27. - osagm.hrosagm.hr/wp-content/uploads/2020/01/LiDraNo-2018-web-.pdfosnovnih kola - I. dio Kazali...

LiDraN

o 20

18.

SMOTRA LITERARNOGA, DRAMSKO-SCENSKOGA I NOVINARSKOG STVARALAŠTVA

UČENIKA OSNOVNIH I SREDNJIH ŠKOLA GRADA ZAGREBA, 2018.

GRAD ZAGREBGRADSKI URED ZA OBRAZOVANJE

27. s m o t r a

SMOTRA LITERARNOGA, DRAMSKO-SCENSKOGA I

NOVINARSKOG STVARALAŠTVA UČENIKA OSNOVNIH

I SREDNJIH ŠKOLA GRADA ZAGREBA

LiDraNo 2018.ZBORNIK

27. s m o t r a

Pokrovitelj

gradonačelnik Grada Zagreba

gospodin Milan Bandić

Likovna skupina OŠ Antuna Gustava Matoša

Organizatori

GRADSKI URED ZA OBRAZOVANJE

Osnovna škola Antuna Gustava Matoša

Prirodoslovna škola Vladimira Preloga

Nakladnik GRAD ZAGREB Gradski ured za obrazovanje

Zbornik priredili

OSNOVNE ŠKOLE

Antonio Jurčev, ravnateljOŠ Antuna Gustava Matoša

Blaženka Tomljenović, tajnica PovjerenstvaOŠ Antuna Gustava Matoša

SREDNJE ŠKOLE

Zlatko Stić, ravnatelj Prirodoslovna škola Vladimira Preloga

Goranka Lazić, tajnica Povjerenstva Prirodoslovna škola Vladimira Preloga

NASLOVNA STRANICA

Logotip izradila: Ana Novoselac Dizajn naslovnice: Hand dizajn studio d.o.o.

LIKOVNE RADOVE PRIPREMILI

Ivana MikulićOŠ Antuna Gustava Matoša

Vinka Mortigjija AnušićŠkola primijenjene umjetnosti i dizajna

Oblikovanje i grafička priprema: Hand dizajn studio d.o.o.

Tisak: Denona d.o.o.

Naklada: 300 kom

ZBORNIK LITERARNIH I NOVINARSKIH RADOVA UČENIKA

OSNOVNIH I SREDNJIH ŠKOLA GRADA ZAGREBA

SMOTRA LITERARNOGA, DRAMSKO-SCENSKOGA I NOVINARSKOG STVARALAŠTVA

UČENIKA OSNOVNIH I SREDNJIH ŠKOLA GRADA ZAGREBA

Županijska smotra, Grad Zagreb

12. veljače - 15. veljače 2018.

LiDraNo2018.

Jakov Gurlica, 8. razred OŠ Antuna Gustava Matoša

SadržajOSNOVNE ŠKOLE (OŠ Antuna Gustava Matoša)

Literarni radovi ........................................................................................................................................................................................................................................................ 14 Predloženi literarni radovi za Državnu smotru ........................................................................................................................ 48Pojedinačni dramsko-scenski nastupi ................................................................................................................................................................ 66 Odabrani pojedinačni dramsko-scenski nastupi za Državnu smotru ............................................... 71Skupni dramsko-scenski nastupi .....................................................................................................................................................................................72 Odabrani skupni dramsko-scenski nastupi za Državnu smotru ............................................................... 77Samostalni novinarski radovi ................................................................................................................................................................................................ 78 Predloženi samostalni novinarski radovi za Državnu smotru ................................................................. 152Školski listovi ....................................................................................................................................................................................................................................................... 180 Predloženi školski listovi za Državnu smotru ............................................................................................................................ 183Radijske emisije i radioigre .................................................................................................................................................................................................... 184 Predložene radijske emisije za Državnu smotru ................................................................................................................ 187

SREDNJE ŠKOLE (Prirodoslovna škola Vladimira Preloga)

Literarni radovi ..................................................................................................................................................................................................................................................... 192 Predloženi literarni radovi za Državnu smotru ................................................................................................................... 228Pojedinačni dramsko-scenski nastupi ........................................................................................................................................................... 252 Odabrani pojedinačni dramsko-scenski nastupi za Državnu smotru ....................................... 257Skupni dramsko-scenski nastupi ............................................................................................................................................................................. 258 Odabrani skupni dramsko-scenski nastupi za Državnu smotru ........................................................... 263Samostalni novinarski radovi .......................................................................................................................................................................................... 264 Predloženi samostalni novinarski radovi za Državnu smotru ................................................................ 322Školski listovi ...................................................................................................................................................................................................................................................... 346 Predloženi školski listovi za Državnu smotru ........................................................................................................................... 349Radijske emisije ............................................................................................................................................................................................................................................... 350 Predložene radijske emisije za Državnu smotru ................................................................................................................ 353

LiDraNo 2018. // 7

Greta Đegerec, 7. razred OŠ Antuna Gustava Matoša

Zbornik Lidrano dokaz je da stvaralaštvo, mašta i original-

nost uvijek iznova pronalaze put ka svome cilju.

Listajući stranice Zbornika otkrivamo kako Lidrano živi u svim

osnovnim i srednjim školama Grada Zagreba te pokazuje i doka-

zuje da ne postoje granice kreativnosti učenica i učenika.

Vaši voditelji, učitelji i nastavnici koji ističu važnost slobode

stvaranja vaša su velika potpora na putu mladenačke razigrano-

sti, bogatstva duha i mašte, ljepote stvaranja.

Dok u mislima putujemo prema sljedećem Lidranu, prepusti-

mo se kreativnoj snazi koja se nazire na svakom sljedećem listu

ovoga Zbornika.

Neka Vam stranice koje slijede budu nadahnuće za daljnje

umjetničko stvaranje na našem lijepom materinskom jeziku.

Ivica Lovrić, pročelnikGradski ured za obrazovanje

Drage LiDraNovke, dragi LiDraNovci!

LiDraNo 2018. // 9

Prizori s otvorenja smotre LiDraNo 2018.Autor fotografija: Zlatko Đuran - FOTO STUDIO ZE

10 // LiDraNo 2018.

Okrugli stolovi - LiDraNo 2018.Autor fotografija: Zlatko Đuran - FOTO STUDIO ZE

LiDraNo 2018. // 11

PROGRAM SMOTRE UČENIKA OSNOVNIH ŠKOLAGRADA ZAGREBA - LiDraNo 2018.

12. veljače 2018.

11.00 sati

Svečano otvorenje smotre

LiDraNO 2018.

Gradsko satiričko kazalište

„Kerempuh”, Ilica 31

12.30 sati

Pojedinačni scenski nastupi

učenika osnovnih škola

Gradsko satiričko kazalište

„Kerempuh”, Ilica 31

14.30 sati

Okrugli stol učenika i voditelja

osnovnih škola za pojedinačne

scenske nastupe

OŠ Josipa Jurja Strossmayera,

Varšavska 18

13. veljače 2018.

11.00 sati

Otvorenje izložbe školskih listova

Hrvatski školski muzej,

Trg Republike Hrvatske 4

14.30 sati


osnovnih škola za novinarsko

stvaralaštvo

OŠ Antuna Gustava Matoša,

Aleja A. Augustinčića 12

16.30 sati


osnovnih škola za radijske

emisije



18.00 sati


osnovnih škola za literarno

stvaralaštvo



14. veljače 2018.

12.00 sati

Skupni scenski nastupi učenika

osnovnih škola - I. dio

Kazalište „Vidra“,

Draškovićeva 80

15. veljače 2018.

12.00 sati

Skupni scenski nastupi učenika

osnovnih škola - II. dio

Kazalište „Vidra”,

Draškovićeva 80

14.30 sati


osnovnih škola za

skupne scenske nastupe

Kazalište „Vidra”,

Draškovićeva 80

12 // LiDraNo 2018.

OSNOVNA ŠKOLA

AntunaGustavaMatoša

LiDraNo 2018. // 13

14 // LiDraNo 2018.

učenika osnovnih škola

LITERARNI RADOVI

LiDraNo 2018. // 15

Bilo jednom…na Gornjem Nepcu

Palatali su se smjestili, ponosno i važno, na Gornjem Nepcu. To je bilo mjesto gdje su razgovara-

li o svemu - kako ih je teško izgovarati, kako mnogi ljudi zbog njih imaju poteškoće. Danas je kihanje

unijelo nervozu u njihov sklad te su počele prepirke.

Č je bahato rekao da je najkorisniji, naročito zimi, jer njime počinju riječi čizma i čarapa. Ć je

usprkos mekoći istakao ćup, u ćupu se čuva zlato, pa se smatrao najbogatijim. DŽ se naljutio i spo-

menuo džunglu, te zaključio da je najveći i najsnažniji. Đ se ushlapirio i rekao da bez njega nitko ne

bi bio pravi đak. LJ je lepršavo dodao da sve to ne vrijedi bez ljepote i ljubavi. „A nježnost?” dodao

je NJ. Bez nježnosti nema ljubavi. Vatreni Ž zapali plamen i posipa žar. „Zar bi ljudi mogli živjeti

bez vatre?” Š se uznemirio i zaprijetio da ne dira njegove šume.

Odjednom tišina. Mudro i vremenito ušetao je - J. Pogledao je sve palatale i viknuo: „Šutite, u

većini riječi bez mene ne bi bilo nikoga od vas!” Palatali su posramljeno zašutjeli i pobjegli u Jota-

ciju.

Bruno Knez, 5. razred, OŠ Antuna Mihanovića

Voditeljica: Nives Glavak

Čarolija glazbe

Glazba je za mene ljepota, sreća, utočište. To su moja vrata širom otvorena drugim ljudima -

onima koji su mi slični, ali i onima koji se po mnogočemu od mene razlikuju i upravo time me obo-

gaćuju…

Svijet bez glazbe za mene bi bio siv. Ona je nešto posebno, nešto što se doživljava srcem!

Glazbu moraš osjetiti i zaploviti morem ljepote svakog tona… Ako to možeš, onda živiš u glazbi i

ona je dio tebe. Tada oživljavaš beživotne note i svojim sluhom pratiš svaki drhtaj i svaki ton. Stva-

raš harmoniju i živiš u savršenoj skladbi. Onaj kojemu glazba nije u glavi, nego u srcu - taj u svemu

vidi glazbu! Ona ga oživljava i čini ga sretnim.

Kad sam tužna, jedino me pjevanje oraspoloži. Kad sam ljutita, glazba me smiri. Svaki moj ko-

rak, svaki šapat ili šum… jedan je ton koji čini melodiju života. Svaki čovjek sklada svoju melodiju i

može birati kakva će ona biti.

Glazba povezuje ljude, vodi ih kroz život. Prati njihove uspone i padove čineći jedinstvene me-

lodije. Možda će jednoga dana moja melodija potaknuti nekoga na novi početak, povesti ga k cilju i

njegovu životu dati smisao.

Anja Poljanšek, 7. razred, OŠ Ante Kovačića

Voditeljica: Ivanka Brađašević

16 // LiDraNo 2018.

Literarni radovi učenika osnovnih škola

Čudna jesen

Kroz mirisne grane prošla čudna jesen. Pogledaj listove kakve su samo te boje:

Žuta, narančasta, smeđa, crvena…

Pomiriši samo te mirise: miris kiše, oluje, cvijeta, lišća, svježeg zraka.

Okusi vruće kestene, jabuke, šljive, kruške.

Vidi tamo jedan zlatni list. Taj list donosi sreću. Jesen je brzo projurila da ga je pozlatila.

Zato se zove čudna jesen.

Korina Matošević, 3. razred, OŠ Trnjanska

Voditeljica: Ivančica Tajsl Dragičević

Dvanaest sati

Tata otvara vrata

i ugleda kazaljku od sata.

Na satu piše

dvanaest je sati.

Molim nemojte budni

biti više.

Nina Magzan, 2. razred, OŠ Izidora Kršnjavoga

Voditeljica: Sanja Maričević

Greta Đegerec, 7. razred OŠ Antuna Gustava Matoša

LiDraNo 2018. // 17


Čuvari Djece

Jip! Jip! U e-imeniku su sve odlične ocjene, počinju zimski praznici i sve sam bliže ostvarenju

božićne želje!

…,,Autobus za Berlin polazi s perona broj 506”, čuo se glas s razglasa. Požurivala sam roditelje,

koji uvijek imaju vremena, a ja sam tako nestrpljiva jer, putujem k svojoj baki u Berlin! Konačno ću

zamijeniti,,skajp susrete” pravim zagrljajima i prepustiti se njezinim pričama …

Ulazim u autobus i sjedam na svoje sjedalo uz stariju gospođu. Naravno, roditelji se i njoj obra-

ćaju da me pazi, posebno na odmorištima … Onda su uslijedili roditeljski zagrljaji, poljupci i mahanje!

Iz ruksaka sam izvukla knjigu Harry Potter. Susprežući zijevanje, nasmiješila sam se suputnici,

onoj starijoj gospođi do sebe, i krenula u avanturu s omiljenim likovima…

Začula sam prodoran vrisak i pokušala kroz dim vidjeti što se događa i odjednom ugledah zele-

no slinavo čudovište. Smračilo mi se pred očima, netko me grubo uhvatio za ruku i vukao po podu...

Dimna zavjesa se razišla i našla sam se okružena ljudima, životinjama i bićima, koje mnoge

odrasle osobe ne bi mogle prepoznati, osim … moje bake, koja za mene kaže da sam,,dijete bujne

mašte”. U trenu sam shvatila da su to likovi iz bajki, priča i dječjih sastavka. Eko-Eko i Eka-Eka, tri

praščića, Snjeguljica, Pepeljuga, Bombonožder (ne pitajte), vuk, Crvenkapica i mnogi drugi. Nije mi

bilo jasno gdje sam, ali sam se odmah sprijateljila s njima. Ta poznajem ih već cijelu vječnost, čak

deset godina!!!

Moji prijatelji, koji su sebe zvali Čuvari Djece (s velikim č i d), objasnili su mi da izvanzemaljci,

koji su me oteli iz autobusa, otimaju djecu koja imaju bujnu maštu. Otkrili su mi da se nalazim na

letjelici izvanzemaljaca koji se zovu Bongosi. Obuzelo me čudno raspoloženje: ljuta i prestrašena u

isto vrijeme. Takav osjećaj je vrlo teško opisati, a ja ga zamišljam kao rastopljeni sladoled od ribe.

Čuli se bubnjanje, a onda su se otvorila vrata, a na njima je stajalo zeleno, sluzavo čudovište

koje je imalo vrlo duge nokte i spljošteno lice. Izvanzemaljac nas je odveo u dvoranu gdje nas je do-

čekao njihov kralj Boogaloo II. Veliki. Kralj je objavio da želi uništiti sve knjige, maštu i dječje igre na

našem planetu. Premda teže prihvaćam čitanje lektire, prekipjelo mi je!,,Uništiti knjige!? Izbrisati

maštu!? Ukinuti igru (pa i one pucačke igrice)!?” vrištala sam iz petnih žila!,,Moramo se izboriti za

naša prava! Nitko nam ne smije uzeti smijeh! Čuvari Djece, pridružite mi se u bitci protiv izvanze-

maljaca!” Nisam se gasila … Boogaloo II. me gledao u čudu, a ona zelena čudovišta su drhturila...

Konačno su se oglasili Čuvari Djece! Zatrčali su se prema izvanzemaljcima! Eko-Eko i Eka-Eka

su pustili žderi-žderije iz njihovih kaveza... Snjeguljica ih je gađala otrovnim jabukama, a Pepeljuga

staklenim cipelicama. Likovi iz Harrya Pottera bacali su čarolije na njih, dok je veliki, strašni vuk

ispovraćao kamenje (to je bilo gadno za vidjeti). Ja sam letjela na hippogriffu (iz Harry Pottera) i

udarala izvanzemaljace svojom velikom knjigom bajki. Bila je to povijesna bitka u kojoj su pobijedili

Čuvari Djece…

Plakala sam dok sam se opraštala s Čuvarima Djece, iako sam znala, da su se omiljeni likovi

opet vratili u bajke, priče, sastavke...

Osjetila sam nečiju ruku na ramenu i čula glas koji mi je govorio:,,Lilly, zlato, ne plači! Stigli smo

u Berlin! Što si sanjala?”,,Doviđenja, gospođo!” dobacila sam joj preko ramena i istrčala iz auto-

busa, zagrlila baku i šapnula joj:,,Jedva čekam večeri s tobom i tvojim pričama! Prerano je da se

oprostim od djetinjstva: od Pepeljuge, Crvenkapice, Snjeguljice…”

Baka se samo nasmiješila i čvrsto me zagrlila.

Masha Lilly Jokić, 5. razred, OŠ Bartola Kašića

Voditeljica: Štefanija Turković

18 // LiDraNo 2018.


Djedov poljubac

Zimska je večer, ne previše hladna. Advent je stigao i bliži se Božić. U zraku se već osjeća miris

kolača, kuhanoga vina i cimeta. Lampice trepere u izlozima, a svjetleća zvona ljuljaju se na uličnim

stupovima. Obližnje novootvoreno klizalište opet poručuje- „Advent je stigao i u vaše mjesto”. Še-

ćem s prijateljicama, klizaljke nam obješene preko ramena. Smijemo se, ogovaramo dečke, pričamo

o božićnim željama...čini mi se kao da sam ja najveselija u toj razigranoj skupini.

Prolazimo pored velike staklene zgrade, naizgled obične, kakvih ima na stotine u mjestu. Mogla

bi to biti bilo koja poslovna ili stambena novogradnja. No, ova je posebna, drugačija. Na vrhu sto-

ji njeno ime napisano ogromnim crvenim blještećim slovima. Zvuči tako da čovjeku ostavlja slatki

okus u ustima, kao da unutra teče samo med i mlijeko.

No, od pogleda na nju, nešto me pritišće u prsima. Stojim i gledam u ulazna vrata i ne mogu kre-

nuti naprijed. Penjem se u mislima- prvi kat, drugi, treći, četvrti. Prolazim hodnicima, pored brojnih

vrata. Mnoga su otvorena i iz soba me promatraju staračke oči- usamljene, tužne, izgubljene, bol-

ne... U jednoj od tih soba moj je djed Drago proveo posljednja četiri mjeseca.

Bila su to najduža četiri mjeseca u mom životu. Iako je otad proteklo već više od godinu dana,

sjećam se svakog odlaska i svakog trenutka provedenog s djedom u sobi tog staračkog doma. Djed

je zbog svoje bolesti postao fizički posve nemoćan, a zbog demencije počeo je zaboravljati i naša

imena. Nakon dugih razgovora moja je obitelj morala donijeti vrlo tešku odluku - djed mora u dom.

Tamo će imati stalnu pomoć sestara, liječnika, dvadesetčetverosatnu njegu. Tako smo mislili. Tako

su nam i rekli. Bio je to po obećanju i cijeni jako dobar starački dom, jedan od boljih i skupljih. I bio

nam je blizu.

No, stvarnost je bila malo drugačija. Brojni starci, većinom nepokretni, koji posve ovise o tuđoj

pomoći čekali su medicinske sestre da ih presvuku, okupaju, nahrane, stave u kolica...A one trče od

prvog do četvrtog kata, često nervozne i ljute jer ih ima premalo. A starci su bolesni, stari, nemoć-

ni, loše volje, dosadni...viču, jadikuju, žale se, boli ih...

Imala sam prilike vidjeti kako neki starci jedva da išta pojedu jer sami ne mogu, a nema ih tko

uvijek nahraniti. Kad smo to shvatili, baka je djeda svakoga dana u podne dolazila hraniti, dok smo

moji roditelji i ja dolazili svaku večer. Iako se moj djed Drago često nije mogao sjetiti mojega imena,

znao je da ga njegova Petrica voli najviše na svijetu.

Srećom, moj djed je sobu dijelio s jednim divnim i zabavnim čovjekom koji mu je pomagao dok

nas nije bilo. Bio je to neobičan, veseo čovjek. Zvao se Milan i ne samo da je bio pokretan, već je bio

i glavni zabavljač u domu. Osobito je šarmirao bakice svojim pričama o dijamantima koje je zaradio

u Africi gdje je dugo živio. I često je miješao hrvatski i engleski jezik kojim je većinom govorio tako

da ga ostali nisu baš posve razumjeli. No, mnogima je uljepšavao dane svojim veseljem pa tako i

mojemu djedu. Sve dok jednoga dana moj djed Drago nije zauvijek zaklopio svoje oči.

Hajde, Petra, dođi!- u sadašnjost me vratilo dozivanje prijateljica.

Podigla sam pogled. Zvijezde su treperile visoko na nebu. Jedna kapljica pala je na moj obraz.

Ili je to možda bila moja suza. Ili djedov poljubac, jedan od onih koje mi je davao svakoga jutra kad

sam bila mala.

Petra Matjanec, 7. razred, OŠ Brestje

Voditeljica: Ankica Blažinović-Kljajo

LiDraNo 2018. // 19


Dnevnički zapisi jedne tinejdžerice

SRIJEDA

Znam, ljudi obično planiraju započeti nešto novo u ponedjeljak. Ili prvoga u mjesecu. Ili dan nakon

novogodišnjeg tuluma. Ali, neću tako. Danas je srijeda i mislim da je to idealan dan za početak pisanja

dnevnika. Sredina je tjedna, još sam lagano uspavana od prošlog vikenda, a već čeznem za novim. Ne

volim stvari koje se podrazumijevaju, uobičajene i predvidljive. Osobito u zadnje vrijeme. Promijenila

sam se, imam četrnaest godina i ponekad se uopće ne prepoznajem. Sve se češće pitam tko sam. Ili

tko bih trebala biti, što je još teže. Sama sam sebi linearna jednadžba s dvije nepoznanice, ona naj-

teža, koju može riješiti samo znalac, ako se baš jako potrudi. Možda mi dnevnik nekako pomogne jer

kad pišeš sam sebi, postoji barem mala nada da će te čitatelj razumjeti. I da, neću pisati klasični dnev-

nik, mrzim klišeje, pa i one primjerene tinejdžerskim godinama.

ČETVRTAK

Uh, danas vrlo zanimljiv razgovor s mamom i bakom. Nas tri na kavi, uobičajena gužva glasova i

upadanje u riječ. Tko nas poznaje, zna da smo sve tri jako brbljave. Samo na trenutak se isključim, či-

tam poruke na mobitelu. Njih dvije valjda misle da više nisam tu pa povedu jedan od omiljenih razgo-

vora. Tema se, naravno, tiče moje budućnosti. Svi se u zadnje vrijeme samo bave mojom budućnošću,

idu mi na živce. Ja se uglavnom bavim prošlošću jer me ovo drugo plaši. Ne želim slušati kako sam

već pomalo odrasla, ne želim shvatiti da je preda mnom velika promjena u životu, jer još malo i bit ću

jedna od šifri u sustavu za upis u gimnaziju... Našla sam novi hobi, počela sam se baviti konzervira-

njem prošlih trenutaka, eto, to je jedina posljedica takvih razgovora. Ne znam kako roditelji, rodbina

i profesori ne razumiju - PRESTANITE, DOVOLJNO MI JE TEŠKO I BEZ VAŠIH PODSJEĆANJA. I tako

ja skupljam prazne bočice parfema, ulaznice za koncerte, čak i kamenčiće, slažem ih u ladice i povre-

meno se nastojim vratiti u neki prošli trenutak u kojem pouzdano znam da sam bila sretna. L. i ja, na

primjer, plačemo kad čujemo pjesmu s nogometnog prvenstva, iako nas uopće ne zanima nogomet,

zato što se to vrijeme ne može vratiti, a bilo nam je lijepo. Ne znam je li to baš normalno, ali baš me

briga. Nitko mi ne može garantirati da će se u budućnosti dogoditi nešto lijepo i priznajem, slaba sam,

kukavica i to me plaši. Dakle, baka i mama očito su započele jedan od svojih razgovora o tome kojim

bih ja putem trebala krenuti. Baka je stara pankerica, od nje sam sigurno naslijedila stav da je nor-

malno dosadno i da se uvijek možeš sakriti u umjetnost kad ti baš nije dobro. Baka kaže mami: ˝Ma

znaš kak' ja nju vidim, ja ti nju vidim jednog dana na filozofiji, da, da, svakako, filozofija i recimo.... grč-

ki!˝ Mama se smješka, i ona je pomalo pankerica, no glumi ulogu ozbiljne i odgovorne majke, pa kaže:

˝Filozofiju? Pa što će s filozofijom, što će raditi?˝ Baka se ne da: ˝Što će raditi, pa što bi radila, Bože

moj - mislit će!˝ ˝U današnje vrijeme, pa zar ne vidiš kako su se stvari promijenile?˝ ne da se mama.

J̋esu, i baš zato nedostaje razmišljanja!˝ baka zabije pobjednički gol i tu razgovor prestane. Iskreno,

mogu zamisliti sebe kao filozofa. Sjedim i mislim. Za grčki baš nisam najsigurnija.

PETAK

Učim kemiju. Ne volim kemiju. Znam i zašto, to je već napredak. Uopće me ne zanima od kojih je

molekula i kojekakvih sitnica sastavljen svijet oko mene. Ne razumijem kako me može oduševiti što

se permanganat bolje otapa u toploj nego hladnoj vodi, pa se onda to još zapiše svim tim ̋ naclovima˝

i ˝cuclovima˝ u kojima lijeva i desna strana moraju biti jednake. Svijet me zanima, ali sigurna sam

da lijeva i desna strana nikad nisu potpuno jednake. Zato volim umjetnost i ljude koji se trude da se

dvije strane nikada u potpunosti ne izjednače. Dok slušam glazbu ili je sviram, jasni su mi ˝naclovi˝ i

˝cuclovi˝, ali na neki drugi način. Muzika je ono u čemu sam baš ja - ja. Volim ono što je između redo-

va, nije zapisano i što se ne otapa u toploj vodi, ali postoji. Čitati knjige koje mogu sama nadopisati. I

razgovore u kojima se ne kaže sve i nije sve crno-bijelo, verbalne igre u kojima moraš mućnuti glavom

da bi ih razumio. I, naravno, ljude koji ih znaju igrati. Ima ih.

20 // LiDraNo 2018.


SUBOTA

Loše sam volje. Jako loše volje. Možda sam sebična, jedinica, mislim da se svijet vrti oko mene

i nisam spremna na kompromise. Hodam po stanu, bijesna i povremeno govorim kako su svi glupi i

kako ja to više nemam namjere trpjeti. Mama i tata se prvo prave da se ništa ne događa, što je njihova

tipična poza, ali tata ne može više izdržati, jer i on je jedan od pankera u obitelji, pa kaže: ˝Oho, do-

brodošla draga moja, to je istina i s njom ćeš se morati pomiriti. Evo, na primjer ja...̋ Prije no što za-

vrši rečenicu, mama ga prekine naglim ustajanjem od stola i počne govoriti: ˝Znaš, ljubavi˝, (to kaže

meni, a ne tati), ˝s takvim ćeš stavom samo biti nesretna. I normalno je da si preosjetljiva u svojim

godinama.̋ E, to je fraza od koje mi se diže kosa na glavi. Što bi bilo da ja njoj kažem: ˝Znaš, mama, u

tvojim godinama normalno je da si preosjetljiva kad je vani vruće!˝ ˝Osim toga, svakome trebaš dati

šansu, svatko ima svoje osjećaje bla..bla..bla...̋ Pogledam tatu. On mi uzvrati pogled. Razumjeli smo

se. ˝Naša je mama pomalo licemjerna˝, rekli bismo da se usudimo. Ona to zove socijalnom inteligen-

cijom koja nije karakteristična za one koji su u pubertetu, a tvrdi i da neki iz puberteta nikada nisu

izašli. Mislim da nikad neću postati socijalno inteligentna, to mi je očito na tatu. Nema veze, postoje i

druge inteligencije. Ali što ako nikada ne izađem iz puberteta?

NEDJELJA

Slušalice u ušima, mobitel u ruci, krećem se između playliste i Snapchata. Dogovaram izlazak

s curama. Mama i tata, svatko na svojem mobitelu, zadubljeni u raznorazne vijesti na portalima (ja

vijesti zaobilazim u širokom luku, posebno ako su političke ili o nekim epidemijama). Tata odjednom

ustaje i uskoro će me potpuno iznenaditi onime što zapravo čita na webu. Krene prema mami i raz-

nježenim glasom počinje joj čitati rezultate istraživanja o tome što žene očekuju od muškaraca. ̋ Evo,

evo, piše da žene očekuju da su muškarci uspješni i duhoviti!˝ smješka se i znatiželjno pogledava pre-

ma mami. Ona je i dalje zadubljena u svoj sadržaj na ekranu, pa jedino što uspije promrmljati je nešto

između ˝hm˝ i ˝ha-ha˝, ali intonacija toga „hmhaha” govori više od riječi koje nije izgovorila. Malo mi

bude žao tate, znam da je očekivao drugi odgovor. Zamislim se, što bih ja odgovorila na to pitanje,

da je danas 2030. i anketiraju me. Ma znam - očekujem da je glazbeno i tekstualno kompetentan kao

npr. Ed Sheeran, eto to očekujem. Ok, imam previsoke kriterije prema sebi i drugima. U zadnje vrije-

me malo sam popustila prema sebi. Prema drugima se još ne dam.

PONEDJELJAK

Za vikend sam donijela neke doista važne odluke. Od danas (znači ipak od ponedjeljka) pridržavat

ću ih se bez kompromisa. Svaki dan stavljat ću pluseve i minuse jesam li ih provela u djelo. Zapisat

ću ih da se jednog dana, u toj neizvjesnoj budućnosti, prisjetim kako sam razmišljala kad sam imala

četrnaest. Možda ću se smijati samoj sebi, no nema veze, ja volim konzervirati prošlo vrijeme. Dakle:

1. Budući da konačno znam što stvarno volim, neću više gubiti vrijeme na ono što me nezanima.

2. Neću gubiti vrijeme (i živce) na ljude koji me ne razumiju da bih nekome nešto dokazivala.

Ako je ljudi koji me razumiju malo kao prstiju jedne ruke, nema veze. Postoje oni koji su važni. Jasno

je da nikada neću biti socijalno jako inteligentna.

3. Smanjit ću perfekcionizam. Ostat ću samo meteoropat, hipohondar i povremeno ću patiti od-

straha od visine, zatvorenog prostora i velike brzine.

UTORAK

Sedmi dan dnevnika! Izdržala sam, sad mogu mirno nastaviti dalje, prvi je tjedan bio izazov. Za

danas samo kratko prepisujem s mobitela kraj jednog r̋azgovora :̋

˝Što misliš, postojimo li uopće?˝ Odgovaram: J̋a mislim, dakle postojim.̋

Baka je izgleda u pravu - filozofija, pravi izbor!

Nora Kostelnik Pogačnik, 8. razred, OŠ Ivana Filipovića

Voditeljica: Ljiljana Puljar Matić

LiDraNo 2018. // 21


Horor na satu hrvatskoga jezika

Sve je počelo kada je moj prijatelj Roko, ujedno i učenik 7.a razreda rekao da je jučer s prijate-

ljem gledao film „It”. Još od petog razreda volim horor filmove i svaki put kada imam priliku pogle-

dam dobar horor.

Dakle, kao što rekoh, pričali smo o horor filmu i tada je počeo horor. Mislim da je prvi put u mom

životu ta riječ horor stvarno to i značila. Odlična sam učenica i nisam navikla da me profesori opo-

minju, ali eto dogodilo se i meni. Profesorica nas je nekoliko puta upozorila zbog pričanja, ali mi

smo baš kao likovi u horor filmovima nastavili tražiti nevolju dok nas ona nije i našla. Na kraju smo

dobili zadatak napisati sastavak za ocjenu.

Vjerojatno većina tada prisutnih misli da je to bilo „Rokovo zavođenje”. Kao prvo želim nešto

objasniti: nisam birala da sjedim s Rokom, već me tako razrednica smjestila. A s druge strane, sa-

svim je slučajno započeo temu horor filmova. Roko je predložio da dio razreda ode u kino. S obzi-

rom na to da je već gledao film „It”, predložila sam „Annabelle”. Taj film je trenutno u kinima, a za

film sam čula da je dobar. Kada kažete da je horor film dobar, to 99 % znači da je i jako strašan. Još

se nikada nisam strahovito uplašila kada sam gledala horor film. Za slučaj da se to dogodi, imam

rješenje. Moja prijateljica Tea Mihić mi je rekla da ona samo zamisli scenu sa snimanja kako se na

mjestu događaja svi smiju i zabavljaju.

Ipak iz ove priče sam shvatila da nije dobro pričati na satu. Možda je nama pričanje pod satom

bilo zanimljivo, ali u očima profesorice, ostalih učenika, a sada i u mojim očima izgleda jako strašno.

I za kraj bih se htjela ispričati profesorici jer možda nije bilo pristojno pričati tijekom sata o horor

filmovima, a isto tako i Tei Mihić jer možda nije htjela biti spomenuta u sastavku. U svakom slučaju

iz svakog horora se nešto može i naučiti!

Lucija Novak, 7. razred, OŠ Vjenceslava Novaka

Voditeljica: Marija Gelo Lisičak

Hajde još jednom braco

Kada jutro svane

moliti da joj crtam, ne prestaje.

Cijelo jutro mi kmeči,

te se naslušam njezinih riječi:

„Hajde još jednom, braco!”

Grli me ona svaki dan

to je kao da sanjam glasan san.

Onda me najviše muči

kad mi na uho buči:


Popodne ona me pita:

„Braco, igrajmo se plavetnog kita?”

Kažem joj: „Mali vraže!”

Kada onu groznu rečenicu kaže:


Kad zadaću pisati krenem,

vidim za oči antimelem.

Viče ona: „U moju povorku se uključi!”

S lutkom u ruci ne da mi mira vičući:


Navečer ona mi viče:

„Braco, čitaj mi opet priče!”

Čitanje priča me umori,

usporim, a ona govori:


Ipak je draga sestra Klara.

Ima ona za svašta dara.

Svaki dosadan bio bi dan

da Klara ne ponovi svoj slogan:


Daniel Jukić, 6. razred, OŠ Augusta Harambašića

Voditeljica: Ksenija Ivanović

22 // LiDraNo 2018.


Izgovorena riječ ne može se vratiti

Često mi govore: „Izgovorena riječ ne može se vratiti”, a ja ne razumijem što to znači. Uporno

ponavljaju kako je jako važno da to shvatim, a ja ipak ne razumijem.

Odlučila sam napokon to saznati. Otišla sam do kuhinje i upitala mamu što to znači ne može se

vratiti, a ona mi je rekla da je to jedna stara izreka koja ti govori da ne vrijeđaš druge. Ali ja to ni-

sam razumjela. Otišla sam na kat i pitala tatu za objašnjenje. Rekao mi je da mislim što govorim i

da neće biti problema. Bila sam jako zbunjena. Mama mi govori jedno, a tata drugo, kako ću ikada

shvatiti što to zapravo znači? Sjetila sam se da mogu pitati brata. Kada sam došla do bratove sobe,

on je već počeo učiti pa mu nisam htjela smetati, no moja je znatiželja bila veća. Samo sam uletjela

u sobu i rekla mu kako su mi mama i tata dali različita objašnjenja izreke „Izgovorena riječ ne može

se vratiti”. Na to mi je brat rekao neka odem na igralište i kažem nešto ružno prijateljici pa ću sama

vidjeti. I tako sam ja naivno otišla na igralište i tamo zatekla svoju najbolju prijateljicu. Slijedila sam

bratove upute i krenula prema njoj riječima: „Ta majica je jako ružna na tebi, u njoj izgledaš debelo,

da sam ja na tvome mjestu, odmah bih je bacila. A još ti je i kratka pa ti se vidi trbuh! Odvratno!”

Bila sam malo uznemirena zbog toga što sam joj rekla, ali sve je bila istina.

Sutradan u školi pitala sam svoju najbolju prijateljicu hoćemo li nakon škole van, a ona mi je rekla:

„Debela neće ići van nakon škole!” I eto, saznala sam što znači da se izgovorena riječ ne može vratiti.

Maja Vratan, 5. razred, OŠ Vjenceslava Novaka

Voditeljica: Marija Gelo Lisičak

Kuća snova

Jako je… velika i slatka.

Nalazi se na vrhu brežuljka, na kraju grada. Svi je mogu vidjeti. Sagrađena je od: bijele čokola-

de, sladoleda od jagode, šarenih lizalica, čokoladnih krekera i kokos tortica. Ove kokos tortice su

na krovu pa svi misle da je kod mene stalno snijeg. A nije…

A unutra… Unutra imam čokoladnu fotelju. Baš je ukusna.

Znate, ja se poslije ručka volim zasladiti.

A na kauču od bijele čokolade se odmaram. Na stolcima od tortice sjedim dok ručam, a stol je od

izlizanog sladoleda. Još malo moram mijenjati taj namještaj. A kad je to sve tako fino pa ne mogu

odoljeti. Jedan griz ručka, jedan liz sladoleda. Pa kako ne bi ponestalo namještaja. Tko bi mu odolio?

A u dnevnoj sobi… ispred televizora od marmelade i laptopa od meda gledam Čistu ljubav.

A imam i nešto posebno…čokoladni bazen. Toliko se često kupam da možda i na Olimpijadi završim.

A u teretani, pogađate, naravno, proizvode slatkiše.

Ja jako volim živjeti u svojoj kući iz snova i jako mi je drago da sam ostvarila svoju želju.

A onda, odjednom, glas, zvuk… što se događa, pitam se?

Karla, daj se požuri, znaš da moramo na put.

A da, opet sam zaspala…

Ali ja ću sigurno izgradit svoju kuću iz snova i bit će slatka.

Jednom…

Karla Đukić, 3. razred, OŠ Iver

Voditeljica: Vlatka Sabolović

LiDraNo 2018. // 23


Kraljevstvo igre

Negdje na svijetu postojalo je veliko kraljevstvo. Bilo je to kraljevstvo skriveno od zla i tuge,

a zvalo se Kraljevstvo Igre. U njemu su živjela mala i velika djeca, dobroćudni patuljci, veseli vile-

njaci, životinje, prekrasne vile… Postojala su i četiri kralja: kralj Jug, kralj Istok, kralj Sjever i kralj

Zapad.

Svaki je živio na svojoj strani tog kraljevstva i svaki je imao neko posebno značenje. Kralj Jug

bio je kralj knjiga. Kralj Istok bio je kralj glazbe. Kralj Sjever bio je kralj sporta. Kralj Zapad bio je

kralj igre. Svi su se viđali jednom na godinu - na prvi dan svake godine. Tada su isplanirali sve što

će se dogoditi te godine i sve što će raditi. A njihovi pomagači, vilenjaci i vile, za to su vrijeme na-

porno radili. Vile su kuhale u kuhinji svakoga kralja i čistile kućice stanovnika, a vilenjaci su pripre-

mali šarene lizalice različitih oblika, najslađe i najšarenije bombone za djecu i ukrašavali parkove.

Kada je sve bilo gotovo, pustili bi svu djecu u Kraljevstvo. Djeca su se igrala, pjevala, crtala, čitala,

pisala, trčala, vježbala, svirala, svađala i mirila. Nažalost, kako su rasla, zaboravljala su na Kraljev-

stvo. Kraljevstvo je počelo propadati. Oni koji su ga se sjećali bili su već tinejdžeri i išlo im je na

živce. Samo su još neka djeca voljela i posjećivala Kraljevstvo. Pokušavali su dozvati druge, ali bez

uspjeha. No, i neki su se odrasli sjećali tog kraljevstva. Odrasli koji su iskusili zlo i tugu. Odrasli koji

su postali usamljeni i zanemareni. Odrasli koji su bili izbačeni iz društva. Oni su se sjećali i htjeli su

natrag. Po gradovima se počelo govoriti kako u Kraljevstvu peku najbolje kolače pa su neke žene

postale ljubomorne. Počelo se govoriti kako priređuju najbolje zabave pa su neki muškarci postali

ljubomorni. Zato su svi oni počeli dolaziti u Kraljevstvo. Neki su dovodili i svoju djecu. Odrasli su se

ostavili televizora, laptopa, ureda i politike, a djeca videoigrica i plakanja. Svi su se smijali, pričali

šale i igrali. Vile su za odrasle počele pripremati najbolju kavu, a za djecu toplu čokoladu s malim

sljezovim kolačićima. Zatim su počele dolaziti bake i djedovi koji su uz djecu pili čaj. Bake su po-

magale vilama, a djedovi pričali priče djeci. U Kraljevstvo su počeli dolaziti i ljubimci, počeli su se

održavati sajmovi i počelo se ići u školu. U školi su se učile zabavne stvari: imali su sat spavanja na

oblacima, sat letenja na divovskim pticama, sat radosnog smijanja i sat pjevanja u tišini. Kraljevi su

bili zadovoljni i zahvalni onima koji su riješili problem.

Kad su djeca narasla, postala su pjevači, astronauti, fotografi, slikari, učitelji… i napokon bake

i djedovi. Nikada se nisu zaboravili igrati. Nastavili su dolaziti u Kraljevstvo kao odrasli. Nadam se

da ću i ja!

Anja Vlahović, 4. razred, OŠ Frana Galovića

Voditeljica: Sanja Minarik

24 // LiDraNo 2018.


Leptiri

„U svijetu punom gusjenica, budi leptir”, često mi je govorila. Voljela je crtati.

Imala sam sedam godina kad je došla neka žena. Moja je sestra tada imala 21. Mama me poslala

u sobu. Sestra je došla k meni kad se već smračilo. Plela mi je kosu.

„Tko je bila ona žena?” pitala sam.

„Misli da sam lijepa. Ponudila mi je posao.”

Moja sestra jest bila jako lijepa. Imala je crvenu kosu i zelene oči. Ja isto imam crvenu kosu, ali

moje su oči plave. Rekla mi je kako bi morala odseliti daleko, a mama joj ne dozvoljava.

Više se o tome nije pričalo.

Mjesec dana kasnije, usred noći probudila me vika. Mama i sestra su se svađale. Vrata su se za-

lupila. Tišina. Da sam tada znala da neću vidjeti ni čuti ništa o svojoj sestri tri godine, potrčala bih

za njom. Ali nisam.

Nekoliko mjeseci ranije, sjedile smo na podu naše sobe i crtale. Počela sam crtati leptire.

„Što to radiš?”

„Crtam one lijepe leptire koje smo vidjele na livadi. One plave.”

„Nemoj crtati leptire. Još nisi spremna.”

Imala je čudnu opsesiju s leptirima. Prekrasno je crtala, ali njih nikada.

Tri godine kasnije javio nam se nepoznati čovjek. Mama i ja smo vlakom putovale do bolnice,

daleko od naše kuće. I čekale. Ušle smo u sobu. Zaplakala sam. I moja majka. Sestrine crvene kose

više nije bilo. Njezine zelene oči više nisu bile sretne. Bila je sitna i ležala je u krevetu okružena ra-

zličitim uređajima. Sjedile smo kraj nje i šutjele. Doktori su došli po moju mamu.

Sestra mi je tihim glasom pričala o svoje tri godine. Pričala je o različitim mjestima koja je po-

sjetila. Rekla mi je da se u ormariću nalazi kutija namijenjena meni. Sljedeći dan je otišla prema

zvijezdama.

Danas sam otvorila kutiju. U njoj je bio album sa slikama nas dviju i slikama s njezinih putovanja.

Predivni zalasci sunca u nijansama crvene, roza i plave boje. Na zadnjoj stranici bila su nacrtana

dva leptira plavih krila. Takve smo gledale na našoj livadi. Ispod njih je pisalo: „Sad si spremna! Cr-

taj leptire!”

Nina Bekić, 8. razred, OŠ Rudeš

Voditeljica: Mirjana Jukić

Gabrijela Perišić, 6. razred OŠ Antuna Gustava Matoša

LiDraNo 2018. // 25


Let

Na jednom raskošnom stablu u Maksimiru, živio je crvenkastozlatni listić Leo. Njihao se na je-

senskom povjetarcu i pjevušio. Čvrsto se držao za granu koja se nadvila nad mutnu vodu jezera.

Jesen je nježno obgrlila cijeli Zagreb, a njegov je Maksimir promijenio boju i zasjao u nijansama

crvene, žute, narančaste i smećkaste boje. Gledao je kako se sve pretvara u zlato.Gledao je ptice

koje su, u obliku slova V, putovale na jug. Kako im je zavidio…

Dok je Leo s divljenjem promatrao nebo i ptice, zapuše vjetar i provuče se kroz grane, a lišće zašušti.

Naleti hladnog vjetra udarali su sve jače i listić primijeti da je nekoliko listova palo na tlo. Odjed-

nom ga vjetar otrgne s grane i ponese uvis. Leo je prestrašeno zašuštao: „Upomoć!” Nakon počet-

nog straha primijeti kako je lijepo letjeti na vjetru. Dok su ga naleti vjetra zaokretali u lijevu i desnu

stranu, Leo pomisli kako je to slično letu ptica. Baš kad je počeo uživati, začuje glasni fijuk vjetra i

odjednom više nije letio, nego stajao zalijepljen na granu punu bodljikavih kugli. Jedna se kugla otvo-

ri i iz nje izađe krupni smeđi kesten. Mrko dobaci Leu: „Miči se s mog stabla!” Leo ga u strahu pogle-

da i promuca: „Ja nisam htio smetati… Vjetar me donio.” Listić zamijeti kako se i ostale bodljikave

kugle otvaraju. Uskoro ga kesteni okruže i gurnu sa stabla. U zastrašujućem padu Leo se sve više

približavao tlu. Već je pomišljao na najgore kad ga vjetar, u posljednji tren, spasi od sudara s tlom.

Ponese ga visoko i on nastavi letjeti iznad drveća i jezera. Listić pogleda u najveći oblak na nebu i

zašušti: „Pogledaj me, ja letim, letim…” Leo nikad prije nije doživio ništa slično. Nakon lude vožnje, vje-

tar oslabi i polagano, gotovo nježno, spusti Lea na tlo. Ležao je u mokroj travi i gledao kapljice kiše kako

sjaje na suncu kao dragulji. Čuo je kako djeca bacaju loptu i smiju se. Taj će zvuk zauvijek zapamtiti.

Zatvori oči i mirno zaspi na jesenskom suncu. Nije primijetio kad ga je vjetar podignuo uvis i

odnio u novu pustolovinu.

Tesa Novak, 5. razred, OŠ Ivana Gorana Kovačića

Voditeljica: Ružica Rogina Gačal

Lijepa je ova zemlja

Lijepa je ova zemlja,

kao mjesto iz bajke.


kao njezine majke.


kao i jezik njezinih ljudi.


i ljepoti se njenoj svatko čudi.


poput proljetnog jutra.


kao dječji snovi za sutra.

Plemenita je ova zemlja

kao i ljudi što u njoj žive.

Hrabra je ova zemlja

poput hrvatskog srca što u njoj bije.

Sunčica Boban, 5. razred, OŠ Frana Galovića

Voditeljica: Ana Vukušić Mahin

26 // LiDraNo 2018.


Likovi iz bajki su poludjeli

To je bilo davno. U 19. stoljeću. Nije bilo ničega bez čega ne možemo. Mobitela, tableta, iPoda…

Vila je kuhala čarobni napitak da je njen Nikola Tesla ponovno zavoli. Rastali su se jer su njega

zanimale samo žarulje. I ne samo one.

Mislio je i na nju. I ona mu je bila jako važna. Zapravo, bio je opsjednut njome. Svaka njegova

misao bila je samo ona. Izmjenična struja.

Ali, žarulja i struja nisu bili jedini razlozi rastanka s vilom.

Vila je slavila rođendan. Okupili su se prijatelji. Bajka do bajke. Čekali su je s nestrpljenjem.

A onda se pojavila na vrhu stepenica. Svima je zastao dah. Blistala je od ljepote. A Tesla…Tesla

nije blistao. Kipio je od bijesa zbog vilinog izbora nakita. Biseri su se sjajili na njezinom vratu. A

on, on ih je mrzio! Kad se spustila u dvoranu, tri puta je obilazio oko nje i brojao „jedan,dva,tri…

jedan,dva,tri…jedan,dva,tri” i…biseri su se raspali! Vila je pala u nesvijest od užasa, a Tesla je, uvri-

jedivši se, otišao u svoj laboratorij.

Struja je bila jedina njegova utjeha. Dani su prolazili. Ipak, uz struju mislio je i na vilu.

I ona na njega. Željela je vratiti njegovu ljubav. Već je sedmi puta sa sedam patuljaka kuhala ča-

robni napitak povratka ljubavi Nikole Tesle. Ništa se nije događalo. A onda se sjetila svoje nećakinje

Pepeljuge koja je uspjela pridobiti princa.

Pepeljuga se pojavila na vratima laboratorija. Munje su sijevale. Bljesak je osvijetlio napitak u

njenim rukama. Tesla je prišao. Popio je gutljaj i obrisao se pamučnim ubrusom. I opet. I opet. Tri

puta. Vilin napitak vratio mu je fotografsko pamćenje. Sjetio se svih sretnih trenutaka s njom.

Nošen strujom ljubavi došao je do vile. Želio se iskupiti. Poklonio joj je svoju prvu žarulju. Ža-

rulju od 60 vata.

Dugo u noć razgovarali su pod tom žaruljom. Tesla i njegova vila. Ona se smiješila na sve nje-

gove priče iz budućnosti. Ali, posebno joj se svidjela jedna. Ona o predviđanju pametnog telefona.

Kao da je osjećala da će baš pametni telefon jednom u budućnosti otkriti njihovu bajku. Neobič-

nu priču o ljubavi vile i Nikole Tesle.

Maja Bago, 5. razred, OŠ Bartola Kašića

Voditeljica: Marina Zlatarić

Lucija Petrović, 7. razred OŠ Antuna Gustava Matoša

LiDraNo 2018. // 27


Matematički problem

Biti tinejdžer stvarno je koma. Ljubav, odjeća i bubuljice! No, najviše posla imamo u školi, a ško-

la još više s nama. Nitko ne radi previše tijekom godine, ali bismo na kraju svi željeli biti odlikaši.

Sve to vodi do svađa s roditeljima. Uvijek kažemo: „Mene nitko ne razumije!”, a oni: „Samo ti ispravi

trojku iz biologije pa ćemo se razumjeti!”

Vjerujem da ćete me bolje shvatiti kad vam ispričam svoju priču.

Vraćam se doma i za sobom vučem dvojku iz matematike. Vučem, i vučem, a ona neće nika-

ko. Negoduje, plače, viče. Govori mi da ne hodam tako brzo, da zastanem malo. Velika je, veća od

mene. Ne mogu ju ni pomaknuti. Mučim se i borim s njom. Napokon povučem da se pridigne s tla i

poleti za mnom. Vučem ju, a za njom i svoje noge jer jednostavno ne žele ići. Više se ni meni ne ide.

Sve zbog dvojke. Zar baš sve mora pokvariti?!

Pokvarila mi je dan, a vjerojatno će i vikend - zbog učenja. Ali dobro, barem ću imati prekrasnu

peticu koja će prikriti moje neznanje, tješim se.

U mislima, vraćam se na početak svega.

Toliko smo se na tjelesnom dobro i pošteno oznojili u dva kruga šprinta, da sam ušla u svlačio-

nicu i brzo navukla majicu koja se odmah zalijepila za leđa. Nisam marila za frizuru, samo sam istr-

čala da što prije dođem do učionice. Jedva sam se snašla kad sam bubnula u nešto visoko i mršavo.

Nešto što je svakako bolje mirisalo nego ja. Ispred mene stajao je najljepši dečko u školi. Pozdravio

me, ispričao se, a ja se zbunila onakva znojna i raščupanog repa. Prišt na vrhu čela morao je baš

toga jutra izbiti! Nisam ga ni pogledala, samo sam nešto promrmljala i, da što prije pobjegnem, ušla

u toalet te pred ogledalom popravila kosu. Sad mi je bilo još toplije i pokušavala sam se rashladiti.

Odjednom sam shvatila kako nisam ponovila formule iz matematike. Panika je rasla sa svakim tre-

nutkom. Brzo sam krenula prema učionici, a moj je razred upravo ušao. U zadnji sam tren uletjela

i počela na brzinu vaditi stvari. Razmišljala sam o Njemu, o tome kako je on mene prvu pozdravio.

Počela sam zamišljati kako bi to savršeno izgledalo da sam ja imala predivnu opranu kosu i onu

majicu koja mi najbolje stoji - kad je iz torbe ispala pernica. U prvi sam tren mislila da ću je uspjeti

uhvatiti, međutim, ona je odskočila i prosula se. Skupljala sam stvari po podu, a moja se profesorica

razljutila misleći da zabavljam ekipu i prozvala me.

Kad sam izišla pred ploču, sve sam počela miješati. Površina romba postala je opseg trapeza,

stranice su postale visine, x se pretvorio u y... I... ostalo znamo.

Ako sama ne kažem mami, bit će ljuta jer će se više ona crvenjeti pred razrednicom negoli ona

sramežljiva dvojka. Ma nije da ja ne znam, nego je to bio trenutak nespremnosti, nepažnje, a sve je

počelo i završilo u istom danu.

Ne, ne! Pa ne mogu joj reći! Možda da najprije ispravim pa da onda kažem? Ali, svakako će shva-

titi da sam joj sve zatajila i neće me pustiti u shopping centar.

A tako bi mi lijepo stajala neka nova majicaaa... Tko kaže da Ga ne bih mogla opet slučajno sresti

i tad ne bih bila oznojena i raščupana. Zašto sam se sad uvalila u ovaj matematički problem? Kako

da mami priznam sve ovo kad je tako bezvezno ispalo? Nije stvar u dvojci, znam ja za više, ali je pro-

blem hoće li me profesorica htjeti pitati ili će me ostaviti da se saftam kao ćufta u vlastitom znoju.

Uh, napokon doma! I gle, srećom - nema mame.

No moja sreća nije dugo potrajala jer je u tom trenutku zazvonio mobitel. Što sad!? Kako joj

reći? Hvata me panika. Nema baš mnogo vremena za razradu strategije. Gotovo je!

28 // LiDraNo 2018.


- Boook, mama! - pomalo nesigurno javim se na telefon.

- Bok mamino, kaj ima? Kak je bilo u školi?

- Maa... sve pet, osim dvojke iz matematike - ovo zadnje ispalim tiše nego što je bilo potrebno.

- Ispravit ćeš je, dogodi se svakome.

- Ha?! Hhhoću, ne znam što mi je bilo... - u nevjerici spetljam h-ove.

- Dobro je ljubavi, brzo ću doći doma, vidimo se!

Hm.

Ovo je zapravo ispalo sasvim dobro!

Iako biti tinejdžerom ponekad zna biti teško i problematično, uvijek se nađe formula za rješenje

baš onda kad se najmanje nadaš.

Erika Valašić, 8. razred, OŠ Mate Lovraka

Voditeljica: Arijana Watz

Mlada, lijepa, mršava…

„Lea, hoćeš li već jednom? Već si pola sata unutra. Trebaš otići po kruh za ručak! Zakasnit ću

na posao!” mrzovoljno sam povikala lupajući šakama po vratima kupaonice.

„Ne brini mama, odmah ću! Samo da još isperem ovu masku s lica!”

Nije mi preostalo ništa drugo, već otići sama u pekarnicu.

Vraćajući se, na vratima sam zatekla svoju četrnaestogodišnju kćer. Bila je našminkana, ispe-

glane kose, odjevena u uske traperice, krznenu jaknu i visoke čizme. Na trenutak mi nije sličila mo-

joj Lei. Izgledala je odraslije. U njoj više nisam mogla prepoznati svoju pomalo bucmastu djevojčicu

valovite kose. „Mama, ja idem u školu, ne stignem ručati, nemoj spremati ništa za večeru. Neću biti

gladna poslije škole”, iz razmišljanja me prekinuo njezin glas.

U zadnje sam vrijeme počela kuhati rjeđe nego inače, budući da je suprug bio na poslovnom

putovanju. Lea nije htjela jesti. Živjela je od jabuka i badema. „Ti si sada u razvoju i moraš jesti”,

govorila sam joj, a ona bi mi na to samo prkosno odbrusila: „Mama, zar zaista želiš da to jedem?

Nisam luda! Znaš li koliko kalorija ima u tome?! Ne želim se udebljati!”

Bila sam zabrinuta za svoju kćer. Svakim je danom bila sve mršavija. Da nije možda zaljubljena?

Što se događa? Odgovor sam dobila pospremajući njezinu sobu. Ispod hrpe šminke i odjeće pro-

našla sam magazin. Počela sam ga listati i naišla na svakakve savjete o mršavljenju, modi, „zdravoj

prehrani” koja bi se prije mogla nazvati izgladnjivanjem. U časopisu sam pronašla i list papira. Pa-

žljivo sam ga odmotala. Začudila sam se. To je bila prijavnica za modnu agenciju. Čuvši otvaranje

ulaznih vrata, brzo sam je pospremila natrag u časopis. Lea je došla iz škole.

„Evo, ispekla sam kroasane i napravila ti kakao. Ne možeš ovako, cijeli dan ništa ne jedeš.”

„Nisam gladna, mama, ja tebe stvarno ne razumijem. Misliš li da ću sa svojom težinom ikada

uspjeti u manekenskom poslu, tada se varaš. Pogledaj me. Debela sam! Vidim da tebi to nije jasno,

ali uložila sam previše truda da bih tek tako odustala od karijere modela!” dovršila je ošinuvši me

pogledom i visoko uzdignute glave odšetala u dnevnu sobu.

Shvatila sam da više ne uspijevam doprijeti do svoje kćeri. Nisam je mogla natjerati na jelo, od-

bijala je bilo kakav razgovor, a popustila je i u školi. Ta želja za manekenskim izgledom, šminka i

odjeća potpuno su joj isprali mozak. Njezine riječi su mi se neprekidno motale glavom i tjerale da

se osjećam gore nego ikad. Morala sam pokorno slušati njena iscrpna predavanja o pravilnoj njezi

lica i tijela, redovitoj tjelovježbi i niskokaloričnoj prehrani. Osjećala sam se kao da sam ja njezina

kći. Dijelila mi je savjete kako bih se i ja trebala više šminkati i nositi moderniju odjeću. Bila je op-

sjednuta izgledom, pritom najviše strahujući od debljine.

LiDraNo 2018. // 29


Jednoga sam je jutra čula dok je sa svojom prijateljicom razgovarala na zvučnik: „Što ti je,

Lea? Bila si nekako tužna danas u školi? Imaš li kakvih problema?” upitala ju je njezina najbolja pri-

jateljica. „Ne, zašto pitaš?”

„Oprosti, ali nekako mi se čini da nisi baš najbolje u posljednje vrijeme. Mršava si i blijeda. Stal-

no jedeš te jabuke. Mislim, znam da su zdrave, ali ne možeš živjeti samo od njih”, zabrinuto je re-

kla. „Ne brini, samo bih željela malo popraviti liniju. Sve je u redu”, rekla je Lea, a ja sam postala

svjesna da su sada već i prijatelji postali zabrinuti za moju kćer. Nikako taj razgovor nisam mogla

izbiti iz glave.

Kad se nekoliko dana kasnije suprug napokon vratio s poslovnog puta, jedva susprežući suze,

odglumila sam kako je s Leom sve u najboljem redu. No, ubrzo je shvatio o čemu se radi. Premda

joj je s putovanja donio i nekoliko omiljenih čokolada kojima se nekada veselila poput malog djete-

ta, sada mu ih je grubo istrgnula iz ruku i odnijela u sobu gdje su, imali smo priliku vidjeti, završile

u kanti za smeće ispod njezina stola. Za zajedničkim sam joj ručkom predložila da uz salatu barem

uzme malo kruha. „Jesi li ti poludjela? Što ti pada na pamet?! Do audicije su preostala još samo

dva tjedna.! Ne želiš valjda da sada sve pokvarim? Već se vidim na svim važnijim naslovnicama.

Mlada, lijepa, mršava…”

Lein se strogi režim prehrane nastavio, a ja sam se iz dana u dan zbog nje osjećala sve gore.

Sve dok jednog dana nisam dobila poziv na mobitel i hitno se morala pojaviti u bolnici.

„Dušo, sve će biti u redu. Ne brini, ja sam tu.” Lea je polako otvorila oči. Ležala je u krevetu, a

ja sam sjedila pokraj nje i držala je za ruku.

„Mama, gdje sam? Što se dogodilo?” upitala me ništa ne shvaćajući.

„Sve će biti u redu, ne brini. Onesvijestila si se na putu do škole. Netko od prolaznika pozvao

je hitnu pomoć i sada si u bolnici. Morat ćeš ostati tu nekoliko dana dok ne naprave sve pretrage.

Doktor kaže da si pothranjena i da imaš manjak željeza u krvi, što nije ni čudo s obzirom na to da...

Lea, nisi to smjela dopustiti. Nisam željela lagati doktoru, ispričala sam mu sve.”

„Znam da sam dovela u pitanje svoje zdravlje, mama. Čak su mi i obične stvari poput pješa-

čenja do škole počele predstavljati problem jer bi mi se već nakon nekoliko metara počelo mračiti

pred očima i morala bih zastati kako bih malo došla k sebi. Sada se sjećam što se dogodilo. Ujutro,

dok sam se približavala školskoj zgradi osjećala sam mahnito bubnjanje srca i šum u ušima. Dok

sam uzaludno pokušavala doći do daha, sve jače mi se maglilo pred očima. Bilo mi je jasno da ću

se onesvijestiti. Znam da sam te strašno povrijedila svojim bezumnim ponašanjem, ali molim te,

oprosti mi.”

Znala sam da joj je iskreno žao i bila sam sretna što je shvatila kakvoj opasnosti je bila izložena

i što se na vrijeme uspjela osvijestiti. Čvrsto me zagrlila. Taj mi je zagrljaj pokazao njezinu zahval-

nost, pomirenje i okrenuo novi list u knjizi našeg zajedničkog života. Bila sam sigurna da je ovo sre-

tan kraj i da nam se smiješe neki veseliji dani i svjetlija budućnost.

Matea Hranilović, 8. razred, OŠ Stenjevec

Voditeljica: Ivana Plejić Pech

30 // LiDraNo 2018.


Moje more

Na moru sam. Još sam mala. Desetogodišnjakinja. To je ona dob kad je sve zanimljivo. I misteriozno.

Plaža. Pijesak pod nogama i u japankama. Sunce je jarko. Ne želim staviti kremu za sunčanje.

Ah, to more. To veliko tijelo vode koje izgleda kao da se proteže oduvijek i da mu nema kraja. Ipak,

premala sam da o tom mislim. To je više za stariju mene. Sjedim na pijesku. Dignem pogled. U tome

velikome nebeskom moru vidim osamljena galeba. Njegovi kliktaji prigušeni su žamorom i smije-

hom na plaži. Djeca se igraju, rone, a neki se penju po roditeljima. Ušla sam u more. Ugodno je,

sunce ga je savršeno zagrijalo. Malo se udaljim od obale. Na morskome dnu, među travom, svjetlu-

caju svakojaki odbačeni predmeti i blaga. Vidim pokoje školjke čije se tijelo bljeska među morskom

travom. Na stijenama pužići. Uzimam jednoga. Nazovem ga Teo. Brat i nije baš oduševljen time što

sam nazvala puža po njemu. Suton. Sunce zalazi i izgleda kao da i ono uranja u vodu. Pritom boji

površinu mora nijansama žute i narančaste. Nađe se i malo crvene. Vrijeme je da se ode. Lijepim

Tea (da ne bude zabune, mislim na pužića) natrag na njegovu stijenu. Večer. Sunce je sada potpuno

uronilo u vodu, a njegovo mjesto zamijenio je velik i sjajan mjesec. Hodamo po osvijetljenim ulica-

ma. Čuje se pjesma i glazba. U zraku se osjeti zamaman miris ribe. Večer je sparna, ali ipak više nije

tako vruće. Nađemo izvor pjevanja. Neka klapa na trgu. Meni su sve klape bile iste, tako da nisam

znala imena. Vidim, i neki ljudi slušaju sa svojih malih prozora. Sada je već kasno. Nemam želju vra-

titi se u kuću, ali nevoljko ulazim.

U svojoj sam privremenoj sobi, ovo je tek prvi mjesec da smo tu. Još nam puno dana preostaje.

Sretna sam zbog toga. Kroz otvoreni prozor ulazi miris borovih iglica. Obožavam taj miris. Osjeća

se i lavanda. Noć postaje svježija. Ležim, slušam neumoran zbor cvrčaka. Pomažu mi da zaspim.

Lana Dumić, 8. razred, OŠ Nikole Tesle

Voditeljica: Mirjana Miljković

Mario Topić, 6. razred OŠ Antuna Gustava Matoša

LiDraNo 2018. // 31


Mrak razred

Razrednica nam je najavila da će u naš razred stići novi učenik. Dječak. Svi smo bili uzbuđeni.

Očekivali smo sasvim obično dijete. Kada je ušao u razred, zašutjeli smo. Svi. Čak i brbljivi Marin.

Dječak je bio odjeven u plave traperice i plavu majicu. Imao je ruke, noge, glavu, uši… Baš sve

kao i mi. Ipak, mi smo ga svi začuđeno gledali. Koža mu je bila crne boje. Šutjeli smo sve dok nam

razrednica nije rekla da se zove Zvonimir. Nasmijali smo se. Ne znam kako objasniti, ali očekivali

smo neko neobičnije ime. Zvonimir nam nije odgovaralo uz njegovu boju kože. Kada ga je učiteljica

tražila da pokaže gdje je Nairobi, iz kojega se doselio, šutio je i pognute glave stajao ispred karte.

Znao sam da mu je neugodno i bilo mi ga je žao. Zvonimir je sjeo sam u zadnju klupu i šutio. Okre-

tali smo se i gledali ga. Ramena su mu i dalje bila pognuta. Na odmoru nije bilo bolje. Bio je sam dok

su ga ostala djeca promatrala.

Jednog sam mu dana na odmoru odlučio prići i razgovarati. Govorio je hrvatski. Saznao sam da

voli nogomet i da je dobar golman. Ubrzo su nam se priključila i ostala djeca. Odmori su nam bili

življi i zanimljiviji. Neki su ga ispitivali o životinjama. Strpljivo im je odgovarao i pričao nevjerojat-

ne priče. Kada je opisivao kako je uspavljivao lavove, namignuo mi je. Shvatio sam da se šali. On je

samo običan dječak iz afričkoga grada. Dali smo mu nadimak Mrak. Nije mu smetalo.

Bez velikih riječi, razgovorom i druženjem shvatili smo da su svi ljudi jednaki bez obzira na boju

kože. Važno je kakav je tko čovjek, a Zvonimir je dobar, zabavan i zanimljiv. Prije Zvonimira nitko u

razredu nije poznavao niti jednog pripadnika crne rase.

Zvonko, jer i tako ga zovemo, potiho nas je naučio da se prije nego li nekoga osudimo ili odbaci-

mo, trebamo potruditi i upoznati tu osobu. Sretan sam što je Zvonko u mom razredu, što smo dobri

prijatelji i što ga svi prihvaćaju, što smo mrak razred i imamo najboljeg Mrak učenika.

Kristian Crnčić, 7. razred, OŠ Rudeš

Voditeljica: Mirjana Jukić

Najljepše u mojoj domovini

Kad bi me neki nepoznat stranac

pitao: Što je najljepše kod vas?,

ne bih mu mogla odgovorit lako

jer domovina ne stane u jedan glas.

Odmah se sjetim Jadranskog mora,

pješčanih plaža, toploga žala,

otoka smaragdnozelene boje

i šuma velikog plavog vala.

Zatim se sjetim visokih gora

gdje udišem svježi planinski zrak,

dok prolazim pokraj visokih borova

koji vrhovima dodiruju oblak.

Na kraju se sjetim prostranih ravnica,

polja suncokreta što nemaju kraja,

širokih rijeka, mirisnog voća

i kolijevke narodnih običaja.

I onda mu odgovor mogu dati:

Nema jednog najljepšeg dijela.

Puno je toga što vidjeti treba.

Najljepša je moja domovina cijela!

Mia Krnić, 5. razred, OŠ Dragutina Kušlana

Voditeljica: Sanja Ilčić

32 // LiDraNo 2018.


Noćna šetnja šumom

Priča se da je ta šuma danju obasjana Suncem i u njoj ptice crvkuću, da se djeca u njoj bez sta-

raha igraju. Ali noću je mračna, strašna, ukleta, te da u njoj živi vrlo neobična djevojčica.

Kod kuće sam i razmišljam o Šumi. Razmišljam o tome je li priča o Šumi stvarna, ili je to samo

jedna velika laž i izmišljotina. Odlučujem sutra ujutro prošetati Šumom.

Jutro je. Mama i tata su na poslu, a ja oblačim svoje nove, ružičasto-bijele traperice i majicu

koju mi je baka poklonila, te obujem cipele. Nisam sigurna hoću li se vratiti.

U šumi je prekrasno! Ptice cvrkuću, a ima i krtica! Crno-plava ptičica sleti na garnu i zna-

tiželjno me pogledava. Ne vidim išta neobično ovdje, niti u kojem dijelu šume. Sjest ću ov-

dje na livadu pokraj jezera. Sunce se polako spušta i uskoro će obasjati drugu polovicu Zemlje.

Noć je i upalim svoju svjetiljku. Tišina je. Pada lišće sa grana i začujem sovu. Šuma polako postaje

sve jezivija. Hladno mi je. Odjednom začujem korake. Svjetiljka mi se ugasi, a ja se onesvijestim.

Probudim se na istom mjestu, na livadi. Pokraj mene stoji djevočica smeđe kose i nosi slatku,

crnu haljinu, najlonke i crne cipele. Izgleda kao da je bila na sprovodu. Gledam u nju, a ona u mene.

Nemam snage progovoriti. Djevojčica legne pokraj mene i gleda u zvijezde. Ja učinim isto. Odjed-

nom me djevojčica primi za ruku i pogleda me suznih očiju.

,,Nemoj plakati. Tu sam, uz tebe sam.” uspijem progovoriti.

Djevojčica se zasmijulji.

Polako, pa će zora. Djevojčica se pretvori u prašinu i vjetrar ju odnese.

Ova šuma više mi nije strašna. Zapravo, sutra ću ponovno doći posjetiti Šumu i djevojčicu u njoj

te ću je tješiti sve dok se ne bude osjećala bolje. Bit ću joj prva prijateljica...

Savanna Lončarić, 6. razred, OŠ Kajzerica

Voditeljica: Majda Tometić

Notturno

Spušta se noć - mirisi dana

Stapaju se u mrak,

Dok kiša lagana

Pada kroz zrak.

Pružam ruku

Prema svjetlosti gradskih svjetiljki,

Obasjana mi je svaka kap,

Zatvorim oči i sanjam slap.

Ova noć miriše na kišu.

Ulice, lišće jesensko, trava,

Gledam kako tragovi se brišu.

Volim kapi kiše,

Noć jače miriše na san,

Sonet pišem za sutrašnji dan.

Rudolf Tepeš, 7. razred, OŠ Stenjevec

Voditeljica: Ida Mustač

LiDraNo 2018. // 33


Novi ljubimac Šiško

Da, primijetila sam. Zapravo, svi smo to primijetili. I moj tata, i mama, i sestra. I Leda, moj pas,

također. Bile su to crne, male mrvice na našem balkonu. Ne pet ili šest, nego stotinjak.

-To su ti neke mrvice sa zida,- rekao je važno tata.

Na tom balkonu nije bilo ničega osim tih crnih „bubica", kako sam ih ja zvala. Balkon je na katu

gdje su nama spavaće sobe tako da se nitko ni ne sjeti izaći van. Jedino bi katkad tata došao i rezao

nokte ili mama mahala tepihom kad bi čistila. I Leda bi nekad potajno doskakutala i sunčala se. Da

ju mama vidi, dobila bi blagi srčani udar jer ona ne može vidjeti dlake u blizini soba gdje spavamo.

Što se mene tiče, Leda bez frke može ležati sa mnom na krevetu. Zato se nemojte, za nekih petna-

estak godina, čuditi ako završim u novinama kao „Žena s najviše pasa". Ili nešto slično.

I tako su prošle dvije-tri godine i već su svi zaboravili na crne bubice. A one su i dalje bile tu.

No, jednoga dana, iz čista mira, tata ih je išao kao kakav detektiv, proučiti. Bilo je jutro, prije nje-

gove kave i još poluzatvorenih očiju tata je pokušao doznati što je to. Za desetak minuta spustio

se na donji kat u dnevni boravak gdje smo bile mama, sestra i ja. Ponosno je i uspravno stajao. Kao

vlasnik neke tvrtke rekao je:

-Ozana, na internetu mi nađi kako izgleda, da budem pristojan, izmet od šišmiša. A ti, Agneza,

dođi na balkon da ti pokažem.

U jednoj rupi u zidu šišmiš si je napravio kućicu. I upravo je u njoj spavao. Uskoro je stigla i Oza-

na, moja sestra, sa slikom na internetu i shvatili smo da su te crne mrvice zapravo šišmišev izmet.

Mama je vikala sa strane:

-Zvat će se Šiško, zvat će se Šiškoooo!

Tata je još dodao i prezime- Menčetić, po jednom pjesniku koji je davno živio. Ja se još uvijek

smijem čim kažem njegovo ime.

Sljedećih par dana svi smo guglali i raspitivali se što šišmiši jedu, rade... Saznali smo da postoji

više vrsta šišmiša. Jedni jedu insekte, drugi voće i nektar, treći piju krv, četvrti jedu ribe... Ja se

toplo nadam da naš Menčetić nije ova treća vrsta. Prije sam imala veliki strah od šišmiša. Ježila bih

se od onih priča da se mogu zaletjeti i zapetljati u kosu. A sada ih sve više počinjem voljeti. Pogo-

tovo Šiška. Njega vidimo svaku večer kako leti oko naše kuće, a onda se pred jutro smjesti u svoju

rupu u zidu našeg balkona i spava dalje sve dok se ponovno ne spusti mrak.

A nas za dobro jutro, svaki dan dočeka još jedna nova crna bubica na podu balkona.

Agneza Hadrović, 7. razred, OŠ Brestje

Voditeljica: Ivana Rešetar

34 // LiDraNo 2018.


Pravi prijatelj

On će uvijek biti tu,

bez ikakve sumnje,

jer on te poznaje

i priča jezik tvoje šutnje…

Pravi je prijatelj onaj

koji razumije tvoje ideje

i čuva uspomene vaše

kao dragocjene trofeje!

I kad ste razdvojeni,

uz tebe je uvijek tu

i stat će uz tebe

u dobru i u zlu.

Iz slučajnih se susreta

prijateljstva mogu steći

i biti toliko snažna

da ih ne opisuju riječi…

Ema Pintar, 7. razred, OŠ Ante Kovačića

Voditeljica: Ivanka Brađašević

Prsti

Prsti uvijek redom stoje,

slova pišu i brojeve broje.

Trebaš ih da listaju najbolju knjigu

i otjeraš svaku brigu.

Pjesme tebi pišu

i pogreške brišu.

Važni su i za ples,

al' nekad stvaraju stres.

Hodaju po stolu kao po cesti,

bez njih kolač ne možeš jesti.

Važno je samo da ti pomažu

iako ti nekad odmažu.

Ivona Kokolj, 4. razred, OŠ Stenjevec

Voditeljica: Jadranka Vurnek

LiDraNo 2018. // 35


Razglednica moga djetinjstva

Putovati za mene znači otići na drago mi i poznato mjesto, u Zadar. Oduvijek odlazim onamo

nekoliko puta godišnje i uvijek kao da je prvi put.

Preko kamenitoga Velebita, kraj bajkovitih Plitvica, duž zelene i slikovite Like - put konačno do-

vodi do tunela Sv. Rok. Kada se njime prođe, onako dugim i mračnim, slijedi nagrada… Prekrasan

pogled na more i kamen. Dok preko Masleničkoga mosta jurimo prema Zadru, imam osjećaj kao da

sam već tamo. „Mala, ča si šempja!” tata počinje govoriti dijalektom čim prijeđemo Velebit. Gle-

dam kroz prozor. S jedne i druge strane ceste ljudi nude svoje domaće proizvode: smokve, lubeni-

ce, maslinovo ulje.

Dolazak u Zadar budi mnoge uspomene. Jednako kao i želju da ga iznova istražujem. Udišući

punim plućima taj lagani, slani zrak, bilo da krenem prema bakinoj kući ili prema plaži, svugdje su

slike moga djetinjstva. Dok se preko Jazina, pored kipa Krešimira Ćosića, velikoga zadarskog ko-

šarkaša, ulazi u grad, kao da se podiže zastor. Svakim korakom otkriva se nešto posebno. Prolazeći

pored zimzelenog Perivoja Vladimira Nazora, na korak smo Trga pet bunara, ostakljenih arheološ-

kih nalazišta i znamenite Kapetanove kule s koje se davno motrilo more i čekalo svoje pomorce.

Opjevana je Kalelarga cijelom svojom dužinom glavna šetnica i žila kucavica grada. Ona vodi

prema srcu Zadra, jedinstvenomu Forumu. Ondje se nalazi povijesna jezgra grada. Crkva sv. Dona-

ta, Sveta Stošija i crkva Svete Marije u kojoj su redovnice sačuvale zlato i srebro grada. Dok stojim

na Forumu, uvijek sam u nedoumici kamo krenuti. Otići rivom do morskih orgulja ili svratiti do pija-

ce. Ondje je obilje mirisa i boja te sama bit Dalmacije.

Ljudi su srdačni, nasmijani i glasni na onaj južnjački način, uz mnogo strasti. Ondje ste uvijek

dobrodošli. Barem se ja tako osjećam. Na ulicama Zadra kao da sam odrasla, iako sam najveći dio

godine provodila u Zagrebu. Nikada niste dovoljno dugo na ovakvome mjestu. Ljeti možete s voj-

skom turista ponovno otkrivati brojne znamenitosti i „feštati” u Noćima punog mjeseca. Zimi je to

ponešto drugačiji, uspavan grad, ali podjednako uzbudljiv.

Zadar je za mene uspomena na moju baku, moje morske pustolovine i obiteljska okupljanja.

Rado se prisjećam plaže Kolovare na kojoj sam kao trogodišnjakinja plakala ne želeći ući u more.

Kad otamo odlazim, sjetno gledam kroz prozor. Ulicom Ante Starčevića, preko Murvice i dalje pre-

ma Dalmatini, nevoljko se vraćam u Zagreb.

„Doviđenja”, ponavljam u sebi… A moj Zadar, taj prekrasan kameni cvijet oplakivan morem i

obasjan suncem, čeka da mu se ponovno vratim…

Lea Markoč, 8. razred, OŠ Sesvetski Kraljevec

Voditeljica: Senka Sušac

36 // LiDraNo 2018.


Reflektor

Ušao sam u disko-klub i dočekao me toplinski udar. Doslovno. Zrak je bio ispunjen dimom ciga-

reta, smradom alkohola i iritantnim umjetnim dimom koji izlazi iz onih čudnovatih aparata za paru.

Takav sam tek drugi put u životu vidio; prvi put bio je na jednoj rođendanskoj proslavi koja je kasnije

izmakla kontroli, ali to je sad potpuno druga priča.

Glazba koja je treštala bila je nešto između tehna i dubstepa.

Uzdahnuvši, počeo sam se probijati kroz gužvu. Svuda oko mene bili su ljudi, skandalozno odje-

vene djevojke, neke u uskim haljinama koje su im jedva pokrivale prilično široke bokove, a druge

u nekakvim srebrnim korzetima od kojih su me boljele oči. Imale su ubojite plesne pokrete, to im

moram priznati.

S moje desne strane bila je grupa ljudi koji su nalijevali svakakva, meni nepoznata pića niz grlo.

A onda su se moje oči konačno susrele s nesrećom zbog koje sam došao. Krenuo sam ih brojiti po-

gledom. Tiki, Rez, Pačo, Aneta, Erika, Čizma, Živac i...

I Sara.

Laknulo mi je, a u isto vrijeme obuzela me užasna nelagoda. Osjetio sam želju da se okrenem na

peti i izađem, ali me spriječio dubok, prodoran glas. Rez me zamijetio i naravno...

„Kec! Dođi ovamo!”

Koliko god to nisam htio, ponovno sam se okrenuo i oči su mi se susrele sa Sarinim pogledom.

Nikada dosad nisam primijetio koliko plave oči ima, gotovo ljubičaste.

Napravio sam nekoliko koraka kako bih se pridružio škvadri. Aneta je zamahnula kestenjastom

kosom i pružila mi svoj najšarmantniji osmijeh, a uočio sam i da joj se pretjerano uski fluorescentni

kombinezon, vjerojatno Prada ili Gucci, malo stegnuo kada se uspravila. Dečki su se cerekali i pro-

matrali ju, a Erika je plesala. Odjednom mi je postalo muka. Nisam imao ni vremena provjeriti gdje

je Sara. Okrenuo sam se i izašao. Ne mogu ja ovo.

Koliko god volim Saru, ne mogu biti tamo, u tom društvu, na tom mjestu. Izašao sam i pustio da

mi se pluća napune svježim večernjim zrakom. Stajao sam pred klubom kojih pet minuta kao poki-

sla kokoš, a onda sam osjetio nježnu ruku na ramenu.

Okrenuo sam se i susreo ljubičast pogled sa slatkim osmijehom. Plava kosa upadala joj je u pre-

krasno lice.

„Sara.”

Njezin pogled bio je sjajniji od bilo kojeg reflektora u klubu.

„Zašto nisi unutra s ekipom?”

Pogledala je dolje.

„Znaš, Kec ili Sven, ne znam kako više voliš da te zovu... oboje znamo da sam bila tamo samo

da mogu vidjeti tebe.”

U tom trenutku osjećao sam se kao jedna od pijanih, ošamućenih djevojaka u korzetima. Nagli

napadaj sreće preuzeo je moje tijelo i to mi nije smetalo.

„Sara, ja te volim.”

Njezin odgovor promijenio je cijeli moj život…

Lucija Zokić, 7. razred, OŠ Petra Zrinskoga

Voditeljica: Dijana Grbaš Jakšić

LiDraNo 2018. // 37


Sami zauvijek

Troje nas je. No bilo nas je više. Ljudi su ih oteli, spalili, ubili.

I sada nas je samo troje, visoko na planini.

Jak vjetar grane nam je slomio, jak snijeg korijenje nam zamrznuo.

Nemamo još puno vremena. Još se sjećamo kad nas je bilo sto, dvjesto, tisuću.

Ali sada nas je samo troje, visoko na planini.

Dok smo još mladi bili, vjetar je prolazio našim granama stvarajući prekrasnu glazbu.

I svi su pjevali, i svi su plesali, i svi su bili sretni. Sada nas je samo dvoje.

Dvoje, samih, visoko na planini. Uskoro ćemo otići daleko.

Daleko s ovog svijeta. Naše smrznuto korijenje i naše hladne kore pucaju.

Otići ćemo daleko, daleko od ljudi, daleko od svega.

Hladan nas snijeg utapa poput valova. Vratit ćemo se svojim prijateljima.

Smrt kruži oko nas poput morskog psa, polako nam se približava.

Opet ćemo biti sretni, opet ćemo pjevati, opet ćemo plesati.

Debla nam pucaju, mi padamo. Tama nas je cijele progutala.

Maria Kramar, 8. razred, OŠ Špansko Oranice

Voditeljica: Rutva Primorac

Sjena

Došla je u zimskoj noći,

kradom, iznenada.

Prošetala se predgrađem

usnuloga grada.

Tad, u sekundi jednoga trena

napustila je ovaj svijet

jedna stara dobra žena.

Njenih vrijednih ruku

i topline više nema,

u hladnome kućerku

samo uspomena na nju drijema.

Na pustome trijemu

njen stolac na vjetru se njiše,

tužno škripi ko da plače:

„Nema je više.”

I vrt i voćnjak su prazni,

tuguju golubice njene,

sjećanja na nju

sad su samo sjene.

Otišla je u zimskoj noći,

kradom, iznenada.

To smrt se prošetala

ulicama njenoga grada.

Laura Barišić, 6. razred, OŠ Granešina

Voditeljica: Mirjana Lozić

38 // LiDraNo 2018.


Šoping groznica

Bacil sam petaka i rezultat je pismo, dakle ova tema, pa ajd da ne drobim dalje u uvodu - sad

bum malo drobil o šopingu. Al ne bilo kojem šopingu. Pazi sad! Jedan od najdramatičnijih i najbes-

potrebnijih šopinga! Da, pogodili ste - pisat ću o šopingu sa svojom milom obitelji. Bravo ja, dal bum

si keks poslije. Eh, da, jedna od najbitnijih nebitnih napomena: ovo je pravi hard core šoping, a ne

odlazak do Konzuma ili do trafike. Ne, mi idemo u šoping centar!

Je, naslov veli groznica, šoping groznica da budem precizniji. Svaki odlazak u šoping s mojom

obitelji je groznica! Ali to nije sve! Na blagdane, proslave vjenčanja i u vrijeme velikih popusta, do-

bit ćete čak četiri groznice. Ajme.

To vam počne ovako: uđemo u šoping centar, i majka mi odmah hoće hlače kupit, pa ja tak po-

đem s njom. Pa onda ona te hlače gleda, testira, kaj ja znam kaj im još radi, a mene stera u desnu

kabinu da ju čekam da mi ih donese. I niti jedne mi ne pašu, veli ne kuži ona ove njihove oznake za

veličinu. Kažem ja njoj da tam levo ima tablu di sve piše. Odjednom me ko tuljana gleda, pa ja ko tu-

ljan gledam nju. I baš nam je lijepo, ali odmaglila je ona brzo do one čuvene table. Barem mi je dala

da dođem do riječi u šopingu, fala nebesima.

I tak nakon nekog vremena izlazimo mi iz tog divnog dučančića nasmiješeni i veseli. Stari je

jedno triput otišel van, zdimit jednu, a buraz veli da je s nama bil nutra, u dućanu. Sad bi mogli po

ono po što smo došli, al starog opet nema. Stari i dućani su ko minus i plus, vrhunac mu je otić do

Devetke. Isto tako, bio je jedno četiri puta u šoping centru, ali niti jednom samostalno. Ma on se i

tramvaja boji. Da na poslu mogu bez njega bit, starog bi valjda već u penziju poslali. Kad stari ku-

puje obleku, vrijedi pravilo: bolje ništa nego išta. Stalno kupuje što jeftinije - ajde, barem je aktivan,

kupuje nešto. Ima stari i fine obleke: kožne jakne i čižme, kak ih on zove.

I tak izgleda šoping u našoj obitelji: stari dimi vani, buraz je tu negdje, a ja i stara se natežemo,

dobro da još cucka nemamo.

A frka je i kad doma dođemo: svi smo zapuhani od penjanja na peti kat, osim starog, koji je na

drugom katu. I opet majka pokrene neke svoje manevre, a ja bežim starom na drugi kat.

Stari bi fakat mogel u penziju.

Vid Pongrac, 8. razred, OŠ Vrbani

Voditeljica: Jasminka Kokolić Golubić

Nika Čavlović, 8. razred OŠ Antuna Gustava Matoša

LiDraNo 2018. // 39


Spava zvjezdano nebo i more sklapa oči

Sunce je odavno zašlo. Jedini dokaz da je postojalo pokazivalo je nebo koje je još neko vrijeme

bilo crveno.

More je bilo mirno poput ulja, kao da ga je netko izglačao. Negdje u daljini spojilo se s nebom,

nastao je bistar kontrast crveno-plavo. Kao savršeno ogledalo koje bi tu i tamo poneki galeb, ne

razmišljajući, razbio. Sve sam lošije i slabije vidjela kad odjednom mrak. Tišina. Jedini izvor svije-

tla sada su bile lebdeće žaruljice - zvijezde. Svjetlo u tmini. Nebo oko zvijezda bilo je potpuno crno,

mislila sam, crno od dubine jer od tog neba mogle su biti dublje samo misli. Ne razmišljam previše

što je iza neba, neka to vječno ostane njegova tajna. Zvijezde su sjale punim sjajem. Ponekad bi

jedna lagano zatreptala stvarajući zadovoljavajuću harmoniju. Zbog novonastalog mraka more je

izgubilo plavu pokrivku i zamijenilo ju purpurno crnom. Oči mi se sklapaju u san. Zvijezde više ne

svijetle jako, a mjesec im pjeva uspavanku.

Zaspala sam opčinjena opojnim mirisom mora i sanjivim svjetlom zvijezda. Prespavali smo noć,

zvjezdano nebo, more i ja.

Eva Šiško, 8. razred, OŠ Petra Zrinskoga

Voditeljica: Julija Vejić

Sreća u meni

U spokoju, u ugodi,

u toplini.

Zvijezda padalica na putu,

crno nebo, ali ipak bijelo.

Bljesak u duši.

Duboko u meni ugoda.

Miris zemlje, drveće, miris sreće.

Otputujem u svoju maštu, u svoju sreću.

Dok osjećam dodir trave, sanjarim,

predajem se.

Suparnik me svladao.

Živim svoju sreću.

Dario Panić, 7. razred, OŠ Trnsko

Voditeljica: Marina Fistonić

40 // LiDraNo 2018.


Tamo, tamo da putujem

Moja draga mama, njezin stariji brat ujo Stipe, uvijek nasmijana ujna Jasmina, sestrična Jelena

i ja jedva smo se utrpali u sivu ujinu škodu i krenuli na dugoočekivano vjenčanje. Bijeli Zagreb grad

ubrzo je ostao iza nas. Ujo je ubacio u petu jer je dugih 500 kilometara ispred nas. Nakon grada na

četiri rijeke nastavili smo ličkim poljem prema prvom odmorištu kod Macole.

Dok su odrasli pili kavicu, sestrična i ja zabavljale smo se ispucavajući mnogobrojne selfije

ispred prepariranih medvjeda, lisica i zečeka koji kartaju za drvenim stolićem. Selfije šaljem tati, si-

gurno će ga nasmijati. Nakon kave i Masleničkog mosta mama i ujna raspričale su se o susjedi Mili.

Naslonila sam glavu na prozor. Sestrična je već zaspala. Brojim putokaze: Zadar 80, Šibenik 130,

Split 150, sklapaju mi se oči.

Budim se uz mamino pjevušenje: „Tamo, tamo da putujem..." Prepoznajem Dizdar kulu u kojoj se

rodio Tin Ujević. Vrgorac. Još malo i stižemo u Veliki Prolog, mamino rodno mjesto, na samoj gra-

nici s Hercegovinom. Prolazimo udolinom između dva brda, Gradine i Zveča. Približavamo se crkvi

Blažene Djevice Marije i maminoj osnovnoj školi na čijem se igralištu od 2007. održava Sabor Šali-

novića. Prošlog se kolovoza na Saboru okupilo četiristotinjak Šalinovića, a među njima i moja praba-

ka Iva rođena Šalinović. Šalinovići su najzastupljenije prezime u ovom kraju.

Do mamine kuće put vodi uz vijugavu rijeku Maticu i polje Rastok u kojem se uzgajaju nadaleko

poznate vrgoračke jagode. Mama je majstorica u izradi vrgoračke torte s jagodama i sirom koju svi

volimo pa ju mora rezati dok se još nije ni ohladila.

Na cilju smo! Odmah su me okružili bratići Marin i Antonio, tete Marija i Neda, a najviše sam se

razveselila maloj petomjesečnoj Dori. Mama se pridružila ujnama u slaganju kolača na svadbene

tacne. Redale su se mađarice, medene pite, šubarice, londoneri... Sa sestričnama i bratićima otišla

sam do vijadukta odakle je najljepši pogled na Dusine, Zveč i Miošiće gdje su nekada živjeli moji pra-

djedovi prije velikog potresa.

Subota. Mama je u svjetlucavoj crnoj, a ja u novoj sivoj haljini s tilom. Svi smo odlično raspolože-

ni. Ori se: „Večeras je naša fešta!” Tetak Ivica je najveseliji dok pjeva: „Danas ženim sina!” Nitko te-

tetku ne može i ne smije odbiti zdravicu i domaću rakiju. Mladenac Mato primao je čestitke prijatelja

i rodbine. Barjaktar je poveo svadbenu povorku prema graničnom prijelazu Mali Prolog. Nikada prije

nisam bila u tako dugoj veseloj i bučnoj svadbenoj koloni. Putem do granice automobilske trube

nisu se gasile. Mahali smo carinicima, koji su nas propuštali bez pojedinačne provjere jer je striček

Marijo unaprijed prijavio prolazak svadbene povorke. Idemo u Hercegovinu u Ljuti Dolac gdje nas

čeka mladenka Marija, zvana Maša. Polako se vozimo kroz Crveni Grm, Ljubuški, Humac, Cerno, Či-

tluk i Sretnicu. Do mladenkine se kuće trebalo uspeti uskim uličicama što je nekim tetama u visokim

štiklama bio veliki problem. Mama i ja u balerinkama nemamo tih problema.

Stari svat, ujak Stipo, morao je isprositi Mašinu ruku u ime mladenca. Htjeli su im podvaliti kri-

vu mladu, Mašinu sestru, pa šogoricu Anitu i na kraju kumu Zoru. Nakon malih zabuna mladenka je

isprošena i mladoženja joj je uručio svadbeni buket. U crkvi svete Ane uz orgulje i sakralnu pjesmu

Milost mladenci su rekli sudbonosno DA!

Slavlje smo nastavili u dvorani Afrodita u čijem nas je prevorju dočekao poseban bor složen od

praznih boca žlahtine između kojih su svijetlile lampice. Opet je bilo vrijeme za selfije ispred neobič-

nog bora! Plesala sam s mamom, s mla

27. - osagm.hrosagm.hr/wp-content/uploads/2020/01/LiDraNo-2018-web-.pdfosnovnih kola - I. dio Kazali...

Documents

Transcript of 27. - osagm.hrosagm.hr/wp-content/uploads/2020/01/LiDraNo-2018-web-.pdfosnovnih kola - I. dio Kazali...