20 GODINA SA VAA - fondacijazajednickiput.org · Evropske unije, odnosno oko 80 miliona ljudi živi...

20 GODINA SA VAMA

Informativni centar za osobe sa invaliditetom “Lotos” Tuzla

Redakcija:

Fikreta Hasanović Suvad Zahirović Jasminko Bijelić

Adisa Kišić

Grafički dizajn:Dženita Rahmanović

IN MEMORIAMSanja Zahirović (1963 - 2015)

Glavni i odgovorni urednik:Fikreta Hasanović

Adresa redakcije:M. i Ž. Crnogorčevića 3

75 000 TuzlaTel./Fax: + 387 35 251-476, 251-245

E-mail:[email protected]@ic-lotos.org.ba

Web:www.ic-lotos.org.ba

Izdavač:Informativni centar za osobe sa

invaliditetom “Lotos” Tuzla

Tiraž:1000 primjeraka

INICIJATIVA (lat.) Podsticaj za neku aktivnost posebno u pravu, zakonodavna inicijativa, pravo na podnošenje prijedloga zakona i drugih akata s pravnim dejstvom. Uopšte, “čovjek od inicijative” je onaj koji samostalno preduzima potrebnu aktivnost u svom ili širem djelokrugu privatnog ili javnog života, ne čekajući za sve naredbe ili spoljašnji podsticaj.

Broj: 08-651-437-4/97Sarajevo 16.12.1997. god.

Redni broj: 747

Upis u evidenciju javnih glasila izvršen u skladu sa Zakonom o javnom informisanju.

SADRŽAJ

POLITIKA EU U VEZI S PRISTUPAČNOSTI3

NAGRADA ZA PRISTUPAČNOST4 - 5

LETOVANJE OSOBA SA INVALIDITETOM6 - 7

“SVE SVOJE PREPREKE I LJUBAV PRETOČIM U SLIKU”

8

IZ KONVENCIJE UN O PRAVIMA OSOBA SA INVALIDITETOM ČLAN 30.

9

MARAKEŠKI SPORAZUM10 - 11

BRAČNI PAR S DOWN SINDROMOM SRUŠIO PREDRASUDE

12

XVII FORUM SAVEZA I ORGANIZACIJA OSOBASA INVALIDITETOM BOSNE I HERCEGOVINE

13

PROTESTI OSOBA S INVALIDITETOM U BOLIVIJI

14

“SNAŽNI, PONOSNI I VIDLJIVI”15 - 20

ŽIVOT “PRIKOVANE” I “VEZANE ZA KOLICA”21

ZAŠTO NE/DA “INVALIDI”?22 - 24

IZ AKTIVNOSTI25

STVARI KOJE NE BISTE TREBALI REĆI OSOBAMA SA INVALIDITETOM

26 - 27

RIJEČ MLADIH: “PRILIKA JE MNOGO, SAMO IH TREBA ISKORISTITI”

28 - 29

ŠARENA STRANA30

SPECIJALNE ZIMSKE OLIMPIJSKE IGRE AUSTRIJA 2017.

31

NEKE INFORMACIJE KORIŠTENE SU SA INTERNET STRANICA.

20 GODINA SA VAMA

POlITIKA EU U vEzI S PRISTUPAčNOSTI

INICIJATIVA 125 Strana 3

Svaki šesti stanovnik

Evropske unije, odnosno oko 80

miliona ljudi živi s nekim oblikom invaliditeta.

Više od trećine osoba starijih od 75 godina zbog

invaliditeta živi donekle ograničeno. Očekuje se da će zbog sve većeg starenja

stanovništva EU taj postotak i dalje rasti. Većina tih ljudi je

prečesto spriječena aktivno učestvovati u društvenom životu zbog fizičkih i drugih prepreka, kao i zbog diskriminacije. EU je

potpisnica Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom (UNCRPD). Riječ je o prvom

obavezujućem međunarodnom i pravnom instrumentu kojim su postavljeni minimalni

standardi za niz građanskih, političkih, socijalnih i kulturnih prava osoba s invaliditetom u cijelom

svijetu. Konvencija je ujedno prva sveobuhvatna konvencija o ljudskim pravima kojoj je pristupila EU. Evropska komisija objavila je prvi izvještaj

o tome kako EU ispunjava svoje obaveze iz Konvencije UN. U izvještaju se navodi da je EU

ratifikacija Konvencije rezultirala konkretnim učincima na terenu što je ilustrovano primjerima. Evropskom strategijom za osobe s invaliditetom

za razdoblje 2010 – 2020, koju je Komisija donijela u novembru 2010. utvrđuje se konkretan

plan mjera za implementaciju Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom. Strategija sadržava mjere u području pristupačnosti,

učestvovanja, jednakosti, obrazovanja i osposobljavanja, socijalne zaštite, zdravlja te

vanjskog djelovanja. Službe Evropske komisije trenutno pišu Evropski akt o pristupačnosti.

Njime se nastoji poboljšati funkcionisanje unutrašnjeg tržišta za pristupačne usluge na

dobrobit osoba s invaliditetom.

20 GODINA SA VAMA


Program Nagrade za pristupačnost grada pokrenut je 2010. godine radi promovisanja pristupačnosti u urbanom okruženju za sve veću populaciju osoba starije dobi, kao i osoba s invaliditetom u Evropi. Od tada, svake se godine na natječaj prijavljuju gradovi iz cijele Evrope i svi pokazuju veliku želju i odlučnost za poboljšanje pristupačnosti za svoje građane i posjetitelje. Ovogodišnja nagrada istaknula je još jedan skup iznimnih aktivnosti gradova širom Evrope, te veliku posvećenost na političkom i operativnom nivou poboljšanju života starijih osoba i osoba s invaliditetom. Ove su godine dodane dvije nove kategorije za posebnu pohvalu: prva je kategorija „Pametni grad” u kojoj se nagrađuje primjena tehnologije za poboljšanje života starijih osoba i osoba s invaliditetom. Druga je kategorija „Pristup zapošljavanju”, a njome se nagrađuju napori koje su gradovi uložili da bi javni zavodi za zapošljavanje i inicijative privatnog sektora omogućili pristup tržištu rada i informacije o zapošljavanju učinile pristupačnima osobama s invaliditetom. Evropski žiri u ovom je izdanju odlučio posebno istaknuti još jedan evropski grad zbog uloženog napora i trajne predanosti poboljšanju pristupačnosti.

D o b i t n i k p r v e n a g r a d e z a pristupačnost grada 2016. je MilanoMilano je najveći grad sjeverne Italije te njezino finansijsko središte s tek nešto manje od 1,5 miliona stanovnika. Taj je istorijski grad osnovan u 4. stoljeću te se u većem dijelu središta grada još nalaze uske, kamenom popločane ulice, a takođe predstavlja ujedno i glavno željezničko središte u Italiji. Milano je 2011. prihvatio načela Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom te se obavezao da će razviti novu kulturu pristupačnosti i strateški integrisan pristup realizaciji koncepta „grada za sve”. Od tada su u trogodišnji program javnih radova uključene konkretne odredbe o uklanjanju prepreka koje su popraćene sredstvima iz proračuna. 2014. godine prihvaćene su smjernice za plan uklanjanja prepreka koje gradu služe kao alat za planiranje inicijativa za pristupačnost na javnim prostorima i u javnim zgradama, socijalnu uključenost, sigurnost i kvalitetu života, određivanje rasporeda za provođenje tih inicijativa te za njihov nadzor.

NAGRADA zA PRISTUPAčNOST

20 GODINA SA VAMA


Drugu nagradu za pristupačnost grada 2016. osvojio je WiesbadenWiesbaden je glavni grad njemačke savezne države Hessen s 280 000 stanovnika. Wiesbaden se u 19. vijeku razvio u grad, svjetski poznat po toplicama, a u njemu se nalaze brojne istorijske zgrade.

Danas je to cijenjeni kongresni centar i jedno od najpopularnijih rezidencijalnih mjesta u regiji Rajna-Majna. Glavni cilj grada je svima omogućiti neograničen pristup gradskom središtu i gradskim otvorenim prostorima, parkovima i igralištima. Grad radi i na tome da svi događaji koji se održavaju na javnim mjestima budu pristupačni osobama s invaliditetom te da nove i renovirane gradske zgrade s javnim pristupom budu potpuno pristupačne. 2013. godine predstavljen je akcijski plan razvijen u saradnji s organizaci jama osoba s invaliditetom iz Wiesbadena, koji je utemeljen na Konvenciji Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom. Plan obuhvata projekte koje grad f inansira za promovisanje svijesti i za podršku osobama s invaliditetom u raznim područjima, od izgradnje mobilnih rampi do

izrade zvučnih verzija poreznih prijava.

Posebna pohvala za „Pametni grad” i treća nagrada za pristupačnost grada 2016.Grad Toulouse nalazi se u srcu jugozapadne Francuske i s otprilike 720 000 stanovnika

četvrti je grad po veličini u državi. Toulouse ima 2000 godina staru istoriju koja seže u rimsko doba, ali je danas predvodnik tehnologije kao evropski centar za aeronautiku. Toulouse je dobitnik i treće nagrade za pristupačnost grada 2016. godine i Posebne pohvale za „Pametni grad”. Potpora svim nastojanjima na poboljšanju pristupačnosti važna je politička odluka kojoj je svrha premašiti minimalne uslove (određene francuskim zakonom iz 2005.) te pokazati najbolju praksu. Postignuća i predanost grada prepoznati su na nacionalnom nivou kao dobra praksa za

omogućavanje pristupačnosti. Pod krilaticom: „Bolji život kod kuće” („Vivre mieux chez soi”), grad je usredotočen na stanovnike koji imaju poteškoća s ostajanjem u vlastitom domu zbog starosti ili invaliditeta. Osigurana su sredstva za poboljšavanje pristupa izvan zgrade (rampe, ravan i sl.), te unutar nje (pristup toaletu i dr.). Jedan je primjer skupina od 27 novih pristupačnih nekretnina izgrađenih za osobe sa invaliditetom.

20 GODINA SA VAMA


lETOvANJE OSOBA SA INvAlIDITETOM

Slično kao što pušači ne mogu da razumeju zašto nekim nepušačima dim toliko smeta, ljudi koji uživaju na jakom suncu ne mogu uvek da shvate one koji u vrelim letnjim danima teško funkcionišu. Ne podnose svi jednako visoke temperature vazduha. Najbolje je kada možete nekuda da otputujete. Promena sredine u kojoj živimo svakome prija, ali nemaju svi za to mogućnosti.

Među osobama sa invaliditetom ima onih koji redovno putuju, ali mnogo je i ljudi koji iz finansijskih, logističkih ili zdravstvenih razloga ne mogu da otputuju godinama, pa i decenijama, čak ni za vikend. Tradicionalno letuju kod kuće, što nikako ne znači da ne mogu ili ne treba povremeno da izađu iz svog doma. Zavisi od raznih faktora, ali moguće je i u svom gradu pronaći zabavu i tokom leta. Oni koji to mogu i kojima prija sunce mogu da plivaju ako u mestu u kome žive ima pristupačnih kupališta/bazena, ili uređenih i pristupačnih šetališta pored reka. I parkovi su spas u večernjim časovima, naročito ako teško

podnosite vrućinu, a ima i gradova u kojima se organizuju koncerti, predstave, bioskop na otvorenom. U teoriji, svako može pronaći ponešto, ali u praksi neke od prepreka sa kojima se osobe sa invaliditetom suočavaju cele godine postaju još veće tokom leta. Jedna od takvih je nepristupačan prevoz. Ako u vašoj sredini i postoji bar poneki pristupačan kombi, tokom leta vozači odlaze na odmor, a kombi vozila ostaju na parkingu ili odlaze van grada zajedno sa onima koji putuju. Pristupačna taxi vozila ne postoje. Tako se često dešava da su osobe sa invaliditetom koje ostaju kod kuće uskraćene i za kretanje po gradu u kome žive i zapravo da, u okviru svojih mogućnosti, negde odu, makar i u prečniku od svega nekoliko kilometara. Dakle, osobe sa invaliditetom često o rekreativnim, zabavnim, kulturnim dešavanjima u svom mestu mogu samo da se informišu iz medija pošto nemaju čime da se prevezu od tačke A do tačke B ili ih arhitektonske barijere sputavaju da dođu do željene destinacije, odnosno da izađu iz svojih domova. Ovo nije pitanje humanosti, već pitanje ljudskih prava i poslovne politike. Ako su vam pristupačni prodavnica ili restoran, vi širite krug svojih potrošača. Možete da izgubite zbog loše robe/hrane i usluge, ali sa većim brojem gostiju i kupaca možete jedino da profitirate. Istina, osobe sa invaliditetom spadaju u najsiromašnije slojeve stanovništva, ali povremeno, baš kao i svako, mogu da priušte poneki izlazak u kafić, restoran ili bioskop. U trenucima koje provode kod kuće, pošto se uglavnom familija i prijatelji razbeže po raznim destinacijama, osobe sa invaliditetom koje leto provode u svojim stanovima/kućama moraju nekako same ispuniti vreme na kreativan način. Iako ima različitih teorija o tome da li informacione tehnologije spajaju ili razdvajaju ljude, računar i Internet ipak pružaju mogućnosti sa kojima se nijedan drugi medij ne može porediti. Danas je čak i za one osobe sa

20 GODINA SA VAMA


invaliditetom koje skoro nijednu aktivnost ne mogu da urade samostalno u fizičkom smislu, kompjuter – carstvo samostalnosti. Ko voli da čita, može da “putuje” kroz prostore i vekove uz knjige. Šteta je što je izbor knjiga u audio formatu prilično sužen i za strastvene čitaoce nikada dovoljan. Nejasno je zbog čega velike izdavačke kuće, koje se toliko hvale novim naslovima, ne izdaju bar pojedine knjige i u audio formatu. Audio knjige ne slušaju samo slepe osobe. Istraživanja u svetu pokazuju da ljudi koji ranije nisu voleli da čitaju, sada uživaju slušajući knjige. Stvaraju se nove generacije čitalaca, a svetski izdavači prate trendove i sve više ulažu u audio knjige koje se mogu kupiti, ali i iznajmljivati u bibliotekama ili uz pretplatu skidati sa određenih web sajtova. Televizija je još jedan način da se tokom letnjih žega zabavimo, informišemo i edukujemo. Međutim, stiče se utisak da se tamo negde zaglavio taster na kome piše “repriza” i tako redovno gledamo jedne te iste “najveće filmske hitove” ili “omiljene serije”

koje su dosadile i njihovim najvećim fanovima, a praksa je i da se obustave sve emisije “do početka nove sezone”. Tako valjda televizijske kuće štede. Jasno je da i novinari zaslužuju odmor, ali ne treba zaboraviti da je mnogim ljudima televizija i tokom leta prozor u svet.Novac kao argument društva zašto nečega nema ili zbog čega nešto ne može se već odavno izlizao. Kočnica je zapravo u neinformisanosti, niskoj svesti i teškom prihvatanju različitosti bilo koje vrste, uključujući i onu da osobe sa invaliditetom nisu ispale uz jednog kalupa, već se međusobno razlikuju po stepenu invaliditeta, finansijskim mogućnostima, afinitetima i svim ostalim karakteristikama svojstvenim ljudskim bićima.Zato smo tu mi - da stalno radimo na podizanju svesti javnosti, skrećemo pažnju na prepreke sa kojima se suočavamo i aktivno učestvujemo u njihovom uklanjanju. Iznova i iznova.

Jelena Milošević

20 GODINA SA VAMA


„SvE SvOJE PREPREKE I lJUBAv PRETOčIM U SlikU“

Predstavljamo vam Merimu Muminović, hrabru, optimističnu i pozitivnu djevojku sa invaliditetom. Merima ima 29 godina, toliko isto i njezin invaliditet koji je stekla samim rođenjem. Na rođenju su joj doktori povrijedili jedan dio kičme greškom i kao posljedica je ostala cerebralna paraliza, odnosno hemipareza desne strane. Rođena je u Tuzli gdje trenutno i živi s roditeljima. Veliku ljubav u životu gaji prema slikarstvu.

INICIJATIVA: Bavite se slikarstvom. Do sada ste naslikali blizu 200 slika koje su naišle na pozitivne komentare. Često kažete da „svoju ž i v o t n u b o r b u s a cerebralnom paralizom savladavate slikarskim kistom i platnom“. Recite nam nešto o tome.Prvi susret sa kistom i platnom imala sam u petom razredu osnovne škole. Slikarstvu sam se u potpunosti posveti la t e k p o z a v r š e t k u obrazovanja, a kist i platno mi pružaju mogućnost da živim bez granica. Moja ljubav je slikarstvo i ona zajedno korača sa mnom kroz život. Miješajući sve boje života postala sam likovna umjetnica. Slikarstvo me odvodi u potpuno drugu dimenziju gdje se svaki put ponovo zaljubljujem u prirodu koju vidim oko sebe. Slikarstvo mi daje moć da upoznam samu sebe te da sve svoje prepreke i ljubav pretočim u sliku. Od prodaje slika uspijevam obezbijediti novac za nabavku materijala. Koliko slika prodam, toliko novih i napravim. U svom umjetničkom izražaju preferiram jednu

od najzahtjevnijih tehnika a to je ulje na platnu. Uz pomoć ove tehnike projiciram svijet obojen ljubavlju, prijateljstvom i nadom. Također volim i tehniku mokro na mokro, ali ulje na platnu mi je primarna. Ovom tehnikom dosta sporije radim što mi i odgovara. Inspiraciju za nastanak djela najviše pronalazim u prirodi i prijateljima. Iza sebe imam četiri samostalne i nekoliko kolektivnih izložbi a moja djela dosad su krasila zidove galerija u Tuzli, Sarajevu,

B i j e l j i n i , Z a g r e b u , Skoplju i Tirani. U dva navrata, 2005. i 2008. godine, učestvovala sam na internacionalnom t a k m i č e n j u m l a d i h u m j e t n i k a s a invaliditetom u Tirani, g d j e s a m o s v o j i l a speci jalnu nagradu. I m a l a s a m d o s t a problema, al i mi je ljubav prema slikarstvu pomogla da prebrodim sve prepreke. Moram reći i to da svako ko zaista želi može ostvariti sve svoje ciljeve. Vidite da sam ja primjer toga. Moram reći da moj život i moj životni put nije nimalo lak, a moja najveća podrška

su moji roditelji, prijatelji i članovi Udruženja “Mladi Tuzle” sa kojima imam odličnu saradnju. Oni mi pružaju moj veliki oslonac i podršku i svakodnevno mi daju vjetar u leđa podržavajući moj umjetnički rad. Također, djelujem i u Udruženju likovnih umjetnika Tuzlanskog kantona, na čijim sam selektivnim izložbama izlagala svoje radove. Titulu “najtinejdžerke” u kategoriji mladih sa “posebnim potrebama”, u to vrijeme Općine Tuzla, ponijela sam 2005. godine.

20 GODINA SA VAMA


Iz KONvENCIJE UN O PRAvIMA OSOBA SA INvAlIDITETOM člAN 30.

SUDJElOvANJE U KUlTURNOM ŽIvOTU, REKREACIJI, RAzONODI I

SPORTU

1. Države potpisnice priznaju pravo osobama s invaliditetom da sudjeluju u kulturnom životu, na ravnopravnoj osnovi s drugim osobama, te će poduzeti sve odgovarajuće mjere kako bi osigurale da osobe s invaliditetom: (a) imaju pristup kulturnim materijalima u pristupačnim oblicima; (b) imaju pristup televizijskim programima, filmovima, pozorištu i drugim kulturnim aktivnostima u pristupačnim oblicima; (c) imaju pristup mjestima na kojima se odvijaju kulturne priredbe ili pružaju usluge kulture, kao što su pozorišta, muzeji, kina, biblioteke i turističke usluge i, u mjeri u kojoj je to moguće, spomenicima i lokalitetima od nacionalnog kulturnog značaja. 2 . Države po tp isn ice poduze t će odgovarajuće mjere kako bi omogućile osobama s invaliditetom da razvijaju i koriste svoje kreativne, umjetničke i intelektualne potencijale, ne samo za njihovo vlastito dobro, već i radi obogaćivanja društva. 3 . D r ž a v e p o t p i s n i c e p o d u z i m a j u sve odgovarajuće korake, u skladu sa međunarodnim pravom, kako bi osigurale da zakoni koji štite pravo intelektualnog vlasništva ne predstavljaju nerazumnu ili diskriminatornu barijeru pristupu osoba s invaliditetom kulturnoj građi.

4. Osobe s invaliditetom imaju pravo, na ravnopravnoj osnovi s drugim osobama, na priznavanje i potporu svom kulturnom i jezičnom identitetu, uključujući znakovni jezik i kulturu gluhih. 5. Kako bi se osobama s invaliditetom omogućilo sudjelovanje na ravnopravnoj osnovi s drugim osobama u rekreativnim, sportskim aktivnostima i razonodi, države potpisnice poduzet će odgovarajuće mjere kako bi: a) podstakle i poboljšale sudjelovanje, u najvećoj mogućoj mjeri, osoba s invaliditetom u općim sportskim aktivnostima na svim nivoima; b) osigurale da osobe s invaliditetom imaju mogućnost organiziranja, razvijanja i sudjelovanja u sportskim i rekreativnim aktivnostima specifičnim za osobe s invaliditetom, i u tom cilju će podsticati osiguravanje odgovarajućih uputa, obuke i sredstava, na ravnopravnoj osnovi s drugim osobama; c) osigurale da osobe s invaliditetom imaju pristup sportskim, rekreacijskim i turističkim objektima; d) osigurale da djeca s invaliditetom imaju jednak pristup sudjelovanju u igri, rekreaciji, uključujući one aktivnosti koje se odvijaju u sklopu obrazovnog sistema; e) osigurale da osobe s invaliditetom imaju pristup uslugama organizatora rekreativnih, turističkih, sportskih aktivnosti i razonode.

INICIJATIVA: Osoba ste sa invaliditetom koja je uspješno i zaposlena. Koliko je sada lakše kad ste i radno aktivni, i ustvari, da li je?! Da li Vam je teško nositi se sa invaliditetom uz svakodnevne odlaske na posao?Zaposlena sam u “Streljačkom invalidskom klubu” Tuzla, okružena sam divnim ljudima, kako na radnom mjestu, tako i inače u životu. Moje radne kolege su moja druga porodica.Budući da radim na divnom mjestu, među divnim ljudima i imam predivne prijatelje, svaki

dan s radošću dolazim na posao.

INICIJATIVA: Poruka ljudima koji imaju invaliditet, a i onima koji ga nemaju?Moj životni moto je: „Poslije svakog pada ustajem i nikad u životu ne odustajem“. Ja mislim da predstavljam pravu potvrdu činjenice da trud, talenat i zalaganje čine najbolje oružje u savladavanju brojnih prepreka koje nam život u određenim trenucima nametne.

Pripremila: F.H.

20 GODINA SA VAMA

MARAKEŠKI SPORAzUM

Toronto, Kanada, 23. april 2017. Prošle godine zbio se jedan od najznačajnijih događaja za dobrobit slepih i drugih koji ne mogu da čitaju štampani tekst. Marakeški sporazum o olakšavanju pristupa slepim, slabovidim i onima koji iz nekog drugog razloga ne mogu da čitaju štampani tekst objavljenim delima, ili samo Marakeški sporazum, stupio je na snagu i postao deo međunarodnog zakonodavstva 30. septembra 2016. godine. Ovaj sporazum je značajan za slepe i slabovide jer je on instrument za borbu protiv globalne žeđi za knjigama. U razvijenim zemljama, tek manje od 10 posto svih objavljenih dela je prebačeno u dostupne formate kao što je brajica, uvećana štampa, dejzi ili audio. Ova cifra opada u zemljama u razvoju i do manje od 1 posto. Ovogodišnji Međunarodni dan knjige i autorskih prava poslužit će da se bolje osvetli problem pristupa knjigama, informacijama i literaturi u zemljama u razvoju, budući da je UNESCO kao prestonicu knjige za 2017. godinu izabrao Konakri, glavni grad Gvineje. Kako se vidi iz gore navedenih podataka, slepi i oni koji ne mogu da čitaju štampani tekst u zemljama u razvoju, naročito u Africi, najviše su pogođeni nedostatkom knjiga. “Jedno od najvećih dostignuća za slepe i one koji ne mogu da čitaju štampani tekst, naročito u razvijenim zemljama, je svakako Marakeški sporazum. Kad zemlje ratifikuju ovaj Sporazum, milioni knjiga, do skora van domašaja miliona ljudi, bit će dostupni,” rekla je Marijana Dajmond, bivši predsednik Svetskog saveza slepih i rukovodilac naše kampanje “Pravo na čitanje”. Sporazum će poboljšati pristup objavljenim delima na dva važna načina. Prvo, on omogućava “ovlašćenim ustanovama” kao što su organizacije slepih i biblioteke za slepe da lakše konvertuju dela u dostupne formate, u cilju neprofitne distribucije. Drugo, ovaj Sporazum dozvoljava ovlašćenim ustanovama da razmenjuju dostupne knjige i drugi štampani

materijal i preko granica sa drugim ovlašćenim ustanovama. Prekogranična razmena je bitna za borbu protiv žeđi za knjigama i omogućava da zemlje koje imaju velike kolekcije dostupnih knjiga dele te knjige sa slepima i onima koji ne mogu da čitaju štampani tekst iz zemalja sa manje resursa. Prekogranična razmena će pomoći i da se izbegne nepotrebno dupliranje poslova oko konverzije nekih dela u raznim zemljama. Naš apel za Međunarodni dan knjige i autorskih prava 2016. je bio da Marakeški sporazum stupi na snagu, što nam je najzad i uspelo, ali naš posao još nije završen. Sada smo usredsređeni na zagovaranje blagovremenog i delotvornog sprovođenja Marakeškog sporazuma, uz zagovaranje da sve zemlje ratifikuju ovaj Sporazum. U Marakeškom sporazumu postoje i odredbe koje su ostale otvorene za proizvoljno tumačenje, što znači da njegovo sprovođenje može da ima razne forme. Da bi pomogao zemljama koje ga sprovode pri ovom značajnom i složenom poslu, Svetski savez slepih je izradio vodič za Marakeški sporazum koji će političarima i onima koji se bave autorskim pravima pomoći da sprovode zakone koji će biti u skladu sa ciljevima Marakeškog sporazuma: poboljšanje ljudskih prava osoba koje ne mogu da čitaju štampan tekst tako što će im se dati veće mogućnosti da stvaraju, čitaju i razmenjuju knjige i drugi kulturni materijal u dostupnim formatima.Svetski savez slepih apeluje na sve vlade širom sveta da prestanu da odriču pravo na čitanje svojim slepim građanima i građanima koji ne mogu da čitaju štampani tekst, tako što će ratifikovati Marakeški sporazum kao stvar hitnosti i koristiti vodič kroz Marakeški sporazum Svetskog saveza slepih prilikom rada na njegovom sprovođenju. Vodič možete kupiti na sajtu Oksford univerziteta koji je i izdao ovaj vodič, a više o kampanji “Pravo na čitanje” možete pronaći na web - sajtu Svetskog saveza slepih. Svetski savez slepih


20 GODINA SA VAMA

je globalna organizacija koja predstavlja oko 285 miliona ljudi širom sveta koji su slepi ili slabovidi. Članovi su organizacije koje vode slepi ljudi i govore sami u svoje ime i organizacije za slepe, u preko 190 zemalja, kao i međunarodne organizacije koje rade u domenu oštećenja vida.

Za više informacija kontaktirajte:Caitlin ReidCommunications [email protected] s engleskog preveo:Goran Pećanac


20 GODINA SA VAMA


BRAčNI PAR S DOwN SINDROMOM SRUŠIO PReDRaSUDe

Maryanne i Tommy Pilling, prvi par s Down sindromom koji se vjenčao u Velikoj Britaniji, proslavio je 22. godišnjicu braka. U vezi su bili godinu i po dana, a njihovo vjenčanje u crkvi u Essexu ispraćeno je skeptičnim komentarima i kritikama. Sada, 22 godine kasnije, oni su i dalje u sretnom braku i imaju veliki broj fanova na društvenim mrežama. “Taj dan kad su se Maryanne i Tommy upoznali, ona je došla kući s najvećim osmijehom na licu koji sam vidjela. Nije mogla prestati pričati o njemu i pitala je može li ga pozvati na večeru.

Hodali su oko 18 mjeseci, a onda je došao našoj mami i pitao je smije li je zaprositi. Moja je mama odmah pristala, ali je htjela da sve bude kako treba pa ga je odvela u zlataru da kupi pravi prsten. Tada su je strašno kritikovali što odobrava vjenčanje, ali ona je ponavljala da je to njihova odluka”, ispričala je Lindi. Četrdesetpetogodišnja Maryanne kaže: “Vjenčanje mi je bilo najbolji dan u životu. Bila sam šokirana kada me Tommy zaprosio, ali nisam morala razmišljati da bih rekla ‘da’. Nikada se ne svađamo. Volim svog muža i on mi je najbolji prijatelj”. Maryanne i Tommy su onima koji su smatrali da je njihov brak

loša ideja i da Maryannina majka nije trebala dozvoliti da se vjenčaju, dokazali da nisu bili u pravu. Maryannina sestra kaže da je njihova majka oštro kritikovana jer je dozvolila kćerki da se uda, a ona je svo vrijeme insistirala da je to njihova odluka. “Maryanne je još od djetinjstva sanjala o velikom bijelom vjenčanju i to je upravo ono što je imala. To je bio lijep dan”, kazala je Maryannina sestra. Iako ih ponekad čudno gledaju, bračni par Pilling daje nadu roditeljima djece sa Down sindromom. “Neki ljudi bulje u njih, smatraju da se osobe

s Down sindromom ne mogu vjenčati, ali dobijamo i lijepe poruke od ljudi koje njihova priča inspiriše”, kaže Maryannina sestra. Tommy i Maryanne žive sami, a odmah pored njihove kuće nalazi se dom njihove porodice koja im pomaže kada je to potrebno. Njihov facebook profil na kojem imaju 7 300 fanova u posljednjih nekoliko dana preplavljen je čestitkama povodom godišnjice braka. “Ljudi koji su zabrinuti za vlastitu djecu s Down sindromom dobivaju nadu iz njihovog primjera. Nadaju se da će se i njihova djeca zaljubiti i živjeti sretno”, kaže sestra. Njihova priča inspirisala je i ohrabrila mnoge.

20 GODINA SA VAMA

XvII FORUM SAvEzA I ORGANIzACIJA OSOBA SA INvAlIDITETOM BOSNE I HERCEGOvINE


U h o t e l u „ P a h u l j i c a “ na Vlaš iću, u sklopu projekta " G r a đ e n j e j e d i n s t v e n o g glasa za prava o s o b a s a i n v a l i d i t e t o m u B o s n i i Hercegov in i i regionu Balkana", kojeg I.C. „Lotos“ sprovodi u partnerstvu sa centrom za nezavisni život „Threshold“ Helsinki, Finska, 09. 05. 2017. god ine održan je XVII Forum saveza i organizaci ja o s o b a s a i n v a l i d i t e t o m i d r u g i h organizacija u pokretu osoba sa invaliditetom, na loka lnom, ent i te tskom i državnom nivou. Tema Foruma je bila: „UN Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom kao alat za djelovanje organizac i ja o s o b a s a invaliditetom u s v j e t l u preporuka UN Komiteta za prava osoba sa invaliditetom i Agende 2030. – pr ior i tet i i izazovi“.Predstavnic i s a v e z a i

o r g a n i z a c i j a o s o b a s a i n v a l i d i t e t o m iz oba entiteta, oko četrdesetak u č e s n i k a F o r u m a , diskutovali su o n a r e d n i m k o r a c i m a k a p o b o l j š a n j u p o l o ž a j a i u k l j u č i v a n j u

mladih osoba sa invaliditetom kako bi preuzele aktivnu ulogu u organizacijama, te o tome

bi mlade osobe sa invaliditetom trebalo da budu g e n e r a t o r i p r o m j e n e u društvu. Učesnici su se složili da j e p o t r e b n o povećati jačanje k a p a c i t e t a n a d a l j n j e m p r o u č a v a n j u Konvencije UN o

pravima osoba sa invaliditetom uz primjene preporuka od Evropskog komiteta Bosni

i Hercegovini. Zaključeno je da će se i dalje t e ž i t i t o m e d a p i t a n j a i n v a l i d n o s t i budu uključena u sve tokove d r u š t v a j e r se samo tako mogu osigurati i n k l u z i v n a rješenja.

20 GODINA SA VAMA


PROTESTI OSOBA S INvAlIDITETOM U BOlIvIJI

Protest osoba sa invaliditetom u gradu Kohabamba u Boliviji zbog opšte diskriminacije, nemarnosti vlade i niske mjesečne socijalne pomoći izazvala je interesovanje svjetskih medija. Naime, grupa osoba sa invaliditetom se okačila u invalidskim kolicima za glavni nadvožnjak u gradu na nekoliko sati u znak protesta zbog nedostatka podrške za osobe sa invaliditetom od strane vlade koja ne sluša i ne odgovara na njihove potrebe i zahtjeve.Ovo je posljednji u nizu protesta i akcija koje su organizovali nezadovoljni aktivisti sa invaliditetom zahtijevajući da se podigne svijest o situaciji osoba sa invaliditetom u Boliviji i da se obezbijedi podrška vlade.Vlada Bolivije je u budžetu izdvojila 900 000 dolara za osobe s invaliditetom, ali aktivisti tvrde da se samo polovina isplaćuje

osobama sa invaliditetom a da se druga polovina koristi za finansiranje projekata. Demonstranti sa invaliditetom kažu da to nije

dovoljno i zahtijevaju da se mjesečna državna davanja po osobi podignu na 500 bolivijana (približno 70 dolara mjesečno). Osobe koje su protestvovale su izjavile da su, budući da vlada nije odgovorila na njihove zahtjeve, bili prisiljeni da posegnu za drastičnim mjerama. Protest je blokirao saobraćaj na nekoliko sati, a demonstranti najavljuju da će nastaviti da protestvuju sve dok ne dobiju beneficije koje zahtijevaju već mjesecima. U Boliviji je trenutno na vlasti Evo Morales, prvi predsjednik iz domorodačke populacije i član ljevičarske partije - Socijalistička demokratija. Demonstranti su rekli da će, ako njihovi zahtjevi ne budu ispunjeni, svoju kampanju prenijeti pred predsjednika Eva Moralesa u La Paz, a planiraju i masovni marš u invalidskim kolicima sve do prijestolnice Bolivije.

Demonstranti tvrde da su tokom ceremonije pokušali da objasne Evu Moralesu razloge za protest, ali ih je dočekala policijska represija.

20 GODINA SA VAMA


„SNAŽNI, PONOSNI I vIDlJIvI“

Dragi naši,Ove godine zајеdnо sа vаmа оbilježаvаmо d v a d e s e t g о d i n а od оsnivаnjа i rаdа I n f o r m a t i v n o g centra za osobe sa invaliditetom „Lotos“ Tuzla. Dvadeset godina pоstојаnjа i trајаnjа, u

nаšim uslоvimа tо niје јubilеј. То је uspjeh.A kada neka organizacija obilježava 20. godišnjicu rada i postojanja, to svakako znači da njen program ima trajni karakter i da ga društvo prihvata. I ne samo društvo, nego i veliki broj partnerskih i donatorskih organizacija, pojedinaca, i što je najvažnije, osoba sa invaliditetom, populacije koja vjeruje i podržava naš rad, ideje i aktivnosti, čvrsto ubijeđeni da će kroz njihovu realizaciju baš oni biti „snažni, ponosni i vidljivi“. Vrijedan je to jubilej za našu organizaciju, pogotovo u ovim teškim socijalnim i ekonomskim uslovima u Bosni i Hercegovini, ali i regionu, gdje svijesti o potrebi učešća osoba sa invaliditetom u društvu i novca za realizaciju takvih i sličnih aktivnosti uvijek manjka. No, na sreću, dobre rezultate Udruženja prepoznaju i cijene mnogo više međunarodne organizacije i pojedinci iz zemlje i svijeta nеgо dоmаćе državne institucije. U prilog tome ide i činjenica da je Informativni centar za osobe sa invaliditetom „Lotos“ iz Tuzle sa svojim profesionalnim radom jedna od najprepoznatljivijih organizacija u regionu i kao dobra partnerska organizacija nailazi na veliki interes za zajednički rad na projektima od važnosti za osobe sa invaliditetom. Mnogo je tu aktivnosti koje je I.C. „Lotos“ realizovao tokom svog dvadesetogodišnjeg rada i

postojanja, a sve one nisu odstupale od misije zastupanja ljudskih prava osoba sa invaliditetom. Izdavačka djelatnost, brošure, knjige, priručnici, razne vrste studija, istraživanja, učešće u zakonodavnim i drugim strateškim procesima u zemlji, dizajniranje i provođenje edukativnih aktivnosti, organizovanje kampanja, realizovanje različitih vrsta istraživanja koja se odnose na pitanja invalidnosti u svrhu objektivnog definisanja problema i prijedloga rješenja, organizovanje nacionalnih i međunarodnih konferencija, međunarodna saradnja, samo su neke od aktivnosti koje realizujemo s ciljem poboljšanja položaja osoba sa invaliditetom. I.C. „Lotos“ je kroz svoje dugogodišnje djelovanje razvio saradnju sa mnogim organizacijama izvan granica Bosne i Hercegovine, počevši od najbližih susjeda kao što je Centar za nezavisni život osoba sa invaliditetom Srbije, zatim sa EDF - Evropskim invalidskim forumom (European Disability Forum), DPI - Međunarodnom organizacijom osoba sa invaliditetom (Disabled Peoples International), Centrom za nezavisni život osoba sa invaliditetom Finske „Threshold“ (Center of Independent Living in Helsinki, Finland), Švedskom organizacijom za samostalni život STIL iz Stockholma (Founders of Independent Living in Sweden), pa do mnogih dugih o kojim

20 GODINA SA VAMA


ćemo pisati u narednim tekstovima. Prebirući s jećanja i ut iske iz našeg dvadesetogodišnjeg postojanja i rada, ne možemo da ne spomenemo i iskažemo zahvalnost za prvu posjetu Kalleta Konkkole iz Finske našoj organizaciji, te davne 1997. godine, u to vrijeme aktuelnog predsjednika DPI (Disabled Peoples' International) - Međunarodne organizacije osoba sa invaliditetom. Za nas je to bila posebno važna posjeta, jer smo bili svjesni da nam se tim događajem otvara šansa jednog novog poglavlja djelovanja: uspješan izlazak na međunarodnu scenu. Iskorištena šansa i inovativni pristup u rješavanju pitanja od interesa za osobe sa invaliditetom izrodio je još mnoge naše saradnike, velikane, borce za prava osoba sa invaliditetom iz svjetskog pokreta osoba sa invaliditetom sa kojima i dan danas sarađujemo i radujemo se svakom sastanku i druženju sa njima. Jamie Boling, Gordana Rajkov, Mira Katalenić, Vojin Perić, Judit Heumann, Adolf Racka, John Evans, Kale Konkolla, Benkt Lindkvist, sve ikone i borci za prava osoba sa invaliditetom u svijetu, danas su naši partneri u radu i veliki prijatelji organizacije. I.C. „Lotos“ od samog osnivanja pa do danas redovno priprema, kreira, uređuje i izdaje časopis „Inicijativa“ koji izlazi kvartalno u tehnikama dostupnim za osobe

sa invaliditetom. Sadržaj časopisa je raznolik, sa tekstovima informativnog, zakonodavnog i savjetodavnog, do tekstova zabavnog karaktera. Časopis se distribuira čitaocima na području cijele Bosne i Hercegovine i u manjem tiražu u sve susjedne zemlje istog govornog područja. Nijednog trenutka tokom postojanja organizacije časopis nije kasnio sa izlaskom, i evo, u ovom 125. broju, donosimo vam, nakon dvadeset godina postojanja i rada, prvi put informacije o radu i postojanju organizacije koja mu je izdavač: Informativni centar za osobe sa invaliditetom „Lotos“ Tuzla. To je ta skromnost timskog rada naše organizacije koja se od samog osnivanja gradi na razumijevanju, entuzijazmu i prepoznatljivosti od strane tima i korisnika usluga. Mnogo je aktivnosti koje su nabrojane, još više onih koje nisu spominjane, a realizuju se jer su od velike važnosti za populaciju osoba sa invaliditetom i one nikad nisu bile skromnije i manje važne od projektnih aktivnosti, te ih realizujemo bez obzira ima li finansijskih barijera ili ne. Sigurno je da bi ta populacija bila u još težoj situaciji da smo posustali u najtežim trenucima i prestali zastupati njihove interese, omogućiti im da se druže, edukuju, razmjenjuju mišljenja i informacije, međusobno pomažu, obrazuju, i na kraju mnogi od njih zaposle. U svojim

nastojanjima da za osobe sa invaliditetom osigura izjednačavanje prilika kako bi se mogli obrazovati, samostalno kretati, neometano komunicirati i imati pristup informacijama, kroz ovu organizaciju o m o g u ć e n o j e pružanje osnovnih se rv isa za osobe sa invaliditetom na Tuzlanskom kantonu i šire, te su nabavka i distribucija neophodnih ortopedskih pomagala

20 GODINA SA VAMA


(kolica, hodalice, štake, itd.) za one koji ih ne mogu drugačije nabaviti ili popravka postojećih pomagala, svakodnevna aktivnost koja već dvadeset godina funkcioniše. Brine „Lotos“ sa svojim timom i o najugroženijim među ugroženim, ne dozvoljavajući da postanu nevidljivi građani zbog tamo neke uredbe o pomagalima sa mrtvim slovima na papiru, na kojoj nema ni čestitih polovnih kolica a kamoli kolica koja bi omogućila život dostojna čovjeka. Kroz požrtvovanost, ljubav i strpljenje koje je vladalo među aktivistima ove organizacije pri realizaciji projektnih ideja, proizašlo je izuzetno vrijedno tržište informativnog materijala o osobama sa invaliditetom koji je od ogromne vrijednosti za proširivanje znanja za studente sa Edukacijsko - rehabilitacijskog fakulteta pri dobijanju stručne literature. Kroz svo to mnoštvo informativnog materijala kreiranog u Lotosu, želimo podstaknuti studente i naučno - nastavno osoblje da pokrenu različita istraživanja vezana za pitanja invalidnosti koja bi mogla biti korištena za kreiranje politika u oblasti invalidnosti. Veliki je broj volontera, divnih mladih ljudi, pogotovo sa Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Tuzli, koji su tokom ovih dvadeset godina rada i postojanja odradili praksu u

našoj organizaciji, te na taj način zajedno sa nama pomogli realizaciju mnogih aktivnosti. Važno je istaknuti i činjenicu da je Informativni centar za osobe sa invaliditetom „Lotos“ Tuzla tokom svog postojanja, ostao politički neutralna organizacija i da se nije politički opredjeljivao, nego težio da život te populacije bude dostojan života običnog građanina bez invaliditeta. Podsjećamo, Informativni centar za osobe sa invaliditetom "Lotos" je neprofitna organizacija koja djeluje na području cijele Bosne i Hercegovine. Organizacija okuplja osobe sa ili bez invaliditeta koje su zainteresovane da svojim radom, bilo na profesionalnoj ili volonterskoj osnovi, doprinesu ostvarivanju misije organizacije. I.C. „Lotos" je nastao na ideji da se sposobnosti i mogućnosti osoba sa invaliditetom predstavljaju na pozitivan način. U tom smislu ideja je 1996. godine podržana od Britanske humanitarne organizacije „Oxfam“. U novembru 1997. godine, Informativni centar "Lotos" Tuzla je registrovan u skladu sa domaćim zakonima kao nevladina organizacija. Dakle, Udruženje je nastalo 1997. godine kad je zаhvаlјuјući viziјi nеkih mudrih lјudi, prijе dvadeset gоdinа nаstаlа instituciја kоја је tоkоm svih prоtеklih gоdinа štitilа intеrеsе osoba sa invaliditetom.

20 GODINA SA VAMA


20 GODINA SA VAMA


Među vodećim osnivаčima, koji danas nisu sa nama, kojima smo beskrajno zahvalni i čije ime je zauvijek napisano zlatnim slovima za Informativni centar „Lotos“ Tuzla, je Sanja Zahirović, čije smo vizionarske ideje nastavili dа slijedimo i stvаrаmо nоvе projekte za osobe sa invaliditetom. Viziju koju smo zajedno sa njom zacrtali: „I.C. „Lotos“ će biti lider u izgradnji društva bez prepreka, u kojem osobe sa invaliditetom žive samostalno po svom vlastitom izboru, uz osiguranje potrebnih vidova podrške, ravnopravno uključeni u zajednicu, odgovorno uživaju ljudska prava koja im pripadaju“, i dan danas slijedimo i s ljubavlju i poštovanjem sjećamo se zajedničkih timskih sastanaka na kojima smo krišom maštali proslavu ovog dvadesetogodišnjeg jubileja. Iz tih razloga, čast nam je i zadovoljstvo da u ovom 125. broju časopisa „Inicijativa“, na zanimlјiv način prikažemo dvadeset godina

dug period postojanja naše zajedničke kuće koji nije bio nimalo jednostavan,

koji je tražio od svih koji su učestvovali u njegovom stvaranju i opstajanju mnogo

znanja, strplјenja, tolerancije ali poslovne hrabrosti i odvažnosti. Svima

njima iskazujemo veliku zahvalnost

i poštovanje za ono što smo

zajednički uradili, uz poruku da

se nismo umorili od priče o

pravima osoba sa invaliditetom,

sa željom da aktivnosti naše

organizacije podignemo

na još jedan veći nivo.

S obzirom da smofokus stavili

na mlade i žene

sa invaliditetom, od te priče nećemo

odustati sve s ciljem da

i ideja zvana Informativni centar za osobe sa

invaliditetom „Lotos“

doživi svojih pedeset, pa

i sto godina.

Pripremila: Fikreta Hasanović

20 GODINA SA VAMA

ŽIvOT “PRIKOvANE” I “vEzANE zA KOlICA”


Okovi, konopci, zarobljeništvo, nemogućnost kretanja i slične asocijacije su upravo ono što pomisli većina ljudi kada čuje reči “prikovan” i “vezan”. To nije nimalo pogrešno. Da li onda ima smisla reći za nekoga da je prikovan ili vezan za kolica? Ne, apsolutno je besmisleno! Kao što je apsurdno reći da je neko vezan za cipele, garderobu, kuću u kojoj živi ili bilo koju drugu stvar koju koristi u svakodnevnom životu, isto tako je apsurdno to reći i za stvar koja se koristi za kretanje. Možda vas začudi, ali kolica nemaju svrhu da učine nekoga zatvorenikom, baš naprotiv, pružaju mu mogućnost da (zaista) živi život. Zašto ljudi toliko učestalo koriste termine “vezan za kolica” i “prikovan za kolica”? Za šest godina, koliko sam korisnica invalidskih kolica, skoro svaki članak koji je objavljen o meni, kao i bilo koja priča objavljena u drugim medijima, sadržavala je to da sam “vezana” ili “prikovana za kolica”. Ponekad, čak i za krevet. To nikako nije ono kako ja vidim “vezu” kolica i mene. Tačno je, veoma smo fizički bliski još od prvog dana kada sam počela da ih koristim, ali nijednog trenutka me ona nisu zarobila. Naprotiv, zahvaljujući tim kolicima mogu da se krećem, obavljam svakodnevne aktivnosti i obaveze, jednostavno, ona mi omogućavaju da živim, u svakom smislu te reči. Ipak, za većinu ljudi i dalje sam “vezana za kolica”. Prvo sam pomislila da je problem u meni, nečemu što radim ili ne radim, a onda sam shvatila da je to problem svih onih koji koriste kolica. Razlozi zbog kojih mediji jako učestalo koriste te termine jesu senzacionalizam i neznanje. Senzacionalizmu teže jer žele što čitanije vesti i veću posećenost, pa onda čak i kada im skrenete pažnju da koriste pogrešnu terminologiju, jednostavno nastave po svom, uglavnom stavljajući osobu u kolicima u ulogu žrtve. S druge strane, neznanje dolazi od činjenice da se korisnici kolica ne viđaju toliko često

zbog nepristupačnosti okoline, pa se samim tim kolica smatraju nečim što vas ograničava, od činjenice da ljude ni ne zanima šta je pravilno reći i od činjenice da su se ti termini duboko ukorenili kao asocijacije na korisnike kolica. To se može ispraviti ličnim primerom, konstantnom edukacijom i ispravljanjem kada god ste u mogućnosti za tako nešto. Ono što je mnogo gore je kada oni koji moraju da koriste kolica iz bilo kojeg razloga vide kolica kao prepreku, a ne kao nešto što im pruža bezbroj mogućnosti. Da budem jasna, ja ne obožavam svoja kolica i da mogu da biram, sigurno da ne bih izabrala da ih koristim, ali istina je da su mi ona neophodna. Upravo ta kolica mi pružaju slobodu, samostalnost i mobilnost uopšte. Zahvaljujući njima mogu da uradim šta god poželim i živim život punim plućima. Zato, ako mislite da sam prikovana ili vezana za njih, moram vam reći da apsolutno grešite.To što, u stvari, mene i sve korisnike invalidskih kolica ograničava jesu diskriminacija i nepristupačna okolina. Postoji milion i fizičkih i psihičkih barijera koje bespotrebno postoje, a sama kolica nemaju nikakve veze sa tim. Zapravo, ljudi su ti koji ih stvaraju. Ne verujete?! Sedite u kolica i videćete da vas ništa neće ni prikovati ni vezati (ili možda grešim?).

Milica Knežević

20 GODINA SA VAMA


zAŠTO NE/DA „INvAlIDI“?

Korijen riječi „invalid“ je u latinskoj riječi „invalidus“, koja znači nejak, nemoćan, nevrijedan. Takođe često korištena riječ „invalidan (invalidna osoba)“ ima značenja: iznemogao, nemoćan, s manom, nesposoban za službu, neupotrebljiv, onesposobljen itd. Primjena riječi „invalid/invalidna osoba“ dovela je do kreiranja atmosfere u okruženju koja je osporavala svaku sposobnost ljudi sa invaliditetom, a asocirala sažaljenje, milostinju i slična osjećanja. U ovom broju časopisa „Inicijativa“ postavili smo pitanje osobama sa invaliditetom: Da li smo mi zaista „invalidi“?

Ilma Kazazić, SarajevoSmatram da korištenje r i ječ i “ inva l id ” n i je primjereno za osobe sa bilo kakvim nedostatkom. Bio to mentalni ili fizički nedostatak, ne znači d a t a o s o b a n i j e sposobna niti manje

vrijedna, što i jeste pravo značenje riječi “invalid”. Pogledamo li sami sebe i oko sebe, svi mi imamo neki nedostatak koji nam osporava da radimo neke stvari. Zapitate li se da li ste nesposobni što ne možete ponijeti neku kutiju određene težine? Da li ste nesposobni ili bezvrijedni zbog toga? Naravno da niste i da možete sigurno uraditi nešto što je prilagođeno vašim mogućnostima. Tako isto i osobe, reći ću sa fizičkim nedostatkom, možda neće moći da urade nešto što vi možete, ali će zasigurno postojati način kako da prilagode situaciju svojim sposobnostima. Svi smo u nekim stvarima korisni, uspješni ili sposobni isto kao i što smo beskorisni. Jesmo li onda svi invalidi?

Sanja Jokić, Banja LukaU našem društvu duboko je ukorijenjena ri ječ “invalid”, ali ne prihvatam da mene ili prijatelje iz pokreta osoba sa invaliditetom bilo ko oslovljava tom riječju koja ima uvredljivu, degradirajuću konotaciju.

Ova populacija zavređuje poštovanje jer među nama ima toliko marljivih, obrazovanih, dobrih, ostvarenih ličnosti, dok korištenje termina “invalid” sve to negira. Međutim, na nama je da reagujemo, edukujemo i borimo se za unaprijeđenje naše pozicije (pa eto i kroz uvođenje pravilne terminologije).

Ibrahim Dizdarević, BužimTo što si osoba sa invaliditetom ne može i ne smije te odrediti kao osobu. Ako ćemo realno, svi smo mi “invalidi”. Niko ne može sve, neko ne može letjeti, neko

tamo deseti ne može skočiti ne znam od nekud. Da li to znači sad da je on invalid? Pa nije. Invalid možeš biti tu u glavi, kad ti sebi napraviš ograničenja. Sve je moguće i sve se može. A da li mi to zaista želimo, e tu se krije riječ laž kao zamjena za nemogućnost, lažemo sebe da ne možemo. Koristeći izraz „osoba sa invaliditetom“, u fokusu je sama osoba, njen integritet, a invaliditet je tek nešto što dolazi uz nju. Jer kad kažemo „invalid“, u prvi plan pada oštećenje koje osoba ima, time se podsvjesno zanemaruju njene preostale mogućnosti sa kojima sasvim uspješno kompenzira. Jednakost je među ljudima, to je prosto zakon prirode, iako ne volim da se pozivam na ovaj eugenistički princip, ali na neki način, priroda jeste uredila nejednakost među ljudima. Samim tim mi koji smo “invalidi”, dakle sa oštećenjima, ograničenjima, posebno mi sa vidljivim, u kolicima i sl., realno, nismo

20 GODINA SA VAMA


baš “jednaki” kao i zdravi ljudi. Čak kada smo i prilično pokretni i samostalni, činjenica da što većina drugih ljudi nema a to su ograničenja, definiše nas kao nejednake. Treba razlikovati jednakost i ravnopravnost? Počet ću prvo od samog sebe, sa ograničenjima koje imam, realno ne mogu reći da sam baš sasvim isti kao i zdrav čovjek. Čovjek također jesam, ljudsko biće, realno, čak i sposoban, ali da li sam savim jednak kao i svaki drugi potpuno zdrav čovjek, to bi bilo previše, pa i netačno reći. Stepen civilizacije se ogleda u odnosu prema slabima. Invalidnost i invaliditet, to su dva različita pojma, koja označavaju dva različita stanja sa gledišta zakonodavstva o zaštiti osoba sa invaliditetom. Njihovo se značenje u praksi zamjenjuje, najčešće zbog nejasnih propisa i politike prema “invalidima”. Bitna razlika je u tome što je invalidnost kategorija a invaliditet je znatno rašireniji i nalazimo ga u područjima socijalne sigurnosti. Biti drugačiji, u konačnici, znači biti svoj...

A m n a A l i s p a h i ć , SarajevoVeliko NE za upotrebu t e r m i n a “ i n v a l i d ” : zato što upućuje na nedostatke, zato što znači bezvrijedan, zato š to ugrožava l ično dostojanstvo i zato što nisam invalid. U praksi, termin “invalid” ne smeta samo onima koji se iz petnih žila upinju da budu što je moguće veći invalidi, kako bi iskamčili što je moguće više benefita za sebe. Nasuprot tim i takvima, ja sam samo jedna obična osoba sa invaliditetom.

Milorad Jović, BijeljinaSama ri ječ „ invalid“ asocira na milostinju i sažaljenje. Zdrave osobe nas često sažaljevaju i navodno se trude da nam olakšaju život a u stvari sve to rade na

pogrešan način i, štaviše, svakodnevno nam iz neznanja zagorčavaju život. Često nas u našoj borbi za prava posmatraju kao da smo sa druge planete. Kad sagledamo sa druge strane šta je populacija iz svijeta osoba sa invaliditetom uradila da ovaj svijet bude bolji humaniji i šta čine svakodnevno, onda pomislim da mi, osobe sa invaliditetom, u stvari živimo na nekoj nepoznatoj planeti među nepoznatim ljudima (čast izuzecima), a ne na našoj predivnoj planeti Zemlji. Nemojte nas, osobe sa invaliditetom, zvati „invalidi“. Zovite nas: Ana, Azra, Elena, Marko, Samire, Ante ili rođače, komšija ili prijatelju. Pa valjda isti zrak udišemo, valjda istu vodu pijemo, iste hobije volimo. Hvala ko nas razumije!

Samir Đulić, BužimKako ja vidim invaliditet iz svog iskustva? Kao osoba sa invaliditetom sam apsolutno protiv t e rm ina „ i nva l i d “ i doživl javam ga kao diskvalifikaciju od strane onih koji ga koriste. Jedini termin koji smatram prikladnim je „osoba sa invaliditetom“. Termin „osoba sa invaliditetom“ ima za cilj da afirmiše osobu kao ljudsko biće, dok se invaliditet tretira kao sporedna stvar. Kako na svijetu ne postoji nijedna osoba koja može učiniti sve što poželi i kako su mogućnosti svake osobe ograničene mnogim limitima, smatram da je epitet „osoba sa invaliditetom“ urođena etiketa svakog ljudskog bića. Kada je u pitanju percepcija i interpretacija ovog termina od strane „zdrave okoline“, nažalost, najčešće se i ovaj termin koristi za diskvalifikaciju osobe sa invaliditetom. Najviše mi smeta kada se susretnem sa „zdravim“ neznancem ili poznanikom i čujem komentare tipa: „šta ti je tako mladom“, „gdje si stradao“, „šteta“. Ove komentare najčešće čujem od „zdravih“ osoba koje su potpuno nesposobne koristiti bilo koju sposobnost i koje su uglavnom inferiorne u odnosu na neke druge „zdrave“

20 GODINA SA VAMA


osobe iz svoje okoline. Zanimljivo da od ljudi koji su sposobni, vješti, uspješni i ostvareni, vrlo rijetko sam imao osjećaj da me zbog invalidnosti diskvalifikuju i podcjenjuju na bilo koji način. Smatram da se na ovakav način diskvalifikuju osobe sa invaliditetom uglavnom iz razloga što određeni „zdravi“ ljudi svoju nemoć i nesposobnost tješe time što misle da ipak nisu svi „superiorniji“ od njih. Za nas, osobe sa invaliditetom, je ključna stvar da mi budemo vlasnici svoga invaliditeta i da nikada ne dozvolimo da nam invaliditet bude prepreka u korištenju preostalih sposobnosti koje imamo.

S v j e t l a n a D o š i ć , VlasenicaMozda jesam invalid u očima drugih, u očima ljudi sa predrasudama, s t e r e o t i p i m a , u o č i m a n e z n a l i c a . Ja nisam nemoćna i neupotrebljiva, već baš

suprotno, smatram da sam MOĆNA! Jer, i pored toga sto sam u invalidskim kolicima, sposobna sam učiniti i činim mnoge stvari: radim posao koji obožavam, kuvam, čistim kuću, družim se, putujem... Prije svega, ja sam osoba, i nikad nisam dozvolila da me invaliditet definiše. Koristeći izraz „osobe sa invaliditetom“, u fokusu je sama osoba a invaliditet je nešto što dolazi uz nju. Jer, kad se kaže „invalid“, u prvom planu je oštećenje koje osoba ima i po difoltu se zanemaruju sposobnosti i mogućnosti. Za mene riječ „invalid“ zvuči degradirajuće i uvredljivo. Mislim da je najvažnije kako osobe sa invaliditetom sami sebe doživljavaju, jer da bi drugi promijenili svoje stavove i percepciju samih osoba sa invaliditetom, prvo mi moramo promijeniti stav i sliku koju imamo o sebi, ne doživljavati se nemoćno, neupotrebljivo, ne tražiti sažaljenje drugih. Naravno da su potrebne i neke sistemske promjene i informisanost ljudi, takođe i pozitivnih primjera života osoba sa invaliditetom i naših junačkih

poduhvata, jer, živjeti u BiH kao osoba sa invaliditetom jeste junački.

Dženita Rahmanović, BanovićiSvaka osoba na svijetu ima svoj invaliditet. Neko ima vidljiv, neko nevidljiv, suština svega toga je kako se ko nosi sa tom rečenicom. Većina njih misli da je to neki bauk, da je to neki teret, to jeste teret ali ne toliko težak i velik da se ne može nositi sa tim. Svaka osoba je svoj invaliditet stekla zajedno s tim da je dovoljno jaka da to podnese, ali samo uporni se ponose i dobro nose sa tim! Invaliditet ne bi smio da predstavlja prepreku prilikom školovanja, zapošljavanja i svega onog na što svaki čovjek na svijetu ima jednaka prava kao i svi ostali.

Ana Kotur, Banja LukaDaleko smo mi od invalida, kad hoćemo. Nekom su oruđe i oružje ekstremitet i , nekom misli, nekom pogled ili riječ. Kao što rekoh, kad hoćemo, možemo. A inval id i smo kad nećemo, onda je do svih drugih, onda nijedna prilika ne valja, onda je sve za nas preteško, onda ne možemo i sve tako u krug. Mislim da smo najveći invalidi kad nas ubijede da to baš i ne ide tako kako nam je potrebno, kako imamo pravo i kako bi bilo normalno, prirodno, da ne kažem očekivano. I kad se počnemo ponašati kao da nam zajednica nešto poklanja, umjesto da samo poštuje naša prava i ne stvara sebi obavezu ispravljanja, onda smo u poziciji invalida, po svim nabrojanim definicijama. A dobro smo naučili: teže je pogrešno ispraviti nego pravilno ispočetka učiti!

Pripremila: Redakcija

20 GODINA SA VAMA

Iz AKTIvNOSTI

„vRIJEME JE zA NAŠA PRAvA“

Informativni centar za osobe sa invaliditetom započeo je implementaciju jednogodišnjeg projekta za žene sa invaliditetom pod nazivom „Vrijeme je za naša prava“ koji je finansiran od vlade SAD. Tokom 12 mjeseci organizovat će se radionice za žene sa invaliditetom koje imaju za cilj osnaživanje žena sa invaliditetom kako bi se aktivnije bavile pitanjima koja se tiču njihovih interesa i borbe za njihova prava, organizovanje javnih kampanja, objavljivanje promotivnih materijala u medijima i promocija za koje se očekuje da će podići svijest društva o najmarginalizovanijoj grupi i njihovim potrebama i pravima. Invaliditet koji pogađa 15% ukupne svjetske populacije je zastupljeniji među ženama nego muškarcima. Žene sa invaliditetom procentualno imaju lošije zdravstveno stanje, niži stepen obrazovanja i ekonomske uključenosti, te su izloženije siromaštvu i socijalnoj isključenosti od žena bez invaliditeta. Odrasle žene sa invaliditetom imaju najmanje 1.5 puta veće šanse da postanu žrtve nasilja u odnosu na žene bez invaliditeta. Žene sa invaliditetom su visoko marginalizovana kategorija. Projekat će doprinijeti tome da BH društvo postane inkluzivnije i da se osiguraju određene vrste neophodne podrške kroz koje će se omogućiti ženama

sa invaliditetom kao najmarginalizovanijoj grupi da postanu jednake, budu poštovane i da ravnopravno kao svi koriste svoja prava unutar svojih zajednica. Cilj je da žene sa invaliditetom usvoje znanja i vještine neophodne za svakodnevno samostalno funkcionisanje, steknu više samopouzdanja i budu samostalnije. U sklopu projekta bit će organizovane radionice za grupu od 20 žena sa invaliditetom sa područja Tuzlanskog kantona dobi od 20 do 45 godina, realizovat će se i dvije kampanje, kao i studijska posjeta za žene sa invaliditetom, učesnice projekta, na kojoj će imati priliku da se upoznaju sa radom i aktivnostima druge organizacije za osobe sa invaliditetom u BiH. Ovaj projekat je samo prvi korak u pravcu jednog šireg spektra aktivnosti koje bi trebalo da se implementiraju za i sa ženama sa invaliditetom na cijeloj teritoriji BiH sa ciljem poboljšanja njihovog statusa u društvu. Nadamo se da će ovaj projekat doprinijeti podizanju svijesti društva o značaju poboljšanja položaja i kvalitete života žena sa invaliditetom, kako one ne bi bile „nevidljive“.

MEđUNARODNO OTvORENO PRvENSTvO U zENICISavez paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Federacije Bosne i Hercegovine i ove godine organizovao je tradicionalno Međunarodno otvoreno prvenstvo - 14. sportske igre paraplegičara i oboljelih od dječije paralize. Ove sportske igre su najmasovnije i najznačajnije, a ujedno i jedino okupljanje i takmičenje sportista osoba sa najtežim invaliditetom u regionu. Sportske igre su međunarodnog, otvorenog karaktera i na ovogodišnjim, tradicionalnom sportskom takmičenju učestvovale su ekipe - predstavnici iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Makedonije, Crne Gore i domaćina Bosne i Hercegovine, ekipe-takmičari iz oba BH entiteta. Učešće je uzelo preko 130 takmičara, sportista s invaliditetom.


20 GODINA SA VAMA

STvARI KOJE NE BISTE TREBAlI REćI OSOBAMA SA INvAlIDITETOM


Iako osoba u invalidskim kolicima često prećuti ono što im zasmeta kad im neko kaže, to mnogo djeluje na njih i često ulije neku vrstu straha od vanjskog svijeta. Nebitno da li iz neznanja ili nekog drugog razloga, ljudi često izgovaraju većinu ovih riječi s najboljim namjerama, što ukazuje da oni samo trebaju malo usmjeravanje u pravom smjeru. Ali nećemo duljiti s uvodom, evo top devet stvari koje nikad ne biste trebali reći kada je osoba u invalidskim kolicima u pitanju. 1. “Nemoj me pregaziti!”Iako nije često, ovakvi komentari se događaju. Možda iz šale, možda zato što prilazite nekom pa Vas ne primijeti, ali ovakav komentar može biti jako uvredljiv. Da bi učinili stvar gorom, ovakav komentar je često popraćen uz naglo izmicanje ili dramatičnim bježanjem uz zid. Zaključak je da dok Vi izgovarate nešto ovako grozno, samo nam izazivate želju da vas stvarno pregazimo. Zamislite da ljudi vama govore da ih ne udarite ili pregazite samo zato što imate, recimo, smeđe hlače ili crnu obuću. Uvjeravam Vas da korištenje kolica ne povećava nečiju želju da vas pregazi. 2. “Imaš li dozvolu da to voziš?”Slično prethodnom primjeru, samo osoba koja ovo izgovara misli da je zabavna. Istina je da nije, samo potvrđuje loše razmišljanje i nerazumijevanje socijalne službe (kao da bi oni dali invalidska kolica vrijednosti nekoliko hiljada eura bez provjere da li ste sposobni da ih koristite), ali također potvrđuje nerazumijevanje korištenja invalidskih kolica. Moja kolica imaju brzinu prosječne brze šetnje. Da li vi imate dozvolu za svoje noge? 3. “Šta ti se dogodilo?”Nema lakog načina da se ovo objasni, često zvuči neprijatno. Jednostavno, pitate nekog da Vam ispriča tešku situaciju iz svoje prošlosti, situaciju koja je traumatična, koja je uticala na

njihov život na načine koje Vi teško možete i zamisliti. Naravno, možete pitati iz znatiželje, ali zapravo me pitate da Vam objasnim i opravdam moju invalidnost. Ako se baš pitate, najbolji način je da postanete prijatelj s tom osobom (pravi prijatelj, ne samo da saznate šta se desilo), i pričekate da oni to spomenu ili Vas pitaju da li Vas to zanima. Ako baš naglo pitate iznenada, a niste se sprijateljili, možete dobiti neočekivan odgovor. Ali nisu baš sve osobe s invaliditetom takve, na primjer, ja mogu o tome razgovarati bez problema i često odgovorim da sam imao nesreću prilikom skoka na rijeci. Često je teško pričati o tome, posebno u početku nakon ozljede ili bilo čega što je dovelo nekog u to stanje. Potrebno je vremena da se privikne na to da bi se moglo otvoreno razgovarati o tome. 4. Nikad ne pretpostavljajte da ne možemo čitatiOvakve situacije se često dešavaju u restoranima. Mogu se dopisivati s prijateljima ili obitelji, možda im čitati nešto sa svog mobilnog uređaja, ali osoba koja nas uslužuje često daje jelovnik svima osim meni. Dešava se često, pa mi neko od obitelji ili prijatelja mora dodati svoj jelovnik, ili najčešće kažem konobaru da je potreban još jedan jelovnik jer je „zaboravio“. Možda se ne čini loše kao kad se kaže nešto uvredljivo, ali bit je u tome da se pravi ogromna razlika između osobe s invaliditetom i osobe koja nema invaliditet. Jedno ne može čitati, drugo može? Mislim da ne trebam dalje objašnjavati. 5. “lijepo je vidjeti nekog poput tebe u klubu/kafeu/restoranu…”Drago mi je da i ja tebe vidim? Evo, napokon sam izišao malo? Ovakav odgovor često možete čuti od mene ili nekog kome se ovo desilo više puta. Ipak, ovo je jako neprikladno za reći, jer indicira na to da vjerujete da neko u invalidskim kolicima ne radi ništa u životu.

20 GODINA SA VAMA


Problem ovdje je da se vjeruje da „osobe poput nas“, osobe s invaliditetom mogu biti na svim mjestima kao i Vi, ukoliko je prilagođeno. 6. čestitanje nekog uspjeha ili pohvale za sitno djeloOvakve stvari su jako česte, i često nas ostavljaju bez riječi. Često ni sami ne znamo šta smo uradili da je vrijedno pohvale. Možda se Vama čini kao velika stvar, ali mi smo samo otišli do škole ili do prodavnice. Nama je to najčešće neka rutina koja nije vrijedna tolike pohvale. Možda penjanje na Mont Everest jest vrijedno pohvale, ali odlazak u prodavnicu po makarone nije. 7. “Da li je neko sa tobom? zašto si sam?”Mi smo odrasle osobe, baš kao Vi. Zbog toga, ovakva pitanja mogu biti iritirajuća i uvredljiva. Jer mi, baš kao i Vi možemo biti samostalne osobe koje mogu brinuti o sebi, imaju planove i slično. Zbog toga nikad ne dovodite u pitanje našu samostalnost. 8. Ne pokušavajte voziti naša kolicaBaš kako ljudi misle da direktno mogu pitati šta nam se desilo, isto tako misle da imaju pravo

dirati naša kolica. Naša kolica predstavljaju dio naše autonomije i naše nezavisnosti, nisu stvorena za Vašu zabavu. A i uvijek, „zdravi“ ljudi su najčešće užasni vozači invalidskih kolica, pa je bolje da to prepustite profesionalcima. 9. “Posjeti moju religijsku instituciju i bit ćeš izliječen”Ovo je jedna od stvari koja me najviše razljuti. Mnogi korisnici kolica ili osobe s poteškoćama potroše hrpe novca i mnogo truda da bi poboljšali svoje stanje. Mnogi očajno traže razne medicinske metode da bi se oporavili. Pored toga, ne možete pretpostaviti da se na taj način liječi sve. Na taj način direktno skrećete pažnju da nešto nije u redu s nama. Ja i veliki broj drugih smo jednostavno ovakvi kakvi jesmo. Pored svega nabrojanog tu su i oni najmlađi koji često imaju i najslađe komentare. Na primjer, često su me znali pitati: „A je li tebe puno bole noge?“, „Ni ti nisi slušao mamu, ja od sad slušam svoju“ ili hrpa drugih komentara kojima se često smijemo. Naravno, onima najmlađima nikad ne možemo zamjeriti.

Slobodan Miletić

20 GODINA SA VAMA


RIJEč MlADIH: “PRIlIKA JE MNOGO, SAMO IH TREBA ISKORISTITI”

Moje ime je Nina Banović. Rođena sam 08.08.1994. u Prijedoru. Završila sam Osnovnu školu “Petar Kočić” u Prijedoru. Nažalost, m o j e d a l j e školovanje spriječio je invaliditet, koji me je zadesio kada

sam bila devetogodišnjakinja. Zahvaljujući mojoj ličnosti, ja to tada nisam shvatila kao životnu prepreku, već sam sasvim normalno nastavila živjeti punim plućima. Naravno, najveća podrška mi je moja porodica, najviše moja majka. Nekoliko godina uspješno se bavim izradom unikatnih rukotvorina, gdje najviše vremena posvećujem, kao i većina žena, izradi nakita. Živim u porodičnoj kući sa svojim roditeljima, mlađom sestrom i bakom.

INICIJATIVA: Vaša priča je zapravo primjer koliko osoba s invaliditetom, koja se uključi u rad i aktivnosti udruženja, podiže kvalitet vlastitog života, postaje aktivna, nalazi mjesto gdje može podijeliti svoje iskustvo i pri tome naučiti nešto novo. S druge strane, konstantno smo okruženi pričom o ekonomskoj krizi koja nikako ne prestaje. Nezaposlenih je sve više. Ipak, vi se snalazite. Recite nam nešto o tome?Tačno je da sam mnogo aktivna u društvenom životu, i mnogo posvećena podizanju svijesti društvene zajednice o problemima osoba sa invaliditetom, ali ne samo o tim problemima, već svojim mladim kolegama bez invaliditeta na ovaj način želim biti, možda to nekome čudno zvuči, primjer da se u životu moraju boriti i izboriti sa svim mogućim poteškoćama i preprekama, pa bio to i invaliditet. Mi Prijedorčani imamo mnogo sreće sto u našem gradu postoji udruženje, tačnije Fondacija “Zajednički put”, čiji sam i ja korisnik.

Upravo zahvaljujući toj Fondaciji, mladi Prijedora, pogotovo mladi sa invaliditetom, imaju mogućnost napredovanja. Prošla sam kroz mnoge obuke i edukacije, a članica sam i Zaštitne radionice ove Fondacije, gdje izlažem svoje radove. Ponosna sam na činjenicu sto sam prošla i projekat Obuke za izradu web-sajtova. I dalje se trudim da nadogradim svoje iskustvo i znanje, te učim dva strana jezika u Školi stranih jezika ove Fondacije, engleski i francuski, i to bez ikakve novčane nadoknade. Činjenica je da smo svakodnevno okruženi pričom o nezaposlenosti i toj famoznoj ekonomskoj krizi, ali s druge strane, za mene je poraz kada mladi okrivljuju sve u okruženju za svoje probleme, a ne čine pri tome ništa da se bore za svoje mjesto u društvu i svoje životne ciljeve. Ja sam možda među rijetkima mišljenja da onaj ko želi napredovati i raditi to može, jer je prilika mnogo, samo ih treba iskoristiti. Možda je to grubo, ali ako ja to kao korisnica kolica mogu, zašto i drugi to ne bi mogli?

INICIJATIVA: Kada se javila ljubav prema toj vrsti posla?Uvijek sam bila fascinirana ručnim radom, te mi se javila želja da i ja počnem nešto slično, a zahvaljujući tome, i sama mogu sebi zaraditi novac.

INICIJATIVA: Koji su najčešći stvarni problemi s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom i zbog kojih su izolovani iz društva?Ja bih na pitanje o problemima osoba sa invaliditetom, i uopšte njihovim angažmanom u društvu, odgovorila od početka. Naime, da bih ja došla do potencijalnog radnog mjesta, moram imati dobro riješenu vanjsku i unutrašnju pristupačnost. Malo je riješenih prilaza za osobe sa invaliditetom u Prijedoru, a većina nas, osoba sa invaliditetom, ljeti možemo i željeli bismo izaći i kretati se po gradu, dok smo zimi većinom osuđeni na

20 GODINA SA VAMA

kućnu izolaciju. Dakle, mislim da Prijedor kao grad mora mnogo više raditi na infrastrukturi i rješavanju pristupačnosti za tu populaciju. Zato ja, kao mlada osoba sa invaliditetom koja se svakodnevno bori za bolje sutra, apelujem na lokalnu zajednicu da posveti veću pažnju nama kao, nadam se, budućim ravnopravnim članovima lokalne zajednice. Ja kao Prijedorčanka, moram valjda imati ista prava kao i ostali građani našeg grada.

INICIJATIVA: Društvo žene naziva slabijim spolom, a kad taj slabiji spol ima invaliditet,

onda su tu i predrasude. Iz vaše prakse, na kojim poljima diskriminacija prema ženama s invaliditetom posebno dolazi do izražaja? Zahvaljujući mojim prijateljima, a zaista ih imam mnogo, i zahvaljujući i mojoj porodici, ja sam vjerovatno i manje izložena diskriminaciji, jer se protiv iste i sama borim, ali da postoji diskriminacija prema osobama sa invaliditetom, postoji. Da su žene slabiji spol, s tim se nikako ne slažem. Možda nismo fizički jače, ali psihički itekako jesmo. Mi žene stvaramo INICIJATIVE!

Pripremila: F.H.


FONDACIJA “zAJEDNIčKI PUT” PRIJEDOR

Adresa: Majora Milana Tepića bb, 79101 Prijedor, RS, BiH Telefon: +38766/399-849 Telefon: +38764/406 68 46 E-mail: info(@)fondacijazajednickiput.org Web sajt: www.fondacijazajednickiput.org Facebook: www.facebook.com FondacijaZajednickiPut Instagram: www.instagram.com ZastitnaRadionicaPrijedor Više informacija možete naći na http://www. fondacijazajednickiput.org/index.php/o- nama/o-fondaciji-zajednicki-put

ciljevi Fondacije:

• Identifikacija i ispitivanje potreba mladih;• Informisanje mladih;• Afirmacija i promocija potreba mladih u javnosti i pred vlastima;• Afirmacija i promocija potreba djece i mladih s poteškoćama;• Edukacija mladih i građana/ki iz oblasti demokratije i ljudskih prava;• Karijerno savjetovanje mladih;• Razvoj volonterizma među djecom, mladima i građanima/kama;• Podizanje društvene svijesti o značaju međugeneracijske solidarnosti;• Razvoj preduzetničkog duha kod mladih i građana/ki;• Razvoj omladinske politike na lokalnom i regionalnom nivou;• Rad na humanizaciji odnosa između mladih različitih nacionalnosti;• Organizovanje humanitarnih, kulturnih, edukat ivn ih , spor tsk ih i zabavn ih manifestacija za djecu i mlade;• Promoci ja rekreat ivnog sporta i reproduktivnog zdravlja;• Promocija, zaštita, očuvanje i unaprjeđenje životne sredine i zdravlja djece i mladih;• Saradnja sa građanskim, omladinskim i sličnim nevladinim udruženjima u zemlji i inostranstvu u cilju povećanja uticaja i efikasnosti udruženja.

20 GODINA SA VAMA


ŠARENA STRANA

ROđENDANSKI PokloN

Kupio čovjek ženi za rođendan dijamantski prsten. Sretne ga prijatelj, a čovjek mu se odmah pohvali poklonom. Prijatelj ga upita:• Bolan prijatelju, zar nije ona za rođendan željela sportski auto?• Ma jeste, ali gdje da nađem lažan auto??

BliZaNCi

Zaustavljaju policajci auto i razgovaraju sa gospodinom:• Dobar dan...• Dobar dan, izvinite, da li ste vi možda, blizanci?• Ne, zašto pitate?• Pa mama vas je isto obukla, baš ste slatki!• Gospodine, molim vas da izađete iz auta i ponesite vozačku i saobraćajnu!

PokloN Za NOvU GODINU

Pita čovjek ženu:• Draga, šta da ti poklonim za Novu godinu? • Bolan dragi, prosto ne znam šta da ti kažem...• Dobro, dajem ti još godinu na razmišljanje!

Sa PoRoDiCoM Na MoRU

Ode gospodin sa porodicom na more. Dok su se brćkali, mali dječak poviknu: • Tata, tata, progut’o sam malo vode! • Otac: Gutaj sine, sve je to tata platio!

20 GODINA SA VAMA


SPECIJAlNE zIMSKE OlIMPIJSKE IGRE AUSTRIJA 2017.

Specijalne zimske olimpijske igre održale su se ove godine od 18. do 25. marta u Austriji. Uključivale su osmodnevno takmičenje u devet disciplina: umjetničko klizanje, brzo klizanje, hokej u dvorani, floorball, hodanje po snijegu, alpsko skijanje, skijaško trčanje, snowboarding i stickshooting. Osim toga, u ceremoniji svečanog otvaranja i zatvaranja održavali su se i zdravstveni, školski, kulturni, umjetnički, medijski i inkluzivni programi i takmičenja, simpozijumi i različiti događaji u gradovima domaćinima širom Austrije. Na Specijalnim olimpijskim igrama, između ostalih, nastupile su i reprezentacije Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije.

20 GODINA SA VAA - fondacijazajednickiput.org · Evropske unije, odnosno oko 80 miliona ljudi živi...

Documents

Transcript of 20 GODINA SA VAA - fondacijazajednickiput.org · Evropske unije, odnosno oko 80 miliona ljudi živi...