(. Miroslav Krleza , , , .

7 1893 . , . (1912) , . , , . , , , . 19181939 , . 1919 , . . 1947 - , 1951 ( ), 19581961 . 1986 . 29 1981 .

1955

, , . , , , , , . , , 24 , . , 4 , , 81 , . , - , . , 74, , : , . , , . , , - ( ), . . , , (). , , , - , , , , ., , , ( ), , 118 . , , , , , , ., 74, , , ( ) . , , , . . , , , , , , , , . , , , - , . , . , . , , . , , , , . . ? , ? ! ! ! , 73. , , , ! ! ! ! ! ! ? ! ! ! ! ; , . , , , , , : . , , ! - . , , , , , . , . , , , , , , . ! ! ! ! ! . ! , 17 , . . , , , , . , ! ! ! , , , . ! ? ? ? , . ! , ! ! ! ! !, , . - , -, , . , , , , , . , , , , , , . , . . , , , , , , , , , , . , , : , , , . , . , , , , . , , , . , , , , . , . , , . , , , . , , , , , , , , , . , , , ( ), , , . , . , , , . ! , , , , , . - , . , . - ! !

: Miroslav Krlea: Smrt bludnice Marije

Dogodilo se sve to u jednoj civilizaciji, bog da nam prosti, takvoj, gdje se slini dogaaji spominju u tampanim kronikama kao neto, to je jedva spomena vrijedno. Istoga dana, kada su novine javile, da se u hotelu tom i tom otrovala mala bludnica Marija, itave su stranice tampe bile ispunjene doekom Njegova Velianstva Kralja Schiavonije, nogometnim utakmicama, prevarama u ministarstvima, i tako smrt male bludnice Marije nije inspirirala nijednog reportera, da joj posveti nekoliko redaka i da tako sav onaj bol, to je razderao taj skromni subjekt nevine djevojke, zaustavi barem za dvadeset i etiri sata u vrtoglavom ludilu zbivanja, senzacije i blefa.Marija se otrovala rano ujutro, oko etiri, i njeno je stenjanje kroz zatvorena vrata uo hotelski sluga, koji se uspeo u trei kat da probudi na broju osamdeset i prvom jednoga gosta, koji je htio da otputuje ranom jutarnjom laom. Onda dakle, kada je prvi ovjek uo stenjanje otrovane djevojke kroz zakljuana vrata njene sobe, onda je ve bilo uglavnom prekasno za svaki pomoni zahvat, jer su se kiseline eluane ve bile spojile s otrovom i onda se s ljudskog stanovita vie nije dalo uiniti nita. Ali nekoliko sati prije toga, kada je nesretna i zaplakana djevojka pokucala na arhimandritova vrata broj sedamdeset i etiri, onda su jo sve mogunosti bile otvorene, i izgleda nam, da nije pretjerano, ustvrdimo li, da je itav taj nesretni ivot djevojice bio u arhimandritovoj ruci, kao porculanska figurica, to ju je ta medvjedina pijana drala u svojoj api i razbila, a zatim okrenula svijetu stranjicu i zahrkala prostaki pretpotopno, podrigujui se kao prase, pred koje je pala rua. No kako ne mislimo da piemo puritansku tezu o ovom dogaaju, ve bismo htjeli da damo report po kroniarskoj nam dunosti, treba da postavimo sve te dogaaje pred itaoca u nekom redoslijedu vie-manje istom (i od nas potpuno nezavisnom), kojim se taj zapletaj razvijao.Bilo je, dakle, ve kasno u noi. Hotel je spavao, i putnici posljednjeg nonog brzovlaka smirili se po svojim sobama kao po kajitama parobroda, kada se uje samo stenjanje makine i svjetiljka treperi na prvom jarbolu. Iz dubljine, iz pivnice, odjekivala je glazba, ali priguena, kao pod staklenim zvonom; na dnu dugih, mekanim sagom pokrivenih hodnika, sjale su zasjenjene arulje, a od vremena na vrijeme zazujao je lift i nastajala bi tiina, a onda bi poslije neznatne stanke i opet zujao lift dugo i jednolino.Arhimandrit, ljudina u bundi podstavljenoj krznom, sa skupocjenim draguljnim krstom oko vrata na masivnom optoenom lancu, nije bio toliko pijan te bi bio zaboravio (zatvoren u staklenoj kutiji lifta s livriranim dekom), da se sjeti, kako je mogue da lanac lifta pukne i da se sve to zajedno s njegovih stotinu i osamnaest kila strovali u dubljinu. On je negdje itao jedamput u novinama prije mnogo godina, da se ovako stropotao lift sa svima, to su sjedili u toj staklenoj krinji, i otada ga ta neugodna misao ne ostavlja, te je sretno odahnuo, kada mu je livrirani djearac otvorio staklena vrata i on je osjetio traverze i solidnu betonsku konstrukciju pod svojim nogama.Arhimandrit dakle, koji je stanovao u treespratnoj sobi broj sedamdeset i etiri, ovjek prosjed i bradat, masne valovite kose, kao kakva klasina pojava sveenika grke vjeroispovijesti (koga Musorgski vidi u blagom scherzu, a o kome Demjan Bijedni pjeva kao o pauku s rascvjetanim nosom i kamilavkom), arhimandrit dakle otvorio je svoju sobu iroke volje kao poplava. Gunao je poluglasno neku koijaku frivolnu pjesmu, skinuo svoju krznenu bundu, svoju crvenom svilom podstavljenu mantiju, i onako teko razrivene probave, sagnuvi se u pojasu i podrigujui se skidao je debelim, krvlju nateenim mesarskim ruetinama svoje cipele. Pala je teka masivna cipela. Prva, pa odmah zatim druga, i arhimandrit, slavni propovjednik, koji je itavu no pio sa tri ministra, sedam defraudanata, provalnika, tamnih nekih pojava, koji su svi nazdravljali Kralju i Dravi i govorili o milijunima i krvi, arhimandrit, slavna pijanica, zamislio se, bi li izvadio iz svoga kofera kutiju sodebikarbone, da uzme liicu-dvije i da tako ispere neugodan tek iz usta, kada se na vratima oglasilo kucanje. Zaudio se arhimandrit, to to kucaju na njegova vrata.U prvi mah pomislio je, da je to zabuna. Kada se kucanje ponovilo te potrajalo plaho i ustrajno, on je ustao te onako u gaama i tekim vunenim arapama poao da otvori.Pred vratima stajala je djevojka, slabokrvna djevojka, gologlava, u svili, a lice joj je bilo zeleno. Drhtala je kao u smrtnome strahu. - to je? Vi ste se zabunili, gospoice! - Ne, nisam! Molim vas! Nikako se nisam zabunila! Ja stanujem ovdje pokraj vas na broju sedamdeset i tri! Ja sam ve prije veere htjela k vama! Molim vas, kao boga vas molim, meni se radi o ivotu i smrti. - No dobro! Dobro! Razumem! Tie! Samo tie! to ste toliko uzrujani? Zato nije potrebno da se toliko uzrujavate! Ja razumem! Molim! Izvolite! Samo tie!Djevojka se progurala u sobu; dovukla se do stolice i tamo klonula zaplakavi glasno. Taj njen pla bio je toliko grevit, da je arhimandrit zastao, i polugol u arapama, zaogrnut crvenopodstavljenom mantijom (da su mu se vidjele gae i svitnjaci svezani na glenju), nikako nije mogao da prosudi, jesu li te suze prave ili krive.- Ako lae, veto lae, svaka ast - mislio je arhimandrit u sebi i gledao djevojku ispod oka. A kada je to tako potrajalo, te se inilo, kao da je vrijeme zastalo, i kada je djevojka primijetila, da se arhimandrit ne mie, bacila se na pod i na koljenima dopuzala do sveenika. Tamo je zaplakala ponovo, pred arhimandritovim nogama.Prisutnost mlade, namirisane ene, mekoa njene kose, svila, kroz koju se osjealo toplo tijelo, sve je to raspalilo krv u pijanici, i njegov je glas zatreperio u grlu. - Dete drago! Meni je to sve nejasno! Ja sve to ne mogu da razumem! Umirite se! Sada je no! Tu se uje preko i kada parketi kripe! Kakvoga to smisla imade, ovako sada? ..Djevojka je bila posve mlada, jedva je prebacila sedamnaestu, i njen pla bio je pla djetinji. Nikako nije mogla da uhvati rije od suza. Arhimandrit ju je pomilovao po licu, osjetio na dlanu svome vatru njezinih obraza i okrenuo se, poao do umivaonika, natoio au vode i donio djevojci da popije. - Saberite se, dete! Saberite se! to to sve znai? - Gospodine! Dragi moj gospodine, oe! Molim vas, mene je strah, ja se bojim, ja bih htjela da se ispovjedim, mene hvata strah, ja sam bolesna, gospodine! - Ja da vas ispovedim, dete? A kako da vas ja ispovedim? Zato? - Ja sam veeras vidjela, kada ste izali, i ekala sam da se vratite. Bilo me je strah! Ja bih htjela da se pomirim, gospodine, oe, da se sa svojim ivotom pomirim! Mene je strah! Ja u poludjeti! Ja u umrijeti! Ja se bojim boga!Arhimandrit, enskar i pijanica, nije vjerovao u boga. Jo od bchnerovsko-darvinskih niegimnazijalnih vremena itava je ta takozvana nadnaravna nadgradnja ostala za nj definitivno oborenom, a kako ga je poslije ivot bacao amo-tamo, sve je to u njemu ostalo razvaljeno, i on je poivio u sveenikoj mantiji kao nevjernik i cinik. On je bdio po svome zanimanju nad motima legendarnih svetaca i careva, a kada se napio, zbijao bi ale od tih kostura, pljuvao po ikonama, razbijao flae o raspela, bljuvao po riznicama i lagao u crkvi. A sada je eto dola tu k njemu, kasno poslije ponoi, jedna bludnica, pijana ena, koja sva mirie po konjaku i po rakiji, i tu plae pred njegovim nogama i hoe da se ispovjedi. Htio je arhimandrit da se nasmije, da se svojim zdravim i dubokim basom nasmije tako glasno, da bi svi gosti i putnici istrali iz kajita kao da je brodolom i da hotel tone. Kako je ta mlada i nepoznata ena pred njim kleala sagnuta vrata, on se spustio do nje i rutiniranom kretnjom staroga oca duobrinika stao da je miluje po kosi, po frizuri, po tjemenu, po zatiljku, pa ispod zatiljka po pahuljasto obraslom ljebiu i po kraljecima, po ramenima, po vratu, po leima, ptiicu malu, sirotu malu, djevojicu nesretnu, to plae, to se boji boga, to se ispovijeda.Djevojka je plakala, zarila svoju glavu u crvenopodstavljenu mantiju i govorila o nekoj banalnoj, svakodnevnoj historiji: kako se otac opijao, kako je mati itave noi zvrndala na maini, kako je buknuo rat i ona se gladna skitala po velegradovima, i kako sada ne moe vie dalje. Sigurno je, da ona dalje ovako vie ne moe, i strah pred nekom neopisivom arhitektonskom teinom postojee metafizike nadgradnje, nekog izvjesnog nadzemaljskog poretka, to ga ona nikako nije znala da opie, ve ga je uvijek vrlo neinteligentno nazivala "bojim sudom", strah dakle pred tim nekim eventualnim antibchnerovskim poretkom i svijetom, sve je to nju bacilo ovamo pred arhimandritove noge, da se ispovjedi, da skine teret sa sebe, da umre ista. Vjerojatno je, da se u njenom sedamnaestogodinjem djejem organizmu paralelno s time javljao jak i neiskorjenjiv poriv duboke i zdrave ivotnosti, neiivljenosti, i da je to, kako je ona pokucala u noi na vrata jednoga susjeda, bila gesta utopljenika, koji oajno prua ruku za spasom, kao posljednji bespomoni signal.I doista, jedan momenat tako je i izgledalo, kao da e arhimandrit ipak shvatiti to zbivanje i aktivno zahvatiti u to utapanje i izvui tu moralnu utopljenicu. Ali prije svega ta oajna namjetenost same fabule, ta oajno gola banalnost ivota jedne male, velegradske, nepoznate bludnice, prisutnost mlade ene kao takve, i jo ono silno vino pa probdjevena no, sve se to arhimandritu priinilo duboko lanim, i pod njegovom se povrinom pokrenuo pijani, okorjeli nosorog sladostrasti i nagona, i on je podigao to zaplakano djevoje k sebi u krilo, kao ranjenika u povoju. Milovao je tako to oajno nesretno dijete, gladio je rukom, govorio joj o bogu, koji da je, kako se po svemu ini, dobar i vjean, i kako je on ve uo za hiljade i hiljade takvih sluajeva, i da nema grenih i negrenih ljudi, nego da su pred bogom svi ljudi jednako greni, i kako bog zapovijeda, da treba ivjeti, samo ivjeti, i kako ivjeti nije greno nego sveto, jedino sveto, jedino mudro, jedino spasavajue. Govorio je arhimandrit tako o bogu, osjeajui pod svojim mesarskim ruetinama enske listove, stegna, bedra, podvezice (te proklete moderne podvezice, to se podvezuju ispod pasa), srkao je suze djevojine, milovao je, uutkivao je i najposlije je u sobi nastala tiina.Jo je bilo vrlo rano i kroz zavjese je probijala prva modrikasta svjetlost dana, kada se arhimandrit trgnuo iz tekog olovnog sna. Vani na hodniku vikali su ljudi i uli se glasovi, te je arhimandrit bunovan sjeo na hip u postelji i posegnuo u tminu da napipa pokraj sebe enu. - Nema je. Da me nije pokrala!Umoran, omamljen, u polusnu, on je ispruio ruku do nonog ormaria, a kada je pod prstima osjetio svoj lanac i skupocjeni briljantni krst, i zlatan sat u kesici od jelenovine, i lisnicu, okrenuo se s lijevoga rebra na desno i glasno zahrkao dalje, kao da su mu sve ove kretnje bile mjesearske i besvijesne.Vani na hodniku brujala je graja zbog djevojke, koja se otrovala u pokrajnoj sobi. Netko je piskao na sluge da ne viu. - Ps-sst. Tie! Gosti spavaju.

5