Post on 05-Feb-2018
Univerzitet u Nišu
Fakultet Umetnosti
Katedra za gudačke instrumente- VIOLINA
SNEŽANA IVKOVID
Odlike impresionističkog stila
u Debisijevoj violinskoj sonati
Poznavanje savremene literature i izvođaštva
Seminarski rad
Mentor:
docent, doktor
Sonja Cvetkovid
Niš
2011
Odlike impresionističkog stila
u Debisijevoj violinskoj sonati
Impresionizam u umetnosti
Impresionizam se u umetnosti pojavio kao ogranak poznog romantizma. Impresionizam u muzici,
slikarstvu i poeziji kao simbolizam, uneo je nov dah umetničkog izražavanja kroz revolucionarne,
radikalne i temeljno nove ideje. Proizvod mediteranskog, francuskog duha. impresionizam je vodio
umetnost ka individualističkom subjektivizmu.
Prvi organizovani nastup impresionista bio je 1874. godine kada je trideset slikara priredilo
izložbu slika. Ceo pravac dobio je ime prema tada izloženoj slici “Izlazak sunca- impresija“ Cloda Monea.
Sa impresionistima počinje proces minimalizacije predmeta. Sadržaj se sastojao od tonova, a ne od
samog sadržaja po sebi čime su se razlikovali od drugih. Oni su napustili jasnodu linije. Svi predmeti
preliveni su svetlom i senkom pa se javljaju u međusobnom svetlosnom odnosu. Linija postaje samo
slučajan rezultat susreta dveju obojenih površina. Saznanje je zamenjeno utiskom, impresijom.
Materijalna konkretnost stvari zamenjena je prividom pojava podložnih promenama, trajna stvarnost-
trenutnim , relativnim viđenjem.
Slikari impresionisti su napustili ateljea i slikali u
prirodi, nastojedi da iz obilja motiva fiksiraju jedan delid stvarnosti koja se pod igrom svetla neprekidno
menja. Otuda serije slika sa istim motivima izvedenim u različito doba dana. Oni slikaju uglavnom opšte
forme i opštu atmosferu, dok pojedinosti ostaju maglovite. Konture i boje se prelivaju, nijanse tona
dobijaju se osnovnim tonovima boja koji se nalaze jedan uz drugi, a ne direktnim mešanjem boja. Ovaj
postupak impresionističkom slikarstvu daje specifičnu fakturu.
U poeziji osnovni elemenat izraza postaje simbol, shvaden kao nagoveštaj realnih objekata,
povezujude načelo između realnog i idealnog sveta. Realnost je samo zavesa koja skriva drugačiji svet
dok je put simbola, put spoznaje.
U osnovi simbolizma leži idealizam. On počiva na odricanju mogudnosti poimanja objektivne istine
gde je umetnik istovremeno nezadovoljan stvarnošdu. On želi da spozna sopstveni svet- svet ideja koji
caruje nad materijalnim. Cilj je proniknuti u idealni svet uz pomod natprirodne intuicije umetnika, i na
tom putu služi se simbolima. Simbol nije adekvatan spoljašnjem značenju reči i njegova značenja su
mnogolika, neograničena, skrivena u dubini. Složenost zadatka uslovila je složenost terminologije i
samog stvaralačkog procesa. Simbolisti su stoga zahtevali slobodu forme i u poeziji naglašavali muzičke
elemente jezika.
Muzika je u najvedoj meri uspela da oživi ideale slikarskog impresionizma i simbolizma. Ali, shvatanje
slikarskog impresionizma i simbolizma poezije tog vremena nam pomaže da razumemo muzički
impresionizam, koji sveukupnom čulnom doživljaju postavlja visoke zahteve.
Impresionizam u muzici
Glavni predstavnik i tvorac muzičkog impresionizma bio je Klod Debisi. U stvaralaštvu drugih
kompozitora impresionizam se pojavljuje kao jedna od stvaralačkih tendencija, u kombinaciji sa drugim
pravcima.
Muzički impresionizam doneo je promenu u tematici. On se usteže od romantičarskih izliva
subjektivnih emocija. Tematika dela proističe iz posmatranja prirode, pejzaža, fizičkih promena: odblesci
svetlosti, izlazak i zalazak sunca, sjaj mesečine, vetar, nod, vodene kapi, zvuci iz daljine- zvona, zov
rogova, odjeci. Ljudsko lice nestaje iz njihovog vidokruga, a sa iščezavanjem subjekta, gubi se za
romantizam karakteristična narativnost. Programnost ima ilustrativno ali često i simboličko značenje.
U impresionizmu dominira kult male forme- klavirska minijatura i solo- pesma dobijaju na značaju.
Spoljašnje konture forme su jasne, pregledne, ali je unutrašnja struktura vrlo često mozaična i negira
romantičarski princip razvojnosti kao dominantni u muzičkom mišljenju. Vede forme se redje sredu. Na
primer u Debisijevoj operi “Peleas i Melisanda“, baletima, simfonijskoj muzici i nešto manje u kamernim
delima, sonatama i kvartetima.
Harmonija postaje najvažnije izražajno sredstvo impresionista. U prvom planu je njena koloristička
uloga: nisu toliko važne funkcionalne veze akorada, konstruktivna uloga harmonije, dominantna
romantičarska expresivnost, ved u prvi plan dolazi boja i poseban kvalitet svakog tona. Boje se slažu
poput boja na slikarskom platnu: jedna na drugu, mozaično i statično.
Impresionizam tako na nov način nastavlja romantičarske tendencije u proširivanju tonaliteta, te
se po sredstvima izražavanja vrlo često približava expresionizmu. Instrumentacija podvlači glavnu ulogu
boje u izrazu. Klavir je podvrgnut novom tretmanu, sasvim različitom od romantičarskog, posebnom
fakturom klavirskog stava i specifičnom upotrebom klavirskih pedala. U orkestru impresionisti ne mešaju
instrumentalne boje, ved u različitim instrumentalnim grupama slažu različite melodije jednu uz drugu i
tako dobijaju efekat prozračne orkestracije. Vrlo često se izostavljaju limeni duvački instrumenti.
Teme kompozicija postaju sažete, malog opsega, poput skica, fragmentarnog karaktera, ali je
ritmička komponenta veoma razvijena. Tome doprinosi uticaj folklora u kojem se rado i često traži
inspiracija. Debisi je bio zainteresovan za staru francusku pesmu, ali i španski i ruski folklor, kao i
muzičku tradiciju egzotičnih krajeva. Na svetskim izložbama u Parizu imao je priliku da upozna muziku
Jave, Kine, Španije, Cigana- njihove ritmove, melodije, lestvice, instrumentarijum. Svi ti elementi
obogadivali su njegov lični izraz.
Klod Debisi (1862-1918)
Debisi je glavni predstavnik impresionizma u muzici. Njegova stvaralačka ličnost i doprinos u najvedoj meri određuju tipične odlike ovog stilskog pravca. Debisijeva umetnička ličnost oblikovana je u krugu umetnika okupljenih oko pesnika Malarmea, u čijim je idejama našao potvrdu sopstvenih shvatanja umetnosti i umetničkih težnji. Snažna ličnost Debisija otkrila je sve mogudnosti koje je impresionizam pružao kompozitoru. On je taj umetnički pravac sam izgradio i dao mu individualni pečat. Obeležja njegovog muzičkog impresionizma toliko su lična da se ne mogu oponašati.
Muzički stil
Debisi je počeo svoje delovanje u doba kad je u evropskoj muzici još vladao dualizam dura i mola.
On de tom dualizmu zadati nove udarce, ali de u suštini ostati tonalan. Na području harmonije on unosi
znatna obogadenja. Uz dur i mol on u punoj ravnopravnosti postavlja povedan trozvuk, na kome dalje
gradi povedan četvorozvuk i petozvuk.
Povedan trozvuk nije njegovo otkride ali se on prvi počeo njime sistematski služiti. Novo
obogadenje tonalnog sastava izvršio je uvodjenjem tzv. starocrkvenih tonaliteta u svoja dela. Ti
tonaliteti, čija neobičnost delovanja potiče od uvek drugačijeg položaja polustepena u pojedinim
lestvicama kao i od pomanjkanja vođice, daju novu svežinu melodijama. Osim starocrkvenih lestvica
često je upotrebljavao još jednu, do koje je došao primenom sazvuka sa povedanom kvintom. To je tzv.
lestvica celih stepena. Taj tip lestvice ulazi u kategoriju egzotičnih lestvica, koje je Debisi rado
proučavao, pronalazedi u njima izvore novog, neobičnog, rafiniranog zvuka. Takvim lestvicama pripada i
pentatonička, kojoj tragove nalazimo i u raznim krajevima Evrope, koju je, takođe, više puta upotrebio.
Sa ovim nije iscrpljeno delovanje Debisijeve impresionističke harmonije. Neobično je važno kako
on postupa s obzirom na međusobne odnose sazvuka, bilo tradicionalnog, bilo novog tipa. Tu je zapravo
težište njegovog revoculionarnog zahvata. On više ne poštuje zakone povezivanja i rešavanja sazvuka, a
pogotovo se ne obazire na vekovima zabranjenu upotrebu paralelnih kvinti. On slobodno niže paralelne
trozvuke (paralelne kvinte), paralelne četvorozvuke, petozvuke i šestozvuke, bilo u osnovnom obliku ili u
njihovim obrtajima. To bi značilo i da ne priprema disonance, da slobodno udružuje sazvuke koji nisu
povezani zajedničkim tonalitetom.
Debisijeva muzika počiva na slobodi pri upotrebi najrazličitijih vrsta sazvuka, koji u zajedničkom
delovanju stvaraju dojam novog, neočekivanog, neobičnog.
Građu tonskog tela, ne pružaju izrazite melodije širokog daha i raspona. Njegove su teme sažete,
skromnog opsega, često nepotpuno profilirane, gotovo skicirane i nabačene, pa je forma pretežno
rapsodičnog, improvizacijskog tipa. Celina se stvara od sitnijih mozaičkih odlomaka. Bududi da su
impresije trenutnog, nestalnog karaktera, razumljivo je da je i njihova ritmička okosnica često nestalna,
neodređena i kolebljiva. Drugim rečima, primarni elementi stvaranja i delovanja su boja i harmonija u
svoj svojoj raznolikosti i neobičnosti.
Sonata za violinu i klavir
Debisijeva Sonata za violinu i klavir predstavlja izvanredan balans slasti, požara, humora i
nostalgije. To delo prožeto je dubokom melanholijom koja otelotvoruje druge osobine karakterične za
Debisija čime se on razlikuje od drugih kompozitora svog vremena. Osedaj za maštu, slobodu i afektivnu
dubinu izraza.
Napisana na samom kraju kompozitorovog stvaralaštva i života, sonata je jedan od najboljih
primera umetničke i kompozicijske spretnosti kompozitora. Za vreme komponovanja sonate, Debisi je
ved bio teško bolestan od raka. Nastavio je da piše uprkos bolesti, delom i iz finansijskih razloga. Bilo je
to 1915. godine, kada je započeo svoj projekat pisanja 6 sonata za različite instrumente.
Sonata za violinu i klavir bila je treda u nizu ali i poslednje delo koje je napisao pre svoje smrti.
Delo je poznato po svojoj kratkotrajnosti. Originalno izvođenje traje oko 13 minuta. Premijerno je
izvedena na 5. Maj 1917, sa violinistom Gastonom Puleom i Debisijem lično za klavirom. To je bilo
njegovo poslednje javno izvođenje.
Debisi je bio patriota koji je naporno radio da zaštiti i očuva francusku kulturu. Smatran prvim
kompozitorom impresionizma, Debisijev stil obeležen inovativnom harmonijom i bojama tona ispunio je
razumnom i emocionalnom toplinom i sonatu za violinu i klavir.
Sonata za violinu i klavir predstavlja svojevrsnu saradnju čula i duha. Za razliku od sonata iz ranijih
perioda ili sonata iz njegovog vremena, u ovoj sonati dva instrumenta ne prate jedno drugo, ved jedan
instrument vodi i usmerava energiju protiv melodije ili motiva drugog instrumenta. To stvara različite
vrste sonoriti i texture. Dva instrumenta izazivaju jedno drugo ali ih njihova svadja i rasprava na kraju
neminovno zbližava.
Sonata za violinu i klavir u g- molu ima tri stava:
1. Allegro vivo
2. Intermède: Fantasque et léger
3. Finale: Très animé
Allegro vivo
U težnji da se muzici da starinski prizvuk i svojevrsna zvučna patina, stari modusi su se pokazali kao
najpodesnije rešenje za one koji nisu težili napuštanju tonalnosti. Takvi lestvični obrazci čuvali su tonalnu
stabilnost muzičkog toka uz istovremeno napuštanje tradicionalnih funkcionalnih odnosa, posebno kroz
izbegavanje stereotipnih vođica.
U prvim taktovima sonate pojavljuje se dorski modus (t-S-t). Dorska seksta(e) javlja se i u akordu
dominante kao velika nona, tako da ovaj akord i u molu ima tipičan debisijevski vid. Odnos t-S ponavlja
se tri puta, kao da Debisi naročito želi da istakne dorsko obeležje tonaliteta. Dorska boja uvek je uočljiva
i daje posebnu mekodu muzičkom toku, kroz blago dursko osvetljavanje molske osnove.
Celostepena lestvica sa svojim kolorističkim svojstvima, svojom građom veoma se razlikuje od
lestvičnih obrazaca tradicionalne muzike, u čemu ključnu ulogu igra negacija, odnosno izostavljanje
dominante. U sonati pojava celostepenosti nije samo linearna ved je projektovana i na harmoniju, i tako
na svim stupnjevima gradi prekomerne trozvuke, a uz primenu enharmonije uključuje tvrdo i dvostruko
umanjene.
Celostepena dominanta (CD), akord sastavljen od raznozvučnih tonova celostepene lestvice, u
ovom stavu pojavljuje se nekoliko puta u vidu +CD9 i CD13.
Boja prvog stava predstavljena je dinamikom: p, piu p, pp, sempre pp, mf kada se odabrana
impresija javlja po drugi put, kulminacija do f i ff, uz nagle dinamičke uspone i padove odnosno cresc. i
decrescenda označena u vedini slučajeva kao željena boja, na jednom tonu < >, čime se zahteva puniji
odnosno prozračan zvuk. Debisi koristi ravnopravno čitav spektar boja instrumenta.
Zvuk pored dinamike ima veoma raznolika agogička sredstva izraza: legato, portato, spiccato,
pizzicato, sforzato kao i vrlo čestu upotrebu akcenata. Koristi tehničke potencijale violine kao što je
glisando na jednom tonu (za pola odnosno ceo stepen), flažolete na dugim notama u trajanju od
nekoliko taktova (4-8), i sur la touche odnosno sviranje na grifbertu violine, čime se dobija zaglušen ton,
ne sasvim jasan, nalik na šum.
Ritam koristi u svoj svojoj raznovrsnosti. Teži promeni tempa ali ne i takta, ved stavove sastavlja u
srodnim metričkim formacijama. Tako se u prvom stavu smenjuju taktovi 3/4 i 2/4. Raznovrsnost se
ogleda u ritmičkoj vrednosti nota koje u tročetvrtinskom taktu podražavaju zvuk dvočetvrtinskog takta,
primeni kvartola I kvintola u melodici, a šesnaestina isključivo u pasažima.
Intermède - fantasque et lèger (kapriciozan i svetao)
U ovom stavu, Debisi je upotrebio dva modusa u jednoj lestvici tzv. akustičku lestvicu, koja je po sastavu
lidijsko-mixolidijska, sa prekomernom (lidijskom) kvartom i malom (mixolidijskom) septimom na inače
durskoj osnovi. Naziv akustička dobila je po tome što se može tumačiti i kao niz alikvotnih tonova.
Pentatonika je najočitija u melodijskom toku, pa se javlja u kratkim frazama. Harmonizacija
pentatonske melodike je dijatonska i podržava se sazvučjima samo iz istih pet tonova, što uzrokuje
naglašenu prisutnost intervala velike sekunde, čiste kvarte i kvinte i dočarava neobičan zvučni svet
istoka.
Celostepenost se retko sprovodi u dužem vremenskom toku, mnogo su češde pojave kroz
pojedinačna karakteristična sazvučja ili više njih u nizu naročito prekomernih trozvuka, ili samo u
melodijskim pasažima. Na samom kraju stava, kompozitor koristi prekomeran razložen trozvuk u vidu
melodijskog pasaža.
Pored sad ved dobro poznatih tipično debisijevih čestih oscilacija dinamike, slika-impresija
(fragmenti muzike) u legatu, spikatu i picikatu, prvi put se u violinskoj deonici javlja tzv. tremolo. Nakon
explozije pasaža od p do f dinamike u mixolidijskom modusu kulminacija dolazi na jednom tonu (c) u
trajanju od 6 taktova, gde tremolo daje utisak snažnog podrhtavanja zvuka. Glisando (klizanje tona) sada
se ponovo javlja ali u odnosu velike terce, od tona es do tona g.
U violinskoj deonici čiste kvinte u kombinaciji sa čistim kvartama se sada značajno ističu, celi
pojedini fragmenti izgrađeni su na njima. Višestruko ponavljanje jednog istog tona na violini kao fiktivna
tonika sada se odvija u šesnaestinama dok je u prethodnom stavu to bio ležedi, pedalni ton. U oba
slučaja je u p ili pp dinamici kao da ispunjava delo izvesnom ali i neizvesnom toplinom sanjarskog
raspoloženja u momentu svog pojavljivanja.
Drugi stav, fantasque e leger, kao što i sama reč kaže je kapriciozan i svetao, odnosno fantastičan i
lak. Čitav stav je u 2/4 taktu ali je ritmički veoma bogat (pravilne ritmičke figure, pasaži sada u
tridesetdvojkama). Ceo stav napisan je u scherzando raspoloženju.
Nakon umanjenog silaznog četvorozvuka, na samom početku ovog stava, zaustavljamo se na tonu
na kome prvi put Debisi upotrebljava triler u deonici violine. Kao nastavak bujice prethodnih tonova,
trileri (male i velike sekunde) silaze dalje za polustepen niže, nakon čega sledi rapsodično prelaženje
preko svih žica violine, po mogudstvu praznih žica (G D A E), kako bi mogude čiste kvinte dale
besprekornu čistotu zvuka baš violine.
Finale - Très animé (Živo)
Višezvuci u paralelnom kretanju (miksturni paralelizam) imaju prevashodno koloristička svojstva. Ovakvo
kretanje je tipično obeležje impresionističke harmonije.
Tredi stav počinje upravo nizanjem blagozvučnih terci. Posebno istaknutu primenu imaju nizovi
velikih terci, koje se svojom celostepenom zvučnošdu jasno razlikuju od tradicionalnog paralelizma.
Nezavisno od međusobnih odnosa i harmonske dinamike, sazvučja (počev od dvozvuka) se biraju a
potom nižu sasvim slobodno, cenedi iznad svega zvučnost kao takvu i njenu upotrebljivost za
dočaravanje zamišljenog prizora ili atmosfere.
Violina i klavir istovremeno izvode tremolo velikih terci u slobodnom nizu. U ovom slučaju tremolo
daje utisak treperenja zvuka. Glisando violina izvodi na G žici čak u rasponu none (g-b). Smenjuju se 3/8 i
9/16 takt a brzi pasaži koji uvek imaju ulogu svojevrsnih specijalnih efekata, sada se izvode u
šezdesetčetvorkama.
U svakom stavu najbrže note nam nešto govore. Uzlazni ili silazni pasaži, mislim pritom samo na
najbrže note stavova, služe da nam drastično i jako brzo promene raspoloženje, odnosno zaista ostave
neki utisak. U prvom stavu, uzlazna dva pasaža zvuče kao da su odlepršala sa žice. U tredem uzlazni
pasaž kroz tri oktave, počinje od jedne a završava drugom dinamikom i kao da nas budi iz uspavanosti, i
doslovno predstavlja prelaz iz nodi u dan, ili dolazak proleda nakon čega čujemo i cvrkut ptica, ili za
nekog to može zvučati kao lepršanje lišda na vetru, zahvaljujudi tremolu slobodnih uzastopnih velikih
terci.
- - -
Veština i tehnika kojom je Debisi rasporedio melodijski i harmonski materijal sonate u skladu sa
karakteristikama boje i tehničkim odlikama violine i klavira, pokazuje da je pojedinačno izučavao
karakteristike ovih instrumenata, čime se potvrđuje da je instrumentacija bila od izuzetne važnosti u
stvaranju kolorita impresionizma.
Violina se s razlogom stavlja na pijedestal kraljice instrumenata. Očaravajuda svojstva ovog
instrumenta sadrže se u idealnom skladu i objedinjenosti pevljivih, instrumentalno-virtuoznih i
zvučno-koloritnih komponenti. Dostizanje instrumentalno virtuoznih, izražajno sadržajnih i atraktivnih
mogudnosti je ogromno, a mogudnost izmena zvučnog kolorita, od šuma i udara do zanosnog pevanja,
kao i postizanje najšireg dinamičkog spektra, Debisi je maximalno iskoristio u sonati za violinu i klavir.
REZIME
Debisijeve partiture nisu imale za cilj da predstave ideje i osedanja, nego da dočaraju ambijent, putem
delikatne i nestalne muzičke atmosfere, koja asocira na nepreciznost impresionističkog stila. Njegova
dela odražavaju potragu za spontanim izražavanjem, kršedi sva do tada postojeda pravila u muzici. U
Debisijevom delu ne postoji ni teorija ni analiza, samo zadovoljstvo koje nastaje slušanjem.
Sam Debisi je jednom prilikom izjavio: „ Nastojimo da stvorimo ogoljenu muziku. Težimo da izbegnemo
da emocije uguše prekomerni motivi i uzvišeni planovi...Generalno uvek kada se teži uslovljavanju neke
forme ili osedanja, poruka koja se prenosi je krajnje nejasna“. Debisi kao posmatrač spoljnog sveta je
ozvučio svoje utiske (impresije) izražavajudi ponekad, vrlo uzdržano i prigušeno svoj lični emocionalni
odziv, dojam.
Zbog očigledne originalnosti njegovih dela nije mogude izvršiti njihovu jasnu klasifikaciju ni rezimirati
njegov stil, iako postoje pojedine karakteristike koje su uvek prisutne u njegovom muzičkom
stvaralaštvu.
Mnogo je znakova i mnogo simbolike, mnogo zvukova koji objašnjavaju neobjašnjivo i prikazuju
nepojmljivo. Lepota je u tome što ih ne moramo u potpunosti dokučiti ved se možemo prepustiti
uživanju u njihovoj atmosferi, utiscima i asocijacijama modernih zvukova, svako na sebi svojstven
način.
Na početku svakog stava sonate, tonovi violine kao da lebde iznad kompozicije i samo na tren je
dotaknu.
LITERATURA
Marinkovid, Sonja / Istorija muzike za srednje muzičke škole/
Grupa autora /MUZIKA Veliki stvaraoci i velika dela, Pirot, 2010.Pi-press/
Mihailovid, Dejan /Elementi violinizma/
Despid, Dejan /Harmonija sa harmonskom analizom/
Andreis, Josip /Historija muzike za visoke i srednje muzičke škole
SADRŽAJ
Impresionizam u umetnosti
Impresionizam u muzici
Klod Debisi- Muzički stil
Sonata za violinu i klavir
Allegro vivo
intermède
Finale
Rezime