Post on 07-Apr-2018
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
1/47
DRUGI VATIKANSKI SABOR, DOGMATSKA KONSTITUCIJA O CRKVI
LUMENGENTIUM
Prvo poglavlje: Otajstvo Crkve
1. Proslov
Svjetlo naroda je Krist pa stoga ovaj Sveti sabor, sabran u Duhu Svetom, arko eli
njegovom svjetlou, koja odsijeva na licu Crkve, prosvijetliti sve ljude navjeujui
evanelje svemu stvorenju (usp. Mk 16, 15). A budui da je Crkva u Kristu na neki
nain sakrament odnosno znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i
jedinstva cijeloga ljudskog roda, ona kani slijedei nauk prethodnih koncila
svojim vjernicima i cijelomu svijetu tonije obrazloiti svoju narav i svoje sveope
poslanje. Okolnosti sadanjega vremena nadodaju toj zadai Crkve jo veu hitnost
kako bi, naime, svi ljudi danas tjenje povezani raznim drutvenim, tehnikim ikulturalnim svezama takoer postigli puno jedinstvo u Kristu.
2. Oevplan spasenja svih ljudi
Vjeni je Otac posve slobodnom i tajnom odlukom svoje mudrosti i dobrote stvorio
sav svijet. On je odluio uzdii ljude da imaju udjela u boanskom ivotu, a kad su u
Adamu pali, nije ih napustio, nego im je uvijek pruao pomo za spasenje imajui u
vidu Krista, Otkupitelja, koji je slika Boga nevidljivoga, prvoroenac svega
stvorenja (Kol 1, 15). Sve je izabrane Otac ve od vjenosti unaprijed poznavao ipredodredio ih da budu suoblieni slici njegova Sina, da on bude Prvoroencem
meu mnogom braom (Rim 8, 29) . One, pak, koji vjeruju u Krista, odluio je
sazvati u svetu Crkvu, koja je ve od postanka svijeta bila unaprijed slikovito
prikazivana, u povijesti izraelskoga naroda i u Starom savezu1 udesno pripremana, u
posljednja vremena ustanovljena te izlijevanjem Duha Svetoga oitovana, a na koncu
e vjekova biti slavno dovrena. Tada e, kao to se ita kod svetih otaca, svi
pravednici tamo od Adama, od pravednoga Abela sve do posljednjega izabranoga,
biti sabrani u sveopoj Crkvi kod Oca.
3. Poslanje Sina
Doao je, dakle, Sin, poslan od Oca, koji nas je u njemu izabrao prije postanka svijeta
te nas predodredio za posinstvo jer mu se svidjelo u njemu sve obnoviti (usp. Ef 1, 4-5
i 10). Stoga je Krist, da bi ispunio Oevu volju, na zemlji ustanovio nebesko
kraljevstvo te nam objavio svoje otajstvo i svojom nas poslunou otkupio. Crkva,
dnosno u otajstvu ve prisutno Kristovo kraljevstvo, Bojom snagom vidljivo raste u
svijetu. Taj poetak i rast naznaeni su krvlju i vodom, koje izlaze iz otvorenoga boka
raspetoga Isusa (usp. Iv 19, 34), a i unaprijed su navijeteni Gospodinovim rijeima o
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
2/47
njegovoj smrti na kriu: A kad ja budem podignut sa zemlje, sve u privui k sebi
(Iv 12, 32 gr.). Kad god se na oltaru slavi rtva kria, kojom je Krist, naa Pasha, bio
rtvovan (1 Kor 5,7 ), vri se djelo naeg otkupitelja. Ujedno se sakramentom
euharistijskog kruha posadanjuje i ozbiljuje jedinstvo vjernika, koji tvore jedno tijelo
u Kristu ( usp. 1 Kor 10,17 ). Svi su ljudi pozvani na to jedinstvo s Kristom, koji je
svjetlost svijeta, od kojega potjeerno, po kojemu ivimo i kojemu teimo.
4. Duh posvetitelj Crkve
A poto je bilo dovreno djelo koj je Otac povjerio Sinu da ga izvri na zemlji (usp. Iv
17, 4), poslan je Duh Sveti na dan Pedesetnice da Crkvu bez prestanka posveuje te
vjernici tako po Kristu u jednom Duhu ima ju pristup k Ocu (usp. Ef 2, 18). On je Duh
ivota ili vrelo vode koja struji u vjeni ivot (usp. Iv 4, 14; 7, 38-39); po njemu Otac
oivljuje ljude umrle zbog grijeha, sve dok njihova smrtna tijela ne uskrisi u Kristu(usp. Rim 8, 10-11). Duh prebiva u Crkvi i u srcima vjernika kao u hramu (usp. 1 Kor
3, 16; 6, 19), u njima moli i svjedoi o njihovu posinstvu (usp. Gal 4,6; Rim 8, 15 -16 i
26). Crkvu, koju uvodi u svu istinu (usp. Iv 16, 13) i ujedinjuje u zajednitvu i
sluenju, razliitim je hijerarhijskim i karizmatskim darovima oprema i vodi te je resi
svojim plodovima (usp. Ef 4, 11-12; 1 Kor 12, 4; Gal 5, 22). Snagom evanelja ini da
se Crkva pomlauje te je neprekidno obnavlja i vodi k savrenom sjedinjenju s
njezinim zarucnikom. Duh, naime, i Zarunica govore Gospodinu Isusu: Doi!
(usp. Otk 22, 17).Tako se sveopa Crkva pokazuje kao puk okupljen polazei odjedinstva Oca i Sina i Duha Svetoga.
5. Kraljevstvo Boje
Otajstvo svete Crkve oituje se u njezinu utemeljenju. Gospodin je Isus, naime, dao
poetak svojoj Crkvi propovijedajui Radosnu vijest, to jest dolazak kraljevstva
Bojega, od vjekova obeanoga u Pismima: Ispunilo se vrijeme i pribliilo se
kraljevstvo Boje (Mk 1, 15; usp. Mt 4, 17). To pak kraljevstvo zapoinje sjati ljudima
u Kristovoj rijei, djelima i prisutnosti. Rije se, naime, Gospodinova prispodablja
sjemenu posijanom na njivi (usp. Mk 4, 14): koji je s vjerom sluaju i Kristovu se
malenomu stadu (usp. Lk 12, 32) pribrajaju, prihvatili su samo Kraljevstvo; potom
sjeme vlastitom snagom klije i raste sve do vremena etve (usp. Mk 4, 26 -29). I
Isusova udesa potkrjepljuju to da je Kraljevstvo ve prispjelo na zemlju: Ako
Bojim prstom istjerujem avle, doista je k vaeto ma prispjelo kraljevstvo Boje (Lk
11, 20; usp. Mt 12, 28). Kraljevstvo se ilia ipak prije svega oituje u samoj osobi
Krista, Sina Bojega i Sina ovjejega, koji je doao da slui i dade svoj ivot kao
otkupninu za mnoge (Mk 10,45). A kad je Isus, pretrpjevi za ljude smrt na kriu,
uskrsnuo, pojavio se kao Gospodin, Pomazanik i zauvijek postavljeni Sveenik (usp.
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
3/47
Dj 2, 36; Heb 5, 6; 7,17-21) te je na svoje uenike izlio od Oca obeanoga Duha it (us p.
Dj 2, 33). Stoga Crkva, obdare na darovima svojega Utemeljitelja i vjerno drei
njegove zapovijedi i ljubavi, poniznosti i samozataje, prima poslanje da navijeta i u
svim pucima uspostavlja Boje i Kristovo kraljevstvo te tvori na zemlji klicu i poetak
toga kraljevstva. Dok ona malo-pomalo raste, u meuvremenu udi za dovrenimKraljevstvom te se svim silama nada i arko eli biti povezana sa svojim Kraljem u
slavi.
6. Slike Crkve
Kao to se u Starom zavjetu objava Kraljevstva esto prikazuje u likovi ma, tako nam
se i sada najdublja narav Crkve otkriva pomou raznih slika, koje su preuzete iz
pastirskog ivota ili iz poljodjelstva, iz graditeljstva ili takoer iz obitelji i zaruka, a
pripremljene su u knjigama proroka.Crkva je, naime, ovinjak, ija su jedina i nuna vrata Krist (usp. Iv 10, 1-10). Ona je i
stado, za koje je sam Bog unaprijed navijestio da e mu biti pastirom (usp. Iz 40, 11;
Ez 34, 11ss) i ije ovce makar njima upravljaju ljudski pastiri bez prestanka vodi i
hrani sam Krist, Dobri pastir i Knez pastira (usp. Iv 10, 11; 1 Pt 5, 4), koji je za ovce
poloio svoj ivot (usp. Iv 10, 11-15).
Crkva je obraena zemlja ili Boja njiva (usp. 1 Kor 3, 9). Na toj njivi raste stara
maslina, iji su sveti korijen bili Patrijarsi; u njoj se dogodilo i dogodit e se
pomirenje idova i Grka (usp. Rim 11, 13-26). Zasadio ju je nebeski Vinogradar kaoodabrani vinograd (Mt 21, 33-43 par.; usp. Iz 5, 1ss). Pravi je trs Krist koji daje ivot i
plodnost lozama, to jest nama koji po Crkvi ostajemo u njemu i bez kojega ne
moemo uiniti nita (Iv 15, 1-5) . Crkva se takoer ee naziva Bojom graevinom
(1 Kor 3, 9). Sam se Gospodin prispodobio kamenu koji graditelji odbacie, ali koji
postade glavnim kamenom (Mt 21, 42 par.; usp. Dj 4, 11; 1 Pt 2, 7; Ps 117, 22). Na tom
su temelju apostoli podignuli Crkvu (usp. 1 Kor 3, 11), a ona od njega prima vrstou i
povezanost. Ta je graevina ureena razliitim nazivima: kua Boja ( 1 Tim 3,15 ) u
kojoj prebiva njegova obitelj, pre bivalite Boje u Duhu (Ef 2, 19-22 ) ator
Boji meu ljudima (Otk 21,3) te napose sveti hram koji s Oci hvale prikazanoga u
kamenim svetitima i koji se s punim pravom prispodablja Svetomu gradu, novom
Jeruzalemu. U njega smo, naj naime na ovoj zemlji ugraeni poput ivoga kamenja (1
Pt 2, 5). Taj sveti grad promatra Ivan kako pri obnovi svijeta silazi s nebesa, od Boga,
opremljen kao zarunica ureena za svojega mua (Otk 21, 1s).
Crkva se takoer naziva onim Jeruzalemom gore i naom majkom (Gal 4, 26;
usp. Otk 12, 17) opisuje kao neokaljana zarunica ganjca bez mane (Otk 19, 7; 21, f 22,
17); Krist je nju ljubio i samoga sebe za nju predao da ju posveti .(Ef 5, 25-26 ); on
si ju je pridruio nerazrjeivim savezom te ju bez prestanka hrani i njeguje (Ef 5,
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
4/47
29); htio je da ona, oiena, bude s njime zdrue na te mu u ljubavi i vjernosti bude
podlona (usp. Ef 5, 24); napokon ju je zauvijek obasuo nebeskim dobrima da bismo
shvatili Boju i Kristovu ljubav prema nama, koja nadilazi svako znanje (usp. Ef 3,
19). No dok Crkva na toj zemlji putuje daleko od Gospodina, smatra se prognanicom,
tako da traga za onim i razmilja o onome to je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu;ondje je ivot Crkve skriven s Kristom u Bogu, sve dok se ona sa svojim Zarunikom
ne pojavi u slavi (usp. Kol 3, 1-4).
7. Crkva Kristovo otajstveno tijelo
Boji je Sin u ljudskoj naravi, koju je sa sobom sjedinio, smru i uskrsnuem svojim
svladao smrt te je ovjeka otkupio i preobrazio u novoga stvora (usp. Gal 6, 15; 2 Kor
5, 17). Dajui, naime, svojega Duha, on je svoju brau sazvanu iz svih naroda na
otajstven nain sazdao kao svoje tijelo. U tom se tijelu Kristov ivot razlijeva u vjernike koji se po sakramentima na skrovit i zbiljski nain sjedinjuju s trpeim i
proslavljenim Kristom. Po krtenju se, naime, suobliujemo s Kristom: Uistinu, svi
smo mi u jednom Duhu u jedno tijelo krteni (1 Kor 12, 13). Tim svetim obredom
posadanjuje se i ispunja zdruenost s Kristovom smru i uskrsnuem: Po krstu smo
naime zajedno s njime suukopani u smrt: ako smo pak bili posaeni po slinosti
smrti njegovoj, bit emo to ujedno i po slinosti uskrsnuu njegovu (Rim 6, 4-5).
Postajui stvarno dionicima Gospodnjega tijela u lomljenju euharistijskoga kruha, mi
smo uzdignuti u zajednitvo s njime i meu sobom. Budui da je kruh jedan, i mimnogi smo jedno tijelo svi koji smo dionici jednoga kruha (1 Kor 10, 17). Tako svi
mi postajemo udovima toga Tijela (usp. 1 Kor 12, 27), a pojedinci postaju udovima
jedni drugima (Rim 12, 5). No kao to svi udovi ljudskoga tijela, premda bili mnogi,
ipak oblikuju jedno tijelo, tako i vjernici u Kristu (usp. 1 Kor 12, 12). I u izgradnji
Kristova tijela na djelu je razliitost udova i zadaa. Jedan je Duh koji, u skladu sa
svojim bogatstvom i prema potrebama sluba, rasporeuje svoje razliite darove na
korist Crkvi (usp. 1 Kor 12, 1-11). Meu tim darovima istie se milost apostola:
njihovoj vlasti sam Duh podvrgava i karizmatike (usp. 1 Kor 14). Isti Duh po sebi,
svojom snagom i unutranjom povezanou udova sjedinjuje tijelo te stvara i potie
ljubav meu vjernicima. Stoga, ako jedan ud neto trpi, s njime trpe svi udovi: ili ako
je poaen jedan ud, s njime se raduju svi udovi ( usp. 1 Kor 12,26 ).
Krist je glava toga tijela. On je slika Boga nevidljivoga i u njemu je sve stvoreno. On je
prije sviju i sve se na njemu temelji. On je glava tijela, koje je Crkva. On je poetak,
prvoroenac od mrtvih, da u svemu ima prvenstvo (usp. Kol 1, 15-18). Veliinom
svoje moi on vlada svime na nebu i na zemlji, a svojim svenadmaujuim
savrenstvom i djelovanjem ispunja cijelo tijelo bogatstvom svoje slave (usp. Ef 1, 18 -
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
5/47
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
6/47
Katolikoj Crkvi kojom upravljaju Petrov nasljednik i biskupi s njime u zajednitvu,
premda se i izvan njezina ustroj nalaze mnogi elementi posveenja i istine koji, kao
darovi svojstveni Kristovoj Crkvi, snano potiu na katoliko jedinstvo.
A kao to je Krist priveo kraju djelo otkupljenja u siromatvu i progonstvu, tako je i
Crkva pozvana ii naprijed istim putem, da ljudima priopi plodove spasenja. Krist
Isus, premda je bio u obliju Bojem, snitio je samoga sebe time to je prihvatio
oblije sluge (Fil 2, 6-7) te je radi nas postao siromaan, makar je bio bogat (2 Kor
8, 9): tako i Crkva, premda su joj za ispunjavanje njezina poslanja potrebna ljudska
sredstva, nije postavljena da trai zemaljsku slavu, nego da poniznost i samozataju
takoer iri svojim primjerom. Otac je poslao Krista navijetati Radosnu vijest
siromasima, ozdravljati one koji su,skrena srca (Lk 4, 18), traiti i sp asiti ono
to je izgubljeno (Lk 19, 10): na slian nain Crkva okruuje ljubavlju sve koji su
pogoeni ljudskom slabou, tovie, u siromasima i patnici ma prepoznaje slikusvojega siromanog
i patnikog Utemeljitelja te se trsi ukloniti njihovu nevolju i nastoji u njima sluiti
Kristu, Ali dok Krist, svet, nevin, neokaljan (Heb 7, 26), nije poznavao grijeha (usp.
2 Kor 5, 21), nego je doao okajati prijestupe naroda (usp. Heb 2, 17), Crkva koja u
vlastitom krilu obuhvaa grjenike te je u isti mah i sveta i potrebna ienja
neprestano kroi putem pokore i obnove.
Crkva urno ide naprijed hodajui izmeu progona svijeta i utjeha Bojih,
navjeujui kri i muku Gospodnju, sve dok on ne doe (usp. 1 Kor 11, 26). Ona jeokrijepljena snagom uskrsnuloga Gospodina kako bi strpljivou i ljubavlju svladala
svoje unutranje i vanjske alosti i tekoe te u svijetu vjerno, iako zasjenjeno,
otkrivala njegovo otajstvo, sve dok se ono na kraju ne bude oitovalo u punom svjetlu.
Drugo poglavlje: Boji narod
9. Novi savez i novi narod
U svako je vrijeme i u svakom narodu Bogu mio tko ga se god boji i ini pravednost
(usp. Dj 10, 35). No Bogu se svidjelo posvetiti i spasiti ti ljude ne pojedinano,
iskljuivi svaku svezu meu njima, nego ih uobliiti u narod koji bi ga priznavao u
istini i sveto mu sluio.itoga si je za narod izabrao izraelki narod, s njime je sklopio
Savez i postupno ga pouavao, tako da mu je u njegovoj povijesti otkrivao sebe i
naume svoje volje te ga za sebe posveivao. Sve se to, meutim, dogodilo kao priprava
i pralik onoga novoga i savrenoga Saveza, koji se trebao sklopiti Kri stu, i punije
objave koja je trebala biti predana po samoj Bojoj utjelovljenoj Rijei. Evo dolaze
dani, govori Gospodin, i sklopit u s domom Izraelovim i domom Judinim Novi savez
Stavit u Zakon svoj u nutrinu njihovu i zapisat u ga u srce njihovo i bit u im
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
7/47
Bogom, a oni e biti narodom Svi e me, naime, poznavati, od najmanjega do
najvee govori Gospodin (Jr 31,31-34). Taj je Novi savez ustanovio Krist, to jest
Novi zavjet u svojoj krvi (usp. 1 Kor 11, 25), tako da je iz idova i pogana sazvao puk,
koji treba srasti u jedinstvo ne po tijelu, nego u Duhu te biti novim Bojim narodom.
Oni, naime, koji u Krista vjeruju, po rijei ivoga Boga ponovno su roeni ne izraspadljivoga, nego iz neraspadljivoga sjemena (usp. 1 Pt 1, 23), ne iz puti, nego iz
vode i Duha Svetoga (usp. Iv 3, 5-6) te su konano postavljeni izabranim rodom,
kraljevskim sveenstvom, svetim pukom, steenim narodom, neko nenarod, a
sada Boji narod (1 Pt 2,9-10).
Ovomu je mesijanskom narodu glava Krist, koji je predan zbog naih prijestupaka i
koji je uskrsnuo radi naega opravdanja (Rim 4, 25) te sada slavno vlada na
nebesima, poto je stekao ime nad svakim imenom. Taj je narod u stanju dostojanstvai slobode djece Boje, u ijim srcima prebiva Duh Sveti kao u hramu. Zakon mu je
nova zapovijed: ljubiti kao to nas je sam Kristi ljubio (usp. Iv 13, 34). I na kraju,
svrha mu je kraljevstvp Boje koje je na zemlji zapoeo sam Bog i koje se mora dalje
iriti, sve dok ga na kraju vremena on sam ne bude priveo punini, kad se bude pojavio
Krist, ivot na (usp. Kol 3,4), a samo stvorenje bit e osloboeno od ropstva
raspadljivosti za slobodu slave djece Boje (Rim 8, 21). Stoga je taj mesijanski narod,
makar zbiljski ne obuhvaa sve ljude i esto izgleda kao malo stado, ipak za sav
ljudski rod vrlo jaka klica jedinstva, nade i spasa. Krist ga je ustanovio da budezajednicom ivota, ljubavi i istine te ga uzima kao sredstvo otkupljenja sviju i alje ga
svemu svijetu kao svjetlo svijeta i sol zemlje (usp. Mt 5, 13-16). Kao to je ve Izrael po
tijelu na svojem putovanju pustinjom nazvan Crkvom Bojom (usp. 2 Ezdr 13, 1; Br
20, 4; Pnz 23, Iss), tako se i novi Izrael, koji kroi naprijed u sadanjem vremenu i
traga za buduim i trajnim gradom (usp. Heb 13, 14): naziva Crkvom Kristovom (usp.
16, 18), jer ju je on stekao svojo krvlju (usp. Dj 20, 28), ispunio svojim Duhom i
opskrbio prikladni sredstvima vidljivoga i drutveno jedinstva. Zbor onih koji s
vjerom gledaju u Krista, poetnika spasenja i poelo jedinstva i mira, Bog sazvao i
ustanovio kao Crkvu da svima i svakome bude vidljivim sakramentom toga
spasonosnoga jedinstva. Kako bi se rairila diljem krajeva, Crkva ulazi u povijest ljudi
a da ipak istodobno nadilazi vremena i granice naroda. Prolazei kroz kunje i
nevolje, ona je krijepljena sna gom Boje milosti, koju joj je Gospodin obeao, da zbog
ljudske slabosti ne otpadne od savrene vjernosti, nego da svojemu Gospodinu ostane
dostojnom zarunicom te ne presta ne samu sebe obnavljati pod djelovanjem Duha
Svetoga, dok po kriu ne bude prispjela do svjetlosti koja ne poznaje zalaza.
10. Zajednikosveenitvo vjernika
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
8/47
Krist Gospodin, veliki sveenik uzet od ljudi (usp. Heb 5, 1-5), uinio je novi narod
kraljevstvorn i sveenicima Bogu i svome Ocu (Otk 1, 6; usp. 5, 9-10). Oni, naime,
koji su krteni, posveuju se po preporoenju i pomazanju Duhom Svetim u duhovni
dom i sveto sveenstvo da po svim djelima kranskoga ovjeka prinose duhovne
rtve te navijetaju silna djela onoga koji ih je iz tamepozvao u svoje divno svjetlo(usp. 1 Pt 2, 4-10). Stoga neka svi Kristovi uenici, ustrajui u molitvi i zajedno hvalei
Boga (usp. Dj 2, 42-47), prikazuju sami sebe kao ivu, svetu i Bogu ugodnu rtvu
(usp. Rim 12, 1); neka po svoj zemlji svjedoe o Kristu te onima koji to budu
zahtijevali obrazlau onu nadu u vjeni ivot koji je u njima (usp. 1 Pt 3, 15). No
premda se zajedniko sveeni tvo vjernika i ministerijalno ili hijerarhijsko
sveenitvo razlikuju ne samo po stupnju nego i po biti, ipak su usmjereni jedno
prema drugo mu; jedno i drugo, naime, imaju na svoj poseban nain udjela u jednom
Kristovu sveenitvu. Svetom vlau koju ima, ministerijalni sveenik odgaja i vodisveeniki narod, vri euharistijsku rtvu u Kristovoj osobi te je u ime svega naroda
prinosi Bogu; vjernici, pak, snagom svojega kraljevskog sveenitva, sudjeluju u
prinoenju euharistije te ga vre u primanju. sakramenata, u molitvi i zahvaljivanju,
svjedoanstvom svetog ivota, samozatajom i djelotvornom ljubavlju.
11.Vrenjezajednikogsveentva u sakramentima
Svet i organski izgraen znaaj sveenikoga zajednitva ozbilju je se putem
sakramenata i putem krjeposti. Vjernici su krstom pritjelovljeni Crkvi i krsnim subiljegom odreeni za bogotovlje kranske religije; preporoeni u djecu Boju, duni
su ispovijedati pred ljudima vjeru koju su od Boga primili po Crkvi. Sakramentom
potvrde jo su savrenije vezani uz Crkvu, obdareni su posebnom jakou Duha
Svetoga te su tako jo stroe obvezani da kao pravi Kristovi svjedoci rijeju i djelom
vjeru ujedno i ire i brane. Sudjelujui u euharistijsko rtvi, koja je izvor i vrhunac
svega kranskog ivota, oni prinose Bogu boansku rtvu i same sebe s njome: tako
svi, bilo prinosom bilo svetom prieu, ispunjuju svoju zadau u liturgijskom inu,
ne svi jednako, nego svaki na svoj nain. Nadalje, okrijepljeni Kristovim tijelom na
svetome zboru, oni na konkretan nain pokazuju jedinstvo Bojega naroda, koje se
ovim najuzvienijim sakramentom prikladno oznauje i udesno ostvaruje.
Onima, pak, koji pristupaju sakramentu pokore, Boje milosre udje ljuje oprotenje
Bogu nanesen ih uvreda; oni se ujedno pomiruju s Crkvom koju su grijeei ranili, a
koja se ljubavlju, primjerom i molitvom trudi oko njihova obraenja.
Svetim pomazanjem bolesnika i molitvom prezbitera sva Crkva preporuuj bolesnike
patnikom i proslavljenom Gospodinu da ih pridigne i spasi (usp. Jak 5, 14-16);
tovie, ona ih potie da se dragovoljno sjedinjuju Kristovom mukom i smru (usp.
Rim 8, 17; Kol 1, 24; 2 Tim 2, 11s; 1 Pt 4, 13) te tako pridonesu dobru Bojeg naroda.
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
9/47
Oni izmeu vjernika, koji su obiljeeni svetim redom, u Kristovo se ime postavljaju da
Crkvu pasu rijeju i Bojom milou. Na posljetku, kranski enidbeni drugovi
snagom sakramenta enidbe, koji naznauju i po kojem imaju udjela u otajstvu
jedinstva i plodne ljubavi izmeu Krista i Crkve (usp. Ef 32), uzajamno si pomau
postii svetost u branom ivotu i u primanju i odgajanju djece te tako u svojivotnom staleu i redu imaju svoj poseban dar u Bojem narodu (usp.1 Kor 7, 7). Iz
te enidbene zajednice, naime, proizlazi obitelj u koj se raaju novi graani ljudskoga
drutva, koji po milosti Duha Svetog krstom postaju djecom Bojom narod Boji
neprestano traje u tijeku stoljea. U toj takorei kunoj roditelji trebaju biti za svoju
djecu rijeju i primjerom prvi vjerovjesnici te njegovati zvanje prikladno za svakoga
pojedinoga, a osobito se skrbiti za ono sveto.
Opremljeni tolikim i tako spasonosnim sredstvima svi su Kristovi vjernici bilo kojega
poloaja i stale a, svaki na svojemu putu, pozvani od Gospodina na ono savrenstvosvetosti kojim je savren sam Otac.
12. Osjeaj vjere i karizma u Bojem narodu
Sveti Boji narod ima udjela i u Kristovoj prorokoj slubi time to o njemu iri ivo
svjedoanstvo osobito ivotom vjere i ljubavi te prinosi Bogu rtvu hvale, plod usana
koje ispovijedaju njegovo Ime (usp. Heb l3, 15). Sveukupnost vjernika, koji imaju
pomazanje od Svetoga (usp. 1 Iv 2, 20 i 27), ne moe se u vjerovanju prevariti, a to
svoje osobito svojstvo oituje nad na ravnim osjeajem vjere svega naroda, kad odbiskupa pa do posljednjih vjernih laika pokazuje svoje ope slaganje u stvarima vjere
i udorea. Naime, tim osjeajem vjere, koji pobuuje i podrava Duh istine, Boji
narod pod vodstvom svetoga uiteljstva, koje vjerno slijedi, prima ne vie ljudsku
rije nego uistinu Boju rije (usp. 1 Sol 2, 13), nepokolebljivo prianja uz vjeru jednom
predanu svetima ( Jd 3) te pravilnim sudom dublje prodire u nju i u ivotu je potpuno
primjenjuje. Isti Duh Sveti osim toga ne samo da po sakramentima i slubama posve
uje i vodi narod Boji te ga krjepostima resi nego dijelei svakome pojedinome
svoje darove kako hoe (1 Kor 12, 11), on takoer raspodjeljuje posebne milosti
meu vjernike svakoga stalea te ih time ini sposobnima i spremnima za prihvaanje
raznih djela ili dunosti korisnih za obnovu i iru izgradnju Crkve, prema onoj:
Svakome se daje oitovanje Duha na korist (1 Kor 12, 7). Budui da su te karizme,
bilo one najsjajnije bilo one jednostavnije i rairenije, osobito prilagoene potrebama
Crkve i korisne, valja ih primati sa zahvalnou i s utjehom. Izvanredne pak darove ne
valja lakoumno zahtijevati niti se smiju od njih preuzetno oekivati plodovi za
apostolsko djelovanje; naprotiv, sud o njihovoj ispravnosti i urednoj uporabi pripada
onima koji predsjedaju Crkvi i kojima posebno pripada to da Duha ne trnu, nego da
sve provjere te zadre ono to je dobro (usp. 1 Sol 5, 12 i 19 -21)).
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
10/47
13. Univerzalnost ili katolitvo jednog Bojeg naroda
Svi su ljudi pozvani k novomu Bojem narodu. Stoga se taj narod, ostajui jedan i
jedini, mora rairiti dijeljem cijelog svijeta i kroz sve vjekove kako bi se ispunio naum
volje Boga koji je u poetku stvorio Ljudsku narav kao jednu te je odluio da svoju
djecu, koja su bila ras prena, napokon skupi u jedno (usp. Iv 11, 52). Radi toga je,naime, Bog poslao svojega Sina, kojega je uinio batinikom sviju stvari (usp. Heb 1,
2), da bude Uitelj, Kralj i Sveenik sviju, Glava novoga i sveopega naroda djece
Boje. Na posljetku je radi toga poslao Duha svojega Sina, Gospodina i Oivljavatelja,
koji je za itavu Crkvu, za svakoga pojedinoga i za sve koji vjeruju, poelo okuplja nja i
jedinstva u apostolskom nauku i u zajednitvu, u lomljenju kruha i u molitvama (usp.
Dj 2, 42 gr.).
Tako je u svim zemaljskim pucima prisutan jedan Boji narod, jer on si iz svakogapuka uzima graane Kraljevstva koje, dakako, nema zemaljski, nego nebeski znaaj.
Svi su vjernici, naime, raspreni diljem svijeta, u Duhu Svetom u zajednitvu s
ostalima, pa tako onaj koji boravi u Rimu zna da su mu Indijci udovi. A jer
Kristovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta (usp. Iv 18, 36), Crkva ili Boji narod,
uvodei to kraljevstvo, ne oduzima nita od vremenitoga dobra bilo kojega naroda,
nego, naprotiv; podupire i prima bogatstva i obiaje svakoga naroda koliko su dobri,
te ih primajui isti, jaa i uzdie. Ona, naime, ima na umu da mora skupljati s onim
Kraljem kojemu su narodi dani u batinu (usp. Ps 2, i u iji grad donose darove ipoklone (usp. Ps 71 [72], 10; Iz 60, 4-7; ou 21, 24). Ta znaajka sveobuhvatnosti, koja
resi Boji narod, dar je samoga Gospodina; po tom daru katolika Crkva uinkovito i
neprekidno tei kuglavljenju svega ovjeanstva sa svim njegovim dobrima pod Kri
stom Glavom, u jedinstvu njegova Duha.
Snagom toga katolitva pojedini dijelovi donose vlastite darove drugim dijelovima i
cijeloj Crkvi tako da i cjelina i pojedini dijelovi rastu iz svih onih koji meusobno
njegu ju zajednitvo i tee prema punini u jedinstvu. Tako biva da se Boji na rod
okuplja ne samo iz razliitih na roda nego je i sam u sebi sastavljen od raznih redova,
Meu njegovim udovima, naime, postoji razliitost, bilo po slubama, kad neki
obavlja ju svetu slubu na dobro svoje brae, bilo po poloaju i ureenju ivota, kud
mnogi u rcdovnikornc stalcu na uem putu te za svetou te svojim primjerom
potiu brau. Stoga su u crkvenom zajednitvu zakonito prisutne partikularne Crkve
koje raspolau vlastitim predajama, dok ostaje netaknut primat Petrove Stolice koja
predsjeda sveukupnom skupu ljubavi, titi zakonite razliitosti te ujedno bdije nad
time da ono to je partikularno ne samo da ne teti jedinstvu nego mu, tovie, slui.
Stoga, u konanici, meu razliitim dijelovima Crkve postoje sveze prisnoga
zajednitva s obzirom na duhovno bogatstvo, apostolske radnike i vremenitu pomo.
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
11/47
lanovi Bojega naroda pozvani su, naime, meusobno dijeliti dobra pa za pojedine
Crkve vrijede Apostolove rijei: Kao dobri upravitelji mnogolike milosti Boje
posluujte jedan drugoga, svaki onim darom koji je primio (1 Pt 4, 10).
Svi su, dakle, ljudi pozvani na to katoliko jedinstvo Bojega naroda koje unaprijed
naznauje i promie sveopi mir; tom jedinstvu na razne naine pripadaju ili suprema njemu usmjereni bilo katoliki vjernici bilo drugi koji vjeruju u Krista, bilo
napokon svi ljudi uope, koji su milou Bojom pozvani na spasenje.
14. Katoliki vjernici
Sveti sabor najprije okree svoju pozornost prema katolikim vjernicma.Oslanjajui
se na Sveto pismo i Predaju, on nauava da je ta putujua Crkva nuna za spasenje
Jedini je, naime, Krist posrednik i put spa senja; on nam biva prisutan u svojem
Tijelu, koje je Crkva;izriito istiui nunost vjere i krsta (usp. Mk 16, 16; Iv 3, 5), on je time ujedno potvrdio i nunost Crkve u koju ljudi ulaze po krstu kao kroz vrata.
Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi, koji iako im nije nepoznato da je Bog po Isusu
Kristu ustanovio Katoliku crkvu kao nunu ipak ne bi u nju htjeli ui ili u njoj
ustrajati.
Potpuno se pritjelovljuju drutvu Crkve oni koji, jer imaju Kristova Duha, prihvaaju
njezino cjelovito ureenje i sva u njoj ustanovljena sredstva spasenja te se u
njezinome vidljivorn ustrojstvu svezama ispoijedanja vjere, sakramenata, crkvene
uprave i zajednitva zdruuju s Kristom, koji njome upravlja po vrhovnomesveeniku i biskupima. No ne spaava se onaj koji, makar bio pritjelovljen Crkvi, ne
ustraje u ljubavi, a ostaje u krilu Crkve tijelorn, ali ne i srcem. A sva djeca Crkve
neka se sjete da svoje izvrsno stanje nemaju pripisati svojim zaslugama, nego
posebnoj Kristovoj milosti; ako joj ne budu odgovorili milju, rijeju i djelom, oni ne
samo da se nee spasiti, nego e biti stroe sueni.
Katekumeni koji, potaknuti Duhom Svetim, izriitom voljom mole da budu
pritjelovljeni Crkvi, povezuju se s njome samom tom eljom; u ljubavi i skrbi Matka
ih Crkva ve prihvaa kao svoje.
15. Sveze Crkve s nekatolikimkranima
Crkva zna da je zbog vie razloga povezana s onima koji su krteni te se die
kranskim imenom, ali ne ispovijedaju cjelovitu vjeru ili ne dre jedinstvo
zajednitva pod Petrovim nasljednikom. Ima, naime, mnogo onih koji potuju Sveto
pismo kao pravilo vjere i ivota te pokazuju iskrenu vjersku revnost, s ljubavlju
vjeruju u Boga Oca svemoguega i u Krista, Sina Bojega i Spasitelja, te su obiljeeni
krstom kojim se povezuju s Kristom i, dapae, priznaju i primaju takoer druge
sakramen te u svojim Crkvama i crkvenim zajednicama. Mnogi meu njima imaju i
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
12/47
episkopat, slave svetu euharistiju i gaje pobonost. prema Djevici Bogorodici. K tomu
pridolazi zajednitvo u molitvama i drugim duhovnim dobrima te, tovie, i prava
povezanost u Duhu Svetom, koji po darovima i milostima takoer u njima djeluje
svojom posveujuom snagom te je neke od njih ojaao sve do prolijevanja krvi. Tako
Duh pobuuje u svim Kristovim uenicima elju i djelovanje kako bi se svi, na nainkoji je ustanovio Krist, miroljubivo sjedinili u jedno stado pod jednim Pastirom. Da bi
to postigla, Majka Crkva ne prestaje moliti, nadati se i raditi te potie svoju djecu na
ienje i obnovu, kako biKristov znak jae zasjao na njezinu licu.
16. Nekrani
Napokon su i oni, koji jo nisu primili evanelje, na razliite naine usmjereni prema
Bojemu narodu. U prvom redu, dakako, onaj narod kojemu su bili dani savezi i
obeanja i iz kojega je potekao Krist po tijelu (usp. Rim 9, 4-5), narod po izabra njuzbog otaca vrlo drag: Bog se, naime, ne kaje za svoje darove ni za svoj poziv (usp. Rim
11, 28-29). No naum spasenja obuhvaa i one koji priznaju Stvoritelja, meu koje
pripadaju u prvom redu muslimani; priznavajui da dre Abrahamovu vjeru, oni se s
nama klanjaju Bogu jedi nomu i milosrdnornu, koji e suditi ljude na Sudnji dan. Bog
nije daleko ni od onih koji u sjenama i slikama tragaju za nepoznatim Bogom jer on
svima daje ivot i dah i sve (usp. Dj 17, 25-28), a kao Spasitelj on hoe spasiti sve
ljude (usp. 1 Tim 2, 4).
Vjeno spasenje mogu, naime, postii i oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovoevanelje i njegovu Crkvu, a ipak iskrena srca tragaju za Bogom te pod utjecajem
milosti nastoje djelom ispuniti njegovu volju koju su spoznali po glasu savjesti.
Boanska providnost ne uskrauje pomo potrebnu za spasenje ni onima koji bez
svoje krivnje jo nisu doli do izriitoga priznanja Boga te nastoje, ne bez boanske
milosti, ispravno ivjeti. Sve dobro i istinito, to se kod njih nalazi, Crkva smatra
pripravom za evanelje i danim od Onoga koji rasvjetljuje svakoga ovjeka kako bi
napokon imao ivot. No ljudi su se, obmanuti od Zloga, ee gubili u svojim mislima
te su Boju isti nu preokrenuli u la tako da su vie sluili stvoru negoli Stvoritelju
(usp. Rim 1, 21 i 25) ili se, pak, izlau krajnjem oaju jer u ovom svijetu ive i umiru
bez Boga. Zbog toga Crkva ma mo nastoji njegovati misije radi promicanja Boje slave
i spasenja svih ljudi, spominjui se Gospodnje ga naloga: Propovijedajte evanelje
svakomu stvoru (Mk 16,15).
17. Misijski znaaj Crkve
Kao to je, naime, Otac poslao Sina, tako je i Sin poslao apostole (usp. Iv 20, 21)
govorei: Idite, dakle, i uite sve narode krstei ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Uite ih drati sve to sam vam zapovjedio. I evo, ja sam s vama u sve dane, do
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
13/47
svretka svijeta (Mt 28, 18-20). Tu sveanu Kristovu zapovijed o navijetanju
spasonosne istine Crkva je primila od apostola i treba je ispunjavati sve do kraja
zemlje (usp. Dj 1, 8). Stoga na sebe primjenjuje Apostolove rijei: Jao meni ako ne
budem navijetao evanelje! (1 Kor 9, 16) te zato i dalje neprestano nastavlja slati
navjestitelje, sve dok mlade Crkve ne budu potpuno uspostavljene te i sa me nastave
djelo navijetanja evanelja. Duh je Sveti tjera da surauje kako bi se djelotvorno
ispunio naum Boga, koji je postavio Krista zaetnikom spasenja za sav svijet. Propo
vijedajui evanelje, Crkva privlai sluatelje da uzvjeruju i vjeru ispo vijedaju,
priprema ih za krst, otima ih iz ropstva zablude i pritjelovljuje ih Kristu da po ljubavi
prema njemu rastu sve do punine. Svojim trudom ona postie da svako dobro koje je
zasijano u srcu i u duhu ljudi ili u posebnim obredima i kulturama na roda ne samo
ne propada nego se i proiuje, podie i usavrava Bogu na slavu, zlodusima na
pomutnju, a ovjeku na blaenstvo, svaki je Kristov uenik, koliko je do njega, duaniriti vjeru: Ali ako i svatko moe krstiti one Koji su uzvjerovali, ipak je dunost
sveenika dovriti izgradnju Tijela euharistijskom rtvom kako bi se ispunile Boje
rijei upuene po proroku: Od istoka sunca do zapada veliko je moje ime meu
narodima, i na svakome se mjestu rtvuje i prinosi isti prinos mojemu imenu (Mal
1, 11). Tako Crkva ujedno moli i radi da sav svijet u punini prijee u Boji narod, u
Tijelo Gospodinovo i u hram Duha Svetoga te se u Kristu, Glavi sviju, poda svaka ast
i slava Stvoritelju i Ocu svega.
Tree poglavlje: Hijerarhijsko ureenje Crkve, posebice Episkopat
18. Uvod
Krist Gospodin je za upravljanje Bojim narodom i za njegovo umnoavanje u svojoj
Crkvi ustanovio razliite slube koje tee za do brom itavoga Tijela. Slubenici koji
imaju svetu vlast slue svojoj brai da svi oni koji pripadajuBojemu narodu, te stoga
imaju pravo kransko dostojanstvo, teei slobodno i po redu istomu cilju, prispiju k
spasenju.
Ovaj Sveti sabor idui stopama Prvoga vatikanskog koncila zajedno s njime nauava i
izjavljuje da je Isus Krist, vjeni Pastir, sagradio svetu Crkvu poslavi apostole kao to
je i sam bio poslan od Oca (usp. Iv 20, 21); htio je da njihovi nasljednici, to jest
biskupi, budu u njegovoj Crkvi pastiri do kraja vjekova. Kako bi, pak, sam episkopat
bio jedan i ne razdijeljen, postavio je na elo ostalim apostolima blaenoga Petra te u
ujemu ustanovio trajno i vidljivo poelo i temelj jedinstva vjere i zajednitva. Taj nauk
o ustanovljenju, trajnosti, znaenju i naravi svetoga primata rimskoga biskupa i o
njegovu nezabludivu uiteljstvu Svetisabor ponovno iznosi pred oi svim vjernicima
da ga vrsto vjeruju; nastavljajui zapoeto, on je odluio da pred svima oituje i
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
14/47
proglasi nauk o biskupima, nasljednicima apostola, koji s Petrovim nasljednikom,
Kristovim namjesnikom i vidljivom glavom cijele Crkve upravljaju kuom Boga
ivoga.
19. Poziv i izbor dvanestorice
Pomolivi se Ocu, Gospodin je Isus pozvao k sebi one koje je sam htio te je postavio
dvanaestoricu da budu s njime i da ih alje propovijedati kraljevstvo Boje (usp. Mk
3,13-19; Mt 10,1-42); te je apostole (usp. Lk 6, 13) ustanovio kao kolegij ili postojani
zbor te mu je na elo stavio Petra, izabranoga izmeu njih (usp. Iv 21, 15 -17). Poslao
ih je najprije sinovima Izraelovima i potom svim narodima (usp. Rim 1, 16) da kao
sudionici njegove vlasti uin sve narode njegovim uenicima, da ih posvete i njima
upravljaju (usp. Mt 28, 16-20; Mk 16, 15; Lk 24, 45-48; Iv 20, 21-23) te tako raire
Crkvu i pasu je sluei joj pod Gospodino vim vodstvom u sve dane do svret kasvijeta (usp. Mt 28, 20). U tom su poslanju u potpunosti bili potvreni na dan
Pedesetnice,(usp. Dj 2, 1-36) prema Gospodnjem obeanju: Primit ete jakost Duha
Svetoga koji sii na vas, i bit ete mi svjedoci u Jeruzalemu i u svoj Judeji i Samariji,
sve do kraja zemlje (Dj 1, 8), Apostoli su, pak, posvuda propovijedajui evanelje
(usp. Mk 16, 20) koje su sluatelji primali po djelovanju Duh Svetoga, okupili sveopu
Crkvu; nju je Gospodin utemeljio na apostolima i sagradio na blaenome Petru, nji
hovu prvaku, a sam joj je Isus Krist glavnim zaglavnim kamenom (usp, Otk 21,14; Mt
16,18; Ef2, 20).
20. Biskupi nasljednici apostola
To boansko poslanje, koje je Krist povjerio apostolima, trajat e do svretka svijeta
(usp. Mt 28, 20) jer evanelje koje oni trebaju predati za Crkvu u sve je vrijeme
poelo svega njezina ivota. Zato su se apostoli u tom hijerarhijski ureenom drutvu
pobrinuli da ustanove nasljednike.
Oni, naime, nisu imali samo razne pomonike u slubi, nego su kako bi se njima
povjereno poslanje nastavilo poslije svoje smrti kao oporuku svojim neposrednim
suradnicima ostavili dunost dovriti i uvrstiti od njih zapoeto djelo, povjeravajui
im da se skrbe za cijelo stado u kojem ih je Duh Sveti postavio upravljati Bojom
Crkvom (usp. Dj 20, 28). Oni su, dakle, postavili takve ljude, a potom su odredili kad
ovi umru njihovu slubu preuzimaju drugi prokuani muevi. Meu razliitim
oblicima sluenja, koji se tamo od prvih vremena vre u Crkvi, prema svjedoanstvu
predaje prvo mjesto zauzima sluba onih koji su postavljeni u biskupstvo te po
nasljedstvu, koje tee od poetka, imaju mladice apostolskoga sjemenna. Tako se
prema svjedoenju sv. Ireneja, po onima koje su apostoli postavili za biskupe te po
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
15/47
njihovim nasljednicima sve do nas po svem svijetu oituje i uva apostolska Predaja.
Biskupi su, dakle, prihvatili slue nje zajednici s prezbiterima i akonima kao
pomonicima, stojei mjesto Boga na elu stada kojemu su pastiri, i to kao uitelji
nauka, sveenici svetoga bogosluja i sluitelji u upravljanju. I kao to trajno ostaje
sluba koju je Gospodin na jedinstven nain povjerio Petru, prvaku apostola, i koja se
treba prenositi na njegove nasljednike, tako trajno ostaje sluba apostola da pasu
Crkvu, a ima ju neprekidno vriti sveti red biskupa. Zato Sveti sabor nauava da su
biskupi po boanskoj ustanovi naslijedili apostole kao pastiri Crkve; tko njih slua,
slua Krista, a tko njih prezire, prezire Krista i Onoga koji je Krista poslao (usp. Lk 10,
16).
21.Sakramentalnost biskupstva
U biskupima je, dakle, kojima uz bok stoje prezbiteri, posred vjernika prisutanGospodin Isus Krist, vrhovni sveenik. Sjedei, naime, zdesna Bogu Ocu, on nije
odsutan u zboru svojih biskupa. nego on u prvom redu po njihovoj izuzetnoj slubi
propovijeda svim pucima rije Boju, a vjernicima neprestano dijeli sakramente vjere;
po njihovoj oinskoj slubi (usp. 1 Kor 4, 15) on pridruuje svome Tijelu nove udove
vinjim preporodom te napokon njihovom mudrou i razboritou upravlja i ureuje
Narod Novoga zavjeta na njegovu hodoaenju prema vjenomu blaenstvu. Ti
pastiri, izabrani da pasu stado Gospodnje, slubenici su Kristovi i upravitelji Bojih
otajstava (usp. 1 Kor 4, 1); njima je povjereno svjedoenje za evanelje o milostiBojoj (usp. Rim 15, 16; Dj 20, 24) te sluba Duha i pravednosti u slavi (usp. 2 Kor 3,
8-9).
Za ispunjavanje tako velikih zadaa Krist je obdario apostole posebnim izlijevanjem
Duha Svetoga, koji je siao na njih (usp. Dj 1, 8; 2, 4; Iv 20, 22-23), a sami su svojim
pomonicima predali duhovni dar polaganjem ruku (usp. 1 Tim 4,14; 2 Tim 1, 6 -7),
koji se biskupskim posveenjem pre nosi sve do nas. Sveti sabor, pak, nauava da se
biskupskim posveenjem dijeli punina sakramenta reda koja se doista i po
liturgijskom obiaju Crkve i glasom svetih otaca naziva najvie sveenitvo, vrhunac
svete slube. Biskupsko posveenje daje saslubom posveivanja takoer slube
nauavanja i upravljanja, koje se, pak, po svojoj naravi mogu vriti samo u
hijerarhijskom zajednitvu s Glavom i udovima kolegija. Iz predaje, naime, koja se
jasno oituje osobito u liturgijskim obredima i praksi kako istone tako i zapadne
Crkve, razvidno je da se polaganjem ruku i rijeima posveenja tako daje milost Duha
Svetoga i tako utiskuje sveti biljeg, da biskupi na izvrstan i vidljiv nain imaju ulogu
samoga Krista, Uitelja, Pastira i Sveenika i da djeluju u njegovoj osobi. Biskupima
pripada da po sakramentu reda uzimaju nove izabranike u biskupski zbor.
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
16/47
22. Biskupski zbor i njegova Glava
Kao to po Gospodinovoj odluci sveti Petar i ostali apostoli tvore jedan apostolski
kolegij, tako su na jednak nain meu sobom povezani rimski biskup, Petrov
nasljednik, i biskupi, nasljednici apostola. Ve prastaro pravilo, prema kojemu su
biskupi postavljeni diljem cijeloga svijeta komunicirali meusobno i s rimskimbiskupom u povezanosti jedinstva, ljubavi i mira te isto tako okupljanje na koncilima,
gdje se zajedniki odluivalo o vanijim pitanjima nakon to je odluka bila odvagnuta
vijeanjem mnogih, pokazuju kolegijajnu narav znaaj biskupskog reda; to oito
potvruju ekumenski koricili koji su se odravali tijekomvjekova. Na isto upuuje ve
onaj stari obiaj pozivanja vie biskupa da sudjeluju pri podizanju novoga izabranika
na slubu vrhovnoga sveenitva. lanom biskupskoga zbora netko postaje snagom
sakramentalnoga posveenja i hijerarhijskoga zajednitva s Glavom i udovima
kolegija.
Kolegij ili zbor biskupa ima vlast samo ako se shvaa zajedno s rimskim
prvosveenikom, Petrovim nasljednikom, kao Glavom, dok ovomu ostaje neumanjena
vlast primata nad svima, bilo pastirima bilo vjernicima. Rimski prvosveenik, naime,
snagom svoje slube, kao namjesnik Kristov i pastir cijele Crkve, ima u Crkvi punu
vrhovnu i opu vlast koju moe uvijek slobodno vriti. Red biskupa, koji je u
uiteljstvu i u pastirskoj upravi naslijedio zbor apostola i u kojem se dapae
apostolski zbor neprekinuto nastavlja, subjekt je takoer vrhovne vlasti u cijelojCrkvi, zajedno sa svojom Glavom, rimskim biskupom, a nikada bez te Glave: ta se
vlast moe obnaati samo uz pristanak rimskoga prvosveenika. Gospodin je postavio
jedino imuna kao stijenu i kljuara Crkve (usp. Mt 16,18-19) te ga postavio za pastira
cijeloga svojega stada (usp. Iv 21, 15-19); ona, pak, sluba vezivanja i razrjeivanja,
koja je dana Petru (usp. Mt 16, 19), oito je dana i kolegiju apostola zdruenom sa
svojom Glavom ( up. Mt 18,18; 28, 16-20 ). U mjeri u kojoj je taj kolegij sastavljen od
mnogih, on izraava raznoliku sveobuhvatnost Bojeg naroda, a u mjeri u kojoj je
okupljen pod jednom Glavom, on izraava jedinstvo Kristova stada. U njemu biskupi
vjerno uvajujui primat i prvenstvo svoje Glave vre svoju vlast na korist svojih
vjernika tovie i cijele Crkve dok Duh Sveti stalno jaa njegov ganiki ustroj i sklad.
Vrhovna vlast u cijeloj Crkvi, koju taj kolegij sveano se vri na ekumenskom koncilu.
Nikad nema ekumenskoga koncila koji kao takav ne bi bio potvren od Petrova
nasljednika ili barem prihvaen; posebno je pravo rimsko prvosveenika da te koncile
saziv da im predsjeda i da ih potvruje. Tu kolegijalnu vlast mogu zajedno s papom
vriti biskupi cijeloga svijeta samo ako ih Glava kolegija pozove na neko kolegijalno
djelo ili barem odobri ili slobodno prihvati udrueno djelo rasprenih biskupa, tako
bude izvren pravi kolegijalni in.
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
17/47
23. Odnsoi biskupa u biskupskom zboru
Kolegijalno se jedinstvo pokazuje takoer u uzajamnim odnosima pojedinanih
biskupa s partikularnim Crkvama i sa sveopom Crkvom. Rimski je prvosveenik, kao
Petrov nasljednik, trajno i vidljivo poelo i temelj jedinstva kako biskupa tako i
mnotva vjernika. Pojedinani su, pak, biskupi vidljivo poelo i temelj jedinstva usvojim partikularnim Crkvama oblikovanima na sliku sveope Crkve; u njima i iz njih
postoji jedna i jedina katolika Crkva. Stoga pojedinani biskupi predstavljaju svoju
Crkvu, a svi zajedno s papom cijelu Crkvu u povezanosti mira, ljubavi i jedinstva.
Pojedinani biskupi, koji su postavljeni na elo partikularnim Crkvama, vre svoju
pastoralnu upravu nad dijelom Bojega naroda koji je njima povjeren, a ne nad
drugim Crkvama niti nad sveopom Crkvom. No kao lanovi biskupskog kolegija i
zakoniti nasljednici apostola svaki pojedini od njih duan je na temelju Kristove
odredbe i zapovijedi imati onu skrb za sveopu Crkvu makar se ne obavlja inomjurisdikcije, ipak mnogo pridonosi razvitku sveope Crkve. Svi biskupi, naime moraju
promicati i tititi jedinstvo vjere i stegu zajedniku cijeloj Crkvi te pouavati vjernike
u ljubav prema itavomu otajstvenom Kristovu Tijelu, a napose prema njegovim
siromanim i ucviljenim udovima te prema onima koji trpe progon zbog pravednosti
(usp. Mt 5,10) ukratko, oni moraju promicati svaku djelatnost zajedniku
cijeloj Crkvi, osobito, pak, da vjera poraste te da svim ljudima sine svjetlo pune
istine. Uostalom, posve je sigurno da dobro upravljajui svojom Crkvom kao dijelom
sveope Crkve, oni djelotvorno pridonose dobru itavoga otajstvenog Tijela koje jetakoer Tijelo Crkava.
Skrb za navijetanje evanelja diljem sve zemlje pripada zboru pastira: svima je njima
zajedno Krist dao nalog obvezajui ih na zajedniku slubu, kako je to ve papa
Celestin stavio na srce ocima Efekoga koncila. Otud su biskupi pojedinano, koliko
im doputa obnaanje njihove po sebne slube, obvezani sudjelovati u zajednikim
poslovima meusobno i s Petrovim nasljednikom, kojemu je na jedinstven nain
povjerena velika zadaa irenja kranskoga imena. Stoga moraju svim silama
misijama pribavljati kako radnike za etvu tako i duhovnu i materijalnu pomo, bilo
neposredno sami bilo potiui vjernike na zauzetu suradnju. Na pokon, neka biskupi
u sveopoj za jednici ljubavi rado pruaju bratsku pomo drugim Crkvama, osobito
susjednima i potrebnijima, prema asnom primjeru starine.
Po Bojoj se providnosti dogodilo da su razliite Crkve, koje su apostoli i njihovi
nasljednici osnovali na razliitim mjestima, tijekom vremena srasle u vie organski
povezanih skupina koje, uvajui jedinstvo vjere i jedino boansko ustanovljenje ope
Crkve, uivajui vlastiti poredak, vlastitu bogoslunu praksu te teoloku i duhovnu
batinu. Meu njima su neke, prije svega drevne patrijahatske Crkve, kao majke vjere
rodile druge kao keri, s kojimu su sve do naih vremena povezane svezom ljubavi u
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
18/47
sakramentalnom ivotu te u uzajamnom pult prava i dunosti. Ta raznolikost
mjesnih Crkava, koje skupa tee jedinstvu, s veom oevidnou kazuje katolitvo
nerazdijeljive Crkve. Na slian nain mogu danas biskupske konferencije
mnogostruko i plodno pripomoi konkretnoj primjeni kolegijalnoga duha.
24. Poslanje biskupa
Biskupi kao nasljednici apostola primaju od Gospodina, kojemu je dana sva vlast na
nebu i na zemlji poslanje da nauavaju sve narode i da propovijedaju evanelje
svakomu stvoru kako bi svi ljudi postigli spasenje .po vjeri, krstu i vrenju zapovijedi
(usp. Mt 28, 18-20; Mk 16,15-16; Dj 26, 17-18). Za ispunjavanje toga poslanja Krist
Gospodin je apostolima obeao i na Pedesetnicu s neba poslao Duha Svetoga, da mu
po njegovoj snazi budu svjedocima do kraja zemlje, pred plemenima, narodima i
kraljevima (usp. Dj 1, 8; 2, 1ss; 9, 15). A ta zadaa, koju je Gospodin povjeriopastirima svoga naroda, pravo je sluenje koje se u Svetom pismu znakovito naziva
di akonia ili sluba (usp. Dj 1, 17 i 25; 21, 19; Rim 11, 13; 1 Tim 1, 12).
Kanonsko se, pak, poslanje biskupa moe dogoditi po legitimnim obiajima koje nije
pozvala vrhovna i opa crkvena vlast ili po zakonima koje je ona donijela ili priznala,
ili pak izravno po samom Petrovu nasljedniku; ako on to odbije ili uskrati apostolsko
zajednitvo, biskupi ne mogu biti uzeti u slubu.
25. Sluba propovijedanjaMeu poglavitim dunostima biskupa istie se propovijedanje evanelja. Oni su,
naime, glasnici vjere koji dovode nove uenike Kristu, te autentini ili Kristovom
vlau obdareni uitelji; narodu koji im povjeren oni propovijedaju vjeru koju im
valja vjerovati i primjenjivati u postupanju; oni je razjanjuju u svjetlu Duha Svetoga
iznosei iz riznice objave novo i staro (usp, Mt 13,52 ) te rade na tome da urodi rodom
i budno odbijaju od svoga stada koje mu prijete (usp. 2 Tim 4,1-4 ). Kad biskupi
nauavaju u zajednitvu s rimskim prvosveenikom, trebaju potovati kao svjedoke
boanske i katolike istine; vjernici se pak, sa sudom svojega biskupa, to ga on u
Kristovo ime iznosi u stvarima vjere i udorea, moraju slagati i ua nj pristajati s
religioznim posluhom duha. No taj se religiozni posluh volje i razuma treba na osobit
nain iskazivati autentinom uiteljstvu rimskoga prvosveenika i kad ne govori ex
cathedra; to valja initi tako da se njegovo vrhovno uiteljstvo priznaje s
potovanjem te se iskreno pristaje uz odluke koje on iz no skladu s njegovom
oitovanom kanom i voljom, to se poglavito vidi bilo iz naravi dokumenta bilo i
istoga predlaganja istoga nauka, bilo iz naina izraavanja. Premda biskupi
pojedinano nemaju povlasticu nezabludivosti, oni ipak nezabludivo iznose Kristov
nauk kad se iako raspreni diljem svijeta, ali uvajui svezu zajednitva meu
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
19/47
sobom i s Petrovim nasljednikom i autentino nauavajui o stvarima vjere i
udorea sloe u nekoj odluci kao konano obvezatnoj. To je jo oitije kad su
okupljeni na nekom ekumenskom koncilu kao uitelji i suci vjere i udorea za
sveopu Crkvu, pa uz njihove definicije valja prianjati s posluhom vjere.
Ta, pak, nezabludivost, kojom je boanski Spasitelj htio svoju Crkvu opremiti u
definiranju nauka o vjeri i udoreu, see tako daleko dokle see polog boanske
objave koji valja sveto uvati i vjerno tumaiti. Rimski prvosveenik, glava
biskupskoga kolegija, ima tu nezabludivost sna gom svoje slube kada kao vrhovni
pastir i uitelj svih Kristovih vjernika, koji svoju brau utvruje u vjeri (usp. Lk 22,
32), proglauje konanim neki nauk u stvarima vjere i udorea. Stoga se njegove
definicije s pravom nazivaju nepromjenjivima, i to po sebi, a ne po pristanku Crkve,
jer su izreene uz pomo Duha Svetoga obeanoga mu u blaenom Petru; stoga imnije potrebno nikakvo odobrenje drugih niti doputaju bilo kakav priziv na koji drugi
sud. Tada, naime, rimski prvosveenik iznosi odluku ne kao privatna osoba, nego on
izlae ili brani nauk katolike vjere kao vrhovni uitelj sveope Crkve u kojem se na
jedinstven nain nalazi nezabludivost same Crkve. Crkvi obeana nezabludivost
nalazi se takoer u zboru biskupa, kada oni vre vrhovnu uiteljsku slubu zajedno s
Petrovim nasljednikom. Tim definicijama nikada ne moe uzmanjkati pristanak
Crkve zbog djelovanja istoga Duha Svetoga; po tom se djelovanju svekoliko Kristovo
stado dri i uva u jedinstvu vjere.Kada, pak, bilo rimski prvosveenik bilo zbor biskupa s njime definiraju neku odluku,
oni je izriu u skladu sa samom objavom uz koju su duni svi pristati i s njome se
suobliiti; ta se objava bilo zapisana bilo predavana po zakonitom slijedu biskupa
i u prvom redu marom rimskoga prvosveenika cjelovito prenosi te uz prosvjetljenje
Duha istine po zorno uva i vjerno izlae. Rimski prvosveenik i biskupi po svojoj se
dunosti i prema vanosti stvari tu objavu marljivo trude prikladnim sredstvima
pravilno istraivati i prikladno izlagati; oni, meutim, ne primaju neku novu javnu
objavu koja bi pripadala u boanski polog vjere.
26. Slubaposveivanja
Biskup, provien puninom sakramenta Reda, upravitelj je milosti vrhovnoga
sveenitva, osobito u euharistiji, koju sam prinosi ili se skrbi za njezino prinoenje,
i po kojoj Crkva neprekidno ivi i raste. Ta je Kristova Crkva uistinu prisutna u svim
zakonitim mjesnim zborovima vjernika koji se, prianjajui uza svoje pastire, i sami u
Novom zavjetu nazivaju Crkvama. Oni su, naime, u svojem mjestu, u Duhu Svetom i
u mnogom obilju (usp. 1 Sol 1, 5) od Boga pozvani novi narod. U njima se
propovijedanjem Kristova evanelja okupljaju vjernici i slavi se otajstvo Gospodnje
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
20/47
veere da se po blagovanju Gospodnjega tijela i krvi usko povee svekoliko
bratstvo.
U svakom zajednitvu oltara pod svetom slubom biskupa pokazuje se simbol one
ljubavi i jedinstva otajstvenog tijela, bez kojeg [tj, jedinstva] ne moe biti spasenja.
U tim zajednicama, makar su one; esto malene i siromane ili ive u rasprenosti,prisutan je Krist, ijom se moi zdruuje jedna, sveta, kato lika i aposto lska Crkva.
Jer udionitvo u Kristovu tijelu i krvi ne ini drugo doli da prelazimo u ono to
primarno. Svakim legitimnim slavljenjem euharistije upravlja biskup; njemu je
povjerena dunost da Boanskom Velianstvu iskazuje tovanje kranske religije te
upravlja njime prema Gospodinovim zapovijedima i crkvenim zakonima, koje on po
svojemu posebnom sudu dalje odreuje za svoju biskupiju.
Tako biskupi, molei za narod i radei, na mnogo naina i obilato dijele od punine
Kristove svetosti. Slubom rijei priopuju silu Boju vjernicima na spasenje (usp,Rim 1, 16), a po sakramentima, ije pravilno i plodno podjeljivanje ureuju svojom
vluu, oni posveuju vjernike. Oni ureuju podjeljivanje krsta, po kojemu se daje
udio u Kristovom kra ljevskom sveenitvu. Oni su izvorni sluitelji potvrde, djelitelji
svetih redova i upravljai ispovjedne prakse. Oni marno potiu i pouavaju svoje
vjernike da u bogosluju, osobito u svetoj misnoj rtvi, s vjerom i potovanjem vre
svoj dio. Naposljetku, primjerom svojega naina ivota oni moraju biti na korist
onima kojima upravljaju, uvajui svoje ponaanje od svakoga zla i, koliko mogu,
mijenjajui ga uz Boju pomo na bolje, da zajedno s povjerenim im stadom prispijuu vjeni ivot.
27. Sluba upravljanja
Biskupi upravljaju njima povjerenim partikularnim Crkvama kao Kristovi zamjenici i
poslanici savjetom, uvjeravanjem, primjerom, ali i autoritetom i svetom vlau;
njome se slue samo zato da svoje stado izgrauju u istini i svetosti, spominjui se da
onaj koji je vei treba biti kao manji, a starjeina kao sluga (usp. Lk 22, 26-27). Ta im
je vlast, koju osobno obnaaju u Kristovo ime, vlastita, redovita i neposredna, iako
njezino vrenje u konanici vodi vrhovna vlast Crkve te se moe ograniiti nekim
granicama imajui u vidu korist Crkve, odnosno vjernika. Snagom te vlasti biskupi
imaju sveto pravo, a pred Gospodinom dunost, donositi zakone za svoje podlonike
te suditi i ravnati svime to pripada ureenju bogotovlja i apostolata.
Njima je potpuno predana pastirska sluba, odnosno stalna i svagdanja skrb za
njihovo stado; oni se ne smi ju smatrati namjesnicima rimskoga prvosveenika jer
imaju svoju posebnu vlast i u pravom se smislu nazivaju predstojnicima naroda kojim
upravljaju. Njihovu vlast ne krnji vrhovna i opa vlast, nego je, naprotiv, potvruje,
jaa i titi; pritom je Duh Sveti onaj koji postojano uva neokrnjen oblik vlasti to ga
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
21/47
je Krist Gospodin ustanovio u svojoj Crkvi. Biskup, kojega je poslao Otac obitelji da
upravlja njegovom obitelji, treba drati pred oima primjer Dobroga pastira koji nije
doao da bude sluen, nego da slui (usp. Mt 20, 28; Mk 10, 45) i da za ovce poloi
svoj ivot (usp. Iv 10, 11). Uzet izmeu ljudi i podloan slabosti, on moe suosjeati s
onima koji su u neznanju ili zabludi (usp. Heb 5, 1-2). Neka ne odbija sasluatipodlonike za koje se skrbi kao za svoju pravu djecu te ih potie da s njime marno
surauju. Budui da e za njihove due Bogu poloiti raun (usp. Heb 13, 17), neka se
molitvom, propovijedanjem i svim djelima ljubavi skrbi kako za njih tako i za one koji
jo ne pripadaju jed nomu stadu, a koje neka smatra da su njemu povjereni u
Gospodinu. A kako je on poput apostola Pavla svima dunik, neka bude pripravan sve
evangelizirati (usp. Rim 1, 14-15) i poticati svoje vjernike na apostol ski i misionarski
rad. Vjernici, pak, moraju pristajati uz biskupa kao Cr kva uz Isusa Krista i kao Isus
Krist uz Oca, da po jedinstvu sve bude u skladu i obiluje na slavu Boju (usp. 2 Kor4,15).
28. Prezbiteri u odnosu prema Kristu, biskupima, prezbiteriju i
kranskom narodu
Krist, kojega je Otac posvetio i poslao na svijet (usp. Iv 10, 36), po svojim je
apostolima uinio dionicima svoga posveenja i poslanja njihove nasljednike, tj.
biskupe, koji su u razliitom stupnju zakonito predali dunost svoje slube raznim
nositeljima u Crkvi. Tako crkvenu od Boga ustanovljenu slubu u raznim redovimavre oni koji se ve od starine nazivaju biskupima, prezbiterima i akonima. Premda
prezbiteri nemaju najvii stupanj sveenitva, a u obnaanju svoje vlasti ovise o
biskupima, ipak su s njim povezani sveenikom au te na sliku Krista, vrhovnoga i
vjenoga sveenika (usp. Heb 5, 1-10; 7, 24; 9,11-28) po sakramentu Reda kao pravi
sveenici Novoga zavjeta posveuju za propovijedanje evanelja, za voenje vjernika i
za vrenje slube Boje. Imajui na svojem stupnju slube udjela u slubi jedinoga
posrednika, Krista (usp. 1 Tim 2, 5), oni svima navjeuju boansku rije. Svoju svetu
slubu ponajvie vre u euharistijskom bogosluju, odnosno z borovanju u kojem,
djelujui u Kristovoj osobi i razglaujui njegovo otajstvo, povezuju molitve vjernika
sa rtvom njihove Glave te u misnoj rtvi prikazuju i namjenjuju sve do Gospodnjega
dolaska (usp. 1 Kor 11, 26) jedinu rtvu Novoga zavjeta, to jest, rtvu Krista koji je
jedanput samoga sebe prinio Ocu kao neoka ljani rtveni prinos (usp. Heb 9, 11- 28).
A za vjernike koji se kaju ili su bolesni, oni nadasve vre slubu pomirenja i olakanja
te iznose Bogu Ocu potrebe i molitve vjernika (Heb 5, 1-4). Vrei prema dijelu vlasti .
koju imaju slubu Krista Pastira i Glave, oni sabiru Boju obitelj kao bratstvo koje je u
jedno oduhovljeno te ga po Kristu u Duhu dovode k Bogu Ocu. Njemu se usred stada
klanjaju u duhu i istini (usp. Iv 4, 24). I na poslietku, trude se u propovijedanju i
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
22/47
pouavanju (usp. 1 Tim 5,17) vjerujui ono to u Gospodinovu zakonu razmatraju i
itaju, nauavaju ono to vjeruju i nasljcdujui ono to nauavaju.
Prezbiteri, briljivi suradnici biskupskoga reda, njegova pomo i orue, pozvani na
sluenje Bojemu narodu, zajedno sa svojim biskupe tvore jedan prezbiterij kojemu
su povjerene razliite dunosti. U pojedinanim mjesnim zborovima vjernika oni na
neki nain ine prisutnim biskupa s kojim su vjerno i velikoduno zdrueni te d ijelom
preuzimaju njegove zadae i njegov skrb te ih svaki dan marno vre. I biskupovim
autoritetom oni posveuju i vode povjereni im dio Gospodnjega stada, na svojemu
mjestu ine vidljivom sveopu Crkvu te snanom pomoi pridonose izgradnji cijeloga
Kristova Tijela (usp. Ef 4, 12). Imajui, pak, uvijek na umu dobro Boje djece, neka
nastoje svojim trudom pridonijeti pastoralnom radu cijele biskupije, tovie i cijele
Crkve. Zbog toga udionitva u sveenitvu i poslanju prezbiteri uistinu trebajupriznavati biskupa kao svojega oca te ga s potovanjem sluati. A biskup neka
sveenike, svoje suradnike, smatra sinovima i prijateljima, kao to i Krist svoje
uenike naziva prija teljima, a ne vie slugama (usp. Iv 15, 15). Svi dakle sveenici,
bilo dijecezanskibilo redovniki, pridrueni su zbog reda i slube zboru biskupa te
prema svojem pozivu i milosti slue dobru cijele Crkve.
Snagom zajednikoga svetoga reenja i poslanja svi su prezbiteri meusobno
povezani prisnim bratstvom, koje se dragovoljno i rado treba oitovati u uzajamnoj
pomoi, kako duhovnoj tako i materijalnoj, kako pastoralnoj tako i osobnoj, te usastancima i zajednitvu ivota, rada i ljubavi. A za vjernike, koje su duhovno rodili u
krstu i nauku (usp. 1 Kor 4, 15; 1 Pt 1, 23), neka se skrbe kao oevi u Kristu. Iz srca
postavi uzorom stadu ( usp. 1 Pt 5,3 ), svojoj mjesnoj zajednici neka tako predsjedaju
i slue da se ona dostojno moe nazivati onim imenom kojim je oznaen jedan i sav
Boji narod, tj. Crkom Bojom (usp. 1 Kor 1, 2; 2 Kor 1,1 i drugdje). Neka misle da
svojim svagdanjim ponaanjem i svojom skrbi moraju pokazati lice prave sveenike
i pastoralne slube vjernicima i nevjernicima, katolicima i nekatolicima: svima
moraju dati svjedoanstvo istine i ivota te kao dobri pastiri tragati takoer za onima
(usp. Lk 15, 4,-7) koji su
- premda krteni u Katolikoj Crkvi
- prestali primati sakramente ili su ak otpali od vjere.
Budui da ljudski rod danas svevie srauje u graansko, gospodarsko i drutveno
jedinstvo, to je vie potrebnoda i sveenici udruenom skrbi i naporom, pod
vodstvom biskupa i vrhovnoga sveenika, uklone svaki razlog podijeljenosti, kako bi
sav ljudski rod bio doveden u jedinstvo Boje obitelji.
29. akoni
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
23/47
Na niem hijerarhijskom stupnju stoje akoni; na njih se polau ne za sveenitvo,
nego za sluenje. Ojaani sakramentalnom milou, oni, naime, slue Bojem
narodu u zajednitvu s biskupom i njegovim prezbiterijem. Dunost je akona, kako
mu je to povjerila mjerodavna vlast, sveano dijeliti krst, uvati i dijeliti euharistiju, u
ime Crkve prisustvovati enidbi i blagoslivljati je, nositi popudbinu umiruima, itati vjernicima Sveto pismo, pouavati i poticati narod, predvoditi bogotovlje i molitve
vjernika, dijeliti blagoslovine te voditi obred sprovoda i pokopa. A kako su predani
slubi ljubavi i upravljanja, akoni trebaju imati na umu opomenu blaenoga
Polikarpa: Budite milosrdni i marljivi tako da postupate u skladu s istinom
Gospodinovom, koji je svima postao slugom.
Budui da se te zadae, koje su u najveoj mjeri nune za ivot Crkve, uz danas
vaee propise u latinskoj Crkvi u mnogim krajevima mogu vrlo teko ispuniti,
ubudue e se ponovno moi uspostaviti akonat kao vlastit i trajan hijerarhijskistupanj. Mjerodavnim raznovrsnim teritorijalnim skupovima biskupa pak pripada da,
uz odobrenje vrhovnoga sveenika, odlue je li i gdje je za duobrinitvo prikladno
uvesti takve akone. Uz suglasnost rimskoga prvosveenika taj e se akonat moi
podijeliti muevima zrelije dobi, i ako ive u braku, kao u prikladnim maldiima za
koje ipak mora ostati na snazi celibata.
etvrto poglavlje: Laici
30. Uvod
Poto je Sveti sabor prikazao hijerarhijske slube, on svoju pozorno rado usmjeruje
staleu onih Kristovih vjernika koji se nazivaju laici. Premda je sve ono to je bilo
reeno o Bojem narodu jednako upravljeno laicima, redovnicima i klericima, ipak
laicima, mukarcima i emu uzevi u obzir njihovo stanje i poslanje, posebno
pripadaju odreene stvari; zbog posebnih prilika naega vremena valja bolje ispitati
njihove temelje. Sveti pastiri, naime, dobro znaju koliko laici pridonose dobru cijele
Crkve, Oni znaju da ih Krist nije ustanovio kako bi sami na sebe preuzeli svekoliko
spasonosno slanje Crkve prema svijetu, nego je njihova izvrsna zadaa tako pastirski
voditi vjernike i provjeravati njihove oblike sluenja i milosne darove da svi na svoj
nain jednoduno surauju u zajednikom djelu. Jer svi mi moramo, inei istinu u
ljubavi, po svemu rasti u onoga koji je Glava, Krist; polazei od njega, cijelo je Tijelo
sastavljeno i povezano svakom svezom zbrinjavanja, u skladu s djelovanjem i mjerom
svakoga pojedinog lana, a on daje da Tijelo raste i izgrauje se u ljubavi (Ef 4,15-
16).
31. Narav i poslanje laika
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
24/47
Pod nazivom laika ovdje se razumiju svi Kristovi vjernici, osim lanova svetoga reda i
od Crkve odobrenoga redovnikog stalea, to jest Kristovi vjernici koji su krstom
pritjelovljeni Kristu i ustanovljeni kao Boji narod, a na svoj su nain uinjeni
dionicima Kristove sveenike, proroke i kraljevske slube te u Crkvi i u svijetu
obnaaju svoj dio poslanja cijeloga kranskog naroda, Laicima je svjetovni znaajsvojstven i vlastit. Jer makar katkada obavljali i svjetovne poslove te obavljali ak i
svjetovno zvanje, lanovi svetoga reda ipak su svojim posebnim pozivom poglavito i
slubeno usmjereni na vrenje svete slube, dok redovnici svojim staleom pruaju
sjajno i izvrsno svjedoanstvo o tome da se svijet ne moe preobraziti i prinijeti Bogu
bez duha blaenstava. Zadaa je, pak, laika, po vlastitom pozivu, tragati za Bojim
kraljevstvom bavei se vremenitim stvarima i ureujui ih po Bojemu. Oni ive u
svijetu, to jest u svim i u pojedinanim slubama i poslovima svijeta te u uobiajenim
uvjetima obiteljskoga i drutvenoga ivota, kojima je njihov ivot na neki nainprotkan. Bog ih ovdje poziva da obnaajui svoju vlastitu dunost i voeni
evaneoskim duhom, tako rei iznutra poput kvasca, pridono posveenju svijeta te
tako u prvon redu svjedoanstvom svojega ivotu, blistajui vjerom, nadom i
ljubavlju, drugima oituju Krista. Njima dakle, na osobit nain pripada tako
rasvijetliti i urediti vremenite stvari, s kojima su tijesno povezani, da one bivaju i
rastu u skladu s Kristom te budu na hvalu Stvoritelju i Otkupitelju.
32. Dostojanstvo laika kao lanovaBojega narodaSveta je Crkva po boanskome ustanovljenju ureena i voena u udesnoj
raznolikosti. Kao to li jednome tijelu imamo mnoge udove, a svi udovi nemaju isto
djelovanje, tako smo mi mnogi jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedni drugima
(Rim 12, 4-5).
Jedan je, dakle, izabrani Boji narod: Jedan Gospodin, jedna vjera, jedan krst (Ef
4, 5); zajedniko je dostojanstvo udova zbog njihova preporoda u Kristu, zajednika
milost djece, zajedniki je poziv na savrenstvo, jedno spasenje, jedna nada i
nepodijeljena ljubav. Nema, dakle, nikakve nejednakosti u Kristu i u Crkvi s obzirom
na podrijetlo i narodnost, na drutveni poloaj i spol, jer nema ni idova ni Gr ka,
nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni mukarca ni ene. Svi ste vi naime
jedno Kristu lsusu (Gal 3, 28 gr.; usp. Kol 3, 11).
Ako, dakle, u Crkvi svi i ne idu istim putem, svi su ipak pozvani na svetost i po Bojoj
su pravednosti zadobili jednaku vjeru (usp. 2 Pt 1, 1). Premda su neki po Kristovoj
volji za druge odreeni kao uitelji, djelitelji otajstava i pastiri, ipak meu svima vlada
prava jednakost s obzirom na dostojanstvo i s obzirom na svim vjernici ma zajedniko
djelovanje u izgradnji Kristova Tijela. Razlika, naime, koju je Gospodin postavio
izmeu svetih sluitelja i ostaloga Bojega naroda, nosi sa sobom povezanost jer su
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
25/47
pastiri i drugi vjernici meusobno povezani tijesnom zajednikom svezom; slijedei
Gospodinov primjer, crkveni pastiri trebaju sluiti jedan drugomu i drugim
vjernicima, a ovi trebaju revno i udrueno suraivati s pastirima i uiteljima. Tako
neka svi u raznolikosti svjedoe o udesnome jedinstvu u Kristovu Tijelu: sama
razliitost milosti, sluba i dje latnosti, naime,sabire Boju djecu u jedno jer sve toini jedan te isti Duh (1 Kor 12, 11). Kao to, dakle, laici, po boanskoj naklonosti,
imaju za brata Krista koji je makar bio Gospodarem sviju doao sluiti, a ne biti
posluivan, tako imaju za brau takoer one koji su postavljeni u svetu slubu te
nauavajui, posveujui i upravljajui Kristovom vlau, takopasu Boju obitelj da
svi ispunjuju novu zapovijed ljubavi. Gledom na to, sveti Agustin vrlo lijepo kae:
Gdje me plai ono to sam vama, ondje me tjei to to sam s vama. Vama sam naime
biskup, a s vama sam kranin. Ono je naziv slube, a ovo milosti; on naziv pogibli, a
ovo spasa.
33. Apostolat laika
Laici okupljeni u Bojem narodu i postavljeni pod jednom gluv u jednom Kristovu
Tijelu, poziv se, tko god oni bili, da kao ivi ud svim svojim silama, koje su do tom
Stvoritelja i milou Spasitelja primili, pridonose rastu Crkve njezinu neprestanu
posveivanju. Apostolat laika je udionitvo u samom spasonosnom poslanju Crkve;
svi su odreeni za taj apostolat samoga Gospodina po krstu i potvrdi. A
sakramentima se, u prvom redu svetom euharistijom, priopuje i hrani ona ljubavprema Bogu i prema ljudima koja je duom svega apostolata. Laici su, pak, posebno
pozvani na to da Crkvu uprisutnjuju ine je djelatnom na onim mjestima i u onim
prilikama gdje ona samo po njima moe postati sol zemlje. Tako je svaki laik, po
samim darovima koje je primio, ujedno svjedok i ivo sredstvo poslanja same Crkve,
pre ma mjeri dara Kristova (Ef 4, 7).
Osim toga apostolata, koji pripada svim Kristovim vjernicima, laici mogu povrh toga
biti pozvani na jo neposredniju suradnju u apostolatu hijerarhije, poput onih
mueva i ena koji su apostolu Pavlu pomagali u evanelju, trudei se mnogo u
Gospodinu (usp. Fi14, 3; Rim 16, 3ss). Osim toga, oni su podobni da im hijerarhija
radi duhovne svrhe povjeri obavljanje neke crkvene slube.
Na svim laicima, dakle, lei asno breme truditi se oko toga da boanski naum
spasenja sve vie i vie, posvuda na zemlji, dopire do svih ljudi svih vremena. Stoga
neka im u svakom pogledu bude otvoren put da prema svojim silama i potrebama
vremena neumorno sudjeluju u spasonosnom djelu Crkve.
34. Sveenikasluba laika
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
26/47
Budui da je vrhovni i vjeni sveenik Isus Krist htio takoer po laicima nastaviti
svoje svjedoenje i svoje sluenje, on ih oivljuje svojim Duhom i bez prestanka ih
potie na svako dobro i savreno djelo.
Onima, naime koje je prisno zdruio sa svojim ivotom i poslanjem, Krist je takoder
dao udjela u svojoj sveenikoj slubi radi vrenja duhovnoga bogotovlja da Bogbude proslavljen, a ljudi spaeni. Zbog toga su laici, kao oni koji su Kristu predani i
Duhom Svetim pomazani, pozvani i opremljeni kako bi se u njima proizveli uvijek
obilniji plo dovi Duha. Sva njihova djela, naime, molitve i apostolski pothvati,
brani i obiteljski ivot, svagdanji posao, odmor duha i tijela, ako se vre u Duhu,
tovie, i ivotne tekoe, ako se strpljivo podnose, postaju duhovnim rtvama, Bogu
milima po Isusu Kristu (usp. 1 Pt 2, 5); one se u euharistijskom slavlju zajedno s
prinosom Gospodnjega tijela pobono prikazuju Ocu. Tako i laici, kao klanjatelji koji
posvuda sveto postupaju, posveuju Bogu sam svijet.
35. Prorkasluba laika
Krist, veliki prorok koji je svjedoenjem ivota i snagom rijei proglasio Oevo
Kraljevstvo, ispunja sve do puno ga oitovanja slave svoju proroku slubu ne samo
po hijerarhiji koja u njegovo ime i njegovom vlau nauava nego i po laicima,
koje je tako uinio. svjedocima i opremio ih osjeajem vjere i milou rijei (usp. Dj 2,
17-18; Otk 19, 10) da snaga evanelja sjaji u svagdanjem obiteljskom i drutvenom
ivotu. Oni sc pokazuju kao djeca obeanja, ako jaki u vjeri i nadi otkupljujusadanji trenutak (usp. Ef 5, 16; Kol 4, 5), a u strpljivosti iekuju buduu slavu (usp.
Rim 8, 25). Tu pak nadu neka ne kriju u nutrini srca, nego neka je neprekidnim
obraenjem i borbom protiv vladara svijeta ovih tmina, protiv duhovnih bia zloe
(Ef 6, 12) izraavaju takoer u strukturama svjetovnoga ivota.
Kao to sakramenti Novoga zakona, kojima se hrani ivot i apostolat vjernika,
predoznauju novo nebo i novu zemlju (usp. Otk 21, 1), tako su i laici moni glasnici
vjere u stvarima kojima se valja nadati (usp. Heb 11, 1) ako sa ivotom po vjeri posto
jano povezuju ispovijedanje vjere. Ta evangelizacija, to jest Kristova poruka iznesena
svjedoenjem ivota i rijeju, zadobiva osebujno obiljeje i posebnu uinkovitost iz
toga to se izvruje u uobiajenim okolnostima svijeta.
U toj se zadai od velike vrijednosti pokazuje onaj stale ivota koji je posveen
posebnim sakramentom, to jest brani i obiteljski ivot. Ovdje je vjebalite i izvrsna
kola apostolata laika, gdje kranska religija proima cjelokupno ivotno ureenje te
ga iz dana u dan sve vie preobraava; ovdje enidbeni drugovi imaju vlastito zvanje
da uzajamno budu sebi i djeci svjedoci vjere i Kristove Ijubavi.Kranska obitelj
glasno razglauje ne samo prisutne sile Bojega kraljevstva nego i nadu u vjeni ivot.
Tako ona svojim primjerom i svjedoenjem prokazuje svijet zbog grijeha, a
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
27/47
rasvjetljuje one koji tragaju za istinom.
Stoga laici mogu i moraju pridonositi svoje dragocjeno djelovanje za evangelizaciju
svijeta takoer kada su zaokupljeni vremenitim brigama. Premda neki od njih prema
svojoj osposobljenosti nadopunjuju neke svete slube ako nema svetih slu benika ili
su sprijeeni u progoniteljskom reimu, te iako mnogi od njih sve svoje sile ulau uapostolski rad, ipak svi moraju suraivati u irenju i rastu Kristova kraljevstva u
svijetu. Zbog toga laici trebaju promiljeno prionuti uz dublje upoznavanje objavljene
istine te od Boga ustrajno moliti za dar mudrosti
36. Kraljevska sluba laika
Krist je, postavi posluan sve do smrti te zbog toga uzvien od Oca (usp. Fil2, 8-9),
uao u slavu svojega kraljevstva. Njemu je sve podvrgnulo, a on e sebe i sve stvoreno
podvri Ocu da Bog bude sve u svemu (usp. J Kor 15, 27-28). Tu je vlast onpodao uenicima da i oni budu postavljeni u kraljevsku slobodu te samoodricanjem i
svetim ivotom u sebi pobjede kraljevstvo grijeha ( usp. Rim 6,12 ), tovie, da
sluei Kristu takoer u drugima, poniznou i strpljivou privedu svoju brau
onomu Kralju kojemu sluiti znai kraljevati. Gospodin, naime, eli proiriti svoje
kraljevstvo i putem vjernika laika, to jest kraljevstvo istine i ivota, kraljevstvo
svetosti i milosti, kraljevstvo pravednosti, ljubavi i mira; u tom e kraljevstvu samo
stvorenje biti osloboeno od robovanja pokvarljivosti u slobodu slave djece Boje
(usp. Rim 8, 21). Uenicima je doista dano veliko obeanje i velika zapovijed: Jer sve je vae, vi ste pak Kristovi, a Krist je Boji (1 Kor 3, 23).
Vjernici, dakle, moraju prepoznati unutranju narav, vrijednost i usmjerenost
svekolikoga stvorenja na slavu Boju te si i po svjetovnim djelima uzajamno pomagati
za svetiji ivot tako da se svijet natopi Kristovim duhom i uspjenije postigne svoju
svrhu u pravednosti, ljubavi i miru.
U openitom ispunjavanju te dunosti laici zauzimaju poglavito mjesto. Stoga neka
svojom mjerodavnou u svjetovnimstrukama te svojom djelatnou, koju Kristova
milost iznutra uzdie, snano pridonesu tome da stvorena dobra prema
Stvoriteljevu naputku i rasvjetljenju njegove Rijei ljudskim radom, tehnikim
umijeem i graanskom kulturom budu briljivo obraivana i na korist zaista svim
ljudima; neka meu njima budu prikladnije razdijeljena te neka na svoj nain vode k
sveopemu napretku u ljudskoj i kranskoj slobodi. Tako e Krist, po udovima
Crkve, svojim spasonosnim svjetlom sve vie i vie rasvjetljivati cjelokupno ljudsko
drutvo.
Osim toga, ako navike negdje potiu na grijeh, neka laici takoer udruenim silama
tako ozdravljaju svjetov ne ustanove i prilike da sve bude uoblieno po pravilima
pravednosti te vie potie vrenje krjeposti negoli to ga prijei. Radei tako, oni
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
28/47
udorednom vrijednou proimaju kulturu i ljudska djela. Na taj se nain njiva
svijeta bolje pripravlja za sjeme boanske rijei i ire se otvaraju vrata Crkve, kroz
koja u svijet treba ui poruka mira.
Zbog same rasporedbe spasenja, neka vjernici naue pomno razlikovati izmeu onih
prava i dunosti kojima su obvezani ukoliko su lanovi Crkve i onih koje im pripadajukao lanovima ljudskoga drutva. Neka se potrude oboje skladno zdruiti imajui na
pameti da se u svakoj vremenitoj stvari moraju voditi kranskom sa vjeu jer se
nijedna ljudska djelat nost, pa ni u vremenitim stvarima ne moe oteti Bojoj
zapovijedi. U nae je pak vrijeme u najveoj mjeri potrebno da ta razlika i sklad
ujedno to jasnije odsijevaju u vjernikom ainu postupanja kako bi poslanje Crkve
to potpunije uzmoglo odgovoriti posebnim uvjetima dananjega svijeta. Kao to se,
naime, mora priznati da se zemaljska drava, koja se s pravom skrbi oko svjetovnih
stvari, upravlja vlastitim naelima, tako se s pravom odbacuje poguban nauk kojinastoji izgraditi drutvo tako da uope ne uzima u obzir religiju te napada i rui
slobodu vjerovanja u graana.
37. Odnos laika i hijerarhije
Laici, kao i svi Kristovi vjernici, imaju pravo obilno primati od svetih pastira duhovna
dobra Crkve, napose pomo Boje rijei i sakramenata; neka im otkrivaju svoje
potrebe i elje s onom slobodom i s onim po vjerenjem koji dolikuju Bojoj djeci i
brai u Kristu. Prema znanju, mjerodavnosti i izvrsnosti poloaja koji im je vlastit, oniimaju mogunost, tovie i dunost, oitovati svoje miljenje o onome to se tie
dobra Crkve. Ako bude potrebno, neka se to ini preko ustanova koje je Crkva za to
ustanovila, uvijek u istinitosti, odvanosti i razboritosti, s potovanjem i ljubavlju
prema onima koji na temelju svoje svete slube zastupaju Krista. Laici poput svih
Kristovih vjernika neka s kranskom poslunou spremno prihvaaju ono to sveti
pastiri, kao Kristovi predstavnici, odreuju u Crkvi kao uitelji i upravitelji; tako oni
slijede primjer Krista koji je svojom poslunou sve do smrti svim ljudima otvorio
blaeni put slobode djece Boje. Isto tako neka ne propuste u svojim molitvama
preporuivati Bogu svoje predstojnike jer oni neprestano bdiju kao oni koji trebaju
poloiti rauno naim duama, da to ine s radou, a ne stenjui (usp. Heb 13, 17).
A sveti pastiri neka priznaju i promiu dostojanstvo i odgovornost laika u Crkvi; neka
se rado poslue njihovim razboritim savjetom, s povjerenjem neka im povjere
dunosti u sluenju Crkvi te im ostave slobodu i prostor djelovanja, tovie, neka ih
ohrabruju da se i na vlastitu pobudu daju na posao. Neka oinskom lju bavlju i
pozorno u Kristu razmotre pothvate, prijedloge i elje koje laici predlau. Pastiri e,
pak, briljivo priznavati pravednu slobodu koja u dravi pripada svima. Iz toga
prisnog ophoenja izmeu laika i pastira valja za Crkvu oekivati mnoga dobra: tako,
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
29/47
naime, u laika jaa osjeaj vlastite odgovornosti, gaji se revnost, a sile laika lake se
pridruuju djelu pastira. Ti e, pak, potpomognuti iskustvom laika, uzmoi tonije i
prikladnije rasuivati u duhovnim i vremenitim stvarima tako da sva Crkva, ojaana
svim svojim udovima, uspjenije ispuni svoje poslanje za ivot svijeta.
38. Zakljuak
Svaki laik mora biti pred svijetom svjedok uskrsnua i ivota Gospodina Isusa te znak
ivoga Boga. Svi zajedno i svaki pojedinano sa svoje strane moraju hraniti svijet
duhovnim plodovima (usp. Gal 5,22) te u nj ulijevati duha koji odu hovljuje one
siromahe, krotke i miroljubive, koje je Gospodin u evanelju proglasio blaenima
(usp. Mt 5, 3-9). Rijeju, to je dua u tijelu, to neka budu krani u svijetu!
Peto poglavlje: Opi poziv na svetost u Crkvi39. Uvod
Vjera ui da je Crkva, ije otajstvo izlae Sveti sabor, trajno sveta. Krist, Sin Boji koji
se s Ocem i Duhom slavi kao jedini Sveti, ljubio je, naime, Crkvu kao svoju
zarunicu tako to je samoga sebe predao za nju da je posveti (usp. Ef 5, 25-26) te si
ju je pridruio kao svoje Tijelo i obasuo je darom Duha Svetoga na slavu Boju. Tako
su svi u Crkvi, bilo da pripadaju hijerarhiji bilo da ih ona pastirski vodi, pozvani na
svetost, prema onoj Apostolovoj: Ovo je naime volja Boja: vae posveenje (1 Sol4, 3; usp. Ef 1, 4). Ta se, pak, svetost Crkve neprestance oituje i mora oitovati u
plodovima milosti koje Duh proizvodi u vjernicima; ona se izraava u mnogo oblika
kod pojedinaca koji u svojem ivotnom redu tee savrenstvu ljubavi tako da izgra-
uju druge; na svoj se poseban nain ona pojavljuje u praksi savjeta koji se
uobiajeno nazivaju evaneoskima. Praksu tih savjeta prihvaaju na poticaj Duha
Svetoga mnogi krani, bilo privatno bilo u nainu ivota ili staleu, koji su odobreni
od Crkve: ta praksa prua i treba pruati svjedoenje i primjer iste te svetosti.
40. Opi poziv na svetost
Gospodin Isus, boanski uitelj i uzor svake savrenosti, svim je svojim uenicima i
svakome pojedinome bilo kojega ivotnog stanja propovijedao svetost ivota, iji je on
sam poetnik idovritelj: Budite, dakle, savreni kao to je savren i Otac va
nebeski (Mt 5, 48). U sve je, naime, udahnuo Duha Svetoga da ljube Boga svim
srcem, svom duom, svim umom i svom svojom snagom (usp. Mk 12, 30) te da se
uzajamno ljube kao to ih je Krist ljubio (usp. Iv 13, 34; 15, 12). Kristovi su sljedbenici
od Boga pozvani, ne zbog svojih djela, nego po njegovu naumu i milosti; opravdani u
Isusu Kristu, u krstu vjere uistinu su uinjeni djecom Bojom i dionicima boanske
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
30/47
naravi, te su stoga doista posveeni. Oni, dakle, ivei moraju uz Boju pomo drati i
usavravati svetost koju su primili. Apostol ih opominje da ive kako dolikuje
svetima (Ef 5, 3), da se obuku kao Boji izabranici, sveti i ljubljeni, u duboko
milosre, dobrostivost, poniznost, skromnost i strpljivost (Kol 3, 12) te da donesu
plodove Duha za posveenje (usp. Gal 5, 22; Rim 6, 22). A budui da se umnogoemu o sve ogrjeujemo (usp. Jak 3, 2), neprestance nam je potrebno Boje
milosre te svaki dan moramo moliti: Otpusti nam nae dugove (Mt 6, 12).
Svima je stoga razvidno da su svi Kristovi vjernici, kojega god stalea ili reda, pozvani
na puninu kranskoga ivota i na savrenstvo ljubavi; tom se svetou i u
zemaljskom drutvu promie ovjeniji nain ivota. Da bi postigli tu svetost, vjerni ci
neka ulau sile koje su primili prema mjeri Kristova dara da se idui njegovim
stopama i suoblieni njegovoj slici te vrei u svemu Oevu volju svom duom
posvete Bojoj slavi i sluenju blinjemu. Tako e se svetost Bojega naroda razrasti uobilne plodove, kao to to u povijesti Crkve sjajno pokazuju ivoti tolikih svetaca.
41. Mnogostruki oblici svetosti
Oni koje vodi Duh Boji razvijaju jednu svetost u razliitim nainima i dunostima
ivota; sluajui Oev glas i klanjajui se Bogu Ocu u duhu i istini, oni nasljeduju
siromanog i poniznog Krista kako bi zavrijedili biti sudionicima njegove slave. Svaki
pojedini, naime, treba u skladu s vlastitim darovima i zadaama bez oklijevanja ii
naprijed na putu ive vjere koja pobuuje nadu i djeluje po ljubavi.Prije svega, pastiri Kristova stada moraju sveto i poletno, ponizno i snano obavljati
svoju slubu na sliku vrhovnoga i vjenoga Sveenika, Pastira i Biskupa naih dua;
tako obavljena, bit e ona i za njih izvrsno sredstvo posveenja. Izabrani za puninu
sveenitva, obdareni su sakramentalnom milou da molei, rtvujui i
propovijedajui svakim oblikom biskupske skrbi i sluenja izvruju savrenu slubu
pastirske ljubavir neka se ne boje poloiti ivot svoj za ovce te postavi uzorom stadu
(usp. 1 Pt 5, 3), neka svojim primjerom svakodnevno potiu Crkvu na veu
svetost. Prezbiteri, u slinosti redu biskupa kojima tvore duhovnu krunu te imajui
udjela u milosti njihove slube, neka po Kristu, vjenome i jedinome posredniku,
svagdanjim vrenjem svoje slube rastu u ljubavi prema Bogu i blinjemu; ne ka
uvaju svezu sveenikoga zajednitva, neka obiluju u svakom duhovnom dobru te
svima prue ivo svjedoanstvo o Bogu, mjerei se s onim sveenicima koji su tijekom
stoljea u poniznom i esto skrovitom sluenju ostavili prejasni primjer svetosti.
Njihova je hvala u Bojoj Crkvi. Po dunosti molei i prinosei rtvu za svoj puk i za
sav Boji narod te spoznavajui ono to ine i nasljeuju i ono to vre neka ne samo
ne budu sprjeavani apostolskom skrbi, opasnostima i brigama nego neka sc radije po
njima uspnu do vie sve tosti tako da hrane i njeguju svoje djelovanje iz obilja
8/3/2019 Lumen Gentium (1965)
31/47
kontemplacije i na okrjepu svekolikoj Bojoj Crkvi. Neka svi prezbiteri, a osobito oni
koji se s posebnoga naslova svojega rede nja nazivaju biskupijskima, imaju na umu
koliko v jerna povezanost i velikoduna suradnja s njihovim biskupom pridonosi
njihovu posveenju.
Na osobit su nain dionici poslanja i milosti vrhovnoga sveenika takoer slubenici
niega reda, prije svega akoni, koji se sluei otajstvima Krista i Crkve moraju
uvati istima od svake mane te tako ugaati Bogu i skrbiti se za svako dobro pred
ljudima (usp. 1 Tim 3, 8-10 i 12-13). Klerici, koje je Gospodin pozvao i odredio da
imaju dio s njime, pod nadzorom se pastira pripremaju za dunosti sluba; oni su
duni suobliiti svoju pamet i srce tom uzvienom izabranju tako da su postojani u
molitvi i gorljivi u ljubavi, mislei na sve to je istinito, pravedno i na dobru glasu te
radei sve Bogu na slavu i ast. Njima pridolaze oni od Boga izabrani laici, koje jebiskup pozvao da se posve predaju apostolskim djelima i s bogatim plodovima rade
na njivi Gospodnjoj.
Kranski se enidbeni drugovi i roditelji, slijedei vlastiti put u vjernoj ljubavi,
moraju tijekom cijeloga ivota uzajamno podravati u milosti te kranskim naukom
i evaneoskim krjepostima proeti potomstvo koje su s ljubavlju od Boga primili.
Tako oni, naime, svima pruaju primjer neumorne i velikodune ljubavi, izgrauju
bratstvo ljubavi te postaju svjedocima i suradnicima plodnosti Majke Crkve, za znak i
udionitvo u onoj ljubavi kojom je Krist ljubio svoju Zarunicu te sama sebe za njupredao. Slian primjer na drugi nain daju udovice/udovci i neoenjeni/neudate koji i
sami mogu nemalo pridonijeti svetosti i radinosti Crkve. Oni pak, koji esto rade
teke poslove, moraju sami sebe usavra vati ljudskim djelima, pomagati
sugraanima te cjelokupno drutvo i sve stvorenje pokretati prema bolje mu stanju; u
djelotvornoj ljubavi oni takoer moraju nasljedovati Krista njegove su ruke
obavljale tesarske poslove, a s Ocem on uvijek radi na spasenje sviju tako da se u
nadi raduju, nose terete jedni drugima te se samim svojim svagdanjim radom
uspinju i do vie takoer apostolske svetosti.
Neka znaju da su za spasenje svijeta na poseban nain sjedinjeni s Kristom patnikorn
oni koji su pritijenjeni siromatvom, slabou, boleu i razliitim nevoljama ili pak
trpe progonstvo zbog pravednosti; njih je Gospodin u evanelju proglasio blaenima,
a Bog svake milosti, koji nas je u Isusu Kristu pozvao u svoju vjenu slavu, nakon
kratkih e ih patnja sam usavriti, ojaiti i uvrstiti (1 Pt 5, 10).
Svi e, dakle, Kristovi vjernici u svojim ivotnim uvjetima, dunostima i okolnostima
po svemu tome iz dana u dan biti posveivani ako s vjerom budu sve primali iz ruku
8/3/2019 Lum