Post on 04-Jan-2016
description
XYZ
Priča: Milica BjelogrlićIlustrovala: Amber Vještica
Opet je to doba godine.Prljavosivi grad postao je
još sivlji zbog magle u kasno decembarsko
popodne. Sve bi bilo u redu da je grad prazniji i da je jedino što je ostalo čovek
sa svojim mislima. Međutim, ispunjen je
ljudima. Uglavnom su isti, nose otmene papirne kese:
odvratne, sveprisutne. Grad je sve tamniji zbog
mraka koji se brzo nadvio i ružne zimske odeće koju ljudi nose, gajeći iluziju da
će im biti toplije.
Teške martinke lupaju dok jedan dečko hoda. Mokri šljunak ispušta nekakav gnjecav zvuk svaki put
kad korakne. Voli da gleda kako njegov umorni
dah postaje para dok izdiše. Još i puši, pa sam
sebi liči na starinsku lokomotivu. Bilo bi
okrepljujuće ponovo proživeti dečačke
maštarije kada je svakog dana želeo da bude nešto
drugo: policajac, vatrogasac, moler...
Sada završava fakultet i ne zna tačno šta želi da bude. Zapravo, lažem,
zna on to vrlo dobro. Želi da bude lutalica,
slobodan.
Palcem razmaže preostali patrljak cigare po rubu mrke, prljave kante za đubre. Podigne opušak, još jednom ga dobro pogleda, a zatim sa lakoćom baci, kao da je taj predmet nešto ogavno, nešto što ne zaslužuje da postoji. Namesti maramu preko usta i nastavi dalje. Ruke su mu hladne i modre. Voli taj
osećaj hladne kože. Smiruje ga. Dečkov kaput se prilagodio njegovim pokretima – savršeno je namešten,
njišu se u istom ritmu. Uostalom, sve je na njemu skladno: nepodšišana,
kratka kosa, koščato bledo lice, prodorne plave oči. Njegove su oči
strašne. Toliko osude u njima, osude koju nije želeo da pokaže. Još od
najranijeg detinjstva je primećivao sve greške ljudskog roda, ali nije o njima
mnogo razmišljao. Kako je rastao, međutim, više im se posvećivao:
roditelji koji su se svađali, potpuno prazni prijatelji, devojke koje su ga
jurile. Sve to ga je zamaralo, sve to je mrzeo. Otplutao bi nekud daleko, u neki bolji svet. Savršen hladni svet, bez ljudi. Ne nužno bez ljudi, ali bez onih koji su bili prazni, beskorisne
orahove ljušture bez ploda. A svi koje je sretao su bili upravo takvi.
Mrak je potpuno progutao grad. Dečko se naglo
zaustavio na autobuskoj stanici. Do stanice se
nalazila ulična svetiljka koja je sablasnom svetlošću
osvetljavala okruženje. Pod njom su ljudi izgledali zlo: maske su se otopile, kao grumen leda, nesrećnog
leda, ostavljenog i zaboravljenog na suncu. Ruku je ležerno spustio u džep i počeo da se igra
prstenom na desnom palcu. Srebrni, teški prsten.
Gledao je na drugu stranu ulice, usput izbegavajući
svačiji pogled. Kičasti novogodišnji ukrasi mu nisu
skretali pažnju. Nije ni razumeo svrhu tog
praznika. Ljudi odluče da učine stvari koje ne ispune – i sve ostaje isto. Još jedna
greška ljudskog roda.
Autobus je lagano stao i dečko je, kao i nekoliko
ljudi, ušao unutra. Brzo je seo na mesto koje je imalo samo jedno sedište i skinuo
kaput.
Usku crnu majicu su zatezali začeci mišića. Nije bio
baš izvajani Adonis, ali je bio
dovoljno jak. Nalaktio se na
prozor i naslonio glavu na pesnicu.
Koji je on element?
Sklonio je pramen crne kose sa lica i nastavio da zuri u daljinu, u jedno
veliko ništa.
Nešto ga je okrznulo po
ramenu.Nehotično
nameštajući ljutito lice zbog toga što ga je
neko uznemirio i izvukao iz
zamišljenog života, okrenuo
se.
Devojka, takođe sva u crnom, u dugom
kaputu, suknji, hulahopkama i
čizmama na štiklu koje su sezale do zglobova. Ispijeno lice, sa karminom boje šljive, i dugim slapom crne kose činilo je da izgleda
još zamorenije. Bila je prelepa, bila
je sve ono u šta je želeo da pronikne.