128152995-Anđeo-u-ofsajdu-Zoran-Ferić

7/29/2019 128152995-Aneo-u-ofsajdu-Zoran-Feri

1/120

Zoran Feri - Aneo u ofsajdu

ovjek voli i potuje ovjeka dok god ga ne moe procijeniti, a udnja i nastaje iz nedostatnogpoznavanja. T. Mann

1. Igra odrazaParanoja obinog ovjeka je bolest, a paranoj a politiara ili umjetnika povijest. Od samoga poetka nijebilo jasno u koju sam od te tri paranoje upao one crvenkaste i vjetrovite veeri poetkom rujna 1996.kad sam se barkom odvezao do samostana Svete Eufemije da bih jo jednom vidio slike Ambrozija

Testena koji je ve deset godina bio mrtav. Fra Marijan, ovjek zaduen da se brine o Testenovojostavtini, doekao me za kamenim stolom u sjenici, odakle se prua pogled na itav zaljev SveteEufemije i ostatke talijanskoga koncentracionog logora. Pred sobom je drao sveanj Testenovihgvaeva. - Fero - rekao je - imam ovdje neto to e te zanimati. Dok je toio boanstvenu istarskutravaricu i postavljao ahovske figure, listao sam neuredne papire s mrljama raznobojnog tua. -Nerazumijem-rekao sam. -Testenje slikao figurativno. Ovo su prve njegove apstraktne slike koje vidim. -1meni j e bilo udno - rekao je fra Marijan. - On je slikao likove od svetaca, storije iz Biblije i Isusa. Bilomu je stalo da se likovi prepoznaju. Stvar je bila tim udnija to se na svim gvaevima ponavljaojedanprepoznatljiv oblik u razliitim varijacijama i bojama? - rekao sam. - Stvarno zanimljivo. Fratar koji jeodustao od Kristova lika. Stoje to? Fra Marijan mi je pruio monografiju o venecijanskim igovimaPeati puti, Zora, Zagreb, 1932. Tu sam, na stranici 154. prvi put vidio senzacionalni "la nuvola rossa",amorfni oblik. Taj je oblik Testen ponavljao svojim tuevima. igovi za obiljeavanje galiota uMletakoj republici bili su plod jedinstvene umjetnike imaginacije. Sve je u Veneciji podlonoukraavanju, pa je tako i uareno eljezo koje se utiskivalo u ivo meso, nosilo snagu estetskog. Jedan odnajpoznatijih igova, koji se u razliitim varijacijama javlja na ramenima okovanih robova ve poetkom


2/120

13. stoljea, jesu dva polukruga koji se dotiu leima. Smatra se da prikazuju gondolu i njen odraz uvodi. Poslije 13. stoljea nalazimo slian ig na tijelima robova iz Dalmacije, ali dopunjen godinomizgradnje galije ili imenom sv. Marka u dnu kruga. Oblik se, dakle, razvijao u smjeru potovanjasimetrije. Gornjem polukrunom natpisu suprotstavljen je donji, kao da se i ovdje radi o igri odraza.Slinom razvoju i manje - vie jasnim tumaenjima podloni su i drugi galijotski igovi: salamanderokruen plamenom iz prve polovice 14. stoljea; ptija maska kugina lijenika iz 1468; harlekino koji

plee s poetka 15. stoljea. Tijekom 16. stoljea dolazi do kvalitativne promjene: mitske likovezamjenjuju profili vojnih zapovjednika i dudeva kao na kakvu mesnatom novcu. U sredinu 16. stoljeapada i pojava "la nuovola rossa", amorfnog oblika, nedvojbeno najljepeg i najtajnovitijega mletakogiga. Smatra se daje nastao u radionici maestra Giuseppea Dandola, potkraj 1570. godine, ali okotumaenja njegova motiva ve etiri stoljea nema konsenzusa. Eksperti za venecijansko zanatstvosmatraju da predstavlja oblak, pa ga zovu "la nuvola rossa", crveni oblak, ali ova teorija

nema uporita u znaajnijim povijesnim faktima. Neke kasnije teorije amorfiii oblik vide kao crvenikoralj gledan kroz mutnu vodu, a ima i onih koji ga tumae kao dva prepletena eera pinije.

Tajnovitosti tumaenja pridonijela je ijedna ne manje vana injenica: metalni dio je izgubljen. Umletakom pomorskom muzeju postoji samo nj egov odraz u mesu, i to na dijelu oderane i preparirane

nadlaktice nekoga isluenog roba. - A ovo je jo zanimljivije -javio se fra Marijan. Povjesniariumjetnosti koji su pokuavali odgonetnuti njegovo znaenje doivljavali su nesree. Istraivae pratiudan peh, neto kao prokletstvo faraona. S druge strane, govori se o tajanstvenoj skupini ljudi,najvjerojatnije masonima, koji stoljeima uporno spreavaju odgonetavanje znaenja "la nuvola rossa."

Jedan od razloga za takvo djelovanje autori monografije vide u vjerovanju da nam forma amorfa govoriporazne injenice o svijetu, povijesti i ljudima.

2. Corto MalteseU Veneciju sam stigao sredinom rujna, kad vonj ustajale vode vie nije bio onako intenzivan, aprocvjetale buganvilije jo uvijekkrasile balustrade i male vrtove uzdu Canala Grande. Trebao sam zahrvatsko izdanjePlayhoya napisati reportau o Hugu Prattu. U jednom od starih hotela na Lidu ostavio

sam kofer i na brzinu se otuirao da bih istoga popodneva stigao posjetiti Pomorski muzej. Komadkoe na kojem se nalazio utisnut amorfni oblik izgledao je nestvarno. Bilo je teko o toj smekastojkrpici misliti kao o ljudskoj koi. Motiv iga bio je smjeten unutar kruga i neto tamniji od okolnogmaterijala. Nije me asocirao na oblak. Nije me, uostalom, asocirao ni na to povezivo s


3/120

nebom. Nisam ak pomislio ni na ovjeka kojemu je nekada pripadala ta ruka. Pomislio sam na grudedomaeg putra to v su ih kumice donosile u nau kuu dok sam bio mali. Kustos muzeja objasnio mijeda o "la nuvola rossa" ne postoje pouzdani pisani materijali. Naime, sredinom sedamdesetih, kad jenedvojbeno utvreno da Venecija tone, golema arhivska graa premjetena je u sigurnije prostore. Tomprilikom pronaeni su neki dokumenti o amorfnom obliku, ali je ovjeka koji se time bavio udarila kap,pa je itavo istraivanje obustavljeno. Profesor Agnelli, inae ljubazan ovjek kojeg sam poznavao

otprije, nije pokazivao oduevljenje to se raspitujem o tom igu, pa mi nije htio rei nita vie. Nakontoga odluio sam posjetiti veliku izlobu u povodu godinjice smrti Huga Pratta. Izloba se odravala ujednoj od palaa u blizini crkve Santa Mana della Salute. Preko itave prednje fasade zgrade bilo jeprostrto platno s likom Corta Maltesea. Bio sam jedan od rijetkih posjetilaca prije zatvaranje muzeja.Pronaao sam uglavnom poznate stvari o Hugu Prattu i njegovu glasovitom junaku: novinske lanke,originalne table stripova, fotografije iz ivota velikog crtaa. Ipak, panju su mi privukle tablenedovrenog i neobjavljenog albuma Atlantida, ija se radnja odvija u Veneciji. Pomnije sam pogledaocrtee i zaprepastio se. Corto Maltese susree se s "la nuvola rossa" na zidu jedne opskurne radioniceivotinjskih proteza koju dri fatalna Vivian. Amorfni oblik uklesan je na dovratku, poput grba.Pojavljuje se u nekoliko kadrova stripa, a zatim nestaje bez daljnjih komentara. Stvar je, mora sepriznati, bila udna. Zato Hugo Pratt, autor sklon mistifikacijama i ezoteriji, nije amorfnom obliku

posvetio odgovarajuu panju? Dok sam u osami prouavao kadrove stripa, kroz dvoranu je protralamlada djevojka. To je bilo neto sasvim ud-

no. Nakon kratkog vremena uo sam glasove koji su se pribliavali. Dva sredovjena mukarca provirilasu unutra. Vidjevi da nema nikoga osim mene, nastavili su dalje, u smjeru kamo je otrala djevojka.Nekoje vrijeme bilo mirno, a onda sam uo kako se vraaju. Jedan od njih govorio je nerazumljivimnarjejem. Bio je to prosijed gospodinu tamnoplavom blejzeru na duplo kopanje. I ovoga puta su natrenutak provirili u dvoranu. Onda je dugo bio mir, sve dok nisam krenuo prema izlazu. Odnekud sastrane stvorila se djevojka. Imala je kratku tamnu kosu, traperice poderane na koljenima, majicu s dugimrukavima i crne martensice. - Pomozite! - proaptala je - hoe me ubiti!

3. HenrietteOd djetinjstva bilo mi je jasno da u ahu nisam postigao nita jer se uvijek emotivno veem za kraljicu.Ne moguje rtvovati da bih dobio partiju. - To j e samo drvena figurica - govorili su mi kolege izahovskog kluba. -1 Pinocchio je bio drveni lutak - odgovarao sam. Djevojka koja mi je prila na izlobiCorta Maltesea imala je neto od ljepote kraljice i lampava arma drvenog lutka. Nije bila starija odosamnaest godina. - Ja sam Henriette - rekla je - ovdje idem u kolu a roditelji su mi iz Zadra. Bivideko, koji u muzeju radi kao kustos, pokuao ju je, navodno, ubiti. Meutim, u toj prii bilo je netoudno. Prvo, nijedan od one dvojice nije izgledao kao deko. Drugo: Henriette je neobino ime za curuiz naih krajeva. -Kakvo je to ime? - pitao sam. -Iz Casanovinih memoara - pojasnila je. - Moj stari je

volio ene.


4/120

Na trenutakje zastala, a onda ree: Moe me odvest nekamo? Ovdje se ne osjeam sigurno. -Zar ne bitrebala na policiju? -To nije sluaj za policiju, nego za ludnicu - rekla je. Zakljuao je stan sa svim mojimstvarima i sada mi prijeti. U hotelu Villa Parco na Lidu, gdje sam iznajmio sobu, recepcionar nas jesumnjiavo gledao dok smo se uspinjali mramornim stepenitem koje je pod njenim cipelama kripalokao da gazimo po ivim vrapcima. -Zato nas majmun s recepcije udno gleda? -Ovo je hotel stradicijom-rekao sam. - Tu je odsje dao Thomas Mann. -Znam to, gledala sam film - rekla je. - Taj

Thomas je sigurno bio peder kad je pisao onakve stvari. U sobi, Henriette je skinula hlae i svojeglomazne cipele, pa je sada etala samo u crnoj maji dugih rukava i gaicama. Djelovala je oputeno, kaonetko tko je navikao da se tako pokazuje pred strancima. Tek sada, primijetivi njene gole noge poeosam je gledati kao enu. Imala je djeaku frizuru, zgodno oblikovanu glavu i lijepo lice. Ta se ljepotakrila u neobinosti, kao da gaje nacrtao Hugo Pratt. - Idem se otuirati - rekla je i ula u kupaonicu neskinuvi majicu. Shvatio sam to kao simpatine ostatke stidljivosti koja je, izgleda, nije potpunonapustila. U jednom trenutku zazvonio je telefon. Bio je recepcionar. - Doi u do vas - rekao je. Kadsam otvorio vrata, unio je koktele koje nisam naruio, upitavi: Gdje je djevojka? -Tuirae! Odmah jepreao na stvar. - Nemojte se uputati u to - rekao je - moe biti opasno za vas.

Odloio je pladanj s koktelima i nestao. Bilo je vrijeme da saberem misli. Izaao sam na balkon u vedru

veer kasnoga lj eta upirui pogled prema treperavim svjetlima Venecije, a levant mije vraao smradlagune.

4. Svitanje na LiduU odreenim dijelovima Venecije sunce ujutro dolazi s mora. Za narod ribara i pomoraca to sigurnonije bez simbolike. Kose zrake toga jutarnjeg sunca snano su rasvijetlile balustradu na terasi, dokjesoba jo poivala u plaviastom sumraku. Sluao sam zvuke hotela koji se budi: cviljenje pipe uzidovima, usamljene korake po hodniku, karakteristino okretanje kljua u bravi negdje u drugoj sobi.Henriette je spavala na pomonom krevetu nekako skvreno, u poloaju fetusa. Bilaje jedna od rijetkihosoba koje izgledaju lijepo i dok spavaju. Prole noi nisam nita rekao o posjetu ovjeka s recepcije, alisam o tome intenzivno mislio. Zamolila me da prespava ovdje, pa sam joj pokazao pomoni krevet. Ne

mogavi vie zaspati, uzeo sam katalog s izlobe Huga Pratta gdje je bio otisnut jedan dio nedovrenogalbumaAtlantida i sjeo na stolicu, od iba to ih u Mestrima pletu slijepci, da bih s terase mogao gledatijutro. Zanimao me susret Corta Maltesea s "la nuvola rossa". Moda to i nije tako oito, pomislio sam.Stoga sam paljivo prouavao kadrove stripa u kojem mornar s Malte u ovoj laguni trai legendarnoblago papra, zlato koje potjee od ilegalne trgovine paprom u 17. stoljeu. I onda sam naao. Amorfnioblik ocrtava se u odrazu jedne palae na vodi Canala Grande, dok Corto Maltese i fatalna grofica

Vivian upredveerje Dana mrtvih 1917. gondolom plove pokraj Trga


5/120

svetog Marka. Vivian je lijepa, kao mjeavina crne kraljice i drvenog lutka, a u naruju dri jazavara kojiotraga ima kotaie, jer mu je remen brodskog motora odsjekao zadnje noge. Taj pas moe nanjuitispecifian miris starih dokumenata. Nastavak stripa, kao i to kamo su se zapravo uputili, a kamo ih "lanuvola rossa" vodi nenametljivo umetnut u tkanje pojedinih sliica, nalazi se u muzeju. Trebalo je, dakle,ii tamo. Kad sam uao u sobu, Henriette je u gaicama i svojoj majici dugih rukava sjedila za stolom iitala knjigu o venecijanskim igovima. Bila je raupana, krmeljiva, ali posebna u onoj jutarnjoj

svjetlosti. Rinice od rostfraja na sljepoonicama su svjetlucale. -Oni su igosali ljude i to jo ukraavali- rekla je. To je bolesno. -Srea da ivimo u dvadesetom stoljeu - rekao sam -kad toga nema. IzrazHenriettina lica se promijenio, kao da sam oko usnica primijetio nekakav gr. Uglavnom, njihovadebljina se naglo promijenila. Ilije to bilo u oima? Ustala je, uzela runik s terase i krenula premakupaonici. -Nemoj biti blesan-rekla je rezignirano. -Zna li to ine neposlunim kurvama? Dok samskidao svoj runik sa trika na terasi, obratio sam panju, tko zna zato, na kratko oianog tipa u parkuispod naeg prozora. itao je novine. Bilo je udno to to sam ga uope zamijetio. Uskoro, dola je iHenriette. Obgrlila me rukom oko pasa i rekla: Oprosti to sam bila gruba, ali neke stvari me bacaju ukomu! I onda je ugledala oianog tipa. Jurnula je natrag kao da u novinama koje je itao vidi svojuosmrtnicu. -Nali sume! -promucalaje. Potrao sam za njom. - Tko su to oni? - vikao sam. - Rekla si date goni Herkn Te li tn noliciia?

Gledala me je unezvjereno kao to to ine paranoici u filmovima. -Ne daj da me odvedu - rekla je iobgrlila moju ruku. - Ne boj se! - kazao sam i poljubio je u kosu. Kao dij ete koj e branim od izmiljenog demona.

5. Karnevalim smo se iskrcali iz vaporetakoji nas je s Lida dovezao u grad, Henriette je panino pourila dojednog tanda s jeftinom odjeom. Pri tome se osvrtala da vidi prati li nas tko. - Ima li novaca? - upitalaje povjerljivo, naslonivi svoj dlan na moj obraz. Tom dodiru nisam mogao odolj eti pa sam posegnuoza novanikom. Kupila je crni slamnati eir, tamne naoale i dugu crnu suknju koju je obukla prekopoderanih traperica. - to radi? - pitao sam dok je skidala traperice ispod suknje, kao to se stare babe

presvlae ispod runika na pla ama. - to misli daradim-reklaje. -Maskiram se. Ovdje je karneval cijelegodine. Preobrazba je bila potpuna. Crna dama, kao daje izala iz nekoga alternativnoga modnogfanzina, pourila je prema prvoj stanici za amce. - Hoemo li gondolom? - rekla je. - Sada smo turisti, aoni se voze gondolom. I tako smo u vitkom, tankom plovilu, kao u crnom polumjesecu, krenuli premacrkvi Santa Maria della Salute i palai u kojoj se nalazila izloba Huga Pratta. Danje bio vedar i prilinohladan za to doba godine. Odjednom pred nas iskrsne sprovod. U gondoli na elu vozio se lijes sasveenikom ija je bijela ipka jasno odudarala od crnog muslina protkanog zlatom. U amcu izagondo-


6/120

le svirala je grobljanska kapela, a zvuk njihovih instrumenata mij eao se sa tektanj em brodskihmotora. Iza njih mogli smo vidjeti dugi niz amaca s putnicima ija se korotna crnina odraavala natirkiznoj morskoj povrini. Razmiljao sam kako bi to nacrtao Hugo Pratt. Na gondolijer zaustavio jebrod i stao mirno da oda poast. Oko nas stajalo je jo nekoliko gondola koje su vozile japanske turiste.Svi gondolijeri su mirno stajali, poput figura na pramcima brodova, a Japanci su fotografirali. - Ovodonosi nesreu! - rekla je Henriette. - Mrzim sprovode. Kad sam joj rekao da opet idem u muzej i da e

nakratko ostati sama, uhvatila ju je panika. To se vidjelo u pokretima. Nije znala to da ini s rukama pasam joj morao kupiti crnu plamenu torbicu da ih nekako smiri. -to ti zapravo trai? - rekla je. -ig kojisu, neovisno jedan o drugome, crtali rapski franjevac i glasoviti crta stripova. U okviru potrage zablagom papra Corto Maltese se voen enigmatinim crteom amorfnog oblika, s fatalnom groficom

Vivian iskrcao na malom gatu pred Arsenalom. Sve se lijepo moglo vidjeti na velikim fotokopijama tablinedovrenog stripa. To je, dakle, bila karika koja mije u hotelu nedostajala. Ucijenivi kustosa, stigli sudo znamenitog arhiva pomorskog muzeja koji broji vie desetaka tisua zapisa od postanka Mletakerepublike do danas. Vivian je pustilajazavara iji su kotaii proizvodili zvuk koji je Hugo Pratt opisaonelagodnom onomatopejom: "crk, crk". Jazavar ih je vodio od spisa do spisa. - Moe nanjuiti spise izprve polovice 17. stoljea, iz vremena velike kuge - rekla je Vivian. - Na pergamentu se nalazi mirissredstva za raskuivanje. Spisi iz drugih razdoblja ne miriu tako.

Bio je to dobar nain da se uini selekcija u nesreenom arhivu i ubrzo nae spis s ucrtanom mapommuranskog samostana gdje, navodno, lei pohranjeno blago papra. Jedan kadar stripa pokazuje CortaMaltesea i Vivian kako na oskudnom svjetlu mjeseine prouavaju traenu mapu, dok jazavar pokuavapodii zadnji kotai da bi se pomokrio. I tu sam doao do zapanjujueg otkria. Na mapi u okviru rue

vjetrova nalazi se diskretno ucrtan amorfni oblik. I tada mi je postalo jasno. Hugo Pratt posvetio jeamorfnom obliku itekakvu panju, ali gaje ucrtao u strip u obliku enigme. Zakljuak je jasan: CortoMaltese pronai e put do blaga, a paljivi italac do pisanih materijala o "lanuvolarossa" ako ih budetraio na pravom mjestu: u ekspozituri arhiva pomorskog muzeja, pod natuknicom "forma amorfa", 17.stoljee. Kasnije, u restoranu "San Marino" na trgu Garibaldi, dok je Henriette prodirala sladolednikup, a ja je gledao pijuckajui odlian istarski teran, nisam prestajao misliti o amorfnom obliku. Pa ak i

kad smo se u kasno popodne prilino pijani uspeli u moju hotelsku sobu, a suton obojio predmete unaranasto, nisam prestajao misliti o tom fenomenu. Mislio sam o njemu i kad me je Henriette gurnulana krevet i poela mi otkopavati koulju. - Bio si dobar prema meni - govorila je, grickajui mi uho -hou da ti bude lijepo. Onako opijen sutonom i nekim sladunjavim lagerom koji je dopirao iz drugesobe, dopustio sam toj eni djeakog izgleda da me potpuno razodjene. I tada je pao prvi poljubac.Spretno se oslobodila cipela i suknje, meutim, kad sam joj pokuao skinuti majicu, zaustavila me. -Ovako e ti biti ljepe - rekla je spustivi moje ruke na svoje grudi. U jednom trenutku, kad se veprilino zanijela, napipao sam ispod majice ukruene bradavice. Primio sam s ob-


7/120

je ruke tu majicu i naglim pokretomje strgnuo s nje. Pogledala me uasnuto. I tada sam vidio. Gornji diotijela i lijepe male grudi bili su prekriveni okruglim ljubiastim oiljcima veliine kovanice od petsto lira.-Stoje to? - rekoh zgroen. -Opekotine - odgovorila je rezignirano. - Od ikova. Podvode me starcima.

Ako ne skupim dovoljno, obrauju me cigarama i to snimaju. Ovo su peati od kubanki.

6. Drvena kraljica

U snu, Henriette je izgledala kao kraljica. Nije bilo onog svjesnog pokuaja da nezgrapnim pokretima iosornim ponaanjem kamuflira svoju ljepotu. Stolna lampa sa utim sjenilom utisnula je u plavkastuboju predveerja okrugli ig ukaste svjetlosti, na ijemje rubu mirno poivao njen profil. Spavala je nasredini golemoga secesijskog kreveta od trenjeva drva, a tijelo s opekotinama bilo je pokrivenosvilenom plahtom. Razmiljao sam o tome kako e posluitelj, kad za nekoliko minuta stupi u sobunosei butelju terana, vidjeti samo Henriettin oiani zatiljak i dio krhkog ramena. Moda e pomislitida se radi o djeaku. Meutim, upravo ta hermofroditska ljepota, liena seksualnosti, djelovalajerazorno. Svako istinsko zaljubljivanje pratio je kod mene taj osjeaj blagoga gaenja prema spolnominu s voljenom osobom. Istodobno, uzbuenost osjetila izdvojila je nagon u svom istom obliku. Itada su na red dolazile prostitutke. Ne otmjene, nego uliarke. Svaka moja velika ljubav bilaje praenaburnim kontaktom s mnogim tijelima. A sada me, evo, daruje Bog. Zaljubljujem se u kurvu i to je neto

uistinu posebno. Lice konobara u bijelom smokingu bilo je hrapavo, izbrazdano oilicima akni.Sjetio sam se svoga kolskog kolege Dubravka Kljakovia, zgodnog deka iz lijenike obitelji, koji je upubertetu opritavio do nakaznosti. Do tada navikao na panju djevojica, morao se odjednom susrestis gaenjem. Meutim, njegova vlastita slika o sebi nije se mogla raspasti tom brzinom. Jo uvijek gajebilo mogue vidjeti kako se ponaa slobodno i samopouzdano, kao onaj bivi ovjek bez priteva. Predkraj gimnazije vidio sam ga, onako pritavog, u kolodvorskoj restauraciji kako se saginje nad uhoostarjele prostitutke. Nekako u to vrijeme postao sam svjestan i vlastite strasti prema odurnom.Izbrazdani konobar otvarao je vino. Njegov bijeli smoking koji je sada dobivao plaviaste tonove nikakonije bio u skladu s koziavim obrazima. Komad platna doimao se sveanije od ljudskog lica. Dok jeprofesionalnim pokretima utiskivao metalnu spiralu u meso epa, njegov pogled poivao je

naHenriettinoj uspavanoj glavi. Konano, ep je izaao uz tihu eksploziju, nalik na pucanj iz revolvera spriguivaem. -Budite oprezni s malom-rekao je ozbiljnim glasom dok mije toio tamnocrvenutekuinu, kao krv koja je suknula nakon pucnja. O tome je svakako trebalo razmisliti. Prvi jutarnjicvrkut ptica zatekao me nagnutog nad knjigu o peatima puti, a Henriette je jo spavala. Izaao sam nabalkon. Tek se danilo, a u malom parku s palmama i buganvilijama opet je stajao onaj oiani ovjekkojije jutros tu itao novine. to taj radi u pola etiri ujutro, ispod naeg balkona? Paranoja koja je zahvatilaHenriettu polagano je zahvaala i mene. Kao da mije tip odozdola viknuo: "Dobro doao u svijetprogonjenih!" Prisilio sam se da ostanem vani i gledam svitanje jednog posve neizvjesnog dana, svjestanda bi naglo povlaenje izgledalo sumnjivo. Tip je stajao okrenut profilom i gledao nekud prema moru i

Veneciji u sivkastoj izmaglici. Odjednom je poeo fukati. To, zapravo, i nije bila melodija,


8/120

nego samo nekoliko taktova koji su se ponavljali, poput ifre ili poziva. mugnuo sam u sobu, sadasvjestan opasnosti. Probudio sam Henriette i ona se brzo oblaila zakrivena plahtom, skrivajuiopekotine. Ve se bila potpuno odjenula, kad se fukanj e ponovilo. Kamuflirani koprenom zastoraprili smo balkonskim vratima. Na fiuk se, meutim, odazvao siuni rundavi maltezer koji je svakomalo dolazio do gospodara da pred njega ispusti neki predmet, vjerojatno umjetnu kost. - Ovo

vjerojatno nije njihov ovjek-rekao sam gledajui kako se tip igra s bijelim dugodlakim psiem. - Ovo je

turist. -Nemoj biti tako siguran-rekla je Henriette, ali djelovalaje smirenije. Vratili smo se u krevet jomalo odspavati, a Henriette je legla obuena. Sluajno samje dotaknuo koljenom, paje naglo povuklanogu. Otkako sam juer otkrio peate cigara, vie mi se nije pribliavala. Njeno se tijelo za menezatvorilo.

7. GiuseppeIz nelagodnog sna probudilo me lupanje po vratima. Henriette je sjedila u krevetu, ve budna i pokazalami prstom znak da utim. Vidio sam kako oprezno sakuplja stvari i uklanja tragove svoje prisutnosti.Bila je uplaena, ali sabrana. Kao netko tko je svjestan da nee imati drugu priliku. Bosa je skliznula naterasu, nosei oko vrata cipele zavezane nirancima. S mjesta gdje sam leao mogao sam vidjeti kako seprebacuje na balkon druge sobe. Obuzeo me uas da u je izgubiti. Lupanje na vratima se, meutim,

nastavljalo. Oblaio sam se nervozno, razmiljajui o jednom od svojih prvih posjetajavnoj kuiuNovom Sadu gdje su radile Romkinje,

i djevojici koja je ondje za nekoliko novia jela staklo. Usnice su joj bile krvave dok je vakala. Prvoto sam vidio otvorivi vrata bilo je hrapavo lice hotelskog posluitelja. Djelovao je uplaeno. -Gospodasu iz policije - rekao je propustivi jednom ljubaznom gestom u moju sobu dva ovjeka koji su mi bilipoznati. Jedan odnjih, prosjedi gospodin u tamnoplavomblejzeru s mornarskim gumbima srdano mijepruio ruku. -Giuseppe - rekao je. Drugi ovjek, nizak i nabit, s negroidnim crtama lica, bez rijei jesjeo u fotelju i kruio pogledom po sobi. Posluitelj je, naklonivi se, brzo strugnuo van, zatvorivi tiho

vrata. Moda pretjerano tiho, za moj ukus. Niski ovjek, onako iz sjedeeg poloaja, pokazao mi jepolicijsku znaku. - Gospodin trai svoju ker - rekao je. - Imamo raz loga sumnjati daje bila ovdje.

utio sam trenutak, pokuavajui obuhvatiti pogledom sobu i locirati tragove Henriettina prisustva. Nijeih bilo. -Ne znam o kome govorite - rekao sam. -Upozoravam vas daje odnos s maloljetnicom krivi nodjelo. U raspravu se vrlo blago ukljuio i gospodin Giuseppe. - Ona, zapravo, i nije moja ki - rekao je. -Supruga i ja posvojili smo je prije esnaest godina. Tada nije napunila ni deset mjeseci. - Jeste li za crno

vino? - rekao sam i ne saekavi odgovor izvadio tri ae iz prirunog bara. Rastoio sam os tatkesinonjeg terana. Giuseppe je, meutim, nastavio: ena i ja smo dugo pokuavali dobiti dijete. Imamoovdje proda vaonicu suvenira, dobro nam ide, kako se to kae. Za potpu nu sreu falilo nam je jo samodijete, a moja ena nije mogla

atrudnjem. Za pedeseti roendan poklonila mije udnu stvar - drvenu kutiju s dijelovima lutka odbukovine koje je trebalo sastaviti. Ali, dok me je gledala kako sastavljam figuru Pinocchia, odjednom se

rasplakala. Kad sam pitao zato plae, rekla je: Zato to lutaknee oivjeti. Tada smo odluili posvojitidjevojicu. enaje rekla da djevojice manje lau. Niski policajac je u meuvremenu napustio fotelju ipoeo pregledavati sobu. U jednom trenutku sagnuo se da pogleda pod krevet. Meutim, upalo mije uoi da nita ne dodiruje. Nije ak dotaknuo niti au u koju sam utoio vino. To je bio znaajanmoment. - Jedna enina roakinja iz Rijeke, maloljetnica, rodila je djevojicu pa smo otili onamo dajeusvojimo. Zvala se Marina i bila prekrasno dijete. ivjeli smo sretno sve do pu berteta. Nabiti policajacizaao je na terasu. Pratio sam ga pogledom. Gledao je u smjeru kamo je pobjegla Henriette. Mogaosam primijetiti kako mu ispod sakoa viri futrola s pitoljem. - Prokleti pubertet - rekao je Giuseppe. -Poela je nekontrolirano lagati. Prvo o sitnicama, a onda vie. Sada skoro da uope ne govori istinu,izmilja imena, prie. Bjei od kue. Policajac je u meuvremenu stao njuiti runike prebaene prekoograde terase. Imao je u sebi neto psee. Meutim Henriette je, sreom, koristila samo moj parfem. -

Kad je poela bjeati od kue, bilo je to prije dvije godine, ena se slomila. Popustili ivci. Uzela je onudrvenu kutijicu, stavila unutra figuricu Pinocchia i zakopala u vrtu. Napravila mali grob. Mislila je: akopokopa laljivca. Marina e nam se vratiti. Morao sam priznati daje pria dirljiva, ali objasnio sam


9/120

gospodinu koji se predstavio kao Giuseppe da ne znam zato mi ju je ispriao. Nikada, naime, nisamvidio smeokosu djevojku koju je on zvao Marina. Utoio sam jo malo terana. -Imate li to protiv akozapalim? - rekao je. - Puite? -Prestao sam - rekoh. -To je pametno. To je najpametnije to ste moglinapraviti - rekao je trgajui najlon s povelike cigare koja je u sredini imala traku od zlatnog papira.-Vjerujte mi, razumijem se u srca. I uope, u nutarnje organe. Odgrizao je vrh cigare i polagano je palio.

Trebalo mu je prilino dugo. Zdepasti policajac, kojeg sam na trenutak izgubio iz vida, izlazei izkupaonice rekao je neto na venetskom narjeju. Nisam razumio ni rijei. Giuseppe je ispio ostatakterana i ustao iz fotelje. - Neemo vam vie dosaivati - rekao j e i pruio mi ruku. Njegov stisak je biosrdaan. ovjek koji se predsta vio kao policajac pruio mije svoju posjetnicu. -Ovo j e moj a posjetnica - rekao j e. -Ako to ujete o Marini, javite nam- dodao je Giu seppe. I tada su nestali. Iza njihostao je miris cigare.

8. ArsenalKakva srea, pomislio sam, stoje Henriette koristila moj parfem: Laura Biagotti, Roma, uomo. Tajmuki, ali ne i muevan miris u otunim satima koji su uslijedili davao mije iluziju daje nisam potpunoizgubio. Nakon to su posjetioci otili, ak i nakon to su iz sobe ieznuli svi mirisni tragovi kubanskog

duhana, ekao sam svoju posrnulu kraljicu djeakog izgleda bespomono leei na golemom krevetuod trenjeva drva. Negdje ispred mene, u prostoru arkih boja koje su izo-


10/120

trili sjeverni vjetar i vedrina, glasao se jedan od najudnijih gradova na svijetu: tektanje brodskihmotora, poneki usamljeni povici koji bi nadglasali graju s plae, pisak galebova. Oko est, prenuo metelefon. Urednik zagrebakog izdanja Playboya elio je znati kad moe oekivati reportau o HuguPrattu. Posebno gaje to zanimalo u svjetlu injenice da mije magazin platio putne trokove i da sam vetri dana u Veneciji a nisam poslao ni slova od obeanog teksta. Trebalo je, dakle, kratak susret sHenriettom vratiti u san odakle je doao, i primiti se posla. Nevoljko sam se obukao, dva puta trcnuo

parfem iza uha, poput uboda iglama za akupunkturu i krenuo prema Arsenalu, kamo me je vodio CortoMaltese. Vidjeti Trg svetog Marka s mora, u jasnoj veernjoj svj etlosti, kad se dudeva palaa zrcali utirkiznoj vodi lagune specifian je doivljaj. Kao dijete, najvie sam volio tu priu o dudevoj palai imajka, kojaje umrla od leukemije kad sam navrio jedanaest godina, stalno ju je ponavljala: "Jednomdavno ogledala se prekrasna ljepotica, dudeva palaa, u bistroj vodi lagune, pa upitala more: Dragomoje more, tko je najljepi na ovome svijetu? More se smirilo, zaeljalo valove i odgovorilo: Lijepa si ti,kraljice, i u ipke obuena, ali ljepa od tebe ipak je Crkva svetog Donata u Zadru. Mleani tadapodigoe silne galije i silnu vojsku i u proljee 1202. godine osvojie Zadar u krvavoj bici kojaje trajaladva mjeseca i dvadeset dva dana i o kojoj su nam ostali brojni dokumenti na latinskom. Kao to vidi,dijete, govorila je, obino se ne zna gdje zavrava bajka, a gdje poinje povijest." - Gospodine!Gospodine! - uo sam nekakav glas i jedna ruka se blago spustila na moje rame. - Stigli smo. Zamislili

ste se. I stvarno, stajao sam na palubi praznog vaporeta, tik pred ipkastom gotikom graevinom.Predodba palae iz prie nekako je zamijenila palau iz stvarnosti. Nije mi pro-

maklo kako mi se to obino dogaa i s ljepim spolom. "Najbolje kozmetiko sredstvo je sjeanje",govorio je fra Ambrozije Testen kad sam dovodio djevojke u samostan da ih nacrta, a one se minkalepred golemim muranskim ogledalom u knjinici. Upravo zato, sjeanje na Henriette bilo je neoekivanobolno. Pomagao mi je jedino parfem, koji ju je na mahove inio stvarnom. Na Trgu svetog Marka uzeosam gondolu i otisnuo se prema Arsenalu. Gondolijer, tipini servilni prevarant u mornarskoj majici i skapicom nalik na francusku, vozio me uokolo, pored crkve Santa Mana della Salutte. -Turist - rekao je.-Otkud? -Iz Zagreba. Hrvatska. Ako znate gdje je to? Njegovo lice se razvedrilo. Uvjeren sam, meutim,da bi se razvedrilo da sam rekao ime bilo koje zemlje. Pored nas prolazio je vaporeto pun Japanaca. -

Sve je to novac od naih automobila - rekao jetaj za putovanja. I ja vozim mazdu. A ondaneoekivano dodao: to ete sada u Arsenalu? Zaudilo me to pitanje. - Traim skladite papra, to je,navodno, ime za arhiv. Tamo su dokumenti o "la nuvola rossa". Izraz gondolijerova lica odjednom seizmijenio. Iz servilne razmekanosti odjednomje zadobilo tvrde Unije, kao da mi neto zamjera.Putovali smo dalje utei. Tek na malom keju pred Arsenalom, uzimajui novanicu od pedeset tisualira, rekao je: Mislio sam da idete gledati tvravu. Da sam znao to traite, ne bih vas vozio. A kuledrevne tvrave poivale su preda mnom. Bile su to iste one kule to ih je na kraju svoje potrage zablagom papra ugledao Corto Maltese. I tu se strip zavrava, a mornar s Malte ne pronalazi ono stojetraio. Hugo Pratt je imao odlian razlog da stane upravo ovdje: preselio se na onaj svi-


11/120

jet. Iznadjednog od sporednih ulaza, u stripu se nalazio crte grba s motivom "la nuvola rossa." Stvarnigrb je taj motiv izbjegao i umjesto njega u ovalnom klesanom vijencu poivale su dvije kamene pticekoje se dotiu kljunovima. Na mesinganoj ploi pored ulaza stajao je slubeni naziv: "Espozicione dellarchivio marittirno".

9. Dokumenti

U skladu s poslovicom daje paranoja obinih ljudi bolest, a paranoja vladara povijest, promatrao sam izavjeru koja je ispletena oko amorfnog oblika. Bio sam siguran da se upravo u ovoj ekspozituri arhivapomorskog muzeja, u ovom slijepom crijevu za poutjele papire, krije odgovor na pitanje to znaimotiv "la nuovola rossa". Ali nisam bio siguran je li to rezultat bolesti koja me polako obuzimala, ili samneosjetno skliznuo u udnu priu o povijesti. Ja nisam imao jazavara s kotaiima koji moe nanjuitidokumente iz 17. stoljea pa sam se morao osloniti na upravitelja. Upravitelj arhiva sliio je, meutim,na hrta s naoalama i to sam shvatio kao dobar znak, kao da mi gaje nekim udnim putovima poslaosam HugoPratt. Kad sam objasnio to traim, ljubazni pedesetogodinjak u sivom odijelu i sivkastoglica pretvorio se u osorna dravnog slubenika koji se odjednom stao skrivati iza statuta i propisa.Objasnio mije da, prema pozitivnim propisima pokrajine Veneto, moram, budui da sam stranidravljanin, traiti uvid u arhiv preko slubenih diplomatskih kanala. Misli se preko konzulata u Trstu. -

A zato to nije potrebno u vaoj matinoj ustanovi? - rekao sam. Znao sam pri tome daje arhivpomorskog muzeja apsolutno dostupan svima. Zato to nije tako i s njegovom ekspoziturom koju zovu"skladite papra"?

I


12/120

- Mi smo posebna ustanova - rekao je hrt s naoala ma i okrenuo se kao da e otii. Trebalo je brzoneto uiniti. - Poznam ministra kulture vae pokrajine - rekao sam - i mogu vam upriliitineugodnosti... Hrt je zastao, pribliio se mome uhu kao da e rei neto povjerljivo, i proaptao: Jebe mise za tvog ministra- a onda nastavio glasno - obratite se, dakle, Vaem konzulatu. Ne mogu vampomoi. ovjek kojeg do tada nisam primijetio, a koji je prouavao nekakve spise u uskom krugu stolnesvjetiljke, odjednom se nakaljao. - Signore - rekao j e - on vie voli dolare nego minis tre. S tim dragocj

enim saznanj em pourio sam za ovj eko-likim hrtom, sustigavi ga u jednoj manjoj itaonici koja jebila ureena usred bive oruarnice. U kutovima stajali su lakirani topovi i naslagana ulad. - Oprostiteto sam vas uvrijedio - rekao sam diskret no mu pokazujui novanicu od sto dolara. Hrt se, meutim,okrenuo kao daje oekivao ovakav pristup. Bezrijeije smotao novanicu kojajenestalau njegovu depu.Stajao je uporno preda mnom sve dok nisam izvadio drugu novanicu, a on je ponovno smotao na istinain. U eleganciji tog pokreta bilo je neto sablanjivo. Njegova ruka podsjeala me na surlu slona kojije prije trideset godina u zagrebakom zoolokom vrtu skupljao baene novie i davao uvaru uzamjenu za eernu repu. - Ono to vas zanima je opasno - rekao je gledajui

uok do prostorije s metalnim vratima, kao na kasama. olo, - Ovo je trezor - rekao je - tu se uvajuinkunabule kao i da ,i... naroitoviiiedrAe kniige. tovites^e da razgledate! oko sebe trai pij une zato je i

tarif a ve a. I zva dio sa m jo jed nu nov an icu. Ka d je i nju sm ota o, pov eo me


13/120

Uli smo. Zidovi su bili pokriveni plutom, a na stropu sam vidio alarm, kamere i suhi protupoarnisustav. Nekoliko ljudi razgledavalo je drevne rukopise s raskonim iluminacijama. Kad smo doli dojedne neugledne knjige ije smekaste stranice su bile pune tamnih masnih mrlja, hrtje apnuo: Ovo je

va spis. Doite sutra prije osam, noas ga moram fotokopirati. I to je bilo sve. Tristo dolara ijedanneugodni razgovor. Ako se u toj kupusari zaista nalazi tumaenje tajanstvenog iga, sve je to biloprevie lako. Hugo Pratt, ali i ostali istraivai prije njega oito su, lako kao i ja pronali tumaenje.

Zato su utjeli? Stoje u tome bilo toliko strano?10. Samoa je najtea u dvojeOnoga proljea kad me je ostavila Karmen, prva moja djevojka, otiao sam na put u Opatiju. Misliosam, sasvim naivno, da u takvim sluajevima pomau putovanja. Kad sam, meutim, ostao sam upraznoj hotelskoj sobi u prizemlju, a po liu lovora pred prozorom poele utati krupne kapi kie,spuznuo sam na krevet i poeo plakati. Mislio sam da zbog Karmen nikada neu plakati. Kako sam seiznenadio. Nakon toga navrla su sjeanja i sva su ona, nekako, imala veze s njenim tijelom. Neosjetno iposve prirodno, da smirim pla, poeo sam se zadovoljavati. Uskoro, putao sam tekuinu i gore i dolje,a kroz prozor, u parku, vidio sam jednu sasvim malu djevojicu. I ona je isputala tekuinu, zadignutehaljinice, uei. Kao da piki na moju tugu. Ironija tog prizora uvjerila me je jednom zauvijek da tuga i

prazne hotelske sobe ne idu zajedno. Zato sam vrativi se u svoj hotel na Lidu, mahnuo jednoj barskojdami koja je sjedila za ankom u predvorju. Imala je izazovno tijelo.

Tako je to tijelo uskoro i pokucalo na vrata moje sobe. Morao sam konstatirati daje dosta visoko suvrenim grudima isturenim prema naprijed i propisno izloenim pogledu. Ta prva slika govorila mije da se ovo tijelo nalazi na Zemlji dobrih trideset godina, a moda i vie. Usne i oi bile su diskretnonaminkane i u odreenom neskladu s podatnim izgledom trupa. S druge strane, olakavalo je to tonije djevojica djeakog izgleda nego zrela ena. Tako se i ponaala. Ula je samouvjereno i pruila miruku. Imao sam spreman ampanjac i stvar je ila glatko. Nakon kratkog uvoda razgovorom prela je nauvod dodirima. Rutinirano je spustila dlan na moj lic. Za to vrijeme bavio sam se onom armaturomkoja joj je podupirala grudi. Kad sam ih konano oslobodio, shvatio sam da to nisam trebao uiniti.

Najpogubniji uinak sile tee vidi se na enskim sisama. Obraivala me je prilino dugo rukama, a ondai ustima. Leao sam na leima i pustio je neka radi. Kad je zajaila, bio sam ve spreman. I poeli smose gibati. Prvo polagano, a onda sve bre. Radila je dobro i podatno. Imala je jasnu raunicu kao i veinakurvi: to bude uslunija, to u prije biti gotov. Tik pred svravanje, sagnula se i poela mi grickati uho.Kad sam se istresao, vrsto me stisnula nogama da joj ne pobjegnem i apnula: Pozdrav od Henriette!Poruuje ti da se naete ujutro u devet, na Campo di san Paoli, u bistrou Harlecino. I dalje mije grickalauho. - Prislukuju nas! - aptala j e. - Ostani miran i nita ne govori. Osjetio sam odjednom, onakouklijeten, neku veliku njenost prema toj eni. Kao daje, na trenutak, posudila


14/120

Henrietti svoje ocvalo, ali uzbudljivo tijelo. A ljubav prema djevojici s izgledom djeaka koja sepojavljuje na tako neobine naine, nezadrivo je rasla.

I

11. Marina

Ve u osam ujutro otiao sam u Espozicione del archivo Museo Marittimo i od ovjekolika hrta shimlerovskim naoalama primio sveanj fotokopiranih stranica u koj ima se, navodno, nalazilo iobjanjenje motiva amorfnog oblika. Iz Arsenala sam gondolom produio do Campo di san Paoli gdjeme je trebala ekati Henriette. Vrijeme je i dalje bilo bistro, vedro i svjee. Po bojama zgrada, sunevimzrakama i prozranosti kanala shvatio sam daje Venecija graena za lijepe dane. Do sada ve sam uspionauiti daje svaki grad sagraen za odreeno vrijeme koje najbolje odgovara boji i obliku njegovihgraevina. Na Campo di san Paoli i u bistrou "Harlecino", iji zatitni znakneodoljivo nalikujeistoimenom galiotskomigu, ve je bilo puno turista. Jezici, boje koe i odjee mijeali su se i prepletali,

Japanci, Crnci i Nijemci kljocali su fotoaparatima ili avrljali, kao u reklami za Benetton. Tek tu postalomije jasno zastoje Henriette izabrala ovaj trg: ovdje se mogla lake sakriti. Ba u trenutku kad sam doaodo slobodnog stola u kutu terase okruene malim empresima, do istog stola dotrala je i dugokosa

plavua s tamnim naoalama, Nike kapicom i utom jedriliarskom jaknom. - Ovo je zauzeto - rekla jeglasno, drsko sjedajui. Uinio sam pokret kao da u otii, meutim ona je apnula: Sjedi ovdje i pruimi ruku kao da se upoznajemo! Sledio sam se trenutak, a onda uinio kako je rekla. Rastvorila je prekostola plan grada i govorila o ulicama.


15/120

-Otkud perika? - pitao sam kruei prstom po karti,

kao da neto pokazujem. -Od prijateljice - rekla je Henriette. - Rekla sam joj da te posjeti, kad sijepozvao. Je li tko iao za tobom? - Ne znam - rekoh. - Nisam nikoga primijetio. Ono to sam, meutim,primijetio vrlo dobro bio je Henriettin parfem. To vie nije bio onaj moj, Roma uomo nego neki drugi,takoer, muki. - Gdje si spavala? -Na eljeznikoj stanici. Tamo sam i nala ovu odjeu.

Pitao sam se je li tu ensku odjeu nala zajedno s mukim parfemom. Kasnije, prolazili smo nasumceVenecijom, preko malih mostia i neoekivanih trgova, a ona je govorila kako se prole veeri jedvauhvatila za ogradu susjednog balkona, razbila staklena vrata i pored neke ustraene djece, kliznula nahodnik ba kad su tipovi ulazili u moju sobu. -Onaj stariji. Tko je to? - rekao sam. -Moj svodnik, Mario.-Kae da ti je otac. -O kurac! Da ne bi? - Veli da su te posvojili kao djevojicu, a da sada stal no lae ibjei od kue. Pogledala me je iznad okvira sunanih naoala, kao da optuuje. -1? - rekla je -je li biouvjerljiv? - Ispriao mije bajku o lutku u drvenoj kutiji koju je nj egova ena zakopala u zemlju.To sumafij ai - rekla j e - oni nikada ne prijete otvoreno. Prijetnja je krivino djelo.

Osim toga boje se prislu kiva nja. A ti pogod i kakav je to lutak i kakva kutij a! B i l a j e p r i l i n o u

z r ujana dok je to govorila. Djelovala


16/120

je iskreno. Upravo smo se zatekli na malenom trgu, pored intimnogrestorania s ruiastimstolnjacima. Trgjebio svean, restoran aroban i to je najvanije, nitko nas nije pratio. Predloio sam dasjednemo. Dok se smjetala na jednu od stolica, rekao sam: Tip kae da se zove Marina? - Ima pravo -rekla je hladno. - Kad su mi uzeli pa so, tamo je to pisalo. Ali sada vie ne znam... Njeno je poloiladlan na moj neobrijani obraz. - Svata se dogodilo u ovih godinu dana otkako sam ovdje - rekla je. - Tomora razumjeti. Poslije ruka itali smo fotokopiju knjige o ivotu galiota. Morao sam Henrietti na glas

itati pojedine pasuse. Zanimalo juje kako su galiotima lomili noge da ne mogu bjeati, kako su imutiskivali drvene epove u usta da ne vrite dok ih biuju, kako su im za kaznu rezali dijelove tijela, ui inos, kako su nudu morali vriti pod sebe i kako su ih na kraju, mrtve, bacali u more. U knjizi je pisaloda su Mleani ponekad lovili ljude po naoj obali kao ivotinje, igosali ih i okivali na galije. Meutim,ee, kupovali su ih od gusara i Turaka kao roblje. U skladu s tim postojala je zakonska regulativa otome da se ovjeka s galije moglo i otkupiti. - Jesi li znao da se i kurve mogu otkupiti? - rekla jeodjednom. - U sluaju da imaju neke dugove. Zautio sam. To je bilo neto vrlo znaajno. -1 koliko bi,recimo, ti kotala? - rekao sam. - Ne vie od pet miliona lira. Nisam vie svj ea. Vidio si da imamospice. I tada se odnekud pojavila ta intrigantna ideja.

12. Otkup

Rekao sam Henrietti da prieka i odjurio u Banco d Italia da preko travel ekova i kartica prikupim toveu sumu gotovine. Probio sam gotovinski plafon na sve tri kartice i potpuno ispraznio svojezagrebake raune. Objasnio sam slubeniku banke da sam u nevolji i on mi je poslije nekolikotelefonskih razgovora izaao u susret. Podigao sam neto vie od pet milijuna lira. Mogao sam predloitida pobjegnemo, snali bismo se ve za paso, mogao sam, uostalom, nazvati prijateljicu iz organizacije"asa di donne" koja je pomagala u takvim sluajevima. Meutim svidjela mi se ideja da otkupim njenedugove. U tome je bilo neto romantino, sablanjivo i okrutno. Odgovaralo je valjda stanovitoj ideji oidealnom susretu mukarca i ene. Takve stvari gledao samu filmovima. Podigavi gotovinu, izvadio samposjetnicu onog policajca i nazvao ga s govornice u blizini restorana. Rekao sam da imam novac i daelim otkupiti Marinu. Zvuao je okirano. - Jeste li ludi ovjee? - vikao je u slualicu. - Mije traimo, ane prodajemo. Da niste ludi, sigurno bih vas prijavio. Nemojte mi se vie javljati na posao s takvim

idejama! Kad sam se vratio i to rekao Marini, napravila je facu kao da vidi duh svoga oca kako jebepetogodinju djevojicu. -Ti si luak- vikalaje-prokleti, jebeni smrdljivi luak! Tek sad smo najebali!Mora daje neto u mom licu napravilo upitnik, jer je nastavila: Zna li da se telefoni prislukuju? -

vikalaje. - Ovdje je policija najkorumpiraniji stale. Tek sada ne moemo pobjei. Zaboravlja daje ovootok, a policija nadzire i cestu i eljeznicu i brodove. - Bit e sve O.K. - ponavljao sam, ali te rijei nisudonosile utjehu.


17/120

Tek za desetak minuta, kad se malo smirila, rekla je s nekom traginom rezignacijom u glasu: Do sadasu nas vjerojatno ve locirali. Za kratko vrijeme, rekla je opet: Vidi li onog tamo? Imao sam prilike

vidjeti mladog mukarca kako se s fotoaparatom objeenim o vrat i kartom u ruci probija na trg.Henriette je skinula periku i sunane naoale kao netko tko se konano predaje. -Meni izgleda kao turist- rekao sam. -Ne seri! - rekla j e. - Sluaj me dobro! Daj mi novac pa u se pokuati dogovoriti sMariom. -Idem ja - rekao sam - tebe e unakaziti. -Sluaj me - rekla je - ionako e me ubiti ako hoe.

Ovako se moda jo dogovorim sa starim ivoderom. Zamotuljak s novcem spustio sam u dep njenejakne. - ekaj u hotelu! - rekla je. - Ako me nema do est, moe zvati karabinjere, ali meni to vie neenita znaiti. Okrenula mije lea i pola vrstim korakom. Moda malo previe vrstim, kao pijanci kadse trude hodati sigurno. U jednom trenutku se okrenula i vidio sam oi. Ako se ne varam bile su vlane imutne. - Ba si sladak! - dobacila je i otila.

13. Forma amorfaU vaporeto sam se ukrcao na Trgu svetog Marka, ispred zloglasne tamnice II piombi. Nitko me nijepratio. Bio sam zbunjen i nekako ustreptao kad se trg pruio preda mnom kao golemi Benettonovplakat koji se iri i na kojem su Japanci istisnuli golubove. itavo vrijeme mislio sam o Henriette koja sezove Marina, o opekotinama na njenim rukama, o svodniku koji sastavlja Pinocchija i zagonetnom

mukom parfemuDoavi u sobu koja je jo mirisala na Henriette, ali onu od juer, stropotao sam se u pletenu stolicu naterasi bacivi galiotski tekst pored sebe. U ovom iekivanju nisam ga bio kadar itati. S terase mogaosam vidjeti jugozapadnu stranu Venecije kojom je dominirala kupola crkve Santa Maria della Salute i nizpalaa s njene june strane. U statinost slike ulazili bi ponekad brodovi koji su za sobom ostavljali tragbjeliaste pjene, dostojanstvene gondole kao crni paukovi i ptice. To je bilo sve to se pokretalo u ovomznaajnom popodnevu. Henriette se mogla pojaviti u razliitim oblicima i nisam znao koji da oekujempa sam ih oekivao sve podjednako: veselo kucanje na vratima, zvonjavu telefona kojim iz grada javljadaje sve u redu, njen siuni lik koji se iskrcava iz vaporeta na gatu nedaleko od hotela, namirisanopismo to ga na srebrnom pladnju donosi pristavi posluitelj, melodija veselog fiuka pod prozorom...

Meutim, paradoks ekanja oituje se u tome da vrijeme prolazi sporo, a na kraju proe brzo... Tako je,ubrzo, dolo i est, kadje sunce bilo jo visoko, a kazaljke na satu ispruene, kao ovjek na odru. To meuasnulo. Skoio sam do telefona i nazvao recepciju. Recepcionar j e rekao da za mene nema poruka.Uao sam u kupaonicu, bez razloga oprao ruke i ponovo nazvao. ovjek mi je opet strpljivo rekao danema poruka. Odluio sam sada Henrietti i sudbini dati vie vremena. Zato sam opet sjeo na terasu dabih gledao sliku koja se polako mijenjala. Kako je sunce bilo nie, voda je izgledala tamnija. Nisam viegledao na sat. Pratio sam jedan vaporeto koji se upravo otisnuo prema Veneciji. Znao sam da mu trebaoko deset minuta prije nego to e zaokrenuti u kanal prema Trgu svetog Marka. Nakon toga opet samnazvao. Glas recepcionara je ovoga puta bio nervozniji. Ta se nervoza oitovala u tonu i naglasku, ali neu rijeima. Rijei sujo uvijek bile ljubazne. - Moram s vama razgovarati - rekao sam. - Imam ozbiljanproblem.


18/120

- Saekajte trenutak - rekao je - doi u gore. U meuvremenu opet sam izaao na terasu. Jedanvaporeto iz pravca Venecije bio je pred pristanitem na Lidu. Oekivao sam da e se, kad ljudi krenupreko pristaninog mostia nekim udom pojaviti i Henriette. Ili netko slian njoj kao njena uvjerljivanajava. Jer, do sada je uvijek bilo tako: kad god sam nekoga ekao, uvijek bi se prvo pojavio netkoslian, poput najave ili glasnika da onaj koga ekam sigurno dolazi. I tada sam zauo kucanje. Bio jerecepcionar. Tih, dostojanstven i ljubazan, gibao se kao daje u prisutnosti osobe kojoj je netko umro.

Zagledao mi se duboko u oi, s razumijevanjem. - Je li vam puno uzela? - rekao je napokon. Ne sjeamse jesu li magaree ui i dugi nos narasli Pinocchiju odjednom, ili su rasli polagano, poput tumora. Jasam, naprotiv, imao osjeaj da meni rastu odjednom. Bilo je est sati i petnaest minuta, 20. rujna 1996.Neto u sobi podsjealo je na atmosferu laboratorija za pokuse na ljudima u Buchenwaldu. Ispriaosam susretljivom recepcionaru svoju pustolovinu s Henriettom, njena maskiranja, posjet tajanstvenogovjeka u mornarskom blejzeru. -Mislim da kod nas nema takve mafije - rekao je mala vam je pokupilanovac. -Ima po tijelu opekotine od cigara! -Narkomanka - zakljuio je. - Nafiksaju se i pale ikovima dase ne vide ubodi. A onda izmiljaju prie. A za tipa koji me je posjetio rekao je da joj je to modastvarno otac, ili svodnik, ili sudionik u prijevari, ili pak i jedno i drugo. - Naravno postoji jo jednamogunost - rekao je da e stvarno j ednoga dana isplivati u nekom kanalu... Ali to je vrlo malamogunost. Upozorio sam vas! - rekao je na Masku i ostavio..meda.se obraunam sam sa sobom. .

Opet sam izaao na terasu i mirno sjeo u stolicu od iblja mislei na trenutak o slijepcu koji ju je ispleo.Zapravo, nije udno stoje kraj ove avanture nedoreen, neuhvatljiv kao i amorfni obliku koji je takonametljivo utkana rije Amor. Bilo je vrijeme da se ponovo suoim s galijama. Vei dio teksta govorio jeo galijama kao ratnim brodovima i osnovi mletake mornarice. Tek u jednom odlomku pred kraj knjige,koji je oito prvotnom tekstu bio dodan naknadno, spominju se motivi galiotskih igova. Tu senapominje daje amorfni oblik izradio maestro Dandolo pred Boi 1567. godine. Dokument koji samdrao u ruci zapravo je bio prijepis jednog odlomka iz dnevnika maestra Dandola, jednog odnajpoznatijih izraivaa galiotskih igova u Mletakoj republici. Dandolo opisuje jutro kad je izradiomotiv "la nuovola rossa". Maestro je bio ve u godinama kad se oenio vrlo mladom i lijepompuankom. Meutim, tu njegovu enu zapazio jejedanpatricij, senator iz glasovite obitelji Amatti. Ubrzo

mu je postala ljubavnica. Sastajali su se gotovo na oigled mua. U zoru maestro Dandolo je uao naobali kanala ispred svoje kue sluajui kripu kreveta u svojoj spavaoj sobi. Sladostrasni krici njegoveene mijeali su se s neljudskim urlicima jednoga isluenog roba, biveg galiota, na ijim su leimamaestrovi pomonici uarenim eljezom iskuavali nove verzije iga. Prije nekoliko dana dobio je,naime, posredstvom senatora Amattija narudbu mornarice za jedan novi ig. Nije imao nikakvihsuvislih ideja, a lea roba ve su bila prekrivena razliitimneupotrebljivim motivima. Razmiljajui otome zagledao se u vodu. K njemu je odjednom, kao nekakav znak, signum doplovilo neto obraslozelenkastim algama. Gledajui svoje lice u zrcalu vode, zapitao se: "Tko sam ja? Tko smo mi? Stojepovijest?" Umjesto odgovora, kroz njegov odraz proplutao je tajanstveni oblik. Ubrzoje: u njemuprepoznao;ono to slovnici lagune poslije


19/120

obilnih rukova isputaju u kanale. Nakon toga izradio je, kau, ig s motivom ljudskog izmeta i tu suamorfnu gvalju stoljeima uarenim eljezom utiskivali u ljudsko meso.

Otok na KupiMiloradu Paviu, od kojega sam preuzeo glavni motiv ove prie, sa zebnjom

1.Front je proao preko rijeke, uz brijeg gdje su se nalazile vikendice u kojima smo stanovali, pa sve dovrha ume. Sada je bilo mirno i moglo se uti kako negdje daleko tutnji teko topnitvo. To je zvualokao da netko u akustinom prostoru ubacuje krumpire u prazan sanduk. Na putu kuda je proao frontbilo je dosta leeva. Neprijatelj nije preuzimao svoje mrtve, a nije bilo vremena da ih zakopavamo pa suih nai sanitarci odvlaili u ruevnu zgradu koja je nekada bila pota. Tu su po njima bacali vapno.

Veinom su bili bosi jer smo im uzimali izme. U tim su izmama vodootpornim flomasterima pisalisvoja imena ili crtali kri sa etiri S. Na unutranjoj strani visokih sarica mojih izama pisalo je. IKA,KRALJEVO 1991. Nije bilo nikakvih drugih simbola ili poruka. Nisu mi bile drage te izme, ali sam ihmorao uzeti jer sam u rat doao usred ljeta, u tenisicama, a sada je zima ve bila na pragu. Stvar je bila utome to su oni znali da im uzimamo izme kad poginu. Neki tip je na svoje napisao sljedeu poruku:

USTAO! DABOGDA TI ODSEKLI NOGU AKO OBUJE OVE IZME. Poruke su bileneugodne, ali zima je bila jo neugodnija. Bio sam sretan to na mojim saricama nema nikakve poruke.


20/120

2.Lea sam upoznao potkraj kolovoza kad je njegova postrojba dola da nam pomogne. Bio je strastveniribolovac. Drao se teorije da tuke i somovi najbolje grizu na mrtve etnike. Prije nego stoje doaoovamo uvali su front na jednoj drugoj rijeci. Tamo je to nauio. Donio je sa sobom dvjesto metaraflaksa, plovke, olova i udice, a tapove smo morali usjeci u umi. Bio je poetak studenog, oko Danamrtvih, vrijeme vjetrovito, a zalasci sunca najcrveniji u ovoj godini. Kad smo izbjegavajui minska polja

doli do rijeke, Leo je rekao: Idem u potu po mamce, ti ostani ovdje. Ako bude to sumnjivo, pucaj.Tako emo znati. Ostao sam buljei u zelenkastu vodu po kojoj su plutali suhi listovi, granje i svakakvedruge stvari. Kukaca i vidljivih znakova ivota nije bilo. Mislio sam o onima prijeko. Na mjestu gdje samsjedio, izmeu mene i druge obale, gdj se nalazio neprijatelj, bila je mala ada obrasla grmljem i vrbama,tako da nisam mogao vidjeti drugu stranu. Razmilja sam o tome kako su nas u koli uili daje Kupagranica Balkana. Nikakve otoke nisu spominjali. Za ovako mirnih veeri, meutim, kad su se vojskeodmarale, izgledalo je kao da nas rat ne dodiruje. U neko doba pojavio se Leo s mamcima. Iz prljavenajlonske vreice na kojoj je bio nacrtan brkati frajer u safari odij elu kako pali Camel cigaretu, izvadio je nekoliko komada mesa i paljivo ih odloio na daicu. -Povraa mi se - rekao sam. -Ako misli da onis druge strane ne pecaju na nas, vara se. to misli, zato nam ne ele vratiti nae mrtve. -Ba zato mise povraa - rekao sam. Ozbiljno sam to mislio. Neto u mom elucu napinj alo se da izae van. Neto


21/120

to nije bilo dio mene. Kao u hororima. Za to vrijeme Leo je noem rezao meso na male komade inaticao ih na udicu. Nekoliko komadia bacio je u vodu da privue ribe. Kad je konano nataknuomamce, zabacili smo udice. Oblaci na zapadnom dijelu neba bili su ruiasti, ali nita od tog svjetlazalaza nije dopiralo do nas. Sjedili smo u tiini, u polumraku. Tako smo se osjeali sigurnijima. -Ovosam nauio od nekog tipa iz Legije - rekao je. Pecali smo na Krki i ponestalo nam je mamaca. Onda jetip iz legije rekao da ovdje ima "jeki kolko voli", upravo se tako izrazio. Bio je porijeklom Dalmatinac.

Odnekud je donio i tavu ljudsku ruku. Ne znam otkud mu ruka. -Ovo me podsjea na viceve o zlatnojribici - rekao sam. - Sjedimo i pecamo, a negdje u mutnim vodama riba koja ispunjava elje.-Psssssssssssssssst! - proaptao je. Neto nije bilo u redu. Uutjeli smo. S druge strane, na otoku, ulo sekao da netko baca kamenje u vodu. Dohvatili smo puke i ekali. Vrijeme je sporo prolazilo, a nismomogli nikoga vidjeti zbog mraka i grmlja. Dugo smo tako ekali, kad se zvuk ponovio. Sada nekolikoputa za redom. Leo se umirio i spustio kalanjikov na zemlju do sebe. -To se riba baca u sumrak - rekaoje. - Zar u studenom? - upitao sam s nevjericom. Klimnuo je potvrdno glavom, ali me nije uvjerio. To je

jednostavno bio dobar nain da se prestanemo bojati. -Zamisli ovakav poetak - rekao je. - Pecaju Rus,Amerikanac i Dalmatinac na mrtvog etnika. Kad odjednom, uhvate zlatnu ribicu. to e ribica prvorei? -Mislim da bi bilo dobro da se pokupimo odavde rekao sam. -Trtari bez veze - rekao je Leo. -

Nema tamo nita. - Vidio sam neku sjenu na otoku - kazao sam. Bio sam smrtno ozbilian. .


22/120

I tada je zagrizlo. Potpuno neoekivano. Bilo je to neto veliko. Leov tap savio se gotovo do granicepucanja. Stvar je zahtijevala hitnu akciju. Prihvatio sam tap drei ga jednom rukom u sredini, da seosiguram od pucanja, a Leo je prihvatio flaks, prerezao ga, odvojio od tapa i opet privezao na kalemgdje je bilo namotano oko dvjesto metara najlonskog konca. To smo uinili zato to nismo imah rolu, a

veliina ribe zahtijevala je da poputamo kako ne bi dolo do pucanja. Bili smo spremni na dugu ibespotednu borbu, kao i onaj starac s ribom sabljarkom. Sada je Leo u potpunosti vladao ribom.

Odbacio sam tap i tapkao oko njega ne znajui kako da mu pomognem. Omotao je flaks oko lijeveake i mogao sam vidjeti kako se urezao u meso tvorei tanke, oble kobasiice, dokje desnom rukomodgovarao na trzaje ribe. Borba je trajala sve dok nije pala no. Bilo je teko natezati se s ribom pomraku. Na trenutke bi se umirila i ba bismo pomislili daje gotova, kad bi se opet javila divljimneartikuliranim trzajima. Kad smojekonano izvukli, shvatili smo daje to puno vea riba nego to smose nadali uhvatiti. -Ovo je kao kod Hemingwayja - rekao je Leo. Mislim na ribu. -itao sam otkaenupriu o Hemingwayju rekao sam. - Stari papa Hemingway poslije smrti dospijeva pred sud ivotinja. Tosu ivotinje iz njegovih pria. Sve su ih ulovili njegovi lovci ili ribari. Sudom predsjedavaju sabljarka toju je ulovio onaj starac i lav kojeg je naeo nesretni Francis Macomber. -1 nama e na sudnjem danusuditi ovaj som - rekao je Leo. Bio je to golem som. Imao je vie od deset kila. Omotali smo mu glavunajlonskom vreicom, a repom je jo laprdao po travi. Mogli smo uti to mljackanje to gaje proizvo-

dilo sluzavoi tijelo udodiru s tlom. Umirao je polagano.


23/120

Leo je ba istio krljut kad se na otoku pojavila vatra. -Rekao sam ti da tamo ima nekoga - kazao sam.Nije mi bilo svejedno. Na otoku su mogli biti samo ONI. -Nije mi jasno zato pale vatru? - apnuo jeLeo. Oprezno je odloio ribu na sigurnu udaljenost od vode. Doh vatili smo kalanjikove i legli u travu.-Zar im nij e j asno da ih moemo vidj eti - rekao sam. - Nai bi mogli poeti s paljbom. -Nai ih ne

vide - kazao je Leo. - S uzvisine se ne vidi ovaj donji rub otoka. Skriva ga obala rijeke koja je via. Naina poloajima nemaju pojma to se ovdje dogaa. -Misli da su nas mogli uti kako se borimo s ribom?

-Sigurno su nas uli - rekao je Leo. Riba je jo uvijek u smrtnom hropcu pljuskala po travi. Pomisliosam da su zapalili vatru kako bi zaokupili nau panju, da bi nam se lake priuljali. U tom sluajumorali su prijei rijeku, a zvukove vesala nismo uli. Ih jesmo? A onda smo shvatili da se netko ulja izanaih lea.

nnHmmn iprln \/iVpnr)irf> mprtn haraama Prisan nam ie Dr-

3.Bio sam spreman. Puku sam drao ispod sebe, kao dijete koje od neega titim svojim tijelom, gotovda se u svakom trenutku prevrnem i raspalim po onome tko se poj avi iznad mene. Prolazile su minute,a zlokobna tiina kao da se protezala unedogled. Tek nakon neodreenog vremena uli smo kako nas

netko doziva po imenu. -Psssssst! Leo, jeste li to uhvatili? Leo se okrenuo i poeo psovati: Jebo te pasidiote, skoro si poginuo! Prepoznali smo glas momka koji je s nama spavao u


24/120

ao je crnu najlonsku vreicu u jednoj ruci, a ingram s priguivaem u drugoj. U vreici j e bila tablapeka. -Samo idite za mnom - rekao je. -Kamo? - pitao sam. -Tamo gdj e sigurno niste bili! Oprezno seniz strmu obalu spustio do same rijeke te iz grmlja izvukao maleni plastini amac. S njegova dnaizvadio je vesla. Gledao sam u odsjaj vatre s otoka koji je lelujao na mirnoj povrini vode. -Kamo idemo- rekao sam - ti si lud! -Imaj povjerenja - kazao je. Nadao sam se da misli ozbiljno. Ukrcali smo se ikrenuli. Leo je nosio golemu ribu u jednoj, a puku u drugoj ruci. Trebalo nam je samo nekoliko minuta

da stignemo do obale otoia. Mogli smo vidjeti sjene ljudi oko vatre. U jednom trenutku uo samrepetiranje puke: Ko ide? ovjek je stajao u mraku i nismo ga mogli vidjeti kao one koji su prolazilipokraj vatre. - Ja sam Stojane - viknuo je momak koji nas je vozio. Neto u mom elucu opet je trailoda izae van. uli smo kako Stojan dojavljuje onima kod vatre tako da se moe uti i u amcu: Ideustaa, vadi briju! - Momci, ima ih jo sa mnom- rekao je na vodi. Te su rijei izazvale paniku. Vidjelismo da su tipovi kod vatre dograbili svoje puke. -Ne brinite, provj ereni su - govorio j e na vodi bezstraha. -Neka ostave oruj e u amcu - rekao j e glas koj i j e pripadao Stojanu. - Ja u da ih osvetlimbaterijom kad izau. Ako neko bude imao puku, najebali ste. -Sve je O.K. - rekao je na vodi, a ondase obratio nama. - Deki, ostavite puke ovdje. Bit e sve uredu. To SJJ


25/120

ljudi iz ovoga kraja. Neki od njih imaju vikendice na naoj strani. Dolaze ovamo da bi mogli gledati jesuli jo itave.

4.Prvo to sam pomislio stupivi na tlo otoka bilo je: "Evo, sad sam i ja na drugoj strani." Bila su trojica.Svi su imali vie od etrdeset godina, bili su neobrijani, a uniforma je visjela na njima kao daje skrojena

od starih deka. Poznavao sam tu monduru: bila je to stara radna uniforma bive vojske. Jedan od njih,zvali su ga Petar, nije nosio cipele. Imao je debele bijele vunene arape koje su na stopalima bile prljaveod zemlje. Gledao sam kako mu se za tabane lijepi vlano lie. -Zato je bos? - upitao sam Stojana tekda neto kaem. -uljaju ga izme - rekao je Stojan. - Ima li netko od vas prevelike izme? utjeli smo.Nikome nije padalo na pamet da skida izme. Petar je za to vrijeme preuzeo naeg soma. Izrezao ga jena komade, stavio u lonac koji je bio vezan lancem i na sve nalio vodu. Unutra je bilo jo ribe. Lonac jeobjesio na jednu granu, tako daje visio tono iznad vatre. Bilo je oito daje stvar dobro uhodana. -Na,potegni! - rekao mi j e trei ovj ek koj emu ni sam znao ime, pruajui mi bocu rakije. Progutao sam

veliki gutljaj. Pie mi je u ovakvom trenutku dobro dolo. -orba e za po sata - rekao je Petar. Za tovrijeme ispraznili smo bocu rakije. Primijetio sam da su ova trojica ve bili pripiti kad smo mi doli.Stvar se sada pogorala. - Ne razumem kako ste ovako kasno ulovili takvu ri bu. To je veoma dobra riba

i ne da se tako lako uloviti pred zimu.


26/120

- Zato to smo majstori - rekao je Leo. ovjek kojemu nismo znali ime bio je prilino pijan. Netremiceje buljio u Lea i utio. Nije mi bio simpatian taj pogled. - Ne svia mi se ovaj ustaa - konano je rekaogla som koji je sliio na krkljanje. -Ne seri, Milane-rekao je Stojan. -Znam ja njih - govorio je Milan. -Reci mu da poka e izme iznutra! -Da sam znao kakav si upak, ne bismo te veeras poveli - rekao j eStoj an. -Znam ja njih - mrmljao je Milan sebi u bradu, ali se smirio. Kad je Petar dogotovio riblju juhupo kojoj su plivali komadii peka, momci su nam dali porcije. Nisam imao licu, pa sam se koristio

rukama i komadiem kruha da pokupim saft. Bio sam ve dovoljno pijan, da mi riba bude ukusna.Intenzivno sam pokuavao zaboraviti na stoje ulovljena. Saft je bio dobar, samo malo preljut za mojukus. Primijetili smo da na vodi pogledava na sat. Imao je odlian ronilaki rolex. Vidio sam kakoMilan bulji u njegov rolex. To mi se nije svialo. - Moramo se vratiti - rekao j e laar. - Ako naiprimijete da nas nema, bit e frke. Dok smo se spremali, pijani Milan uinio je sklop pokreta koji bi muomoguili da ustane. Meutim, zemljina tea je pobijedila i on se stropotao na zemljanu obalu.Primijetili smo da mu je neto ispalo iz depa. Leo se neprimjetno sagnuo i pokupio tu stvar. Oprostilismo se i sjeli u amac.

5.Kad smo krenuli natrag, odnekud se pojavio mjesec. Bilo je svijetlo i povrina rijeke srebrnasto se

ljeskala. Ostavljali smo otok za leima i pribliavali se tamnoj obali i minskim poljima koja smo jomorali proi do naih poloaja. -Ovo su dobri momci - rekao je na vodi veslajui. -Nisukrivi to su sdruge strane. -Ne bih rekao -javio se Leo. Drao je u ruci neki predmet. - Ovo je ispalo onom pijanomidiotu. Pogledajte! Znate li emu slui! To je izgledalo kao otvara za konzerve. Samo, malo udan.Imalo je crvenu drku od oblog drva, iljak na vrhu, a pokraj iljka malu metalnu liicu otrih rubova. -Ovo je alat za vaenje oiju - rekao je. - To sam ve vidio dolje u Dalmaciji kod njihovih mrtvihspecijalaca. Ovim iljkom ubodu u zjenicu, a liicom poduhvate onu jabuicu pa izvuku itavo okokao kuhanu koljku. Izvjeban ovj ek moe ovim alatom izvaditi vie od sto pari oiju za sat. Umuklismo. Tu se vie nije imalo to rei. I tako smo, utei, stigli do nae obale. Meutim, ve poslije nekolikodana sve je bilo lake. Uo, na zapovjednik, inae profesor matematike, sjedei na sanduku municije uprirunoj kantini, uzimao bi alat u ruku i govorio: Ako jedan frajer moe ovim iskopati sto oiju za sat,

koliko e oiju izvaditi tri frajera ako kopaju dvanaest sati na dan, itavog tjedna, a pri tome se po jedansat odmaraju za doruak, ruak i veeru? Uz takva pitanja prola je zima i drvee je ozelenjelo. Ali mi todugo nismo mogli vidj eti.


27/120

Raljel.Veliki bijeliMali le nije ni truplo djeteta, ni tijelo patuljka, nego ime kolaa. Slastice koju smo esto jeli onogadavnog ljeta kad smo zavrili prvi razred gimnazije i kad je u otokom kinu premijerno prikazanSpielbergov horor o bijelom morskom psu. A taj le, taj kola, ustvari je bio keks iji je oblik, uz malomate, nalikovao na dijete bez ruku i nogu. Unutra su bili preni mali ljenjaci. Te noi mjeseina je

pretvorila puinu u namrekano srebro. Na platnu se lijepo vidjelo kako djevojka i mladi prekopjeskovite obale tre prema moru i odbacuju odjeu. Djevojka je ve gola, duge svijetle kose koja vijoriu trku i rasipa se u morskoj pjeni kao da se iz nje raa, a ne da u nju ponire. Negdje daleko, u pozadini,uje se usna harmonika. Ona elegantnim zamasima plovi prema puini, a mladi je jo u pliaku i, mrtavpijan, pokuava se razodjenuli. Djevojino plivanje vie nalikuje na let u srebrnastoj izmaglici nego napijano nono kupanje. Tada se u vodi pokree neto veliko. Poinje i dramatina muzika. ini se da to

veliko iz dubine vreba djevojine slobodne udove u igri s pjenom, a muzika postaje sve glasnija.Odjednom vrisak! Uas na platnu dostie vrhunac jer to iz dubine vue djevojku velikom brzinom. Utom presudnom asu iz prvog reda prolomi se glasno hrskanje. To Muki, mjesni tupavac i barkariolvae male leeve. Ljudi viu debilu da prestane jer daje scena napeta. Svi mi, skoro cijeli gradi, sadasmo jedno. Zajednitvo skovano u strahu traje, meutim, jo dugo poslije predstave. Nakon odjavne

pice vidimo grupice ljudi kako se sputaju pre-_ma gradu u tiini, ili uz diskretne komentare na uho, kao da idu sa sprovoda. A onda Tomo kae: Takobi nas Arna mogla sve poderat, samo da otvori ube! I svi su se nasmijali. Arnaje bila runa djevojkazavodljiva tijela. Na njenu licu usta su zauzimala dobra polovicu. Kad biste je htjeli nacrtati, nikakvapravila simetrije tu ne bi pomagala. Njen portret bio je ve gotova karikatura. Meu otokimtinejderima ustalila se igra koju su zvali "crtanje Arne". Crtanje Arne, svodilo se, zapravo, na crtanjeusta. Ta su usta ponekad bila sona i mesnata, poput dva smotana govea nicla, ponekad razjapljena izubata, a ponekad s isplaenimjezikom, kao simbol Rolling Stonesa. Silazili smo u grupi niz skaline,cijelo nae ljetno drutvo s otoka: Tomo, Franka, Muki, Renata, Maskarin, Toni, Arna, Mungos i ja.Preli smo preko glavne ulice i tek sam kod restorana Sunani sat primijetio da Arna plae. Pognula je

glavu i suze su tekle u tiini. Nisam znao plae li za onim pojedenim ljudima iz filma, ili nad sobom, kaodaje te veeri sama u sebi neto pojela. Debilni Muki je u meuvremenu iz konobe od svoga starogdrpio demionu pakog crnjaka i lagviu slanih srdela pa smo se uputili na pjeanu plaicu nasuprotmaloga kolja koji je bio udaljen oko etvrtinu milje i kamo smo za lijepih noi esto plivali. Ponijelismo i gitare. - Trebalo bi kupit kruha da se moe mezit slana riba -rekao je Toni. On se volio brinuti otome da stvari dobro funkcioniraju. Maskarin i ja krenuli smo prema pekari i neto iza cijele grupemogli smo vidjeti kako je Renata zagrlila uplakanu Arnu i u tom je zagrljaju bilo aljenja i nadmoi, kaou mnogim prijateljskim zagrljajima. U pekarnici kod Sharifa bilo je, meutim, buno i toplo. Nonice suuz akule kupovale kruh za veera turistima, a kako bi se koja probila do tezge i malog znojnog

Albanca, viknulabi da nadglasa ostal^^e:Ala,jed^n veliki bijeli!


28/120

I to se ponavljalo: Veliki bijeli! Veliki bijeli! Veliki bijeli! -Ovo je karma - procijedio je Maskarinozbiljnim glasom- ako se dovoljno ponavlja, sigurno dolazi. -ta, koj i kurac dolazi? -Kako ta? - rekaoje, izgledalo je da se udi - pa veliki bijeli. Psina! - Mona, popizdio si, babe samo naruiju kruh. -Nema

veze -rekao je ozbiljnim glasom - veeras ne bi trebalo i na plivanje.

-Ne bih se sad kupala ni za sto miliona dolara - rekla

2. SciroccoKad smo Maskarin i ja, nosei u rukama velike bijele kruhove, stigli do plaice, ostali su ve posjedali ukrug i zapalili vatru kao to su inili svake veeri. Mogli smo lijepo vidjeti njihova lica obasj ana titravimnaranastim plamenom. Bila su to lica kao iz stripova Huga Pratta, jasno podijeljena na svijetle i tamnedijelove. A onda sam primijetio da nema Arne. -to je bilo od Arne? - rekao sam. -Raspekmezila se iotila a - rekla je Franka. Ona nije voljela Arnu i smatrala ju je udnom. U meuvremenu mjeseinomobasjana morska povrina opasno se uznemirila, vatra snanije zatitrala, a Toni je rekao: Jugo jaa, mogabi neverin! Dio jednog oblaka djelomino je zastrirao mjesec. -Ovo je kao u hororima - rekla je Franka.- Mogli bi sad pojest srdele, daumremo siti. -Jebe to - rekao je Tomo. - Homo se a kupat, a poslijeemo derat. Vidio sam kako je ve nekoliko puta dobro nagnuo demion, kao da se u toj boci nalazi

duh koji e mu pomoi da pobijedi neto u sebi. I to neto veliko to gaje gledalo izje Renata. Vidjelo se da svi oklijevaju, nikome se nije ulazilo u vodu. Tomo, ve pomalo pripit, gledao jeu nas kao da ne vjeruje. -Jebote - rekao je, kao to bi netko rekao: "Isuse". To je zbog filma. Svima radiupak radi onoga pasa, a tu se inae kupate svake noi. Vi ste hrpa idiota! -Nismo mi idioti -rekla jeRenata kojaje uvijek prolazila s pet i kojoj e dijete kasnije umrijeti od leukemije - ali ti si svinja. Kako simogao onako otjerati Arnu? - Samaje ila a... A vi ste upci! Mogli smo vidjeti njegov trup kako seskida u onoj naranastoj svjetlosti, dok mu je udove zastirala tama. -Nije pametno da se sada ide kupat- govorio je Maskarin. - Previe negativnih vibracija. -Jebale te negativne vibracije! - kazao sam. Htiosam vidjeti Tomu kako ulazi u vodu. I to, elio sam ga gledati s obale. - Nije svako zlo za zlo - pojasniosam. - Karma je ove noi loa. - Maskarin je bio uporan. Vjetar je u meuvremenu ojaao i o plaicu su

poeli udarati valovi, kao kad dolazi jako jugo. - A znate li priu o psu i nozi? - rekao sam. Odjednomsu svi zautjeli. Tomo je stajao iznad nas ve gol, kao grki polubog. - To se dogodilo na jugu Australije- rekao sam. Frajer je bio uitelj srfanja ili tako neto. Nalazio se ve blizu obale kadje na njega navalio

veliki bijeli. Pasje prvo prepo lovio dasku, a onda napravio krug i odgrizao mu nogu. Nije je pojeo,samo ju je odgrizao. Kau da velikom bijelom ne odgovara ljudsko meso. Pasje samo zagrizao i ondapustio. Spasili su ga ljudi s obale. I njega i nogu. Kad su dola bol nika kola, ponijeli su nogu sa sobom,za svaki sluaj, da mu


29/120

je u bolnici priiju. Kost je bila prerezana kao pilom. Uglav nom, uspjeli su frajeru spasiti ivot,podvezali mu arterije da


30/120

ne iskrvari, ali mu nogu nisu prisili. Kad se probudio iz narkoze, uhvatila ga depresija. Trokut u leima,miiav, nabildan, a jedna noga amputirana. Sad vie nee mo odravat ravnoteu na dasci. Nemasrfanja, nema sisatih uenica, samo epave etnje uz obalu. O tome je vjerojatno mislio kad se bacio sbolnikog prozora. -Jadnik! - rekla je Renata. - Ubio se. Ona se ve uivjela u priu. Prema preplanulimsrferima osjeala je nak lonost. -Ne - rekao sam - prekasno je shvatio daje soba u prizemlju. Malo senatukao, pa su ga ponovo vratili u krevet. I tada je doao doktor. Drao je u rukama snimke njegove

noge. Ne tugujte - rekao mu j e - ovo su snimke vae noge. -1 ta sad - procijedio je srfer kroz zube - daih uok virim i stavim na zid. - Pas vam je spasio ivot! Srfer gaje pogledao kao da vidi svoju majku spseim kurcem u ustima. -Upravo tako. - pokazao mu je snimku. Okrenuo ju je prema svjetlu kao to seradi s rendgenskim slikama. vidite mrlju u predjelu potkoljenice? To je karcinom. Provje rili smobiopsijom. Sreom u poetnoj je fazi i sada vie nee metastazirati. udno je to rei, ali odgrizao vam juje ba na vrijeme. Za nekoliko mjeseci rak bi se vjerojatno proirio na gornje dijelove tijela i tada vam nebi bilo spasa. -A taj doktor, to je sigurno bio aneo - rekao je Tomo. - Gledao sam neto slino u filmu..

-Morski pas u bijeloj kuti - rekao je Maskarin. To

znai dobru karmu. -Ionako bi jadniku odsjekli nogu - rekla je Renata saaljivo. -Mislim da su morski

pas i doktor ista osoba - pojas nio ie Maskarin.


31/120

A onda se u raspravu ukljuio Toni. Djelovao je prilino razumno. - Svi ste vi blesavi - govorio je. - Zarne vidite da mu je doktor lagao. Da mu spasi ivot i prui nadu. Znai, ipak je bio aneo - rekao je

Tomo. -Modaje stvarno imao rak-reklaje Renata. - Svi jet je udan. -Ima li teorije da veeras itko od vasue u more? govorio je Tomo iz one visine. utjeli smo. -Evo upaka ko skakavaca - nastavio je. - Idempli vat do kolj a... -Ne moe - upozorio je Toni - ide juina i struja je jaka. -Ne mogu moj kurac!-Kako emo znati da si bio tamo? - rekao sam. Htio sam ga poto- poto vidjeti daleko u moru. -Donijet

u vam jednu pidou. Bili smo na pjeanoj plai i najblie nakupine dagnji nalazile su se sa zapadnestrane otoia koja je okrenuta pucini.

-Nije pametno -rekao je Toni. - Puno si popio. Ali Tomo je ve krenuo i uskoro smo mogli vidjeti josamo tamnu mrljicu njegove glave na srebrnkastoj povrini nemirnog mora, kao malu sjenu na golemojrendgenskoj snimci.

3. StrahVjetar je i dalje jaao, a u daljini, na mjeseinom obasjanoj povrini mora pojavile su se klijete od pjene.S vjetrom izdaleka su putovali i zvukovi. Javljali se iznenada, pa iezavali: enski smijeh, lupanjeneprivrene kure, povici barbi koji su vezali barke, lave pasa.


32/120

- Kamo sree - rekao je Mungos - da i morski psi laju. -1 da nose brnjice - dopunio sam. Nikome to nijebilo smijeno. Renata i Franka su bez rijei iz plastine kace vadile slane srdele i slagale ih na drvenudasku. Dok smo jeli, Toni je pokuavao svirati pjesmu o utoj podmornici, ali mu je vjetar odnosiozvukove. Nita od veselosti te melodije nije dopiralo do nas. -Bojim se - rekla je Renata odjednom. -Jasam ga upozorio - kazao je Maskarin. - Sada e se naderati pjene. Veeras j e u drutvu bilo zaudnomirno. Dok je priroda divljala, mi smo se povlaili u sebe. Nedostajali su nam Tomo i Ama. Trebalo je

neto uiniti s tom tiinom meu nama. Zato sam poeo. -Jeste li uli daje ezdesetih godina u Opatijimodrulj napao Njemicu koja se sunala na obali? Skoio je i povu kao enu u dubinu. Nakon desetminuta, isplivali su samo ostaci njenih organa. -Prestani! - rekla je Renata. - Vidi da jedemo. Sve eesluali smo vjetar i njegove zvuke, a sve manje sami sebe. Kao da se dijalog pretvarao u skupkakofoninih monologa. Neto od istinske strave izazvane elementima sputalo se meu nas. Tomu vienismo vidjeli, ali je Renata sve ee pogledavala na sat. Znao sam daje vrijeme u takvim situacijamasubjektivno, kao kalendar Maja kojima ni mjeseci ni sati nisu bili jednako dugi. Usprkos tome, uinilomi se da je Tomo ve morao doplivati do otoia i krenuti natrag. Nikada do tamo nismo plivali dueod petnaestak minuta, a sada je prolo neto vie od pola sata. S vremenom prestali smo razgovarati.

Toni je jo prebirao oo eitari. ali to sada vie niie bila melodiia. neeo ooie-


33/120

dinani akordi koji su se zabadali u vjetar i odlazili. Bili smo zabrinuti, ali se svatko sa svojomzabrinutou obraunavao sam. Oblaci su plovili velikom brzinom i na mahove zastirali mjesec. U timtrenutcima zavladala bi tama. - Pogledajte! - vrisnuo je netko. Kod obale otoia primijetili smo netocrno. I to neto bilo je puno vee od ovjeje glave. -Peraja! -rekao je Mungos. -Ne slii na peraju -govorio je Toni - ali ne izgleda lijepo. -Ja sam ga upozorio -javio se Maskarin. I tada smo, kad se vjetarna trenutak stiao, zauli hrskav zvuk. Kao kad Frane slijepac za kinih dana stane na pua. Ili kad

nekome krkaju kosti. -Muki, svinjo! - viknulaje Renata. Barkariol, iji mozak nije bio kao na, opet jevakao male leeve. - Dodaj mi jednog mrtvaca - rekao sam. Ni ovoga puta nitko se nije nasmijao. Tajkola moja je majka esto pekla uoi vanih datuma. Uz njega se vezala jedna pouna pria to su jemajke, obino prije puberteta, priale enskoj djeci. Govorila je o siromanoj keri starog ribara,spretnoj, tedljivoj i lijepoj djevojci. Djevojka je zavoljela zgodnog mladia u kojeg su bile zaljubljenemnoge otoke ene. Pruila se, meutim, prilika i spavala je s njim. U svojoj djevojakoj naivnostimislila je da se radi o ljubavi. Kad je zatrudnila i to rekla mladiu, poeo ju je izbjegavati. I to je inio

vie od dva mjeseca. Jednoga popodneva otila je u Lopar gdje su na velikoj pjeanoj plai mukarci sotoka igrali nogomet. Bilo je bablje ljeto, kraj rujna. Iza navale turista ostali su, kao iza plime, jasnitragovi: ispuhani luft- madraci, kontejneri puni smea, pepeo iz rotilja. Sjela je i ekala da zavriutakmica.


34/120

Kad je sudac odsvirao kraj, dolo je vrijeme za suoenje. Njegovi suigrai u tiini su pokupili svojestvari iplaa je nenadano opustjela. Prila mu je opreznim, ali odlunim korakom. -to rade s leevimapobaene djece? - rekla je. Da li ih pokapaju? -Ne znam - odgovorio je, gol do pojasa, briui ma jicomznoj s preplanulog tijela. - Mislim da ih ne pokapaju, jer to nisu ljudi, nego ih spaljuju u bolnikomkrematoriju za jedno s amputiranim udovima. -Da zna da neu pobaciti - rekla j e. Prvo je poeo blago.Objasnio je da su premladi za obitelj, ta tek su maturirali. On je upisao studij brodogradnje na Rijeci.

Rekao je da ima velike ivotne planove. Meutim, kako je ona uporno ostajala pri svom, ivci su polakopoputali. Zatim je rekao da to ne moe biti njegovo dijete jer je sterilan. Nije upalilo. Pokuao jedrugaije. Tihim glasom priznao je da u njegovoj obitelji postoji poremeaj s kromosomima i da seesto raaju retardirana djeca. Kad ni to nije urodilo plodom, bio je ve posve sluen. Sva grubostizazvana strahom odjednom je provalila. Razgovarali su na plai, pokraj hrpice pepela na kojemu su,kada je bio ugljen, neki sretniji ljudi i ene pekli ribe. U jednom trenutku, iznerviran njenom upornou,izvadio je onu stvar i poeo mokriti u pepeo. - Evo ti tvog kopileta! - rekao je. I otiao. Ona je, oajna,kleknula iznad onog pepela i poela plakati. Pomijeala je svoje suze s njegovom mokraom i stala mijesiti mokar pepeo koj i se pod nj enim rukama pretvorio u gustu masu, nalik na tijesto. Od tog tijestanapravila je figuricu maloga djeaka. U kontejneru za smee pokraj plae pronala je kutiju od cipela,stavila djeaka unutra i ponijela ku-


35/120

i. Tamo je, luda od boli, nala male lenjake, rogae, eer, brano, cimetni orai i jo neke zaine. Odtoga je nainila tijesto, oblikovala ga u duguljaste kekse, nalik na pikote i stavila u penicu. Kad je kolabio gotov, netko je pozvonio. Bio je to mladi koji se doao ispriati jer je bio grub. Je li ga pekla savijestili se uplaio njenih moguih postupaka, to se ne zna. Uglavnom, ponudila gaje tim keksima koji suizgledali kao djeca bez ruku i nogu. Uzeo je jedan, dobro ga pogledao i stavio u usta. Nakon kratkog

vremena uzeo je i drugi, pa trei. Uskoro je ustanovio da ne moe prestati, toliko su bili dobri. Te veeri

prespavao je kod nje. Jutro ih je zateklo zagrljene, u branom krevetu njenih roditelja. Kad se za netovie od sedam mjeseci rodilo dijete, ve vrlo rano je ustanovljeno da boluje od astme. Djeak je umro uprvoj godini ivota, za jednog od stravinih napadaja guenja. Poslije sprovoda posjetili su kuu njenihroditelja. U jednom trenutku zastala je nad kutijom cipela u kojoj je i dalje leala figurica od pepela,zagledavi se u sivi kartonski poklopac. - Isuse, zaboravila sam rupe za zrak- rekla je oajno, a buduidani ve su tada bili pretvoreni u zrnca pepela. Od tog vremena ljudi kola nazivaju mali le. Vjetar jeopet pojaao, a ono crno to smo vidjeli kod kolja odjednom je promijenilo pravac. To nije obeavalonita dobro. -Neto se dogodilo! -rekao Toni. -Prolo je vie od satvrimena. Renata je poela plakati.-Moda ne moe natrag od valova? - rekao sam. Bilo mije krivo to sam navodio Tomu da krene naotok. -Po ovome se jo moe plivati - rekao je Toni - ali se otrijeznio pa ga je vjerojatno trta. Moratemo po njega.


36/120

Renata nas je kroz suze preklinjala da ne idemo. Ni nama nije bilo svejedno. - Noas je loa karma -upozoravao je Maskarin. Toni je, meutim, preuzeo vodstvo. - Ala skidajte se - rekao je. - Kad Mukipodere leeve, idemo a na kolj!

meu nama, vie nij e srlj ao naprij ed.

4. Crni aneoUli smo u vodu goli, kao da se tek raamo. Toni, Mungos, Muki i ja, nas etvorica, kao etirievanelista, i zaplivali prema otoku. Maskarin je ostao na obali, da nas ohrabruje. - Drite se zajedno -

vikao je u vjetar - psi ne napa daju grupu! More je bilo mlako, a zrak sve hladniji. Svako malo krij estakakvog vala pljusnula bi mi u lice. Gledao sam u tamu ispod sebe a slike iz filma su se vraale velikombrzinom. Uskoro sam u glavi mogao uti i onu muziku koja poinje kad napada psina. Imao samstravian osjeaj da neto iz dubine gleda nae udove kako palacaju blizu povrine. -U ovakvim noimanapada Scirocco - rekao j e Mun gos. Bili smo ve odmakli prilino od obale. -Je li to dolazi odengleskog shark? - pitao sam. Ne to u meni eljelo je znati takve stvari. -To znai jugo, budalo - viknuoje Muki. On je bio najgluplji pa smo ga pustili da pliva prvi. Svialo mu se kad je nekome mogao rei:"Budalo". -Dolje u Dalmaciji zovu ga Angelo nero, crni aneo govorio je Mungos. - uo sam od barbe,

pomorca, da se pojavljuje kad pue jugo, zato se kod nas zove Scirocco. -Koji ti je to kurac? - pitao jeMuki. Sada je bio


37/120

-Neto kao duh morskih pasa - rekao je Mungos -njihova zajednika dua. Napada borodolomce koji senou zateknu u moru. Izgleda kao tamna sjena, samo proe kroz ovjeka i on osjeti marce poitavome tijelu. I tada kao daje neman pojela dio njega. Iako ima sve ruke i noge, ovjek vie nije isti.-Sere! -rekao je Toni. -Ne vjerujem ni rijei. -Priao mi barba da su jedne noi, kod obale Loinja, doksu prevozili pijesak za lukobran, izvukli iz mora nekog ovjeka. Imao je sijedu kosu, iako nije bio star.Ubrzo su vidjeli daje lud. Ujutro, kad su ga iskrcali, saznali su daje turist kojemu se prevrnula jedrilica.

Prije brodoloma bio je posve normalan. Nastavili smo plivati bez rijei. Sluao sam valove kako udarajuo ljunanu plaicu otoia. Ve kod same obale, oblak noen vjetrom zastro je na trenutak mjesec ipreko nas je polagano skliznula tama. Srebrnasti odsjaj vode pretvorio se u golemu mranu mrlju, nalikcrnoj rupi. Iako sam znao da je to oblak, obuzeo me uas. - Evo ga! - rekao je Mungos. I stvarno samosjetio marce. Cijelo tijelo mi se najeilo kao da e iz mene odjednom propupati bodlje. Tako smostupili na tlo otoia. Sva etvorica goli, ibani vjetrom i pognuti od hladnoe, kao da se sabijamo usredite svoga tijela. -Nema ga ovdje - viknuo je Mungos. - Moda s druge strane upa dagnju? -To nebi toliko trajalo -procijedio je Toni. Po glasu se vidjelo da gaje strah. Prvi put ove noi vidio sam ga istinski uplaenog. Krenuli smo oprezno prema unutranjosti. Razvili smo

se kao hajkai, svaki na udaljenosti od desetak metara i dozivali. Vjetar nam je, meutim, odnosio

povike. Bilo je sve hladnije, a s vjetrom su letjele i suhe borove iglice bockajui


38/120

nas po tijelu. Negdje sa sredine otoia, gdje se nalazi svjetionik, moglo se vidjeti kako golemi valoviudaraju o rivu ispred gradske luke. - Ovo j e fortuna j uga - prozborio j e Toni. - Uskoro neemo monatrag! I tada smo vidjeli. Na kamenom platou s june strane svjetionika, lica sablasno obasjanogmjeseinom, Arna je drala u ustima napeti Tomin ud. Kleala je ispod njega i na mahove prodiralanjegovu stvar u cijelosti. - Ja bih se bojao da mi ga ne odgrize - rekao sam. Stajali smo iznad njih, nasetvorica svjedoka, kao da promatramo svet prizor: jugo jaa, valovi udaraju o stijene optoene

dagnjama kao crnim biserima, a mi smo, tko zna zato, svjesni da se dogaa neto vano i da e jedanivot odsada krenuti drugaijim tokom. Tamni krug napuhanog traktorskog lauha, kao vijenac od crnihtulipana, bio je nataknut na iljasti kamen, da ga ne odnese vjetar. - S ovimje doplivala-zakljuio je Toni.

Tomo nasje, meutim, diskretno pozvao rukom. Dok smo se te vjetrovite noi redali u njenim ustima,Arna je kleala ispod nas kao da moli. Mogli smo pretpostaviti da e je u vremenima koja dolazeprozvati Ralje, da e otokim tinejderima godinama sluiti za spolno sazrijevanje i da nitko od nas vienikada nee biti isti. Umrljani od sjemena, zemlje i borovih iglica zaplivali smo natrag, ususret danima sazrncem pepela u sreditu. Ali nikakva voda vie nas nije mogla oprati.

Blues za gospou s crvenim mrljama1. Hypohondar

U ekaonici ambulante za AIDS, Infektivne klinike dr. Fran Mihaljevi na Mirogojskoj cesti, gdje seobavljaju testovi na HTV, uvijek se meu pacijentima nae pokoja vrlo runa ena. Ona za sve u tompredvorju pakla predstavlja misteriju, a nain na koji se eventualno zarazila u sferi je nadnaravnog. - Kobi ovo jeba? - pita ovjek to sjedi do mene pokazujui najednu od tih runjikavih sirotica, kao dajaimam odgovor na to metafiziko pitanje. Niska, s debelim naoalama za dalekovidne i pogrbljenadranja, spada u kategoriju enskih bia kojima se pretjerano velike grudi spajaju s izboinom trbuha.

To vie nije runoa nego groteska. Kao da su se geni u njenu sluaju odluili na eksperiment.Meutim, takva je i odjea. Nezgrapnim kombinacijama podupire prirodnu runou tijela: sivi os odizguvanog tofa, kriavobijele tenisice, a umjesto bluze gornji dio trenirke Puma. Nema sumnje, to nijesamo runoa - sluaj, nego runoa - odluka. I sada vidim kako ta runoa - odluka neto tumainaoitom poslovnom ovjeku do sebe. Ne ujem to govori jer govori tiho, prepriava valjda svoje

seksualne pustolovine da bi lake sama u njih povjerovala. Osim runih ena, u ekaonici se moe nainekoliko kategorija pacijenata. Prvo, tu su oni zabrinuti. Razliite dobi, etaju amo-tamo, sjednu nasvoju stolicu trenutak i opet ih neto pokree da koracima mjere ekaonicu. Neki, zabrinutiji, prateuzorak mramornih ploa na podu. Primjeujem da preskau crne kvadrate i staju samo na bijele, kao daigraju


39/120

kolice. A odrasli ljudi. Drugo, tu su homoseksualci. Meusobno razgovaraju, razmjenjuju iskustva.Tree, tu su mravi. To su intravenozni, obino, najmirniji. I, na kraju, tu su oni koji se odriu svojihimena. Uprava klinike omoguuje pacijentima da se za test prijave pod ifrom. I te ifre, nakratko,postaju njihova imena. Klinka kraj mene zove se Prolo Ljeto, a njena prijateljica Lili Marlen. uo samkad su prijavljivale. Prolo Ljeto i Lili Marlen zabavljaju se komentirajui pacijente. Stalno se nekomecerekaju, pa i meni koji pravim velike korake da bih prekoraio crne ploe, kao da se kreem po

minskom polju. To ih valjda nasmijava. Prolo Ljeto gleda me direktno u oi, kao da kae: "Bradica, kadova mora proe, bum ti puila za dvajst marki!" Lili je obuena u crno. Intravenozna darkerica koja se upredvojru smrti osjea kao u zahodu vrtia. Dakle, slobodno i spontano. -Ovo bi ve jebo! - veli misusjed fiksirajui Dark Lili. Odgovaram da mu to ne bih preporuio. Barem ne ov dje. Savjetujem daprati reakciju i ako mala izae iz ordinaci je nasmijana, znai daje negativna. Tada je najia. Htjet esigurno proslaviti kojim dopom i onda neka joj ponudi dva deset maraka za brzu rundu u parku iznadklinike. -Nisam lud - kae mi ovaj - gore j e Mirogoj. Nikad to ne radim na groblju. Objanjavam dajegroblje odlino mjesto jer nema ljudi, relativan je mir, a i tamne mramorne ploe od sunca se tolikougriju da su i u proljee sasvim ugodne

128152995-Anđeo-u-ofsajdu-Zoran-Ferić

Documents

Transcript of 128152995-Anđeo-u-ofsajdu-Zoran-Ferić