JOHN STOREY

KULTURALNI STUDIJI I PROUČAVANJE POPULARNE KULTURE

1.DIO: KULTURALNI STUDIJI I PROUČAVANJE POPULARNE KULTURE: UVOD

Cilj ove knjige je da upuzna studente i ostale čitatelje sa proučavanjem suvremene popularne kulture te da predloži mapu za razvoj britanskih kulturalnih studija kroz diskusiju o raznim teorijama i metodama za proučavanje popularne kulture.

KULTURALNI STUDIJI I POPULARNA KULTURA

Kulturalni studiji nisu monolitno tijelo teorija i metoda. Kulturalni studiji imaju višestruke diskurse (Hall). Oni su set nestabilnih formacija (Hall).Kulturalni studiji oduvijek su označeni debatom, neslaganjem i intervencijom.70-ih centralnost klase u kulturalnim studijima uznemirena je inzistiranjem feminizma na važnosti roda i povlačenjem pitanja o nevidljivosti rase od strane crnih studenata. Znači, kulturalni studiji pod utjecajem su tih drugih teorijskih razvoja, no i oni su također utjecali na njih.

Ne postoji jasan odgovor na pitanje što su britanski kulturalni studiji. Problem je u tome što je velik dio britanskih kulturalnih studija ne-britanskog porijekla: Francuska (Althusser, Barthes, Bourdieu, de Certeau, Foucaul, Lacan), Austrija (Freud), Njemačka (Marx), Italija (Gramsci), Rusija (Bakhtin, Volosinov), Švicarska (de Saussure). Britanskog porijekla su djela Hoggarta, Williamsa, Thompsona i Halla.

Kulturalni studiji bave se uključujućom definicijom kulture, bave se ne samo proučavanjem najboljeg što je mišljeno i rečeno (kao što je to rekao Arnold) već proučavanjem svega što je mišljeno i rečeno. Kultura je kako živimo prirodu, dijeljna značenja koja stvaramo i susrećemo u svakodnevnom životu. Kultura nije nešto esencijalno, utjelovljeno u određenim „tekstovima“(bilo koja roba, predmet ili događaj koji može biti označen) nego je ona prakse i procesi stvaranja značenja sa i iz „tekstova“ koje susrećemo u svakodnevnom životu. Kulture su stvorene iz proizvodnje, cirkulacije i potrošnje značenja. Dijeliti kulturu znači interpretirati svijet na prepoznatljivo slične načine. Kultura kao prakse i procesi proizvodnje zajedničkih značenja.

Kutluralni studiji ne misle da su kulture harmonične, organske cjeline. Kulturalni studiji smatraju da su „tekstovi“ iz kojih su stvorene kulture višenaglasne (multi-accentual), tj. mogu označavati na razne načine. Sukob oko značenja svijeta je neizbježan (slobodan prijevod). Upravo je taj sukob – odnos između kulture i moći – središnji interes kulturalnih studija. U tom su području najznačajnija djela Foucaulta i Gramscija.

Na kulturalne studije su utjecali (i oni su zauzvrat utjecali na njih) : feminizam, poststrukturalizam, postkolonijalizam, psihoanaliza, postmodernizam i queer teorija. No, djela Gramscija i Foucaulta su ipak ključna za britanske kutluralne studije.

Uvođenje Gramscijevog koncepta hegemonije u britanske kutluralne studije 70-ih dovelo je do ponovnog promišljanja popularne kulture:

1. proizvelo je ponovno promišljanje politike popularne kulture koja je sad viđena kao ključno mjesto za proizvodnju i reprodukciju hegemonije. Kapitalistička industrijska društva društva su podjela (prema spolu, rasi, klasi...). Kulturalni studiji smatraju popularnu kulturu jednim od ključnih mjesta gdje su te podjele utemeljene; ona je arena za borbu i pregovaranje između interesa dominantnih grupa i interesa potčinjenih grupa.Rađeći unutar okvira hegemonije, Hall uvodi novi pojam – aritkulaciju – značenje mora biti izraženo („tekst“ mora označavati) i ono je uvijek izraženo u specifičnom kontekstu (u drugom kontekstu „tekst“ može označavati nešto drugo). „Tekst“ nije izvor značenja nego mjesto gdje je moguća artikulacija značenja (različite artikulacije značenja). „Tekstovi“ su višenaglasni (multi-accentual), mogu biti artikulirani s raznim naglascima od strane raznih ljudi u raznim kontekstima za razne politike. Značenje i polje kulture su uvijek mjesta pregovaranja i sukoba, arena u kojoj hegemonija može biti dobivena ili izgubljena.

2. proizvelo je ponovno promišljanje samog koncepta popularne kulture. To je uključivalo stavljanje u aktivan odnos dva prethodno dominantna, ali antagonistička načina mišljenja popularne kulture:

a) popularna kultura kao kultura nametnuta od strane kapitalističke kulturne industrije – kultura kojoj je svrha profit i ideoliška manipulacija. U ovu tradiciju spadaju Frankfurtska škola, strukturalizam, neke verzije poststrukturalizma, politička ekonomija. Popularna kultura kao „struktura“.

b) popularna kultura kao kultura koja spontano proizlazi odozdo, autentična folk, radnička ili sub-kultura – „glas“ naroda. U ovu tradiciju spadaju neke verzije kulturalizma, socijalna povijest, „povijest odozdo“. Popularna kultura kao „djelovanje“.

Iz perspektive kulturalnih studija popularna kultura je nijedno od ovog dvoje već „kompromisna ravnoteža“ (Gramsci) između tog dvoje. Mi proizvodimo kulturu i sami smo proizvedeni kulutrom; postoji i djelovanje i struktura.Uvijek moramo imati na umu dijalektičku igru između djelovanja i strukture, između proizvodnje i potrošnje (Gramsci).

Priklanjanje uz Gramscija dovodi do fokusiranja na odnos između proizvodnje i potrošnje, dok uz Foucaulta dovodi do reprezentacije, odnosno do „produktivne“ prirode reprezentacije. Kulturalni studiji zauzimaju kontstruktivistički pristup reprezentaciji. Stvari ne označavaju po sebi, ono što znače mora biti „reprezentirano“ u i kroz kulturu. Reprezentacija (kroz procese opisivanja, konceptualizacije i supstitucije) konstruira značenje onoga što je reprezentirano. Svijet postoji izvan reprezentacije, ali jedino kroz reprezentaciju svijet može imati smisla, odnosno značenje. Reprezentacija je stoga praksa kroz koju činimo stvarnost smislenom i kroz koju dijelimo i osporavamo značenja o sebi, od drugima i o svijetu.

Značenje nije fiksno, već je rezultat određenih načina reprezentiranja prirode u kulturi, ono nikad ne može biti fiksno, završeno i istinito; značenje će uvijek samo biti kontekstualno, kontingentno i uvijek pod utjecajem promjenjivih odnosa moći.

Iz fukoovske perspektive, reprezentacija se uvijek odvija u diskurzu koji organizira što smije i ne smije biti rečeno o određenom „tekstu“. Značenje se proizvodi u diskurzima i oni su mjesto gdje moć proizvodi znanje. Dominantni načini znanja o svijetu proizvedeni od strane onih koji imaju moć napraviti da njihovi načini znanja cirkuliraju diskurzivno u svijetu, generiraju „režime istine“ koji preuzimaju autoritet nad načinima na koje mi mislimo i djelujemo, tj. omogućuju nam „subjektne pozicije“ iz kojih se može stvarati značenje i djelovati.Moć nije negativna kategorija, ona je produktivna, ona proizvodi stvarnost. Zbog toga je reprezentacija ključni koncept u fokusu kulturalnih studija na odnose između kulture i moći.