Post on 29-Nov-2014
VELEUČILIŠET U KARLOVCUODJEL SIGURNOSTI I ZAŠTITE
RAZVOJ POŽARA
KOLEGIJ – IZVORI POŽARNE OPASNOSTIMENTOR:
KARLOVAC 2009SADRŽAJ
1
UVOD 1OSNOVNI POJMOVI O GORENJU 2 – 4RAZVOJ POŽARA 4 – 9OSNOVE TEORIJE GAŠENJA 10 – 14ZAKLJUČAK 15LITERATURA 16
2
UVOD
Svjedoci smo teških katastrofa izazvani prirodnim silama, koje su zadesile i našu
zemlju, nanjele joj velike materijalne štete i mnogo ljudskih žrtava. Jedno od njih je i požar.
Sigurno je da snagu prirodne stihije ne možemo spriječiti, ali možemo učiniti mnogo da
njezine posljedice ublažimo i svedemo na najmanju moguću mjeru.
Svako nekontrolirano gorenje,pa i najmanjih razmjera, koje nanosi materijalnu štetu ili
ugrožava ljudske živote, naziva se požarom. To je upravo razlika između vatre i požara. Za
požar je dakle karakteristično da nanosi materijalnu štetu,ugrožava živote ljudi i životinja i
uništava materijalna dobra. Danas se svako društvo organizirano bori protiv požara. Borba
protiv vatre postavljena je danas na znanstvene osnove,a ovom važnom disciplinom bavi se
sve veći broj znanstvenika, stručnjaka, inžinjera i tehničara. Požari često zahvaćaju
neposrednu životnu sredinu čovjeka, kao što su stanovi, tvornice, javna prijevozna sredstva i
objekte opće društvene namjene.
Uzroci požara su različiti, a njihovo nastajanje često utječe nemar i nepažnja.
Nepažnja može biti uvjetovana neznanjem ili pak neodgovornim odnosom prema društvenim
dobrima, prema sebi ili društvenoj sredini. Zbog velike opasnosti od različitih izvora požara,
neophodno je provoditi obuku svih građana, i to od najniže životne dobi do kraja života.
3
1 Osnovni pojmovi o gorenju
Listajući vatrogasnu literaturu pročitati ćemo više definicija pojma ”gorenje” ali sve
definicije opisuju isti fenomen: Toplina potiče kemijsku reakciju u kojoj se goriva tvar spaja s
kisikom. Pri požaru u kojem izgaraju različite krutine, otrovni plinovi i pare, sve navedeno
nastaje izgaranjem goriva uz ograničenu ventilaciju.
Način gorenja razlikuje se u odnosu na mjesto na kojem se ono odvija. U razbuktaloj fazi
gorenja izgaraju zapaljivi plinovi. To znači da je temeljno gorivo (zapaljiva tekućina ili
krutina) prethodno zagrijano do stupnja zagrijanosti pri kojem nastaju zapaljivi plinovi. Neke
krutine, osobito one porozne koje mogu pougljeniti, izložene oksidaciji izgraju samo
površinski. U tom slučaju riječ je o izgaranju bez plamena, odnosno izgaraju žarom – tinjaju.
Uvjeti za nastanak procesa gorenja:
goriva tvar - tvar koja može gorjeti,
kisik - tvar koja podržava gorenje,
toplina - energija koja je potrebna da bi se postigla temperatura paljenja.
1. Goriva tvar2. Kisik iz zraka3. Toplina
Prema tome, ako gorivu tvar želimo zapaliti potrebno je dovoditi toplinu, odnosno
moramo je zagrijati na temperaturu paljenja. Temperatura paljenja najniža je temperatura tvari
kod koje tvar počinje gorjeti. Brzina gorenja ovisi o brzini spajanja tvari s kisikom,
temperaturi i brzini oksidacije. S obzirom na ove činjenice razlikujemo tri vrste:
4
- tiha oksidacija – polagano spajanje tvari s kisikom bez pojave svjetlosti i topline
- obično gorenje – proces gorenja obavlja se u izvijesnom vremenskom razdoblju uz
razvijanje velikih količina topline i uz pojavu svijetlosti
- eksplozija – vrlo burna kemijska reakcija uz pojavu vatre (bljeska) i razvijanje velike
količine topline i zvuka
1.1. Goriva tvar
Tvari prema gorivosti možemo podjeliti u dvije grupe:
1. NEGORIVE TVARI – to su one tvari koje se ne mogu zapaliti u običnim uvijetima,
niti na višim temperaturama, odnosno to su one tvari koje se ne spajaju s kisikom niti
se raspadaju na gorive tvari.
2. GORIVE TVARI – to su one tvari koje imaju svojstvo da se pri određenim uvijetima
spajaju s kisikom. Možemo ih podjeliti u dvije podgrupe i to: teško gorive tvari i
gorive tvati. Prema agregatnom stanju gorive tvari možemo podijeliti na zapaljive
plinove, zapaljive tekućine i gorive krutine:
- krute gorive tvari su: drvo, ugljen, trstika, tekstil, papir i dr.
- plinovite gorive tvari su: propan, butan, vodik, zemni plin i dr.
- tekuće gorive tvari su: alkohol, benzin, boje, lakovi, petrolej i dr.
1.2 Kisik
Kisik je jedan os osnovnih uvijeta da bi moglo nastati gorenje. U slobodnom stanju
nalati se u zraku (21%), a mnogo je vezan i u spojevima. Kisik se upotrebljava za zavarivanje
i rezanje metala, jer s acetilenom i vodikom daje plamen vrlo visoke temperature, zatim se
upotrebljava u aparatima za disanje, kao sredstvo za oksidaciju i dr. Komprimirani kisik u
dodiru s nekim tvarima koje lako oksidiraju ( mineralna ulja i masti ) izaziva burno gorenje,
pa čak i eksploziju. Do eksplozije može doći pri spajanju s nekim elementima, npr. s vodikom
( plin praskavac ).
5
1.3 Toplina
Da bi se goriva tvar zapalila, nije potrebno čitavu količinu tvari zagrijati do temperature
paljenja, nego je dovoljno do te temperature zagrijati samo jedan dio tvari. Zbog toga je
moguće da se postigne zapaljenje tvari s vrlo malom količinom topline, kao npr. iskrom,
užarenim tijelima, trenjem, isijavanje i dr. Toplina kojom se postiže temperatura paljenja
predstavlja jedan od potrebnih uvijeta za početak gorenja. Svaka materija ima svoju
temperaturu paljenja i minimalnu energiju paljenja. Poznavanje temperature paljenja nužno je
radi poduzimanja požarno-preventivnih mjera, jer se gorive tvari moraju držati na temperaturi
nižoj od njihove temperature paljenja. Temperatura paljenja je ona najniža temperatura kod
koje se tvar pali bez prisustva otvorenog izvora paljenja. Tvar je lakše zapaljiva što je njezina
temperatura paljenja niža i ona je različita za razne tvari.
2 RAZVOJ POŽARA
Požar je nekontrolirano sagorijevanje, koje nanosi materijalne gubitke i dovodi do
ugrožavanja ljudskog života. Povijesni požari su smatrani kao velika opasnost. Usprkos
modernim metodama gašenja kako i novom tehnologijom požari još uvijek predstavljaju
veliku opasnost kako za stanovništvo tako i za imovinu. Nekontrolirano sagorijevanje je
praćeno oslobađanjem topline i produkata sagorijevanja, koji mogu imati otrovne osobine.
Dim koji nastaje pri sagorijevanju otežava kretanje i orijentaciju ljudi.
2.1 Uzroci požara
Uzroci zbog kojih nastaju požari u praksi su vrlo različiti. Najčešći uzrok požara je
čovjek, i to prvenstveno zbog:
- neispravnog postupanja s vatro opasnim tvarima
- nepoštivanje znakova zabrana u upotrebi otvorene vatre
- pušenja i sl.
- zamora i neznanja, pri rukovanju s različitim izvorima paljenja
6
- pogrešaka pri projetkiranju
- nenamjenske upotrebe strojeva, uređaja, opreme i sl.
Kao uzrok požara ponekad se pojavljuju i prirodne pojave ( grom, munja, potresi i dr. ).
Ove uzroke prirodnih pojava često nazivamo „viša sila“. U praksi su mogući slučajevi da
uzrok požara bude i kemijska reakcija između tvari koje u međusobnom kontaktu dovode do
stvaranja topline koja može zapaliti druge gorive tvari ili tvari koje međusobno reagiraju ako
su gorive. U ovom pogledu posebno su opasne anorganske kiseline u kontaktu sa gorivim
tvarima ( peroksidi, klorati, preklorati ) i drugi oksidansi.
2.2 Izvori paljenja
Izvor paljenja je svaki toplinski impuls koji može zapaliti gorivu tavar. Izvori paljenja svrstani
su u slijedeće grupe:
- Direktni dodir s plamenom ili užaremon materijom
- Eksplozija
- Kemijske reakcije
- Smaozagrijavanje i samozapaljenje
- Atmosversko pražnjenje elektriciteta ( munja, grom )
- Elektricitet
- Statički elektricitet
- Trenje, tlak, udar
1. DIREKTNI DODIR S PLAMENOM ILI UŽERANOM MATERIJOM – peći, sijalice,
glačala i ostali električni uređaji ostavljeni u neposrednoj blizini zapaljivih materijala
predstavljaju požarnu opasnost i mogućnost izbijanja požara. Odbačeni gorući
predmet, opušak cigarete ili zavarivanje ili rezanje metala, dječja igra s vatrom,
pušenje u krevetu i dr. direktni su uzročnici požara.
7
2. EKSPLOZIJA – vatru koja se širi velikom brzinom i kod koje uz toplinu i svjetlost
(plamen) osjetimo i prasak, zovemo eksplozija. Materije koje mogu proizvesti
eksploziju su: eksplozivi, pare zapaljivih tekućina, zapaljivi plinovi, prašina (metalna i
organske prašine).
3. KEMIJSKE REAKCIJE – pojedine tvati posjeduju afinitet (sposobnost) da se
kemijski međusobno vežu u novi spoj, a pri tome oslobađaju toplinu. Takve kemijske
reakcije predstavljaju opasnost za izbijanje požara.
4. SAMOZAGRIJAVANJE I SAMOZAPALJENJE – neke tvari mogu se zapaliti bez
utjecaja nekog vidljivog vanjskog izvora topline. Za takve tvari obično kažemo da su
sklone samozapaljenju. Međutim u ovom sličaju toplina je taj faktor koji dovodi do
paljenja gorive tvari, a način nastanka nakupljanja topline je različit za različite vrste
tvari. Obično se razmatraju tri načina postizanja samozapaljenja:
- djelovanjem topline
- djelovanjem biokemijskih faktora
- djelovanjem kemijskih faktora
5. ATMOSFERSKO PRAŽNJENJE ELEKTRICITETA – munja je električno pražnjenje
u smjeru od pozitivnog prema negativnom polu. Munja je u stanju da upali gotovo
svaki materijal, jer je njezina temperatura gotovo ista kao temperatura električnog
luka, a brzina udarca daje vrlo malo vremena da bude izbjegnuta. Mala količina
elektriciteta, izbijajući prema zemlji, u tisućinki sekunde stvara struju izvanredne
veličine, upravo kao što mala količina baruta koja eksplodira u zatvoremon prostoru,
stvara vrlo veliki pritisak za kratko vrijeme.
6. ELEKTRICITET – glavni uzroci požara od elektriciteta su: pregrijavanje vodiča,
stvaranje kratkog spoaj, veliki prijelazni otpori i iskrenje. Vrlo često su uzrok požara
najobičniji uređaji kao što su električne peći, kuhala, glačala, grijalice, ako se u
njihovoj blizini nalazi zapaljivi materijal, a posebno oni koji su nestručno izrađeni.
8
7. STATIČKI ELEKTRICITET – se javlja gotovo svugdje gdje se dvije suhe površine
međusobno taru. Električni naboji predstavljaju opasnost od požara i eksplozije.
Statički elektricitet može biti uzrokom požara samo:
- kada postoji dovoljan naboj statičkog elektriciteta
- ako se pražnjenjem električnog naboja postigne iskra dovoljen toplinske energije
- iskrenje se mora dogoditi u blizini zapaljive materije
8. TRENJE, TLAK, UDAR – ubrajamo u mehaničke načine izazivanja požara. U ovim
se slučajevima mehanički rad pretvara u toplinu. Udar ili trešnja može izazvati požar i
eksploziju kod nekih vrsta eksploziva i zapaljivih materija. Tlak se javlja kod
pumpanja (krompresije ili transporta plinova)
2.3 Vrste požara
U taktičkom pogledu nastali požari se kvalificiraju na više načina, i to: po fazama razvitka
gorenja odnosno obujmu, mjestu gdje se razvijaju i vrsti gorive materije. Najuobičajenija
podjela požara je prema mjestu gdje se razvija i po fazama njihova razvoja. Po mjestu gdje se
varta razvija, djele se na požare u zatvorenom prostoru i na požare na otvorenom prostoru. Po
fazama gorenja odnosno po intenzitetu izgaranja materije djele se na početne, razbuktale i
živo zgarište, dok razbuktali mogu prerasti u katastrofalne.
1. POČETNI POŽARI – smatraju se oni požari čije gorenje materije karakterizira mali
intenzitet izgaranja i sporo širenje vatre. To razvijanje požara vremenski može duže
trajati kod krutih gorivih materija ili veoma kratko kad gore pare tekućina ili plinova.
2. RAZBUKTALI POŽARI – karakterističan je po maksimalnom intenzitetu izgaranja,
po dostignutoj maksimalnoj temperaturi i po brzini širenja. Ovu fazu izgaranja prate i
druge posljedice kao što je rušenje konstrukcija, jako zračenje topline, stvaranje
mnogo dima, zagušljivih i otrovnih plinova. Razbuktali požar može biti mail, veliki i
katastrofalni.
9
3. ŽIVO ZGARIŠTE – se podrazumjeva posljednja faza požara. Itenzitet izgaranja
materije je minimalan, ona je gotovo potpuno izgorjela a rušenje konstrukcije drugih
negorivih materijala djelomično zatrpano. U toj fazi ostaju skrivena žarišta vatre koja
se mogu ponovno razbuktati. Prijeti opasnost od proširenja požara na materije koje
prethodno nisu bile zahvaćene požarom.
Prema vrsti gorive materije dijele se u pet klasa: A, B, C, D i E.
Klasa A - u klasu A se svrstavaju požari čvrstih materijala koji sagorijevaju plamenom i
žarom, npr. drvo, papir i slični materijali. Požari klase A se najčešće gase vodom.
10
Klasa B - u klasu B se svrstavaju požari zapaljivih tečnosti, koje se ne miješaju sa vodom,
npr. derivati nafte, rastvarači, boje, lakovi, masti, itd. Za gašenje se koristi prah, ugljik dioksid
ili pjena.
Klasa C - u klasu C spadaju požari gorivih gasova, npr. metan, propan, butan, acetilen, itd. Za
gašenje se najčešće koristi prah i ugljik dioksid.
Klasa D - u klasu D spadaju požari lakih metala, npr. aluminijum, magnezijum i njihove
legure. Za gašenje se koriste samo suha sredstva (prah ili pijesak).
Klasa E - u klasu E spadaju požari nastali pod dejstvom električne energije. Ovi požari
zahtijevaju poseban tretman pri gašenju.
2.4 Uvijeti širenja požara
Na uvijete širenja požara utječu vjetar, kiša, snijeg, temperatura zraka, atmosferski tlak,
vlažnost zraka i dr. Neki od navedenih faktora bitno utječu na brzinu širenja požara, a i
suprotno. Brzina širenja požara na otvorenom prostoru je često povećana kod povišene
temperature, strujanja zraka (vjetar) i sl. Kiša, snijeg, vlažnost zraka i drugo bitno utječu na
smanjenje brzine i proširenje požara. Požari u objektima gdje postoje razni otvori kao što su
hodici, stepeništa, otvori za dizala, ventilacije, vrata i dr. šire se brzo vertikalno i horizontalno
po objektu. Zato se u većim objektima i objektima povećane opasnosti od požara izvode
pregradni zidovi između pojedinih odjeljenja u svrhu sprječavanja proširenja požara. Vrata
koja služe za komunikaciju moraju biti vatrootporna.
11
3 OSNOVE TEORIJE GAŠENJA
3.1 EFEKTI GAŠENJA
Postupak gašenja je u odnosu na tvarne ili materijalne termodinamičke i kinetičke
uvjete još mnogo složeniji nego nesmetani postupak gorenja. Zbog toga je preporučljivo da se
sredstvo za gašenje “raščlani” na pojedinačne efekte, i podefekte koji se u suštini pojavljuju
uz znatno ili potpuno sprečavanje uvjeta gorenja. Ova mjera odgovara po željenom cilju, da se
diferenciraju s jedne strane kompleksni postupci gašenja, a s druge strane da se omogući
funkcionalna pojela sredstava za gašenje.
U svakom slučaju pri tome se mora paziti na činjenicu, da pojedine grupe sredstava za
gašenje ne razvijaju samo jednostrane efekte koji su karakteristični jedino za tu određenu
vrstu sredstava za gašenje, jer skoro nijedno sredstvo ne razvija samo jedan čist efekt a
pogotovo ne samo jedan podefekt.
Četiri glavna efekta gašenja su:
efekt razrjeđivanja,
efekt hlađenja,
efekt gušenja i ,
antikatalitički efekt.
Oni se mogu raspodijeliti na podefekte koji razvijaju naročite oblike svoje djelotvornosti
koje ćemo posebno razmotriti i ukazati na sredstva za koja su karakteristični.
3.2 EFEKT RAZRJEĐIVANJA
Pod efektom razrjeđivanja podrazumijeva se ne samo doslovno razrjeđivanje nego i
odstranjenje većih ili manjih količina gorivih tvari iz prostora reakcije gorenja. Razvijanje
ovog efekta ne postiže se, što je sasvim normalno, upotrebom sredstva za gašenje. Ipak
postoje različiti slučajevi vatrogasnih mjera, koji izazivaju ovaj efekt. Ovamo npr. spadaju
12
oduzimanje gorive tekućine iz tanka koji se zapalio i razrjeđivanje goriva sa vodom ili
miješanje tekućine pomoću većih količina vode.
Pod ovaj efekt može se svrstati, također, i gašenje požara na bušotinama zemnog plina
ili zemnog ulja otkidanjem plamena pomoću eksplozija.
3.3 EFEKAT RASHLAĐIVANJA
Dakle bilo bi potrebno zaključiti da ako se primjenjuje za gašenje sredstvo koje u
požaru razvija efekt hlađenja tj. oduzimanja topline iz požara tada nije potrebno aplicirati – u
požaru onoliko sredstava koje bi odgovaralo ukupno razvijenoj toplini iz gorive materija u
odnosu na količinu koju može “uzeti” sredstvo za gašenje vezano sa lateentnom toplinom
isparavanja li latentnom toplinom sublimacije odriješenog sredstva za gašenje.
3.4 EFEKAT GUŠENJA
Efekt gušenja se razvija na taj način, što vatrogasno sredstvo u obliku “oblaka” plina,
pare, magle ili prašine, a pod izvjesnim okolnostima kao kora ili sloj pjene, omotava gorivu
tvar i time u cijelosti ili djelomično “oduzima” kisik razrjeđivanjem ili pak sprečava pristup
kisika iz uzduha.
Uspjeh gašenja ovisi i kod primjene ugušujućeg sredstva za gašenje od količine
vatrogasnog sredstva pridonesenog u jedinici vremena. Pored toga je mogućnost “ostajanja”
vatrogasnog sredstva na objektu gašenja vrlo važna. Jedan ugušujući vatrogasni “oblak”,
kojeg plinovi plamena brzo zapljuskujući izbace, može imati u najboljem slučaju uzgredno
djelovanje.
Vrlo je čest princip shvaćanja u vatrogastvu da se požari s plamenom moraju ugušiti, a
požare sa žarom i gnijezda žarenja hladiti. Ovaj jednostavni princip nije uvijek primjenljiv.
Mineralna ulj koja gore izrazito plamteći a imaju visoko vrelište, pri upotrebi pjene njome se
najprije hlade i time gase, ali uz dopunski efekt gušenja. Osim toga mogu se pogasiti plamteći
požari i pomoću antikatalitičnog efekta; to se odnosi i na požare sa žarom.
13
Kod mnogih požara su razvoj plamena i obrazovanje žara spojeni jedno sa drugim,
npr. pri gorenju drveta. Drvo ne može biti potpuno ugašeno samo u periodi gorenja plina, koja
je obilježena razvitkom plamena, nego i u kasnijoj periodi žarenja. Može li ovdje u danom
slučaju prah specijalnog sredstva biti neophodan, može li također antikatalitički efekt utjecati?
Zbog toga ostaje činjenica da se gornji princip može samo uvjetno prihvatiti kao
“princip” ali ne kao opće priznato pravilo.
3.5 ANTIKATALITIČKI EFEKT
Kod antikatalitičkog efekta treba razlikovati efekt inhibicije od efekta
intoksikacije.Homogeni efekt inhibicije nastupa ako vatrogasno sredstvo odnosno produkti
termičkog raspada i cijepanja kod homogenih reakcija isparavanja djeluju kao negativni
katalizator na proces gorenja.
Heterogena inhibicija pri ugušenju plamena nastaje djelovanjem strane mase, odnosno
čestica sredstva za gašenje. Heterogena inhibicija je vatrogasni efekt koji povećava djelovanje
pri gašenju vodenom maglom, prahom za suho gašenje i ugljičnim dioksidom u obliku
aerosola.
Efekt intoksikacije sastoji se u “zaražavanju” kontakata a na neki način može biti samo
kao onečišćenje ili kao slučajno prisutna kruta faza čestica gorive materije i kisika. Ukoliko se
taj kontakt ostvari sa česticom sredstva za gašenje, gorenje će se na tom “lancu” prekinuti uz
pretpostavku velikog broja čestica sredstva za gašenje u fazi gorenja moguće je shvatiti da
dođe do prekida gorenja.
3.6 PREGLED VATROGASNIH SREDSTAVA
Sredstva za gašenje su sistemi, koji u požaru razvijaju jedno ili više prethodno
opisanih efekata gašenja. Ili, pobliže, ovi su sistemi dijelom plinovite ili tekuće čiste faze ili
mješovite faze, dijelom višefazni koloidni sistemi. Oni se pomoću vatrogasnih sprava i
opreme (proizvedeni kao preparati uobičajeni u trgovini) unose pomoću kinetičke energije u
požar.
14
U vatrogasnoj tehnici je uobičajena upotreba govora, koja strogo ne pravi razliku
između vatrogasnih sredstava kao djelotvornih sistema na zgarištu i preparata iz kojih se
proizvode ovi sistemi. To je npr. pod tlakom otopljeni CO2 trgovački preparat iz kojeg se
proizvodi vatrogasno sredstvo CO2-plin ili CO2-snijeg (aerosol).
Isto tako je vodena otopina NaHCO3 i saponin u kombinaciji sa otopinom jedne kisele
soli preparat iz kojeg se proizvodi vatrogasno sredstvo, naime pjena.
I voda se mora označiti kao preparat iz kojeg se “proizvode” sredstva za gašenje, npr.
vodena magla i raspršena voda, dokle god nema razloga za nesporazume općenito izgleda da
nije potrebno voditi računa o ovim strogim razlikama.
I kod slijedećih izlaganja o sredstvima za gašenje od toga će se odustati. Ipak je vjerojatno, da
daljnje objašnjavanje vatrogasnih mehanizama čini nužnim uvođenje strože nomenklature.
Ako bi se npr. moralo dokazivati da je odlučujući efekt pri gašenju raspršenom vodom
heterogena inhibicija, a pri gašenju vodenom maglom – hlađenje, tada bi teško bilo je
jednostavno govoriti o vodi kao sredstvu za gašenje.
Pri razradi svojstava sredstava za gašenje uzet će se za osnovu princip podjele, koji
spaja sredstva po njihovoj djelotvornosti uglavnom preferirajući efekte gašenja pred ostalim
svojstvima koji govore o sličnostima ili pak razlikama sredstava. Ovaj princip podjele nije
manje slabosti ali je ipak prihvatljiviji nego jednostavna podjela po agregatnim stanjima.
Navest ćemo primjere sredstava za gašenje prema pripadnosti odriješenim grupama
prema efektima gašenja. Sredstva koja pretežno djeluju rashlađujuće spadaju vodu, voda za
prskanje i druga tekuća vatrogasna sredstva, ukoliko ona, kao npr. halogeni ugljikovodici, ne
razvijaju neki drugi dominantniji efekt gašenja.
Sredstva koja djeluju ugušujuće su prvenstveno:
vodena para,
CO2,
i djelomično prah za gašenje.
15
Pjena je vatrogasno sredstvo, koje djeluje dijelom ohlađujuće a dijelom zagušujuće, a
halogene ugljikovodične emulzije spadaju u grupu sredstava za gašenje, koja u istoj mjeri vrše
rashlađujuće i antikatalitičko djelovanje.
Grupa sa pretežno antikatalitičkim djelovanjem su halogenirani ugljikovodici (haloni)
i to podefektom homogene i dijelom heterogene inhibicije, te suhi prah i to podefektom
intoksikacije.Pored glavnog efekta gotovo sva sredstva za gašenje imaju i dopunske podefekte
gašenja.
Prema ukupnom broju efekata jednog sredstva za gašenje može se razlikovati mono, bi
i trifunkcionalna sredstva. Broj djelotvornosti efekata ne govori dovoljno o stvarnoj
djelotvornosti gašenja ali govori o “širini” primjena. Tako npr. halon ClBrCH2 (monoklor,
monobrom-metan) ima izvanrednu sposobnost gašenja ali širina primjene nije velika.
Za razliku od navedenog sredstva, pjena npr., nema takovu efektivnost ali njena
polifunkcionalnost koja osigurava njenu primjenu kod požara zapaljivih tekućina, požara
mnogih krutina i sl. daje pravu vrijednost toga sredstva.
16
ZAKLJUČAK
Ova tema bila je dosta opširna za obraditi. Listanjem literature susreo sam se sa puno
nepoznanica koje u stvarnom životu nisam primjetio i znao. Požar je jako opasan i s njim se
ne treba igrati.
Pokušao sam prikazati proces nastajanja požara, osnove pojmove gorenja i uvijete pod
kojima dolazi do gorenja. Nakon toga prikazao sam slijed razvoja požara, njegove uzroke i
izvore. Naveo sam i vrste požara po njegovim fazama gorenja i klasama. Seminarski rad
završio sam sa osnovama gašenja požara. Iz toga sam izveo vrlo jednostavan zaključak da svi
građani i radni ljudi trebaju se upoznati s opasnostima od požara koje postoje na radnom
mjestu, u javnom životu, u objektima gdje stanuju i svugdje gdje žive i rade. Zbog toga je
opravdano da svaki građanin i radni čovjek mora u svom i društevnom interesu poduzeti sve
da spriječi nastajanje požara. Svaka osoba koja primjeti požar dužna ga je ugasiti, ako zato
ima mogućnost posebno ako to može uraditi bez opasnosti za sebe i drugu osobu. Ako to ne
može učiniti sama, dužna je obavjestiti najbližu vatrogasnu jedinicu.
17
LITERATURA
1. Brkić Mihajlo : Zaštita od požara, Zagreb, 1986 2. www.zastita.com 3. www.wikipedija.com
18