2014 - hilp.hr · na slavlje euharistije, da bi ga svjedočila u svakodnevnome životu. 2. U...

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXI. • CIJENA: 13 KN

živo vrelo122014

liturgijsko-pastoralni list

Pričest i obred miraod 30. studenoga do 24. prosinca 2014.

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

živoživovrevreloloISSN 1331-2170 – UDK 282

živoISSN 1331-2170 – UDK 282

živoživoživovrevrevrevrevrevrevrevrevrelololololo2014 12 živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

2014111222God. XXXI. (2014.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Lana Vuičić

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051

e-mail: [email protected]

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Primite mir jedni od drugih!

naša tema: Pričest i obred mira 2 Okružnica o značenju pružanja mira u misi

Pričestiti se Gospodinovim mirom, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 14 Biblijska razmišljanja:

I. Raguž, A. Vučković, A. Crnčević,S. Slišković, I. Šaško,

Prva nedjelja došašća

Druga nedjelja došašća

Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije

Treća nedjelja došašća

Četvrta nedjelja došašća

u duhu i istini 34 Obred blagoslova adventskoga vijenca ili panja

i obred paljenja četiriju svijeća

trenutak: pisma čitatelja 40 Liturgija i poniznost umjetnosti

Krist na prijestolju, detalj freske u crkvi sv. Foške, župa Vodnjan, 12. st. • Foto: Danilo Dragosavac

2014 12

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 12–2014

MPrimite mir jedni od drugih!

Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem… (Iv 14, 27). Gospodi-novo obećanje, dano učenicima, ispunilo se snagom uskrsnu-ća i darom Duha Svetoga. Mir je sâm Gospodin. U daru Mira

krštenik pronalazi puninu svoga bitka jer je mir pomirenost s Bogom, uronjenost u božanski život i oslobođenost od svega što ranjava iskre-nost i ljepotu odnosa s ljudima. Krist nas je pomirio s nebeskim Ocem, dopunio je i ‘na-mirio’ ono što je grijeh oduzeo mjeri punine zajedništva s njim. Pomireni smo s Bogom po zasluzi Isusa Krista, koji je žrtvom sa-moga sebe pod-mirio dugove naših grijeha. Pomirenje nije plod našega htijenja i nastojanja. Ono je dar.

Slavlje euharistije, aktualizirajući Kristovo djelo otkupljenja, uno-si nas u ozračje i ljepotu mira. Stoga u slavlju, unutar obreda pričesti, molimo za dar mira te izmoljeni i darovani mir međusobno dijelimo pružajući ruku jedni drugima. Pružamo ruku da bismo primili mir i da bi po toj istoj gesti drugi mogli primiti mir, po nama, po našemu eklezi-jalnom zajedništvu. Postajemo tako služitelji mira. Već u samome slav-lju! Gesta ispružene ruke izručuje nas drugima. Kao što ruku ispružamo da bismo primili pričest, na sličan ju način pružamo da bismo primili i posredovali mir. Obred mira tako se pokazuje kao dio pričesnih obre-da. Pričešćujemo se Kristovim tijelom, prisutnim pod prilikama kru-ha i vina, ali i Tijelom koje se uprisutnjuje u ‘prilici’ okupljene Crkve. Uranjamo u Tijelo Kristovo, koje je Crkva, i hranimo se euharistijskim Tijelom. Samo po pruženoj ruci bližnjega primamo Kristov dar mira. Stoga liturgijski poziv »Pružite mir jedni drugima« možemo s pravom razumjeti kao: »Primite mir jedni od drugih!«

Površna i pogrješna razumijevanja obreda mira stvorila su od euha-ristijske geste pružanja mira prigodu za oživljavanje osobne spremnosti za obnovu narušenih odnosa s ljudima, gubeći iz vida darovanost mira te njegovu euharistijsku i eklezijalnu vlastitost. U brizi oko rasvjetlje-nja nekih nejasnoća i prevladavanja nekih zastranjenja u poimanju i obrednom oblikovanju pružanja mira Kongregacija za bogoštovlje upu-tila je svim Biskupskim konferencijama Okružnicu o obredu mira, koju u prijevodu donosimo u ovome broju našega lista. Razmišljanje koje slijedi ne zalazi u tumačenje ili pojašnjavanje smjernica iz Okružnice, nego nastoji omogućiti teološko udubljenje u liturgijsku gestu mira, u njezin pričesni obredni kontekst te u govor ruku koje posreduju prima-nje i davanje dara mira.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Pričest i obred miraLLLNAŠA TEMALNAŠA TEMA

Na tragu prijedlogâ koje je iznjedrila Biskupska si-

noda o euharistiji 2005. g. te poticajâ iz postsinodske

apostolske pobudnice pape Benedikta XVI. Sacramen-

tum caritatis iz 2007. g., Kongregacija za bogoštov-

lje i disciplinu sakramenata uputila je Biskupskim kon-

ferencijama Okružno pi-smo o obredu mira u misi,

s nakanom da ono bude prilika za novu i intenziv-nu euharistijsku katehezu

o tome obredu, njegovu teološkome smislu i pove-

zanosti s pričešću, u skladu sa specifi čnostima rimske

liturgijske tradicije, kako bi se u slavljima otklonile pojave koje zasjenjuju

smisao i uzvišenost slavljenoga otajstva.

1. »Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem«1, riječi su kojima Isus svojim učenicima, okupljenima u dvorani Posljednje večere, pri-je svoje muke obećava dar mira, da bi u njih ulio radosnu sigurnost u njegovu trajnu prisutnost. Nakon svoga uskrsnuća Gospodin ostva-ruje svoje obećanje uprisutnjujući se među njima na mjestu gdje se nalažahu u strahu od Židova, govoreći: »Mir vama!«2. Kao plod otku-pljenja, koji je Krist svojom smrću i uskrsnućem donio svijetu, mir je dar koji Uskrsli nastavlja još i danas darivati svojoj Crkvi, okupljenoj na slavlje euharistije, da bi ga svjedočila u svakodnevnome životu.

2. U rimskoj liturgijskoj tradiciji pružanje mira smješteno je prije pričesti, sa svojim specifičnim značenjem. Ono svoj oslonac prona-lazi u euharistijskome razmatranju vazmenoga otajstva – drukči-je nego što to čine druge liturgijske obitelji koje se nadahnjuju na odlomku Matejeva Evanđelja (usp. Mt 5, 23) – nudeći se kao »vaz-meni poljubac« uskrsloga Krista prisutnoga na oltaru.3 Obredi koji pripravljaju na pričest tvore jasno artikuliranu cjelinu unutar koje svaki element ima vlastitu vrijednost te pridonosi cjelovitomu smislu obrednoga slijeda koji smjera prema sakramentalnomu udioništvu u slavljenome otajstvu. Pružanje mira pronalazi, dakle, svoje mjesto između molitve »Oče naš« – s kojom se povezuje preko embolizma koji pripravlja za samu gestu mira – i lomljenja kruha – za vrijeme kojega se zaziva Jaganjca Božjega da nam daruje svoj mir. Tom ge-stom, koja »ima zadaću očitovati mir, zajedništvo i ljubav«4, Crkva »zaziva mir i jedinstvo za samu sebe i za cijelu ljudsku obitelj, a vjer-nici izražavaju eklezijalno zajedništvo i uzajamnu ljubav, prije nego se pričeste na Sakramentu«5, to jest na Tijelu Krista Gospodina.

1 Iv 14, 27. 2 Usp. Iv 20, 19-23. 3 Usp. Missale Romanum ex decreto SS. Concilii Tridentini restitutum Summorum

Ponti� cum cura recognitum, Editio typica, 1962, Ritus servandus, X, 3. 4 KONGREGACIJA ZA BOGOŠTOVLJE I DISCIPLINU SAKRAMENATA, Uputa Redemptionis sacra-

mentum, 25. ožujka 2004., br. 71.; [AAS 96 (2004.) 571.]. 5 Usp. Missale Romanum, ex decreto sacrosancti Oecumenici Concilii Vaticani II

instauratum, auctoritate Pauli Pp. VI promuglatum, Ioannis Pauli Pp. II cura re-cognitum, treće tipsko izdanje, 20. travnja 2000., Typis Vaticanis, ponovljeno i dopunjeno izdanje 2008., Opća uredba Rimskoga misala, br. 82. Usp. BENEDIKT XVI., Postsinodska apostolska pobudnica ‘Sacramentum caritatis’, 22. veljače 2007., br. 49.; [AAS 99 (2007.) 143.].

KONGREGACIJA ZA BOGOŠTOVLJE I DISCIPLINU SAKRAMENATA

Okružnica o značenju pružanja mira u misi

3

1212živo vrelo12živo vrelo12201412201412122014123. U postsinodskoj apostolskoj pobudnici Sacramentum caritatis papa Be-nedikt XVI. povjerio je ovoj Kongregaciji zadaću razmotriti problematiku glede pružanja mira6, kako bi se očuvao duh svetosti euharistijskoga slav-lja i smisao otajstva u trenutku sakramentalne pričesti: »Euharistija je po svojoj naravi sakrament mira. Ta dimenzija euharistijskoga otajstva unutar euharistijskoga slavlja pronalazi specifičan izraz u obredu pružanja mira. Radi se, bez sumnje, o znaku velike vrijednosti (usp. Iv 14, 27). U naše vrije-me, bremenito zastrašujućim sukobima, ovaj znak, također s gledišta opće-ga razumijevanja, poprima posebnu važnost, jer Crkva sve više posvješćuje svoju zadaću da moli od Gospodina dar mira i jedinstva za sebe i za cijelu ljudsku obitelj. […] Polazeći od toga, razumijeva se intenzivnost kojom se obred mira počesto doživljava u liturgijskome slavlju. U tome smislu, za vrijeme Biskupske sinode razmatrana je potreba oblikovanja te geste, koja može poprimiti prenaglašenu važnost, stvarajući stanovite oblike pomut-nje među vjernicima i to upravo prije same pričesti. Dobro je napomenuti da odmjerenost, koja je nužna da se očuva pravi duh slavlja, ne oduzima ništa uzvišenomu značenju same geste ako, na primjer, mir međusobno pružaju samo osobe koje stoje jedna pored druge.«7

4. Papa Benedikt XVI., osim što je rasvijetlio pravi smisao obreda i samo-ga znaka mira, razjasnio je također njihovu vrijednost u smislu doprinosa kršćana da svojom molitvom i svjedočenjem ublaže najdublje tjeskobe i nemire suvremenoga društva. Zbog svega toga, on je ponovio svoj poziv da se poduzme briga o ovome obredu te da se ova liturgijska gesta vrši s vjerničkim osjećajem i odmjereno.

5. Ovaj se Dikasterij, na nalog prvosvećenika Benedikta XVI., već u svib-nju 2008. obratio Biskupskim konferencijama tražeći njihova mišljenja o pitanju zadržavanja pružanja mira prije pričesti, gdje se sada nalazi, ili o njegovu premještanju u neki drugi trenutak slavlja, a s ciljem da se omo-gući njegovo bolje razumijevanje i vršenje. Nakon iscrpnoga razmišljanja, prosuđeno je shodnim sačuvati u rimskoj liturgiji obred mira na njegovu tradicionalnome mjestu i ne unositi ustrojbene promjene u Rimski misal. Ovdje je ponuđeno nekoliko praktičnih uputa s ciljem da se bolje izrazi smi-sao pružanja mira te da se ublaže oni oblici u kojima se zamjećuje pretjera-nost i koji izazivaju pomutnju u liturgijskoj zajednici prije pričesti.

6. Tema o kojoj je riječ iznimno je važna. Ako vjernici ne razumijevaju i obrednim gestama ne pokazuju da žive ispravno značenje obreda mira, oslabljuje se kršćanski smisao mira i zanemaruje se njihovo plodonosno udioništvo u euharistiji. Stoga, uz prethodne misli koje mogu oblikovati jezgru prikladne kateheze i kojoj mogu pružiti izvrsna usmjerenja, razbori-toj prosudbi Biskupskih konferencija nudi se nekoliko praktičnih poticaja:

6 Usp. BENEDIKT XVI., Postsinodska pobudnica ‘Sacramentum caritatis’, 22. veljače 2007., br. 49., bilj. br. 150.; [AAS 99 (2007.) 143.].

7 BENEDIKT XVI., Postsinodska pobudnica ‘Sacramentum caritatis’, br. 49.; [AAS 99 (2007.) 143.].

4

NAŠA TEMA Pričest i obred mira

a) Neka se osobito pojasni da obred mira već u sebi nosi duboko znače-nje molitve i pružanja mira u kontekstu euharistije. Ispravan nači pružanja mira među sudionicima na misi obogaćuje značenje i nudi izražajnost sa-momu obredu. Stoga je sasvim ispravno tvrditi da nije riječ o nekome »me-haničkom« pozivu na međusobno pružanje znaka mira. Ako se predmnije-va da on, zbog nekih konkretnih okolnosti, neće biti učinjen na prikladan način ili se pak prosudi da je pedagoški opravdano ne vršiti ga, može ga se ispustiti, a katkada treba biti ispušten. Neka se ne zaboravi da rubrika u Misalu određuje: »Zatim, ako je zgodno (pro opportunitate), svećenik ili đakon doda: Pružite mir jedni drugima.«8

b) Na temelju ovih razmišljanja može se savjetovati da, na primjer, u prigodi objavljivanja prijevoda trećega tipskoga izdanja Rimskoga misala u pojedinoj zemlji ili kada budu objavljena nova izdanja toga Misala, biskup-ske konferencije razmotre postoji li potreba za promjenom načina pružanja mira od onoga načina koji je u svoje vrijeme uveden. Na primjer, ondje gdje se posegnulo za nekim ‘obiteljskim’ i svjetovnim gestama pozdrava, nakon iskustva iz protekloga vremena, oni bi mogli biti zamijenjeni drugim spe-cifičnim gestama.

c) U svakome slučaju, bit će potrebno u trenutku pružanja mira bez od-gađanja izbjegavati neke zloporabe, kao što su:

− uvođenje »pjesme za mir« koja ne postoji u rimskome obredu;9

− odlaženje vjernika s njihovoga mjesta radi međusobnoga pružanja mira;

− udaljavanje svećenika od oltara da bi pružio mir nekomu od vjernika;− praksa da u nekim prigodama, kao što su slavlje Vazma i Gospodino-

va rođenja, ili u obrednim slavljima, kao što su: krštenje, prva pričest, po-tvrda, ženidba, ređenja, redovnička zavjetovanja i sprovod, pružanje mira postane prilika za izražavanje čestitaka, želja ili sućuti među prisutnima.10

Jednako se pozivaju sve biskupske konferencije da prirede liturgijske kateheze o značenju obreda mira u rimskoj liturgiji i o njegovu ispravnome vršenju u slavlju svete mise. U tu svrhu Kongregacija za bogoštovlje i disci-plinu sakramenata prilaže ovoj Okružnici nekoliko poticaja.

8 Missale Romanum, Ordo Missae, br. 128. 9 U rimskome obredu nije predviđena nikakva pjesma za obred mira, jer je određeno

vrlo kratko vrijeme za pružanje mira i to samo među vjernicima koji stoje jedan pored drugoga. Pjesma za mir, pak, zahtijeva znatno duže vrijeme za međusobno pružanje mira.

10 Usp. Opća uredba rimskoga misala, br. 82.: »Priliči da svatko pruži mir samo onima koji stoje pored njega, na odmjeren način«; br. 154: »Svećenik može dati mir poslužite-ljima, ostajući uvijek u prezbiteriju, kako ne bi narušavao slavlje. Na isti način neka postupi ako, iz nekoga opravdanoga razloga, želi pružiti mir nekima od vjernika«; KONGREGACIJA ZA BOGOŠTOVLJE I DISCIPLINU SAKRAMENATA, Uputa ‘Redemptionis sacramentum’, 25. ožujka 2004., br. 72.; [AAS 96 (2004.) 572.].

11 Usp. Mt 5, 9ss. 12 Usp. Ef 2, 14.

5

1212živo vrelo12živo vrelo12201412201412122014127. Tijesan suodnos između zakona moljenja (lex orandi) i zakona vje-

rovanja (lex credendi) treba se, bez sumnje, protegnuti i na zakon življenja (lex vivendi). Postignuće zdrave zauzetosti katolikâ u izgradnji pravednijega i mirom ispunjenijega svijeta nije moguće očekivati bez nastojanja oko pro-dubljenoga razumijevanja kršćanskoga značenja mira, a to velikim dijelom ovisi o ozbiljnosti kojom naše partikularne Crkve primaju i zazivaju dar mira i izražavaju ga u liturgijskome slavlju. Zahtijevamo i pozivamo na zauzetost glede ovih pitanja, jer o tome ovisi kakvoća našega sudjelovanja u euharistiji i djelotvornost naše ubrojenosti među one koji su, kako je to izrečeno u bla-ženstvima, tvorci mira.11

Na kraju ovih razjašnjenja, potiče se biskupe i, pod njihovim vodstvom, prezbitere, da vrjednuju i produbljuju duhovno značenje obreda mira u slavlju svete mise, u vlastitoj liturgijskoj i duhovnoj formaciji te u prikladnoj katehezi vjernikâ. Krist je naš mir12, onaj božanski mir, naviješten po proro-cima i anđelima, i koji je On svojim vazmenim otajstvom donio na svijet. Taj mir uskrsloga Gospodina zazivamo, naviještamo i širimo na slavlju također s pomoću jedne ljudske geste, uzdignute na razinu svetoga znaka.

Sveti Otac Franjo, dana 7. lipnja 2014., odobrio je i potvrdio sve što je sadržano u ovome Okružnom pismu, koje je pripravila Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, te naredio njegovo objavljivanje.

Iz sjedišta Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, na svetkovinu Pedesetnice, 8. lipnja 2014.

Antonio kard. Cañizares Llovera, pročelnik (v.r.)† Arthur Roche, nadbiskup tajnik (v.r.)

11 Usp. Mt 5, 9ss. 12 Usp. Ef 2, 14.

Ruke uspostavljaju odnos. Ispružamo ih prema Kristu, pričešćujući se njegovim Tijelom; ispružamo ih prema bližnjima, dijeleći s njima od Krista darovani mir.

Reljef u evang. crkvi sv. Kristofora, Göttingen, Njemačka.

NAŠA TEMA

6

Pričest i obred mira

OOkružno pismo koje je Kongregacija za bogoštovlje i discipli-nu sakramenata u srpnju ove godine uputila predsjednicima biskupskih konferencija sa smjernicama za ispravno razumi-

jevanje obreda mira u slavlju euharistije, kao i za prikladan i dosto-janstven način pružanja mira, izvrsna je prilika da se iznova pred oči vjernika iznese smisao toga svetoga liturgijskoga znaka. Zagledajući se u liturgijsku povijest, u nastanak i razvoj liturgijske geste pružanja mira i u njezina značenja, lako je uočiti da se pitanja o (ne)prikladno-sti, (ne)dostojnosti i (ne)primjerenosti geste pružanja ruke ili svetoga cjelova pojavljuju upravo onda kada izblijedi liturgijski i euharistijski smisao Kristova dara mira. Možda bi cijeli obred mira u slavlju eu-haristije zadobio sasvim drukčija značenja i jasnije usmjerenje svoje ‘gestualnosti’ kada bismo umjesto ‘pružanja’ ili ‘davanja’ mira govo-rili o primanju mira. Crkva je u liturgijskome slavlju okupljena oko Krista da bi od njega primila dar mira, koji je novozavjetno ime za samoga Krista i za njegov dar spasenja. Obred mira ostavlja prostor upravo takvome poimanju i iskustvu toga dara u zajednici vjernika.

Te smo teme već više puta susretali na stranicama našega lista (vidi: Živo vrelo, 24 (2007) 13, str. 5.-9.; 25 (2008) 12, str. 40.; 30 (2013.) 12, str. 2.-13.). Korisno je, s tim temeljnim naznakama i usmjerenjima, vidjeti ustrojbeno mjesto znaka mira unutar obredâ pričesti, promatrajući ga u svjetlu euharistijskoga zajedništva s Kri-stom te u okviru euharistijske ekleziologije. Ne ponavljajući ovdje jasnoću smjernicâ iz Okružnice, nakana nam je teološki produbiti sakramentalni okvir u koji je smještena gesta pružanja mira.

Krist – Božje obećanje miraBiblijska slika mira znatno je šira od okvira koji je oblikovan suvre-menim uskim poimanjem mira kao suživota bez sukoba. Mir nije tek način odnosa među osobama, nego stanje »punoga dostojanstva« osobe. Hebrejska riječ šalom izvedena je iz korijena šlm koji označa-va cjelovitost, potpunost, netaknutost i nenarušenost bića. U prvome redu riječ je o miru koji je plod Božjega djela stvaranja, darovan sva-komu stvorenju unutar prvotnoga sklada i reda, nenarušenoga gri-jehom, gdje svatko živi darovano »blagostanje« u iskrenosti odnosa prema Stvoritelju i prema stvorenjima. Mir je doživljavanje sebe u punini svoga bitka, prema Božjemu naumu stvaranja. Narušeni mir jest povrjeda ljudskoga dostojanstva, ranjenost punine čovještva; ta-ko svaka ugroza mira na stanovit način raščovječuje osobu. Svemir,

Pričestiti se Gospodinovim miromO obredu mira u slavlju euharistije

Ante Crnčević

U slavlju euharistije obred mira smješten je

unutar pričesnih obreda. Nepoznavanje sakramen-

talne cjeline slavlja i nutarnje povezanosti

pojedinih obrednih dijelo-va dovelo je do mišljenja da obred mira pripravlja

i osposobljuje vjernike za dostojan pristup euha-

ristijskomu stolu. Pružanje mira, prema obnovljeno-

me ustroju slavlja, nije tek priprava za pričest, nego

dio obreda pričesti i način širega iskustva sakramen-

talnoga zajedništva s Kristom u Crkvi. Takvo

je gledanje vlastitost rimske liturgijske tradicije.

LLLNAŠA TEMALNAŠA TEMA

7

1212živo vrelo12živo vrelo1220141220141212201412

Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem…

Marko I. Rupnik: Krist u slavi, 2012.; motiv s oltara; crkva sv. Justine, Rimini, Italija.

kako to izriče i sama riječ, počiva na miru ko-ji je Bog utkao u svako stvorenje. Živjeti mir znači osjetiti se dijelom uređenoga svemira. Ako svemir prepoznajemo samo u nebeskim tijelima, ne znači li to da smo se zatvorili u »svoj mir« i da smo se isključili iz veza mira koji sve ujedinjuje i drži u zajedništvu.Izvorna dimenzija mira, koja očituje savr-šenstvo Božjega djela stvaranja, dovodi i do druge dimenzije, one koja uspostavlja odnos. Mir, shvaćen kao odnos, ističe Božju praved-nost koja teži za tim da svakomu bude osi-gurana punina njegova dostojanstva i odre-đenja u svjetlu Božjega nauma. Uspostava mira, ondje gdje je on narušen pogrješnim ili nepravednim odnosima, teži namirenju onoga što nedostaje miru. Pomirenje je vra-ćanje ili na-mirenje onoga što nedostaje cjelini. Tako hebr. šulam, s istom konsonantskom osnovom (šlm) kao i riječ šalom, znači »plaćen«, a mešu-lam »unaprijed plaćen«. Ta se poveznica otkriva i u latinskoj riječi pax koja dijeli korijen s glagolom pagare (ili pacare), platiti, podmiriti. Jednako i hr-vatski glagoli namiriti i podmiriti, izvedeni iz imenice mir, podsjećaju da se istinski mir postiže jedino vraćanjem svakomu onoga što nedostaje punini njegova bitka i njegova dostojanstva. Stoga istinskoga po-mirenja nema sve dok se ne pod-miri i ne na-miri ono čime je neka osoba (ili strana) ranjena u punini svoga bitka i sve dok joj ne bude vraćeno ono što joj je uskraćeno, oteto ili zanijekano, ili pak ono što je sama izgubila svojom grješnošću.

Iz toga stanja nepomirenosti i nepodmirenosti, koje, kao posljedica gri-jeha, ranjava Božju sliku u ljudima i odnose među njima, osjeća se potreba pomirenja, koje sâm čovjek ne može uspostaviti jer nije kadar podmiriti ili namiriti ono što je grijehom ranjeno i uništeno. Tako govorimo o trećoj, esha-tološkoj dimenziji mira. Ona se uspostavlja darom i snagom Onoga koji je pr-votno uspostavio mir i sklad i koji jedini može obnoviti raskinute veze mira. Krist, kao ispunjenje Božjega obećanja o spasenju, jest konačno pomirenje svakoga čovjeka i svega svemira. Njegov dolazak, najavljen kao obnova istin-skoga mira, stoji u srži svekolikoga proročkoga navještaja. Prorok Izaija sanja o »Knezu mironosnom« koji će uspostaviti »beskrajni mir« (Iz 9, 5-6), a Mi-hej jednostavno kaže: »On – on je mir!« (Mih 5, 4). Osvjedočen u ispunjenje tih navještaja, apostol Petar u Cezareji ispovijeda da je Bog »poslao Riječ sino-vima Izraelovim navješćujući im evanđelje: mir po Isusu Kristu« (Dj 10, 36), a evanđelist Luka bilježi anđeoski proglas mira u događaju Isusova rođenja: »Slava Bogu na visini, a na zemlji mir u ljudima (eiréne en anthrópois, usp. Lk 2, 14). Doista, »svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu puninu (pleroma) i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti (eirenopoièsas) sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima« (Kol 1, 19-20). Apostol u svome naviještanju »evanđelja mira« potvrđuje da svatko tko je pritjelovljen Kristu prima »milost i mir« i zadobiva »mir s Bogom« (Rim 5, 1), s »Bogom ljubavi

8


i mira« (2Kor 13, 11). Kristov mir plod je njegove pobjede nad svijetom i nad grijehom. Stoga obećava svojim učenicima: »Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem« (Iv 14, 27), da bi im, nakon uskrsnuća, zajedno s darom Duha Svetoga dao i dar obećanoga mira (usp. Iv 20, 19-23).

Kršćanski govor o miru ne može biti cjelovit i istinit ako se ne oslanja na Božji dar, posredovan Kristom i njegovom žrtvom pomirenja. Krist nas je pomirio s Ocem jer je svojom žrtvom podmirio dug naših grijeha. Tu »za-dužnicu mira« dijelimo jedni s drugima, služeći »evanđelju mira«. Samo primivši mir, možemo ga dati, služeći mu i radosno ga naviještajući.

Liturgija Crkve to jasno pokazuje ustrojem obreda mira: on se naslanja na molitvu Gospodnju i njezin embolizam u kojemu predsjedatelj slavlja moli: »daj milostivo mir u naše dane…«. Sâmi obred mira također započi-nje molitvom: »Gospodine Isuse Kriste, ti si rekao svojim apostolima: mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem; molimo, ne gledaj naše grijehe, nego vjeru svoje Crkve; daruj joj mir i jedinstvo, kako je volja tvoja. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.« Svećenik zatim, riječima i gestom širenja ruku, izmoljeni i darovani mir prenosi cijeloj zajednici: »Mir Gospodnji bio vazda s vama«, nakon čega đakon (ili svećenik) poziva zajednicu »Pružite mir jedni drugima«.

Takav obredni ustroj, očitujući božanski silazak i dar mira, kvalificira i osmišljava samu gestu pružanja mira. Ona nije tek gesta zajedništva me-đu ljudima, znak njihove spremnosti za međusobno oproštenje i izmirenje, nego je, ponajprije, čin primanja mira. Crkva, zajednica vjernika, jest po-vlašteno i sveto mjesto gdje se mir, kao dar spasenja, posreduje i povjerava. Mir primamo po Crkvi, po sakramentu euharistije, slavljenu u Crkvi. Pru-žiti ruku zato znači primiti mir. Pružajući ruku i primajući mir postajem svjestan da i po meni drugi biva dionikom Kristova mira. Tako poniznost pred uzvišenim Kristovim darom sve dionike čini slugama mira. Nismo li time već duboko zakoračili u otajstvo euharistije i u obred pričesti, anticipi-rajući ju u gesti zajedništva?

Obred mira i otajstvo euharistijeU slavlju euharistije obred mira smješten je unutar pričesnih obreda. Te-ološka nejasnoća gledanja sakramentalne cjeline slavlja i sklonost njegova segmentiranja na niz obrednih gesta i čina, pri čemu bi svaka gesta imala »samo svoje« značenje, dovele su do mišljenja da se obred mira zbiva prije obreda pričesti te oblikovala misao da on pripravlja i osposobljuje vjernike za dostojan pristup euharistijskomu stolu. No, obredni ustroj, obnovljen nakon Drugoga vatikanskoga koncila, jasno smješta obred mira, zajedno s Molitvom Gospodnjom, unutar obreda pričesti. Pružanje mira nije pripra-va za pričest nego dio obreda i način širega iskustva sakramentalnoga za-jedništva s Kristom u Crkvi. Takvo je gledanje vlastitost rimske liturgijske tradicije. Smještaj obreda mira unutar pričesnih obreda posvjedočen je još samo u drevnoj sjevernoafričkoj liturgiji.

Valja spomenuti da je u najranijemu ustroju reda mise obred mira na-šao mjesto na počeku euharistijske službe, kod donošenja i priprave euha-ristijskih darova. Takav je ustroj i danas sačuvan u istočnim liturgijskim

9

»Mir vama.« Uskrsli Gospodin otkriva se učenicima u daru mira. Mir je plod Kristove pobjede nad smrću i njegova uskrsnuća.

Reljef iz samostana sv. Petra, Rodes, oko 1160.; sada u muzeju Frederic Marès, Barcelona.

tradicijama, a posvjedočen je i u izvorima za-padnih nerimskih obreda (primjerice u am-brozijanskoj i hispanskoj liturgiji). Poziv na »sveti cjelov«, kao zaključak mnogih novoza-vjetnih poslanica (usp. Rim 16, 16; 1Kor 16, 20; 2Kor 13, 12; 1Sol 5, 26; 1Pt 5, 14), namijenje-nih čitanju unutar liturgijskih okupljanja, daje zaključiti da je tom gestom završavala liturgi-ja Riječi i započinjala euharistijska služba (P. Sorci). Smještanju »cjelova mira« (osculum pacis) na početak euharistijske službe, prije donošenja darova, doprinijelo je i jednostrano »euharistijsko« razumijevanje Isusove pouke: »Ako prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.« (Mt 5, 23-24) Rečenica je uzeta iz niza Isusovih pouka u Besjedi na gori i prvi joj je smisao isticanje »istinitosti življenja« naspram kulta koji, od-vojen od života, postaje isprazan. Ona, zapravo, govori o novosti kulta koja nastupa s Isusom Kristom. Tumačiti ju kao odrednicu za obredno smješta-nje pružanja mira u slavlju euharistije, značilo bi podleći jednostranosti i površnosti razumijevanja. Ona čuva svu širinu značenja i za jedan i za drugi obredni ustroj, to jest: i u istočnjačkome načinu pružanja mira na početku euharistijske službe, kao i u rimskome unutar obreda pričesti.

Okvir ovoga razmišljanja ne ostavlja nam prostora za uočavanje bogat-stva te geste u istočnim liturgijskim tradicijama. Ne ćemo, ipak, izostaviti bogatstvo armenskoga obreda u kojemu se obred mira smješta nakon do-nošenja darova i molitve nad njima, neposredno prije anafore. Svećenik tada kaže: »Mir svima« te pozove zajednicu: »Pozdravite jedan drugoga svetim cjelovom, a koji niste u stanju biti dionici ovoga božanskog i svetog otajstva i stojite na vratima, molite!« Pri tom misli na katekumene i druge koji ne mogu pristupiti euharistiji; oni ne mogu biti dionici ni bratskoga cjelova. Time je istaknuta »pričesna« dimenzija svetoga cjelova. Za vrije-me pružanja mira zbor pjeva: »Krist, koji je raspet bio, pojavio se među nama. Glas mira je odjeknuo i dana je zapovijed svetoga pozdrava; Crkva je postala jednom osobom; cjelov, vez punine, je izmijenjen; neprijateljstvo je odgnano, a ljubav se u nama razlila. Ustanite, služitelji, na jednoglasnu hvalu Bogu, kojemu serafi pjevaju Triput-Svet.«

Rimski obred dao je prostor jasnijemu doživljavanju euharistijske (pri-česne) dimenzije mira. Na početku četvrtoga stoljeća, kako svjedoči razmje-na pisama između Decencija, biskupa iz Gubbija, i pape Inocenta I., obred mira pronalazi mjesto iza euharistijske molitve. Nakon što je pri liturgijskoj obnovi pape Grgura Velikoga (+604.) iza euharistijske molitve unesena Gos-podnja molitva s njezinim embolizmom, obred mira zadobio je novi obred-ni kontekst te se počeo razumijevati u odnosu na završne riječi Gospodnje

10


molitve: zaziv »izbavi nas od zla«, razvijen u riječima embolizma, dobio je ispunjenje u gesti mira. Ipak, obred mira tijesno je vezan uz samu pričest. Iz toga razloga sveti cjelov se davao i kod pričesti bolesnika izvan slavlja eu-haristije, a takva je praksa ipak napuštena tijekom 8. st. Značenjsko vezanje obreda mira uz pričest potvrđuje se i odredbom da oni koji ne pristupaju pričesti ne daju (i ne primaju) cjelov mira (Canones Theodori, 8. st.), a u doba kada pričest postaje rijetkom, đakon i podđakon, koji su imali zadaću prenijeti poljubac, primljen od biskupa slavitelja, na druge služitelje, bili su obvezatni pristupiti pričesti. Štoviše, pružanje geste mira u 11. st. postaje ponegdje zamjenom za pričest. Tako Consuetudines Ulriha iz Clunyja (oko 1080.) navode tri oblika »zamjene« za pričest: u obične dane to je bila gesta mira, u nedjelje primanje blagoslovljenoga kruha, a u korizmenome vreme-nu kao »zamjena« molila se molitva nad narodom (oratio super populum). Nevažno je ovdje što spomenute zamjene imaju slojevitiju povijest i što u nastanku doista nisu oblikovane kao zamjena za pričest, ali je zanimljivo da se u jednome trenutku povijesnoga razvoja obred mira toliko značenjski veže uz pričest da se počinje poimati dostojnom zamjenom za nju.

Mir koji se prije pričesti daje jest primljeni mir. On je izmoljen od Gos-podina (molitva za mir sastavni je dio obreda mira), i kao takav daje se drugima. U znak primanja mira predsjedatelj je nakon molitve za mir lju-bio oltar, ponegdje misal, drugdje posvećenu hostiju, rub kaleža ili pliticu, ili pak raspelo. Tako primljeni mir biskup (predsjedatelj slavlja) je gestom svetoga cjelova prenosio đakonu, đakon podđakonu i tako redom…

Kasniji je razvoj gestu mira, nekoć izražavanu bratskim cjelovom (i zagr-ljajem), reducirao na poljubac posebnoga liturgijskoga predmeta kojim se posredovao mir (osculatorium, tabula pacis, instrumentum pacis): nakon što bi predsjedatelj poljupcem oltara »primio« mir, »prenosio« ga je po-ljupcem na taj predmet (redovito izrađen od plemenite kovine, s prikazom Krista) te ga davao na poljubac đakonu, on podđakonu, on opet drugima… Drugdje je izvorna gesta mira sačuvana samo među prezbiterima (premda u znatno ‘diskretnijoj’ formi), dok je pružanje mir među vjernicima pronaš-lo druge gestualne oblike: u istočno-sirskome obredu vjernici prihvaćaju i ljube ruke onima koji stoje uz njih; maroniti ljube bližnjemu vrhove prstiju; kopti se naklanjaju jedan prema drugomu i dodiruju ruke jedan drugomu, a armenski obred predviđa samo naklon.

Molitva koja u rimskome obredu danas stoji na početku obreda mira (»Gos-podine Isuse Kriste, ti si rekao…«) pojavljuje se prvi put u 11. st., u germanskim krajevima, a njezina je specifičnost u tome što se svećenik u njoj izravno obraća Kristu Gospodinu, a ne Bogu Ocu. Takve su molitve rijetke u rimskoj liturgij-skoj tradiciji. Upućena Kristu i oslonjena na riječi njegova obećanja mira, mo-litva za mir jasnije povezuje obred mira s pričešću. U slavlju euharistije priče-šćujemo se na Kristovu euharistijskome Tijelu, darovanu u prilikama kruha i vina, ali i na Tijelu koje je Crkva. U tome spektru gledanja, obred mira nije tek pripravna gesta za obred pričesti, nego je njegov sastavni dio.

Obred mira u formi kakvu danas predviđa Rimski misal (»svi, prema mjesnom običaju, znakom posvjedoče jedni drugima mir, zajedništvo i lju-bav«) obnovljen je nakon stoljećâ njegova zaborava. Nalazio je mjesto samo

11


Sve je dar iz Božje ruke.

Vitraj, Christuskirche, Klagenfurt, Austrija.

u svečanim misama, u sasvim diskretnoj formi i to samo među nositeljima svetih redova. Time je bila prekinuta i predaja koja je nekoć u gesti mira ču-vala njegov kristološki i euharistijski smisao. Njegova obnova ne znači samo oživljavanje zaboravljenih gesta i njihovo ponovno povjeravanje vjernicima; potrebna je također pouka za njegovo puno razumijevanje na tragu boga-te svetopisamske, euhološke i obredne tradicije, uočavajući značenja koja su neodvojiva od otajstva euharistije i euharistijske ekleziologije. Stoga, u jednostranome i uskome promatranju obreda mira kao priprave za pričest – u smislu prethodnoga oproštenja i izmirenja s ljudima kao preduvjeta za »dostojno primanje pričesti« – on biva sveden na jednostavnu ljudsku gestu izmirenja i međusobnog opraštanja, smještenu u horizontalni odnos zajed-ništva. Tako bivamo osiromašeni za dublje poniranje u otajstvo euharistije koje čini Crkvu. Mir o kojemu je ovdje riječ jest dar, neodvojiv od dara euha-ristije. Isti je Krist koji se daruje u euharistiji i u gesti mira.

Odvajanje značenja obreda mira od pričesti, promatrajući ga kao obred priprave, rađa novom »osjetljivošću« koja najprije zamjećuje pojave koje narušavaju svetost i dužnu sabranost kod primanja pričesti, pa nastojanja da se otklone ‘abuzusi’ (žamor, nepotrebno gibanje, stvaranje raspoloženja koje narušava svetost trenutka) lako skliznu u redukcionistički stav prema samome ‘uzusu’ (A. Grillo). Tako obred mira, bez dostatne udubljenosti u njegov teološki smisao, može biti ocijenjen stanovitom ‘opasnošću’ i za-prjekom za doživljavanje svetosti pričesti, premda je i sâm nekoć obredno i značenjski ustrojen upravo iz istinske osjetljivosti za uzvišenost euhari-stijskoga otajstva. Pojave koje se u obredu mira zamjećuju kao ‘abuzusi’ ili obredne neprikladnosti po svoj bi prilici velikim dijelom nestale kada bi se prikladnom katehezom rasvijetlila značenja samoga obreda i njegove nutarnje povezanosti s euharistijom. Jednostranim uklanjanjem neželje-nih pojava dogodit će se samo »ogoljenje« obreda, koji će ponovno tražiti značenja i osmišljenja te u tome traganju biti primamljivo mjesto za unoše-nje ideja i tumačenja nepripadnih obredu pričesti, a vlastitih poimanju ili duhovnosti neke određene zajednice, pojedinca ili vremena.

U pričesnome obredu mira pričešćujemo se Kristovim darom mira, po-vjerenim Crkvi, da bismo u radosti zajedništva pristupili Gospodnjem stolu i blagovali otajstvo Kristova sebedarja. Gesta mira nosi i izražava mir, ali je, nesumnjivo, i znak euharistije, signaculum Eucharistiae, kako ju je nazvao sv. Augustin.

12


Ruke iznose i izražavaju sva osjećanja i svekoliko

življenje: sklopljene su u molitvi, uzdignute u iskazivanju hvale;

one grle i iskazuju ljubav, pružaju blizinu,

nose pomirenje i blizinu… Ruke – to smo mi.

Motiv s IV. postaje križnoga puta u Lurdu.

Ruke pune daraRazumijevanju pričesnoga obreda mira mogu pridonijeti i dublja rasvjet-ljenja geste pružanja ruke. Stanoviti zazor prema toj gesti u nekim krugo-vima danas poveziv je s razmišljanjima o neprikladnosti primanja pričesti na ruku, a što očituje stanovitu bojazan pred tijelom, kao zaprjekom za življenje svetosti i otajstvenosti euharistije. No, euharistija je na poseban način »sakrament tijela«. U njoj Krist daruje sebe, svoje tijelo, povjerava ga blagovanju, našemu tijelu, da bismo u sveukupnosti bitka, pa tako i u tijelu, bili preobraženi darom otkupljenja. Euharistijska pričest i primanje dara mira posredovani su istom obrednom gestom: ispruženom rukom. I u jed-nome i u drugome činu mi smo primatelji dara. Pružamo ruku bližnjemu da bismo dali i ujedno primili mir.

Gesta pružanja i stiska ruke nije izrasla iz moderne ili zapadnjačke ci-vilizacije. Svjedoče ju spomenici drevnoga Egipta, kao način potvrde dogo-vora ili jamstva. U Babilonu bi kralj o godišnjoj svetkovini dolazio pred kip boga Marduka i stiskao njegovu ruku, uvjeren da na taj način prima njego-vu božansku snagu. U europskoj je kulturi postao jednom od uobičajenih gesta izražavajući pozdrav, jamstvo, slaganje, čestitku, pomirenje, sućut…

Danas smo, možda zbog mnoštva prilika u kojima ćemo nekomu pružiti ruku, postali manje osjetljivi na govornu snagu te geste, kao i na govor ruku općenito. Norme uljudbenoga ponašanja priječe svaki dodir u javnosti, a gestikulaciju rukama proglašavaju neprimjerenom u pristojnome ophođe-nju. Ruke ostaju sputane, ‘nijeme’, usahle u izražavanju i osjećanju. No, o rukama, možemo reći gotovo sve ono što kažemo o osobi. One su puno više

od udova. Nisu tek organi našega djelovanja, činjenja, ostva-rivanja ili našega umijeća. Na stanovit način one su »unu-tarnji organ« koji nas otkriva i izručuje svijetu. O njima se govori sve ono što se kaže za oči, dušu ili srce. »Iza lica ruka je najduhovniji dio tijela.« (R. Guardini) Stoga ruke nisu tek ekstremiteti; one su također mjesta našega ‘intimiteta’ i na-čin očitovanja našega identiteta. Rukama osjećamo i doživ-ljavamo svijet. Dodir je bio prvi naš susret sa svijetom. Otisak ruku, dlanova, nesumnjivo nas identificira kao neponovljive i jedinstvene osobe. Ruke – to smo mi. One dodiruju, miluju, tješe, pružaju blizinu i toplinu, mašu za pozdrav, udaraju i kažnjavaju, ranjavaju i vidaju, pružaju mir, jamče istinu, po-tvrđuju riječ, obećaju, iskazuju kajanje i oproštenje… Što li se sve ne može izraziti rukama. One su riječ. Katkada i zamje-njuju riječ. One su i više od riječi. Mnoge riječi prevodimo u geste, potvrđujemo ih i naglašavamo gestama ruku, očima, izrazima lica… Nije li nekada ruka položena na rame snaž-nija i govorljivija od bilo koje riječi, a ruka koja grli bliskija i intimnija od svakoga govora o dubini osjećanja? Nije li u ruke upisana sva ljepota ljubavi, blizine i intime; nije li sva majčina ljubav izrečena blagim milovanjem po kosi, a snaga očinstva ucrtana u očev žuljeviti dlan; i ne stoje li baš u ruka-ma sva umijeća i vještine?

13

1212živo vrelo12živo vrelo1220141220141212201412I nutarnja se stanja izražavaju rukama. Ushit rađa pljesak, molitva skla-

pa ruke, tuga polaže dlanove na oči, ljubav širi ruke prema drugome, za-hvalnost ih uzdiže, potreba ih ispruža i drži otvorene, a škrtost ih čvrsto zatvara. Nezainteresiranost ih ukrižuje, strah ih skuplja i stišće, a odmor ih opušta… Kao da ne preostaje ništa što bi bilo izvan doživljaja rukama. Ruke izriču nas i naše odnose, naša nutarnja stanja i htijenja.

Zanimljivo je koliko je svijest o snazi i moći ljudskih ruku oblikovala izra-za i slika koji govore o združenosti ruku s čovjekovim identitetom, nutar-njim stanjem, osjećanjem, karakterom, načinom življenja i ponašanja. U hr-vatskome jeziku tako susrećemo izraze: biti čistih ruku, imati čiste ruke (biti neporočan, neumiješan u neko zlo); biti lake ili široke ruke (biti razmetljiv, izdašan); biti na svoju ruku (čudan, svojeglav); biti oruđe u nečijim rukama; imati vezane ruke (biti neslobodan, nesamostalan); imati čvrstu ruku (biti odlučan, siguran ili pak okrutan); dati nekomu odriješene ruke (ukazati mu povjerenje i dati slobodu djelovanja); staviti za nekoga ruku u vatru (jamčiti za nekoga); dići ruku na nekoga ili na sebe (pokušati oduzeti život); doći u prave ruke (k pravoj osobi); dočekati raširenih ruku; stajati prekriženih ru-ku (ne poduzimati ništa, biti nezainteresiran); imati pune ruke posla; oprati ruke (skinuti brigu ili odgovornost sa sebe); pružiti nekomu ruku (pomoći); biti komu desna ruka; propustiti nekoga kroz ruke; držati se za ruke; ljubiti nekomu ruke… Ruke uspostavljaju odnos, s ljudima i s Bogom. Pred njim u molitvi sklapamo ruke, uzdižemo ih iskazujući mu hvalu, ispružamo ih prinoseći sebe, pružamo ih da bismo primili njegov dar.

Zbog svega toga davanje mira pružanjem ruke nije tek izvanjska gesta. Gesta pružanja mira, danas malo govorljiva, otkriva svoje značenje ako ju promatramo u nepružanju ruke. Ako »ne pružiti ruku« znači prekinuti ili zanijekati odnos i zajedništvo, onda pružanje ruke nije tek obična obred-na gesta, kulturološki uvjetovana i zadana, nego izručenje sebe i otvaranje onomu što primamo.

Primiti mir u ruke znači biti »pomazan«, dodirnut, pomilovan Kristo-vim darom mira. Mir je povjeren našim rukama. Ne samo našim riječima, mislima ili našoj brizi. Pronositi i širiti mir svojim rukama znači davati sve-mu Kristovu mjeru, njegovu pravednost, koja je mir. Zato, pružajući mir i stišćući ruku gledamo se u oči, otvaramo se zajedništvu, istoj Kristovoj mje-ri, mjeri punine. Mir je punina osobe. U euharistiji nam se daruje punina Kristova dara. Zanijekati ili zanemariti govor i snagu ruku u obredu mira značilo bi odreći se punine. Bez ruku, bez tijela, ne možemo u potpunosti ni izreći niti izručiti sebe. Jednako bez ruku, bez tijela, ne možemo na potpun način iskusiti Boga i puninu njegova dara. Kad pružam ruku za mir, ispru-žam ju da bih po Crkvi primio Kristov dar mira te da bih bio sluga istoga dara za bližnjega koji je pored mene. Pružit ću ruku bratu i sestri koji su pored mene, radostan zbog uzajamnosti svetoga dara i siguran da time ne ću umanjiti svetost trenutka koji me vodi k pričesti. Pričešćujem se Tijelom koje je Crkva i Kristovim Tijelom, u snazi iste geste – ispružene ruke.

Liturgijski kalendar: str. 39.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

14

30. studenoga 2014.

Prva nedjelja došašćaZborna molitvaSvemogući Bože, mi s vjerom iščekujemo Kristov dolazak.Udijeli, molimo te, da mu idemo ususret pravednim životom te nas, kad dođe, postavi sebi s desne i uvede u kraljevstvo nebesko.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti ovaj kruh i vino, dar tvoje dobrote. U ovoj službi pretvaraš ihu sakramenat svoga Sina:daj da nam on bude dar vječnog otkupljenja.Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 63, 16b-17.19b; 64, 2b-7O da razdreš nebesa i siđeš!

Čitanje Knjige proroka Izaije

Ti si, Gospodine, naš otac, otkupitelj naš – ime ti je oduvijek.Zašto, Gospodine, zašto si dopustio da odlutamo s tvojih putova,zašto dade da nam srce otvrdne da se tebe više ne bojimo? Vrati se, radi slugu svojihi radi pleménâ baštine svoje!O da razdreš nebesa i siđeš: pred licem tvojim tresla bi se brda. Odvijeka se čulo nije, uho nije slušalo, oko nije vidjelo, da bi bog koji, osim tebe, takvo što učinio onima koji se uzdaju u njega. Pritječeš onomu što pravdu čini radosno, onima što se tebe spominju na putima tvojim; razgnjevismo te, griješismo, od tebe se odmetnusmo. Tako svi postasmo nečisti, a sva pravda naša ko haljine okaljane. Svi mi ko lišće otpadosmoi opačine naše ko vjetar nas odnose. Nikog nema da ime tvoje prizove, da se trgne i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrioi predao nas u ruke zločinima našim. Pa ipak, Gospodine, ti si naš otac:mi smo glina, a ti naš lončar –– svi smo mi djelo ruku tvojih.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 80, 2ac.3b.15-16.18-19Pripjev: Bože, obnovi nas,

razvedri lice svoje i spasi nas!Pastiru Izraelov, počuj,ti što sjediš nad kerubima, zablistaj,probudi silu svoju,priteci nam u pomoć!

Vrati se, Bože nad vojskama,pogledaj s neba i vidi,obiđi ovaj vinograd:zakrili nasad desnice svoje,sina kog za se odgoji!

Tvoja ruka nek bude nad čovjekomdesnice tvoje,nad sinom čovječjim kog za se odgoji!Nećemo se više odmetnuti od tebe;poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.

Drugo čitanje 1Kor 1, 3-9Očekujemo objavljenje Gospodina našega Isusa Krista.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!Zahvaljujem Bogu svojemu svagda za vas zbog milosti Božje koja vam je dana u Kristu Isusu: u njemu se obogatiste u svemu – u svakoj riječi i svakom spoznanju. Kako li se svjedočanstvo o Kristu utvrdilo u vama te ne oskudijevate ni na jednom daru čekajući objavljenje Gospodina našega Isusa Krista! On će vas učiniti i postojanima do kraja,

Popričesna molitva Gospodine, daj da nam bude na korist slavljenje ovih otajstava: po njima nas u prolazu zemaljskim životom nauči ljubiti vječna nebeska dobra. Po Kristu.

15


Braćo i sestre, rasvijetljeni svjetlom Božjih obećanja, izručimo svoje živote nebeskomu Ocu i molimo zajedno:

Obnovi nam nadu, Gospodine.1. Vodi svojim Duhom Crkvu, zajednicu tvojih vjernika,

da, vjerna putu evanđelja i zauzeta u ljubavi za sve ljude, uvijek svjedoči sigurnu nadu u Kristov dolazak, molimo te.

2. Čuvaj u svojoj istini papu našega Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve, da po njihovu mudrome vodstvu sva Crkva vjerno kroči putem spasenja, molimo te.

3. Otvori srca svih kršćana pozivu koji im upućuješ; daj da u evanđeoskoj odgovornosti izgrađuju svijet u kojem žive te tako trajno uprisutnjuju tvoje Kraljevstvo među ljudima, molimo te.

4. Snagom svoje utjehe budi bliz svim napuštenima, prezrenima i siromašnima; vrati radost u srca naših branitelja, a sve nas ispuni djelatnom ljubavlju za ljude koje povjeravaš našoj brizi i kršćanskoj odgovornosti, molimo te.

5. Svojom riječju rasvijetli nam hod vjere da, svladavajući sve slabosti i kušnje, svakodnevno rastemo u predanju tebi i tvome daru spasenja, molimo te.

6. Pokaži svoju dobrotu našoj pokojnoj braći i sestrama i primi ih u svoje nebesko kraljevstvo, molimo te.

Oče nebeski, u ovim molitvama povjeravamo ti svoje živote. Čuvaj u nama nadu, koja životu daje ljepotu i radost, i pomozi nam da s pouzdanjem u tebe kročimo putem na koji nas pozivaš. Po Kristu Gospodinu našemu.

Ulazna: 339.1 K tebi, GospodineOtpj. ps.: Gospodine, Bože naš (ŽV 12-2008)Prinosna: 362.3 i 4 Padaj s nebaPričesna: 350.1 Gospodin će dati sreću ili: 352 Nebesa Stvorče zvjezdanihZavršna: 363 Sine Božji

Bdijte jer ne znate kada će Gospodin doći. (Marko I. Rupnik, motiv Kristova raspeća, mozaik.)

besprigovornima u dan Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je Bog koji vas pozva u zajedništvo Sina svojega Isusa Krista, Gospodina našega.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Ps 85, 8Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje.

Evanđelje Mk 13, 33-37Bdijete: ne znate kad će se domaćin vratiti.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika


16

Prva nedjelja došašća

Današnje prvo čitanje toliko je nježno i tugaljivo, toliko duboko i riječima moćno da zaista zastaje dah. Pustimo li da proročke riječi sada prodru u

naše srce, moći ćemo osjetiti svu muku i jad proroka Izai-je. To je tužaljka zbog Božje odsutnosti.

Borba za iskustvo Božje odsutnostiProrok neizmjerno osjeća svu težinu i silinu odsutnosti Boga. Ta ga odsutnost muči, ne da mu mira, razdire ga duboko iznutra. On nam kazuje da je uzrok te Božje od-sutnosti »lutanje« Božjega naroda, »tvrdo srce« koje se ne boji Boga. Narod se toliko udaljio od Boga da Božju odsut-nost uopće više ne osjeća, toliko je postao samodostatan da Boga više i ne treba. Zato prorok doslovno jeca zbog toga i pritom izgovara riječi kojih značenja možda nije ni svjestan: »Vrati se, radi slugu svojih i radi plemenâ bašti-ne svoje! O da razdreš nebesa i siđeš: pred licem tvojim tresla bi se brda. Odvijeka se čulo nije, uho nije slušalo, oko nije vidjelo, da bi bog koji, osim tebe, takvo što učinio onima koji se uzdaju u njega.» Ta muka i jad zbog Božje odsutnosti proroka su natjerali da zavapi za onim što se či-ni potpuno nemogućim, a to je »razdiranje nebesa« i Božji »silazak« među ljude.

Te predivne misli proroka Izaije pružaju nam ozrač-je koje bi trebalo pratiti naš cjelokupni kršćanski život, a napose adventsko vrijeme. U vremenu kada je čovjek sa-moga sebe onesposobio za Boga, kada njegovu odsutnost više uopće ne doživljava, mi kršćani trebali bismo biti oni koji će u svojemu životu, na svojemu tijelu i u svojoj duši, osjećati svu muku i jad zbog odsutnosti Boga.

Radi se prvenstveno o Božjoj odsutnosti u vlastitome ži-votu. Zapitajmo se iskreno: jesmo li ikad osjetili koliko nam Bog nedostaje? Da nam nedostaje barem toliko koliko nam nedostaje netko tko nam je drag? Netko nam može toliko ne-dostajati da nas boli, da nas probada bol i duše i tijela. A ne-dostaje li nam tako i Bog? Nedostaje li nam toliko da s psal-mistom možemo reći: »O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna.« (Ps 63, 2) Možemo li tako moliti? Ako ne možemo, to je pokazatelj koliko nam je Bog postao beznačajan, koliko smo ravnodušni, koliko smo »srca tvrda« spram njegove odsutnosti, koliko smo »odlutali« od njega.

Proroštva, vitraj, Gradska crkva u Aarau, Švicarska.

Tužaljka o Božjoj odsutnosti

17

1212živo vrelo12živo vrelo1220141220141212201412Advent je, stoga, vrijeme borbe protiv

takvoga duha, odluka da se Bogu vratimo s lutanja, da smekšamo svoje »tvrdo srce«, da ponovno osjetimo svu silinu muke i jada Bož-je odsutnosti. Da, živimo u takvome vremenu u kojemu je, doslovno, potrebno izboriti se za iskustvo Božje odsutnosti, iskustvo koje u na-ma treba probuditi tužaljku i gorljiv vapaj za Bogom da konačno »siđe« k nama.

Nepodnošljivost Božje odsutnostiVeć smo vidjeli koliko su bili golemi muka i jad proroka Izaije zbog Božje odsutnosti. Netko bi sada pomislio da je nama, kršća-nima, lakše jer se Bog objavio, uprisutnio, »razderao« nebesa i »sišao« među nas. A ne. Ne samo da se time umanjuje ta muka i taj jad, nego se oni, k tome, još i povećavaju! To je isto kao kad za nekim žudiš i čezneš jer ti je drag, pa onda jako osjećaš njegovu odsut-nost i patiš zbog toga. A kako li je tek mučna odsutnost onoga koga ljubiš i koji tebe ljubi, onoga čiju si prisutnost već osjetio, doživio, kušao! O, ta je odsutnost jako teška i doslov-no nepodnošljiva. I upravo takva odsutnost, koja nastaje zbog već doživljene prisutnosti,

budi u čovjeku daleko veći vapaj, daleko gor-ljiviju žudnju za drugim od onoga koji uopće nije doživio ili je samo slabo doživio nekoga. Ako je to tako kod ljudi, kako li je onda kod onih koji su u vjeri već iskusili, doživjeli, ku-šali, dotaknuli Boga u Isusu Kristu. Iskustva Božje odsutnosti u nama kršćanima zato su još jače doživljena, ona su, ako baš hoćete, daleko nepodnošljivija i teža nego kod ljudi koji uopće ne vjeruju u Boga, ili pak ne vje-ruju u »prisutnoga Boga«. Ta nepodnošljiva odsutnost Boga budi u nama neizmjernu če-žnju za njim, čežnju koja nije samo izričaj lju-bavi, nego čežnju koja kao takva budi, hrani i jača našu ljubav prema Bogu.

Čini mi se da bismo tako trebali, odnosno barem ću ja pokušati, tako živjeti ovo došašće. Nastojat ću osjetiti i duhom i tijelom nepod-nošljivost Božje odsutnosti u sebi i u svijetu, patiti zbog nje te iz ljubavi gorljivo vapiti da Gospodin dođe k meni, da dođe drugomu, da dođe u ovaj svijet, da dođe jednom zauvijek u ovaj svijet. Neka došašće bude vrijeme toga gorljivoga i snažnoga, a opet tako tugaljivo-ga i nježnoga vapaja ljubavi: »Maranatha – Dođi, Gospodine.«

Ivica Raguž

Bdijte jer ne znate kada će se gospo-dar vratiti – da li uvečer, o ponoći,

ili ujutro… Bdijenje, kao kršćan-ska forma življenja, jest otpor protiv ukpanosti u sadašnjost, u svijet ovo-zemaljskih briga. Bdjeti znači živjeti od budućnosti i za budućnost, onu u kojoj je Bog. Možda upravo to nedo-staje našemu vjerničkom nastojanju. Na pitanje zašto nije postao kršćani-

nom, talijanski književnik Ignazio Silone odgovorio je: »Jer mi se čini

da kršćani ništa ne očekuju.«

Božji silazak Iz 63, 16 – 64, 7Ključni redci odlomka Iz 63, 15-17 donose nam središnje motive: duboko trpljenje, Bog-Otac i sjećanje. Najprije je opisano trpljenje: gradovi i sela su razoreni i napušteni. I Hram je izgorio. Riječ je o vre-menu poslije pada Jeruzalema (587. pr. Kr.). Takvo stanje bijede i jada stvara u narodu gubitak nade. Stoga su tolika pitanja upravljena Bogu (r. 15). Uvjereni da Bog nastavlja svoje djelo, mole ga: »Ne suzdr žavaj svoje milosrđe.« Da ga uvjere, posežu za rodbinskim argumentom: ti si naš otac. Tekst postaje gotovo optužbom Boga zbog njegove nevjer -nosti’, zaborava svojih obećanja prema narodu (64, 4-7). Pozivi »pogledaj« i »vrati se« vapaji su Bogu koji se sažimlju u jednoj jedinoj molbi: ne sje-ćaj se tko smo mi, nego se sjeti tko si ti! Bogu je upravljeno pitanje da se sjeti tko je on i da zadrži svoju vjernost svomu bivovanju. Upravo to sjećanje priziva u pamet stare događaje, kao što je Izlazak (usp. Iz 63 i 64).

Mario Cifrak

Zrnj

e Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:


18

Ulazna: 339.2 Puče sionski ili: O dođi, Kriste, Spase naš (ŽV 12-2009)Otpj. ps.: 110 Pokaži nam, GospodinePrinosna: 364.2 i 3 Klikujte sada zanosnoPričesna: 353 ili 354 Čuj, jasni glas odjekujeZavršna: 365 Evo, ide čas

7. prosinca 2014.

Druga nedjelja došašćaUlazna pjesma Puče sionski, evo, Gospodin dolazi spasiti narode; i zagrmjet će glasom veličajnim na radost vašega srca.

Iz 30, 19.30

Zborna molitvaSvemogući i milosrdni Bože, dok hitimo ususret tvome Sinu daj da nas zemaljske obveze i brige ne smetu; nebeska mudrost tvoje riječi nek nas uvede u zajedništvo njegove sudbine. Koji s tobom.

Darovna molitvaGospodine, nek nas ponizne molitve i skromni prinosi pomire s tobom: ne možemo se pouzdati u svoje zasluge, priteci nam u pomoć svojom milošću. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 40, 1-5.9-11Pripravite put Gospodinu!

Čitanje Knjige proroka IzaijeTješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, podvikujte mu da mu se ropstvo dokonča, da mu je krivnja okajana, jer iz Gospodnje ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje. Glas viče: »Pripravite put Gospodnji u pustinji, poravnite u stepi stazu Bogu našemu. Svaka dolina nek se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo, neka se izravna, što je hrapavo, neka se izgladi! Objavit će se tada slava Gospodnja i svako će je tijelo vidjeti, jer Gospodnja su usta govorila.« Na visoku se uspni goru, blagovjesnice sionska! Podigni snažno svoj glas, blagovjesnice jeruzalemska! Podigni ga, ne boj se, reci judejskim gradovima: »Evo Boga vašega!« Gle, Gospodin Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada! Gle, naplata njegova s njime i nagrada njegova pred njim! Kao pastir pase stado svoje, rukama ga svojim sakuplja, jaganjce nosi u naručju, a dojilicama otpočinut daje.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 85, 9ab-14 Pripjev: Pokaži nam, Gospodine, milosrđe

svoje i daj nam svoje spasenje.Da poslušam što mi to Gospodin govori:Gospodin obećava mir narodu svomu,vjernima svojim.Zaista, blizu je njegovo spasenjeonima koji ga se bojei slava će njegova prebivati u zemlji našoj.

Ljubav će se i vjernost sastati,pravda i mir zagrliti.Vjernost će nicat iz zemlje,pravda će gledat s nebesa.

I Gospodin će dati sreću,i zemlja naša urod svoj.Pravda će stupati pred njim,a mir tragom stopa njegovih.

Drugo čitanje 2Pt 3, 8-14Iščekujemo nova nebesa i zemlju novu.

Čitanje Druge poslanice svetoga Petra apostolaJedno, ljubljeni, ne smetnite s uma: jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću go-dina kao jedan dan. Ne kasni Gospodin ispuni-ti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi pri spiju k obraćenju. Kao tat će doći dan Go spodnji u koji će nebesa s trijeskom uminuti, počéla se, užarena, raspasti, a zemlja i djela na njoj razotkriti. Kad se sve tako ima raspasti, kako li treba da se svi vi ističete u svetu življenju i pobožnosti iščekujući i pospješujući dolazak dana Božjega u koji će se nebesa, zapaljena, raspasti i počé-la, užarena, rastaliti. Ta po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje

19


Molitva vjernika

Bogu, Ocu milosrđa i darivatelju spasenja, povjerimo svoje živote i uputimo mu svoje molitve:

Vodi nas, Gospodine, putem spasenja.1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika:

prodahni ju proročkom snagom i odvažnošću da nepokolebljivo svjedoči evanđelje spasenja te svima bude znak tvoje blizine i ljubavi, molimo te.

2. Za sve kršćane: da, svjesni svoga kršćanskoga poslanja u svijetu, svojom riječju i životom budu svjedoci novoga neba i nove zemlje, molimo te.

3. Za one koji se nalaze u pustinji grijeha: otvori im srca da prime tvoju Riječ i radosno krenu putem obraćenja, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: rasvijetli nam pogled vjere da umijemo prepoznati i priznati sve što je u nama grješno i pogubno; obnovi u nama žar vjere i predanja tvome očinskom vodstvu, molimo te.

5. Za našu domovinu: ispuni nas odgovornošću da se, u zahvalnosti za dar slobode, zdušno zauzimamo za opće dobro, za potrebe najmanjih i najslabijih, te svi doprinosimo izgradnji povjerenja i zajedništva, molimo te.

Svemogući Bože, učini da pustinja što je u nama procvjeta spasenjem te vjernim svjedočenjem tvoje riječi i tvoje ljubavi budemo dostojni zajedništva s tobom u nebeskoj domovini. Po Kristu Gospodinu našemu.

»Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući.«

Sv. Ivan Krstitelj; ikona iz Visokih Dečana, 14. st.

Popričesna molitva Gospodine, nahranio si nas duhovnim jelom. Smjerno te molimo: po sudjelo-vanju u ovom otajstvu nauči nas, u svjetlu svoje mudrosti, zemaljskim se dobrima pravilno služiti, a za nebeskim težiti. Po Kristu.

pravednost prebiva. Zato, ljubljeni, dok to iščekujete, uznastojte da mu budete neoka-ljani i bes prijekorni, u miru.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Lk 3, 4.6Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze; svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.

Evanđelje Mk 1, 1-8Čitanje svetog Evanđelja po MarkuPočetak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega. Pisano je u Izaiji proroku: »Evo šaljem glasni-ka svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodi-nu, poravnite mu staze!’« Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraće-nja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijeda-jući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u de-vinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. I pro-povijedao je: »Nakon mene dolazi jači od me-ne. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.«Riječ Gospodnja.


20

me putu. Izgubljeni su pozvani na obraćenje, na promjenu smjera i načina hodanja putom. Čovjek je izgubljen kada hodi putom koji ne nastaje iz odnosa s Bogom i njegovom voljom da se pripravi put. Hodanje svojim putom, od-vojenim od Boga, je izgubljenost.

Ispovijedanje grijehaIvan poziva na obraćenje, na novi početak hoda putom koji će graditi odnos s Bogom. Obraće-nje je praćeno krštenjem za oproštenje grijeha. Ivanovo krštenje nije oproštenje, nego prizna-nje grijeha. Priznanje je izniman i hrabar čin susreta sa samim sobom. Ivanovo je krštenje nalik žrtvi: ona je znak priznanja, kajanja i obraćenja. Oproštenje dolazi s Božje strane. No, Ivanovo krštenje nije znak Božjega opra-štanja. Ono budi nadu u oproštenje. Izvanjski ulazak u vodu i osjetilno čišćenje daju nasluti-ti i moguće oproštenje i mogući novi početak. Tako se početak Evanđelja podudara s počet-kom Isusova djelovanja i novim početkom onih koji su se odazvali na Ivanov poziv. A bilo ih je, kaže Marko, dosta. Judejci i Jeruzalemci hrlili su Ivanu u pustinju. Primali su krštenje na Jordanu i ispovijedali svoje grijehe. Ispovi-jedanje grijeha pred drugim čovjekom uvijek ima jakog učinka na onoga tko se ispovijeda, a često i na one koji to slušaju. Učinci su vidljivi. Tko prijeđe prag nelagode i pronađe hrabrosti izreći svoje grijehe, otkriva nakon toga kako više nije žrtva svojih pogrješnih odluka, nego postaje gospodarom svoga života.

Kada čovjek uspije u riječ unijeti svoje promašaje, dobiva odmak od njih. Iz odma-ka opaža da nije prisiljen promatrati se sa-mo kroz svoje promašaje. Dobiva emotivno olakšanje i odvojenost. To je vidljivo na vani i to djeluje na druge. Zato je razumljivo da su mnogi hrlili Ivanu. Sve što čovjek dugo skriva i o čemu nema hrabrosti javno govoriti, stvara težinu i nelagodu. Težina i nelagoda nestaju u trenutku kada skriveno iziđe na svjetlo. Zato riječ ima neobičnu snagu. Riječ, naravno, ne-ma uvijek takvu moć djelovanja. Potrebno je da se ispune određeni preduvjeti, a zato je po-treban netko tko je u stanju stvoriti pogodno

Novi početak

M arko svoje Evanđelje počinje počet-kom. Riječ »početak« na samome početku upućuje na novost, na nešto

čega do sada nije bilo. Premda početak nije ap-solutni početak, ipak se u njemu krije novost. Novost je u Isusu, koga Marko naziva Kristom i Sinom Božjim. Krist je Pomazanik, Mesija. Me-sija je poznat i očekivan lik. Pa ipak, Krist ne će u svemu odgovarati očekivanomu Mesiji. On će na sebe uzeti patnju i smrt, a Židovi to nisu povezivali s Mesijom i njegovom ulogom. Uz to, Mesija nije bio shvaćen kao Sin Božji. Mar-ko tako već na samome početku izriče kratko kršćansko vjerovanje: Isus je Krist, Sin Božji.

Evanđelje je ime za vijest koju Bog šalje svomu narodu po svome glasniku. To je rado-sna vijest koja govori o Božjoj pravednosti i vo-lji da spasi čovjeka. Evanđelje je i radosna vi-jest o Bogu samome. Evanđelje dolazi od Boga, Bog mu je sadržaj i Bog sam donosi radosnu vijest. Evanđelje je Isusovo jer je on vjesnik i jer je ono njegova radosna vijest. To Marko izriče prvom rečenicom svoga Evanđelja.

Početak Evanđelja počinje pripravom pu-ta. Priprava je zajednička. Bog pripravlja put čovjeku i poziva čovjeka da pripravi put Bo-gu. Put je zajednički i proteže se kroz cijelu povijest izabranoga naroda. Sada se događa u Isusu, koji je Gospodin i kojemu Ivan svo-jim djelovanjem u pustinji priprema put. Put nije vidljiv izvana. On je duhovna zbilja. Put je odnos. Ne postoji prije negoli čovjek krene njime. Put nastaje kretanjem. Put je proces koji se razvija s dva kraja. Nije moguć samo s jednoga. Put je ishod suradnje Boga i čovjeka. Bez suradnje čovjek se može izgubiti na svo-

21

1212živo vrelo12živo vrelo1220141220141212201412ozračje za otvorenost i iskreno ispovijedanje. Ljudi se brzo naviknu na terete svojih pro-mašaja i krivnji i potrebno im je živo iskustvo mogućega oslobođenja od takvih tereta kako bi se sami odvažili na korak koji je to u stanju proizvesti. To je, čini se, bilo ozračje koje je Ivan svojim pozivom u pustinji uspio stvoriti.

Bio je neobičan lik. Naličio je Iliji kojega se očekivalo na koncu vremena. Njegova je uloga bila, također, priprava puta Gospodinu i pod-sjećanje ljudi na međusobnu ljubav i obraće-nje. Ivanov poziv i izgled način su kako Marko svojim čitateljima sugerira pitanje koje se tiče njihova života. Čitatelji koji dolaze nakon što se već sve odigralo nisu isključeni iz poziva na obraćenje i ispovijedanje. Naprotiv. Njima je otvoren još širi obzor. Marko ga naznačuje u opisu Isusa koji će krstiti Duhom Svetim. Či-tatelji i slušatelji tako nisu pozvani samo na krštenje koje je sredstvo ispovijedanja grijeha, nego i na otvorenost kako bi primili Duha Sve-toga, koji je dar s neba. Daje im da razumiju da je korak u iskrenost samo prvi korak te da put vodi u otvorenost Duhu i osposobljenost za vršenje Božje volje.

Novi početakKada se vjernici saberu na liturgiju na početku nove liturgijske godine, Markovim su tekstom uvedeni u početak Isusova djelovanja. Taj početak nije iza njih, nego im se otvara kao njihova realna sadašnja mogućnost. Sada je moguće obratiti se i krenuti na put te s Bogom koji dolazi graditi zajednički put. Liturgija im omogućuje da se osjete dijelom mase koja hrli u pustinju s probuđenim očekivanjima novog početka. Što je u liturgiji jasnije ozračje otvo-rene mogućnosti novog početka, to je veća po-zornost vjernika na riječ evanđelja.

Evanđelje nije započelo samo jednom dav-no. Ono je otvorena mogućnost novoga počet-ka. Neobično je kako Duhu Božjem otvorena zajednica vjernika uvijek iznova uspije stvoriti ozračje s Jordana i time olakšati otvaranje pu-ta u ispovijedanje grijeha i prihvaćanje Duha Božjega ljudima koji su se, tražeći svoj put, izgubili u stranputicama života i našli optere-ćeni nepotrebnim teretima. Njima se početak Evanđelja Isusa Krista pretvori u početak puta s Isusom.

Ante Vučković

»Svaka dolina neka se povisi, sva-ka gora i brežuljak neka se spuste.«

Prorokov poziv tiče se naših »do-linâ«, »prazninâ« koji oslikavaju gri-

jeh propusta – u molitvi, u djelima ljubavi, u izvršavanju zadaća i duž-nosti… Gore i brežuljci, pak, slike su naše oholosti koja priječi gledati pri-

jeko, onkraj ove ograničene i prola-zne zbilje. Samo poniznost stvara

prostor radosti pred Onim koji dola-zi. Obraćenje, stoga, nije tek »okreta-

nje života« i novi početak; ono je zahvat u život, rez koji otklanja

rane grijeha i navezanost na svijet.

Božja utjeha Iz 40, 1-5.9-11Prorokova je poruka poruka utjehe. Poticanje na utjehu zapravo je poziv na naviještanje utjehe. Pravu utjehu može donijeti jedino Bog. To on ne može nikomu drugom povjeriti, ne može potaknuti nikoga na tješenje naroda. Božja utjeha znači uvijek promjenu situacije, tako da oni kojima je upućena iskuse u svom životu njegovu prisutnost. Navještaj utjehe koju treba prenijeti je »govorenje srcu« (r. 2), ohrabri-vanje grada i njegovih stanovnika. Utjeha dolazi u vrijeme tjeskobe, zabrinutosti, krivnje, prekršaja. Utješenik se, stoga, može osjećati ohra-breno, njegovo je srce promijenjeno da se može suočiti s tom situaci-jom. Poziv »pripravite put Gospodinu« često se tumači ‘realistički’, kao zapovijed izgradnje puta u pustinji po kojem će izgnani narod doći natrag u domovinu. Izgradnja puta slika je Božje moći koja može pro-mijeniti prirodni krajobraz da provede svoje naume. Poslije svladavanja krize prorok može zaključiti obraćanjem narodu: podignite glas, glasni-ci Siona i Jeruzalema, ne samo za sebe, nego za sve judejske gradove.

Mario Cifrak

Zrnj

e

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:


22

Ulazna: 568.3 Radujem se u Gospodinu ili: 763 Zdravo budi, MarijoOtpj. ps.: 572 Pjevajte Gospodinu Prinosna: 368 Poslan bi anđel GabrijelPričesna: 351 Božanska Riječi, rođenaHiman nakon pričesti: 160 ili 161 VeličaZavršna: 600 Zdravo, Djevo čista ili: 371 Raduj se, grade Nazaret

8. prosinca 2014.

Bezgrješno začeće Blažene Djevice MarijeUlazna pjesmaRadujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštem pravednosti kao nevjestu, urešenu nakitom.

Iz 61, 10

Darovna molitvaGospodine, milostivo primi spasonosni prinos o svetkovini bezgrešnog začeća blažene Djevice Marije. Nju si, vjerujemo, darom svoje milosti unaprijed očuvao od svake ljage: po njezinu zagovoru i nas oslobodi svake krivice. Po Kristu.

Prvo čitanje Post 3, 9-15.20Neprijateljstvo ja zamećem između roda tvojega i roda njezina!

Čitanje Knjige PostankaPošto je Adam jeo s drveta, zovne ga Gospo-din, Bog: »Gdje si?» – reče mu. On odgovori: »Čuo sam tvoj glas u vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.« Nato mu reče: »Tko ti otkri da si gol? Da nisi jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?« Čovjek odgovori: »Žena koju si mi dao – ona mi je dala sa sta-bla pa sam jeo.« Gospodin, Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila pa sam jela«, odgovori žena. Nato Gospodin, Bog, reče zmiji: »Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi poljskom! Na trbuhu svome puzat ćeš i prašinu jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.« Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 98, 1-4Pripjev: Pjevajte Gospodinu pjesmu novu

jer učini djela čudesna.Pjevajte Gospodinu pjesmu novujer učini djela čudesna.Pobjedu mu pribavi desnica njegovai sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta vidješespasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Drugo čitanje Ef 1, 3-6.11-12Izabra nas u njemu prije postanka svijeta.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBlagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti kojom nas zamilova u Ljubljenome. U njemu, u kome i nama – predodređenima po naumu Onoga koji sve izvodi po odluci svoje volje – u dio pade da budemo na hvalu Slave njegove – mi koji smo se već prije nadali u Kristu.Riječ Gospodnja.

Zborna molitvaBože, ti si po zaslugama smrti svoga Sina unaprijed oslobodio od svake ljage grijeha začeće Djevice Marije i tako pripravio dostojan stan svome Sinu.Po njezinu zagovoru daj nam da čista srca dođemo k tebi.Po Gospodinu.

23


Braćo i sestre, Bog je Djevicu Mariju obdario puninom milosti i očuvao ju od svakoga grijeha. Skrušena srca uputimo njemu svoje molitve da i u nama ojača svoju milost:1. Marija, Bezgrješna Djevica, slika je tvoje Crkve:

daj da zajednica tvojih vjernika, po njezinu primjeru i zagovoru, trajno raste u svetosti života, molimo te.

2. Ti si odabrao Marijinu poniznost za put svoga silaska među ljude: daj da pastiri Crkve budu uvijek poslušni tvome Duhu te prepoznaju put na koji pozivaš svoj narod, molimo te.

3. Pohodi svjetlom svoga Duhom i naše živote: obnovi nam pouzdanje u tvoju riječ i okrijepi naša nastojanja da svakodnevno živimo tvoj dar spasenja, molimo te.

4. Za redovnike, redovnice i sve koji Kristov dolazak iščekuju živeći evanđeoski savjet djevičanstva: ispuni ih radošću srca da, poput Marije, ostanu vjerni u posvećenju tebi, molimo te.

5. Za našu pokojnu braću i sestre: daruj im mjesto u zajedništvu svojih svetih, molimo te.

Svemogući Bože, ti si poniznu Djevicu Mariju unaprijed očuvao od ljage grijeha i tako pripravio dostojan put rođenju svoga Sina. Usliši nam smjerne molitve; obnovi u nama sve što je grijehom ranjeno i ispuni nas radošću koja hiti u susret tvome Sinu, Isusu Kristu. Koji živi i kraljuje u vijek vjekova.

»Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga.«

Lorenzo di Bicci: Navještenje, 1433.

Pjesma prije evanđelja Lk 1, 28Zdravo Marijo! Milosti puna! Gospodin s tobom!Blagoslovljena ti među ženama!

Evanđelje Lk 1, 26-38Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!

Čitanje svetoga Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kra-ljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.« Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnje-ga osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaSlavno se o tebi zbori, Marijo: iz tebe se rodilo Sunce pravde, Krist, Bog naš!

Popričesna molitva Gospodine, Bože naš! Primljena otajstva neka iscijele u nama rane onoga grijeha od kojega si jedinstveno unaprijed očuvao bezgrešno začeće blažene Marije. Po Kristu.

Molitva vjernika


24

Bezgrješno začeće BDM

I anđeo otiđe od nje

Malo je evanđeoskih odlomaka kojima se liturgija Crkve tako često vraća kao ovomu koji govori o anđelovu navještenju Isusova rođenja. Postao nam je blizak. Ne znamo ga naizust, ali dok se naviješta, u misli nam una-

prijed naviru riječi koje tek slijede. Njegova učestalost i »poznatost« priječe nas da nas iznenadi. Stoga lako ostajemo zatvoreni pred Božjom riječju koja uvijek ima što nova reći i na nov nam način očitovati Božju blizinu. No, liturgija nas odgaja da se

izručimo snazi Božje riječi koja ima uvijek što reći našemu životu.

Vjera i povjerenjeEvanđelist Luka završava odlomak o navještenju neobičnom i neo-čekivanom rečenicom: »I anđeo otiđe od nje.« Ona daje novo svjetlo čitavomu događaju. Prekinuti dijalog traži odgovor u Marijinoj šut-nji. U nju je upisana i životno utkana sva zbilja Marijinoga straha, nesigurnosti, traženja, sumnje… Nakon kratkoga razgovora s anđe-lom, i nakon što je izgovorila: »Neka mi bude po tvojoj riječi!«, Mari-

ja ostaje sama. Sama je ponajprije pred sobom. Prolazi kroz iskustvo u kojemu nije lako oduprijeti se sumnji i zaključku: »To je bio samo

san, privid. Nešto sam umislila. Nastojat ću zaboraviti te misli…« Sama je i pred Bogom, pred svojim roditeljima, pred zaručnikom Josipom,

pred okolinom koja nije sklona povjerovati ono što ide izvan redovitosti i običnosti. Komu se povjeriti i komu govoriti o tome događaju kada je on

neprovjerljiv i kada svaka riječ biva slabo uvjerljivom? I upravo tu, u takvoj nesigurnosti, u napuštenosti i osamljenosti, jest mjesto zrenja vjere. Anđelov

odlazak poziva Mariju da pred sebe stavi sve i promotri sve u svjetlu riječi koja joj je povjerena: kako pomiriti riječ Božjega obećanja i život koji je planirala i

očekivala; kako biti poslušna Bogu i bliska svojim roditeljima i zaručniku Josi-pu; kako razumjeti da je susret bio zbilja, a ne privid…

Doista, bilo je potrebno da anđeo otiđe od Marije i da ju ostavi samu. Rekli bismo, odlazi »u pola razgovora«, još kad je bilo toliko pitanja potrebnih pojaš-njenja i odgovora. Ali Bog ne uvjerava, ne dokazuje i ne prisiljava. On poziva i ostavlja slobodu u kojoj prihvaćena riječ klija i raste kroz povjerenje i pouzdanje u njega. Sigurnost vjere jest pouzdanje u Boga. Povjerenje je veće od sigurnosti koju

pruža razumsko zaključivanje. Tražiti drugu sigurnost i provjeru značilo bi ne imati dostatnoga povjerenja u Boga.

Kršćanska je umjetnost istinu o Marijinoj ostavljenosti i samoći kušala izreći na razne načine. Tako prizor navještenja ponegdje prikazuje anđela u odlasku, skri-

vena lica; nazire mu se samo krilo… ostavljajući sav prostor slike Mariji i njezinu poniranju u Riječ. Drugdje je prizor razdijeljen u dvije zasebne cjeline koje go-

vore o približavanju božanskoga k ljudskomu, nebeskoga zemaljskomu: anđeo i Marija smješteni su u zasebne »prostore«, često odijeljene motivom stupa, cvijeta (primjerice ljiljana) ili postolja na koji je položena knjiga, a ponegdje su te dvije cjeline u potpunosti odvojene, kao dvije zasebne slike, smještene nasuprotno u neki poliptih ili pak s dviju strana oltara ili trijumfalnoga lu-

ka. Još u naviještenju te su dvije zbilje nasuprotne, nedodirnute. Tek Mariji-

alo je evanđeoskih odlomaka kojima se liturgija Crkve tako često vraća kao ovomu koji govori o anđelovu navještenju Isusova rođenja. Postao nam je blizak. Ne znamo ga naizust, ali dok se naviješta, u misli nam una-



Vjera i povjerenjeEvanđelist Luka završava odlomak o navještenju neobičnom i neo-čekivanom rečenicom: »I anđeo otiđe od nje.« Ona daje novo svjetlo čitavomu događaju. Prekinuti dijalog traži odgovor u Marijinoj šut-nji. U nju je upisana i životno utkana sva zbilja Marijinoga straha, nesigurnosti, traženja, sumnje… Nakon kratkoga razgovora s anđe-lom, i nakon što je izgovorila: »Neka mi bude po tvojoj riječi!«, Mari-

ja ostaje sama. Sama je ponajprije pred sobom. Prolazi kroz iskustvo u kojemu nije lako oduprijeti se sumnji i zaključku: »To je bio samo












I anđeo otiđe od nje

Malo je evanđeoskih odlomaka kojima se liturgija Crkve tako često vraća kao ovomu koji govori o anđelovu navještenju Isusova rođenja. Postao nam je blizak. Ne znamo ga naizust, ali dok se naviješta, u misli nam una-



lom, i nakon što je izgovorila: »Neka mi bude po tvojoj riječi!«, Mari-ja ostaje sama. Sama je ponajprije pred sobom. Prolazi kroz iskustvo u kojemu nije lako oduprijeti se sumnji i zaključku: »To je bio samo












25

1212živo vrelo12živo vrelo1220141220141212201412nim prihvaćanjem, koje se zbiva u vjeri, izra-sloj u samoći, zbit će se silazak božanskoga u ljudsko. Odijeljenost, koju evanđelist izražava Marijinom samoćom, premošćuje se vjerom i poniznim prihvaćanjem Božjega obećanja. Bilo je potrebno da anđeo ode, kako bi vjera mogla izrasti i stvoriti čvrst put našemu susretu s Bož-jim obećanjem.

Adventski hodMarija je spremno odgovorila na anđelovu riječ: »Neka mi bude po tvojoj riječi!« Skloni smo u toj riječi čitati Marijinu sigurnost i od-lučnost. Evanđelist, međutim, završavajući odlomak onom čudesnom rečenicom, ostavlja prostor iskrenomu ljudskom traganju i iskre-nomu otvaranju Bogu, koje je i Marijinoj vjeri bilo potrebno. Bilo je potrebno da sama prihva-ti iznenadnost Božje riječi, da se dade iznenađi-vati Bogom i rasti u upućenoj joj riječi.

Vrijeme došašća služi upravo takvomu iskustvu i hodu u vjeri. Vraća nas na početak, na iščekivanje, na spremnost za novo obeća-nje pred Bogom, otkrivajući nam da do sada u vjeri postignutô može biti rasvijetljeno i ob-novljeno zdušnijim i radosnijim izručenjem onomu na što nas Bog poziva. Liturgijska godina, slaveći Kristovo otajstvo spasenja, uzima nas za ruku i vodi kroz Božja obećanja

i njegovu objavu, dajući prigodu da njegova riječ u nama iznova progovori snagom pozi-va. Sjećamo li se prošlogodišnjega došašća, obećanjâ što smo ih tada dali i malih odluka koje smo donijeli? O ostvarenjima gotovo da se ne usuđujemo razmišljati. Možda ćemo i u ovome došašću razmišljati o istim svojim nedostatcima i slabostima i možda smo doni-jeli iste odluke… Neka nas ne plaši spoznaja da smo malo postigli i malo uznapredovali na putu vjere. Bog ima strpljenja s nama. Litur-gijska godina, vraćajući nas na početak, vjerno očituje tu Božju strpljivost.

Slika anđela koji odlazi od Marije, nakon što joj je prenio riječ Božjega obećanja i pozi-va, može pristajati i našim životima. On i nas napušta da bi nas ostavio u slobodi pred Bo-gom, dajući priliku našemu iskrenom povje-renju u Božju riječ.

Marija je, po čudesnome Božjem promislu, bila unaprijed očuvana od grijeha; bez grijeha je začeta, ali je Božji naum spasenja povjeren njezinoj vjeri, kušanoj mnoštvom pitanja i že-lja za sigurnošću. Došašće, vrijeme nadanja i iščekivanja, ostvaruje se hodom u vjeri koja s pouzdanjem kroči kroz sumnje, kušnje, želje za jasnoćom i sigurnošću. Povjerenje je najve-ća sigurnost vjere.

Ante Crnčević

Odjeci RiječiIskušenje života bez Boga Post 3, 9-15.20Tekst Post 2 - 3 možda treba čitati tako da se najprije pročita treće pa onda drugo poglavlje da bismo krenuli od života obilježenoga nespaše-nošću i narušenošću odnosa, kojim mi kao ljudi živimo, prema životu koji je ispunjenu spasenjem i integritetom. Zmija je u Egiptu simbol sreće i blagoslova u životu, a ovdje ju vidimo kao iskušenje da takav život sami stvorimo. Proces narušenoga odnosa s Bogom opisan je pitanjima o podmetanjima, pa sve do nepovjerenja. Konačno se pogled upravlja ne na mnogo toga što ljudi žele, nego samo na granicu koja ih ograničava i sputava. Tako Bog koji im preobilno daruje postaje zamijenjen njihovim vlastitim djelovanjem. Od tada se sve izokreće: umjesto da postanu mu-dri (arum), oni koji spoznaju, osjećaju se negativno (erom: goli). Ljudi se zanose, gaje iluzije, pa umjesto da tu stoje kao Bog, nisu vjerni sami sebi, nego upućuju na druge u dodjeljivanju krivnje.

Mario Cifrak

Zrnj

e

uz Prvo čitanje:

U susretu anđela i Marije uočljiv je nerazmjer njihovih riječi. Anđeo na-

viješta, tumači, rasvjetljuje, upuću-je… Njegov navještaj, prema hrvat-skome prijevodu, prenesen je u 125

riječi. Marija, pak, svoje pitanje i od-govor izriče u samo osamnaest riječi. Podlaže se Božjemu naumu s njom – unatoč nejasnoćama, neznanju i ne-sigurnosti. Sigurna je samo u jedno:

ako se podložim Božjoj volji, tada svaka tama rađa svjetlom i svako

neznanje istinskom spoznajom.


26

Darovna molitvaGospodine, daj da ti neprestano prikazujemo žrtvu svoga predanja: mi obnavljamo Kristovo otajstvo da tvoje spasenje u nama snažno djeluje. Po Kristu.

Ulazna: 340.1 Radujte se u Gospodinu ili: 364 Klikujte sada zanosnoOtpj. ps.: 347 Duša moja kliče (strofe: 1.- 4.,7.- 8.) ili: Duša moja kliče (ŽV 12-2008)Prinosna: 362.3 Padaj s neba ili: 349 K tebi, GospodePričesna: 350.2 Evo Boga našega ili: 357 Sa silnim glasom prorociZavršna: Sav svijete pjevaj veselo (ŽV 12-2007)

14. prosinca 2014.

Treća nedjelja došašćaUlazna pjesma Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!Gospodin je blizu!

Fil 4, 4-5

Zborna molitvaBože, ti vidiš: mi s vjerom očekujemo blagdan rođenja Gospodnjega. Molimo te da nam bude događaj spasenja te ga radosno proslavimo svečanom službom hvale. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 61, 1-2a.10-11Radujem se u Gospodinu, radujem.

Čitanje Knjige proroka IzaijeDuh Gospodnji na meni je,jer me Gospodin pomaza, posla me blagovjesnikom biti siromasima,iscijeliti srca slomljena; zarobljenicima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje;proglasiti godinu milosti Gospodnje.Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštem pravednosti, kao ženik kad sebi vijenac stavi i nevjesta kad se uresi nakitom. Jer kao što zemlja tjera svoje klice, kao što vrt niknuti daje sjemenju, tako će Gospodin Bog učiniti da iznikne pravda i hvala pred svim narodima.Riječ Gospodnja.

Otpjevna pjesma Lk 1, 46-50.53-54Pripjev: Duša moja kliče u Bogu mojemu.Veliča duša moja Gospodina,klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju,što pogleda na neznatnost službenice svoje:odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.

Jer velika mi djela učini Svesilni,sveto je ime njegovo!Od koljena do koljena dobrota je njegovanad onima što se njega boje.

Gladne napuni dobrima,a bogate otpusti prazne.Prihvati Izraela, slugu svoga,kako obeća ocima našim.

Drugo čitanje 1Sol 5, 16-24Duh vaš i duša i tijelo neka se sačuvaza dolazak Gospodnji.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola SolunjanimaBraćo: Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.Duha ne trnite, proroštava ne prezirite!Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – duh vaš i duša i tijelo – – neka se besprijekornim, savršenim sačuva za do lazak Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je onaj tko vas poziva: on će to i učiniti.Riječ Gospodnja.

Nedjelja Caritasa

27

Braćo i sestre, Bog nas po riječi proroka poziva na obraćenje i tako u nama pripravlja put obećanom spasenju. S pouzdanjem u Božju dobrotu iznesimo pred njegovo lice svoje molitve:1. Za Crkvu, zajednicu vjernika: okrijepi ju svojim Duhom

da po zajedništvu molitve, po radosnoj nadi i djelatnoj ljubavi uvijek nosi svjedočanstvo tvoga spasenja i tvoje blizine svakom čovjeku, molimo te.

2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: da proročkom snagom budu glasnici Istine evanđelja i mudri voditelji tvoga naroda, te sva Crkva bude vjerna slika tvoga Kraljevstva, molimo te.

3. Za sve kojima je povjerena odgovornost u upravljanju narodima i briga za opće dobro: rasvijetli ih da budu graditelji mira koji ti daruješ i upravi sav svijet na put tvoje pravednosti i zajedništva, molimo te.

4. Za braću i sestre koja trpe u siromaštvu i nevoljama života: ti im budi radost i utjeha, a u svima nama probudi snagu ljubavi i radosne brige za sve koji su potrebiti pomoći i blizine, molimo te.

5. Za nas okupljene na ovome slavlju: daruj nam mudrost evanđelja i otvoreno srce da prepoznamo milost ovoga svetog vremena te svojim životom budemo dostojan dom Kristu koji dolazi, molimo te.

Oče nebeski, ti nas ne prestaješ darivati svojom dobrotom. Molimo te, čuvaj naša srca otvorena za tvoju riječ, a naše ruke zauzete u ljubavi prema svima koji su u potrebi te tako pripravljamo dolazak tvome Sinu. Koji živi.

Ja sam glas koji viče u pustinji: »Poravnite put Gospodnji!«

Nepoznati autor: sv. Ivan Krstitelj, Njemačka, 1260.-1270.

Pričesna pjesmaRecite preplašenimsrcima: »Budite jaki,ne bojte se! Evo Boga našega, dolazi da nas spasi!«

Usp. Iz 35, 4

Popričesna molitva Gospodine, utječemo se tvojoj dobroti: po ovoj svetoj gozbi očisti nasod grijeha i pripravi nam duh za buduće blagdane. Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Iz 61, 1Duh Gospodnji na meni je, blagovjesnikom biti ubogima posla me.

Evanđelje Iv 1, 6-8.19-28Među vama stoji koga vi ne poznate.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuBî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan.On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna:»Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato:»Što dakle? Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li prorok?« Odgovori: »Ne.«Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali?Što kažeš sam o sebi?« On odgovori:

»Ja sam glas koji viče u pustinji:’Poravnite put Gospodnji!’– kako reče prorok Izaija.«

A neki izaslanici bijahu farizeji.Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika


28

P redaja je francuskoj kraljici Marie Antoinette, opisujući ju kao socijalno neosjetljivu, pripisala rečenicu: »Ako nemaju kruha, neka jedu kolače.« U svijetu nesigurnosti, gdje se jedino patnja

čini konstantom, a put prema boljitku prepun različitih prepreka, na ko-jemu se mladi, zreli za egzistenciju, plaše za budućnost, a starijima je pogaženo dostojanstvo, današnja nedjelja, nazvana »Gaudete« (Radujte se!), naizgled i samu Crkvu stavlja u položaj skandalozne vladarice. U ovakvim okolnostima pozivati na radost gotovo je blasfemično, posebice oslanjajući se na Božji autoritet. Treba biti odvažan da bi se moglo upu-titi riječi: »Uvijek se radujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.«

Izvor radostiCrkva se usuđuje naviještati radost zato što u povijesnim događajima, ma kako ona izgledala fatalno, ne gleda zlokobnu pobjedu zla, nego ta-janstvene naume Božje providnosti. Papa Franjo u pobudnici »Radost evanđelja« ističe da se »s Isusom Kristom radost uvijek iznova rađa« jer »oni koji prihvate njegovu ponudu spasenja oslobođeni su od grijeha, žalosti, duhovne praznine i osamljenosti«. Upravo tu radost nalazimo u današnjim čitanjima. Unatoč nerijetkom idealiziranju biblijskoga vre-mena, lako je uočiti kako ni jedan od ovih tekstova nije nastao u ozračju radosti. Logično je da na radost ne treba pozivati radosne, nego one kojima je radost uskraćena. Riječi proroka Izaije upućene su narodu koji se iz izgnanstva upravo vratio u svoju zemlju. Tijekom uzništva o tome su sanjali, ali ostvareni san nije ih učinio sretnima i zadovoljnima. Očekivali su da će put u slobodu biti poput izlaska iz tunela. Odjednom je sve trebalo biti svijetlo. Međutim, u Jeruzalemu ih nije dočekala do-brodošlica. Grad i zemlja nisu bili onakvi kakvima su ih oni ostavili i u tuđini zamišljali. Pokušaj obnove Hrama i uređenja života prema Mojsijevu Zakonu naišao je na protivnike u novim stanovnicima koji su imali svoja vjerovanja i svoj sustav vrjednota. Izabrani je narod na slobodi uvidio kako postoje robovanja i okovi koji nisu materijalni, ali jednako sputavaju. Neostvarive želje, izigrane nade, pogrešne slike o se-bi i svijetu, zablude o životu i njegovu cilju samo su neki od njih.

Ni apostol Pavao ne piše u boljem ozračju. Obraća se zajednici koja je izložena progonima toliko da je i sâm morao bježati kako bi sačuvao život. Unatoč tomu i Prorok i Apostol potiču na radost. No, ni jedan od njih ne

misli na neodgovoran pristup životu ili na optimizam lišen razmišljanja. Radost o kojoj govore ima svoje izvorište u Bogu. Izaija vjeruje da će »Gospodin Bog učiniti da iznikne pravda i hvala pred svim narodima«, a Pavao to potvrđuje riječima: »Vjeran je Onaj tko vas poziva: on će to i učiniti.«

Primjeri istinske radosti su Blažena Djevica Marija, čiji je hvalospjev »Veliča« uzet za da-našnji otpjevni psalam, i Ivan Krstitelj, o kome govori naviješteno evanđelje. Njihova radost dolazi od Božje riječi te je tom riječju i izražena. Gotovo čitava zahvalna Marijina pjesma sa-stavljena je od rečenica uzetih iz Staroga Zavjeta. Marija je dobro poznavala Sveto pismo. Ona je već u sebi nosila riječ Božju, pa joj nije bilo teško roditi Riječ i učiniti da ona postane svi-

Treća nedjelja došašća

Radost u Gospodinu

Lorenzo Veneziano: sv. Ivan Krstitelj,1371.

Galleria dell’Accademia, Venezia.

29

1212živo vrelo12živo vrelo1220141220141212201412jetu »Emanuel – S-nama-Bog«. Slično je i s Ivanom Krstiteljem. On svoje poslanje tako-đer vezuje uz raniji navještaj o Iliji i Proroku koji će prethoditi Mesiji, pa je i njegov odgo-vor ponavljanje Izaijinih riječi o glasu koji po-ziva da se pripravi put Gospodinu. Tako iz nje-gove negacije da je Krist, Ilija ili Prorok, izvire afirmacija: Gospodin je blizu!

Svjedoci radosti»Tko si ti?«, pitanje upućeno Ivanu Krstitelju, postavlja se i svakoj drugoj osobi. Svijest o sebi nužna je kako bi čovjek otkrio svoje poslanje i bio zadovoljan svojim životom. Istinska ra-dost nastaje onda kada osoba može biti ono što jest, kada skine maske i oklope te ne igra nikakvu ‘ulogu’. Znati da si na pravome mje-stu, da postupaš ispravno i imati pred sobom jasan cilj – daju životu smisao i radost. Cilj uglavnom ravna i tempom životnoga hoda. Njemu je podređen svaki korak. Nijedna teš-koća nije nesavladiva i nijedno vrijeme nepo-godno. Sveti Pavao taj cilj definira: »Dolazak Gospodina našega Isusa Krista«. Marija i Ivan Krstitelj putokaz su kako staviti život u službu Kristova dolaska. Svjesni su vlastite slabosti pred otajstvom. Osjećaj nedostojnosti mogao je u njima izazvati ogorčenje, nezadovoljstvo,

tugu ili frustraciju jer ih povjereno im djelo nadilazi. Marija se naziva »neznatnom službe-nicom«, a Ivan se ne usuđuje uzeti ni službu onog »posljednjega sluge« koji »driješi reme-nje na obući« svoga gospodara. No, oboje su jednako svjesni svoje veličine.

»Bi čovjek poslan od Boga.« Bog šalje lju-de. Računa s njihovom slabošću i neznatnošću. Prihvaća ju i potpomaže. Zato se mogu zajed-no s Prorokom unaprijed radovati ostvarenju Božjih obećanja. »Radujem se u Gospodinu, ra-dujem, duša moja kliče u Bogu mojemu jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštem pravednosti.« Shvatili su da ih je Gospodin odjenuo i zaogrnuo svojom milošću te radosno »kliču« i »viču«. Svjedoci su radosti jer su i sa-mi obradovani, a takve osobe privlače. Ni jedno od njih ne progovara individualistički, nego da-rovanu milost stavljaju u službu drugima. Svoj poziv razumiju komunitarno, »pred svim naro-dima« i »svim naraštajima«. Radost sjećanja na Božja djela i čitanje znakova njegova Duha potiču ih na radost bratskoga zajedništva. Ne plaše se što je svijet onakav kakvim je na počet-ku opisan. Naprotiv, baš takvom svijetu treba »svjedok da posvjedoči za Svjetlo« i »glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji!«.

Slavko Slišković

Radovati se u Gospodinu Iz 61, 1-2a.10-11Prorok izričajem »Duh Gospodnji na meni je« želi naglasiti da se Gospodin za njega zauzima i podupire ga (usp. Iz 42, 1). Prorok je time poslan nemoćnima. Njegovo je poslanje utjeha za narod koji se nada oslobođenju. Prorok opisuje svoju radost, kojom sudjeluje u radosti naroda (61, 10a), a razlog je radosti i klicanja Gospodin koji ga je »odjenuo haljinom spasenja (heb. jaša)« i »zaogrnuo plaštem pravednosti (heb. cedaka)«. Ove dvije hebrejske riječi i inače dolaze u paru kod proroka Izaije te se povezuju s novim stvaranjem (usp. 45, 8) i s Božjim dolaskom (usp. 63, 1), a u psalmima označuju i Božju dobrotu prema čovjeku (usp. Ps 36, 7). Takav prorokov ures uspoređen je sa svadbenim ruhom (Iz 61, 10), jer se prorok odijeva u spasenje i pra vednost da bi, poput ženika ili nevjeste, bio spreman za veliko slavlje, a Bog će učiniti da njegova pravda, poput klica i sjemenja koje se prostire po svoj zemlji, bude prisutna među svim narodima (62, 11).

Darko Tepert

Zrnj

e Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

»Ja nisam Krist. Ja sam glas koji viče u pustinji.« Pred iskušenjem da ga pro-

glase Mesijom, Ivan jasno niječe sebe. Otklanja iskušenje da bude čašćen

i sla vljen. Radije priznaje da je samo glas. Nije čak ni riječ. On je glas riječi. Ivan je učitelj poniznosti – protiv svih

onih koji sebe smatraju spasiteljima, dostatnima samima sebi, i protiv svih

koji žele u prvi plan staviti mudrost svojih riječi, svoje darove i sposobnosti.

Ivan želi biti samo glas riječi koja je pohranjena u njegovo srce.


30

21. prosinca 2014.

Četvrta nedjelja došašćaUlazna pjesma Rosite, nebesa, odozgor, i oblaci, daždite Pravednika! Neka se rastvori zemljada procvjeta Spasiteljem!

Iz 45, 8

Zborna molitvaGospodine, po anđelovu smo navještenju upoznali utjelovlje-nje Krista, tvoga Sina. Molimo te: ispuni nas svojom milošću i mukom i križem njegovim privedi nas k slavi uskrsnuća. Po Gospodinu.

Prvo čitanje 2Sam 7, 1-5.8b-12.14a.16Čitanje Druge knjige o SamueluKad se David kralj nastanio u svojem dvoru, a Gospodin mu pribavio mir od svih njegovih neprijatelja uokolo, reče kralj proroku Natanu: »Pogledaj! Ja, evo, stanujem u dvoru od cedro-vine, a kovčeg Božji stoji pod šatorom.« A Natan odgovori kralju: »Idi i čini sve što ti je na srcu jer je Gospodin s tobom.« Ali još iste noći dođe Natanu ova riječ Gospo-dnja: »Idi i reci mome sluzi Davidu: Ovo govo-ri Gospodin: ’Zar ti da mi gradiš kuću da u njoj prebivam? Ja sam te uzeo s pašnjaka, od ova-ca i koza, da budeš knez nad narodom mojim Izraelom. Bio sam s tobom kuda si god išao, iskorijenio sam sve tvoje neprijatelje pred to-bom. Ja ću ti pribaviti veliko ime, kao što je ime velikanâ na zemlji. Ja ću odrediti mjesto narodu svojem Izraelu, posadit ću ga da na njemu prebiva i da više ne strahuje, niti da ga zlikovci muče kao prije, onda kad sam odredio suce nad svojim izraelskim narodom. Ja ću mu pribaviti mir od svih njegovih neprijatelja. Gospodin će te učiniti velikim. Gospodin će ti podići dom. I kad se ispune tvoji dani i ti poči-neš kod svojih otaca, podići ću tvoga potom-ka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela,

i utvrdit ću njegovo kraljevstvo. Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin. Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda.’«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 89, 2-5.27 i 29 Pripjev: O ljubavi tvojoj, Gospodine,

pjevat ću dovijeka.O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka,od pokoljenja do pokoljenjausta će moja obznanjivati tvoju vjernost.Ti reče: »Zavijeke je sazdana ljubav moja!«U nebu utemelji vjernost svoju.

»Savez sklopih s izabranikom svojim,zakleh se Davidu, sluzi svome:tvoje potomstvo održat ću dovijeka,za sva koljena sazdat ću prijestolje tvoje.«

On će me zvati: Oče moj!Bože moj i hridi spasa mojega.Njemu ću sačuvati dovijeka naklonost svojui savez svoj vjeran.

Drugo čitanje Rim 16, 25-27Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Onomu koji vas može učvrstiti – po mojem evanđelju i propovijedanju Isusa Krista, po objavljenju otajstva prešućenog drevnim vremenima, a sada očitovanog i po proročkim pismima odredbom vječnoga Boga svim narodima obznanjenog za poslušnost, vjeru – jedinomu mudromu, Bogu, po Isusu Kristu: Njemu slava u vijeke! Amen.Riječ Gospodnja.

Prijedlozi za pjevanje

Darovna molitvaGospodine, svojim si Duhomu krilu blažene Djevice Marije sazdao čovještvo svoga Sina.Molimo te, tim istim Duhom posveti i darove na našem oltaru. Po Kristu.

Ulazna: 339.3 ili 341 Rosite nebesa ili: 362 Padaj s nebaOtpj. ps.: 348 O ljubavi tvojoj (strofe: 1.,2. i 4.)Prinosna: 368 Poslan bi anđel Gabriel Pričesna: 355 Riječ spasenjaZavršna: 599 Zdravo budi, Marijo ili: 373-374 O rumena zoro jasna

31

Pjesma prije Evanđelja Lk 1, 38Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj.

Evanđelje Lk 1, 26-38Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici za-ručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona sme-te i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta naš-la si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Go-spodin Bog dati prijestolje Davida, oca njego-va, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.« Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnje-ga osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospod-nje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Svemogući Bože, u ovoj smo pričesti primili jamstvo vje- čnog otkupljenja. Molimo te: s blizinom božićnih blag dana nek raste i naša spremnost da dostojno slavimo otajstvo rođenja tvoga Sina. Po Kristu.

Braćo i sestre, svoje molitve uputimo Kristu Gospodinu, koji je u krilu Djevice postao čovjekom i nas učinio svojim hramom. Molimo zajedno:

Dođi, Gospodine Isuse!1. Za Crkvu koja iščekuje tvoj dolazak:

daj da uvijek bude otvorena vodstvu Duha Svetoga te s pouzdanjem u tebe nadilazi svaku nesigurnost života i pobjeđuje svako protivljenje svijeta, molimo te.

2. Za braću i sestre kojima trpljenje, siromaštvo i osamljenost oduzimaju radost življenja: ispuni ih svojim mirom, a nas nadahni da u njima i u svima potrebitima prepoznamo tvoje lice, molimo te.

3. Za sve koji su pritisnuti teretom grijeha i za sve koji žive u tami nepoznavanja tebe: potakni ih da se otvore milosnoj snazi tvoga dolaska te iskuse radost tvoga spasenja, molimo te.

4. Za ovu zajednicu vjernika: nek svjetlo tvoje riječi rasvijetli tamu koja je nama te se radosna srca otvorimo svakom daru i pozivu koji od tebe dolaze, molimo te.

5. Ispuni nas radošću koja od tebe dolazi i nadahni nas da radost tvoga dolaska umijemo darovati svojim bližnjima i svima koje susrećemo, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, uputili smo ti svoje molitve. Čuvaj u nama duh trajne i pouzdane molitve da uvijek osjećamo tvoju blizinu i milost tvoga dolaska. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Molitva vjernika

»Evo službenice Gospodnje,neka mi bude po tvojoj riječi!«

Beato Angelico: Navještenje, početak 15. st.


32

Indikativno je da kad čovjek čini nešto za Bo-ga, čini to prilično bučno, pod oznakom veli-čanstvenoga i moćnoga. Bog – tomu nasuprot – objavljuje da više voli tišinu, siromaštvo i umjerenost.

U cijeloj povijesti zapadnoga kršćanstva podigli smo veličanstvena djela kako bismo počastili Boga, ali se pod tim pokrivačem mo-gu naći razni razlozi i pokretači. Najopasnije su možda one osobe koje sa sigurnošću izviku-ju: »Tako Bog želi!« Koliko li je samo nepro-mišljenosti i nepravda, nasilja i krivovjerja do-nijela ta rečenica. Takvi povici, nužno poticani i praćeni zemaljskom moći, zaboravljaju da je Bogu stalo do toga da potraži ljude, da sjedne s njima za stol, posluša njihove radosti i tego-be; stalo mu je do toga da ispuni ljudsku sa-moću, da osluškuje malodušnost napuštenih, pohodi bolesne…, uvijek navješćujući istinu i ne uljepšavajući ljudske grijehe i pogrješke.

G ospodin će tebi sagraditi dom, a ne ti njemu! To je izrijek kojim prorok Na-tan otklanja Davidovu ideju o izgrad-

nji veličanstvenoga hrama Gospodinu. Gospo-din ne želi boraviti u domu od kamena, nego ponajprije u srcima ljudi (da bi bio prepoznat i u djelima ljudi).

Anđeoskim navještajem Marija u svoje sr-ce prima Sina Božjega i po tijelu ga daje svije-tu. Zato se ova nedjelja zove još i »nedjeljom Marije Majke Božje«. Ta se istina u istočnim Crkvama izražava ikonama pod imenom Hodi-gitria, što u prijevodu znači »Ona koja pokazu-je put – Putokazateljica«: Marija nam pokazuje Krista, put kojim se dolazi do spasenja. Stoga, više od brige za naše planove, kako to čini kralj David, na prvome mjestu valja osluškivati Bož-ju volju i izgovarati kao Marija: Gospodine, čini od mene ono što ti je milo. Ovo je nedjelja o raz-govoru koji mijenja svijet ili o radosnoj vijesti koja je radosna, jer je Bog našao čovjeka nakon njegova straha zbog učinjena grijeha.

Čovjek – Božji hramKralj David, na vrhuncu svoje moći, dobiva po-uku da Bog ne treba hram, nego da je istinski Božji hram čovjek. Dom molitve i obrednoga slavlja potreban je ljudima, ali on nije nipošto svrha samomu sebi; on nije konačna svrha. Bog ne odbacuje hram i žrtve, ali naglašava da se savez s Bogom ne temelji na žrtvi u hramu, nego u slobodnome i čistome srcu vjernika. Za mnoge je crkva tek turističko mjesto koje se posjećuje ili pak sveto mjesto koje se časti, na kojemu se traži mir. I to je uključeno, ali za kršćane su važni ljudi i samo u mjeri njihove spremnosti za život s Bogom mjeri se značenje crkava. To je odgovor na Nietzscheovo pitanje: »Što li su sve te crkve, ako ne grobovi Boga?«

Crkva nije sveto mjesto zbog toga što bi kamenje bilo sveto, nego zbog toga što su sveti vjernici koji se tu okupljaju kao živo kamenje.

Povjerila se šutnji da bi pokazala put do Riječi

33


Nemamo izgovora, jer nam je darovana šutnjaBog ne dolazi da bismo ga ostavili u crkvi, u jaslicama, na oltarima. Marija, nakon navje-štenja nije ostala ukočena u neobičnosti ulo-ge koju joj je Bog povjerio, nego je pohitala k Elizabeti, krenula je na put pohođenja, da bi pomogla svojoj rođakinji. Marija je shvatila da je Emanuel Bog-bez-doma, ali ne i Bog-bez--čovjeka. Bog uvijek traži čovjeka, da bi bio Bog-s-nama. I svatko je od nas, kršćana, pri-mio Božji navještaj poput Marije. Nitko nema izgovor za čekanje i za nepokrenutost.

Marija se pita: Kako će to biti? Kako je to mo-guće? Vjera je danas uistinu dragocjenost nepre-poznata kao oslonac. Tolike naše brige uistinu djeluju suludo. Bog je svemoćan. I Balamov ma-garac može prorokovati, kamenje pjevati Gospo-dinu i cvijeće rasti iz suhoće. Marijino djevičan-stvo znači Božju svemoćnost, slobodu i maštovi-tost; znači znati da Božji put u povijesti izvrgava ruglu lukavost ljudske računice. Središnje vjero-vanje u kršćanstvu govori o tome da se spasenje događa zahvaljujući nizu ljudskih posredovanja. Iako može učiniti nemoguće, Bog kao da treba čovjeka. On i danas nastavlja govoriti, posvećiva-ti, ljubiti, hodati, jer pronalazi velikodušne ljude. I naš odgovor »Evo me« može unijeti Božju pri-sutnost u društvo jer nitko osim Boga ne može izmjeriti važnost i veličinu djela ljubavi.

Dok nam evanđelje govori o darovanosti, slobodi i ljubavi, iskustvo nas prisiljava da uđe-mo u okvire nužnosti. Da bismo danas mogli naviještati evanđelje, čini se da nužno moramo ući u odnos prema politici, zakoni ma, sklapati sporazume, progovarati rječni kom prava, sna-laziti se u gospodarstvu… I počinjemo evanđelje promatrati kao sredstvo, a ne kao novost i snagu.

Današnje evanđelje ispravlja taj stav, a da pri tom učinak ne bude ništa manji. Snaga evanđe-lja rađa se u nutarnjosti jer svaki put kad se ula-zi u povijest, u kušnji smo prihvatiti zakonitost nužnosti ili nosimo osjećaj poraženosti. Prva istina koju usvajamo jest ta da Bog traži ljudsko posredništvo činjenjem njegove volje u vlastito-me pozivu. A za to je potreban dar šutnje.

Obično se divimo »hrabrim riječima«, ali zaboravljamo da prije hrabrosti riječi, istinski proroci posjeduju hrabrost šutnje. Dobar savjet glasi: »Šuti da bi pronašao riječi koje zavrjeđuju da ih se sluša.« Postoji riječ koja izriče prazni-nu, ali postoji šutnja koja izriče puninu. Riječ toliko puta sprječava pogled, a šutnja rasvjetlju-je. Marija je uronila i povjerila se šutnji. I nakon što je shvatila Riječ, nema više riječi. U šutnji usvajamo riječ, postaje našom, tijelom od naše-ga tijela. U šutnji riječ postaje tijelom; u šutnji i samoći postaje plodnom. Dani pred nama dani su kojima prijeti bučnost. Kao kršćani čuvajmo šutnju. Jer Bog nam svakomu ima što reći, da bismo mogli govoriti ljubavlju, Božićem.

Ivan Šaško

Iz doma Davidova Sam 7, 1-5.8b-12.14a.16Bog je Davida izabrao da bude vladar nad njegovim narodom (2Sam 7, 8). Učinit će ga velikim i, umje-sto da David njemu gradi dom, Bog će izgra-diti dom Davidu (7, 11). Riječ »dom« (heb. bajt), osim ku-će, nastambe, u hebrejskom označava i hram, ukoliko je mjesto gdje Bog prebiva, ali i rod, dinastiju, u smislu doma kao obitelji. Začetak toga »doma« Davidova, njegove dinastije, bit će sin što će ga Bog podići i po njemu utvrditi Davidovo kraljevstvo (7, 12). Taj potomak bit će Bogu sin, a Bog će njemu biti otac (7, 14a). Tu se još ne radi o Božjemu sinovstvu u kršćanskome smislu, nego o posinjenju predvod-nika naroda. Ta će slika u kasnijemu židovstvu začeti ideju o posebnome odnosu Davidova roda s Bo-gom, kao i uvjerenje da će iz Davidova potomstva doći Mesija. Na taj će način Davidov »dom« i nje-govo kraljevstvo trajati dovijeka (7, 16). Ova slika vječnoga trajanja davidovske dinastije uvijek je bila znak sigurnosti i nade narodu kroz povijesne neprilike.

Darko Tepert

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Lorenzo Veneziano: Navještenje, 1371. Galleria dell’Accademia, Venezia.

OTAJSTVO I ZBILJA

34

U DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

Obred blagoslova adventskoga vijenca ili panja i obred paljenja četiriju svijeća

Blagoslov adventskoga vijenca panja i paljenje prve svijeće na njemu slavi se u subotu uvečer (u vri-jeme molitve Prve večernje) prije prve nedjelje došašća, a može se uklopiti u kontekst euharistijsko-ga slavlja ili časoslovne molitve večernje. Blagoslov se može slaviti i u obiteljskome ozračju, pri čemu predvoditelj blagoslova može biti glava obitelji ili neki drugi njezin član. U obitelji se svijeće mogu paliti kod obiteljske molitve, u predvečerje nedjelje.Četiri svijeće na adventskome vijencu dobile su i svoja imena, a mogu biti i različitih boja. Prvu se obično naziva Svijećom proroka i Svijećom nade (zelene boje); drugu Svijećom Betlehema i Svijećom spasenja (ljubičaste boje), treću svijeću Svijećom pastira i Svijećom radosti (ružičaste boje) te četvrtu Svijećom anđela i Svijećom pouzdanja (crvene boje).

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA

•• Blagoslov vijenca ili panjaUlaznu procesiju prati ulazna pjesma ili instrumentalna glazba prikladna nara-vi ulazne procesije. Ako je moguće, neka crkva, odnosno prostor liturgijskoga slav-lja, bude u polutami. Predvoditelj slavlja s poslužiteljima u procesiji dolazi do oltara (mjesta na kojemu se nalazi pripremljen adventski vijenac/panj). Jedan od posluži-telja nosi upaljenu svijeću. Predvoditelj – okrenut prema vjernicima – započne slav-lje (P. = Predvoditelj; Z. = Zajednica vjernika) znamenom križa i pozdravom:

P. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Z. Amen.P. Bog nade, koji nas ispunja radošću i mirom u snazi Duha Svetoga,

sa svima vama. Z. I s duhom tvojim.P. (uvodi u slavlje ovim ili sličnim riječima):

»K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju.« Tim riječima antifone, braćo i sestre, uzdižemo svoje srce i svoje oči prema Onomu koji bijaše, koji jest i koji dolazi. Danas započinjemo svoj adventski hod. Noć je poodmakla, a dan se približio. Krist Gospodin dolazi nas pohoditi s visine; Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka, Sunce koje raspršuje tamu, Očev sjaj koji nema zalaza. I mi – koji nekoć bijasmo u tami – milošću smo Njegova dolaska postali svjetlom u Gospodinu te mu možemo ići ususret s upaljenim svjetiljkama. U ovome svetom vremenu slavimo Oca sa Sinom i Duhom Svetim u zajedništvu s cijelom Crkvom.

Slijedi blagoslovna molitva:

Pomolimo se.Svemogući Bože, radosno iščekujemo dolazak Tvoga Sina među nas. Njegovo je svjetlo sjajilo u svakome trenutku ljudske povijesti. Pogledaj svoju Crkvu, okupljenu na početku milosnoga vremena došašća; pošalji svoga Duha i blagoslovi ove svijeće koje ćemo paliti

35

1212živo vrelo12živo vrelo1220141220141212201412kao znak svoje gorljive čežnje za susret s otajstvom Rođenja Isusa Krista. On je došao u vremenu po tijelu, da bismo živjeli u vječnosti po Duhu. Ostao je s nama, prisutan u sakramentu ljubavi, da bi nam darovao puninu radosti. Daj da se – paleći ove svijeće – u svakome od nas, u našim obiteljima i u cijeloj našoj zajednici umnaža svjetlo vjere, život milosti i žar ljubavi, kako bismo bili spremni za Kristov dolazak u slavi i za ulazak u njegovo kraljevstvo svjetla. Po Kristu Gospodinu našemu. Nakon toga, dok predvoditelj vjernike i vijenac/panj škropi blagoslovljenom vo-dom, zbor ili skupina pjevača intoniraju pjesmu prikladna sadržaja, kao što su riječi antifona koje mogu poslužiti kao pjevani refren ili kao odgovor zajednice:

a) Gospodin Bog naš doći će u snazi i svojim će svjetlom obasjati vjerne svoje. Aleluja!

b) Dolazi Gospodin, Kralj slave. Aleluja! Dolazi raspršiti svu tamu svijeta. Aleuja!

•• Paljenje prve svijeće

P. Palimo prvu adventsku svijeću, Svijeću proroka i Svijeću nade. Ovo sla-bašno svjetlo znak je naše čežnje za Bogom i njegovom puninom u vreme-nu kada se brzo gase malene nade, a žeđ za konačnim smislom biva sve većom. Molimo da naučimo kršćanski bdjeti u zahvalnosti za dar života i da u sebi osjetimo poziv koji je Bog podario svakomu čovjeku, da živimo život u ljubavi koju nam je u Isusu Kristu darovao. Ovo je svjetlo i znak naše molitve, ponajprije blagoslova. Zahvalimo Bogu za ljude, događaje i doživljaje koji su ostavili blagoslovni trag u nama. Ta nam iskustva po-mažu da uklanjamo tamu iz svoga života i budemo blagoslov drugima.

P. Pomolimo se. (Kratka stanka)

Bože, darivatelju života i svakoga dobra. U nama si upalio čežnju da te tražimo i pohitao nam ususret da se, usprkos našim lutanjima, nađemo u tvome zagrljaju. Izabrani si narod pozivao glasom prorokâ i nisi dao da utrne nada ni u najvećim teškoćama. Svojoj si Crkvi, nama vjernicima, darovao Duha Svetoga, oslobodio nas grijeha i preporodio nas na novi život, da budemo proročki narod i znak tvoga spasenja. Pomozi nam ostati budnima i pozornima, osjetljivima i spremnima da te radosno prihvatimo. Prosvijetli tamu naših sebičnosti, nestrpljivosti, srdžba i ravnodušnosti, da bismo tješili uplakane, branili slabe, zauzimali se za obespravljene, u zajedništvo primali odbačene. Po Kristu Gospodinu našemu.

O. Amen.

OTAJSTVO I ZBILJA

36


Dok se pjeva, đakon ili poslužitelj upaljenu svijeću predaje predvoditelju koji njome pali prvu svijeću na adventskome vijencu/panju. U tome se trenutku pa-le još neupaljena svjetla u crkvi. Došavši do svoga sjedišta, predvoditelj uvodi u pokajnički čin ili (ako se slavi večernja) zapjeva se himan. Euharistijsko se slav-lje nastavlja na uobičajen način.

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA

•• Paljenje druge svijeće

Osim blagoslova vijenca/panja i ovoga što slijedi, sve se može odvijati kako je nazna-čeno za Prvu nedjelju došašća.

Predvoditelj uvodi u slavlje ovim ili sličnim riječima:

Proroci su čuvali upaljenu nadu izabranoga naroda. Danas palimo drugu svi-jeću na adventskome vijencu/panju, Svijeću spasenja, i pogled nam je snažnije usmjeren prema Betlehemu, jer znamo da se tamo rađa naš Spasitelj i naše spasenje. Iz drevnoga panja niče klica, a pustinja rađa neočekivanim cvijetom. Cijelo se čovječanstvo budi i izlazi iz tjeskobe, jer se Bog rađa u našemu tijelu. Molimo Gospodina da svatko od nas otvori svoj život, da bi nicala, cvala, rađala se i ostala upaljena nada u našemu srcu. Dođi, Gospodine, Spasitelju naš!

Molimo Gospodina da zapali naš život ognjem svoga Duha i pomogne nam prepoznavati njegovu prisutnost koja zlo preobražava u dobro. Ako u našemu srcu pronađe nemir i zatvorenost, neka nam pokaže put opraštanja; ako je u našemu srcu oluja, neka u njega unese utihu i svoj mir. Dođi, Gospodine Isuse, osvijetli naše živote svojom ljubavlju. Čekamo te upaljenom čežnjom i svjetilj-kama ispunjenima budnošću!


Bože svemogući i milosrdni, u svojoj si mudrosti čudesno odredio da tvoj Pomazanik, Spasitelj svijeta, bude rođen od žene, povezujući Nazaret i Betlehem. Blažena Djevica Marija prihvatila je tvoju Riječ i odgovorila ti nepodijeljena srca. I mi smo pomazani istim Duhom i snagom. Pouči i nas prepoznati i vršiti tvoju volju, razmatrati otajstvo života u skromnosti, ispuniti dane šutnjom i govorom koji je tebi drag, predati svoj život u tvoje ruke. Preporučujemo ti svoje najbliže, svoje prijatelje, a osobito ljude koji trpe, da mi – tvoja Crkva – budemo odraz tvoga sjaja i osmijeha svijetu. Po Kristu Gospodinu našemu.

O. Amen.

Dok se pjeva, đakon ili poslužitelj upaljenu svijeću predaje predvoditelju koji njome pali drugu svijeću na adventskome vijencu/panju.

37


TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA

•• Paljenje treće svijeće

Osim blagoslova vijenca/panja i ovoga što slijedi, sve se može odvijati kako je naznačeno za Prvu nedjelju došašća.

Predvoditelj uvodi u slavlje ovim ili sličnim riječima):

U tami je zapaljeno svjetlo, u pustinji se podigao glas; naviještena je Radosna vijest koja i nama govori: Gospodin dolazi; pripravite mu put, jer je blizu. Ure-site svoju dušu; dopustite Bogu da ju pročisti svojim milosrđem i oproštenjem grijeha. Ivan Krstitelj nije svjetlo, nego njegov svjedok i onaj koji ga širi.

Dok palimo treću svijeću, Svijeću pastirâ i Svijeću radosti, na našemu vijen-cu/panju, svatko je od nas pozvan biti plamen koji svijetli i grije radošću. Pasti-ri su imali bistre oči te pozorno i veliko srce da bi vidjeli u noći ono što su drugi previđali i na danjemu svjetlu. Nisu bili navezani na zemaljsko, a ta je sloboda nosila i hrabrost. Oslobođenost od straha oslobodila je radosnu pjesmu. Dođi, Gospodine! Čekamo te s upaljenim svjetiljkama. Zaogrni nas svojim svjetlom i podari novu pjesmu.

P. Pomolimo se. (Kratka stanka) Bože ljubavi i mira,

svoju si dobrotu očitovao objavivši se malenima. U dolasku na svijet poučio si nas poniznosti i skromnosti; došao si služiti, a ne biti služen, da bismo imali oko za svoje bližnje. Svojim svjetlom vrati vid svima nama da vidimo tuđa trpljenja, vraćamo radost tužnima i osamljenima, oslobađamo ljude tjeskobe i straha. Svojom Riječju vrati nam sluh za titraje dobra i za pjesmu koja dopire s nebesa. Svojom nam prisutnošću pomozi biti euharistijskim ljudima koji se pouzdaju u tebe, pridižu pale i svima nose svjetlo za susret s tobom. Daruj nam poslušnost svetoga Josipa, čuvara obitelji i svake radosti. Po Kristu Gospodinu našemu.

O. Amen.

Dok se pjeva, đakon ili poslužitelj upaljenu svijeću predaje predvoditelju koji njome pali treću svijeću na adventskome vijencu/panju.

OTAJSTVO I ZBILJA

38


ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA

•• Paljenje četvrte svijeće

Osim blagoslova vijenca/panja i ovoga što slijedi, sve se može odvijati kako je naznačeno za Prvu nedjelju došašća.

Predvoditelj uvodi u slavlje ovim ili sličnim riječima:

Paleći ovu četvrtu svijeću, Svijeću anđela i Svijeću pouzdanja na zadnju ne-djelju došašća pred nama su nositelji Radosne vijesti. Anđeo Gabrijel navi-jestio je Blaženoj Djevici Mariji da je odabrana za Majku Spasitelja. To je neočekivan put kojim Bog dolazi k nama. Tako nam je, osim anđela, pred očima i Marija, Isusova i naša Majka. Nitko nije Gospodina iščekivao s većom čežnjom i nestrpljenjem, s više nježnosti i ljubavi. On je poput klice niknuo u njezinu srcu i u njezinu krilu. U njezinu je naručju našao najljepšu kolijevku. I mi se želimo tako pripremiti: u vjeri, ljubavi i u svakidašnjemu radu. Dođi brzo, Gospodine!


Gospodine Bože,u svojoj providnosti nisi nas napustio, kada smo se udaljili od tebe i izabrali neposluh, otvorivši vrata smrti. Ti si otvorio srce i vrata vjere ponizne službenice, Blažene Djevice Marije, i utjelovljenjem svoga Sina postao ‘Bog s nama’. Jačaj nas u ljubavi i brižnosti za druge; podari nam ljepotu anđeoske blizine.

39


Svojim svjetlom pohodi svakoga čovjeka, da se radujemo životu i da ga čuvamo. Posebno blagoslovi majke i očeve, da prihvaćaju život; čuvaj supružnike u uzajamnoj vjernosti, štiti obitelji u njihovu zajedništvu i razumijevanju. Po zagovoru svetoga Josipanašemu narodu podari odgovornost, pravednost i poštenje, samozatajnost i evanđeosku maštovitost u dobru. Daruj nam prepoznavanje tvojih očitovanjai pogled pun pouzdanja u buduće dane. Po Kristu Gospodinu našemu.

O. Amen.

Dok se pjeva, đakon ili poslužitelj upaljenu svijeću predaje predvoditeljukoji njome pali četvrtu svijeću na adventskome vijencu/panju.

Liturgijski kalendar

S T U D E N I 30 N PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA

P R O S I N A C 1 P Svagdan: z 2,1-5; Ps 122,1-9; Mt 8,5-11 2 U Svagdan: Iz 11,1-10; Ps 72,1-2.7-8.12-13.17;

Lk 10,21-24 3 S Sv. Franjo Ksaverski, prezbiter, spomendan

od dana: Iz 25,6-10a; Ps 23,1-6; Mt 15,29-37 4 Č Svagdan; ili: Sv. Ivan Damaščanski

Iz 26,1-6; Ps 118,1.8-9.19-21.25-27a; Mt 7,21.24-27 5 P Svagdan: Iz 29,17-24; Ps 27,1.4.13-14; Mt 9,27-31 6 S Svagdan; ili: Sv. Nikola, biskup

Iz 30,19-21.23-26; Ps 147,1-6; Mt 9,35-38; 10,1.6-8 7 N DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA 8 P BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BLAŽENE DJEVICE MARIJE 9 U Svagdan; ili: Sv. Ivan Didak Cuauhtlatoatzin

Iz 40,1-11; Ps 96,1-3.10ac.11-13; Mt 18,12-14 10 S Svagdan: Iz 40,25-31; Ps 103,1-4.8.10; Mt 11,28-30 11 Č Svagdan; ili: Sv. Damaz I., papa

Iz 41,13-20; Ps 145,1.9-13b; Mt 11,11-15 12 P Svagdan; ili: Bl. Dj. Marija Guadalupska

Iz 48,17-19; Ps 1,1-4.6; Mt 11,16-19

13 S Liturgija kvatriPrigodna čitanja, str. 179-189; Lk 17,11-19

14 N TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA 15 P Svagdan: Br 24,2-7.15-17a;

Ps 25,4-5ab.6-7bc.8-9; Mt 21,23-27 16 U Svagdan: Sof 3,1-2.9-13;

Ps 34,2-3.6-7.17-19.23; Mt 21,28-32 17 S Svagdan: Post 49,2.8-10;

Ps 72,1-4b.7-8.17; Mt 1,1-17 18 Č Svagdan: Jr 23,5-8;

Ps 72,1-2.12-13.18-19; Mt 1,18-24 19 P Svagdan: Suci 13,2-7.24-25a;

Ps 71,3-6b.16-17; Lk 1,5-25 20 S Svagdan: Iz 7,10-14; Ps 24,1-4b.5-6; Lk 1,26-38 21 N: ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA 22 P Svagdan: 1Sam 1,24-28;

Otp. pj.: 1Sam 2,1.4-8; Lk 1,46-56 23 U Svagdan: Mal 3,1-4.23-24;

Ps 25,4-5ab.8-10.14; Lk 1,57-66 24 S Svagdan: Jutarnja misa: 2Sam 7,1-5.8b-12.14a.16;

Ps 89,2-5.27.29; Lk 1,67-79

OTAJSTVO I ZBILJA

40

TRENUTAK Pisma čitatelja

oblikovanje i uređenje prostora za litur-gijsko slavlje kršćanske zajednice povjerava se umijeću ljudi koji su kadri jezikom umjetnosti na prikladan način izraziti sliku okupljene Cr-kve, njezinu vjeru, istinu o Kristu uprisutnjenu u njezinim sakramentima te bogatstva kulture i vremena u kojemu Crkva živi. U oblikovanju mjestâ liturgijskoga slavlja umjetnik se oslanja na vjeru Crkve, nju izriče i prenosi, što ne sma-njuje prostor njegovoj kreativnosti i autorskoj originalnosti. Iskušenje da njegovo djelo bude u potpunosti novo, »originalno«, do tada u umjet-nosti »neviđeno« i oslobođeno svih prethodnih paradigma i teorija često završava skliznućem u govor koji ne pripada jeziku Crkve i koji ne mo-že biti prepoznat kao dio njezinoga naviještanja. Umjetnik je služitelj jer liturgija ne poznaje dru-goga odnosa prema otajstvu koje se u njoj upri-sutnjuje, izriče i slavi. Služitelji su svi: i svećenik, i vršitelji drugih liturgijskih služba, i zajednica koja slavi, pa tako i graditelji i umjetnici koji oblikuju prostor liturgijskoga služenja. Služenje je okvir za oblikovanje liturgijskoga umjetničkog djela. Autorstvo i originalnost ovdje se otkrivaju u umijeću služenja.

Riječ umjetnost (ars) izvorno je značila svako praktičko umijeće, stvaralačku sposob-nost, pa je riječ artifex označavala kako onoga tko je radnik (zanatlija) tako i onoga tko je ko-načni oblikovatelj neke tvari ili predmeta. Ar-tifex je bio onaj tko je rezao i klesao kamen kao i onaj tko je iz njega oblikovao neki lik; onaj tko je proizvodio boje kao i onaj koji je njima slikao. Tek od doba renesanse počinju se ja-sno razlikovati radnik i umjetnik, udaljujući sve više umjetnost od ideje istinskoga stvara-laštva. »Od umjetnosti nema sigurnijega puta da se pobjegne od svijeta, ali umjetnost je jed-nako najbolji način da se ostane u istinskome

Liturgija i poniznost umjetnosti

dodiru sa svijetom.« (J. W. Goethe) Na sličan se način i pojam auctor nije primjenjivao na graditelja crkve, nego na njezinoga naručitelja i investitora, koji je zapamćen kao graditelj.

Takvi pristupi stvaralačkome djelu, po-sebice kada je riječ o građenju i umjetničko-me urešavanju crkve, nisu ostavljali prostor isticanju umjetnosti pred građenjem, jer je i jedno i drugo stvaralaštvo bilo vođeno istim uzvišenim ciljem služenja Božjemu otajstvu. Stoga nam nije poznato ime stvarnoga gra-ditelja mnogih crkava, kao što su i imena sli-kara ili umjetnika, koji su ih umjetnički obli-kovali, ostala skrivena iza njihovih djela, bez potpisa. U liturgiji se takav odnos poniznosti čuva i kada je riječ o pisanim spomenicima: himnima, pjesmama, liturgijskim molitvama, pa i u liturgijskim knjigama u cijelosti. Autori tekstova ostaju nepoznati, uronjeni u Crkvu iz čije vjere i baštine oblikuju u riječ molitvu i pjesmu. Nije nam poznato ni autorstvo glaz-benih ostvarenja, unatoč njihovoj vrijednosti i trajnosti u povijesti Crkve. Liturgijske knjige nisu autorska djela. One nose samo ime ono-ga tko ih je odobrio i snagom vlasti uveo u li-turgijsku uporabu.

Iz toga duha Crkve proizlazi poziv na po-treban osjećaj poniznosti pred uzvišenim otajstvom koje se u liturgijskome prostoru uzbiljuje i slavi. Nepotpisivanjem djela koja su plod umjetničkoga stvaralaštva, kao i izo-stavljanjem imenâ onih koji su svojim darom omogućili njihovo ostvarenje, umjetnici i do-bročinitelji izručuju se otajstvenoj snazi litur-gije i ugrađuju sebe u živu Crkvu, zajednicu Kristovih vjernika. Stoga izostavljanje imena ne odvodi umjetnike i autore u zaborav i ano-nimnost, nego im daje »novo ime«, upisano u Gospodnji spomen koji ne blijedi nikada.

Nedavno sam pohodio jednu novouređenu crkvu te, razgledavajući ju, uočio na oltaru i ambonu uklesano ime umjetnika, autora tih djela. Mišljenja sam da je na tome mjestu umjetnikov »potpis« suvišan. Molio bih vas za pojašnjenja i upute za takav »autorski« odnos prema liturgijskome prostoru i njegovim elementima.

Marko Đerek, Zagreb

* Po

pust

se

odno

si n

a sv

a H

ILP-

ova

izda

nja

osim

čas

opis

a Ži

vo v

relo

, Bož

ansk

og č

asos

lova

, Li

turg

ijsko

g ka

lend

ara

i litu

rgijs

kih

map

a te

nije

nam

ijenj

en k

upci

ma

za d

aljn

ju p

roda

ju.

na sva izdanja* HILP-au razdoblju od 1. do 23. prosinca

NARUDŽBE

e-mail: [email protected]: +385 (0)1 5635 050 faks: +385 (0)1 5635 051

* Po

pust

se

odno

si n

a sv

a H

ILP-

ova

izda

nja

osim

čas

opis

a Ži

vo v

relo

, Bož

ansk

og č

asos

lova

, Li

turg

ijsko

g ka

lend

ara

i litu

rgijs

kih

map

a te

nije

nam

ijenj

en k

upci

ma

za d

aljn

ju p

roda

ju.

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

USKOROU PRODAJI!

Liturgijskikalendar-rokovnik

za 2015. godinu

Džepni format

Vi što gledate noći lica dodiromćutite tmicu njenu, bdijte, u nadi radosnoj,da dan vam svanei svjetla dlanomlice vam dotakne.

2014 - hilp.hr · na slavlje euharistije, da bi ga svjedočila u svakodnevnome životu. 2. U...

Documents

Transcript of 2014 - hilp.hr · na slavlje euharistije, da bi ga svjedočila u svakodnevnome životu. 2. U...