MAJKA TEREZIJA I MISIONARKE LJUBAVI

Majka Tereza - Agneza Gonxa Bojaxhin rođena je u Skopju

1910.

Živi u sretnoj obitelji sa ocem, majkom, bratom i sestrom.

Sestra Age, brat Lazar, i Gonxha.

Otac Nikola, cijenjeni građevinski poduzetnik, umire kada joj je bilo 8

godina.

1928. godine u 18. godini života Agneza Gonxa napušta svoju

obitelj i odlazi u samostan Loreto u Irskoj.

Majka Drana.

Gonxa s 18 godina

Majčina oproštajna poruka glasila je; “Pruži Isusu svoju

ruku, hodaj s njim i nikada ne gledaj natrag”

Svoju majku ponovno nije više vidjela.

1929. stupila je na indijsko tlo u Kalkutu. Od tada do 1948. radi

na sestrinskoj školi u Kalkuti kao nastavnica, a ranije i kao

bolničarka.

Prve zavjete daje u svibnju 1931. godine i uzima ime

Terezija po uzoru na Tereziju Avilsku.

U vlaku na putu iz Kalkute u Darjeeling, 10. rujna 1946. "čula sam poziv da slijedim Njega u potleušicama, da

mu ondje služim u najsiromašnijima među

siromasima. Znala sam da je to Njegova volja i da ga

moram slijediti."

U 38. godini, dopuštenjem poglavara, 6. kolovoza 1948. ostavlja službu

"lorentinki". Oblači indijski sari i počinje živjeti za

najsiromašnije. Od tada je zovu "Majka".

Prva joj se pridružila bogata bengalska djevojka

Shubashini Das, koja uzima redovničko ime Agneza.

Osim povjerenja u Boga ništa doslovno nije imala našavši se pred ogromnim problemom bijede i siromaštva u kalkutskim četvrtima; problemom od kojeg je država davno digla ruke smatrajući ga nerješivim.

Ipak, to ludo povjerenje bilo je ono potrebno jer ništa što je zadesilo njene prethodnike suočene s istim problemom neće mimoići ni nju.

Upravo zahvaljujući toj vjeri u Boga i ljubavi koju je crpila iz molitve i sv. Euharistije ona je, za razliku od drugih, uspjela.

Uvijek je svu pozornost svraćala na Isusa, a ne na sebe.

Ponajprije, željela ja dovesti ljude s ruba društva tamo gdje je ona - kod Isusa gdje će biti sigurni i gdje će osjetiti kako su prihvaćeni i ljubljeni.

Pri svakom uspjehu upozoravala je kako je još mnogo, mnogo siromašnih i k njima trebaju biti uprte njene oči, a ne k priznanjima koja joj ljudi iskazuju.

S druge strane, s ljubavlju je prihvaćala sve poteškoće i nije se bunila protiv njih nego se kroz njih usavršavala u raznim područjima pomoći siromasima.

1948. Majka Terezija otvara u zapuštenoj kalkutskoj četvrti prvu školu. Bijaše to jednostavni otvoreni prostor između daščara. Bez ploče, bez klupa, bez stolica, bez ičega. Prvi školski radni dan Majka je, nakon što je neki radnik aršovom očistio travu, prutom napisala bengalsku abecedu te počela moliti i recitirati stihove znatiželjnoj djeci.

Te godine mjesnu školu pohađa petero djece. A 1979. u tim četvrtima bijahu 142 škole sa 20 257 djece.

S vremenom dolaze nove djevojke. Zato 1950. Majka osniva kongregaciju sestara "Misionaires of Charity" - Misionarke ljubavi.

Pri osnivanju zajednice sestara bijaše 12 članica.

Misionarke ljubavi polažu četiri zavjeta - pored siromaštva, čistoće i poslušnosti polažu i četvrti zavjet služenja najsiromašnijima od siromašnih.

1952.godine vidjela je Majka Terezija kako na ulici jednu umiruću djevojku jedu mravi i štakori. Ona otpremi ženu u najbližu bolnicu, no tamo je ne primiše iz razloga što bolnica nije za umiruće.

Potaknuta tim događajem osniva Dom za umiruće.

Dobiva od grada hram božice Kali - hindusko središte molitve i žrtve koje bijaše upražnjeno.

Tome domu Terezija daje ime Nirmal Hriday - mjesto čistog srca.

Za njega ona kaže da je riznica Kalkute jer tamo nitko nije umro očajan, napušten ili nevoljan.

"Najveća bolest današnjice", kaže Majka Terezija, "nije lepra (kuga) ili tuberkuloza već osjećaj biti nepoželjan, odbačen i napušten od svih.

Najveće zlo je pomanjkanje ljubavi prema bližnjemu, užasna ravnodušnost prema susjedu koji leži pokraj puta, kojega je snašlo izrabljivanje, siromaštvo i bolest".

Shishu Bhavan je poseban dom za nahočad i siročad. Tu sestre njeguju zapuštenu, ostavljenu, invalidnu i poremećenu djecu, a također postoji i mogućnost smještaja neudanih majki koje tamo mogu roditi začeto dijete.

Niti gubavci nisu više odbačeni jer se za njih brinu misionarke ljubavi, nasljednice Majke Terezije koja je 1957. osnovala centar za rehabilitaciju pod imenom Shanti Nager. U tom domu njeguju gubavce i većina se može izliječiti.

Područja rada misionarki Majke Terezije uključuje i druge aktivnosti - otvorene su ljekarne za siromašne, otvoreni su centri za liječenje oboljelih od tuberkuloze, otvorene su zadruge za uzgoj peradi, zadruge za proizvodnju ribarskih mreža, ciglane i drugo.

Majka Terezija je 1971. primila "Nagradu za mir pape Ivana XXIII" koju joj je dodijelio papa Pavao VI.

1972. indijska predsjednica Indira Ghandi dodijelila joj je "Nehru - nagradu" za međunarodno razumijevanje.

1979. dodijeljena joj je Nobelova nagrada za mir.

1980. dobiva od indijske vlade odlikovanje Bheret Ratna (Dragulj Indije). Indijska vlada poklonila joj je besplatnu kartu za sve indijske željeznice i avionske kompanije.

Umrla je 5. rujna 1997. u Kalkuti.

Samo šest godina nakon njezine smrti, 19. listopada 2003. papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom na prepunom trgu sv. Petra u Rimu.

Danas preko 3000 sestara i 500 braće u preko 100 zemalja svijeta pripadaju redu Majke Tereze

nastavljajući nesebično pomaganje najsiromašnijima među siromašnima.

“Ja vidim Boga u svakom ljudskom biću. Kada perem rane gubavcima, imam osjećaj da njegujem samog

Gospodina. Nije li to prekrasno iskustvo?"

“Kada vidim ovu pustoš, osjećam ljutnju u sebi. Inače sebi ne dozvoljavam ljutnju , ali nakon što sam

vidjela Etiopiju ne mogu si pomoći."

“Najstrašnije siromaštvo je osamljenost i osjećaj da nas nitko ne voli.”

“Najveća bolest današnjice nije guba niti tuberkuloza, nego osjećaj neželjenosti i odbačenosti.”

“U svijetu je više gladi za ljubavlju i prihvaćanjem, nego za kruhom.”

“Ponekad mislimo da je siromaštvo biti gladan, gol i bez doma. Ipak, najveće siromaštvo je biti neželjen, nevoljen i znati da nitko ne mari za tebe. Mi moramo početi liječiti ovu vrstu siromaštva u našim vlastitim domovima.”

Pobačaj je “ ubojstvo u majčinoj utrobi ... Dijete je dar Božji. Ako ga ne želite, dajte ga meni. "

“Mi osjećamo da je sve što radimo samo kap u oceanu. Ali ocean bi bio manji da nema te kapi.”

“Neki dan sam sanjala da sam na vratima raja. Sveti Petar mi je rekao: ‘Vrati se na zemlju, ovdje kod nas

nema siromašnih predgrađa. '"

“Čudo nije to što mi radimo svoj posao, nego to što nas on usrećuje.”

“Ako sudite druge ljude, nemate vremena da ih ljubite.”

“Ja pokušavam siromasima za ljubav dati ono što bogati dobivaju za novac. Ne, ja ne bih dodirnula gubavca ni za tisuću funti; ali za ljubav Božju ja ga radosno liječim.”

“Spoznala sam paradoks, ako ljubite do boli, tada bol nestaje i preostaje samo ljubav.”

“Nisam baš sigurna kako će biti u raju, ali jedno sigurno znam. Kada umremo i dođe vrijeme da nam Gospodin sudi, on nas NEĆE pitati koliko smo dobrih dijela učinili u svom životu, nego s koliko smo ih LJUBAVI učinili.”

“Biti neželjen, nevoljen, zanemaren i zaboravljen od sviju, to je po mom mišljenju veće siromaštvo i glad

nego nemati što jesti.”

“Nemojte misliti da prava ljubav mora činiti izvanredne stvari. Potrebno je samo ljubiti i nikada se

od toga ne umoriti.”

Svaki puta kada se nekome nasmiješite, to je čin ljubavi, poklon toj osobi, to je nešto prekrasno.

Dobra djela su karike koje tvore lanac ljubavi.

“Budite vjerni u malim stvarima jer u njima leži vaša snaga.”

“Svatko od njih je prerušeni Isus.”

“Ja sam mala olovka u ruci Boga koji piše ljubavno pismo svijetu.”

“Ja ne molim za uspjeh, molim samo za vjernost.”

“Znam da mi Bog neće povjeriti ništa što ne mogu izvršiti. Kad bar On ne bi imao toliko povjerenja u

mene.”

“Mnogi ljudi ne razlikuju naš rad od našeg poziva. Naš poziv je ljubav prema Isusu.”

“Slatki Gospodine, podaj mi da uvijek mogu zahvaljivati za uzvišenost svog poziva i odgovornosti koje uz njega idu. Ne dozvoli mi da ga ikada iznevjerim dopuštajući si hladnoću, neljubaznost ili nestrpljivost.”

“U ovom životu mi ne možemo činiti velike stvari. Možemo samo činiti male

stvari sa velikom ljubavlju.”

“Nemojmo se zadovoljiti samo davanjem novca.

Novac nije dovoljan, novac može biti primljen, ali oni trebaju vaša srca da ih

ljubite. Zato, širite ljubav kamo god išli.”

“Mi imamo potrebu pronaći Boga, ali njega ne možemo naći u buci i nemiru. Bog je prijatelj tišine. Pogledajte prirodu, kako drveće, cvijeće, trava rastu u tišini; pogledajte zvijezde, mjesec i sunce, kako se kreću u tišini… Potrebna nam je tišina kako bismo

mogli dotaknuti duše.”

Dobro koje činiš, sutra će biti zaboravljeno.

Nije važno, čini dobro!

Ako pomažeš ljudima, možeš loše proći. Nije važno, pomaži im!

Daješ svijetu najbolje od sebe, a on će ti uzvratiti udarcima.

Nije važno, daj najbolje od sebe!

“Na kraju svog života nećemo biti suđeni po tome koliko smo stekli diploma, koliko smo zaradili novca ili koliko smo velikih djela učinili.

Bit ćemo suđeni prema

‘Bio sam gladan i nahranili ste me. Bio sam gol i zaogrnuli ste me. Bio sam beskućnik i primili ste me.”

I ZATO PRIKUPLJAMO POMOĆ ZA MISIONARKE LJUBAVI U MOZAMBIKU U AFRICI

U gradu Nampuli djeluje 6 sestara Misionarki ljubavi uključujući i našu sestru Felicitu Christi iz Vinkovaca.

Tamo se trenutno brinu o oko 80tak djece, iako taj broj varira iz dana u dan, pa su ovih dana "dobili" i jednog malog dječačića kojeg su našle na smeću.

Njih oko 25 su bebe od 1 do 3 god. a ostalo su malo starija djeca do 5,6 godina.To su uglavnom djeca bez roditelja, koji su umrli od raznih bolesti, side …Ili kojima roditelji nemaju za hranu, pa borave kod sestra dok se malo ne oporave.

Isto tako u tjednu im dolaze obitelji iz grada ili okolice kojinemaju hrane što posebno dolazi do izražaja kada su velike suše. Svakodnevno brinu i o 15ak ljudi s ulice kojima dijele hranu.

Obilaze bolesne bilo po kućama ili bolnici.

Organiziraju školu za oko 300tinjak djece, koju su i same izgradile. Pošto je to veliki broj sestre plaćaju i učitelje (koji i sami imaju nisko obrazovanje), a sestre drže vjeronauk i pružaju medicinskupomoć djeci.Posebnost je u tome da neka djeca pješače polovicu dana samo da bi došli tamo u školu gdje dobiju i nešto za jesti.

Sestre za sve sto rade ne primaju nikakvu naknadu niti bilo kako privređuju, već žive i djeluju od dobrote drugih ljudi u Crkvi, u ovom slučaju nas.Pa bi barem na neki način trebali pratiti naše hrvatske misionare i molitvom i djelima i pokazati da nisu sami.

HVALA NA PAŽNJI!

HVALA ZA VAŠU POMOĆ POTREBITIMA U MOZAMBIKU!