2013.

DIKTATURA POD MASKOM DEMOKRATIJE

Urednici i urednice:

Anarhistički Crni Krst Balkan

Autonomna akcija

Izvori:

Anarhistički Crni Krst Balkan

Anarhistički Crni Krst Bjelorusija

Anarhistički Crni Krst Moskva

Prevoditeljica:

Autonomna akcija

Kontakt:

autonom@riseup.net

Anti-Copyright; materijal se, naravno, ne može koristiti u

komercijalne svrhe. Slobodni ste koristiti, umnožavati i prepravljati

sadržaj. Možete navoditi autora, a i ne morate.

mailto:autonom@riseup.net

SLUČAJ 'B6'

Bjeloruski anarhisti su odlučili ustati protiv sistema - napali su uporišta birokrata i

jasno rekli da ne žele trpiti tiraniju Lukašenkovog sistema. Osuđeni su na 3 do 8

godina zatvora.

18. maja 2011. godine se sudilo anarhistima zbog brojnih akcija protiv kapitalizma,

militarizma i policijske države. Najpoznatija akcija je bio napad na Rusku

ambasadu u Minsku, molotovljevim koktelima. Uništeno je jedno auto koje je

pripadalo ambasadi i ta akcija je prouzrokovala skandal između Rusije i Bjelorusije.

Političari su optužili jedni druge da se radi o provokaciji. Dok, ranije nepoznata

anarhistička grupa "Prijatelji slobode", nije preuzela odgovornost za napad na

ambasadu. Kasnije će se to koristiti kao optužnica protiv anarhista, kao i ilegalne

demonstracije ispred sjedišta bjeloruskih oružanih snaga; anarhisti su

protestvovali protiv ruskih i bjeloruskih militarističkih vježbi "Zapad 2009.". Oko

30 ljudi je marširalo sa banerom "Ljudi gladuju, militaristi se igraju" ulicama

Minska. Potom je bačena dimna bomba na teritorij štaba.

Licemjerno je žaliti se na finansijske krize, dok vlada bezobzirno troši gomilu novca

za vozanje tenkova u ime 'ujedinjene države' i 'bratstva i jedinstva'. Dimne bombe

nisu poremetile rad generalnog štaba, ali je marš postao jedna od optužnica protiv

anarhista. Akcija je kvalifikovana kao huliganski čin, zbog toga se može dobiti do 6

godina zatvora.

Druga epizoda je napad na policijsku stanicu u Soligorsku. Ovog puta su slomili

staklo i bacili baklju u stanicu, ali niko nije bio unutra. Na početku, lokalna policija

nikoga nije kazneno gonila zbog ove male akcije, ali kasnije, kada je politička

policija trebala predstaviti anarhiste kao bandite i kriminalce, dvojica anarhista su

optužena za 'huliganizam'. Akcija u Soligorsku je imala za cilj samo podsjetiti da je

godinu dana ranije, aktivistkinja i borkinja za ljudska prava, Yana Polyakova,

počinila samoubistvo -nije mogla podnijeti mučenje od strane policije. Jedan od

učesnika je rekao "Ova akcija je naša potreba za slobodom i potreba da postignemo

naše ideje o pravdi i samoupravljanju. Slomljeno staklo na policijskoj stanici je naše

upozorenje ljudima u uniformama, da nam je muka od cinizma među tim

zidovima."

Anarhisti su optuženi zbog 'huliganizma' i 'namjernog uništavanja imovine':

Mikalai Dziadok je optužen za organizovanje marša ispred Generalnog štaba, napad

na Shangri-La kazino, napad na zgradu Bjeloruskog Saveza Sindikata. Nije priznao

krivicu.

Ihar Alinevich je optužen za napad na Rusku ambasadu u Minsku, sudjelovanje u

organizovanju marša ispred Generalnog štaba, napad na Shangri-La kazino, paljbu

odjela Bjeloruske banke, napad na zatvorsku ustanovu 'Okrestina'. Nije priznao

krivicu.

Aliaksandr Frantskievich je optužen za sudjelovanje u antimilitarističkom maršu

ispred Generalnog štaba, napad na zgradu Bjeloruskog Saveza Sindikata, napad na

policijsku stanicu, hakiranje web stranice Novopolotsk' vlasti. Nije priznao krivicu.

Maxim Vetkin je optužen za napad na Rusku ambasadu, paljenje odjela Bjeloruske

banke. Jauhen Silivonchyk je optužen za napad na policijsku stanicu. Vetkin i

Silivonchyk su priznali krivisu i sarađivali sa policijom, te izdali saborce!

"Anarhisti su se borili protiv nuklearnih snaga u Bjelorusiju, pokušali su sudjelovati

u društvenim konfliktima, ali je činjenica da su protesti i pokret veoma mali i slabi,

ljudi su pasivni i pod represijom od strane države. Situacija se pogoršavala i pokret

je odmah prešao na radikalne direktne akcije. To su demonstracije da bi ljudi još

uvijek mogli odbraniti svoja prava, kroz direktne akcije, čak i pod uslovom da trpe

pritisak i teror."

- Dmitry Dubovsky, osumnjičeni anarhista

Bjeloruska tajna policija je sumnjičila Dmitrya od početka za umješanost u par

akcija, tako da je bio primoran da se sakrije.

Svjedok na suđenju je stalno ponavljao da je nemoguće zaštiti ljudska prava u

policijskoj državi zvanoj Bjelorusija. Mnogo svjedoka je reklo da su na ispitivanjima

bili pod pritiskom KGB agenata i policije i da su bili prisiljeni dati iskaz koji su oni

tražili od njih prijeteći im sa problemima u porodici i na radnim mjestima,

isključivanja sa univerziteta i uključivanja sa optuženima. Svjedoci - uglavnom

mladi ljudi, su rekli na suđenju da to nisu prave izjave, ali čak i da ne vjeruju u

mogućnost da se kazne policajci.

„Čak i prije istrage su me tretirali kao osumnjičenog, tajna policija je počela

preturati po mom privatnom životu i životu moje porodice. KGB je ušao na e-mail

moje djevojke i počeo se dopisivati sa mnom u njeno ime. Moji mailovi su bili

privatni i nisu bili korisni za istragu. Dvije sedmice su se trudili saznati gdje se

nalazim, pomoću dopisivanja. KGB je također tražio od mojih prijatelja da stupe u

kontakt sa mnom.“

- Dmitry Dubovsky, osumnjičeni anarhista

Oni ne žele samo da zatvore anarhiste, već i da ih predstave kao kriminalce i

huligane. Da uvjere da su njihove akcije opasne po život i zdravlje građana, stoga je

vlada napravila dokumentovani film, koji se prikazivao na centralnom TV kanalu u

Bjelorusiji, nazvan je: Anarhija - direktna akcija. Ovaj komad Lukašenkovog režima

se može naći i gledati na internetu.

Akcije su prouzrokovale malu štetu na zgradama i institucijama. Napadali su mjesta

gdje su dužnosnici direktno povezani da negiraju procese u Bjelorusiji. Napadi su

bili noćni napadi, kada nikoga nije bilo u prostorijama. To je bila simbolična akcija

da se unište prozori i ispišu grafiti sa porukama. Akcije sa molotovljevim koktelima

takođe nisu bile opasne po život građana, auto koje je zapaljeno je bilo poprilično

daleko od objekta koji bi mogao proširiti vatru. Napad na 'Belarusbank' također

nije proširio plamen. Možete vidjeti u filmu Anarhija - direktna akcija, tokom

napada na Okrestina zatvor sa molotovljevim koktelima, da oni nisu bačeni na dio

zgrade gdje bi ljudi mogli biti.

Slučaj bjeloruskih anarhista - pet optuženih u osam epizoda je obavljen u roku od

pet dana u sudu Zavodskoi u Minsku. Unatoč činjenici da se neki svjedoci nisu

pojavili i optuženici su insistirali da budu ispitani, sudija je odlučio da je čitanje

njihove izjave u pripremnoj istrazi bilo dovoljno. Mnogi svjedoci su odbili svjedočiti

u istrazi, drugi su se suprotstavljali. Bez obzira na to, sudija je proglasio krivim sve

optužene. Za Maxima i Jauhena koji su sarađivali sa policijom je odredio 4 i 3

godine uslovne kazne.

Istraga o ovom slučaju još jednom dokazuje da KGB i policija nisu sluge zakona,

kako sami sebe nazivaju, već je zakon njihov sluga kada treba skrhati disidente i

lako ga prekrše kada je to njima potrebno.

Osuđenici su 24. maja dali svoju zadnju riječ. Mikalai je rekao: "Moja nedužnost je

dokazana u dokumentima. Želim se zahvaliti prijateljima i kolegama, bez njihove

podrške bi mi bilo mnogo teže. Kaznenim strukturama poručujem: nećete moći

ušutkati svakoga i nećete moći strpati sve u zatvor!" Aliaksandar je rekao: "Devet

mjeseci pratim pravni sistem, sreo sam više od 300 ljudi i vidim da jedina stvar koja

radi u pravnom sistemu je poniznost. Poniznost istraživačkim organima, sudijama,

advokatima ... Mnogo ih govori da je slučj 19. decembar demonstrativna predsuda,

ustvari su u Bjelorusiji sve presude demonstrativne i niko nije zaštićen. Ne gajim

iluzije o svojoj budućnosti..." u tom momentu je sudija prekinuo njegovu izjavu

govoreći da njegov govor nije relevantan.

DENIS BUSTRYK

Denis Bustryk je drugi svjedok, koji je napustio Bjelorusiju nakon par

ispitivanja od strane tajne policije. Policija mu je prijetila i tjeral da bude u

jednom dijelu filma Anarhija-direktna akcija. Denis objašnjava zašto je

napustio državu:

"Rekli su mi da je moja sudbina u njihovim rukama i da sam danas svjedok, sutra

optuženik koji će postati zatvorenik. Prijetili su mi raznim neugodnim ucjenama.

U petak 19. novembra, kriminalni istražitelj Ivchenko, koji je istraživao

anarhističke akcije i dvojica tajnih policajaca, Sokolov i Demjanov, dolaze u pritvor

gdje sam boravio i odvode me odatle. Na putu do odjela za kontrolu organizovanog

kriminala su me pitali da li želim da imam kriminalni dosije. I rekao sam: Naravno

da ne želim. Tada su rekli, kako bih izbjegao tužbu, žele namjestiti optuženom,

stoga im moram pomoći. Kao osoba koja je živjela sa Iharom godinu dana u istom

stanu, trebao bih imati informacije i mislili su da sam osoba koja im može pomoći

da uhvate Ihara. Rekao sam da čak i da želim da im pomognem, ne mogu, jer nisam

u kontaktu sa Iharom. Spomenuli su moju poznanicu, koji je po njihovim

informacijama u kontaktu sa Iharom. Moram se sastati sa njom i saznati kako da

dođem do Ihara. Rekli su da ga ne moram 'uhavatiti', samo stupiti u kontakt i

dogovoriti sastanak, ostatak će oni odraditi. Sokolov mi je također rekao da će me,

nakon oslobođenja, kontaktirati aktivistkinja za ljudska prava iz udruženja 'Vesna'.

Rekao je da ga kontaktiram kada me oni budu kontaktirali i proslijedit će mi

rekorder tako da mogu da snimim razgovor sa njom, jer ih zanima uloga tog

udruženja u ovom slučaju. Nisam im htio pomoći da uhvate Ihara, stoga se nikad

nisam sastao sa tom djevojkom, a kada bi me zvali govorio sam da nemam nikakve

informacije, da mi ništa nije rekla i da je Ihar nije kontaktirao duže vrijeme. Poslije

toga sam saznao da je uhapšen krajem novembra u Moskvi, nakon razgovora sa

Antonom Laptenokom. Sve govori da je Anton uradio ono što su očekivali da

uradim ja. Rekli su mi da trebam biti u filmu, koji će se fokusirati na aktivnosti

anarhističkog pokreta u Bjelorusiji. Rekli su mi da trebam razumijeti nesigurnost

moj pozicije, da nemam drugih opcija i da moram biti u filmu. Pitao sam kada

trebam to da odradim, rekli su mi: Odmah, prije izbora. Rekao sam da ne želim.

Rekao mi je da ne zabušavam i da su moji prijatelji snimljeni - Ihar, Maxim. Nisam

vidio nikakav razlog da učestvujem. Nakon toga su me odveli u TV centar, gdje nas

je dočekao Prokopov, pokazali su mi intervju sa Iharom, od 20ak minuta. Nisam

pregledao čitav, samo dijelove gdje govori o anarhističkim teorijama, potom su mi

pokazali tekst Maxima Vetkina, intervju, ali ga nisam pročitao. Nakon toga sam

otišao kući. Sokolov me počeo zvati. Rekao je da me razumije i da trebam doći sutra

u stanicu na razgovor. Tog popodneva sam spakovao stvari i napustio državu. Jer

sam imao samo dvije opcije - učestvovati u filmu ili otići u zatvor. "

IHAR ALINEVICH

Ihar Alinevich je rođen 24. septembra

1984. godine. Diplomirao je na

Državnom Univerzitetu z informtiku i

diplomirani je inžinjer. Bio je uključen

u rad na izgradnji rusko-bjeloruskog

satelita. Tokom studija je uzeo jednu

slobodnu godinu z rad na brodu. Kroz

ovu avanturu, uspio je posjetiti druge

zemlje i poboljšati znanje stranih

jezika. Od malih nogu je bio

zainteresovan za historiju, posebno

historiju anarhističkog pokreta.

Pročitao je djela osnivača i teoretičara

ovog pokreta, npr. Bakunjin,

Kropotkin, Makhno i drugi. Prijatelji

Ihara tvrde da je intelektualac i veoma

zanimljiva osoba. On sebe smatra

anarhistom i tokom suđenja je odbio

da porekne svoje stavove.

Hronologija represije:

27. maja 2011., sudija u Zavadski sudu,

Zhanna Khvainitskaya je osudio Ihara

na 8 godina teškog režima. On služi

kaznu u zatvoru br. 10.

Optužen je za napad na Rusku ambasadu, Bjelorusku banku (statut 218; čl. 3 KZ -

namjerno uništavanje imovine), napad na zatvorsku ustanovu (statut 218; čl. 2),

napad na kazino i sudjelovanje u maršu (statut 339; čl. 2 KZ - teško huliganstvo).

Tužioc je zatražio 9 godina, ali je na kraju dobio 8.

Prisilno je kidnapovan u Moskvi od strane nepoznate tajne službe i odveden na

pretres u zatvor KGBa u Minsku. Organizacije za ljudska prava su izjavile da je to

nezakonito ophođenje prema optuženom i grubo kršenje Međunarodnog pakta o

građanskim i političkim pravima.

U pritvoru KGB-a je pretučen. Na zidu, za vrijeme šetnje, je snijegom napisao Viva

Anarchy. Tri maskirana muškarca su tražila od njega da skine majicu i očisti zid, na

što im je on odgovorio da će izbrisati šarajući, ali ne sa svojom majicom. Počeli su

ga tući rukama, nogama i palicama. Potom je odveden iz ćelije u privatnu sobu gdje

su ga nastavili tući. Imao je modrice po čitavom licu i tijelu. Zatvorski doktori su

ignorisali povrede. Podnio je žalbu tužiocu, ali ništa nije poduzeto.

U julu 2012. mu je predloženo da napiše molbu za pomilovanje. Naravno, kao i

svaki anarhista i čovjek koji poštuje sebe, odbio je. Zbog toga su ga zatvorski

službenici smjestili u samicu na dvije sedmice. Uprava kaznenog zatvora ga

svrstava u grupu ljudi koji su 'skloni nasilničkom ponašanju i ima veliku šansu za

bježanje'. Aktivisti za ljudska prava ga smatraju političkim zatvorenikom.

Na sudu je drugovima poručio "Ne bojte se. Niko osim nas, nam ne može

pomoći. Moramo stajati rame uz rame, za naša prava, istinu i pravdu."

"Moj sin je otet u Moskvi, u sred bijela dana u šoping centru. To je nasilnički čin po

svim međunarodnim zakonima. Naravno, Ihar je to spomenuo na suđenju. Znate

koji je njihov odgovor bio? To nije važno, to nije naša stvar.

Nisam mogla da se suzdržim, da ne zaplačem, kada su momci govorili o pritiscima

kojima su bili izloženi prilikom ispitivanja od strane policije. Znate šta mi je jedan

specijalac rekao kada sam išla na suđenje? Rekao mi je, 'Kad bi pala u moje ruke,

pokazao bih ti ja stvar ili dvije.', zamislite, 20godišnji momak, to da kaže meni, ženi

u godinama, mogu mu majka biti. I uopće ne sumnjam u njegove riječi. Svi znaju da

oni mogu da rade šta hoće nemoćnom narodu.

Ovo je test, ovo je veoma težak test. U jednu ruku, naravno, ova tragedija je došla u

našu porodicu i oštetila nas sve i bila kao traktor koji je uništio sve što smo gradili.

S druge strane, sada sam vidjela koliko je dobrih ljudi oko nas i naučila sam mnogo

novih stvari o ovoj državi."

- Valiantsina Alinevich, Iharova majka

"Tog dana smo se ja i Ihar trebali naći sa prijateljem iz Bjelorusije. Na 300tinjak

metara, od mjesta gdje smo se trebali sastati sa njime, neko je viknuo 'Ihar!', i Ihar

se okrenuo. I odmah su neki ljudi počeli da ga okružuju i savijaju mu ruke. Ja sam se

odmakao, pogledao nazad i vidio da je Ihar već oboren na zemlju. Druga osoba je

pokušala da savlada mene, ali sam se izvukao i pobjegao. Trčao sam kroz šoping

centar i izašao na drugoj ulici. Represija nad anarhistima i kidnapovanje Ihara

došlo je u vrijeme kada se vlast pripremala za izbore i provela kampanju za

ukidanje socijalnih pokreta. Izručenje je poprilično duga procedura i privukla bi

pažnju naroda na anarhiste. "

- Dmitry Dubovsky, osumnjičeni anarhista

"Zašto sam potpisao razglednicu i zašto moje srce pati za nadom i pravdom za sve

ove predivne momke i djevojke koje uništava sistem? Prvo, zato što mi se ne sviđa

sistem. Drugo, zato što volim ljude koji imaju unutrašnju slobodu. Zato što je

sloboda, naravno, važna za svakog čovjeka. Kao što je Sartre jednom napisao

'Čovjek je osuđen da bude slobodan' i ne možete izumiti vladarsku slobodu ili

Lukašenkovu specijalnu slobodu. Sloboda ili postoji ili ne postoji."

- Yuri Shevchuk, rok muzičar

MIKALAI DZIADOK

Mikalai Dziadok je rođen 23. augusta,

1988. godine u Braginu. Diplomirao je

pravo na Bjeloruskom Univerzitetu.

Radio je u agenciji za kolekcije. U vrijeme

hapšenja je bio student druge godine

političkih nauka i evropskog istraživanja

na Evropskom humanističkom

Univerzitetu. Nakon hapšenja u

septembru 2010., Mikalai je bio zadržan

tri dana u pritvoru, nakon čega optužen

po dodatnim tačkama: huliganstvo i

krađa. Formalne optužbe su

predstavljene u oktobru.

Hronologija represije:

Mikalai Dziadok je uhapšen 3. septembra

2010. zbog optužbe za napad na

ambasadu Rusije u noći 30. na 31. august

2010. Bio je u pritvoru tri dana. Vlasti

nisu prikupile dovoljno dokaza da

potvrde njegovo učešće u napadu. Dakle,

on je kasnije tek optužen za novo

krivično djelo - napad na zgradu Saveza

sindikata.

24. januara 2010., dodatno je optužen za

umješanost i sudjelovanje u

antimilitarističkom maršu. 1. oktobra je optužen na osnovu statuta 339; čl.2 -

huliganizam. 27. maja 2011. je proglašen krivim za napad na kazino Shangri La,

napad na zgradu Saveza sindikata i učešće u antimilitarističkom maršu i osuđen na

4,5 godine teškog režima za grupno huliganstvo. U maju 2012. je bačen u samicu na

6 mjeseci, jer je odbio potpisati molbu za pomilovanje.

"Bili smo privedeni 3. septembra, odnosno, svi oni koji su bili u stanu u tom trenutku.

Nas pet je zajedno iznajmilo stan. Bili smo privedeni i odmah potom optuženi za

napad na Rusku ambasadu. Mjesec dana kasnije, Mikalai je optužen i za organizaciju

antimilitarističkog marša.

U jednom od pisama, dok je bio šest mjeseci u samici, napisao mi je 'Čitao sam

memoare Varlama Shalamova u Sovjetskom kampu i kako je njega njegova žena

čekala 17 godina i dočekala ga na stanici, kada je napokon bio oslobođen'."

- Lera Khotsina, Mikalaiova žena

"Činjenica da su anarhisti optuženi za napad na Rusku ambasadu, je aspolutna

provokacija, situacijska provokacija, jer su trebali brzo pronaći krivce. Koliko znamo,

postoje različita antiteroristička tijela, ali zapravo terorizma nema. Dakle, specifično

zakonodavstvo protiv ekstrema je napravljeno sada, unatoč činjenici da

ekstremizma nema. Zbog toga je, po mom mišljenju, vlada zainteresovana da napravi

sjenu ekstremnih prijetnji, koja bi se mogla koristiti radi zastrašivanja ljudi i tvrditi

da samo vlada može da zaštiti društveni poredak, stabilnost, da spriječi te

terorističke monstrume da steknu moć ili se otmu kontroli. Naravno, momci koji su

sada u zatvoru, imaju jaku vjeru u svoje ideale. Mikalaia znam duže vremena, on je

ubijeđen u svoje ideale, jako aktivan, on je osoba koja zna šta radi i zašto to radi.

Anarhisti su dosljedni borbi protiv militarizma u društvu. Kao na primjer, rade

kampanje poput 'Hrana, ne oružje', pomoću koje pokušavaju nahraniti gladne i

beskućnike. To se smatra ljudskom solidarnošću."

- Pawliuk Kanavanchyk, osnivač "Navinki" novina

Tokom jedne od akcija 'Hrana, ne oružje', anarhisti su snimali ljude koji su se

poslužili besplatnom hranom, većina njih su bili beskućnici, neki od komentara

siromašnih i beskućnika su sljedeći:

"Moramo uvijek pomagati ljudima oko nas. Bili oni dobri ili loši. Ako pomogneš

jednom čovjeku, bog će ti se zahvaliti zbog toga."

"Dobro je da još uvijek postoje dobri ljudi kod nas. Kada te predsjednik zaboravi, oni

su jedini na koje se možemo osloniti."

Naravno, Lukašenkova policija je došla u najkraćem mogućem roku i poremetila

humanitarnu akciju, koja očito ne odgovara vlasti. Lukašenko se dobro pobrinuo da

pošalje sliku svijetu o Bjelorusiji, i ta slika je pravo remek djelo u kojem nema

nezaposlenih, gladnih, pod represijom.

ALIAKSANDR FRANTSKIEVICH

Aliaksandr Frantskievich je rođen 6. maja

1990. godine u Novopolotsku. Po završetku

srednje škole, radio je kao IT programer, a

potom se preselio u Minsk, gdje je počeo

raditi. Bio je zainteresovan za historiju

političkih stranaka. U svom rodnom gradu je

pristupio antifašističkom pokretu, a u

Minsku se sprijateljio sa anarhistima, sa

kojima je dijelio stavove.

Hronologija represije:

Aliaksandr je osuđen, zajedno sa ostalim

optuženicima, 27. maja 2011. godine zbog

akcija protiv države, napada na vojni štab,

Savez sindikata i policijsku stanicu, te se

tereti za "teško huliganstvo", kao i

uništavanje web stranice Grad Novopolotsk

(Elektronska sabotaža; Ilegalan pristup

elektronskim informacijama; Razvoj,

korištenje i širenje malwarea) - statut 349,

čl. 2; statut 351, član 2; Statut 354

Bjeloruskog KZ). Tužilac je zatražio 5 godina

zatvora, ali je na kraju dobio 3 godine teškog

režima.

Do suđenja je zadržan u Centralnom zatvoru

Volodarsky u Minsku. Treba napomenuti da

je njegov advokat, Pavel Sapelka, uhapšen u Minsk City Baru zbog odbrane političkih

zatvorenika i osuđen za učešće u mirnim demonstracijama 19. decembra 2010.

godine.

Pored njegovih zdravstvenih problema (ima samo jedan bubreg), Saša je više puta

slan u samice i držan u zatvoru od septembra 2010. do suđenja, uz odbijanje bilo

kakve liječničke pomoći. Šteta koju je nanio, a optužen je na 3 godine zatvor, se

procijenjuje na 1,9 mln BYR (850 KM). Trenutno se nalazi u Ivtsevichy zatvoru.

"Upoznao sam ga čim sam došao u zatvor. Aliaksandr je vjerovatno jedan od najviše

idejno izgrađenih anarhista koje sam upoznao ikada. Ima veoma jaka ideološka

uvjerenja. Kao što mi je jedan od zatvorenika, koji je u ćeliji sa njim, rekao: 'U

njegovoj glavi je zaglavljen Kropotkin'. Zbog njegove tvrdoglavi su ga prozvali

'Ekser'."

-Pavel Vindahradau, vođa omladinske organizacije "Zmena"

"Sva ova neizvjesnost - ne možeš spavati, ne znaš šta se dešava- je užasna, naravno. "

- Tatjana Frantskievich, Aliaksandrova majka

Aliaksandrova majka je došla u Minsk iz Novopolotska da pronađe svog sina, čim je

čula da je uhapšen. Prva tri dana, istražitelji su pokušali da utvrde veze između

Aliaksandra i njegovih prijatelja, zbog napada na Rusku ambasadu.

"Bili su optuženi za akcije, npr. za napad na Rusku ambasadu, nakon tri dana,

istražitelji su potvrdili optužbu ili je odbacili. Ako bi je odbacili, našli bi novu

optužbu. Tako su zadržali Mikalaia 21 dan u pritvoru. To isto su uradili i sa

Aliaksandrom, dok specijalne službe nisu pronašle ljude koji su dali izjave, pod

pritiskom, da je Aliaksandr bio jedan od učesnika na antimilitarističkom maršu. I to

im je bilo dovoljno da pokrenu krivični postupak protiv njega. Usput, 3. septembra

2013. bi trebao da bude pušten na slobodu, ali u jednom od svojih posljednjih

pisama je rekao da sumnja da će biti oslobođen 3. septembra. Uvjeren je, da će

najverovatnije, dobiti dodatnu godinu zatvora. "

- Aliaksandr Yarashevich, novinar radija Racyja

"Bio je spreman na posljedice, zbog svojih riječi, ubijeđenja i mišljenja. Ali, najbitnija

stvar za njega je sloboda: lična sloboda, sloboda za sve. I pravda."

- Nastasia, Aliaksandrova prijateljica

UHAPŠENI ZBOG NAPADA NA KGB

Pored Ihara, Mikalaia, Aliaksandra i Maksima,

optužena su još trojica aktivista koji su napali

sjedište KGBa u znak solidarnosti sa uhapšenim

anarhistima. Ovi aktivisti nisu anarhisti!

Pavel Syramolatau je osuđen na 7 godina, 17.

januara 2011. godine, međutim, 27. septembra

2012. je napisao molbu za pomilovanje i

Lukašenko ga je oslobodio optužbi.

Artsiom Prakapenko je osuđen na 7 godina

teškog režima. On je iz Grodnoa, a studirao je u

Bobrujsku.

Eugen Vas'kovich (na slici), također osuđen

na 7 godina teškog režima. Eugen je bio član

kršćanske demokratke stranke i lokalne

nacionalističke organizacije 'Front'. Također je

pisao za novine "Bobruiski Kurir". Ranije je

privođen zbog demonstracija ispred Doma Vlade,

19. decembra 2010., a proveo 12 dana u

pritvoru. Nakon oslobođenja je izjavio "Ne vidim nikakve posebne promjene u

društvu. Što se mene tiče, mogu vam reći da režim samo bijesni i stvara fašiste. Mislim

da treba djelovati protiv njega na način na koji on djeluje protiv nas. Moramo

vjerovati i računati samo na sebe...". Otakako je uhapšen, proveo je više od 200 dana

u samici.

NAPAD NA KGB URED

Napad na KGB ured se dogodio 16. oktobra 2010. godine, dva molotovljeva koktela

su bačena na ured KGBa u Bobrujsku. Priznali su krivicu i izjavili da je napad služio

zastrašivanju KGBovaca. Eugen je ispričao ono što je učinio, jer kako tvrdi, KGB

djeluje poput Gestapo1. On je bio u više navrata u pritvoru. Osim toga, isključen je

sa univerziteta zbog 'društvenih i političkih aktivnosti studenta'. Na sud je doveden

u bijelo-crveno-bijelom prsluku (zastava Bjelorusije) sa natpisom Long Live

Belarus. Artsiom Prokopenko je također priznao krivicu i rekao da je učestvovao sa

huliganskim motivima, jer mu je postalo dosadno živjeti - što je kasnije

demantovao (huliganske motive), jer je to morao reći pod pritiskom istražitelja.

Paul nije član nikakve organizacije niti pokreta. Prema njegovim informacijama, on

je uhapšen 17. januara u jutarnjim satima zbog toga što je bio na pogrešnom mjestu

u pogrešno vrijeme. Istog dana je bio prisiljen da potpiše dokument o priznanju

krivice i kajanja. Pušten je na slobodu.

Prema riječima optuženih, onis us koristili taktike anarhista u akciji - bez namjere

da povrijede ikoga, već da zastraše.

POMILOVANJE

Svi zatvorenici su u oktobru 2011. od strane posmatrača za ljudska prava

okarakterisani kao politički zatvorenici. Ova činjenica im je dala mnogo veće šanse

za oslobođenje, jer se u tom trenutku, predsjednik Bjelorusije, Aleksandar

Lukašenko, suočavao sa pritiskom od strane EU, koja je od njega zahtijevala da, što

je prije moguće, oslobodi sve političke zatvorenike i dekriminalizuje ih. Od augusta

2011., pomilovao je više od 30 političkih zatvorenika, ali ni jedan od anarhista nije

dobio slobodu. Lukašenko je javno rekao da će oprostiti samo onima koji napišu

molbu za oslobođenje i potpišu peticiju za pomilovanje, u kojoj bi priznali krivicu i

zatražili milost od njega lično, u suprotno, ostat će u zatvoru. Mikalaiu i

Aliaksandru je ponuđeno da potpišu peticiju u augustu 2011., ali su obojica odbila

da to urade. Sigurni smo da niko od njih neće tražiti milost, jer bi to bila sramota za

anarhizam i anarhista i uopšte bilo koju drugu poštenu osobu. Svi zatvorenici su

suočeni sa različitim vrstama pritiska od strane zatvorske uprave. (prebacivanje u

drugu kaznenu ustanovu, zabrana donošenja hrane zatvorenicima, lišavanje prava

posjeta i telefonskih razgovora, namjerno zadržavanje pisama, često slanje u

samice, prebacivanje u objekte sa posebnim režimima itd.)

Lukašenko želi da izađe iz ove situacije kao pobjednik, postavio se tako da on ne

snosi nikakve političke ili ekonomske sankcije od strane EU, koja ga primorava da

oslobodi političke zatvorenike. Kako kaže, njegova je dobra volja da oslobodi sve,

ali trebaju da zatraže milost od njega.

1 1 Gestapo - (Geheime Staatpolizei - Državna tajna policija, koja je u razdoblju od nastanka Trećeg Reicha,

pa sve do kraja Drugog svjetskog rata djelovala kako na području samog Reicha, tako i tijekom rata u svim okupiranim zemljama. Poznata po crnim i zelenim uniformama. Počinila je velike zločine tokom rata. Vodio ju je jednako zlogalsni Heinrich Himmler i bila je iznad zakona.).

KRATKI PREGLED HAPŠENJA:

Prilikom istrage, prvi put je osmoro ljudi saslušano u različitim stanovima, od kojih je sedam odvedeno u pritvor u trajanju od tri dana. U tom periodu je izvedena još jedna akcija - napad na pritvor i zahtjev za oslobađanjem pritvorenika. Napadači su zapalili ulazna vrata. Nakon devet dana, pet od sedam zatvorenika je pušteno, ali u međuvremenu privedeno nekoliko novih ljudi (među njima i Aliaksandr i Mikalai), koji su pod različitim izgovorima zadržani u pritvoru sve do 1. oktobra, kada je Mikalai optužen za organizaciju marša, a Aliaksandr za napad na policijsku stanicu. Navodno su našli svjedoka koji je to potvrdio, kao i napad na kazino i zgradu sindikata. Sve je to kasnije stavljeno pod jedan slučaj. U oktobru, u Bobrujsku, napadnuta je zgrada KGBa molotovljevim koktelima. Priveden je Sergej Sliusar i zadržan 10 dana bez optužbe (također bio u pritvoru 9 dana u septembru). Maksim Vetkin je uhapšen i optužen 4. novembra - on je priznao krivicu i svjedočio protiv ostalih anarhista. Dzianis Bistrik je priveden 17. novembra, rečeno mu je da je Maksim svjediočio da je on snimao akciju paljenja automobila - uspio se izvući bez optužbe. Pokušao je kontaktirati Ihara, bez uspjeha (kako bi ga namjestio policiji), ali je Ihar uhapšen 29. novembra u Moskvi kada se trebao sastati sa Antonom Lapštionekom (privedenog 3. septembra). 17. januara, Eugen Vaskovič, nacionalista koji nema veze sa anarhističkim pokretom, Artsiom Prakapenka i Pavel Siramolatau su optuženi za napad na zgradu KGB-a u Bobrujsku, u znak solidarnosti sa anarhistima. Može se primjetiti da su gotovo svi oslobođeni optužbi svjedočili protiv optuženih anarhista (što je bio uslov za puštanje na slobodu). Ukupna nanesena šteta na objekte prilikom direktnih akcija iznosi 70 000 KM (35 000 Eura).

NEKA NAŠA BUDE ZADNJA

Prije nego išta kažem, želim da napomenem da su naši drugovi još uvijek u zatvoru i da im možete slati pisma podrške na sljedeće adrese (osim Pavela, Aliaksandr bi trebao izaći 3. septembra, ali u to nismo sigurni):

___________________________________________________________________________________________________________

Mikalai Dziadok - Tyurma №4, 212011, ul.Krupskoj 99A, Mogilev BELARUS Dedok Nikolai Aleksandrovich / Dziadok Mikalai Aliaksandravich* Rodjendan: 23. august Aliaksandr Frantskievich - IK-22 “Volchi nory”, 225295 , Brestskaya obl., Ivatsevichski r-n, st. Domanovo, PKT BELARUS Frantskevich Aleksandr Vladimirovich / Frantskevich Aliaksandr Uladzimiravich* Rodjendan: 6. maj Ihar Alinevich – IK-10, 211445, Vitebskaya obl., Novopolotsk, ul. Tekhnicheskaya, 8, otr. 12, BELARUS, Olinevich Igor Vladimirovich / Alinevich Ihar Uladzimiravich* Rodjendan: 24. septembar (Iharu je dozvoljeno pisanje pisama samo na bjeloruskom i ruskom jeziku, ali mu možete poslati razglednice) Jauhen Vas’kovich – Tyurma №4, 212011, ul.Krupskoj 99A, Mogilev BELARUS Vaskovich Evgeni Sergeevich / Vas’kovich Jauhen Siarheevich* Rodjendan: 26. februar Artsiom Prakapenka – IK-15, 212013, Mogilev, Slavgorodskoe shosse, 183 BELARUS Rodjendan: 27. juli *imena su na ruskom i bjeloruskom, ali preporucujem da šaljete na ruska imena (prva), jer su registrovani na ruskom jeziku u zatvoru. ________________________________________________________________________________________

Prvo bih htjela da se zahvalim drugovima iz ACK Bjelorusije koji su nam dali pristup svim potrebnim informacijama i podržali našu želju da napravimo jedan dokument koji će obuhvatiti čitavu tragediju koja je zadesila drugove anarhiste iz Bjelorusije, kao i njihovu porodicu i prijatelje. Kao što možete i sami da vidite, želja jednog anarhiste je uvijek jača od bilo kojeg režima i njihovu unutrašnju slobodu ne može oteti nijedan moćnik. Ova mini-knjiga (planiramo još ovakvih uraditi) će da nam bude podsjetnik da naši drugovi uvijek pate zbog izgovorenih riječi, zbog svojih uvjerenja, zbog želje za slobodom - u svakoj državi, za dobrobit predsjednika, ministara i ostalih foteljaša. Njima su oduzete duge godine, koje su u zatvoru još duže, zbog političkih interesa vladajućih stranaka. I nemojte da mislite da se ovo ne može dogoditi vama ili nekom vašem. Država je neprijatelj svih nas i ona će da ukloni, izbriše i strpa u rupčagu svakoga ko joj se protivi, zbog samo malog osjećaja neprijateljstva prema njoj – možete izgubiti pola života između četiri zida. Naša snaga je solidarnost i jedino njome možemo potući autoritativne manijake koji sebi uzimaju za pravo da mladim idealistima otmu život iz ruku. U to ime sjetimo se svih onih drugova koje drže daleko od nas u zatvorima, svega onoga što im on pokušava oduzeti, rešetki, zidova, batina, samica, šetnji, policijskih smradova i kapitalističkih svinja! Želim svako jutro da ustanem i pomislim na njih, prije nego i stignem popiti kafu. Želim da vi znate da nismo slobodni – da niko nije slobodan, dok svi ne budu slobodni! I želim da oni znaju da, unatoč kilometrima i zidovima koji nas dijele, nikada nisu sami. Želim nam uspjeh i pobjedu u predstojećim borbama. I manje sukoba u našim redovima – za prelijepu, ujedinjenu crno-crvenu kolonu na svim ulicama svih gradova! Dosta želja. -Lo! (ACK, AA)

_____________________________________________________________________________________________________________ Simboli solidarnosti su još uvijek bitni dijelovi ideja za koje ja živim. Represija je uvijek prisutna, kao što možemo vidjeti, na ovaj ili onaj način, čak i na našem području je jedno vrijeme bio val represije nad Antifa ekipom, to je bio najjači izazov do sada, koji smo pobijedili čvrsto na nogama. Nadam se i da ćemo se ubuduće isto tako izboriti sa svim izazovima pred nama. Represijom ometaju učestvovanje u pokretu, našu borbu i aktivnosti. Ova mala knjiga je ideja Crnog Krsta, kako bi se podsjećali na naše drugove, uvijek i svugdje. Oni su ti koji su se borili za našu slobodu i naša je dužnost da se solidarišemo sa njima, šaljemo pisma podrške i radimo šta god možemo da im olakšamo boravak u zatvoru. Dok svi zatvori ne budu gorjeli! V.D. (AA)

ZA NAŠU SLOBODU! ZA TVOJU SLOBODU! Anarhistički Crni Krst Balkan, 2013.