzimajući u obzir tekst Konvencije i njezinih Protokola, kako ih tumači ESLJP;

• Podudarnost prava obuhvaća ograničenja, koja moraju biti ista kao i ona odobrena Konvencijom. Stoga se procjena dopustivosti ograničenja odgovarajućeg prava mora izvršiti putem članka 52. stavka 1. Povelje (vidjeti Poglavlje 16.), u svjetlu relevantne sudske prakse ESLJP-a. Slijedom navedenoga, konvencijska prava koja ne dopuštaju ograničenja temeljem Konvencije (“apsolutna prava”), ne mogu se ograničiti niti temeljem Povelje. 16.2 Uloga zajedničkih ustavnih tradicija Članak 52. stavak 4. Povelje propisuje: “U mjeri u kojoj ova Povelja prepoznaje temeljna prava kako proizlaze iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama, ta prava se tumače u skladu s tim tradicijama”. U odgovarajućem objašnjenju se ističe: “Pravilo tumačenja sadržano u stavku 4. temelji se na formulaciji iz članka 6. stavka 3. TEU-a i uzima u obzir pristup zajedničkim ustavnim tradicijama koji primjenjuje Sud Europske unije (presuda od 13. prosinca 1979., Predmet 44/79 Hauer [1979] ECR 3727; presuda od 18. svibnja 1982., Predmet 155/ 79 AM&S [1982] ECR 1575). Prema tom pravilu, umjesto rigidnog pristupa koji se temelji na ‘najnižem zajedničkom nazivniku’, prava Povelje o kojima se radi treba tumačiti na način koji nudi visoki standard zaštite koji je odgovarajući za pravo Unije i u skladu je sa zajedničkim ustavnim tradicijama”. Za razliku od objašnjenja članka 52. stavka 3., tumačenje članka 52. stavka 4. ne

120

nabraja temeljna prava Povelje koja proizlaze iz ustavnih tradicija država članica. Neke naznake s tim u vezi pružaju objašnjenja materijalnih odredaba Povelje. Na primjer, objašnjenje članka 20. o jednakosti pred zakonom glasi kako slijedi: “Taj članak odgovara načelu koje je uključeno u sve europske ustave i također ga je priznao Sud Europske unije kao temeljno načelo prava Zajednice (presuda od 13. studenoga 1984., Predmet 283/83 Racke [1984] ECR 3791, presuda od 17. travnja 1997., Predmet 15/95 EARL [1997] ECR I-1961 i presuda od 13. travnja 2000., Predmet 292/97 Karlsson [2000] ECR 2737)”. Za vjerovati je da područje primjene članka 52. stavka 4).Povelje obuhvaća više odredaba nego što su to odredbe koje, prema njihovom objašnjenju, odražavaju ustavne tradicije država članica. Osobito je korisno pogledati sudsku praksu o općim načelima prava EU-a (vidjeti Poglavlje 3.3), jer je Sud Europske unije bio inspiriran ustavnim tradicijama država članica prilikom utvrđivanja i preoblikovanja tih načela. Učinci pravila tumačenja propisani člankom 52. stavkom 4. Povelje nisu savršeno jasni. Trenutno nema presude Suda Europske unije koja bi ih pojasnila. Međutim, pristup najvišeg mogućeg standarda zaštite nije potvrđen: drugim riječima, zaštita zajamčena područjem primjene predmetne odredbe Povelje ne usklađuje se s ustavom države članice koji nudi najširu zaštitu. Zaštita koju nudi Povelja ne smije biti u suprotnosti s ustavnim tradicijama država članica. Međutim, mora biti i u skladu s posebnim značajkama i ciljevima EU-a. U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda Europske unije, ‘tumačenje temeljnih prava [EU-a] treba biti osigurano unutar okvira strukture i ciljeva EU-a’ (Mišljenje 2/13, točka 170.). 17. Kada temeljna prava Povelje mogu biti ograničena Kako bi se provjerilo da li navodno kršenje temeljnog prava stvarno dovodi do povrede, obično je potrebno utvrditi da li je riječ o pretjeranom ograničavanju temeljnog prava o kojem se radi. Članak 52. stavak 1. Povelje propisuje zahtjeve za dopustivost ograničenja temeljnih prava iz Povelje: “Svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih ovom Poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda. Podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba”. Iako se u članku 52. stavku 1. Povelje to ne spominje, neka temeljna prava su

121

apsolutna: ona ne dopuštaju nikakva ograničenja. Budući da Konvencija djeluje kao minimalni standard zaštite temeljem članka 52. stavka 3. Povelje (vidjeti Poglavlje 16.1), temeljna prava koja su formulirana kao apsolutna prava temeljem Konvencije (kao što su pravo na život ili zabrana mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja) ne dopuštaju ograničenja niti temeljem Povelje. Kako bi se testirala dopustivost ograničenja temeljnih prava iz Povelje, mora se odgovoriti na sljedeća pitanja:

a. Dopušta li predmetno temeljno pravo ograničenje? b. Ako da, poštuje li ograničenje bit temeljnog prava? c. Ako da, postiže li ono uistinu ciljeve od općeg interesa koje Unija priznaje? Ili, služi li

ograničenje svrsi zaštite prava ili sloboda drugih? d. Ako da, je li ograničenje proporcionalno? (to znači da ograničenje mora biti prikladno

cilju koji se želi postići) e. Ako da, je li ograničenje potrebno (to znači da ograničenje mora postići cilj bez da pri

tome prouzroči veće zadiranje u predmetno temeljno pravo nego što je to potrebno). Korisne smjernice o tome kako napraviti ovu procjenu nalaze se u Dodatku IV. ‘Smjernica Vijeća EU-a o metodološkim koracima koje treba poduzeti radi kontrole temeljnih prava’ (2014.), koje su dostupne ovdje. Što se tiče sudske prakse Suda Europske unije, Predmet C-92/09 Volker und Markus Schecke jasno ilustrira test iz u članka 52. stavka 1. Povelje ‘u primjeni’. 18. Više o učincima Povelje na nacionalnom nivou Kada je nacionalna mjera u suprotnosti s Poveljom, nacionalni sud trebao bi provjeriti, kao prvi korak, može li se predmetna nacionalna mjera tumačiti u skladu s Poveljom (I). Ako to nije moguće, nacionalni sud tada bi trebao razmotriti ispunjavaju li predmetne odredbe Povelje EU-a zahtjeve za izravni učinak (II). Naposljetku, žrtva povrede temeljnog prava EU-a može tužiti državu članicu o kojoj je riječ radi naknade štete (III). Dobra ilustracija posebnih uvjeta i ograničenja ovih triju prethodno navedenih načina pružanja zaštite, kao i logički redoslijed kojim se trebaju primjenjivati, nalazi se u Predmetu C-441/14 Dansk Industri (DI). I – Tumačenje nacionalnog prava u skladu s pravom EU-a Kako bi riješili sukob, nacionalni sudovi dužni su razmotriti cijeli skup pravila nacionalnog prava i primijeniti metode tumačenja priznate tim pravilima. Ako je moguće, oni tumače predmetne nacionalne odredbe u svjetlu izričaja i svrhe odredaba EU-a koje su od značaja za pojedini predmet. Na primjer, u Predmetu C-149/10 Chatzi, grčki nacionalni sud zatražio je od Suda Europske unije da pojasni tumačenje značenja članka 2. stavka 2. Okvirnog sporazuma o roditeljskom dopustu (koji se nalazi u aneksu Direktive 96/34/EC) u

122

svjetlu članka 24. Povelje o pravima djeteta. Taj nacionalni sud posumnjao je u usklađenost nacionalnog zakonodavstva koje je provodilo Sporazum s Poveljom s obzirom da se njime majci blizanaca priznavao jedan roditeljski dopust. Sud Europske unije je potvrdio da nacionalna mjera nije u suprotnosti s člankom 24. Povelje. Međutim, smatrao je da radi osiguravanja poštovanja načela jednakosti pred zakonom, zajamčenog člankom 20. Povelje, države članice moraju poduzeti potrebne mjere kako bi se u obzir uzela posebna situacija u kojoj se nalaze roditelji blizanaca. Naime, ta se situacija razlikuje od one roditelja jednog djeteta ili roditelja djece s malom razlikom u dobi (koji mogu koristiti dva odvojena roditeljska dopusta). Stoga je Sud Europske unije odgovorio na pitanje koje je postavio grčki sud kako slijedi: “[Okvirni sporazum], čitan u svjetlu načela jednakosti (…), obvezuje nacionalno zakonodavstvo da uspostavi režim roditeljskih dopusta koji, u skladu sa situacijom u državni članici o kojoj je riječ, osigurava da se prema roditeljima blizanaca postupa na način koji vodi računa o njihovim posebnim potrebama. Obveza je nacionalnih sudova da odrede zadovoljavaju li nacionalna pravila taj zahtjev i, ako je potrebno, da tumače ta nacionalna pravila, koliko god je to moguće, u skladu s pravom EU-a”. Međutim, kao što je Sud Europske unije pojasnio, načelo tumačenja nacionalnog prava u skladu s pravom EU-a nailazi na određena ograničenja. Osobito je obveza nacionalnog suda da se poziva na pravo EU-a kada tumači i primjenjuje relevantna pravila domaćeg prava ograničena općim načelima prava. Nadalje, to ne može dovesti do tumačenja koje je u suprotnosti sa značenjem i svrhom kojoj domaće zakonodavstvo teži. Kada je tumačenje nacionalnog prava u skladu s pravom EU-a isključeno, nacionalni sud trebao bi provjeriti da li predmetna odredba Povelje zadovoljava zahtjeve za izravni učinak. II- Izravni učinak temeljnih prava Povelje i neprimjena odredbe nacionalnog prava koja je u suprotnosti s pravom Unije Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda Europske unije, pravne i fizičke osobe mogu, kako bi postigle neprimjenu nacionalnih odredaba neusklađenih s pravom Unije, osloniti se, na domaćim sudovima, na odredbe prava EU-a koje su jasne, precizne i koje nisu podložne uvjetima,. To je poznato kao izravni učinak prava EU-a. Izravni učinak je vertikalan ili horizontalan, ovisno o tome da li se na njega poziva u kontekstu postupaka između (fizičke ili pravne osobe) i države članice (vertikalni izravni učinak) ili u sporovima između privatnih osoba (horizontalni izravni učinak). Vrijedi se podsjetiti da je Sud Europske unije potvrdio široki pojam “države” koji obuhvaća zakonodavnu vlast, izvršnu vlast, pravosuđe i sva središnja i lokalna javna tijela. Taj pojam uključuje i “tijelo, bez obzira na njegovu pravnu formu, koje je odgovorno, na temelju mjere donesene od države, za pružanje javnih usluga pod kontrolom države i koje u tusvrhu ima posebne ovlasti izvan onih koje proizlaze iz uobičajenih pravila primjenjivih u odnosima između pojedinaca” (vidjeti, na primjer,

123

Predmet C-282/10 Dominguez). U Predmetu C-176/12 Association de médiation sociale (AMS), Sud Europske unije potvrdio je da se na načelo nediskriminacije po osnovi dobi, propisano člankom 21. stavkom 1. Povelje, može izravno pozivati radi neprimjene nacionalne odredbe koja je u suprotnosti s pravom EU-a, jer je “dovoljno samo po sebi dodijeliti pojedincima individualno pravo na koje se oni pozivaju kao takvo”. Sljedeće naznake daju se izdvojiti iz predmeta AMS:

• Sukob između nacionalnog prava i Povelje vodi do neprimjene nacionalnog prava ako je predmetna odredba Povelje sama po sebi dostatna kako bi se njome zajamčilo pojedinačno pravo na koje je moguće pozivati se kao takvo (točnije, bez potrebe za provedbenim mjerama, na razini EU-a ili na nacionalnim razinama);

• U takvim okolnostima, može se pozivati na izravni učinak odredbe Povelje ne samo u vertikalnom, već i u horizontalnom postupku (kao što je to bilo u Predmetu AMS);

• Članak 21. stavak 1. Povelje ispunjava zahtjeve za izravni učinak, barem u pogledu nediskriminacije po osnovi dobi. Međutim, isto se legitimno primjenjuje na ostale osnove nediskriminacije spomenute u toj odredbi;

• Članak 27. Povelje o pravu radnika na informiranje i savjetovanje u poduzeću nema izravni učinak: Sud ga je isključio u Predmetu AMS.

• Ukoliko slučaj u tijeku uključuje drugu odredbu Povelje, moglo bi biti korisno pitati SEU da pojasni zadovoljava li ona AMS test (premda nacionalni sudovi čije presude nisu pravomoćne nisu dužni obratiti se Sudu prethodnim pitanjem). III- Tužba za naknadu štete protiv države članice zbog povrede prava EU-a Kada je tumačenje nacionalnog prava u skladu s Poveljom isključeno, kao i izravni učinak, žrtva povrede temeljnog prava EU-a može podnijeti tužbu za naknadu štete protiv države članice o kojoj se radi za povredu prava EU-a. Određeni uvjeti moraju biti ispunjeni: osobito se to odnosi na činjenicu da je uslijed povrede prava moralo doći do štete. Tužbu treba podnijeti pred nadležnim nacionalnim sudom (koji se određuje nacionalnim pravilima kojima je uređena podjela zadataka između sudova države članice o kojoj se radi). Kako ne postoje zajednička pravila EU-a, postupak je uređen primjenjivim nacionalnim postupovnim propisima. Međutim, oni moraju biti u skladu s načelima jednakosti i učinkovitosti. Drugim riječima, ta pravila ne smiju biti manje povoljna od onih koja uređuju slične domaće postupke (načelo jednakosti) i ne smiju učiniti praktički

124

nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje prava zajamčenih pravom Unije (načelo učinkovitosti). Nadalje, moraju biti u skladu s temeljnim pravima EU-a, osobito s načelom prava na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje propisano člankom 47. Povelje. Sukob između primjenjivih nacionalnih postupovnih pravila i rečenih načela/temeljnih prava, predstavlja zasebnu povredu prava EU-a koju bi trebalo rješavati, ako je moguće, kroz tumačenje nacionalnog prava u skladu s pravom EU-a ili kroz izravni učinak/neprimjenu.

10. Klasifikacija nacionalnih akata na koje se primjenjuje Povelja Kao što je to prethodno navedeno u Poglavlju 8., Povelja, u skladu sa svojim

člankom 51. stavkom 1. pruža zaštitu od povreda temeljnih prava proisteklih iz nacionalnih mjera kojima se“provodi pravo EU-a”. To znači da se zaštitu koju Povelja pruža ne može aktivirati samo uz tvrdnju da se slučaj o kojem je riječ odnosi na kršenje nekog temeljnog prava.

Na Povelju je moguće pozvati se jedino kada je odredba primarnog ili sekundarnog prava EU-a, osim odredaba same Povelje, primjenjiva na konkretan slučaj. Drugim riječima, mora postojati dostatna veza između te norme prava EU-a i nacionalnih propisa ili odredbe kojima se navodno krši Povelja.

Ta veza mora biti dostatna, jer nije dovoljno da se odredbe EU-a i nacionalne

odredbe odnose na istu stvar: odredba prava EU-a mora propisivati pravilo koje djeluje kao referentna norma na nacionalnoj razini u području o kojem se radi.

U tekstu koji slijedi nalazi se popis situacija u kojima se može smatrati da

nacionalne mjere provode pravo EU-a. U opisanim situacijama postoji veza između nacionalne mjere ili odredbe kojom je navodno povrijeđena Povelja i prava EU-a koje je relevantno za aktiviranje zaštite koju pruža Povelja.

1) Nacionalne odredbe donesene u svrhu primjene prava EU-a Povelja se primjenjuje na nacionalne mjere donesene u cilju izvršenja obveza

koje proizlaze iz prava EU-a, kao što su direktive i uredbe EU Direktive obvezuju države članice kojima su upućene jedino u pogledu rezultata koji se treba postići, ali ostavljaju nacionalnim vlastima izbor oblika i metoda kojima će to postići. Zbog toga svaka direktiva zahtijeva donošenje – do određenog roka utvrđenog samom direktivom – nacionalnog provedbenog zakonodavstva ukoliko već postojeća nacionalna pravila ne mogu osigurati postizanje cilja propisanog direktivom.

Obveze propisane direktivama EU-a mogu biti vrlo specifične, ali i široko formulirane.

Primjeri

125

1) Sljedeći primjer koji se odnosi na nacionalne odredbe donesene radi prenošenja direktive EU-a u nacionalno zakonodavstvo temelji se na presudi Suda Europske unije od 15. siječnja 2014. u Predmetu C-176/12, Association de médiation sociale

Gospodin Laboubi imenovan je predstavnikom radnika u svom poduzeću.

Njegov poslodavac tražio je poništenje imenovanja uz obrazloženje da broj radnika nije dosegao minimalan prag utvrđen zakonom koji povlači za sobom obvezu imenovanja predstavnika radnika. Poslodavac je ukazao na činjenicu da je većina radnika zaposlena temeljem ugovora koji se, prema domaćem zakonodavstvu, ne uračunavaju u gore spomenuti prag.

Nacionalni sud posumnjao je u usklađenost tog domaćeg zakonodavstva s

člankom 27. Povelje o pravu radnika na informiranje i savjetovanje u poduzeću. Stoga je odlučio postaviti prethodno pitanje Sudu Europske unije.

Sud je smatrao da je Povelja primjenjiva na konkretan slučaj, jer je domaće

zakonodavstvo o kojem je riječ doneseno u svrhu primjene Direktive 2002/14/EZ o uspostavljanju općeg okvira za obavješćivanje i savjetovanje s radnicima u Europskoj zajednici.

2) Ovaj primjer, koji se odnosi na nacionalne odredbe kojima se izvršava uredba

EU-a, temelji se na presudi Suda Europske unije od 15. svibnja 2014. u Predmetu C-135/13, Szatmári Malom Kft.

Vlasnik mlina zatražio je novčanu potporu temeljem Uredbe (EZ) Br. 1698/2005

o potporama ruralnom razvoju Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR). Njegova namjera je bila da potporu iskoristi kako bi svoj mlin zamijenio novim, bez povećanja postojećih kapaciteta. Nadležno nacionalno tijelo odbilo je zahtjev uz obrazloženje da, prema nacionalnom zakonodavstvu kojim se provodi navedena Uredba, potpora može biti dodijeljena samo za osuvremenjivanje postojećih mlinova, a ne za otvaranje novih. Podnositelj je pokrenuo postupak protiv odbijajuće odluke i nacionalni sudac postavio je pitanje Sudu Europske unije o usklađenosti nacionalnog zakonodavstva s Uredbom.

Sud (SEU) je istaknuo da je zadatak država članica propisati posebna pravila o

dopustivosti zahtjeva za novčanu potporu. Međutim, ta pravila moraju biti u skladu s posebnim uvjetom koji je propisan Uredbom, a to je da potpora mora poboljšati ukupne rezultate u sektoru. Države članice mogu uvesti dodatne zahtjeve za dopustivost pod uvjetom da tim zahtjevima ne prekorače slobodu odlučivanja koju imaju. Cilj nacionalnog zakonodavstva bio je da se davanjem potpora izbjegne poticanje pojave dodatnih proizvodnih kapaciteta u mlinarskom sektoru s obzirom na nekorištenje postojećih mlinova. Sud je taj cilj ocijenio razumnim. Međutim, smatrao je da je u slučaju kao što je ovaj podnositeljev, nacionalnim zakonodavstvom povrijeđeno

126

temeljno pravo jednakosti pred zakonom, propisano člankom 20. Povelje, jer bi otvaranje novog objekta uslijedilo nakon zatvaranja starog bez bilo kakvog povećanja postojećeg kapaciteta.

3) Ovaj primjer odnosi se na nacionale mjere kojima se provode odredbe

primarnog prava EU-a i temelji se na presudi Suda Europske unije od 6. listopada 2015. u Predmetu slučaj C-650/13 Delvigne

U slučaju oduzimanja aktivnog i pasivnog biračkog prava građaninu EU-a,

francuski sud posumnjao je u usklađenost s člankom 39. stavkom 1. Povelje nacionalne odredbe koja je predvidjela automatsko lišavanje prava glasovanja u slučaju pravomoćne kaznene presude izrečene prije 1. ožujka 1994. (kada je novi Kazneni zakon stupio na snagu). Stoga je odlučio postaviti prethodno pitanje Sudu Europske unije.

Sud je držao da se, u skladu s člankom 8. Akta iz 1976. o izborima za članove

Europskog parlamenta (koji ima status primarnog prava EU-a), “podložno odredbama tog Akta, izborni postupak za Europski parlament u svakoj državi članici uređuje u skladu s nacionalnim odredbama” (točka 29.).

Potom je naveo da “su države članice, prilikom izvršavanja te nadležnosti, a na

temelju obveze propisane člankom 1. stavkom 3. i člankom 8. Akta iz 1976., koji se čita zajedno s člankom 14. stavkom 3. TEU-a, dužne osigurati opće, izravno, slobodno i tajno pravo glasovanja na izborima za zastupnike Europskog parlamenta.

Stoga se mora smatrati da država članica koja, provodeći [tu obvezu], u svom

nacionalnom zakonodavstvu koje se odnosi na osobe koje imaju pravo glasovati na izborima za Europski parlament propiše isključivanje građane Unije kojima je (…) bila izrečena kaznena presuda koja je postala pravomoćna prije 1. ožujka 1994., provodi pravo Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje” (točke 32. i 33.).

2) Nacionalne odredbe kojima se provodi pravo EU-a iako nisu donesene u tu

svrhu Država članica ne mora nužno donijeti nova pravila kako bi izvršila svoje obveze

temeljem prava EU-a: za tim nema potrebe kada se postojećim nacionalnim odredbama već može osigurati usklađenost domaćeg pravnog sustava s tim obvezama. Irelevantno je da li je nacionalna mjera donesena u svrhu primjene obveze prava EU-a ili služi svrsi izvršenja te obveze iako je donesena kao isključivo domaća mjera. To podrazumijeva da nacionalne mjere čije je donošenje prethodilo donošenju provedene obveze prava EU-a mogu biti obuhvaćene područjem primjene Povelje. Ta situacija je ilustrirana pod točkama 3. i 4. iako se može odnositi i na nacionalne odredbe osim onih koje propisuju postupovna pravila ili sankcije.

127

3) Nacionalne odredbe postupovnog prava kojima je uređeno ostvarivanje (redovnih) prava dodijeljenih pojedincima pravom EU-a pred nacionalnim sudovima

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda Europske unije, “ako ne postoje pravila [prava Unije] koja uređuju određenu materiju, zadatak je domaćeg pravnog sustava svake države članice da odredi sudove koji će biti nadležni i da propiše detaljna postupovna pravila koja će se primjenjivati u postupcima kojima se štite prava koja pojedinci izvode izravno iz prava Unije” (vidjeti, na primjer, Predmet C-276/01 Steffensen, točku 60.).

S tim u skladu, Povelja, naročito njezin članak 47. o pravu na djelotvoran pravni

lijek i na pošteno suđenje, se primjenjuje na nacionalne postupovne odredbe kojima se, bez obzira na to da li su donesene u tu posebnu svrhu, uređuje ostvarivanje (redovnih) prava pojedinaca pred domaćim sudovima, koja su im prava dodijeljena temeljem prava EU-a. Ta prava mogu proizlaziti iz direktiva ili uredbi ili iz odredaba primarnog prava EU-a, osim iz samih odredaba Povelje.

Primjer Sljedeći primjer koji se odnosi na postupovne odredbe koje se primjenjuju na

ostvarivanje prava dodijeljenog temeljem prava EU-a temelji se na presudi Suda Europske unije od 22. prosinca 2010. u Predmetu C-279/09, DEB

Njemačko poduzeće koje posluje na tržištu prirodnog plina tvrdilo je da je

pretrpjelo štetu kao posljedicu kašnjenja u prenošenju dviju direktiva EU-a o opskrbi prirodnim plinom u nacionalno zakonodavstvo. Stoga je željelo podnijeti tužbu protiv Njemačke zbog povrede prava EU-a u skladu sa sudskom praksom u Predmetu Francovich. Budući da poduzeće nije imalo nikakvih prihoda ni imovine, nije imalo sredstava za plaćanje troškova parničenja unaprijed kako je to propisano relevantnim domaćim zakonodavstvom. Iz istog razloga poduzeće nije moglo platiti odvjetnika čije je zastupanje obvezno prema njemačkom zakonu za takve tužbe. Budući da je njemački Ustavni sud tumačio da se domaće odredbe o pravnoj pomoći odnose isključivo na fizičke osobe, zahtjev poduzeća za dodjelu pravne pomoći je odbijen.

Poduzeće se žalilo protiv te odluke i nacionalni sud postavio je prethodno pitanje

SEU-u o usklađenosti predmetnih domaćih pravila parničnog postupka s načelom prava EU-a o djelotvornoj sudskoj zaštiti. SEU je potvrdio svoju nadležnost za preispitivanje domaćih odredbi u odnosu na članak 47. Povelje (osobito njihovog tumačenja od strane njemačkog Ustavnog suda) u slučajevima kada, kao u predmetu o kojem je riječ, te odredbe utječu na ostvarivanje prava dodijeljenog pojedincima temeljem prava EU-a (pravo na naknadu štete prouzročene propustom države članice da provede svoje obveze iz prava EU-a). Može se zaključiti da su nacionalne postupovne odredbe, koje su funkcionalne za ostvarivanje prava zajamčenih pravom EU-a na sudu, obuhvaćene područjem primjene Povelje bez obzira da li su donesene u tu specifičnu svrhu.

128

4) Nacionalne odredbe o sankcijama primjenjive na kršenje obveza iz prava EU-a Mjerama prava EU-a sve češće se utvrđuje dužnost država članica da osiguraju učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće sankcije za kršenje posebnih obveza propisanih samom mjerom ili provedbenim zakonodavstvom. Države članice mogu izvršiti svoju dužnost donošenjem posebnih sankcija koje moraju ispunjavati zahtjeve zaštite temeljnih prava propisanih Poveljom. Međutim, države članice također mogu odlučiti osloniti se na sankcije koje su već predviđene za (usporedive) nacionalne prekršaje. U tom slučaju, na Povelju se može pozivati jedino kada se te sankcije primjenjuju na kršenja obveze koja proizlazi iz prava EU-a. Primjeri Sljedeći se primjer temelji na presudi Suda Europske unije od 26. veljače 2013., Predmet C-617/10, Åkerberg Fransson Švedski ribar naveo je lažne podatke o svom povratu poreza u godišnjoj poreznoj prijavi izlažući državno ministarstvo financija gubitku prihoda povezanog s ubiranjem poreza na dohodak i poreza na dodanu vrijednost (PDV). Prema nacionalnom zakonodavstvu, porezni prekršaj poput ovoga može dovesti do pokretanja i upravnog i kaznenog postupka, što može završiti nametanjem dodatne naplate poreza i kaznenom sankcijom za isto djelo. Nakon što je bio stranka u upravnom postupku, ribar je pozvan na kazneni sud. Međutim, kazneni sud posumnjao je u usklađenost gore spomenutog nacionalnog zakonodavstva s načelom ne bis in idem sadržanom u članku 50. Povelje (zabrana kažnjavanja dva puta za isto djelo). Sud je potvrdio svoju nadležnost za kontrolu nacionalnog zakonodavstva u svjetlu članka 50. Povelje, jer su države članice obvezne poduzeti sve odgovarajuće zakonodavne i upravne mjere kako bi osigurale prikupljanje svih poreza na dodanu vrijednost na svom teritoriju i kako bi spriječile izbjegavanje plaćanja poreza. Ta obveza nalazi svoje izvorište u člancima 2., 250. stavku 1. i 273. Direktive 2006/112/EZ o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost. Sud nije smatrao preprekom u primjeni Povelje činjenicu da nacionalno zakonodavstvo nije doneseno radi prenošenja te Direktive (u stvari, ono potječe iz razdoblja prije pristupanja Švedske Europskoj uniji). Naglasio je da su, bez obzira na cilj kojim se zakonodavac vodio, nacionalne odredbe o kojima je riječ imale učinak provođenja dužnosti koja proizlazi iz prava EU-a o nametanju učinkovitih kazni za ponašanje štetno za financijske interese Europske unije. Ni činjenica da se nacionalno zakonodavstvo nije odnosilo samo na prekršaje vezane uz PDV ne sprječava primjenu Povelje. Sud je podsjetio da članak 325. TFEU-a obvezuje države članice da suzbijaju nazakonita djelovanja usmjerena protiv financijskih interesa Europske unije putem učinkovitih odvraćajućih mjera i posebno ih

129

obvezuje da poduzmu iste mjere radi suzbijanja prijevara usmjerenih protiv financijskih interesa Europske unije koje poduzimaju radi suzbijanja prijevara usmjerenih protiv njihovih vlastitih financijskih interesa. 5) Primjena odredaba prava EU-a ili nacionalnih odredaba kojima se one provode od strane nacionalnih tijela Dužnost država članica da provode pravo Unije u skladu s temeljnim pravima EU-a ne odnosi se samo na zakonodavstvo. Ta dužnost upućena je i nacionalnim tijelima kojima je povjerena primjena prava unutar država članica. Dakle, nacionalni sudovi i upravna tijela dužni su primjenjivati (ili tumačiti) pravila prava EU-a i nacionalne odredbe kojima se ta pravila provode, u mjeri u kojoj je to moguće, u skladu s temeljnim pravima EU-a. To odgovara ustaljenoj sudskoj praksi Suda Europske unije prema kojoj “je na tijelima i sudovima država članica (...) da osiguraju da se neće oslanjati na tumačenje prava EU-a ili nacionalnih odredaba kojima se ono provodi, a koje bi tumačenje bilo u suprotnosti s temeljnim pravima zaštićenima pravnim poretkom [EU-a]” (Predmet C-101/01 Lindqvist, točka 87.) Primjeri Ovaj primjer temelji se na rješenju Suda Europske unije od 8. svibnja 2014., Predmet C-329/13, Stefan Imovina gospodina Stefana pretrpjela je ozbiljnu štetu prilikom poplave zbog izljevanja rijeke Drave. Stoga je on podnio zahtjev nadležnom austrijskom tijelu tražeći informacije o upravljanju vodostajem rijeke. Zahtjev je odbijen uz obrazloženje da bi otkrivanje relevantnih informacija moglo utjecati na kazneni postupak koji je bio pokrenut protiv čuvara brana i ugroziti njegovo pravo na pošteno suđenje. U skladu s člankom 4. točkom c) Direktive 2003/4/EZ o javnom pristupu informacijama o okolišu, države članice mogu predvidjeti u svom domaćem zakonodavstvu odbijanje zahtjeva za dobivanje informacije o okolišu ako bi objavljivanje tih informacija negativno utjecalo na sudske postupke u tijeku ili na pravo svake osobe na pošteno suđenje. Gospodin Stefan žalio se protiv odluke o odbijanju njegovog zahtjeva. Nacionalni sud utvrdio je da njegov zahtjev ne može biti odbijen po toj osnovi, jer austrijski zakonodavac nije osigurao gore spomenutu mogućnost iznimke u nacionalnom zakonodavstvu kojim se Direktiva provodila. Ipak, nacionalni sud imao je dvojbe o usklađenosti tog zakonodavstva s pravom na pošteno suđenje kako je ono zajamčeno člankom 47. stavkom 2. Povelje i odlučio je postaviti prethodno pitanje Sudu EU-a. Sud je podsjetio da sva tijela država članica, uključujući upravna i pravosudna tijela, moraju osigurati poštovanje pravila prava EU-a u okviru svojih nadležnosti – što uključuje i temeljna prava EU-a.–. S tim u skladu,

130

kada nacionalni zakonodavac nije predvidio mogućnost iznimke pod točkom (c) prvog podstavka članka 4. stavka 2. Direktive u nacionalnom zakonodavstvu kojim se ta direktiva provodi, nacionalna tijela nadležna za primjenu tog propisa moraju koristiti slobodu u tumačenju koja im je dodijeljena tom odredbom na način koji je u skladu s člankom 47. stavkom 2. Povelje. 6) Nacionalne odredbe koje definiraju pojmove korištene u mjeri EU-a Akti Unije ponekad sadrže članak s definicijama određenih pojmova i termina korištenih unutar samog akta. To znači da ti pojmovi i termini imaju autonomno i jednoobrazno značenje u pravu Unije, a u slučaju dvojbi, Sud Europske unije ima ovlast za njihovo tumačenje. S druge strane, drugi akti EU-a upućuju na definicije donesene od strane (svake) države članice. To znači da zakonodavac Europske unije želi poštovati razlike između država članica u pogledu značenja i točnog opsega pojmova o kojima se radi. Međutim, Sud je pojasnio da nepostojanje autonomne definicije unutar prava Unije ne znači da države članice mogu potkopavati učinkovito ostvarivanje ciljeva iz akta Unije o kojem je riječ, kao ni svoju dužnost izvršenja takvog akta u skladu s temeljnim pravima EU-a. Dakle, nacionalne odredbe kojima se definiraju pojam ili termin sadržan u aktu EU-a provode pravo Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje. Primjer Ovaj primjer temelji se na presudi Suda Europske unije od 24. travnja 2012., Predmet C-571/10, Kamberaj Talijanskim područnim zakonodavstvom o dodjeli stambenih olakšica bilo je predviđeno različito postupanje prema državljanima trećih zemalja s dugotrajnim boravištem u odnosu na građane Unije (bez obzira da li su Talijani ili ne) koji su boravili na području okruga o kojem se radilo. Dodjela sredstava temeljila se na ponderiranom prosjeku utvrđenom s obzirom na brojčanu veličinu i potrebe navedenih dviju kategorija stanovnika (odnosno s obzirom na raspoloživa sredstva). Međutim, dok su za građane Italije i građane Unije ti parametri množeni s brojem 1, za državljane trećih zemalja brojčana veličina množila se s brojem 5 (što je dovelo do proporcionalno manjeg iznosa dodijeljenog toj kategoriji stanovnika). Gospodin Kamberaj, državljanin treće zemlje s dugotrajnim boravištem, pokrenuo je postupak protiv odluke kojom je odbijen njegov zahtjev za dodjelu stambene olakšice. Nacionalni sud posumnjao je u usklađenost područnog talijanskog zakona s Direktivom 2003/109/EZ o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem. Nakon što je utvrdio da je mehanizam dodjele sredstava stvorio razliku u postupanju između dviju kategorija stanovnika, Sud EU-a je razmatrao da li to ulazi u područje primjene odredbe članka 11. stavka 1. podstavka (d) koji propisuje jednako postupanje prema građanima EU-a i državljanima trećih zemalja s dugotrajnim boravištem u

131

pogledu “socijalnog osiguranja, socijalne pomoći i socijalne zaštite kako je to definirano u nacionalnom pravu”. Sud je priznao da je zakonodavac EU-a htio poštovati razlike između država članica u odnosu na značenje i točan opseg pojmova o kojima se radi. Međutim, također je istaknuo da države članice ne mogu potkopavati učinkovitost načela jednakog postupanja propisanog Direktivom. Sud je zatim potvrdio da se članak 11. stavak 1. podstavak (d) treba razmatrati u svjetlu članka 34. stavka 3. Povelje kojim “Unija priznaje i poštuje pravo na socijalnu pomoć i pomoć u vezi sa stanovanjem kako bi se osigurao dostojan život svima koji nemaju dovoljno sredstava”. SEU je zaključio da nacionalni sud treba provjeriti da li je stambena olakšica o kojoj je riječ ispunila svrhu na koju upućuje članak 34. stavak 3. Povelje. Ako je tomu tako, treba smatrati da stambena olakšica ulazi u područje primjene načela jednakog postupanja propisanog navedenom Direktivom. 7) Nacionalne odredbe koje se temelje na derogaciji predviđenoj pravom EU-a Odredbe prava EU-a ponekad osiguravaju mogućnost da države članice odstupe od obveza koje su tim odredbama predviđene. Jedan od najznačajnijih primjera odnosi se na slobodu kretanja: sami Ugovori ili zakonodavstvo EU-a kojima se oni provode utvrđuju osnove koje mogu opravdati nacionalne mjere kojima se ograničavaju temeljne slobode kretanja robe, kapitala i usluga te slobodno kretanje građana EU-a. Na primjer, sloboda kretanja građana EU-a može se ograničiti samo zbog javnog zdravlja, javnog poretka i javne sigurnosti u skladu s Direktivom 2004/38/EZ (o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravište na području države članice). Oslanjanje na te razloge može opravdati ograničavajuću nacionalnu mjeru samo ako je ta mjera u skladu s temeljnim pravima EU-a. Primjer Sljedeći primjer temelji se na presudi Suda Europske unije od 23. studenog 2010., Predmet C-145/09, Tsakouridis Direktiva 2004/38/EC propisuje uvjete i ograničenja prava građana EU-a i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravak unutar područja država članica. Što se tiče prava građana EU-a, tom Direktivom se provodi članak 21. stavak 1. TFEU-a koji dodjeljuje gore navedeno pravo svakom građaninu EU-a “podložno ograničenjima i uvjetima utvrđenima u Ugovorima i mjerama usvojenima radi njihove provedbe”. U skladu s člankom 27. Direktive, sloboda kretanja i boravišta građana EU-a koji borave u drugoj državi članici može se ograničiti samo u svrhu zaštite javnog poretka, javne sigurnosti ili javnog zdravlja. U članku 28. zatim se navodi da ako je građanin EU-a stekao pravo trajnog boravišta na području druge države članice (nakon zakonitog boravka u toj državi u razdoblju od 5 godina), mjera protjerivanja može biti donesena samo zbog “ozbiljnih” razloga javne sigurnosti, dok ti razlozi moraju biti “nužni” kada je građanin EU-a boravio u državi članici domaćinu prethodnih deset

132

godina. U Predmetu Tsakouridis njemački sud zatražio je smjernice od SEU-a u vezi s tumačenjem gore spomenutih osnova radi razumijevanja da li i u kojoj mjeri kaznena djela koja se odnose na trgovanje opojnim drogama kao dio organizirane grupe mogu opravdati odluku o protjerivanju rađana EU-a. Sud EU-a je potvrdio da se, u načelu, ta kaznena djela mogu podvesti pod pojam javne sigurnosti. Međutim, on je također podsjetio da nacionalni sud treba procijeniti da li su, u konrektnom slučaju, posljedice protjerivanja bile proporcionalne legitimnom cilju koji se tom mjerom željelo postići. Prema mišljenju SEU-a, razlozi zaštite javnog interesa mogu biti osnova za opravdanje nacionalne mjere kojom se ograničava sloboda kretanja građana EU-a samo ako ta mjera uzima u obzir ta prava, a osobito pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života kako je to propisano u članku 7. Povelje. Zbog toga bi nacionalni sud trebao razmotriti koliko su snažne društvene, kulturne i obiteljske veze građanina EU-a o kojem se radi i države članice domaćina. 8) Nacionalne mjere koje izravno utječu na materiju uređenu pravom EU-a U nekoliko predmeta u kojima se odlučivalo nakon stupanja na snagu Lisabonskog ugovora (Predmet C-555/07 Kücükdeveci i Predmet C-441/14 Dansk Industri), Sud Europske unije primijenio je Povelju na nacionalne mjere koje su se odnosile na istu materiju koja je uređena direktivom EU-a iako te mjere nisu bile donesene u svrhu provedbe direktive (one su prethodile direktivi), niti su imale praktični učinak na njezinu provedbu (u stvari, bile su u suprotnosti s direktivom). Budući da je rok za provedbu direktive bio istekao u vrijeme nastanka predmetnih činjenica, predmet je ušao u područje personalnog i materijalnog područja primjene direktive, te bi se Povelja mogla biti primijeniti. Primjer Ovaj je primjer uzet iz presude od 19. siječnja 2010., Predmet C-555/07 Kücükdeveci Gospođa Kücükdeveci, privatna radnica, uložila je prigovor zbog neusklađenosti članka 622. stavka 2. Njemačkog građanskog zakona (Bürgerliches Gesetzbuch) s Direktivom 2000/78/EZ. Prema nacionalnoj odredbi, prilikom računanja otkaznog roka u slučaju otkaza nije trebalo uzeti u obzir razdoblja koja su prethodila danu kada je radnik navršio 25 godina života. Zbog toga se njezin otkazni rok računao kao da je imala tri godine staža iako ih je imala deset. Nacionalna odredba nije donesena radi provedbe direktive (odnosno ona je prethodila direktivi), niti se može smatrati mjerom materijalne provedbe (naprotiv, ona je bila u izravnoj suprotnosti s direktivom). Nakon što je naglasio da je do navodnog diskriminatornog ponašanja došlo nakon isteka razdoblja za prenošenje direktive u nacionalno zakonodavstvo, Sud EU-a je potvrdio da “je [n]a taj datum direktiva imala

133

učinak da predmetno nacionalno zakonodavstvo u glavnom postupku obuhvati područjem primjene prava Europske unije, koje se nacionalno zakonodavstvo odnosilo na predmet uređen tom direktivom, u ovom slučaju radilo se o uvjetima otkaza” (točka 25.).

Ova vrsta veze ima dalekosežne učinke kada predmet uključuje privatne stranke, a sukob se odnosi na odredbu direktive koja određuje temeljno pravo EU-a. Ako ta odredba zadovoljava test izravnog učinka (vidjeti Poglavlja 8.1 i 18.), nacionalni sud može se pozvati na Povelju kako bi izbjegao primjenu nacionalne odredbe koja je u suprotnosti s pravom EU-a, te na taj način prevladati nedostatak izravnog horizontalnog učinka direktiva.

11. Uloga Konvencije Članak 52. stavak 3. Povelje propisuje: “U onoj mjeri u kojoj Povelja sadrži prava

koja odgovaraju pravima zajamčenim Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, značenje i opseg primjene tih prava jednaki su onima iz spomenute Konvencije. Ova odredba ne sprječava pravo Unije da pruži širu zaštitu”. Drugim riječima, Konvencija predstavlja minimalni standard zaštite kada se radi o ‘odgovarajućim pravima’. S tim u skladu, svi akti EU-a, kao i nacionalni akti koji provode pravo EU-a, moraju omogućiti odgovarajućim pravima razinu zaštite koja je u skladu s Konvencijom.

Na primjer, objašnjenje članka 49. stavka 1. Povelje navodi da ta odredba

odgovara članku 7. stavku 1. Konvencije uz izuzetak načela retroaktivnosti za kasniji zakon kojim se predviđa blaža kazna za kaznena djela, što se može naći u zadnjem dijelu te odredbe Povelje. U svojoj presudi iz 2009. u Predmetu Scoppola protiv Italije, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (ESLJP), citirajući članak 49. stavak 1. Povelje, tumačio je članak 7. stavak 1. Konvencije na način kao da obuhvaća i načelo retroaktivnosti nacionalnog propisa kojim je propisana blaža kaznena sankcija.

279251$ 68'6.$ =$â7,7$ JUDÿDQVNRSUDYQL DVSHNW · 2018-01-17 · '-(/279251$ 68'6.$ =$â7,7$...

Documents

Transcript of 279251$ 68'6.$ =$â7,7$ JUDÿDQVNRSUDYQL DVSHNW · 2018-01-17 · '-(/279251$ 68'6.$ =$â7,7$...