Post on 26-Oct-2015
Obuhvaća tri kratke priče, (1987.). Njih je autorica zasebno napisala, ali ovdje su sve te tri pricjelinu kroz zasebnu priču u kojoj Miles, na bolnipodnosi svoj izvještaj Simonu Illyanu, šefu CarSiga. Okvirna priračuna – kako financijskih tako i politiprethodnim aktivnostima.
1
a tri kratke priče, Planine korote (1989.), Labirint (1989.) i (1987.). Njih je autorica zasebno napisala, ali ovdje su sve te tri priče povezane u jednu
u u kojoj Miles, na bolničkoj postelji nakon liječničkog zahvata, podnosi svoj izvještaj Simonu Illyanu, šefu CarSiga. Okvirna priča vezana
kako financijskih tako i političkih – koje je imao CarSig, a povezane su sa Milesovim
Granice vječnosti e povezane u jednu
ničkog zahvata, je uz kontroliranje
koje je imao CarSig, a povezane su sa Milesovim
2
LOIS McMASTER BUJOLD
GRANICE VJEČNOSTI Borders of lnfinity
JEDAN
Za Johna
"Poručniče Vorkosigan, imate posjetioca." Inače staloženo lice vojnog bolničara ukočilo se od panike. Zakoračio je u stranu ne bi li u Milesovu bolničku sobu propustio čovjeka kojeg je dopratio. Miles krajičkom oka spazi kako se bolničar žurno udaljava, iako se vrata za posjetiocem još nisu ni zatvorila.
Prćast nos, sjajne oči i otvoren, blag izraz davali su čovjeku lažan mladenački izgled, premda je njegova smeđa kosa na sljepoočnicama već počela sijedjeti. Bio je vitka stasa, odjeven u civilnu odjeću i nije zračio aurom prijetnje bez obzira na bolničarevu reakciju. U stvari, jedva da je imao bilo kakvu auru. Posao tajnog agenta u mladim danima podario je Simonu Illyanu, šefu Carske službe sigurnosti, doživotnu naviku da djeluje neupadljivo.
"Zdravo, šefe," reče Miles.
"Izgledaš grozno", Illyan pristojno primijeti. "Ne zamaraj se salutiranjem."
Miles se otpuhnuvši nasmije, što je zaboljelo. Činilo se da ga boli sve osim ruku, zamotanih i imobiliziranih od ramena do vrhova prstiju, koji su još bili obamrli od kirurških ošamuta. Migoljio je svoje tijelo, odjeveno u bolnički haljetak, sve dublje pod pokrivače, bezuspješno tražeći udobniji položaj.
"Kako je prošla tvoja operacija zamjene kostiju?" upita Illyan.
"Otprilike onako kako sam i očekivao, kao i s nogama koje su mi udesili već ranije. Najgori je dio bio otvoriti desnu ruku i šaku pa pokupiti sve komadićke kostiju. Prava gnjavaža. S lijevom je išlo puno brže, komadi su bili veći. Sada moram pričekati neko vrijeme da se vidi hoće li transplantanti koštane srži prihvatiti sintetičku matricu. Neko ću vrijeme biti malko anemičan."
"Nadam se da ti neće prijeći u naviku vraćati se sa zadataka na nosilima."
"No, no, ovo je tek drugi put. Uostalom, doći će i taj trenutak kad više neću imati što zamijeniti. Do tridesete bih mogao biti potpuno plastičan." Zlovoljno, Miles stane razmišljati i o toj mogućnosti. Ako više od polovice njegova tijela bude sastavljeno od rezervnih dijelova,
3
hoće li ga se moći proglasiti zakonski mrtvim? Hoće li jednom ušetati u tvornicu za proizvodnju protetike i uzviknuti: "Majko!"? Jesu li ga ovi sedativi malo otkačili...?
"Glede tvojih zadataka", reče ozbiljno Illyan.
Ah. Znači ovaj posjet nije samo izraz osobne brige, ako se Illyan ikad osobno zabrinuo. Katkad je to teško reći. "Imaš moje izvještaje", umorno će Miles.
"Tvoji su izvještaji, kao i obično, remek-djela nedorečenosti i nepotpunosti", reče Illyan. Zvučao je jako ozbiljno.
"Pa... svatko bi ih mogao pročitati. Nikad se ne zna."
"Teško baš 'svatko'", reče Illyan. "Ali dobro." "No, u čemu je onda problem?" "U novcu. Točnije, u izbrojivosti novca."
Možda je stvar bila u drogi kojom su ga nafilali, ali Miles nije mogao uhvatiti smisao. "Ne sviđa ti se moj rad?" upita pomalo molećivo.
"Osim ozljeda, rezultati tvoje posljednje misije savršeno su zadovoljavajući", započeo je Illyan.
"Bogami, i bolje im je da jesu", promrmlja mrko Miles.
"—a što se tiče tvoje, eh, avanture na Zemlji, netom prije ove, to još pripada potpuno povjerljivim podacima. Ali o tome ćemo raspravljati kasnije."
"Prvo moram izvijestiti nekoliko viših dužnosnika", žurno doda Miles.
Illyan na ovo odmahne rukom. "To se razumije. Ne. Ove se optužbe odnose na vrijeme do Dagoola afere i prije."
"Optužbe?" promucao je Miles u nevjerici.
Illyan ga je zamišljeno proučavao. "Smatram da je ono što car troši na održavanje tvoje veze s Dendariijskim slobodnim plaćenicima vrijedno samo sa stajališta unutrašnje sigurnosti. Da tebe, recimo, za stalno premjeste u Carski vrhovni stožer ovdje u glavnome gradu, bio bi prokleti magnet za urote cijelo vijeme. I to ne samo za one koji traže nekakvu uslugu ili položaj, nego za svakog tko preko tebe poželi doprijeti do tvog oca. Kao sada."
Miles zaškilji, kao da će mu fokusiranje pogleda fokusirati i misli. "Hm?"
"Ukratko, neke stranke unutar Carskog računovodstva mikroskopom pregledavaju tvoje izvještaje o tajnim operacijama plaćeničke flote. Željeli bi doznati detalje o tome gdje su nestale veće svote gotovine. Neke tvoje potvrde o zamjeni opreme sasvim su besramne. I to više puta. Čak i s mog stajališta. Oni bi jako željeli da mogu dokazati kako postoji obrazac pronevjere. Optužbe vojnog suda kako si udebljao svoje džepove carskim novcem za troškove bile bi sada veličanstveno sramotne za tvog oca i čitavu njegovu centrističku koaliciju."
Miles zapanjeno izdahne. "Zar je otišlo tako daleko?"
4
"Još ne. Namjeravam sve sasjeći još u korijenu. Ali da bih to mogao, potrebno mi je više podataka. Pa da ne bih ostao zatečen, kao što mi se to znalo događati kad su u pitanju bile tvoje zamršenije afere — ja se još uvijek sjećam, iako si ti možda zaboravio, onih mjesec dana koje sam zbog tebe proveo u vlastitom zatvoru..." Illyan se prisjetio mučne prošlosti.
"To je bio dio zavjere protiv tate", prosvjedovao je Miles.
"I ovo je, ako sam ispravno pohvatao početne signale. Ali, grof Vorvolk iz Računovodstva, njihov čelni čovjek, depresivno je odan, osim što ima i carevu osobnu, ovaj, podršku. Nedodirljiv. No, bojim se, podložan manipulaciji. Netko ga je potaknuo. Sada misli da je pas čuvar. Što mu se pruža više izmotavanja, to će on postati uporniji. S njime se mora postupati vrlo oprezno, bilo da je u krivu ili nije."
"Nije...?" dahne Miles. Sada mu je bio potpuno jasan razlog Illyanova odabira vremena za ovaj posjet. To naposljetku ipak nije bila zabrinutost za ozlijeđenog podčinjenog. Želio je svoja pitanja postaviti post operativnom Milesu, kada je Miles slab, u bolovima, drogiran, možda zbunjen... "Zašto me jednostavno ne izbrzopentaš pa da završimo s tim?" zareži Miles.
"Zato što imam izvještaj o tvojoj osebujnoj reakciji na droge istine", odgovori mirno Illyan.
"Nažalost."
"Možeš mi uvrnuti ruku." U Milesovim je ustima bio gorak okus.
Illyanov je izraz bio hladan i ozbiljan. "Razmišljao sam o tome. Onda sam odlučio prepustiti kirurzima da to učine umjesto mene."
"Simon, znaš li da ima dana kad možeš biti pravi kučkin sin?"
"Znam." Illyan je sjedio neuznemireno i nepomično. Čekajući. Promatrajući. "Tvoj si otac ovog mjeseca ne može dopustiti skandal u svojoj stranci. Ne dok traju ove rasprave o prisvajanju imovine. Ova se urota mora ugušiti bez obzira na istinu. Ono što je rečeno u ovoj sobi, ostat će — mora ostati — samo između tebe i mene. Ali ja moram znati."
"Nudiš li mi amnestiju?" Milesov je glas bio tih, opasan. Osjećao je kako mu srce počinje lupati.
"Ako je potrebno." Illyanov je glas bio savršeno bezizražajan.
Miles nije mogao stisnuti, čak ni osjetiti šake, ali nožni su mu se prsti zgrčili. Našao se kako hvata zrak u pulsirajućim valovima bijesa; soba stane titrati. "Ti... podlo... kopilel Ti me se usuđuješ nazvati lopovom..." Poskočio je u krevetu, zbacivši zgužvane sputavajuće pokrivače. Njegov bolnički monitor počne ispuštati alarmirajuće bipove. Ruke su mu bile nekorisna težina koja je visjela s ramena, lepećući onako bez osjetila. "Kao da bih ja ukrao od Barrayara. Kao da bih ukrao od svojih poginulih... " Zamahnuo je nogama pa se uspravio naglim trzajem trbušnih mišića. S vrtoglavicom i već napola u nesvijesti posrne strmoglavo prema naprijed, onako bez ruku kojima bi se prihvatio za nešto.
5
Illyan skoči kako bi ga uhvatio prije no što udari licem o madrac. "Dečko, što dovraga izvodiš?" Miles nije ni sam bio siguran.
"Što radite mojem pacijentu?" ulazeći poviče vojni liječnik problijedjela lica. "Ovaj je čovjek upravo prošao tešku operaciju!"
Liječnik je bio uplašen i ljutit; bolničar na dežurstvu bio je samo preplašen. Pokušao je spriječiti svog nadređenog, zgrabivši ga za ruku. Prosikće: "Gospodine, ovo je šef Sigurnosti Illyan!"
"Znam ja tko je on. Ne zanima me ni da je duh cara Dorce. Ne želim da ovdje obavlja svoje...poslove." Liječnik se bijesno i hrabro zagleda u Illyana. "Vaše ispitivanje ili što god to radili, obavljajte u svojem vražjem stožeru. Ne želim da se išta takvog odvija u mojoj bolnici. Ovaj pacijent zasad nije dostupan nikome!"
Illyan je u prvi čas djelovao zbunjeno, a potom uvrijeđeno. "Ja nisam..."
Miles je nakratko pomislio kako bi bilo da se umjetnički uhvati za određene živčane ogranke u svome tijelu i zavrišti, samo u ovom trenutku nije bio sposoban uhvatiti se za bilo što. "Izgled može tako prevariti", zaprede Illyanu na uho i potone u njegovo naručje. Zlobno se naceri kroz stisnute zube. Tijelo mu se strese u šoku, a sjaj hladnog znoja na njegovu čelu bio je sasvim stvaran.
Illyan mu se namršti, ali ga ipak vrlo pažljivo položi natrag u krevet.
"U redu je", Miles zahriplje liječniku. "U redu je. Bio sam samo... samo..." Uznemiren baš i nije bio najprikladniji izraz; na trenutak se osjećao kao da mu je eksplodirao sam vrh glave, "... ma, nema veze." Osjetio se užasno nesigurno. Illyan, kojeg poznaje cijeli život, za kojeg je smatrao da mu bezuvjetno vjeruje, jer zašto bi ga slao na tolike, tako udaljene i samostalne zadatke...
Bio je ponosan na povjerenje koje je imao još kao mladi časnik, s tako malo izravnog nadzora prilikom svojih tajnih operacija... Je li njegova dosadašnja karijera uopće bila očajnički potrebna služba carstvu, ili je to bio samo trik kojim bi se opasno i nespretno Vor mladunče prestalo plesti tamo gdje mu nije mjesto? Vojnici igračke... ne, to nije imalo smisla. Pronevjeritelj. Ružne li riječi. Tako temeljit udarac njegovoj časti i domišljatosti; kao da on nije znao otkud potječu carski fondovi ili po kojoj cijeni.
Mračni se bijes pretopio u mračnu depresiju. Boljelo ga je srce. Osjećao se uprljano. Je li Illyan mogao — IIlyan! — stvarno pomisliti, čak i u jednom hipotetičkom trenutku...
Da, Illyan je mogao. Illyan ne bi bio ovdje, ne bi ovo činio da nije bio istinski zabrinut kako se optužbe mogu pokazati ispravnim. U očaju, Miles se uhvati kako tiho plače. Proklete droge.
Illyan je buljio u njega s priličnim nemirom. "Na ovaj ili onaj način, Miles, ja sutra moram braniti tvoje troškove — jer to su troškovi mojeg odjela." "Radije bih na vojni sud."
Illyanove se usne stanje. "Vratit ću se kasnije. Kada se naspavaš. Možda ćeš tada biti pribraniji."
6
Liječnik se oko njega uzvrti, uvali mu još jednu vražju drogu, pa ode. Bezvoljno, Miles okrene lice prema zidu; ne da bi spavao, već da bi se prisjećao.
PLANINE KOROTE
''The Mountains of Mourning'' 1989.
Miles je čuo ženu kako jeca dok se uspinjao uz brežuljak dolazeći s dugog jezera. Nije
se bio obrisao nakon plivanja, jer jutro je već obećavalo treperavu vrućinu. Jezerska mu je
hladna voda kapala s kose niz gola prsa i leđa, i — što ga je malo više živciralo — ispod
izlizanih kupaćih gaćica po nogama. Proteze na nogama greble su mu vlažnu kožu dok je
žurio uz jedva vidljiv puteljak vojnički ubrzanim korakom. Stopala su mu šljapkala u
starim mokrim cipelama. Kad je postao svjestan glasova, on znatiželjno uspori.
Glas stražara na prednjem ulazu bijaše uzrujan i pun nelagode. "Nisam ja nikakav
gospar. Hajde, ustaj, ženo. Idi natrag u selo i prijavi to okružnome sudu."
"Kažem vam, upravo dolazim odande!" Žena je i dalje klečala kad je Miles izišao iz
grmlja i zastao, pogledom obuhvativši zaravan s druge strane asfaltirane ceste. "Sudac se
neće vratiti još tjednima i tjednima. Četiri sam dana hodala da bih došla ovamo. Imam
samo malo novaca..." U njenu se glasu izdigne očajnička nada, a kralježnica joj se savije
pa izravna dok je posizala u džep suknje, a potom pružila skupljene dlanove prema
stražaru. "Marka i dvadeset penija, to je sve što imam, ali—"
Pogled ozlojeđenog stražara padne na Milesa i on se naglo uspravi, kao da se bojao
da bi Miles mogao posumnjati da ga je tako mizerna svota dovela u iskušenje.
"Nestani, ženo!" obrecne se on.
Miles podigne jednu obrvu i odšepa preko ceste do glavnog ulaza. "O čemu se radi,
kaplaru?" upita on ležerno.
Stražarski kaplar bio je dio posuđenih snaga Carske službe sigurnosti, odjeven u
zelenu odoru visoka ovratnika, oznaku Barrayaranske Službe. Bilo mu je neudobno i
znojio se pod jarkim jutarnjim svjetlom ovog južnog okruga, ali Miles je bio siguran da bi
se kaplar prije živ skuhao nego otkopčao ovratnik na dužnosti. Naglasak mu nije bio
lokalni, bijaše to gradski tip iz glavnoga grada gdje se više-manje učinkovita birokracija
bavila problemima poput ovoga što je sad klečao pred njim.
7
Žena pak bijaše lokalna i više nego lokalna — na njoj kao da je pisalo da je iz neke
zabiti. Bila je mlađa no što je njen izmučeni glas isprva sugerirao. Visoka, grozničavo
zajapurena od plača, s oštrom plavom kosom što joj je visjela preko lasičje uskog lica i
izbuljenih sivih očiju. Okupana, nahranjena, odmorna, sretna i samouvjerena možda bi
bila gotovo privlačna, ali sad je bila daleko od toga, unatoč svojoj nevjerojatnoj figuri.
Vitka ali bujnih grudi — ne, ispravi se Miles kad je prešao cestu i približio se ulazu.
Gornji dio njena korzeta bijaše sav umrljan osušenim mlijekom, premda nigdje nije bilo
bebe. Samo privremeno bujnih grudi. Njena iznošena haljina bijaše od tvornički tkanog
platna ali ručno sašivena, gruba i jednostavna. Stopala joj bijahu bosa, s debelim
žuljevima, raspucana i bolna.
"Nema problema," uvjeravao je stražar Milesa. "Odlazi," prosikće on ženi. Ona skoči
s koljena i ukočeno sjedne.
"Pozvat ću svog narednika," stražar ju je oprezno promatrao, "i narediti neka je
maknu."
"Pričekaj malo," reče Miles.
Sjedeći prekriženih nogu, ona podigne pogled prema Milesu, očito nesigurna
predstavlja li on tračak nade ili ne. Njegova odjeća, ono malo što je imao na sebi, nije joj
davalo nikakvu predodžbu tko bi on mogao biti. Ostatak njega se savršeno dobro vidio.
On prkosno digne bradu i blijedo se nasmiješi. Prevelika glava, prekratak vrat, leđa
zadebljana iskrivljenom kralježnicom, iskrivljene noge s kostima koje su previše put bile
slomljene, a čije su sjajne kromirane proteze privlačile poglede. On s dosadom pričeka da
njena ruka opiše znak za zaštitu od zlih mutacija, ali samo se trznula i stisnula prste u
šaku.
"Moram vidjeti gospara Grofa," reče ona, obraćajući se točki negdje između Milesa i
stražara. "To je moje pravo. Moj tata, on je umro u službi. To je moje pravo."
"Premijer Grof Vorkosigan," reče stražar ukočeno, "odmara se na svom imanju. Da
nije na odmoru bio bi u Vorbarr Sultani." Stražar je izgledao kao da bi on najradije bio u
Vorbarr Sultani.
Žena iskoristi stanku. "Vi ste samo gradski čovjek. On je moj grof. Moje pravo."
"Zašto želite vidjeti Grofa Vorkosigana?" upita Miles strpljivo.
"Umorstvo," zareži djevojka/žena. Stražar se lagano zgrči. "Želim prijaviti
umorstvo."
"Ne biste li ga prvo trebali prijaviti svom seoskom zastupniku?" upita Miles, uz
pokret rukom koji je trebao primiriti stražara.
8
"Jesam. Neće učiniti ništa." Gnjev i frustracija učine joj glas raspuklim. "On kaže da
je sve gotovo. Ne želi zapisati moje optužbe, kaže da su to gluposti. Kaže da bi to samo
donijelo neprilike svima nama. Nije me briga! Želim pravicu!"
Miles se zamišljeno namršti, odmjeravajući ženu. Detalji su se slagali, podržavali
priču o njenom identitetu, slagali se u čvrst premda nepotpun osjećaj autentične istine
koji je možda promakao profesionalno paranoičnom stražaru. "Istina, kaplaru," reče
Miles. "Ona ima pravo tužbe, prvo okružnome sudu a potom grofu. A okružni se sudac
neće vratiti još dva tjedna."
Ovaj dio rodnog okruga Grofa Vorkosigana imao je samo jednog prezaposlenog
okružnog suca, čiji je krug djelovanja obuhvaćao i Vorkosigan Surleau, ali samo jedan
dan u mjesecu. S obzirom da je u doba kad je njegovo gospodstvo bilo kod kuće područje
Premijerova imanja vrvilo pripadnicima Carske službe osiguranja, a bilo je pomno
nadgledano čak i kad njega nije bilo na imanju, izazivači nevolja sa svojim su nevoljama
odlazili negdje drugdje.
"Skeniraj je i pusti je unutra," reče Miles. "Na moju odgovornost."
Stražar bijaše jedan od najboljih iz Službe, izučen da traži asasine i u vlastitoj sjenci.
Sad je izgledao sablaznuto; on se obrati Milesu tihim glasom:
"Gospodine, kad bih svakome seoskome luđaku dopustio da lunja po imanju koliko
mu volja-"
"Ja ću je povesti. Idem tim putem."
Stražar bespomoćno slegne ramenima, ali ne odgovori salutiranjem — Miles
definitivno nije bio u uniformi. Stražar izvuče skener iz korica za pojasom i počne
skenirati ženu, izvodeći pravu predstavu od toga. Miles se zapita ne bi li mu palo na
pamet da je svuče i pomno pretraži rukama da nema prepreke u obliku Milesove
nazočnosti. Kad je stražar završio s demonstracijom svoje budnosti, savjesnosti i
lojalnosti, on pritisne dlan o bravu na ulazu, ubaci podatke — uključujući sken mrežnice
ženina oka — u kompjuterski monitor, pa se odmakne u stranu i zauzme pozu
naglašenog paradnog stava 'voljno'. Miles se naceri na neizrečeni komentar, pa uhvati
izmučenu ženu za lakat i povede je kroz kapiju i uz vijugavi prilaz.
Ona se izmakne njegovu dodiru čim joj se ukazala prilika, ali još uvijek se uspijevala
suzdržati od praznovjernih gesti, svejedno ga pogledavajući s čudnom i gladnom
znatiželjom. Nekoć bi takva otvorena gadljiva fasciniranost neobičnošću njegova tijela
natjerala Milesa da zaškrguće zubima: sad je bio u stanju podnijeti je, čak se pritom i
malo zabavljajući — ali taj je osjećaj još uvijek bio trunčicu obojen gorčinom. Naučit će,
svi oni. Naučit će.
9
"Služiš li Grofu Vorkosiganu, mali čovječe?" upita ona oprezno.
Miles razmisli o tome na trenutak. "Da," odgovori joj napokon. Na koncu konca,
njegov odgovor bijaše istinit na svim razinama značenja osim na onoj na koju je ona
mislila. On se odupre iskušenju da joj kaže da je dvorska luda. Sudeći po njezinu izgledu,
njene su muke ipak bile veće od njegovih.
Bilo je očito da ona sama nije baš posve vjerovala u svoje pravo, unatoč njenoj
tvrdoglavoj odlučnosti pred stražarem, jer kako su se uspinjali bliže njenom cilju
otvorena joj je panika činila lice još izmučenijim i blijeđim, gotovo bolesnim. "Kako—
kako se razgovara s njim?" gotovo se gušila riječima. "Trebam li se nakloniti...?" Ona baci
brz pogled na svoju haljinu, kao da je tek sad po prvi put svjesna svoje prljavštine i znoja i
bijede.
Miles se suzdrži od Klekni i kucni triput čelom o pod prije no što progovoriš, tako
postupa svo osoblje, i umjesto toga reče: "Samo stoj uspravno i govori istinu. Pokušaj biti
jasna. On će preuzeti dalje. Nije baš," Milesova se usta trznuše, "da nema u tome
iskustva."
Ona proguta slinu.
Prije stotinu godina je ljetno imanje Vorkosiganovih bilo sklop stražarskih baraka,
dio tvrđave oko velikog zamka na brežuljku iznad Vorkosigan Surleaua. Zamak sad
bijaše izgorjela ruševina, a barake već odavno pretvorene u udobno nisko kameno zdanje,
modernizirano i re-modernizirano, s umjetnički uređenim okolišem prepunim šarenog
cvijeća. Uski su streličarski otvori prošireni u velike ostakljene prozore s pogledom na
jezero, a s krova se uzdizala antena kom-veze. Nova stražarska baraka bijaše skrivena
među drvećem niže niz padinu, ali ova nije imala streličarske otvore.
Kako su se Miles i nepoznata žena približili vratima, tako iz kuće iziđe muškarac u
smeđe-i-srebrnoj odori Grofovih osobnih slugu. Bijaše to onaj novi čovjek, kako li se
zove? Pym, tako je.
"Gdje je gospar Grof?" upita ga Miles.
"U gornjem paviljonu, doručkuje s gospom." Pym baci brz pogled prema ženi,
ostajući i dalje u stavu uljudnog i upitnog čekanja.
"Ah. Pa, ova je žena hodala četiri dana kako bi pristupila sa svojom molbom pred
okružni sud. Sud nije ovdje, ali Grof jest, pa bi ona sad željela preskočiti posrednika i
produžiti ravno do vrha. Sviđa mi se njen stil. Odvedite je gore, hoćete li?"
"Za vrijeme doručka?" reče Pym.
10
Miles nakrivi glavu i pogleda ženu. "Jesi li doručkovala?"
Ona nijemo odmahne glavom.
"Tako sam i mislio." Miles okrene ruke s dlanovima prema gore, prebacujući ženu —-
simbolički — na slugina leđa. "Sad, da."
"Moj tata, on je poginuo u službi," ponovi žena jedva čujno. "To je moje pravo." Činilo
se da je ta fraza trebala u jednakoj mjeri uvjeriti i nju samu, a ne samo ostale.
Premda nije bio rođen ovdje na brežuljku, Pym ipak bijaše čovjek iz okruga. "Jest,
doista," uzdahne on i bez daljnjeg otezanja pokaže joj neka ga slijedi. Njene se oči raširiše
i ona krene za njim, dobacivši nervozan pogled preko ramena prema Milesu. "Mali
čovječe...?"
"Samo stoj uspravno," dovikne joj on.
Gledao je kako zamiče za ugao kuće, a onda se naceri i odskakuće prema glavnim
vratima, preskačući dvije stube odjednom.
Nakon brijanja i hladnog tuša Miles se odijevao u svojoj sobi koja je gledala na
jezero. Odijevao se s pomnom pažnjom, jednako pomno kao što je to bio učinio na
ceremonijalu Akademije i Carskoj inspekciji prije dva dana. Čisto rublje, krem košulja
dugih rukava, tamno zelene hlače s crtom na vanjskoj strani nogavice. Zelena tunika
visokog ovratnika krojena njemu po mjeri. Novi svijetloplavi plastični pot-poručnički
pravokutnici precizno pričvršćeni na ovratnik, koji su ga tako neudobno bockali u bradu.
On otkopča proteze s nogu i navuče savršeno ulaštene visoke čizme, pa s donjim dijelom
pidžame, koji je prije odlaska na plivanje bio tako nehajno odbacio na pod, obriše
trunčice prašine s njih.
Ispravi se i provjeri svoj odraz u zrcalu. Njegova se tamna kosa još nije ni počela
oporavljati od onog zadnjeg šišanja prije promocije. Blijedo lice oštrih crta, ne previše
podočnjaka pod sivim očima koje ne bijahu previše podbule i zakrvavljene — nažalost,
radi ograničenja svog tijela morao je prestati slaviti prije no što si nanese previše štete.
U njegovoj su glavi još uvijek stiha vrili odjeci kasnoga slavlja, izvijajući mu krajeve
usana u osmijeh. Sad je napokon krenuo naprijed, ruka mu je bila čvrsto stisnuta oko
najniže prečke najviših ljestava na Barrayaru, same Carske službe. U Službi se nikome
nije gledalo kroz prste, čak ni sinovima starih Vora. Tamo dobiješ što si zaslužio.
Njegova su braća po službi to znala, premda bi neki civili možda posumnjali. Napokon se
našao u položaju gdje se mogao dokazati pred svim nevjernicima. Gore i naprijed i ne
gledaj dolje, ne gledaj preko ramena.
Samo još jedan posljednji pogled unatrag.
11
Jednako pomno kao što se bio odijevao, tako je sad prikupljao sve predmete potrebne
za ono što je naumio. Bijele platnene pravokutnike koji su označavali njegov bivši rang
kadeta Akademije. Rukom pisana — i kupljena posebno za ovu prigodu — preslika
njegova imenovanja na dužnost u Barrayaranskoj Carskoj Službi. Kopija njegovog
školskog dosjea u kojoj bijahu upisane sve njegove ocjene, pohvale (i ukori) tijekom
trogodišnjeg školovanja na Akademiji. Nema smisla biti išta drugo no posve iskren u
onome što je naumio. U ormariću u prizemlju pronašao je bakreni kotlić s tronožnim
stalkom i plastičnu vrećicu punu vrlo suhe kore od borovnice. Kemijske štapiće za
potpalu.
Pa kroz vrata i niz brežuljak. Puteljak se račvao, desni je odvojak vodio prema
paviljonu, a lijevi prema području ograđenom niskim zidićem. Miles uđe kroz kapiju u
ograđeni dio.
"Dobro jutro, ludi preci," dovikne, a onda suspregne svoj smisao za humor. Možda i
jesu bili ludi, ali toj je izjavi nedostajalo poštovanje koje se priliči ovakvoj prigodi.
Prolazio je između grobova i oko njih sve dok nije došao do onoga kojega je tražio, a
onda klekne i postavi bakreni kotlić na tronožni stalak, cijelo vrijeme pjevušeći bez riječi.
Spomenik bijaše jednostavan: General Grof Piotr Pierre Vorkosigan, plus datumi. Da su
pokušali nabrojiti sva njegova dostignuća i sve počasti koje je dobio, morali bi sve to
urezati mikro-pismom.
On ubaci u kotlić koru, vrlo skupe papire, odrezani uvojak svoje kose (od zadnjeg
šišanja). I sve to zapali, pa sjedne na pete, gledajući kako gori, ljuljajući se naprijed
natrag. U svojoj je glavi tijekom godina bio odigrao tisuću verzija ovog trenutka, verzija
koje su išle od sumornih javnih govora s glazbom u pozadini do toga kako pleše gol na
starčevu grobu. Na koncu se ipak odlučio za privatnu i tradicionalnu ceremoniju. Samo
između njih dvojice. "Pa, Djede," zaprede na koncu. "I tako, eto nas ipak ovdje.
Zadovoljan?"
Sav kaos protekle promocije, svi ludi napori u zadnje tri godine, sva bol, sve je to
kulminiralo u ovome trenutku; ali grob nije progovorio, nije rekao: Bravo, sad možeš
prestati. Pepeo u kotliću nije sročio nikakvu poruku, nije bilo vizija u dimu što je lelujao.
Izgorjelo je prebrzo. Vjerojatno nije bilo dovoljno stvari u kotliću.
On ustane, otre prašinu s koljena, u tišini, pod svjetlom sunca. Što je bio očekivao?
Pljesak? Zašto je uopće bio ovdje, radi konačne analize? Je li plesao onako kako je mrtvi
starac svirao — koga je njegova Služba zapravo služila? Djeda? Sebe? Blijedog Cara
Gregora? Koga briga? "Pa, starče," prošapće, a onda zaurla: "JESI LI NAPOKON
ZADOVOLJAN?" Zvuk je odjekivao s kamena.
12
Iza njega netko pročisti grlo, a Miles se okrene poput mačke uhvaćene na djelu, dok
mu je srce nabijalo u grudima.
"Uh... gosparu?" reče Pym oprezno. "Ispričavam se, nisam mislio prekinuti... ništa.
Ali vaš otac Grof traži da mu se pridružite u gornjem paviljonu."
Pymovo je lice bilo savršeno bezizražajno. Miles proguta slinu, čekajući da mu se s
lica povuče grimizna vrućina koju je osjećao. "Baš," slegne ramenima. "Vatra se ionako
gotovo ugasila. Počistit ću kasnije. Nemoj... dopustiti da to itko drugi takne."
On protutnji pored Pyma, ne okrenuvši se.
Paviljon bijaše jednostavna struktura od obrađenog srebrnog drveta, otvorena na sve
četiri strane kako bi bolje uhvatila povjetarac, koji se jutros sastojao od tek nekoliko
slabih napuha sa zapada. Možda će poslijepodne biti dobro za jedrenje po jezeru. Još
samo deset dana dragocjenog dopusta a toliko toga što je Miles želio učiniti, uključujući
odlazak u Vorbarr Sultanu sa svojim rođakom Ivanom po novi laki letač. A onda dolazi
vrijeme za prvu dužnost — služba na brodu, molio se Miles. Morao se oduprijeti
golemom iskušenju da zamoli oca da se pobrine da to doista i bude služba na brodu, ali
odlučio je prihvatiti karte koje mu dodijeli sudbina, jer to je prvo pravilo igre, a onda
pobijediti s tim kartama.
Nakon vanjskog bljeska i vrućine, unutrašnjost paviljona bijaše sjenovita i ugodna.
Bile su tu udobne stare stolice i stolovi, a na jednom od njih ležali su ostaci otmjenog
doručka — Miles si mentalno rezervira dva preostala kolača koji su djelovali tako
usamljeno na pladnju prepunom mrvica. Milesova se majka, još držeći šalicu u ruci,
nasmiješi prema njemu.
Milesov je otac, ležerno odjeven u kratke hlače i košulju raskopčanu oko vrata, sjedio
u starom naslonjaču. Aral Vorkosigan bijaše krupan, sjedokos muškarac, široke čeljusti,
gustih obrva, s ožiljcima na licu. Licu koje je posudilo svoj izraz okrutnoj karikaturi koja
je prikazivala neprijatelje Barrayara — Miles ih je vidio nekoliko u glasilima Oporbe. Bilo
je dovoljno nacrtati samo jednu liniju i te oštre prodorne oči učiniti tupima da bi se
dobila parodija militantnog diktatora.
A koliko njega proganja Djedov duh? zapita se Miles. Nije pokazivao previše. Ali, s
druge strane, on ni ne mora. Admiral Aral Vorkosigan, vrhunski strateg, osvajač
Komarra, heroj Escobara, čovjek koji je šesnaest godina bio Carski Regent i — po svemu
osim po službenoj tituli — najveća moć na Barrayaru. A onda je stavio točku na 'i',
zapanjio povjesničare i sve samouvjerene svjedoke i zaradio čast i slavu, još veću od svega
što je dotad bio postigao, time što je dobrovoljno otišao sa svog položaja i glatko
prebacio zapovjedništvo Caru Gregoru čim je ovaj postao punoljetan. Daleko od toga da
13
položaj Premijera nije bila vraški dobra mirovina nakon regentstva — a zasad nije
pokazivao nikakve znake da namjerava napustiti taj položaj.
I tako su životne karte Admirala Arala nadjačale one u ruci Generala Piotra, a gdje
to ostavlja potporučnika Milesa? S dva para i jokerom. Izgleda da mu preostaje samo
jedno: ili priznati poraz ili početi luđački blefirati...
Brđanka je sjedila na jastuku, s napol pojedenim kolačem u ruci, buljeći otvorenih
usta u Milesa u njegovoj ušminkanoj i moćnoj odori. Kad je uhvatio njen pogled i
uzvratio ga, njene se usne stisnuše a oči zasjaše. Na licu joj bljesne čudan izraz —
Ljutnja? Nelagoda? Radost? Neka bizarna mješavina svega toga? A što si mislila da sam,
ženo?
Budući da je na sebi imao uniformu (da se pravio važan u njoj?), Miles stane u stavu
mirno pred oca. "Gospodine?"
Grof Vorkosigan se obrati ženi: "Ovo je moj sin. Ako pošaljem njega kao moj Glas,
hoće li vas to zadovoljiti?"
"Oh," dahne ona, a njena se široka usta izviše u čudan, žestok osmijeh, nešto
najizražajnije što je Miles dosad bio vidio na njenu licu, "da, moj gospodaru."
"Vrlo dobro, tako će i biti."
Što će tako biti? upita se Miles s oprezom. Grof se zavalio unatrag u naslonjač,
izgledajući zadovoljno, ali opasna je napetost oko njegovih očiju odavala da je nešto bilo
izazvalo stvaran gnjev u njemu. Nije to bio bijes prema ženi, niti — Miles brzo napravi
inventuru svoje savjesti — prema Milesu. On blago pročisti grlo, nakrivi glavu i ogoli
zube u upitnom smiješku.
Grof protegne ruke i napokon se obrati Milesu. "Vrlo zanimljiv slučaj. Vidim zašto si
je poslao ovamo gore."
"Ah..." reče Miles. U što se upetljao? Slijedeći neki don kihotovski impuls, samo je
ženi olakšao prolaz kroz stražu, za ime Boga, i omogućio joj da gnjavi oca za doručkom,
"...ah?" nastavi on neodređeno.
Grof Vorkosigan izvije obrve. "Zar nisi znao?"
"Rekla je nešto o umorstvu i nedostatku suradnje od strane lokalnih vlasti. Pa sam
mislio da ćeš joj ti omogućiti odlazak okružnome sucu."
Grof se zavali još dublje u naslonjač i zamišljeno protrlja bradu punu ožiljaka.
"Posrijedi je slučaj čedomorstva."
14
Milesu se sledi utroba. Ne želim imati nikakve veze s tim. Pa, to objašnjava zašto
nema bebe na tim prsima. "Neobično... da se takvo nešto prijavi."
"Već više od dvadeset godina se borimo protiv tih običaja," reče Grof. "Proglasi,
propaganda... U gradovima smo postigli napredak."
"U gradovima," promrmlja Grofica," ljudima su dostupne alternative."
"Ali u zabiti — pa — malo se toga promijenilo. Svi mi znamo što se događa, ali bez
pritužbe, bez prijave — i uz obitelji koje se uvijek drže na okupu da bi zaštitile svog člana
— teško je išta postići."
"Kakva," Miles pročisti grlo i kimne prema ženi, "kakva je bila mutacija tvoje bebe?"
"Mačja usna," žena kucne po svojoj gornjoj usni kako bi bolje pokazala. "Imala je i
rupu unutar usta i slabo je vukla mlijeko, gušila se i plakala, ali dobivala je dovoljno, bila
je..."
"Zečja usna," promrmlja Grofova izvanplanetna žena, prevodeći barrayaranski
termin na galaktički stanadard, "i rascijepljeno nepce, sudeći po opisu. Harra, to čak ni
nije mutacija. Toga je bilo još na Staroj Zemlji. To je... to je normalan porođajni defekt,
ako taj izraz nije kontradiktoran. Nije kazna za hodočašće tvojih Barrayaranskih
predaka kroz Vatru. Jednostavna operacija bi ispravila—" Grofica Vorkosigan se prekine.
Brđanka je izgledala shrvano očajem.
"Čula sam," reče žena. "Moj gospodar je izgradio bolnicu u Hassadaru. Mislila sam je
odvesti tamo kad malo ojačam, premda nemam novaca. Noge i ruke su joj bile normalne,
glava lijepo oblikovana, svi su to mogli vidjeti — sigurno bi se moglo-" njene su se ruke
grčile, glas joj je podrhtavao, "ali Lem ju je ubio."
Sedam dana hoda, izračuna Miles, iz dubina Dendariijskih Planina do nizinskog
grada Hassadara. Zvučalo je razumno da žena koja je tek rodila odgodi taj put za
nekoliko dana. Samo jedan sat leta...
"I tako je napokon jedan slučaj prijavljen kao umorstvo," reče Grof Vorkosigan, "a
upravo tako ćemo to i tretirati. Ovo je prilika da pošaljemo poruku i u najudaljenije kutke
okruga. Ti ćeš, Miles, biti moj Glas koji će se čuti tamo gdje ga još nisu čuli. Izvršit ćeš
Grofovu pravdu nad tim čovjekom — i to nimalo tiho. Vrijeme je da se stane na kraj
stvarima koje su nas u galaktičkim očima ožigosale kao barbare."
Miles teško proguta. "Ne bi li okružni sudac bio bolje kvalificiran zato...?"
Grof se blago osmjehne. "Ne vidim nikoga tko bi za ovaj slučaj bio kvalificiraniji od
tebe."
15
Poruka i njen nositelj u jednome; vremena su se promijenila. Doista. Miles poželi da
je negdje drugdje, bilo gdje — makar i da opet pušta krvavi znoj nad testovima na
Akademiji, na primjer. On zatomi nevrijedan vapaj: moj dopust...!
Miles protrlja stražnju stranu vrata. "Tko, ah... tko je taj čovjek koji je ubio tvoju
malu djevojčicu?" Što je značilo: tko je taj kojega očekujete da izvučem iz rupe, pritisnem
uza zid i ustrijelim?
"Moj suprug," reče ona bezbojnim glasom, gledajući prema — kroz — ulaštene
podne daske.
Znao sam da će biti prljavo...
"Plakala je i plakala," nastavi žena, "i nije htjela zaspati, nije se dobro najela — on je
zavikao na mene neka je ušutkam-"
"I?" potakne je Miles, osjećajući mučninu u želucu.
"Psovao je i otišao spavati kod majke. Rekao je da se barem tamo radni čovjek može
naspavati. Ni ja nisam spavala..."
Tip zvuči kao Bogom dan. U Milesovu se umu istog trena stvori slika — bik od
čovjeka s bikovskim ponašanjem — svejedno, nešto je nedostajalo u klimaksu ženine
priče.
I Grof je to primijetio. Slušao je s potpunom pažnjom, sa svojim strateškim izrazom
na licu, stisnutih očiju i zamišljen — izraz koji bi se lako mogao krivo protumačiti kao
pospanost. Bila bi to gadna pogreška. "Jeste li vi bili očevidac?" upita on varljivo blagim
tonom koji u Milesu izazove potpunu budnost. "Jeste li ga vidjeli kako je ubija?"
"Našla sam je mrtvu sredinom jutra, gospodaru."
"Otišli ste u sobu—" potakne je Grof Vorkosigan.
"Imamo samo jednu sobu." Ona mu dobaci pogled kao da je po prvi put posumnjala u
njegovo sveznanje. "Bila je zaspala, napokon je zaspala. Otišla sam van nabrati kupina,
gore uz klanac. A kad sam se vratila natrag... Trebala sam je povesti sa sobom, ali bila
sam tako sretna što je napokon zaspala da nisam željela riskirati da je probudim-" iz
njenih čvrsto sklopljenih očiju krenuše suze. "Pustila sam je neka dalje spava i nakon što
sam se vratila, bila sam sretna što se i ja mogu najesti i malo se odmoriti, ali počela sam
se puniti," ruka joj dotakne nabrekle grudi, "pa sam je otišla probuditi..."
"Što, zar nije bilo nikakvih tragova na njoj? Prerezan vrat?" upita Grof. To je bila
uobičajena metoda za čedomorstvo tamo u zabiti; brzo i čisto u usporedbi s, recimo,
ostavljanjem djeteta na stijeni.
16
Žena odmahne glavom. "Ugušena, mislim, gospodaru. Bilo je to okrutno, doista
okrutno. Seoski je zastupnik rekao da sam je sigurno pritisnula svojim tijelom tijekom
spavanja i nije htio ni čuti moju optužbu protiv Lema. Nisam, nisam je pritisnula!
Spavala je u svojoj kolijevci. Lem ju je sam bio napravio još dok je bila u trbuhu..." Žena je
bila blizu sloma.
Grof razmijeni pogled sa svojom ženom i gotovo neprimjetno kimne. Grofica
Vorkosigan ustane. "Dođi, Harra, dolje u kuću. Moraš se oprati i odmoriti prije no što te
Miles povede kući."
Brđanka je djelovala zabezeknuto. "Oh, ne u vašoj kući, gospo!"
"Žao mi je, ali to je jedina koju imam pri ruci. Osim stražarskih baraka. Stražari su
dobri dečki, ali osjećali bi se nelagodno..." Grofica je izvede iz paviljona.
"Jasno je," reče Grof Vorkosigan čim su žene odmakle dovoljno daleko da ga ne mogu
čuti, "da ćeš morati provjeriti medicinske činjenice prije no što, ovaj, budeš djelovao.
Vjerujem da si i ti primijetio mali problem oko sigurne identifikacije optuženika. Ovo bi
mogao biti idealan slučaj za javno demonstriranje naše poruke, ali ne ako postoji imalo
dvojbe. Nikakvih krvavih misterija."
"Ja nisam sudski vještak," istakne Miles odmah. Kad bi se uspio osloboditi lanca...
"Bogme. Povest ćeš dr. Deu sa sobom."
Poručnik Dea bijaše pomoćnik Premijerova liječnika. Miles ga je bio viđao kako se
mota naokolo — ambiciozni mladi vojni liječnik, u konstantnom stanju duboke
frustracije jer mu njegov nadređeni nikad ne dopušta niti da prstom takne njegovog
najvažnijeg pacijenta — oh, bit će oduševljen ovim zadatkom, pomisli Miles sumorno.
"Može sa sobom ponijeti osteo-opremu," nastavi Grof, malo vedrije, "za slučaj da
doživiš kakvu nezgodu."
"Kako praktično," reče Miles, obrčući očima. "Čuj, uh — pretpostavimo da se njena
priča potvrdi i da uhvatimo tog tipa. Moram li ga, osobno...?"
"Jedan od pripadnika službe osiguranja bit će ti tjelohranitelj. I — ako se priča
pokaže istinitom — krvnik."
To bijaše tek mrvicu bolje. "Ne bismo li mogli pričekati okružnog suca?"
"Svaku presudu koju okružni sudac donese, donosi je u moje ime. Svaka kazna koju
odredi izvršava se u moje ime. Jednog će se dana izvršavati u tvoje ime. Vrijeme je da
stekneš jasno i potpuno razumijevanje tog procesa. Kroz povijest su Vorovi možda i bili
vojna kasta, ali dužnosti jednog gospara Vora nikad nisu bile samo vojne."
17
Nema bijega. Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo.
Miles uzdahne. "Je. Pa... mogli bismo uzeti letjelicu, pretpostavljam, i biti tamo za
par sati. Ostaviti si malo vremena da pronađemo pravu rupu. Stuštiti se s neba na njih,
prenijeti im poruku jasno i glasno... vratiti se natrag na vrijeme za počinak." Svršiti s tim
na brzinu.
Grof opet poprimi taj izraz polu-sklopljenih očiju. "Ne..." reče polako, "ne letjelicom,
ne mislim..."
"Nema cesta za površinsko vozilo, ne tamo. Samo staze." I doda nelagodno — ne
može biti da otac misli na — "Mislim da ih se ne bih dojmio kao vrlo impresivna figura
središnje Carske vlasti da dođem pješice, gospodine."
Njegov otac prijeđe pogledom po svježe opeglanoj paradnoj uniformi i nasmiješi se.
"Oh, nisi baš tako loš."
"Da, ali zamisli ovu odoru nakon tri ili četiri dana provlačenja kroz grmlje," pobuni
se Miles. "Nisi nas vidio na treninzima. Niti osjetio zadah."
"I ja sam to prošao," reče Admiral suho. "ali ne, posve si u pravu. Ne pješice. Imam
bolju ideju."
Moja vlastita konjica, pomisli Miles ironično, okrećući se u sedlu, baš poput Djeda.
Zapravo, bio je uvjeren da bi starac već bio pronašao kakvu jetku primjedbu glede jahača
što su kaskali za Milesom, ali tek nakon što bi završio s valjanjem po podu od smijeha pri
pogledu na cijeli prizor. Otkad starca nema; štale Vorkosiganovih su se žalosno smanjile,
konji za polo odavno su već prodani, nekoliko prastarih i mrgodnih bivših konjičkih grla
pušteno je da dane provodi na pašnjacima. Zadržana je tek šačica jahaćih živina, a i to
samo radi njihova dobra držanja i sigurnih nogu, a ne radi egzotična podrijetla; grupica
seoskih djevojaka održavala ih je dobro uvježbanima i blagima za dobrobit povremenih
gostiju.
Miles povuče uzde, napne list jedne noge i pomakne težinu na stranu, na što Debeli
Ninny uzvrati glatkim polu-okretom i dva precizna koraka unatrag. Tu krupnu živinu ni
najveća gradska neznalica ne bi smatrala za opakog ždrijebca, ali Miles ga je obožavao,
radi njegova tamnog i vlažnog oka, širokog baršunastog nosa, radi njegove
flegmatičnosti koja je ostajala jednako neuznemirenom kako šumom vodopada tako i
vrištećim letjelicama, ali najviše od svega radi njegovih istančanih izdresiranih,
uvježbanih reakcija. Mozak vrijedniji od ljepote. Milesa je smirivala sama njegova
nazočnost, živina bijaše prigušivač emocija, poput mačke koja prede. "Ako itko pita,"
promrmlja Miles, "reći ću im da se zoveš Gazda." Debeli Ninny zamahne jednim dlakavim
uhom i ispusti šišteći uzdah iz bačvastih prsiju.
18
Djed je imao mnogo veze s ovom paradom koju je Miles sad predvodio. Veliki gerilski
general istočio je svoju mladost u ovim planinama, boreći se protiv cetagandanskih
osvajača, sve do rezultata neriješeno, a onda i prevagnuo rezultat u korist svoje strane.
Protu-letjelička ne-laserska tražila/izbacivači projektila prošvercani uz krvavu cijenu iz
izvanplanetnih izvora imali su mnogo više udjela u konačnoj pobjedi no konjica, koja je
— po Djedovu pričanju — bila spasila njegove snage i izvukla ih kroz najgoru zimu toga
rata samim time što je bila jestiva. Ali kroz retroaktivne balade, konji su postali simbol te
bitke.
Miles je smatrao da je njegov otac preveliki optimist ako misli da će na ovaj način
Miles uspjeti prenijeti na sebe malo svjetla Djedove slave. Gerilska skloništa i logori
bijahu bezoblične hrpe rđe i drveća, prokletstvo, a ne više samo korov i kamenje —
njegova je grupa ranije toga dana prošla pored nekoliko njih — ljudi koji su se borili u
tom ratu već su odavno pod zemljom, baš kao i Djed. Što on radi ovdje, pitao se Miles.
Želio je dužnost na brodu-skakaču, brodu koji bi ga odnio visoko, dalje od svega ovoga.
Njegova je sudbina u budućnosti a ne u prošlosti.
Milesovu meditaciju prekine Dein konj koji je, naišavši na granu palu nasred puta,
zakopao sve četiri u tlo i naglo stao, glasno frkčući. Dr. Dea tresne s konja uz tih jauk.
"Ne puštajte uzde," dovikne Miles i natjera Debelog Ninnyja natrag niz stazu.
Dr. Dea je postajao sve bolji u padovima, ovaj se put dočekao više-manje na noge. On
se baci za uzdama, ali njegova se kobila izmakne. Dr. Dea odskoči unatrag kad je kobila
zamahnula kopitima, a onda — shvativši da je slobodna — otkasala niz stazu, mašući
repom, konjski ekvivalent izjave: Na, na, na, na, ne možeš me uhvatiti! Dr. Dea, crven u
licu i bijesan, potrči za njom, psujući. Ona krene u lagani galop.
"Ne, ne, nemojte trčati za njom!" dovikne mu Miles.
"Kako da je, do vraga, uhvatim ako ne potrčim za njom?" zareži dr. Dea. Svemirski
kirurg nije bio sretan čovjek. "Moja med-oprema je na toj prokletoj zvijeri!"
"A kako je mislite uhvatiti trčeći za njom?" upita Miles. "Ona može trčati mnogo
brže od vas.
Na kraju male kolone, Pym okrene svog konja postrance, blokirajući kobili put.
"Čekaj, Harra," reče Miles brđanki dok je prolazio pored nje. "Drži konja mirnim. Nema
ničega što bi bolje natjeralo konja na trk nego drugi trčeći konj."
Druga dva jahača snalazila su se malo bolje. Harra Csurik sjedila je na svom konju
vrlo oprezno, ali barem je znala balansirati, za razliku od nesretnog Dee koji se držao za
19
uzde kao za ručke. Pym, jašući na začelju, bijaše kompetentan, premda se ne bi moglo
reći da mu je bilo udobno.
Miles uspori Debelog Ninnyja do laganog hoda, olabavljenih uzdi, i krene polako za
kobilom, isijavajući mirnu opuštenost. Tko, ja? Ma na, ne želim te ja uhvatiti. Mi samo
razgledavamo krajolik. Tako je, stani i gricni malo trave. Kobila zastane i obrsti malo
korova, ali i dalje promatrajući Milesov dolazak s oprezom.
Na razdaljini taman na granici toga da opet natjera kobilu u trk, Miles sklizne iz
sedla. Nije krenuo prema kobili, već je ostao stajati i napravio pravu predstavu od
prekapanja po džepovima. Debeli Ninny počne željno gurkati Milesa njuškom, a Miles
mu da kocku šećera, tepajući mu usput. Debeli Ninny oblizne usta i nastavi gurkati,
tražeći još. Kobila se prikrala ne bi li i ona dobila svoj dio. Ona lizne šećer s Milesova
dlana, a on sklizne ruku kroz njene uzde.
"Evo, doktore Dea. Jedan konj. Koji ne trči."
"Nije fer," proškripi Dea, prilazeći. "Imali ste šećer u džepovima."
"Naravno da sam imao šećer u džepovima. To se zove planiranje i gledanje unaprijed.
Trik postupanja s konjima ne znači da čovjek mora trčati brže od živine, ili da mora biti
jači. Bit je u tome da bude pametniji. Što znači da treba uporabiti svoju jaku stranu protiv
njegove slabe."
Dr. Dea prihvati uzde. "Cereka mi se," reče on sumnjičavo.
"To je tiho njištanje, a ne cerekanje," naceri se Miles. On lupne Ninnyja po stražnjoj
strani prednje lijeve noge, a konj poslušno klekne na jedno koljeno. Miles se spremno
uspne u spušteno sedlo.
"Može li i moj to?" upita dr. Dea, opčinjeno promatrajući.
"Žao mi je, ne."
Dr. Dea uputi mračan pogled svojoj kobili. "Ova živina je idiot. Mislim da ću neko
vrijeme hodati."
Dok se Debeli Ninny uzdizao na sve četiri, Miles suspregne znalačko-jahački
komentar iz Djedove škole: Budite pametniji od konja, Dea. Premda je dr. Dea tijekom
ove istrage bio dodijeljen gosparu Vorkosiganu, Svemirski Kirurg Poručnik Dea ipak je
imao viši čin od Potporučnika Vorkosigana. Zapovijedanje starijim ljudima koji imaju viši
čin od tebe ipak zahtijeva određenu količinu takta.
Utabani se put sad već malo širio, pa Miles uspori kako bi mogao jahati usporedno s
Harrom. Što su se više približavali njezinu domu, to se više činilo da njena jučerašnja
20
odlučnost i ustrajnost pred ulazom polako blijedi. Ili je sve to možda bila posljedica
nakupljenog umora. Cijelog tog jutra jedva da je progovorila koju riječ, a sad je već cijelo
poslijepodne jahala šutke. Ako je dovukla Milesa ovamo gore Bogu iza leđa a sad misli
ustuknuti...
"U kojem, ah, odjelu Službe je bio tvoj otac, Harra?" počne Miles razgovornim
tonom.
Ona provuče prste kroz kosu pokretom koji je više odavao nervozu nego taštinu.
Njene su ga oči gledale kroz šiške boje slame poput uplašenih stvorenja iza zaštite
ograde.
"U okružnoj policiji, gospodaru. Ne sjećam ga se, umro je kad sam još bila sasvim
mala."
"U borbi?"
Ona kimne. "U bitkama oko Vorbarr Sultane, tijekom Vordarianova pokušaja da
preotme prijestolje."
Miles se suzdrži od pitanja na čijoj je strani bio — većina pješadinaca ionako nije
imala previše izbora, a amnestija je obuhvatila i mrtve a ne samo žive.
"Ah... imaš li braće i sestara?"
"Ne, gosparu. Ostale smo samo ja i majka."
Napetost iščekivanja u Milesovu vratu malo popusti. Ako se ovaj slučaj zaista
nastavi sve do smaknuća, samo jedan krivi korak mogao bi izazvati krvnu osvetu rođaka.
A to nije ostavština pravde koju je Grof očekivao da Miles ostavi za sobom. Dakle, što
manje rođaka, to bolje. "A što je s obitelji tvog muža?"
"Njih je osmero. Još četiri brata i tri sestre."
"Hm." Milesu bljesne mentalna slika cijele ekipe ogromnih, prijetećih brđana. On
dobaci pogled Pymu, osjećajući se pomalo nedoraslim tom zadatku. Bio je to istaknuo i
Grofu kad su prošle noći planirali misiju.
"Seoski Zastupnik i njegovi pomoćnici bit će ti podrška i zaleđe," rekao je Grof, "baš
kao što su i okružnome sucu."
"A što ako neće htjeti surađivati?" upitao je Miles nervozno. "Časnik koji očekuje da
će jednom zapovijedati Carskim snagama," podsmjehnuo se Grof, "trebao bi biti
sposoban iznuditi suradnju od čelnika nekakve zabiti."
21
Drugim riječima, njegov je otac ovo zamišljao kao test i nije mu namjeravao dati
nikakve natuknice. Hvala, Tata.
"Ni vi nemate braće, gosparu?" upita Harra, vrativši ga natrag u sadašnjost.
"Ne. Ali to se zacijelo zna, čak i tamo u zabiti." "Tamo kažu mnoge stvari o vama,"
Harra slegne ramenima. Miles zagrize morbidno pitanje u svojim ustima poput kriške
sirovog limuna. Neće je pitati, neće... nije si mogao pomoći. "Na primjer?" probiju se riječi
pored njegovih ukočenih usana.
"Svi znaju da je Grofov sin mutant." Njene se oči raširiše. "Neki kažu da je to došlo od
izvanplanetarke koju je oženio. Neki da je posljedica zračenja iz rata, ili neke bolesti
dobivene, ovaj, kroz korumpirane običaje koje je u mladosti dijelio sa svojim
sučasnicima-"
Ovo zadnje bijaše novost za Milesa. Obrve mu se upitno izviše. " ali većina kaže da su
ga otrovali neprijatelji." "Sretan sam što većina ipak misli točno. Bio je to pokušaj
asasinacije pomoću plina soltoksina, dok je moja maka bila trudna sa mnom. Ali nije—"
mutacija, štucne njegova misao kroz već izlizane kanale — koliko je već puta ovo isto
objašnjavao? — stvar je teratogena, a ne genetska, ja nisam mutant, nisam... Što, do
vraga, fine nijanse biokemije znače ovoj neukoj, očajnoj ženi? Koliko se nje tiče, mogao bi
biti i mutant. "-važno," završi on.
Gledala ga je iskosa, blago se ljuljajući u ritmu konjskih koraka. "Neki kažu da ste
rođeni bez nogu, da cijelo vrijeme živite u lebdećoj stolici u kući Vorkosiganovih. Neki
kažu da ste rođeni bez kostiju—" "—i da me drže u tegli u podrumu, nema sumnje,"
promrmlja Miles. "Ali Karal je rekao da vas je vidio s Djedom na sajmu u Hassadaru i ste
samo boležljivi i malo zaostali u rastu. Neki kažu da vas je vaš otac ugurao u Službu, ali
drugi kažu da nije tako, da ste otišli s planeta na majčin svijet i da su vam tamo mozak
priključili na kompjuter i da vas hrane na cjevčice, da plutate u tekućini-"
"Znao sam da će se prije ili kasnije u priči pojaviti staklenka s tekućinom," Miles
iskrivi lice. Znao si da će ti biti žao što si pitao, ali svejedno si to učinio. Dobacivala mu je
udice, shvati on iznenada. Kako se usuđuje... ali u njoj nije bilo ni trunke humora, samo
oštra budnost.
Preuzela je veliki rizik, otišla daleko, kad je prijavila umorstvo, usprotivila se obitelji i
lokalnim vlastima, usprotivila se uvriježenom običaju. A što joj je njen Grof dao kao štit i
podršku da se može vratiti natrag i suočiti se s gnjevom svojih najbližih i najdražih?
Milesa. A je li on dorastao tome? Zacijelo se i ona pita. Ili će pognuti glavu, podviti rep i
pobjeći, ostavljajući je da se sama suoči s vrtlogom bijesa i osvete?
On poželi da ju je ostavio uplakanu na kapiji.
22
Šuma, plod mnogo generacija teraformiranja i pošumljavanja, iznenada se otvori u
udolinu punu smeđeg lokalnog raslinja. Niz njenu sredinu, nekom kemijskom
slučajnošću pri obradi tla, protezao se pojas širok petstotinjak metara, pojas zelenog i
roza — divljih ruža, shvati Miles zapanjeno kad su se približili. Zemaljske ruže. Staza je
ulazila ravno u mirišljavu masu i nestajala.
On i Pym su naizmjence prosijecali put svojim mačetama. Ruže bijahu čvrste i
debelih trnova, i elastično su se vraćale natrag udarajući opakom snagom. Debeli Ninny
odradivao je svoj dio tako da je mahao glavom lijevo-desno i veselo jeo pupoljke. Miles
nije bio siguran koliko pupoljaka da mu dopusti — to što ova biljka nije podrijetlom s
Barrayara nije značilo da nije otrovna za barrayaranske živine. Miles je cuclao
ogrebotine, razmišljajući o Barrayarovoj razbijenoj ekološkoj povijesti.
Pedeset tisuća Prvodošlica sa Zemlje trebali su biti samo prethodnica kolonizacije
Barrayara. A onda se, kao posljedica gravitacijske anomalije, crvotočina crne rupe kroz
koju su kolonisti bili došli iznenada zatvorila, nepovratno i bez upozorenja. Započeto
teraformiranje, tako pažljivo i kontrolirano u početku, kolabiralo je zajedno sa svim
drugim. Uvezene zemaljske biljne i životinjske vrste pobjegle su u divljinu dok je pažnja
svih ljudi bila usmjerena na najhitniju stvar — opstanak. Biolozi još uvijek oplakuju
masovno izumiranje lokalnih vrsta koje je uslijedilo, erozije i suše i poplave, ali doista,
pomisli Miles, kroz stoljeća Doba Izolacije najbolji primjerci obaju svjetova izborili su se
za opstanak i novu ravnotežu. Ako je živo i prekriva tlo, koga je briga odakle dolazi?
Svi smo mi ovdje slučajno. Kao i ruže.
Te su se noći ulogorili visoko u brdima, a ujutro slijedećeg dana nastavili su prema
padinama pravih planina. Sad su već bili izišli iz područja koje je Miles poznavao još iz
djetinjstva, pa je često provjeravao Harrine upute na svom zemljovidu. Zaustavili su se
tek u zalazak sunca drugoga dana, udaljeni samo nekoliko sati od svog odredišta. Harra
je uporno tvrdila da ih ona i u polumraku može sigurno dovesti do svog sela, ali Miles nije
želio stići nenajavljen u strano mjesto, ne znajući kako će ga tamo dočekati.
Slijedećeg se jutra okupao u riječici, te otpakirao i pažljivo odjenuo svoju novu zelenu
odoru Carskog časnika. Pym je na sebi imao smeđe-srebrnu odoru Vorkosiganovih; on
izvuče iz bisaga Grofovu zastavu na sklopivu aluminijskom stijegu i pričvrsti je za lijevi
stremen. Odjeveni za ubijanje, pomisli Miles neveselo. Lice Dra Dee imalo je uobičajen
smrknut izraz, izgledao je kao da se ne osjeća ugodno. Ako bi njih trojica trebali
izgledom prenijeti nekakvu poruku, Miles nije imao blage veze kakva je to poruka bila.
Sredinom slijedećeg jutra zaustavili su konje ispred dvosobne kolibe na rubu
ogromne javorove šume, umjetno posađene prije tko zna koliko stoljeća a koja se sad u
neravnoj liniji širila prema dolini. Planinski zrak bijaše hladan i čist i jasan. Nekoliko je
23
pilića trčkaralo među korovom. Iz drvene cijevi poluzačepljene algama što je dovodila
vodu iz šume kapala je voda u korito i iz njega se prelijevala u mali zeleni potočić i
odlazila dalje.
Harra sklizne iz sedla, poravna suknju i uspne se uz trijem. "Karale?" pozove. Miles je
čekao visoko u sedlu. Nikad se ne odreci psihološke prednosti.
"Harra? Jesi li to ti?" dopre muški glas iznutra. On otvori vrata i izjuri van. "Gdje si
bila, djevojko? Pretražili smo cijelu šumu! Mislili smo da si negdje pala i slomila vrat-" on
zastane ugledavši tri muškarca na konjima.
"Nisi želio zapisati moju optužnicu, Karale," reče Harra pomalo bez daha. Šake su joj
gnječile suknju. "Pa sam otpješačila do okružnog suca u Vorkosigan Surleauu da mu se
sama obratim."
"Oh, djevojko," dahne Karal sa žaljenjem, "to je bilo glupo od tebe ..." On pogne glavu
i nakrivi je, gledajući jahače s nelagodom. Bijaše to proćelav muškarac koji se bližio
šezdesetima, izboran i poharan godinama, a lijeva mu je ruka završavala batrljkom. Još
jedan veteran.
"Zastupnik Serg Karal?" počne Miles strogo. "Ja sam Glas Grofa Vorkosigana.
Povjerena mi je istraga zločina prijavljenog od strane Harre Csurik pred Grofovim
sudom, točnije ubojstva njene bebe Raine. Od vas kao Zastupnika za dolinu Silvy traži se
da mi pomognete u svemu što bi doprinijelo izvršenju Grofove pravde."
I s time je Miles iscrpio propisane riječi, ostavši prepušten vlastitima. Čekao je.
Debeli Ninny je šmrcao. Srebrno-smeđa tkanina zastave napravi nekoliko pucketavih
zvukova kad ju je podigao zalutali povjetarac.
"Okružnog suca nije bilo," ubaci Harra, "ali Grof jest bio tamo."
Karalovo je lice posivjelo; buljio je u njih. S naporom se pribrao, stao u neku vrst
stava mirno i izveo škripav polu-naklon. "Tko — tko ste vi, gospodine?"
"Gospar Miles Vorkosigan."
Karalove su se usne nijemo pomicale. Miles nije znao čitati s usana, ali bio je prilično
siguran da su oblikovale varijantu riječi o, sranje. "Ovo su narednik Pym i medicinski
stručnjak poručnik Dea, iz Carske Službe."
"Vi ste sin gospara Grofa?" proškripi Karal.
"Glavom i bradom." Milesu odjednom pozli od sveg tog umjetnog ponašanja. Pa,
valjda je bilo dosta tog 'ostavljanja dobrog dojma'. On skoči s Ninnyja, skočivši lako na
prste. Karalov ga je pogled slijedio. Je, nizak sam, pa? Ali čekaj samo da vidiš kako
24
plešem. "Smijemo li napojiti konje u vašem koritu?" Miles provuče ruku kroz Ninnyjeve
uzde i povede ga prema pojilu.
"Uh, to je za ljude, gosparu," reče Karal. "Samo trenutak, donijet ću kabao." On
podigne svoje široke hlače i žurno odgega nekud iza kolibe. Minuta nelagodne tišine, a
onda do njih dopre slab Karalov glas. "Kamo si stavio onaj kabao za jarce, Zede?"
Drugi glas, lagan i mlad: "Iza drva, tata." Glasovi prijeđoše u nerazumljiv polušapat.
Karal se vratio s izubijanim aluminijskim kablom, kojega spusti pored korita, pa izvuče
drveni čep iz otvora sa strane korita puštajući blistav mlaz. Debeli Ninny trzne ušima i
protrlja svoju veliku glavu o Milesa, gotovo ga prevrnuvši. Karal podigne pogled i
nasmiješi se konju, premda mu osmijeh spuzne s lica kad mu se oči zaustaviše na
konjevu vlasniku. Dok je Debeli Ninny pio, Miles uspije na trenutak ugledati vlasnika
drugog glasa, dječaka od nekih dvanaestak godina, kako odlazi prema šumi iza kuće.
Karal je pomogao Milesu, Harri i Pymu da privežu konje. Miles ostavi Pyma neka
skine sedla i nahrani živine, pa krene za Karalom u kuću. Harra se prilijepila uz Milesa
poput ljepila, a dr. Dea — raspakiravši svoju medicinsku opremu — krene za njima.
Milesove su čizme odzvanjale glasno i neujednačeno po drvenom podu.
"Moja žena, vratit će se oko podneva," reče Karal, krećući se nesigurno po prostoriji.
Miles i Dea su sjeli na klupu, a Harra na pod pored kamenog ognjišta, obgrlivši koljena
rukama. "Ja... pristavit ću čaj, gosparu." On šmugne kroz vrata napuniti čajnik u koritu
prije no što je Miles stigao reći Ne, hvala. Ne, neka si čovjek smiri živce radeći nešto
obično. Onda će Miles možda moći početi razlučivati koliko je od toga bilo društvena
nervoza a koliko — možda — grižnja savjesti.
Kad je Karal završio s pristavljanjem čaja već se bio malo pribrao, pa Miles počne.
"Radije bih odmah krenuo s istragom, Zastupniče. Ne treba trajati dugo."
"Ne treba... ni započeti, gosparu. Dijete je umrlo prirodnom smrću — nije bilo
nikakvih tragova na njoj. Bila je slaba, imala je mačju usnu, tko zna što još nije valjalo s
njom? Umrla je u snu, ili nekim nesretnim slučajem."
"Nevjerojatno je," reče Miles suho, "kako se često događaju takvi nesretni slučajevi u
ovome okrugu. I sam je Grof, moj otac... to napomenuo."
"Nije bilo potrebe da vas se dovuče ovamo," Karal pogleda Harru s očajem na licu.
Ona je šutke sjedila, nimalo dirnuta.
"Nije to bio nikakav problem," reče Miles glatko.
"Doista, gospodaru," Karal spusti glas, "vjerujem da je moguće da je legla na dijete u
snu. Nije čudo da je njen um, u očaju, odbio prihvatiti tako nešto. Lem Csurik, on je
25
dobar dečko, dobro se brine za svoju obitelj. Ona doista ne želi ovo činiti, samo joj je
razum privremeno pomućen nevoljama."
Harrine oči ispod krova od šiški bijahu otrovno hladne.
"Počinjem shvaćati," Milesov glas bijaše blag i ohrabrujuć.
Karalovo se lice mrvicu razvedri. "Još uvijek bi sve moglo ispasti dobro. Samo ako
bude strpljiva. Kad preboli. Nek' porazgovara s jadnim Lemom. Siguran sam da on nije
ubio bebu. Nema smisla srljati u nešto što će kasnije zažaliti."
"Počinjem shvaćati," Miles dopusti da mu glas postane leden, "zašto je Harra Csurik
smatrala potrebnim da četiri dana pješači da bi je netko objektivno saslušao. 'Vi mislite'.
'Vi vjerujete'. 'Tko zna što?' Vi ne, čini se. Čujem nagađanja — insinuacije — prikrivene
optužbe — tvrdnje. A došao sam po činjenice, Zastupniče Karale. Grofova pravda ne
oslanja se na nagađanja. Ne mora se oslanjati. Ovo nije Doba Izolacije. Čak niti ovdje
nije Bogu iza leđa. Moja istraga počinje sad. Neću žuriti s donošenjem nikakve presude
prije nego što se prikupe sve činjenice. Potvrda krivnje ili nevinosti Lema Csurika doći će
iz njegovih usta, pod brzodjelujućom pentom koju će mu dati dr. Dea pred dva svjedoka
— vama i jednim zamjenikom po vašem izboru. Jednostavno, čisto i brzo." I možda se
uspijem maknuti iz ove proklete rupe prije zalaska sunca. "Od vas, Zastupniče, tražim da
mi sad dovedete Lema Csurika radi ispitivanja. Pomoći će vam narednik Pym."
Karal je ubio još jedan trenutak lijevajući kipuću vodu u veliki čajnik prije no što je
progovorio. "Ja sam čovjek koji je mnogo putovao, gosparu. Dvadeset godina u Službi. Ali
većina ovdašnjih ljudi nije nikad nogom kročila izvan ove doline. Kemijska sredstva za
ispitivanje za njih su isto što i magija. Za priznanje dobiveno na taj način mogli bi reći da
je lažno."
"Onda im vi i vaš zamjenik možete reći da nije tako. Pa nisu ovu dobra stara vremena
kad su se priznanja iznuđivala mučenjem, Karale. Povrh toga, ako je čovjek nedužan
kako vi nagađate — skinut će sve sumnje sa sebe, ne?"
Neodlučno, Karal ode u drugu sobu. Vratio se navlačeći na sebe izblijedjelu jaknu
uniforme Carske službe s potporučničkim oznakama na ovratniku, čija se puceta više
nisu mogla sresti s rupicama s druge strane njegova trbuha. Jaknu koju je očito čuvao za
ovakve službene dužnosti. Kao što bijaše običaj na Barrayaru da se salutira uniformi a ne
čovjeku koji je nosi, tako bi valjda i gnjev naroda radi izvršavanja nepopularne dužnosti
trebao pasti na službu a ne osobu koja ju je obavljala. Miles je poštovao takvo
nijansiranje stvari.
Karal zastane na vratima. Harra je još uvijek šutke sjedila pored ognjišta, blago se
ljuljajući naprijed-natrag.
26
"Gospodaru," reče Karal. "Već šesnaest godina sam zastupnik doline Silvy. Za cijelog
tog perioda nitko nikad nije trebao ići do okružnog suca da bi ostvario svoja prava, bilo
to pravo na vodu ili tužba za ukradenu stoku, čak niti onda kad je Neva optužio Borsa za
prisvajanje njegovih javorova. Cijelo to vrijeme nismo imli niti jedan slučaj krvne osvete."
"Nemam ni najmanje namjere započeti krvnu osvetu, Karale. Samo želim činjenice."
"U tome jest stvar, gosparu. Nisam više tako zaljubljen u činjenice kao što sam nekoć
bio. One ponekad grizu." Karalov pogled poprimi dozu hitnosti.
Doista, čovjek je pokušavao sve — osim stoja na glavi i žongliranja mačaka jednom
rukom — samo da odvrati Milesa od njegove namjere. Koliko daleko će ići ovo ometanje
pravde?
"Dolini Silvy ne može se dopustiti njeno vlastito Doba Izolacije," reče Miles
upozoravajućim tonom. "Grofova pravda sad obuhvaća sve. Čak i ako su mali. I slabi.
Čak i ako s njima nešto nije u redu. Čak i ako ne mogu sami sebe zastupati —
Zastupniče."
Karal se lecne, bijel oko usana, očito shvativši poruku. Pa krene niz puteljak; Pym ga
je budno pratio, jednom rukom olabavljujući omamljivač u koricama.
Pili su čaj i čekali, a Miles je tumarao po prostoriji, gledajući ali ne dirajući. Ognjište
bijaše jedini izvor topline a ujedno i jedina vatra za kuhanje i zagrijavanje vode za pranje.
Uza zid je stajao ulubljen metalni sudoper koji se punio vodom iz kabla, a praznio kroz
odvod koji je vodio do potočića. Susjedna soba bijaše spavaća, s bračnim krevetom i
sanducima za odjeću. U potkrovlju bijahu još tri madraca; dječak je očito imao braću.
Prostor bijaše skučen, ali čist i pospremljen, sa svakom stvari na svom mjestu.
Na stoliću je stajao audio prijemnik, a pored njega još jedan stariji vojni model s
otvorenim poklopcem, očito u fazi popravka i ugrađivanja jačeg izvora napajanja. Daljnje
istraživanje otkrije mu i ladicu punu starih dijelova — ništa složenije od jednostavnih
audio jedinica, nažalost. Zastupnik Karal očito bijaše i lokalni kom-specijalist doline
Silvy. Kako zgodno. Zacijelo primaju signal postaje u Hassadaru, možda čak i vladine
kanale iz glavnoga grada.
Nije bilo drugih izvora elektriciteta, naravno. Receptori satelitskih odašiljača energije
bijahu skupi komadi precizne tehnologije. S vremenom će doći i ovamo; neke su ih male
razvijenije zajednice već imale. Dolina Silvy očito nije bila jedna od njih, morat će čekati
dok ih već ne bude toliko da im se može dodijeliti višak, ako ga prije ne ugrabi netko
drugi. Samo da Cetagandanci nisu atomskim oružjem s lica zemlje zbrisali grad
Vorkosigan Vashnoi, cijeli bi okrug bio privredno mnogo napredniji...
27
Miles iziđe van na trijem i nasloni se na ogradu. Karalov se sin već bio vratio iz šume.
Dolje na dnu dvorišta Debeli je Ninny stajao raširenih nogu, spuštenih ušiju, gunđajući
od zadovoljstva dok ga je nasmiješeni dječak češkao ispod sedla. Dječak podigne glavu i
uhvati Milesov pogled i bojažljivo otrči niz padinu. "Ha," promrmlja Miles.
Pridruži mu se dr. Dea. "Dugo ih već nema. Je li vrijeme da izvadim pentu?"
"Ne, nego opremu za autopsiju, rekao bih. Mislim da je to slijedeće što ćemo učiniti."
Dr. Dea ga oštro pogleda. "Mislio sam da ste poslali Pyma da izvrši uhićenje."
"Ne možete uhititi čovjeka kojega nema. Jeste li skloni okladama, doktore? Kladim se
u marku da se neće vratiti s Csurikom. Ne, čekajte — možda imam krivo. Nadam se da je
tako. Evo, dolaze trojica..."
Puteljkom su se približavali Karal, Pym i još jedan čovjek. Taj treći bijaše krupan
mladić, velikih šaka, gustih obrva, debela vrata, namršten. "Harra," pozove Miles, "Je li to
tvoj suprug?" Izgledao je tako, za Boga, baš kako ga je Miles bio zamišljao. I još četiri
brata posve nalik njemu — samo, nedvojbeno, još veća...
Harra proviri preko Milesova ramena i ispusti dah. "Ne, gosparu. To je Alex,
Zastupnikov zamjenik."
"Oh." Milesove se usne stisnuše u tihoj frustraciji. Pa, morao sam stvarima dati
priliku da budu jednostavne.
Karal se zaustavi ispod trijema i počne dugo objašnjavanje svog praznorukog stanja.
Miles ga prekine podigavši obrve. "Pyme?"
"Zbrisao je, gosparu," reče Pym lakonski. "Gotovo sigurno upozoren."
"Slažem se." On se namršti dolje na Karala, koji je prkosno stajao, šutke. Prvo
činjenice. Potom odluke, kao naprimjer: s koliko smrtonosne sile krenuti u potjeru za
bjeguncem. "Harra. Koliko ima odavde do groblja?"
"Dolje je pored riječice, na dnu doline. Oko dva kilometra."
"Uzmite opremu, doktore, idemo u šetnju. Karale, uzmite lopatu."
"Gosparu, zacijelo nije neophodno da se remeti mir mrtvih," počne Karal.
"Posve je neophodno. Na formularu okružnoga suda ima ostavljeno mjesto za
izviješće o autopsiji. Istog onoga suda kojega ću ja o svemu izvijestiti kad se vratimo u
Vorkosigan Surleau. Imam dopuštenje od najbližeg srodnika — zar ne, Harra?"
Ona tupo kimne.
28
"Imam i dva potrebna svjedoka, vas i vašega," gorilu, "zamjenika, imamo liječnika i
danje svjetlo — ako se ne nastavite buniti do sumraka. Treba nam još samo lopata. Osim
ako se dragovoljno ne javljate za kopanje golim rukama, Karale." Milesov glas bijaše
ravan i oštar i s opasnim prizvukom.
Karalova se proćelava glava spusti u očaju. "Otac... otac je zakonski najbliži srodnik,
dok god je živ, a vi nemate njegovo-"
"Karale," reče Miles.
"Gosparu?"
"Pazi da grob koji kopaš ne bude tvoj. Jednom si nogom već u njemu."
Karalove se šake očajnički otvoriše. "Ja... idem po lopatu, gosparu."
Poslijepodne bijaše toplo, zrak zlatan i ljetno-pospan. Lopata je zagrizala zemlju s
ravnomjernim šššhhh šššhhh u rukama Karalova zamjenika. Malo niže, bistra je riječica
brborila oko čistog okruglog kamenja. Harra je promatrala, tiha i smrknuta.
Kad je veliki Alex izvukao mali lijes — tako malen! — narednik Pym se uputi u
nadgledanje obližnje šumice. Miles mu nije zamjerao. Nadao se da je zemlja tamo ispod
bila hladna ovih proteklih osam dana. Alex otvori lijes, a dr. Dea mu mahne neka se
odmakne. I zamjenik je otišao pogledati nešto važno na drugi kraj groblja.
Dr Dea je pažljivo pregledao zamotuljak umotan u tkaninu, a onda ga položi na
podlogu koju je bio prostro na tlu, na jarkom suncu.
Na plastičnom podlošku ležali su uredno poredani njegovi instrumenti. On odmota
šarenu tkaninu, a Harra se tiho približi i uzme je, pa je uredno presavije i jednako se tiho
odmakne.
Milesovi su se prsti poigravali maramicom u džepu, spremni da je izvade i pritisnu
preko usta i nosa. On se približi kako bi mogao gledati dr. Dei preko ramena. Gadno, ali
ne previše. Vidio je i omirisao i gore od toga. Dr. Dea, s maskom preko lica, počne
izgovarati proceduru u svoj rekorder koji je lebdio u zraku iznad njegova ramena. Prvo je
pregledao mali leš okom, pa rukama u rukavicama, a na koncu i skenerom.
"Ovdje, gosparu," reče dr. Dea i pozove pokretom Milesa bliže. "Gotovo sigurno
uzrok smrti, premda ću još obaviti i testove na otrov. Vrat joj je bio slomljen. Vidite ovdje
na skenu, tu joj je prekinuta kičmena moždina, a potom su kralješci opet namješteni na
mjesto."
"Karale, Alex," pozove ih Miles kao svjedoke; prišli su nevoljko.
29
"Bi li to mogla biti posljedica nesretnog slučaja?" upita Miles.
"Postoji mogućnost. Ali ponovno namještanje kralježaka definitivno je namjerno."
"Bi li trajalo dugo?"
"Nekoliko sekundi. Smrt je bila trenutačna."
"Koliko je tjelesne snage trebalo za to? Krupan čovjek ili..."
"Oh, ne mnogo. Bilo koja odrasla osoba izvela bi to s lakoćom."
"Bilo koja osoba s odgovarajućim motivom." Milesov se želudac zgrči na mentalnu
sliku koju su prizvale Deine riječi. Mala glava pokrivena paperjastom kosicom s lakoćom
bi stala u muški dlan. Okret, pucketanje kralježaka — ako je postojalo nešto što je Miles
dobro poznavao, onda to definitivno bijaše krckanje puknute kosti, oh da.
"Motivacija," reče dr. Dea, "nije moje područje rada." On zastane. "Ako smijem
primijetiti, svaki pažljivi vanjski pregled tijela trebao je to s lakoćom ustanoviti. Kao što
sam i ja. Iskusnom laiku—" njegov pogled padne na Karala, "koji obraća pažnju na ono
što radi nije to smjelo promaknuti."
I Miles se zagleda u Karala, čekajući.
"Pritisla je u snu," prosikće Harra. Glas joj bijaše hrapav optužbom.
"Gospodaru," reče Karal oprezno, "istina je da sam sumnjao da postoji mogućnost—"
Sumnjao, vraga. Znao si.
"Ali mislio sam, i još uvijek mislim," u pogledu mu bljesne umoran prkos, "da će sva
ta podignuta prašina izazvati samo još više boli. U tom trenutku više nisam nikako
mogao pomoći bebi. Moje su obveze prema živima."
"I moje, Zastupniče Karal. Kao, na primjer, moja obveza da zaštitim slijedećeg malog
carskog podanika od onih koji bi mu trebali, biti zaštitnici, podanika čiji je jedini grijeh to
što je," Miles bljesne iskrivljenim osmijehom, "fizički različit. U očima Grofa Vorkosigana
ovo nije samo još jedan slučaj. Ovo je test, presedan tisućama slučajeva. Podignuta
prašina..." prosikće Miles, "tek ćete vidjeti koliko se prašine može podići."
Karal se zguri, kao da je ispuhan.
Uslijedilo je šezdesetak prilično gadnih minuta koje su rezultirale pretežno
negativnim podacima: nije bilo drugih slomljenih kostiju, pluća su bila čista, u utrobi i
krvožilju nije bilo drugih otrova osim onih nastalih pri prirodnom raspadanju tijela. U
mozgu nije bilo tumora. Porođajni defekt nije zahvaćao jednjak i grkljan, izvijestio je
30
Dea. Jednostavna plastična operacija doista bi bila ispravila zečju usnu. Miles se upita
kakva je to utjeha Harri; mala, u najboljem slučaju.
Dr. Dea je opet sastavio svoju slagalicu, i Harra opet umota malo tijelo u tkaninu,
ponovivši zamršene nabore pune značenja. Dr. Dea očisti svoje instrumente i vrati ih u
torbu, pa dobro opere lice i ruke u riječici — pranje je trajalo malo duže no što su
higijenski razlozi zahtijevali, mislio je Miles — a potom je gorila opet zakopao mali lijes.
Harra načini malo udubljenje u zemlji na grobu i napuni ga suhim grančicama i
korom, pa odreže nožem pramen svoje kose.
Miles, zatečen, prekopa po džepovima. "Nemam kod sebe ništa što bi gorjelo, ništa
što bih mogao prinijeti kao žrtvu," reče, ispričavajući se.
Harra podigne pogled, iznenađena impliciranom ponudom. "Nema veze, gospodaru."
Njena mala hrpica nakratko plane i brzo se ugasi, poput života male Raine.
Ali jest važno, pomisli Miles.
Mir s tobom, mala damo, nakon našeg grubog ometanja. Prinijet ću ti bolju žrtvu,
kunem ti se riječju Vorkosigana. A dim te žrtve podići će se tako visoko da će ga vidjeti na
oba kraja ovih planina.
Miles je Karalu i Alexu zapovijedio neka privedu Lema Csurika, a onda povede Harru
kući, posjevši je iza sebe na Debelog Ninnyja. Pym pođe s njima.
Putem su prošli pored nekoliko koliba. Pred jednom se igralo nekoliko musave dječice
koji odmah stanu trčkarati konjima uz bok, smijući se i izvodeći pokrete kojima se tjeraju
uroci pri pogledu na Milesa, sve dok ih nije primijetila majka i potjerala ih u kuću, doba-
civši jahačima preplašen pogled preko ramena. Na neki čudan način, to gotovo da je
djelovalo opuštajuće na Milesa, bijaše to dobrodošlica kakvu je bio očekivao, a ne ono
Karalovo i Alexovo napeto, umjetno, oprezno pretvaranje da ne primijećuju. Rainin život
ne bi bio lak.
Harrina se koliba nalazila na vrhu širokog puta, taman prije no što se počeo suzivati
u uski klanac. Činila se vrlo tihom i izoliranom, onako u sjeni.
"Jesi li sigurna da ne bi radije ostala s majkom?" upita je Miles sumnjičavo.
Harra odmahne glavom. Ona sklizne iz sedla, a Miles i Pym sjahaše i krenuše za
njom u kuću.
Koliba bijaše standardnog izgleda, jedna soba s kamenim ognjištem i širokim
natkrovljenim trijemom. Vodu su očito donosili iz klanca. Pym podigne dlan i uđe prije
31
Milesa, a druga mu ruka bijaše na omamljivaču. Ako je Lem pobjegao, je li moguće da bi
došao kući? Pym je cijelim putem ovamo bio skenirao grmlje posve nevina izgleda.
Koliba bijaše prazna, premda očito sve donedavno nije bilo tako. Naime, nije bilo
prašnjave ustajale tišine kakvu bi čovjek očekivao nakon osam dana žalobnog izbivanja.
Na sudoperu bijahu ostaci nekoliko jela pripremljenih na brzinu. Krevet bijaše
raspremljen, posteljina zgužvana. Naokolo je ležalo nekoliko muških odjevnih predmeta.
Harra automatski počne pospremati, kao da time potvrđuje svoju nazočnost, svoje
postojanje, svoju vrijednost. Ako već ne može kontrolirati događaje u svom životu, može
barem ovu malu sobu.
Jedini netaknuti predmet bijaše kolijevka što je stajala pored kreveta, i u njoj uredno
složeni pokrivači. Harra se bila zaputila u Vorkosigan Surleau samo nekoliko sati nakon
sprovoda.
Miles obiđe sobu, provjeravajući kamo gledaju prozori. "Hoćeš li mi pokazati kamo si
išla po kupine, Harra?"
Ona ih povede uz klanac; Miles je mjerio vrijeme. Pymova je pažnja bila podijeljena
između grmlja i Milesa, budno je osluškivao svaki zvuk krckanja kostiju. Triput se
izvukavši iz zaštitničkog stiska Pymovih ruku, Miles je bio na rubu toga da mu kaže neka
se nosi... na drvo. Ipak, u toj je njegovoj pažnji bilo i samo-interesa: ako Miles slomi
nogu, Pym će biti taj koji će ga morati nositi.
Grmovi kupina nalazili su se gotovo kilometar od kuće. Miles ubere nekoliko crvenih
bobica i rastreseno ih pojede, ogledavajući se oko sebe, dok su ga Harra i Pym
promatrali. Poslijepodnevno sunce sjalo je ukoso kroz zeleno i smeđe lišće, ali dno klanca
već je bilo sjenovito i prohladno u preranom sumraku.
"Da te netko pozove iz kolibe ne bi ga ovdje mogla čuti, zar ne?" upita Miles.
"Ne, gosparu."
"Koliko si vremena, otprilike, provela berući kupine?"
"Otprilike," slegne Harra ramenima, "sve dok nisam napunila košaru."
Žena nije imala krono. "Recimo, sat vremena. I dvadeset minuta u dolasku i odlasku.
Znači, period od otprilike dva sata. Koliba nije bila zaključana?"
"Samo zasunom, gospodaru."
"Hm."
32
Metoda, motiv i prilika, naglašavao je Obrednik okružnog suda. Prokletstvo. Metodu
su otkrili, metodu koju je mogao primijeniti bilo tko. Priliku su, činilo se, također imali
gotovo svi — bilo tko je mogao prići kolibi, počiniti zločin i otići neprimijećen. A sad već
bijaše prekasno da se uporabi detektor aura koji bi pratio sjajne duhove pokreta ulaska i
izlaska iz sobe, a Miles ga ionako nije ponio sa sobom.
Činjenice, ha. Sve se vraćalo natrag na motiv, mračne kutke ljudskoga uma.
Miles se, kao što je sugerirao Obrednik, bio trudio zadržati objektivnost prema
optuženiku, ali postajalo mu je sve teže i teže oduprijeti se nagonu da stane na Harrinu
stranu. Potvrdilo se gotovo sve što je bila rekla.
Ostavili su Harru u njezinu malom domu; pospremala je i čistila kao da će joj te
normalne životne rutine nekako, nekom utješnom magijom, vratiti normalni život.
"Jesi li sigurna da ćeš biti dobro?" upita je Miles, uspinjući se u sedlo. "Ako je tvoj
muž negdje u blizini, mogao bi se pojaviti. Kažeš da ništa ne nedostaje, pa nije baš
vjerojatno da je stigao išta uzeti prije našeg dolaska. Hoćeš li da netko ostane s tobom?"
"Ne, gosparu." Ona čvršće stisne metlu, stojeći na trijemu. "Ja... željela bih neko
vrijeme biti sama."
"Pa... dobro. Poslat ću ti poruku ako se išta važno dogodi."
"Hvala vam, gosparu." Njen glas bijaše tih; doista je željela neko vrijeme biti sama.
Miles je poštovao njenu želju.
Čak i na širokome dijelu klanca Miles i Pym jahali su jedan uz drugoga. Pym je još
uvijek bio bolno budan pazeći na grmlje.
"Gospodaru, smijem li sugerirati da vaš slijedeći logičan potez bude da sve sposobne
ljude iz zajednice pošaljete u potragu za Csurikom? Sad više nema nikakve sumnje da je
ovaj infanticid bio ubojstvo."
Zanimljiv izbor riječi, pomisli Miles suho. Čak ni Pymu nije svejedno. Oh, jadni moj
Barrayar. "To se na prvi pogled čini razumnim, naredniče Pym, ali je li vam palo na
pamet da su polovica sposobnih ljudi u ovoj zajednici vjerojatno Lemovi rođaci?"
"To bi moglo imati psihološki efekt. Uzdići dovoljno prašine da možda netko ipak
odluči prijaviti ga, ako ništa drugo onda zato da se sve što prije završi."
"Hm, moguće. Pod pretpostavkom da već nije otišao iz ovog područja. Dosad bi već
mogao biti na pola puta do obale."
"Samo ako ima nekakvu vrst prijevoza." Pym baci pogled na prazno nebo,
33
"Možda je netko od njegovih rođaka imao staru letjelicu negdje u šupi. Ali... on nikad
prije nije bio nigdje izvan doline. Nisam siguran da bi znao kamo da bježi. Pa, ako je
pobjegao iz okruga, onda to postaje brigom Carske Civilne Službe, što znači da više nije
moja stvar." Sretna misao. "Ali — jedna od stvari koje me grizu, i to jako, jest ne-
konzistentnost u slici optuženika koju dobijam. Jeste li primijetili?"
"Ne mogu reći da jesam, gosparu."
"Hm. Usput, kamo te Karal poveo kad ste išli uhititi tog tipa?"
"U neku divljinu gdje je pola tuceta ljudi tragalo za Harrom. Taman su bili opozvali
potragu i vraćali se natrag kad smo naišli na njih. Po čemu sam zaključio da ih naš
dolazak nije iznenadio."
"Je li Csurik bio tamo pa je pobjegao, ili vas je Karal vodio u krug?"
"Mislim da je bio tamo, gosparu. Ljudi su tvrdili da nije, ali kao što ste i samo rekli, to
su mu rođaci, a povrh toga — nisu baš dobri lažljivci. Bili su napeti. Karalova suradnja
možda jest nevoljka, ali nikad se ne bi usudio oglušiti se na vašu zapovijed. Ipak je
dvadeset godina proveo u Službi."
Kao i Pym, pomisli Miles. Osobna straža Grofa Vorkosigana bijaše službeno
ograničena na ceremonijalnih dvadeset ljudi, ali s obzirom na njegov politički položaj ti
su ljudi doista bili vrlo stvarno osiguranje. Pym bijaše njihov tipični predstavnik,
odlikovani veteran Carske Službe koji je umjesto u mirovinu otišao u ovu elitnu privatnu
jedinicu. Nije njegova krivnja što je morao uskočiti na mjesto koje je prije njega pripadalo
pokojnom naredniku Bothariju. Je li ikome u cijelom svemiru osim Milesa uopće
nedostajao teški i opasni Bothari?
"Želio bih Karala ispitati pod pentom," reče Miles sumorno. "On pokazuje sve
znakove čovjeka koji zna gdje je zakopan leš."
"Zašto to ne učinite?" upita Pym logično.
"Možda će doći do toga. Ali u ispitivanju pod djelovanjem pente ima, nažalost,
nezaobilazne degradacije. Ako nam je taj čovjek lojalan možda nam nije u dugoročnom
interesu da ga javno ponizimo."
"Ne bi to bilo javno."
"Ne, ali on bi se sjećao da smo ga pretvorili u slinavog idiota. Treba nam... još
informacija.
Pym se osvrne preko ramena. "Mislio sam da ste dosad već prikupili sve informacije."
34
"Imam činjenice. Tvrde činjenice. Veliku hrpu besmislenih, beskorisnih činjenica."
Miles se smrkne. "Ako moram svakog seljaka iz doline podvrgnuti ispitivanju pod pentom
da bih došao do rezultata, to ću i učiniti. Ali to nije baš elegantno rješenje."
"Nije ovo ni elegantan problem, gosparu," reče Pym suho.
Kad su se vratili do Karalove kolibe, njegova je žena već bila stigla kući. Trčkarala je
naokolo, rezuckajući, miješajući, mijeseći, kuhajući, jureći u potkrovlje promijeniti
posteljinu, naganjajući svoja tri sina kao pomoćnike. Dr. Dea je hodao za njom
pokušavajući je usporiti, objašnjavajući joj da su sa sobom donijeli svoj šator i svoju
hranu, hvala lijepa, te da njeno gostoprimstvo neće biti potrebno.
"Sin moga gospodara dođe mi u kuću a ja da ga pustim neka spava vani sa svojim
konjem! Bilo bi me sram!" I vratila se svom poslu.
"Čini se prilično uznemirenom," reče Dea, gledajući preko ramena.
Miles ga uhvati za lakat i povede ga van na trijem. "Samo joj se maknite s puta, Dea.
Osuđeni smo na prihvaćanje njenog gostoprimstva. To nam je obostrana obveza.
Uljudnost nalaže da se pretvaramo da nismo ovdje sve dok ona ne bude spremna za nas."
Dr. Dea spusti glas. "U svjetlu ovih okolnosti možda bi bilo bolje da jedemo samo
hranu koju smo donijeli sa sobom."
Kroz otvoren prozor do njih dopre zvuk sjeckanja i zamaman miris začina i luka.
"Oh, mislim da nema bojazni ako jedemo ono što i oni, ne mislite li?" reče Miles. "Ako vas
išta potakne na brigu, možete to provjeriti — ali diskretno, ha? Ne bismo željeli nikoga
uvrijediti."
Smjestiše se u drvene naslonjače domaće izrade, gdje im dječak od otprilike deset
godina, očito Karalov najmlađi, opet donese čaj. Očigledno je već bio dobio upute kako se
valja ponašati, jer jedina njegova reakcija na Milesove deformitete bijaše isti onaj pogled
ništa-ne-primijećujem kakav su imali i odrasli, premda ga je izvodio s malo manje
uvjerljivosti.
"Hoćete li spavati u mojem krevetu, gospodaru?" upita. "Mama kaže da moramo
spavati vani na trijemu."
"Pa, ako tvoja majka tako kaže," reče Miles. "Ali... voliš li spavati na trijemu?"
"Ne. Prošli put me Zed gurnuo pa sam se otkotrljao dolje u tamu."
"Oh. Pa, možda bi onda mogao spavati u našem šatoru, kao neka vrst razmjene."
Dječakove se oči raširiše. "Stvarno?"
35
"Svakako. Zašto ne?"
"Čekajte samo da kažem Zedu!" On otpleše niza stube i otrči iza kuće. "Zede, hej
Zede...!"
"Pa, pretpostavljam," reče dr. Dea, "da ga poslije možemo dezinficirati..."
Milesove se usne trznuše. "Nisu ništa prljaviji no vi kad ste bili u njihovim godinama.
Ili ja. Kad mi je to bilo dopušteno." Kasno poslijepodne bijaše toplo. Miles svuče svoju
zelenu jaknu i objesi je na naslon stolice, pa otkopča okrugli ovratnik svoje krem košulje.
Dea uzdigne obrve. "Znači li to da smo za danas gotovi s istragom, gosparu?"
"Ne baš." Miles je zamišljeno pijuckao čaj, gledajući preko dvorišta.
"Ubojica je još uvijek na slobodi, tamo negdje vani," istakne Dea.
"Zvučite poput Pyma." Pym, primijeti Miles, se već pobrinuo za konje i sad je polazio
u još jednu šetnju sa svojim skenerom. "Čekam."
"Što?"
"Nisam siguran. Informaciju koja će svemu ovome dati neki smisao. Gledajte, postoje
samo dvije mogućnosti. Csurik ili je kriv ili je nedužan. Ako je kriv, neće se sam predati.
Skrivat će se negdje. Kad god hoću mogu pozvati pojačanje kom-vezom iz Hassadara.
Dvadeset ljudi plus oprema, koji bi bili ovdje za par sati. Napraviti pravi cirkus. Brutalan,
gadan, uzbuđujuć — moglo bi biti prilično popularno. Lov na čovjeka, s krvavim
završetkom.
"Naravno, postoji i mogućnost da je Csurik nedužan, ali uplašen. U tom slučaju..."
"Da?"
"U tom slučaju ubojica je svejedno tamo negdje vani." Miles popije još malo čaja.
"Samo pokušavam reći ovo: ako želite nešto uhvatiti, trčanje za tim nečim možda i nije
najbolji način."
Dr. Dea pročisti grlo i otpije malo svog čaja.
"U međuvremenu, imam još jednu dužnost koju moram obaviti. Ovdje sam da budem
viđen. Ako vaša znanstvenička duša želi nečim prikratiti vrijeme, pokušajte prebrojiti sve
Vor-gledatelje koji će se večeras pojaviti."
Parada koju je Miles predvidio otpočela je gotovo odmah. Bile su to većinom žene,
donoseći darove, kao na sprovodu. S obzirom da ovdje nije bilo kom-veze, Miles se pitao
kojom su to telepatijom uspjeli javiti jedni drugima, ali žene su donosile pokrivene
36
posude s jelima, cvijeće, posteljinu, i nudile pomoć. Sve su bile predstavljene Milesu, sve
su se nervozno naklonile, ali rijetko bi ostajale porazgovarati; jedan je pogled, očigledno,
bio dovoljan da zadovolji znatiželju. Mama Karal bila je uljudna, ali je jasno dala do
znanja da drži situaciju pod kontrolom, te je njihove kulinarske darove stavljala na
stranu.
Neke su od žena došle s djecom. Većina je djece bila poslana neka se igra u šumi iza
kuće, ali mala se grupica šaputavih dječaka prikrala do ugla kolibe kako bi mogli vidjeti
Milesa. Miles je poslušno ostao na trijemu s Deom, rekavši da se s trijema bolje vidi — ali
nije rekao što. Nekoliko se minuta pretvarao da ne vidi svoju publiku, dajući Pymu signal
rukom neka ih ne otjera. Da, dobro pogledajte, nagledajte se dosita, pomisli Miles. Što
vidite, to ćete i dobiti, do kraja života — barem mog. Naviknite se... A onda do njega
dopre šapat Zeda Karala, samozvanog turističkog vodiča male grupice: "Onaj veliki je taj
koji je došao ubiti Lema Csurika!"
"Zede," reče Miles. Istog trena zavlada grobna tišina. Čak su se i životinje prestale
glasati.
"Dođi ovamo," reče Miles.
Uz prigušenu zvučnu kulisu od šaptave nevjerice i nervoznog hihotanja, Karalov se
srednji sin pokunjeno dovuče na trijem.
"Vas trojica—" Milesov kažiprst uhvati ih u pol pokušaja bijega, "čekajte tamo." Pym
doda svoj smrknut izraz i Zedovi se prijatelji ukipiše, razrogačenih očiju.
"Što si to upravo rekao svojim prijateljima, Zede?" upita Miles tiho. "Ponovi."
Zed oblizne usne. "Samo sam rekao da ste došli ubiti Lema Csurika, gosparu." Zed se
sad očito pitao uključuju li Milesove ubojite namjere i bezobrazne dječake koji ne
iskazuju dovoljno poštovanja.
"To nije istina, Zede. To je opasna laž."
Zed je izgledao zapanjeno. "Ali Tata je rekao..."
"Istina je da sam došao uhititi čovjeka koji je ubio bebu Lema Csurika. Možda je to
bio Lem. Ali možda nije. Razumiješ li razliku?"
"Ali Harra je rekla da je Lem to učinio, a ona valjda zna — pa on joj je muž."
"Netko je djevojčici slomio vrat. Harra misli da je to bio Lem, ali ona nije bila
nazočna kad se to dogodilo. Ti i tvoji prijatelji morate znati da ja neću počiniti pogrešku.
Ne mogu osuditi krivu osobu. Droge istine mi to neće dopustiti. Dovoljno je da Lem
Csurik dođe ovamo i da spere ljagu sa svoga imena ako je nedužan.
37
"Ali pretpostavimo da nije. Što bih trebao učiniti s čovjekom koji je u stanju ubiti
malo dijete, Zede?"
Zed premjesti težinu s noge na nogu. "Pa, ona je bila samo mutant..." a onda zatvori
usta i pocrveni, ne gledajući Milesa.
Možda je bilo previše od dvanaestorogodišnjaka tražiti da se zanima za bilo koju
bebu, a kamoli za mutanta... ne, prokletstvo. Nije previše. Ali kako baciti pravu udicu? A
ako nije u stanju uvjeriti jednog dvanaestorogodišnjaka, kojom će magijom onda uvjeriti
okrug odraslih? Val očaja gotovo ga nagna da pobijesni. Ovi ljudi bijahu tako prokleto
nemogući. Onda se pribere.
"Tvoj otac je dvadeset godina bio u službi, Zede. Jesi li ponosan što je služio Caru?"
"Da, gospodaru." Zedove su oči tragale za bijegom iz zamke u koju su ga uhvatili ovi
užasni odrasli.
Miles nastavi dalje. "Pa, to ubijanje — mutanata — sramoti Cara kad zastupa
Barrayar u očima galaktike. Bio sam tamo. Znam. Nazivaju nas divljacima, sve nas, radi
zločina koje čini nekolicina. Ta ubijanja sramote i Grofa pred njemu ravnima, sramote i
dolinu Silvy pred cijelim okrugom. Vojnik dobija odlikovanja za ubijanje neprijatelja, a ne
djece. Ovaj slučaj dira u moju čast jednog Vorkosigana, Zede. Povrh toga," Milesove se
usne izviše u neveseo osmijeh dok se naginjao naprijed u svojoj stolici — Zed uzmakne
koliko se daleko usudio — "bit ćete zapanjeni, svi vi, stvarima koje jedan 'samo mutant'
može učiniti. Prisegao sam to na djedovu grobu."
Zed je izgledao više sputano nego prosvijećeno, stojeći sad već posve pognute glave.
Miles se zavali natrag u stolicu i otpusti ga umornim pokretom ruke. "Idi se igrati,
dječače."
Zedu nije trebalo dvaput reći. On i njegovi prijatelji otrčaše iza kuće kao da ih svi
vrazi gone.
Miles je bubnjao prstima po rukohvatu, smrknut, u tišini koju se ni Dea niti Pym
nisu usudili narušiti.
"Ti brđani su neuki, gosparu," reče Pym nakon nekoliko trenutaka.
"Ti brđani su moji, Pyme. "Njihova je neukost... sramota moje kuće." Miles se zamisli.
Kako je cijela ta zbrka postala njegovom stvari? On je zasigurno nije stvorio. Tek je
stigao ovamo. "Barem njihova daljnja neukost," doda on. Još uvijek je to bio teret veličine
planine. "Je li poruka tako složena? Tako teška? 'Ne morate više ubijati svoju djecu.' Pa ne
38
tražimo od njih da nauče svemirsko-navigacijsku matematiku!" Koja je bila Milesova
najveća gnjavaža tijekom zadnjeg semestra na Akademiji.
"Nije to lako," slegne dr. Dea ramenima. "Lako je centralnim vlastima donijeti zakon,
ali ovi ljudi žive s njegovim posljedicama. Imaju tako malo, a nova pravila nalažu im da
daju mjesta marginalnim osobama koje to ne mogu ničim vratiti. Stari su načini bili
mudri, u stara vremena. Čak se i sad čovjek mora zapitati koliko si preuranjenih reformi
možemo priuštiti u pokušajima da se približimo galaktici."
A koja je vaša definicija marginalne osobe, dr. Dea? "Ali margine se šire," reče Miles
naglas. "Mjesta poput ovog ne moraju se više svake zime suočavati s glađu. Nisu izolirani
u svojoj nesreći, okruzi si međusobno pomažu, pod Carskom paskom... svi smo povezani
više nego prije. Povrh toga," Miles zastane i doda, prilično neuvjerljivo, "možda ih
potcjenjujete."
Dea ironično izvije obrve. Pym je koračao gore-dolje po trijemu, opet skenirajući
okolno grmlje. Okrećući se da bi dohvatio svoju šalicu, Miles krajičkom oka uhvati
pokret, pogled, iza prozora — Mama Karal, stojeći ukočeno, slušajući njihov razgovor.
Koliko dugo? Otkad je bio pozvao njenog sina Zeda na razgovor, pretpostavljao je Miles.
Kad su im se pogledi sreli, ona digne bradu, šmrcne i istrese krpu koju je držala u ruci.
Njih dvoje kimnuše jedno drugome. Okrenula se i nestala prije no što ju je Dea primijetio.
Karal i Alex vratili su se u vrijeme večere.
"Poslao sam šestoricu u potragu," izvijesti Karal Milesa koji je još sjedio na trijemu;
to mu je, očito, sad već postao stožer. Vidjelo se da je i sam Karal bio sudjelovao u
potrazi, jer lice mu bijaše rumeno i znojno, pokazujući kako fizički tako i emocionalni
umor. "Ali mislim da je Lem pobjegao u šipražje. Pokušaj istjerivanja dimom mogao bi
trajati danima. Postoje stotine mjesta gdje bi se dugo mogao skrivati."
A Karal valjda zna. "Mislite da nije otišao do nekoga od svojih rođaka?" upita Miles.
"Ako se namjerava skrivati duže vrijeme potrebno mu je neko mjesto gdje može doći do
hrane i informacija. Hoće li ga oni prijaviti ako se pojavi?"
"Teško je reći." Karal podigne ruke s dlanovima prema gore. "To je... težak je to
problem za njih, gosparu."
"Hm." Koliko dugo će se Lem Csurik skrivati? Cijeli je njegov život — preostali
komadići njegova razbijenog života — bio ovdje u dolini Silvy. Miles je razmišljao o
kontrastu. Prije nekoliko tjedana Csurik je bio mladi muškarac koji je imao sve: dom,
ženu, obitelj, sreću; udobnost i sigurnost po standardima doline Silvy. Milesu nije
promaklo da je Lemova koliba, premda jednostavna, bila održavana s ljubavlju i
energijom, time izbjegavajući potencijalno sivilo svojega siromaštva. Nešto sumornija
39
zimi, sigurno. Sad — Csurik bijaše progonjeni bjegunac, a sve što je imao bilo mu je
oduzeto u trenutku ne dužem od treptaja oka. Ništa ga više nije držalo ovdje — hoće li
nastaviti bježati? Ili će se, nemajući kamo pobjeći, držati u blizini ruševina svog života?
Policijske snage u Hassadaru, dostupne u roku nekoliko sati, dovodile su Milesa u
iskušenje. Nije li vrijeme da ih pozove? Ali... da je Grof htio ovaj problem riješiti silom, bio
bi ga poslao ovamo letjelicom a ne na konju. Miles mu je zamjerao to dvo-i-pol-dnevno
jahanje. Usporilo ga je na brzinu hoda kojom se sve odvijalo u ovoj dolini, ostavilo mu
vremena da se u njemu probude sumnje. Je li to Grof bio predvidio? Prokletstvo, pa ne
mora mu ovaj test činiti još težim podmečući mu i umjetne prepreke, kao da i bez toga
nije dovoljno težak. Želi da budem mudar, pomisli Miles smrknuto. Još gore, želi da svi
ovdje vide koliko sam pametan i mudar. Očajnički se molio da umjesto toga ne ispadne
spektakularno glupim.
"Dobro, Zastupniče Karal. Učinili ste sve što ste mogli. Za danas. Opozovite svoje
ljude. Nije baš vjerojatno da će išta pronaći u mraku."
Pym podigne svoj skener, očito spreman da dobrovoljno ponudi pomoć, ali Miles ga
spriječi pokretom ruke. Pymove se obrve izviše u nijemom komentaru. Miles lagano
odmahne glavom.
Karalu nije trebalo dodatnog uvjeravanja. On reče Alexu neka opozove noćnu
potragu s bakljama. I dalje je bio na oprezu pred Milesom. Možda ga je Miles zbunjivao
koliko i on Milesa? Smrknut, Miles se ponada da je tako.
Miles nije bio siguran u kojem se trenutku duga ljetnja večer pretvorila u zabavu.
Nakon večere počeli su pristizati ljudi, Karalove starine, starci doline Silvy. Neki su od
njih očito bili redoviti gosti koji su svake večeri dolazili slušati vladine objave na Karalovu
prijemniku. Toliko imena, a Miles se nije usudio zaboraviti niti jedno od njih. Stigla je i
grupa glazbenika, pomalo bez daha, s instrumentima domaće izrade, očito bend koji je
svirao na svim svadbama i sprovodima u dolini Silvy. Milesu je ovo svake minute sve više
sličilo na sprovod.
Glazbenici su stali na sredinu dvorišta i zasvirali. Milesov trijem-stožer time je
postao aristokratska loža. Nije mu bilo lako udubiti se u glazbu kad su ga svi tako pomno
promatrali. Neke su od pjesama bile ozbiljne, neke — isprva vrlo oprezno odsvirane —
smiješne. Milesovu je spontanost često usred smijeha prekidao tihi uzdah olakšanja iz
ostatka publike oko njega; također, kad bi se ponašao okočeno, oni bi se smrzli na
mjestima.
Ali jedna pjesma bijaše toliko lijepa — tužaljka za izgubljenom ljubavi — da ga je
dirnula u srce. Elena... U tom trenutku se stara bol pretvorila u melankoliju, slatku i
daleku; neku vrst cijeljenja rane, ili barem spoznaju da je rana počela zacjeljivati. Gotovo
40
je zatražio od glazbenika neka prestanu svirati, sad kad su dostigli savršenstvo, ali bojao
se da bi ga krivo shvatili, da bi mislili da je nezadovoljan njihovom svirkom. Ostao je tih i
povučen još neko vrijeme nakon toga i jedva da je čuo njihovu slijedeću pjesmu u
sumraku koji se polako spuštao.
Barem sva ona hrana koja je bila pristizala cijeli dan nije bila uzalud. Miles se bio
bojao da je Mama Karal očekivala da on sam potamani cijelo to kulinarsko brdo.
U jednom se trenu Miles naslonio na ogradu i pogledao prema štali: Debeli je Ninny
uživao. Oko njega je bilo cijelo jato djevojčica: češkale su ga, četkale, uplitale mu cvijeće
u grivu, hranile ga, ili samo naslanjale obraze na njegovu svilenkastu kožu. Ninnyjeve oči
bijahu polusklopljene od zadovoljstva.
Bože, pomisli Miles ljubomorno, da ja imam samo pola seksualne privlačnosti koju
ima taj konj, imao bih više cura nego moj rođak Ivan. Miles nakratko razmotri sve za i
protiv toga da se ogrebe oko neke djevojke. Gospari u stara vremena i tako to... ne.
Postoje razine gluposti koje mu nisu trebale, a to definitivno bijaše jedna od njih.
Obećanje koje je dao jednoj maloj dami iz doline Silvy zacijelo je dovoljno velik zalogaj;
sad je već osjećao svu njegovu težinu, poput opasna pritiska u kostima.
On se okrene taman kad mu je Zastupnik Karal predstavljao neku ženu koja bijaše
daleko od djevojačke dobi; oko pedesetak godina, sitna i vižljasta, žena koja se naradila u
svom životu. Pažljivo odjevena u prastaru najbolju haljinu, sijeda kosa počešljana od lica
i skupljena na potiljku. Nervozno je grickala usnu i obraze.
"Ovo je Mama Csurik, gospodaru. Lemova majka." Zastupnik Karal spusti glavu i
odmakne se, ostavljajući Milesa samog — Vrati se, ti kukavico!
"Gospođo," reče Miles. Grlo mu bijaše suho. Karal mu je namjestio, prokletstvo,
javnu predstavu — ne i ostali gosti su se odmicali, većina njih.
"Gosparu," reče Mama Csurik. Uspjela je izvesti nervozan naklon.
"Uh... sjednite." Nemilosrdnim trzajem brade Miles izbaci dr. Deu iz njegova stolca i
pokaže ženi neka sjedne, pa okrene svoju stolicu prema njenoj.
Pym je stajao iza njih, tih poput kipa, napet poput žice. Zar je mislio da će starica
odjednom izvuči iglenjak ispod suknje? Ne — Pymov je posao da zamišlja takve stvari,
tako da Miles može svu svoju pažnju posvetiti problemu pred sobom. Pym bijaše pod
povećalom gotovo koliko i Miles. Mudro se držao po strani, što će nesumnjivo nastaviti i
kad ova prljava igra bude završena.
"Gosparu," reče Mama Csurik opet, pa ponovno utone u tišinu.
41
Miles se nadao da se ona neće raspasti i rasplakati mu se na koljenima ili tako nešto.
Ovo bijaše nepodnošljivo. Ostani jaka, ženo, molio je u sebi.
"Lem, on..." ona proguta slinu, "sigurna sam da nije ubio malu. U našoj obitelji nikad
nije bilo takvih stvari, kunem se! On kaže da to nije učinio i ja mu vjerujem."
"Dobro," reče Miles prijateljskim tonom. "Neka dođe i ponovi to pod djelovanjem
pente, pa ću mu vjerovati i ja."
"Dođi, Mama," reče vitak mladić koji je bio došao s njom, a koji je sad čekao na dnu
stuba, kao da je spreman šmugnuti u tamu na najmanji zvuk. "Nema koristi od ovoga,
zar ne vidiš?" Sijevao je pogledom prema Milesu.
Ona mu dobaci namršten pogled —je li to jedan od njenih petorice sinova? — i opet
se okrene Milesu, tragajući za riječima. "Moj Lem. Tek mu je dvadeset, gospodaru."
"I meni je tek dvadeset, gospođo Csurik," Miles se osjeti ponukanim da to istakne.
Nastane još jedna kratka tišina.
"Gledajte, reći ću to još jednom," provali Miles nestrpljivo. "I opet, i opet, sve dok se
poruka ne probije do onoga kome je namijenjena. Ja ne mogu osuditi nedužnu osobu.
Serum istine mi to ne dopušta. Lem može sprati ljagu sa svog imena. Mora se samo
pojaviti. Recite mu, hoćete li? Molim vas?"
Ona se skameni. "Nisam ga vidjela, gospodaru."
"Ali možda hoćete."
Ona zamahne glavom. "Pa? Možda neću." Oči joj skrenuše na Pyma, a onda joj
pogled ode dalje kao da se opekao na Pymu. Srebrni amblem Vorkosiganovih, izvezen na
Pymovu ovratniku, svjetlucao je u sumraku poput životinjskih očiju, mičući se s njegovim
disanjem. Karal je donosio lampaše na trijem, ali još uvijek se držao podalje od Milesa.
"Gospođo," reče Miles napetim glasom. "Moj otac Grof zapovijedio mi je neka
istražim umorstvo vaše unuke. Ako vam vaš sin znači tako mnogo, kako vam njegovo
dijete može značiti toliko malo? Je li ona bila... vaše prvo unuče?"
Njeno lice bijaše ozbiljno. "Ne, gosparu. Lemova starija sestra ima dvoje djece. Oni su
zdravi," naglasi ona.
Miles uzdahne. "Ako doista vjerujete da je vaš sin nedužan, morate mi pomoći da
dokažem njegovu nedužnost. Ili možda ipak sumnjate?"
Ona se nelagodno promeškolji. U njenom pogledu bljesne sumnja — nije znala,
prokletstvo.Penta ne bi bila od nikakve koristi na njoj. Kao Milesova čudesna droga na
42
koju se toliko oslanjao, činilo se da je brzodjelujuća penta zasad od nevjerojatno male
koristi u ovom slučaju.
"Dođi, Mama," ponovi mladić. Mutantski gospar došao je ovamo ubiti. Treba im
jedno smaknuće. Jedna predstava."
Prokleto točno, pomisli Miles gorko. Ima dobru moć zapažanja, taj momak.
Mama Csurik dopusti da je njezin srditi sin odvuče, ali zastane na jednoj od stuba i
dobaci gorko preko ramena: "Vama je je sve to tako lako, zar ne?"
Boli me glava, pomisli Miles.
Ali čekalo ga je nešto još gore prije kraja večeri.
Glas ove žene bijaše hrapav, dubok i srdit. "Nemoj me odgovarati, Serge Karale.
Imam pravo na jedan dobar pogled na ovog mutantskog gospara."
Žena bijaše visoka i žilava i snažna. Poput njene kćeri, pomisli Miles. Nije se bila
posebno uredila. Oko nje se osjećao blagi vonj ljetnog znoja. Koliko je prepješačila? Njena
je sijeda kosa visjela spletena u pletenicu. Ako je gorčina Mame Csurik bila paklenska bol
iza očiju, bijes ove žene bijaše poput užarenog grča u utrobi.
Ona odgurne Karala i dotutnji do Milesa. "Dakle."
"Uh... ovo je Mama Mattulich, gosparu," predstavi je Miles. "Harrina majka."
Miles ustane, izvede kratki formalni naklon. "Drago mi je, gospođo." Bio je bolno
svjestan činjenice da je za glavu niži od nje. Nekoć je zacijelo bila visoka poput Harre,
procijeni Miles, ali njene su je stare kosti počele vući prema dolje.
Ona je jednostavno zurila u njega. Sudeću po blijedim crnkastim mrljama oko usta
žena je žvakala duhan. Njena je čeljust sad mljela neki zaostali komadić. Otvoreno ga je
proučavala, bez imalo isprike u pogledu koji je prelazio po njegovoj glavi, vratu, leđima,
kratkim neravnim nogama. Milesa uhvati nelagodan osjećaj da ona vidi ravno kroz sva
zacijeljena mjesta na njegovim krhkim kostima. Brada mu se dvaput trzne u nervozno-
nevoljkom tiku, koji ga je u njenim očima zacijelo obilježio kao spastičara, prije no što se
uspio obuzdati.
"Okej," reče Karal grubo, "vidjela si. Sad dođi, za ime Boga, Mara." Njegova se ruka
ispričavajuće okrene s dlanom prema gore. "Mara, prilično ju je pogodilo sve ovo,
gospodaru. Oprostite joj."
43
"Vaša jedina unuka," reče joj Miles, u pokušaju da bude ljubazan, premda je njena
vrst očaja odbijala od sebe svaku ljubaznost kao da je kužna. "Shvaćam vašu bol,
gospođo. Ali mala Raina će dobiti pravicu. Zakleo sam se."
"Kako sad uopće može biti pravice?" bijesnjela je ona. "Prekasno je — cijeli jedan
svijet prekasno — za pravicu, mutantni gosparčiću. Od kakve mi je koristi vaša prokleta
pravda sad?"
"Dosta, Mara!" inzistirao je Karal. Obrve mu se skupiše a usne stisnuše i on je uhvati
za lakat i prisili niza stube.
Preostali se gosti razmaknuše kao s nekim milosrdnim poštovanjem dok je prolazila,
osim dvojice vitkih tinejdžera koji uzmakoše kao da je otrovna. Miles je bio prisiljen
ponovno razmotriti svoju viziju braće Csurik. Ako su ova dvojica predstavljala još jedan
primjer, tada ipak, izgleda, neće biti ekipe prijetećih brdskih mrga. Bijaše to grupica
mršavih prijetećih brdskih žilavaca. Nije to bilo baš neko poboljšanje, jer izgledali su kao
da bi mogli biti brzi poput lasica. Milesove se usne frustrirano izviše.
Večer je napokon završila, hvala Bogu, negdje oko ponoći. Karalovi posljednji gosti
odmarširali su prema šumi s lampašima u rukama. Srećom, bila je to zrela i trijezna
gomila, nije bilo pijanih razmirica i sličnog. Pym je smjestio Karalove sinove u šator,
otišao u posljednji obilazak toga dana, pa se potom pridružio Milesu i Dei u potkrovlju.
Slamnati su madraci bili dopunjeni svježim lokalnim biljem, za koje se Miles nadao da
mu neće izazvati alergiju. Mama Karal je željela ustupiti vlastitu spavaonicu za Milesove
gosparske potrebe, ali srećom Pym ju je uspio uvjeriti da je, što se sigurnosti tiče, bolje da
Miles spava između njega i Deae u potkrovlju.
Dea i Pym su uskoro zahrkali, ali Miles nije mogao spavati. Prevrtao se na madracu
razmišljajući o proteklim događajima. Je li bio prespor, preoprezan, previše
konzervativan? To se ne bi moglo nazvati dobrom taktikom napada, trebao ih je
iznenaditi superiornom silom.
S druge strane, ne bi bilo od nikave koristi da je pojurio u močvare za Lemom — kao
što je to nedavno tako lijepo demonstrirao njegov rođak Ivan Vorpatril. Bile su potrebne
lebdjelice i dizalica da se šestorica krupnih, snažnih, zdravih mladića iz Ivanove patrole
izvuku iz ljepljivog crnog blata što im je sezalo do prsa. Doduše, Ivan je dobio svoju
zadovoljštinu kad je mladi 'snajperist' kojega su bili lovili pao s drveta i slomio ruku,
nakon što se histerično smijao promatrajući ih kako polako tonu u mulj. Mulj po kojem
je sitni kržljavko mogao plivati poput žapca, noseći pušku iznad glave. Sudac je proglasio
neriješeni rezultat. Miles protrlja čelo i nasmiješi se kad se toga sjetio, a onda napokon
utone u san.
***
44
Probudio se naglo usred noći, obuzet osjećajem da nešto nije u redu. U plavoj tmini
potkrovlja svjetlucao je prigušen narančasti sjaj. Tiho, da ne probudi ostale, on se
pridigne na madracu i proviri preko ruba u glavnu prostoriju. Sjaj je dopirao kroz prozor.
Miles se polako spusti bosonog niza ljestve i krene prema vratima. "Pyme," pozove
tiho.
Pym skoči. "Gosparu?" reče, uznemiren.
"Dođi dolje. Tiho. Ponesi omamljivač."
Pym bijaše pored njega u roku nekoliko sekundi. Bio je spavao u hlačama, s
omamljivačem i čizmama uredno složenim pored kreveta. "Što, do vraga?—" promrmlja
on, gledajući van.
Sjaj je dolazio od plamena baklje bačene na vrh Milesova šatora u dvorištu, baklje
koja je polako gorjela. Pym se baci prema vratima, a onda se pribere, shvativši isto što i
Miles. Njihov šator bijaše vojni, načinjen od umjetne tkanine koja ne gori, niti se može
rastaliti.
Miles se zapita je li bacač baklje to znao? Je li ovo samo upozorenje, ili je to ipak
trebao biti napad? Da je šator bio od obične tkanine, te da je Miles bio u njemu, ovo ne bi
bila trivijalna stvar. Još gore, s obzirom da su unutra spavali Karalovi dječaci — užarena
buktinja — Miles se sav strese.
Pym izvadi omamljivač i stane pored vrata. "Koliko dugo?"
"Nisam siguran. Moglo je gorjeti i desetak minuta prije no što sam se probudio."
Pym odmahne glavom, udahne, podigne skener i otrči u tamu.
"Nevolje, gosparu?" dopre Karalov glas iz njegove spavaonice.
"Možda. Čekajte—" Miles ga zaustavi kad se čovjek bacio prema vratima. "Pym je
vani sa skenerom i omamljivačem. Pričekajte dok ne javi je li sigurno. Vaši su dječaci
sigurniji u šatoru no vani."
Karal priđe prozoru, opsuje.
Pym se vratio za nekoliko minuta. "Sad više nema nikoga u krugu od jednog
kilometra," izvijesti on. Potom je pomogao Karalu napuniti kabao s vodom i ugasiti
baklju. Dječaci koji su prespavali vatru probudiše se na zvuk njena gašenja.
"Mislim da možda i nije bilo pametno pustiti ih da spavaju u našem šatoru," reče
Miles s trijema. "Strašno mi je žao, Zastupniče Karal. Nisam razmišljao."
45
"Ovo se nikad nije trebalo..." Karal je zamuckivao od bijesa i zakašnjela straha, "ovo
se nikad nije smjelo dogoditi, gosparu. Ispričavam se u ime... u ime doline Silvy." On se
bespomoćno okrene, škiljeći u tamu. Noćno nebo, osuto zvijezdama, prije predivno, sad je
izgledalo prijeteće.
Dječaci su — jednom kad su se činjenice probile kroz pospanost — smatrali da je sve
to baš zgodno, te su se željeli vratiti natrag u šator i čekati slijedećeg asasina. Mama
Karal ih je odlučno potjerala u kuću i napravila im ležaje u prednjoj sobi. Prošao je cijeli
sat prije no što su se prestali buniti i napokon pozaspali.
Miles, napet gotovo do ruba živaca, nije uopće spavao. Ukočeno je ležao na svom
madracu, slušajući Deino teško disanje u snu i Pymov gotovo nečujni dah dok se
pretvarao da spava.
Miles se taman spremao predložiti Pymu da iziđu na trijem kad je tišinu razbilo
visoko skvičanje, užasno glasno, obojeno boli, koje je dopiralo izvana.
"Konji!" Miles skoči na noge, dok mu je srce tuklo, pretekavši Pyma i stigavši do
ljestava prije njega. Pym skoči preko ruba i elastično se dočeka u čučanj, pa skoči prema
vratima. Tamo ga njegovi tjelohraniteljski refleksi natjeraše da pokuša gurnuti Milesa
natrag unutra. Miles ga je gotovo ugrizao. "Idite, prokletstva mu! Imam oružje!"
Pym, frustriranih dobrih namjera, istrči iz kolibe s Milesom za petama. Napol
dvorišta njih se dvojica razdvojiše kad nešto ogromno izjuri iz tame prema njima, gotovo
ih prevrnuvši; kobila se opet oslobodila. S mjesta gdje bijahu privezani konji dopre još
jedno njištavo skvičanje.
"Ninny?" pozove Miles, uspaničen. Glas koji je proizvodio te zvukove bijaše Ninnyjev
— zvukove kakve Miles nije čuo sve od one noći kad je izgorjela štala s konjima u njoj.
"Ninny!"
Još jedan skvičav zvuk, potom udarac kao kad netko raspolovi lubenicu. Pym
zatetura unatrag, teško dišući, ispusti nekoliko dubokih rezonantnih zvukova iz grla a
onda padne na tlo i ostane ležati sklupčan. Očigledno ne mrtav, jer je uspijevao između
svaka dva kratka udaha ubaciti sočnu psovku. Miles klekne pored njega i opipa mu
lubanju — ne, Bogu hvala, Ninnyjevo je kopito udarilo Pyma u prsa a ne u glavu. Izbio
mu je dah iz pluća, možda mu je i napuklo koje rebro. Miles potrči prema konju. "Ninny!"
Debeli Ninny je trzao konopac glavom, spremajući se opet se propesti. Konj zanjišti,
a oči su mu sjajile u tami. Miles priđe. "Ninny, dečko! Što je?" Lijevom rukom dohvati
ormu, a desnom počne umirujućim pokretima gladiti konja po ramenu. Ninny se lecne,
ali prestane se propinjati i ostane stajati, žestoko drhteći, pa zatrese glavom. Milesovo
lice i prsa odjednom poprska nešto vruće i tamno i ljepljivo.
46
"Dea!" zaviče Miles. "Dea!"
Nitko nije mogao prečuti tu galamu. Niz trijem se spuštalo šestoro ljudi, a nijedno se
od njih nije sjetilo ponijeti lampu... ne, iz Deinih ruku bljesne jarko hladno svjetlo, a
Mama Karal se trudila zapaliti lampaš. "Dea, donesite to prokleto svjetlo ovamo!" poviče
Miles, pa zastane trudeći se da spusti glas za oktavu, do onog uobičajenog školovanog i
dubljeg.
Dea pritrči i gurne svjetlo prema Milesu, a onda zaustavi dah i problijedi. "Gosparu!
Jeste li ozlijeđeni?" Pod jarkim svjetlom tamna tekućina koja je natapala Milesovu
košulju poprimi grimiznu boju.
"Ne ja," reče Miles, gledajući mrlje s užasom. Bljesak sjećanja zgrči mu želudac i on
se sledi na viziju jedne druge krvave smrti — one pokojnog Narednika Botharija kojega je
Pym zamijenio. Kojega nikad neće zamijeniti.
Dea se okrene. "Pym?"
"On je dobro," reče Miles. S trave, nekoliko metara dalje, dopre dugi šištavi udah, a
potom i izdah naglašen prostotama. "Ali ritnuo ga je konj. Donesite med-opremu!" Miles
oguli Deine prste s hladnog svjetla i Dea potrči prema kolibi.
Miles podigne svjetlo prema Ninnyju i tiho opsuje. Na Ninnyjevu je vratu zjapio rez
dugačak tridesetak centimetara i dubok tko zna koliko. Krv je natapala dlaku i slijevala
se u potočićima prema nozi. Milesovi prsti dotakoše ranu sa strahom; pokušao ju je
stisnuti dlanovima, ali konjska koža bijaše elastična i opet se razvukla, izazivajući još
jače krvarenje dok je Ninny mahao glavom od boli. Miles ga uhvati za nos. "Budi miran,
dečko!" Netko je pokušao prerezati Ninnyjevu vratnu arteriju. I gotovo uspio; Ninny se —
pitom, prijateljski raspoložen prema svima, Ninny pun povjerenja — nije maknuo od
dodira sve dok se nož nije zario duboko u vrat.
Karal je pomagao Pymu da ustane na noge. Miles pričeka da Dea pregleda Pyma, a
onda ga pozove. "Ovamo, Dea!"
Zed je, užasnut gotovo koliko i Miles, pomagao držati Ninnyjevu glavu dok je Dea
pregledavao ranu. "Prošao sam ispite," žalio se Dea ispod glasa dok je radio. "Pobijedio
dvadeset drugih kandidata, sve radi časti da budem Premijerov osobni liječnik. Uvježbao
sam procedure sedamdeset različitih medicinskih hitnih slučajeva, od koronarne
tromboze do pokušaja asasinacije. Nitko —nitko — mi nije rekao da će se u moje
dužnosti ubrajati i šivanje prokletog konjskog vrata usred noći usred zabiti Bogu iza
leđa..." Ali nastavio je raditi, pa mu Miles nije prigovorio, već je nastavio blago milovati
Ninnyjeva leđa. Ninny se napokon dovoljno opustio da osloni svoju slinavu bradu Milesu
na rame.
47
"Daju li se konjima anestetici?" upita Dea, držeći medicinski omamljivač kao da nije
siguran što bi s njim.
"Ovome se daju," reče Miles odlučno. "Tretirajte ga kao osobu, dr. Dea. Ovo je
posljednja životinja koju je obučio moj djed. On ga je i imenovao. Ja sam bio nazočan kad
se oždrijebio. Obučavali smo ga zajedno. Djed mi je rekao neka ga od prvog dana
uzimam u naručje i držim, sve dok ne postane preveliki da ga dignem. Konji su stvorenja
navike, govorio je Djed, i prvi su im dojmovi jako važni. Ninny još uvijek misli da sam ja
veći od njega."
Dea uzdahne i počne prčkati s anesteticima, tekućinom za sterilizaciju,
antibioticima, sredstvom za opuštanje mišića i biotičkim ljepilom. Sigurnim pokretima
kirurga on obrije rubove rane i stisne je. Zed je držao svjetlo, a na licu mu bijaše zabrinut
izraz.
"Rana je čista," reče dr. Dea, "ali na mjestu je koje je stalno u pokretu. Pretpostavljam
da mu ne bismo mogli imobilizirati glavu u ovom položaju? Ne, teško. Ovo bi trebalo biti
dobro. Da se radi o ljudskom biću, sad bih mu rekao neka se odmara."
"Odmarat će se," obeća Miles odlučno. "Hoće li sad biti okej?"
"Pretpostavljam da hoće. Kako dovraga da ja to znam?" Dea je izgledao jako
uzrujano, ali ruka mu se i nehotice iskrade još jednom provjeriti obavljeni posao.
"General Piotr bi," uvjeravao ga je Miles, "bio vrlo zadovoljan vašim radom." Miles
gotovo da je mogao čuti njegov glas u mislima: Prokleti tehnokrati. Liječnici, sve su ti to
obični veterinari, samo što imaju skuplje igračkice. Djed bi bio sretan tim dokazom da je
imao pravo. "Vi, ah... nikad niste upoznali mog djeda, zar ne?"
"To je bilo prije mog vremena, gosparu," reče dr. Dea. "Proučavao sam njegov život i
kampanje, naravno."
"Naravno."
Pym je šepesao naokolo oslanjajući se na Karala, pregledavajući teren. Karalov
najstariji sin već je uhvatio odbjeglu kobilu i ponovno je privezao. Njen konopac je očito
bio pukao, nije bio prerezan; je li misteriozni napadač svoju žrtvu izabrao slučajno ili
namjerno?Ako jest, koliko namjerno? Je li Ninny bio napadnut kao simbol svoga gazde,
ili je ta osoba znala koliko je Milesu stalo do te životinje? Je li to bio vandalizam,
politička izjava ili čin precizno usmjerene suptilne okrutnosti?
Što sam ti ikad učinio? zaurla Milesova misao u tamu oko njega.
48
"Pobjegao je, tkogod to bio," izvijesti Pym. "Izvan dometa skenera prije no što sam
uspio opet doći do daha. Ispričavam se, gospodaru. Čini se da nije ostavio ni traga za
sobom na tlu."
Pa, morao je imati barem nož. Nož — na čijoj bi se dršci pokrivenoj krvlju jasno
vidjeli otisci prstiju — dobro bi im došao. Miles uzdahne.
Prišla im je Mama Karal, mjerkajući Deu dok je on spremao svoju opremu. "Sve to,"
promrmlja ona, "za konja..."
Miles se jedva suzdržao da ne skoči u gorljivu obranu konjske vrijednosti. Koliko je
ljudi iz doline Mama Karal vidjela kako umiru radi pukog nedostatka opreme kakvu je dr.
Dea upravo pakirao?
Čuvajući svog konja Miles je bio na trijemu kad se zora počela šuljati pejzažem. Bio
je presvukao košulju i oprao se. Pym je bio unutra, dr. Dea mu je povezivao rebra. Miles
je sjedio leđima oslonjen o zid, s omamljivačem na krilu, dok je noćna izmaglica polako
prelazila u jutarnju maglicu. Dolina bijaše poput sive mutne mrlje, planine samo
udaljene tamno sive sjenke. Iznad njega sivilo se stanjivalo u blijedoplavo. Dan će biti
lijep i vruć čim se povuče magla.
Sad je već zacijelo došlo vrijeme da pozove trupe iz Hassadara. Cijela je ova stvar
postajala sve čudnijom. Njegov tjelohranitelj bijaše jednom nogom izvan igre — istina,
onesposobio ga je Milesov konj, a ne tajnoviti napadač. Ali samo zato što ti misteriozni
napadi nisu bili fatalni, ne znači da nisu trebali biti. Možda će treći pokušaj biti
uspješniji. Treći put Bog pomaže.
Miles je osjećao napetost nervoznog umora. Kako je dopustio da mu emocije toliko
ovise o jednom konju? Loše je to, gotovo neuravnoteženo — ipak, Ninny bijaše jedna od
najnevinijih duša koje je Miles ikad upoznao. I u tom se trenutku Miles sjeti druge nevine
duše u ovome slučaju i zadrhti. Bilo je to okrutno, gospodaru, okrutno... Pym je imao
pravo, Csurikovih bi asasina moglo biti iza svakoga grma.
K vragu, u grmlju ima nekoga — tamo, pokret, grančica koja se elastično vraća
natrag od — čega? Milesovo srce zabubnja u grudima. On podesi svoj omamljivač na
najjaču snagu, nečujno sklizne s trijema i krene naprijed, gotovo čučeći. Miles se ukoči
poput mačke grabljivice kad iz magle izroni oblik.
Vitak mladić, ne previše visok, odjeven u široke hlače kakve su ovdje očito bile
standardni model. Stao je umorno, gledajući prema Karalovoj kabini.
Stajao je tako, posve nepomično, pune dvije minute. Miles ga je držao na nišanu. Ako
samo krene prema Ninnyju...
49
Mladić nesigurno zakorači naprijed, pa natrag, pa čučne, još uvijek gledajući preko
dvorišta. Izvuče nešto iz džepa svoje komotne jakne — Milesov se prst priljepi za okidač
— pa to stavi u usta i zagrize. Jabuka. Hrskanje se jasno čulo u vlažnom zraku, a osjetio
se i slab miris njenih sokova. Pojeo je otprilike polovicu, zastao, kao da ima problema s
gutanjem. Miles provjeri nož za pasom, olabavi ga u koricama.
Ninny raširi nosnice i tiho zanjišti, privukavši mladićevu pažnju. On ustane i krene
prema konju.
Krv je nabijala u Milesovim ušima, glasnija od bilo kojeg drugog zvuka. Dlan u kojem
je držao omamljivač bijaše vlažan, a zglobovi prstiju pobijeljeli od stiska. Mladić pruži
jabuku Ninnyju. Konj je halapljivo proguta, pa se nagne na jednu stranu, protrese zadnju
lijevu nogu i duboko uzdahne. Da ga nije bio vidio kako jede tu istu jabuku, Miles bi
možda bio pucao u mladića, misleći da želi otrovati Ninnyja... Mladić je milovao konja po
vratu, a onda trgne ruku kad je naišao na Deinu zaštitnu mrežicu preko rane. Ninny
nelagodno zatrese glavom. Miles polako ustane, čekajući. Mladić počne češkati
Ninnyjeve uši, a onda pogleda prema kolibi, duboko udahne, zakorači naprijed, ugleda
Milesa i ukoči se.
"Lem Csurik?" reče Miles.
Pauza, ukočeno kimanje. "Gospar Vorkosigan?" reče mladić. Miles kimne. Csurik
proguta slinu. "Vor-gosparu," reče drhtavo, "hoćete li održati svoju riječ?"
Kakav bizaran početak. Milesove se obrve uzdigoše. "Da. Predaješ li se?"
"Da i ne, gospodaru."
"Koje od toga?"
"Nagodba, gosparu. Moram tražiti nagodbu i vaše obećanje."
"Ako si ubio Rainu..."
"Ne, gospodaru. Kunem se. Nisam."
"Onda se nemaš čega bojati."
Lemove se usne stisnuše u crtu. Koju vražju ironiju ovaj brđanin vidi — kako se
usuđuje naći išta ironično u Milesovoj zbunjenosti? Ironiju, ali ne i zabavu.
"Oh, gosparu," dahne Csurik. "Kad bi barem bilo tako. Ali moram to dokazati Harri.
Harra mi mora vjerovati — morate je natjerati da mi vjeruje, gosparu!"
"Prvo ti moraš natjerati mene da ti vjerujem. Srećom, to nije teško. Dođi unutra i daj
izjavu pod djelovanjem pente i proglasit ću te službeno nedužnim."
50
Csurik je odmahivao glavom.
"Zašto ne?" upita Miles strpljivo. Sama činjenica da se Csurik pojavio govorila je u
prilog njegovoj nedužnosti. Osim ako se nije nadao da može na neki način pobijediti
serum istine. Miles će biti strpljiv, o — barem dvije ili tri sekunde. A onda će ga, tako mu
svega, omamiti i dovući unutra, zavezati ga i pričekati da dođe k sebi, pa završiti sa svim
ovim prije doručka.
"Droga istine — kažu da ne možeš zatajiti ništa."
"Bila bi prilično nekorisna kad bi bilo drugačije."
Csurik je na trenutak stajao u potpunoj tišini.
"Pokušavaš li zatajiti neki manji zločin? Je li to nagodba koju želiš? Amnestija? To...
bi moglo biti moguće. Ako se ne radi o ubojstvu, naravno."
"Ne, gosparu. Nikad nisam nikoga ubio."
"Onda se možda i možemo nagoditi. Jer ako si nedužan, moram to znati što prije. Jer
to bi značilo da je moj posao ovdje završen."
"U tome... u tome i jest stvar, gosparu." Csurik premjesti težinu s noge na nogu, a
onda kao da je negdje duboko u sebi donio neku odluku, on se prkosno uspravi. "Riskirat
ću vaš serum istine. I odgovorit ću na sve što me budete pitali. Ali morate mi obećati —
zakleti se! — da me nećete pitati o... ičemu drugome. Ikome drugome."
"Znaš li tko je ubio tvoju kćer?"
"Ne zasigurno." Lem Csurik zabaci glavu. "Nisam bio nazočan. Nagađam."
"I ja nagađam."
"To je u redu, gosparu. Samo da ne dođe iz mojih usta.. To je sve što tražim."
Miles vrati omamljivač u korice i protrlja bradu. "Hm." Lagani osmijeh izvije jedan
ugao njegovih usana prema gore. "Priznajem, bilo bi — elegantnije — riješiti ovaj slučaj
razumom a ne silom. Čak i tako nježnom silom kao što je penta."
Csurik spusti glavu. "Ne znam ništa o eleganciji, gosparu. Ali ne želim da to dođe iz
mojih usta."
Odluka je bubrila u Milesu, izravnavajući mu kralježnicu. Da. Sad je znao. Mora
samo ići redom, korak po bolni korak. Baš poput navigacijske matematike. "Dobro.
Prisižem ti riječju Vorkosiganovih da ću se ograničiti samo na događaje kojima si bio
nazočan. Eto, hoće li to biti dovoljno?"
51
Csurik se ugrize za usnu. "Hoće, gosparu. Ako održite riječ."
"Iskušaj me," ponudi Miles. Usne mu se povukoše sa zubi u vučjem smješku,
apsorbirajući impliciranu uvredu bez komentara.
Csurik se uspinjao stubama kao da ide na smaknuće. Njihov je ulazak izazvao opću
zapanjenost, posebice u Karala i njegove obitelji, koji bijahu okupljeni oko stola gdje je
dr. Dea previjao Pyma. Dr. Dea i Pym izgledali su manje zbunjeni, sve dok Miles nije
predstavio pridošlicu i rekao Dei neka izvadi pentu. "Lem Csurik je došao porazgovarati s
nama."
Miles povede Lema prema stolici. Brđanin sjedne stisnutih šaka. Pym, prsiju
omotanih bijelom trakom ispod i iznad koje su se vidjeli rubovi crveno-ljubičaste
modrice, uzme omamljivač i stane iza stolice.
Dr. Dea izvadi hiposprej i promrmlja: "Kako ste to uspjeli?"
Milesova ruka okrzne džep. On izvuče kocku šećera i podigne je, pa se naceri. Dea
smrkne, ali napući usne u nevoljkoj gesti štovanja.
Lem se lecne kad je hiposprej zašištao na njegovoj nadlaktici, kao da se bojao da će
ga to zaboljeti.
"Brojite unatrag od deset," reče mu dr. Dea. Do vremena kad je Lem došao do tri već
je bio posve opušten; na nula je već hihotao.
"Karale, gospođo Karal, Pyme, priđite," reče Miles. "Vi ste moji svjedoci. Dječaci,
ostanite otraga i budite tiho. Bez prekida i upadica, prosim."
Miles obavi preliminarno ispitivanje, to jest pola tuceta pitanja koja su trebala dati
ritam i ubiti vrijeme dok penta ne dosegne maksimalnu učinkovitost. Lem Csurik se
budalasto cerekao, ljuljajući se na stolici, dobrodušno odgovarajući na sva pitanja.
Ispitivanje pod pentom bilo je dijelom Milesova tečaja vojne obavještajne procedure na
Akademiji. Čudno, ali činilo mu se da droga djeluje točno onako kako su je reklamirali.
"Jesi li se tog jutra vratio natrag u svoju kolibu, nakon noći provedene kod roditelja?"
"Jesam, gosparu," nasmiješi se Lem.
"U koje vrijeme?"
"Sredinom jutra."
Ovdje nitko nije nosio kronometar, pa to vjerojatno bijaše najprecizniji odgovor koji
je mogao dobiti. "Što si učinio kad si došao tamo?"
52
"Pozvao Harru. Nije je bilo. To me prestrašilo. Mislio sam da me možda ostavila."
Lem štucne. "Želim svoju Harru."
"Kasnije. Je li beba spavala?"
"Jest. Probudila se kad sam zazvao Harru. Počela je plakati. To može čovjeku ići na
živce."
"Što si tada učinio?"
Lemove se oči raširiše. "Ja nemam mlijeka. Željela je Harru. Nisam joj mogao nikako
pomoći."
"Jesi li je podigao iz kolijevke?"
"Ne, gospodaru, ostavio sam je neka leži. Nisam mogao ništa učiniti za nju. Harra,
ona mi je jedva dopuštala da je i dodirnem, tako je bila nervozna kad se radilo o maloj.
Rekla mi je da će mi pasti iz ruku, tako nešto."
"Nisi je prodrmao da bi prestala plakati?"
"Ne, gosparu, ostavio sam je. Otišao sam potražiti Harru."
"Kamo si tada pošao?"
Lem trepne. "Do sestre. Bio sam joj obećao dovesti drvenu građu za novu kolibu.
Bella, moja druga sestra, ona se udaje, znate, i —"
Počinjao je lutati mislima, što bijaše tipično za pentu. "Stani," reče Miles. Lem
poslušno zašuti, ljuljajući se lagano. Približavao se granici. "Jesi li ikoga sreo na putu?
Odgovori da ili ne."
"Da."
Dr. Dea se počeo uzbuđivati. "Koga? Pitajte ga koga!"
Miles podigne dlan. "Dajte mu protusredstvo, dr. Dea."
"Zar ga nećete pitati? To bi moglo biti od vitalne važnosti!"
"Ne mogu. Dao sam mu riječ. Dajte mu protusredstvo, doktore!"
Srećom, konfuzija nastala raspravom dvojice ispitivača spriječila je Lema da
poslušno odgovori na Deino pitanje. Dea, zbunjen i zapanjen, pritisne hiposprej uz
Lemovu nadlakticu. Lemove oči, napol sklopljene, otvoriše se u roku nekoliko sekundi.
On se uspravi na stolici i protrlja prvo nadlakticu, a potom i lice.
53
"Koga ste sreli na putu?" upita ga dr. Dea izravno.
Lemove se usne stisnuše; on pogledom potraži Milesovu pomoć.
Dr. Dea je slijedio njegov pogled. "Zašto ga nećete pitati?"
"Zato što ne trebam," reče Miles. "Znam točno koga je sreo na putu i zašto je
nastavio dalje i zašto se nije vratio kući. Sreo je Raininog ubojicu. Što ću uskoro i
dokazati. A ta informacija — Karale, Mama Karal, vi ste svjedoci — nije došla iz
Lemovih usta. Potvrdite!"
Karal kimne. "Shvaćam, gosparu. To je... bilo vrlo pošteno od vas."
Miles mu se zagleda ravno u oči, usana razvučenih u napet osmijeh. "A kad misterija
uopće nije misterija?"
Karal pocrveni, ne odgovorivši odmah. Potom reče: "Možete nastaviti kako ste
započeli, gosparu. Pretpostavljam da vas se sad više ni ne može zaustaviti."
"Ne."
Miles je poslao po svjedoke — Mamu Karal u jednome smjeru, Zeda u drugom,
Karala i najstarijeg sina u trećem. Rekao je Lemu neka čeka s njim, Pymom i Deom.
Mama Karal, koja je imala najkraći put, vratila se prva — s Mamom Csurik i dvojicom
njenih sinova.
Mama Csurik se baci na Lema, grleći ga, a onda bojažljivo pogledavajući Milesa
preko ramena. Braća su ostala postrani, ali Pym se već postavio između njih i vrata.
"Dobro je, Mama," potapša je Lem po leđima. "Ili, barem sam ja dobro. Čist sam.
Gospar Vorkosigan mi vjeruje."
Ona ošine Milesa pogledom, još uvijek držeći Lema za ruku. "Nisi dao mutantskom
gosparu da ti ubrizga onaj otrov?"
"Nije otrov," zaniječe Miles. "Zapravo, ta mu je droga vjerojatno spasila život. Što je
čini gotovo prokletim lijekom, rekao bih. Svejedno," on se okrene prema Lemovoj braći i
prekriži ruke na prsima, "želio bih znati koji je od vas dvojice bacio zapaljenu zublju na
moj šator?"
Mlađi brat pobijeli; stariji je primijetio bratov izraz i zašutio u pol riječi. "Nisi valjda!"
prosikće u užasu.
"Nitko," reče blijedi. "Nitko nije."
54
Miles uzdigne obrve. Uslijedila je kratka, napeta tišina.
"Pa, nitko se može ispričati Mami Karal i zastupniku Karalu," reče Miles, "jer njihova
su djeca prošle noći spavala u šatoru. Ja i moji ljudi bili smo u potkrovlju."
Dječakova se usna otvoriše u šoku. Najmlađi je Karal gledao u blijedog Csurika, a
onda važno prošapće: "Ti, Dono! Ti, idiote, zar nisi znao da šator neće gorjeti? Pa to je
šator prave Carske Službe!"
Miles zakvači prste iza leđa i zagleda se u Csurikove hladnim pogledom. "Pokušaj
asasinacije nasljednika vašega Grofa povlači za sobom istu kaznu kao i pokušaj ubojstva
samoga Grofa. Ili možda Dono nije bio svjestan toga?"
Dono bijaše posve skrhan. Ovdje nije bilo potrebe za pentom, klinac bijaše loš
lažljivac. Mama Csurik sad je držala i Donovu ruku, još uvijek ne puštajući Lemovu;
izgledala je poput kvočke s previše pilića koje valja zaštititi pred olujom.
"Nisam vas pokušao ubiti, gosparu!" zavapi Dono.
"A što si pokušavao?"
"Došli ste ubiti Lema. Želio sam... vas otjerati. Uplašiti. Nisam mislio nikoga
ozlijediti — samo šator!"
"Nisi nikad vidio požar, pretpostavljam. A vi, Mama Csurik?"
Lemova majka kimne, stisnutih usana, očito rastrgana između želje da zaštiti sina i
želje da ga namlati radi gluposti koju je počinio.
"Pa, malo je nedostajalo pa da ne ubiješ ili stravično ne ozlijediš trojicu svojih
prijatelja. Razmisli o tome, molim te. U međuvremenu, s obzirom na tvoju mladost i...ah,
očiti manjak pameti, suzdržat ću se od optužbe za izdaju. Zauzvrat, Zastupnik Karal i
tvoji roditelji bit će odgovorni za tvoje daljnje ponašanje, te im prepuštam neka odluče o
primjerenoj kazni."
Mama Csurik se rastopila od olakšanja i zahvalnosti. Dono je izgledao kao da bi
radije bio strijeljan. Brat ga podbode pod rebra i prošapće: "Manjak pameti!" Mama
Csurik pljusne šaljivdžiju po glavi, učinkovito ga ušutkavši.
"Što je s vašim konjem, gosparu?" upita Pym.
"Ja... mislim da oni nisu imali nikakve veze s tim," odvrati Miles polako. "Pokušaj da
se zapali šator bio je plod čiste gluposti. Ovo drugo je bilo... nešto posve drugačije."
55
Zed, kojemu su bili dopustili da uzme Pymova konja, vratio se s Harrom. Harra je
ušla u Karalovu kolibu, ugledala Lema i zastala na mjestu, uputivši mu bijesan pogled.
Lem ustane raširenih ruku, ranjenog pogleda u očima.
"Znači, gosparu," reče Harra, "uhvatili ste ga." Čeljust joj bijaše stisnuta u neveselom
trijumfu.
"Ne baš," reče Miles. "Došao je i predao se. Dao je izjavu pod pentom i oslobodio se
optužbe. Lem nije ubio Rainu."
Harra pogleda lijevo, pa desno. "Ali vidjela sam da je bio tamo! Ostavio je jaknu i
uzeo pilu i blanjalicu sa sobom. Znam da je bio kod kuće dok me nije bilo! Nešto ne valja s
vašom drogom!"
Miles odmahne glavom. "Serum je djelovao. Tvoji zaključci su djelomično točni —
Lem jest bio u kolibi dok si ti bila vani. Ali kad je otišao Raina je bila živa, plakala je. Nije
to bio Lem."
Ona se zaljulja. "A tko onda?"
"Mislim da znaš. Mislim da si se jako trudila zaijekati to što znaš, stoga si se tako
očajnički držala Lemove krivice. Sve dok si vjerovala da je to bio Lem nisi morala
razmišljati o ostalim mogućnostima."
"Ali kome bi bilo stalo?" poviče Harra. "Tko drugi bi to učinio?"
"Tko, doista?" uzdahne Miles. On ode do prozora i baci pogled preko dvorišta. Magla
se povlačila pred jarkim svjetlom jutra. Konji su se nervozno kretali. "Dr. Dea, hoćete li
pripremiti slijedeću dozu pente?" Miles se okrene, ode do ognjišta gdje je još uvijek bilo
nešto žara. Blaga toplina godila mu je leđima.
Dr. Dea se ogledavao oko sebe držeći hiposprej u ruci, očigledno se pitajući kome da
ubrizga drogu. "Gosparu?" upita, namrštenih obrvi, tražeći objašnjenje.
"Nije li očito, doktore?" upita Miles.
"Ne, gosparu." Ton njegova glasa bijaše pomalo prkosan.
"Ni vama, Pyme?"
"Ne... posve, gosparu." Pymov pogled i nišan njegova omamljivača nesigurno se
okrenuše prema Harri.
"Pretpostavljam da je to zato što niti jedan od vas dvojice nije poznavao mog djeda,"
zaključi Miles. "Umro je otprilike godinu dana prije no što ste došli u službu mog oca,
Pyme. On se rodio na samome kraju Doba Izolacije, a živio je kroz sve velike promjene
56
koje je ovo stoljeće donijelo Barrayaru. Nazivali su ga posljednjim od starih Vorova, a
zapravo je bio prvi od Novih. Mijenjao se u skladu s vremenima, od taktika konjice do
letećih odreda, od mačeva do atomskog oružja, i mijenjao se uspješno. Naša sadašnja
sloboda od cetagandanske okupacije mjera je koja pokazuje uspješnost njegovih
promjena. Pri kraju svog života nazivali su ga konzervativcem samo zato što je toliko
mnogo od Barrayara prošlo pored njega — u smjeru u kojemu ga je on poveo, gurnuo,
usmjeravao cijelog svog života.
"Mijenjao se i prilagođavao a povremeno i povijao pod naletima vjetra. A onda, u
njegovoj dobi —jer moj otac je bio njegov najmlađi i jedini preživjeli sin, koji se ni sam
nije oženio sve do srednje dobi — u njegovoj dobi dogodio sam mu se ja. I opet se morao
promijeniti. A nije mogao.
"Molio je moju majku neka abortira — nakon što su više-manje znali kakva će biti
oštećenja na fetusu. Pet godina nakon mog rođenja nije imao kontakata s mojim
roditeljima. Nisu se viđali, razgovarali, niti komunicirali na bilo koji način. Kad je Otac
postao Regentom svi su mislili da smo se preselili u Carsku Rezidenciju zato što je
priželjkivao prijestolje, a zapravo je bilo zato što nam je moj djed Grof uskratio
gostoprimstvo Kuće Vorkosiganovih. Nisu li obiteljske razmirice zabavne? Krvavi čirevi
su nasljedna stvar u mojoj obitelji, izazivamo ih jedni u drugima." Miles opet ode do
prozora. Ah, da. Dolazi.
"Pomirenje je išlo postepeno — kad je postalo jasno da drugih sinova neće biti,"
nastavi Miles. "Ništa dramatično. Pomoglo je kad su me medicinari osposobili za
hodanje. Bilo je važno da budem dobar u svemu. A najvažnije od svega, nikad nisam
dopustio da me vidi kako odustajem."
Nitko se nije usudio prekinuti ovaj gosparski monolog, ali sudeći po izrazima na
nekoliko lica nije im bilo previše jasno kamo vodi. S obzirom da je polovica razloga za taj
monolog ionako bila ubijanje vremena, Miles se nije previše uzbuđivao oko toga. Na
trijemu odjeknuše koraci. Pym se tiho postavi uz vrata.
"Dr. Dea," reče Miles, gledajući kroz prozor, "biste li bili tako ljubazni da ubrizgate
pentu prvoj osobi koja prođe kroz vrata, čim uđe?"
"Nećete čekati dobrovoljca, gosparu?"
"Ne ovaj put."
Vrata se otvoriše i dr. Dea zakorači naprijed, podigne ruku. Hiposprej zašišti. Mama
Mattulich se okrene prema Dei, a haljina zašušti oko njenih potkoljenica prošaranih
venama. Ona sikne: "Usuđujete se...!" Ruka joj se podigne kao da će ga udariti, ali se
57
zaustavi na pola pokreta, a dr. Dea se izmakne. Izgubila je ravnotežu; ona posrne.
Zastupnik Karal je uhvati za ruku i pridrži.
"Usuđujete se!" zaurla opet, pa se okrene prema Dei i ostalim svjedocima: Mami
Csurik, Mami Karal, Lemu, Harri, Pymu. Ramena joj se opustiše, a onda je droga počela
djelovati i ona ostane stajati s budalastim smiješkom koji se borio s očajem za prevlast
na njenu licu.
Osmijeh gotovo da je izazvao mučninu u Milesovu želucu, ali bijaše to osmijeh koji
mu je trebao. "Posjednite je, Dr Dea, Zastupniče Karal."
Oni je povedoše do stolice na kojoj je maloprije bio sjedio Lem. Očajnički se borila
protiv djelovanja droge; bljeskovi otpora pretapali su se u letargično prepuštanje.
Postepeno je popuštanje prevladalo i ona sjedne u stolicu, bespomoćno se cerekajući.
Miles kradomice pogleda Harru. Stajala je blijeda i tiha, posve zatvorena u sebe.
Još nekoliko godina nakon pomirenja Milesa nikad nisu ostavljali samoga s Djedom
bez tjelohranitelja. Narednik Bothari je nosio Grofovu livreju, ali bio je lojalan samo
Milesu; jedini čovjek dovoljno opasan — neki su govorili dovoljno lud — da se suprotstavi
samom velikom Generalu. Nije potrebno naglašavati koji je ometeni incident natjerao
Milesove roditelje da narednika Botharija smatraju potrebnom mjerom opreza. Neka
Generalova neokaljana reputacija sad posluži — Milesu. Neka bude onako kako njemu
odgovara. Milesove su oči sjale.
Lem spusti glavu. "Da sam znao — da sam pretpostavljao — ne bih je bio ostavio
samu, gosparu. Mislio sam — Harrina će se majka pobrinuti za nju. Nisam mogao znati
— nisam mislio—"
Harra nije gledala u njega. Harra nije gledala ni u šta.
"Da završimo s ovim," uzdahne Miles. Još jednom, on zatraži službene svjedoke od
okupljenih, te upozori ostale neka ne prekidaju ispitivanje, jer prekidi zbunjuju ispitanike.
On ovlaži usne i okrene se Mami Mattulich.
Opet, počne sa standardnim neutralnim pitanjima, ime, datum rođenja, imena
roditelja, činjenicama koje je lako provjeriti. Mama Mattulich bijaše tvrđi orah no Lem, a
njeni odgovori nevoljki i tihi. Miles se s teškoćom suzdržavao. Unatoč varljivom dojmu
lakoće, ispitivanje pod pentom zahtijeva vještinu i stručnost, a pogotovu strpljenje.
Došao je predaleko da bi sad sve stavio na kocku. Postepeno je temu pitanja dovodio do
prvih kritičnih točaka.
"Jeste li bili nazočni pri Raininu rođenju?"
58
Njen glas bijaše dubok i lelujav, snen. "Rodila se u noći. Lem, on je otišao po babicu
Jean. Njen je sin trebao doći po mene ali opet je zaspao. Stigla sam tek ujutro a onda je
već bilo prekasno. Svi su već vidjeli."
"Vidjeli što?"
"Mačju usnu, prljavu mutaciju. Čudovišta u nama. Treba ih iskorijeniti. Ružne
čovječuljke." Ovo posljednje, shvati Miles, bijaše namijenjeno njemu. Njena se pažnja
hipnotički zalijepila za njega. "Mutanti rađaju mutante, razmnožavaju se brže,
prevladaju... vidjela sam vas kako gledate djevojke. Želite čistim djevijkama napraviti
mutantske bebe, sve nas zagaditi..."
Vrijeme da je se skrene na glavnu temu. "Jeste li ikad poslije bili sami s djetetom?"
"Ne, Jean se nije micala. Jean me zna, znala je što sam željela. To se nje ne tiče. I
Harra je uvijek bila tamo. Harra ne smije znati. Harra ne smije... zašto bi se ona trebala
tako lako izvući? Otrov mora da je u njoj. Morao je doći od njenog oca, spavala sam
samo s njenim ocem i sve su bili krive osim jedne."
Miles trepne. "Što je bilo krivo?" On vidje kako se Karalove usne stisnuše u crtu.
Zastupnik uhvati Milesov pogled i zagleda se u stopala. Lem, usana razdvojenih u
pomnom slušanju, i ostatak publike slušali su s nemirom. Harra se nije ni pomakla.
"Sve moje bebe," reče Mama Mattulich.
Harrine se oči raširiše a pogled postane oštar.
"Zar Harra nije vaše jedino dijete?" upita Miles. Morao se truditi da mu glas zvuči
hladnokrvno, smireno; želio je urlati. Želio je otići odavde...
"Ne, naravno da nije. Ona je moje jedino čisto dijete, tako sam mislila, ali otrov mora
da je bio skriven u njoj. Kad se rodila čista, klekla sam i zahvalila Bogu, napokon jedno
čisto, nakon toliko mnogo njih, nakon toliko mnogo boli... mislila sam da je mojoj kazni
napokon došao kraj. Bila je tako lijepa beba, mislila sam da je napokon kraj. Ali mora da
je ipak bila mutantica, prikrivena, pokvarena, podla..."
"Koliko," Miles se gotovo gušio riječima, "ste djece imali?"
"Četiri, prije Harre."
"I ubili ste sve njih?" Zastupnik Karal, primijeti Miles, kimne svojim stopalima.
"Ne!" reče Mama Mattulich. "Dvoje je bilo mrtvorođeno, prvo i ono deformirano. Ono
s previše prstiju i ono s kvrgavom glavom, njih sam maknula. Maknula. Moja majka,
59
stajala je nada mnom da vidi hoću li to dobro napraviti. Harra, ja sam Harru toga
poštedjela. Učinila sam to umjesto nje."
"Znači niste ubili samo jedno novorođenče, već troje njih?" reče Miles ukočeno.
Mlađi svjedoci u sobi, Karalovi sinovi u Lemova braća, izgledali su užasnuto. Oni stariji,
vršnjaci Mame Mattulich, koji su zacijelo prolazili kroz sve te događaje s njom, izgledali
su ukočeni od straha, dijeleći njenu sramotu. Da, svi su oni znali.
"Ubila?" reče Mama Mattulich. "Ne! Maknula sam ih. Morala sam. Morala sam
učiniti što je pravo." Njena se brada ponosno uzdigne, a onda padne. "Ubila sam svoje
bebe, da bih zadovoljila... da bih zadovoljila... ne znam koga. A sad me nazivate
ubojicom? Prokleti bili! Od kakve mi je koristi vaša pravda sad? Trebala mi je tad — gdje
ste bili tad?" Iznenada, ona zaplače, ali već slijedećeg trena nastavi bijesnjeti. "Ako su
moji morali umrijeti, moraju i njeni! Zašto bi ona bila toga pošteđena? Razmazila sam
je... učinila sam najbolje što sam mogla, najbolje, nije pošteno..."
Penta se nije mogla nositi s ovim... ne, ipak djeluje, zaključi Miles, ali njene emocije
bijahu prejake. Povećanje doze moglo bi iznivelirati njene osjećaje, uz rizik respiratornih
smetnji, ali ne bi rezultiralo ništa potpunijim priznanjem. Milesova je utroba drhtala;
nadao se da je to uspio sakriti pred drugima. Sad mora završiti.
"Zašto ste Raini slomili vrat umjesto da joj prerežete grkljan, kao što je uobičajeno?"
"Harra, ona ne smije znati," reče Mama Mattulich. "Jadno dijete. Mora izgledati kao
da je umrla u snu..."
Miles pogleda Lema, Zastupnika Karala. "Čini se da je priličan broj ostalih dijelio
vaše mišljenje da Harra ne smije znati."
"Ja nisam želio da optužba dođe iz mojih usta," ponovi Lem odlučno.
"Želio sam je poštedjeti duple boli, gospodaru," reče Karal. "Prošla je već tako
mnogo..."
Miles pogleda Harru. "Mislim da je svi vi potcjenjujete. Vaša pretjerana blagost
vrijeđa njenu inteligenciju i njenu volju. Ona dolazi iz čvrste loze."
Harra udahne, susprežući drhtanje. Kratko kimne Milesu, kao da želi reći Hvala ti,
mali čovječe. On joj uzvrati jednakim pokretom glave, Da, razumijem.
"Nisam siguran gdje leži pravda u ovome slučaju," reče Miles, "ali zaklinjem vam se,
dani prikrivanja zločina su završeni. Dosta je tajnih zločina u noći. Svanulo je. A kad smo
već kod zločina u noći," on se opet okrene Mami Mattulich, "jeste li vi prošle noći
pokušali prerezati vrat mome konju?"
60
"Jesam pokušala," reče Mama Mattulich, sad nešto smirenija, "ali stalno se
propinjao."
"Zašto konja?" Miles nije mogao skriti nerazumijevanje u glasu.
"Nisam mogla do vas," reče Mama Mattulich jednostavno.
Miles protrlja čelo. "Retroaktivni infanticid?" promrmlja on.
"Vi," reče Mama Mattulich, a gađenje koje je osjećala probilo se čak i kroz umjetnu
blagost pente, "vi ste najgori. Sve što sam prošla, sav taj jad i patnju, a na koncu se
pojavljujete vi. Mutant koji gospodari svima nama, sva pravila promijenjena, svi mi
izdani slabošću izvanplanetarke. Vi... sve to što sam prošla činite uzaludnim. Mrzim vas.
Prljavi mutante..."
Miles duboko udahne i ogleda se po sobi. Tišina i nepomičnost. "Vjerujem," reče on,
"da ovime završava moja istraga u ovome slučaju."
Tajna Rainine smrti bijaše riješena.
Nažalost, problem pravde i dalje ga je čekao.
Miles odluči otići u šetnju.
Na jutarnjem svjetlu groblje — premda tek malo više od obične čistine u šumi —
bijaše mirno i prekrasno. Riječica je neumorno žuborila zelenim sjenkama i
zasljepljujućim odbljescima. Blagi povjetarac što je raznio zadnje ostatke noćne magle
šaputao je u krošnjama, a sićušna stvorenja kratkog životnog vijeka, koja su svi na
Barrayaru osim biologa nazivali zrikavcima, pjevala su i zrikala u mjestimičnom
lokalnom grmlju.
"Pa, Raina," uzdahne Miles, "što ću sad?" Pym je ostao na rubu čistine, dajući Milesu
malo privatnosti. "U redu je," uvjeravao je Miles mali grob, "Pym me već jednom uhvatio
kako pričam s mrtvima. Možda i misli da sam lud, ali predobro je odgojen da bi to rekao."
Zapravo, Pym nije djelovao nimalo sretno, niti dobro. Miles se osjeti pomalo krivim
što ga je dovukao ovamo umjesto da ga pusti da se malo odmori, ali tako mu je očajnički
trebalo malo vremena daleko od svih. Pyma nisu mučile samo posljedice Ninnyjeva
udarca. Šutio je sve otkad je Miles dobio priznanje Mame Mattulich. Miles nije bio
iznenađen takvim njegovim držanjem. Pym je bio određen za krvnika njihovom
imaginarnom brđaninu — sad, očigledno da ga je žrtva u obliku lude bake natjerala da se
zamisli. Ali poslušat će svaku zapovijed koju dobije, Miles nije sumnjao u to.
Hodajući čistinom razmišljao je o neobičnostima Barrayaranskog zakona, gledajući
riječicu i svjetlo, povremeno preokrenuvši kakav kamen vrhom čizme. Osnovni princip
61
bijaše jasan; procjena situacije važnija od pisanog slova, istina od tehnikalija. U
slučajevima bez presedana presude se donose po nahođenju službene osobe. A ta
službena osoba bijaše on sam. Nije se mogao skriti iza pisanih pravila, iza riječi zakon
kaže kao da je zakon živo biće sa stvarnim Glasom. Jedini glas bijaše njegov vlastiti.
A tko bi išta dobio smrću te napola lude žene? Harra?
Već je sam ovaj slučaj zadao smrtnu ranu odnosu majke i kćeri, Miles im je to vidio u
očima, ali Harra definitivno nije imala želje za matricidom. Milesu bijaše drago da je
tako — bilo bi prilično gadno da sad još ona krene zahtijavati krvavu osvetu. Očita
pravda bila bi jadno mala nagrada za Harrinu hrabrost i prijavljivanje zločina. Raina?
Ah. To bijaše još teže.
"Najradije bih ti tu staru vješticu položio pred noge, mala damo," promrmlja joj
Miles. "Je li to tvoja želja? Je li to tvoja volja? Što bi željela?"
Koja bi presuda odjekivala uzduž i poprijeko Dendariijskih planina? Bi li zaista
trebao žrtvovati ove ljude u svrhu neke više političke izjave, bez obzira na sve? Ili se ne bi
trebao zamarati nikakvim višim ciljevima, već jednostavno donijeti presudu koja bi
služila samo onima koji su izravno uključeni u ovo? On podigne kamen i svom ga
snagom zavitla u riječicu.
Kad se okrenuo ugleda Zastupnika Karala na rubu groblja. Karal kimne u znak
pozdrava i oprezno mu priđe.
"Dakle, gospodaru," reče Karal.
"Da," reče Miles.
"Jeste li donijeli kakvu odluku?"
"Ne baš." Milesov pogled lutao je naokolo. "Bilo što manje od smrtne kazne čini se...
neadekvatnim, a ipak... ne vidim kome bi njezina smrt donijela išta dobra."
"Ni ja. Zato i jesam već na samome početku zauzeo onakav stav."
"Ne..." reče Miles polako, "ne, bili ste u krivu. Kao prvo, time ste gotovo osudili Lema
Csurika na smrt. U jednom sam trenutku bio vrlo blizu da za njim pošaljem naoružanu
potjeru. Drugo, sve ovo gotovo je uništilo brak njega i Harre. Istina je bolja. Malo bolja.
Barem nije fatalna pogreška. Mora postojati nešto što mogu učiniti s tom istinom."
"Isprva nisam znao što da očekujem od vas," prizna Karal.
Miles odmahne glavom. "Namjeravao sam mijenjati stvari. Sad... više ne znam."
Karalovo se čelo nabora. "Ali — mijenjamo se."
62
"Ne dovoljno. Ne dovoljno brzo."
"Vi ste još mladi, zato ne vidite koliko i kako brzo. Pogledajte razliku između Harre i
njene majke. Bože — pogledajte razliku između Mame Mattulich i njezine majke. Ono je
bila žena-čudovište." Zastupnik Karal se strese. "Sjećam je se. A ipak, u svoje vrijeme nije
bila ništa neobično. Mislim da ne biste mogli zaustaviti promjene čak i da to želite.
Istoga trena kad dobijemo satelitsku kom-vezu prošlosti je odzvonilo. Čim klinci vide
budućnost — svoju budućnost — poludjet će za njom. Već i sad je jaz između njih i
starijih poput Mame Mattulich ogroman. I stari to znaju, nemojte misliti da ne znaju.
Što mislite zašto dosad nismo nabavili makar malu satelitsku jedinicu? Nije stvar samo u
troškovima — starci se očajnički bore protiv te ideje, Nazivaju to korupcijom planeta, a
zapravo se boje budućnosti."
"Još uvijek ima toliko toga što valja učiniti."
"Oh, da. Mi smo očajni ljudi, istina. Ali imamo nadu. Mislim da ne shvaćate koliko
mnogo ste učinili ovdje samo svojim dolaskom."
"Nisam učinio ništa," reče Miles gorko. "Većinom sam sjedio radeći ništa. A sad,
kunem se, završit ću radeći još više toga ništa. A onda ću otići kući. Prokletstvo!"
Zastupnik Karal napući usne, pogleda u svoja stopala, pa prema planinama. "Svake
sekunde radite nešto za nas, gospodaru. Zar mislite da ste nevidljivi?"
Miles se nasmiješi vučjim osmijehom. "Oh, Karale, ja sam cijela zabavljačka trupa u
jednom čovjeku, o da. Ja sam cijela parada."
"Baš tako. Običnim ljudima trebaju neobični primjeri. Zato da bi si mogli reći: pa,
ako on može to, onda ja zasigurno mogu ovo. Bez izlika."
"Je, znam tu igru. Igram je cijeli svoj život."
"Ja mislim," reče Karal, "da vas Barrayar treba. Treba vas da nastavite biti ono što
jeste."
"Barrayar će me progutati ako mu uspije."
"Da," reče Karal, pogleda uperenog negdje prema obzorju, "hoće. Ali na kraju
proguta sve nas, zar ne? Vi ćete nadživjeti ove starce."
"Ili nas proguta već na početku," Miles pokaže na grob. "Nemojte meni govoriti koga
ću nadživjeti. Recite Raini."
Karalova se ramena objesiše. "Istina. Istina je. Donesite svoju presudu, gospodaru. Ja
ću vas podržati."
63
Miles ih je sve okupio u Karalovu dvorištu, a trijem mu sad bijaše govornica.
Unutrašnjost kolibe bila bi previše skučena i prevruća za sve ove ljude, zagušljiva do
ekstrema uz popodnevo sunce, premda su ovdje vani morali žmirkati pod jarkim
svjetlom. Svi su već bili ovdje, svi koje je uspio skupiti: Karal, njegova žena i sinovi, svi
Csurikovi, većina staraca s prošlovečernjeg okupljanja, muškarci, žene, djeca. Harra je
sjela po strani. Lem je stalno pokušavao zadržati njenu ruku u svojoj, premda bijaše očito
da ona ne želi taj dodir — lecnula se svaki put kad bi je dotaknuo. Mama Mattulich
sjedila je pored Milesa, tiha i namrštena, a pored njene stolice stajali su Pym i zamjenik
Alex, koji je izgledao kao da se osjeća strašno nelagodno u svemu ovome i kao da
očajnićki želi biti negdje drugdje.
Miles podigne bradu, oslonivši glavu na uštirkani ovratnik svoje odore. Uniforme
Carske Službe koju je zaslužio. Znaju li ovi ljudi da ju je zaslužio, ili svi misle da je to dar
koji je dobio od svog oca Grofa, nepotizam na djelu? Koga je briga što misle! On je znao.
On ustane pred svojim ljudima i čvrsto se uhvati za ogradu.
"Završio sam istragu slučaja koji je Grofovu Okružnom Sudu prijavila Harra Csurik
— umorstvo njene kćeri Raine. Uzimajući u obzir činjenice, svjedoke i priznanje,
proglašavam Maru Mattulich krivom za umorstvo. Ne samo da je slomila djetetu vrat,
već je nakon toga pokušala zamaskirati to nedjelo i prikazati smrt kao prirodnu, čime je
svog zeta, Lema Csurika, dovela u smrtnu opasnost stavivši ga u položaj prvooptuženika.
S obzirom na bespomoćnost žrtve, okrutnost metode i kukavičke sebičnosti pokušaja
prikrivanja izvršenog zlodjela i prebacivanja optužbe na drugu odobu, ne mogu naći
nikakve olakotne okolnosti.
"Dodatno, Mara Mattulich je priznala i dva prijašnja infanticida, izvršena prije
dvadesetak godina — umorstvo dvoje svoje djece. Te će podatke Zastupnik Karal
službeno objaviti u svakome kutku doline Silvy, sve dok ne budu poznate svakom njenom
stanovniku."
Mogao je osjetiti kako mu pogled Mame Mattulich svrdla leđa. Da, nastavi me
mrziti, starice. Još ću te ja pokopati, a ti to dobro znaš. On proguta slinu i nastavi, s
formalnošću jezika kao nekom vrsti štita pred sobom.
"Za ovaj stravičan zločin jedina primjerena kazna jest smrt. Pa takvu kaznu i
dosuđujem Mami Mattulich. Ali — s obzirom na njenu dob i blisko srodstvo s drugom
najteže oštećenom strankom u ovome slučaju, Harrom Csurik, uzimam pravo da
odgodim izvršavanje smrtne kazne. Na neodređeno vrijeme." Krajičkom oka Miles vidje
kako Pym ispušta uzdah olakšanja, vrlo pažljivo i kradomice. Harra je prolazila prstima
kroz svoje šiške boje slame i napeto slušala.
64
"Ali pred zakonom će biti kao da je mrtva. Sva njena imovina, čak i odjeća koju ima
na sebi, sad pripada njenoj kćeri Harri, kojoj dajem pravo da s tom imovinom raspolaže
kako želi. Mama Mattulich ne smije posjedovati nikakva dobra, ne smije sklapati
poslovne dogovore, žaliti se sudu ili pisati ikakve oporuke. Ne smije napustiti dolinu Silvy
bez Harrina dopuštenja. Harri dajem vlast nad njom kakvu ima roditelj nad djetetom. U
Harrinoj nenazočnosti ta se moć predaje Zastupniku Karalu kao njenom zamjeniku.
Mara Mattulich bit će pod stalnim nadzorom kako ne bi ozlijedila još neko dijete.
"Nadalje, umrijet će bez obreda, bez prinošenja žrtve. Nitko, ni Harra niti itko drugi,
ne smije prinijeti nikakvu žrtvu kad osuđena napokon umre. Kao što je on ubila svoju
budućnost, tako će njena budućnost njezinoj duši donijeti samo smrt. Umrijet će onako
kako umiru oni koji nemaju djece — ne ostavivši za sobom nikakva sjećanja."
Kroz gomilu pred Milesom prođe tih uzdah. Po prvi put i Mara Mattulich pogne
glavu.
Neki će, Miles je to znao, sve ovo smatrati samo spiritualno simboličkim. Drugi će to
držati doslovno smrtonosnim, ovisno o snazi njihove vjere — oni koji mutaciju drže
grijehom koji treba nasilno iskorijeniti. Ali čak su i oni manje praznovjerni shvatili bit
kazne.
Tako.
Miles se okrene Mami Mattulich i spusti glas. "Odsad nadalje svaki dah koji udahneš
dan ti je mojom milošću. Svaki zalogaj koji pojedeš, Harrino je dobročinstvo. Milost i
dobročinstvo — koje ti nisi znala pokazati — omogućit će ti život. Mrtva ženo."
"I to mi je neka milost. Mutantni gosparčiću." Njeno režanje bijaše tiho, umorno,
potučeno.
"Shvaćaš bit," reče on kroza zube, a onda joj se duboko nakloni, ironično, pa joj
okrene leđa. "Ja sam Glas Grofa Vorkosigana. Ovime završava moj Govor."
Kasnije, Miles se sastao s Harrom i Lemom u Karalovoj kolibi.
"Imam prijedlog za vas." Miles prekine svoje nervozno koračanje po prostoriji i stane
pred njih. "Osjećajte se slobodnim da je odbijete, ili razmislite malo. Znam da ste oboje
jako umorni." Kao i svi mi. Je li doista u dolini bio tek dan i pol? Činilo mu se kao cijelo
stoljeće. Glava ga je boljela od umora. I Harrine oči bijahu crvene. "Prvo, znaš li čitati i
pisati?"
"Malo," prizna Harra. "Učio nas je Zastupnik Karal i Mama Lannier."
65
"Pa, dovoljno. Ne bi, znači, počinjala posve slijepa. Ovako — prije nekoliko godina u
Hassadaru je osnovana učiteljska škola. Još uvijek nije jako velika, ali i to je početak.
Postoje stipendije. Mogu ti srediti jednu, Harra, ako pristaneš živjeti u Hassadaru
tijekom tri godine intenzivnog studija."
"Ja!" reče Harra. "Ne mogu ja u školu! Ja jedva da znam... išta!"
"Znanje je ono s čim odlaziš iz škole, a ne s čim dolaziš. Gledaj, oni znaju kakvo je
stanje u ovome okrugu. Ima mnogo tečajeva. Istina, morala bi raditi mnogo napornije od
ostalih da nadoknadiš zaostatke i sustigneš gradske učenike. Ali znam da imaš hrabrosti
i znam da imaš volju. Ostatak je jednostavan — zaletavaš se glavom u zid opet i opet i
opet sve dok ne padne. Okej, završiš s krvavim čelom, pa što? Ti to možeš, kunem ti se da
možeš."
Lem je sjedio pored nje, izgledajući zabrinuto. Opet je uhvati za ruku. "Tri godine?"
reče on slabašnim glasom. "Da je nema tri godine?"
"Stipendija nije velika," reče Miles. "Ali, kako razumijem, ti se, Leme, razumiješ u
drvodjeljstvo. Trenutno je pola Hassadara u fazi izgradnje. Mislim da će Hassadar biti
slijedeći Vorkosigan Vashnoi. Siguran sam da bi mogao pronaći posao. S tvojom plaćom i
stipendijom mogli biste preživjeti."
Lemovo se lice prvo opusti od olakšanja, a onda opet poprimi zabrinut izraz. "Ali oni
tamo koriste moderna oruđa — kompjutere — robote..."
"Da. Ali nisu se svi oni rodili sa znanjem kako se ta oruđa koriste. Ako oni mogu
naučiti, možeš i ti. Povrh toga, bogataši skupo plaćaju ručnu izradu, unikatne primjerke,
ako su dobre kvalitete. Već vidim kako bi mogao početi, a to je najteže. Kasnije ćeš s
lakoćom naučiti sve."
"Otići iz doline Silvy..." reče Harra glasom punim nevjerice.
"Samo zato da bi se jednog dana vratila ovamo. Mogu poslati ovamo jednu satelitsku
jedinicu s portabl-napajanjem koje bi trajalo godinu dana. Netko bi morao jednom
godišnje doći iz Vorkosigan Surleaua i zamijeniti prazno punim, ali to nije problem.
Cijela ta stvar ne bi koštala više od, recimo, novog lakoletača." Poput onog sjajnog
crvenog u izlogu izložbenog salona u Vorbarr Sultani, kojega je Miles priželjkivao kao
dar za diplomu, što je napomenuo i roditeljima. Kreditni bon — dar — već leži u gornjoj
ladici komode u njegovoj sobi. "Nije to veliki projekt — kao što bi bilo postavljanje
satelitske veze za cijelu dolinu. Holovid bi primao edukativne satelitske emisije iz
glavnoga grada — postavimo to u neku veliku prostoriju, dodamo nekoliko tuceta
portabl-terminala za klince i eto ti instant-škole. Školovanje bi bilo obvezno za svu djecu,
za to bi se pobrinuo Zastupnik Karal — premda sam siguran da bi ih jedva uspijevali
66
maknuti iz škole jednom kad stigne holovid. Mislio sam...ah..." Miles pročisti grlo, "mislio
sam da bi je mogli nazvati Osnovnom Školom Raine Csurik."
"Oh," reče Harra i po prvi put tog strašnog dana zaplače. Lem je nespretno potapše
po ruci a ona mu napokon uzvrati stiskom.
"Mogu ovamo poslati i nekog nizinca kao učitelja," reče Miles. "Na određeno vrijeme,
dok se ti ne vratiš. Ali on ili ona neće shvaćati dolinu Silvy ovako kao ti. Ne bi razumjeli
zašto. Ti — ti već znaš. Ti već znaš ono što se ne može naučiti u školama u nizini."
Harra obriše oči i podigne pogled — ne daleko — prema njemu. "Vi ste išli na Carsku
Akademiju."
"Jesam." Brada mu se uzdigne.
"Onda ja," reče ona drhtavim glasom, "mogu svladati... Hassadarsku Visoku
Učiteljsku Školu." Riječi su joj isprva izišle nespretno. Isprva. "U svakom slučaju —
pokušat ću, gosparu."
"Kladim se na tebe," reče Miles. "Na vas oboje. Samo... ah," osmijeh mu preleti preko
usana i brzo nestane, "stoj uspravno i govori istinu, ha?"
Harra trepne, shvativši. U odgovor, i njenim licem bljesne polu-osmijeh i jednako se
brzo izgubi. "Hoću. Mali čovječe."
Slijedećeg je jutra Ninny odletio kući, zajedno s Pymom, u teretnoj letjelici, kao i dr.
Dea i njegova nemeza od kobile. Miles i novi privremeni tjelohranitelj, koji je bio doletio
istom tom teretnom letjelicom iz Vorkosigan Surleaua, krenuli su natrag na konjima. Pa,
pomisli Miles, ionako je bio planirao otići na logorovanje u planine s rođakom Ivanom
tijekom dopusta. Njegov livrejirani pratitelj bijaše lakonski veteran Esterhazy, koga je
Miles poznavao gotovo cijeli svoj život; izvrsno društvo za nekoga tko nije raspoložen za
razgovor — Miles je gotovo mogao zaboraviti da je tjelohranitelj uopće s njim. Miles se
zapita je li Esterhazy bio slučajan izbor, ili je u pitanju ipak Grofova milost. Esterhazy je
znao s konjima.
Noć su proveli ulogoreni pored rijeke ruža. Miles je odšetao uz dolinu obasjanu
večernjim svjetlom, tragajući za krajem ružičnjaka; doista, nekoliko kilometara dalje
grmovi su postajali rijeđi i manje neprohodni. Miles otrgne jedan pupoljak, provjeri da ga
Esterhazy kojim slučajem ne gleda, a onda znatiželjno zagrize. Očito, on i njegov konj
imaju različite ukuse. Otrgnuti pupoljci vjerojatno ne bi preživjeli put do doma — Ninny
će se morati zadovoljiti zrnjem zobi.
Miles je gledao kako se večernje sjenke uzdižu uz stražnju stranu paninskog lanca,
visokog i ogromnog u daljini. Kako su male te planine izgledale iz svemira! Mali nabori
67
na licu kugle koju je mogao pokriti rukom. Koje je od toga iluzija: daljina ili blizina?
Daljina, odluči Miles. Daljina je prokleta laž. Zna li to njegov otac? Miles je dvojio da zna.
On razmotri svoj nagon da sav svoj novac — čak i onaj kreditni bon za lakoletač —
baci na te planine, da napusti sve i ode učiti djecu, da otvori besplatnu kliniku, da postavi
satelitske kom-veze, ili sve to odjednom. Ali dolina Silvy bijaše samo jedna u gomili
takvih zajednica zakopanih duboko u ovim planinama, jedna od nekoliko tisuća
raštrkanih po cijelom Barrayaru. Porezi iscijeđeni iz ovoga okruga pomagali su održavati
baš onu elitnu vojnu školu u kojoj je potrošio... koliko njihovog novca? Koliko bi im sad
trebao dati da im se oduži? I on sam sad bijaše jedan od slugu ovoga planeta.
Što ti je Bog namijenio, tvrdila je Milesova majka, može se zaključiti po talentima
koje ti je dao. Akademske je počasti Miles zaradio čistim napornim radom. Ali ratne igre,
nadmudrivanje protivnika, biti uvijek jedan korak ispred — što je bilo neophodno, istina,
jer on si nije mogao priuštiti pogreške — ratne igre bile su nečastiva radost. Ovdje, ne
tako davno, rat nije bio igra. Možda će jednom opet biti tako. Ono što si učinio najbolje je
upravo ono što se od tebe tražilo. Činilo se da se Bog i Car slažu barem u tome, ako već u
ničem drugom.
Miles je dao svoju časničku prisegu Caru prije manje od dva tjedna, napuhan od
ponosa na svoja dostignuća. U tajnome kutku svoga uma zamišljao je sebe kako se drži
te prisege kroz paklene bitke, kroz mučenja, što već ne, čak i onda kad se s Ivanom
cinički šalio na račun arhaičnih mačeva i vrste ljudi koji su inzistirali na njihoovu
nošenju.
Ali u tami suptilnijih iskušenja, onih koja bole bez herojstva kao utjehe, Car više neće
biti simbol Barrayara u njegovu srcu.
Mir s tobom, mala damo, uputi on svoje misli Raini. Pridobila si ovog jadnog
izobličenog modernog viteza, koji sad nosi tvoje boje na rukavu. Ali i ovaj svijet u kojem
smo rođeni je jadan i izobličen, svijet koji nas odbacuje bez milosti i bez pitanja. Ali
barem neću samo jurišati na vjetrenjače u tvoje ime — ne, poslat ću projektile na te
vrteće prokletinje i raznijeti ih do neba...
Sad je znao koga služi. I zašto ne može odustati. I zašto ne smije biti neuspjeha.
68
DVA
"Osjećaš li se bolje?" oprezno upita Illyan. "Ponešto", odgovori Miles pažljivo, pa pričeka. O da, sada je u čekanju mogao nadmašiti Illyana. Šef sigurnosti primakne stolac i smjesti se uz Milesov ležaj, promotri ga i napući usne. "Moje... isprike, barune Vorkosigan, što sam posumnjao u vaše riječi." "Duguješ mi bar to", složi se Miles. "Da. Ali bez obzira", Illyan se namršti s neodobravanjem. "Pitam se, Miles, jesi li ikada shvatio u kolikoj je mjeri, u ulozi sina svog oca, nužno ne samo biti pošten, nego se takvim i doimati." "Kao sinu mog oca — ne", reče glatko Miles. Illyan nehotice puhne. "Ha. Možda i ne." Zabubnja prstima. "Bilo kako bilo, grof Vorvolk je iskopao dvije nedosljednosti u izvještaju tvojih tajnih plaćeničkih operacija. Suluda prekoračenja troškova pojavljuju se vezana za najjednostavnije zadatke kao što je prijevoz osoblja. Ja shvaćam da te Dagoola sredila, ali što je bilo prvi put?"
"Što prvi put?"
"Ponovno proučavaju što si to pokupio u Jacksonovu Skrovištu. Njihova je teorija da su te tvoja početna, uspješno zatajena muljanja navela da zagrizeš veći zalogaj na Dagooli."
"Ali to je bilo prije gotovo dvije godine!" prosvjedovao je Miles.
"Oni kopaju", složi se Illyan. "Analiziraju u detalje. Žele te javno prikucati na zid, ako je to ikako moguće. A ja, kao i prije, pokušavam konfiscirati njihov čekić. Prokletstvo." Doda uzrujano: "Nemoj me tako gledati. U ovom svemu nema ničeg osobnog. Da si sin bilo koga drugoga, slučaja uopće ne bi ni bilo, to znaju i oni. Revizija financijskih previda nedodirljivih Vor gnjavatora nije moja ideja o dobroj zabavi. Moja je jedina nada da ću ga izmoriti i tako natjerati da se povuče. Zato slušam."
Miles uzdahne. "Gospodine, vama sam na raspolaganju kao i uvijek. Što želite znati?"
"Objasni račun za opremu koju ste pokupili u Jacksonovu Skrovištu."
"Mislio sam da je sve obuhvaćeno u mojem izvještaju koji sam tada predao." Miles se pokušao prisjetiti. "Obuhvaćeno da. Ali objašnjeno, ne." "Ostavili smo pola tovara vrhunskog naoružanja na doku Fell Stanice. Da to nismo učinili, ti bi sad bio kraći za jednog znanstvenika, jedan brod i svog podređenog."
"Da?" reče Illyan. Prekriživši prste zavalio se u stolac. "A zašto?"
"Ah...to je duga priča. Komplicirana, znate." Nenamjerno, Miles se nasmiješi prisjećajući se. "Može li to još uvijek ostati samo između vas i mene?" Illyan nakrivi glavu. "U redu..."
69
LABIRINT
"Labyrinth", 1989
Zamišljeno promatrajući sliku kugle što je sjajila iznad vid-ploče, Miles prekriži ruke
na prsima i zatomi gađenje. Planet Jacksonova Cjelina, svjetlucav, bogat, korumpiran ...
Jacksonijanci su tvrdili da je njihova korumpiranost u potpunosti uvezena — kad bi
galaktika bila spremna za vrline platiti koliko za mane, to bi mjesto bilo hodočasničko
svetište. Milesu se to činilo poput rasprave o tome što je superiorno: crvi ili trulo meso
kojim se hrane. Ipak, da Jacksonova Cjelina ne postoji, galaktika bi je vjerojatno morala
izumiti. Njeni susjedi mogu hiniti užas, ali sigurno ne bi dopustili da takvo mjesto postoji
kad im ne bi predstavljala potajno korisno preplitanje sa sub-privredom.
Svejedno, planet je odisao određenom živošću. Ne onakvom kao prije stoljeće ili dva,
zasigurno, u vremenima kad je bio baza otmičara, ali njegove su nemilosrdne kriminalne
bande sazrele u monopole sindikata, strukturirane i ozbiljne gotovo poput malih vlada.
Neka vrst aristokracije. Naravno. Miles se pitao koliko dugo će se glavne Kuće još moći
odupirati polako nadolazećoj plimi integriteta.
Kuća Dyne, detergentno bankarstvo — operite svoj novac na Jacksonovoj Cjelini.
Kuća Fell, trgovina oružjem bez postavljanja pitanja. Kuća Bharaputra, ilegalna
genetika. Još gore, Kuća Ryoval, čiji je moto "Utjelovljeni snovi", nedvojbeno najprokletiji
— Miles je taj pridjev uporabio u doslovnom značenju — svodnici u povijesti. Kuća
Hargrayes, galaktički preprodavači ukradene robe, izvještačeno uglađeni posrednici pri
raznim transakcijama — mora im se priznati jedno: taoci razmijenjeni putem njihovih
ureda većinom su se vraćali živi. I tucet sličnih sindikata, povezanih na razne i
promjenjive načine.
Čak i nama ste korisni. Miles takne kontrole i slike nestane. Usna mu se iskrivi u
potisnutom gađenju i on pozove na zaslon prikaz inventara oružja kako bi još jednom
provjerio svoj popis za nabavu. Suptilna promjena vibracija broda govorila mu je da
usklađuju orbite — brza krstarica Ariel pristat će u Postaju Fell za manje od sat
vremena.
Njegova je konzola baš izbacivala disk s podacima o narudžbama oružja kad se
oglasio zvučni signal s vrata kajite, a potom i kontraalt preko komunikatora: "Admirale
Naismith?"
"Uđi." On izvadi disk i zavali se unatrag.
70
Kapetan Thorne ušeta unutra uz prijateljsko salutiranje. "Pristajemo za otprilike
trideset minuta, gospodine."
"Hvala ti, Bel."
Bel Thorne, zapovjednik Ariela, bijaše betanski hermafrodit, muškarac/žena
potomak davnog genetsko-socijalnog eksperimenta, po Milesovu mišljenju jednako
bizarnog kao i bilo što drugo što — prema pričanjima — za novac rade kirurzi Kuće
Ryoval oslobođeni svake etike. Hermafroditizam, propali betanski ekstremni pokušaj
postizanja ravnopravnosti, nije se ukorijenio, a nesretni potomci njegovih idejnih
začetnika ostali su manjina na hiper-tolerantnoj Koloniji Beta. Osim nekoliko lutalaca
poput Bela. Kao plaćenički časnik Thorne bijaše savjestan, lojalan i agresivan, i Milesu se
sviđao/sviđala/sviđalo — Betanci su za hermafrodite uvelike koristili zamjenicu srednjeg
roda. Ipak...
Miles je odavde mogao namirisati Belov cvjetni parfem. Bel je danas naglašavao
žensku stranu, kao i zadnjih pet dana ovoga putovanja. Obično bi se držao neutralne
sredine ili čak više muške strane; meka smeđa kosa i golobrado, kao isklesano lice u
kontrastu sa sivo-bijelom dendarijskom vojnom odorom, sigurne kretnje i opaki smisao
za humor. Milesa je sve više brinulo što se Bel u njegovoj prisutnosti smekšava.
Okrećući se holovidnoj ploči svoje kompjuterske konzole Miles opet pozove prikaz
planeta kojemu su se približavali. Izdaleka je Jacksonova Cjelina izgledala dovoljno
skromno; bregovita, prilično hladna — naseljeno područje oko ekvatora ima tek
umjerenu klimu — na holo-vidnom prikazu obrubljena čipkastom shematskom mrežom
raznobojnih satelitskih putanji, orbitalnih transfer-postaja i službeno dopuštenih
prilaznih vektora.
"Jesi li ikad prije bio ovdje, Bel?"
"Jednom, kao poručnik u floti Admirala Osera," reče plaćenik. "Kuća Fell je otada
dobila novog baruna. Njihovo oružje još uvijek ima dobru reputaciju, sve dok znaš što
kupuješ. Drži se dalje od rasprodaje neutronskih ručnih granata."
"Ha. Za ljude s jakim izbačajem. Ne boj se, neutronske ručne granate nisu na
popisu." On pruži disk s podacima Belu.
Bel se nagne nad naslon Milesove stolice kako bi mogao uzeti disk. "Da dam posadi
slobodno dok čekamo da barunove sluge utovare teret? A što je s tobom? Pored dokova je
nekad bio hostel s bazenom, saunom, dobrom hranom..." Bel spusti glas. "Mogao bih
rezervirati sobu za dvoje."
"Mislio sam podijeliti jednodnevne propusnice." Miles pročisti grlo.
71
"Ja jesam žena, znaš," istakne Bel šaptom.
"Između ostaloga."
"Tako si beznadno monoseksualan, Miles."
"Žao mi je." On nespretno potapša ruku koja se nekako našla na njegovu ramenu.
Bel uzdahne i uspravi se. "Mnogima je žao."
I Miles uzdahne. Možda bi svoje odbijanje mogao učiniti više empatskim — ovo je
tek otprilike sedmi put da se potakla ova tema između njega i Bel. Dosad je to već postala
neka vrst rutine, gotovo — ali ne posve — šale. Betancu se mora priznati da ima mnogo
optimizma — ili tuposti... ili, doda Miles pošteno, iskrenih osjećaja. Kad bi se sad
okrenuo, znao je, vjerojatno bi u hermafroditovim očima zatekao duboku osamljenost,
onu koja mu se nikad ne očituje na usnama. Nije se okrenuo.
A tko je on da sudi drugome, sumorno pomisli Miles, on kome vlastito tijelo donosi
tako malo radosti? Što je Bela, zdravog, normalne visine i držanja, pa makar i s
neobičnim rasporedom genitalija, tako privlačilo malom polu-izludjelom polu-bogalju?
On spusti pogled na sivu odoru dendarijskih časnika koju je imao na sebi. Uniformu koju
je zaradio. Ako već ne možeš biti visok dva metra, budi pametan dva metra. Doduše,
njegov mu razum dosad nije uspio dati rješenje problema s Thorneom.
"Jesi li ikad razmišljao o tome da se vratiš na Betu i potražiš nekog od svojih?" upita
Miles ozbiljno.
Thorne slegne ramenima. "Predosadno. Zato sam i otišao. Tamo je tako sigurno,
tako usko..."
"Ali je krasno mjesto za podizanje djece." Jedan se kut Milesovih usana izvio prema
gore.
Thorne se naceri. "Ti kužiš. Ti si gotovo savršeni Betanac, znaš? Gotovo. Imaš
naglasak, interne fore..."
Miles se mrvicu ukoči. "Gdje sam pogriješio?"
Thorne dotakne Milesov obraz; Miles se lecne.
"Refleksi," reče Thorne.
"Ah."
"Neću te odati."
72
"Znam."
Bel se opet nagne prema njemu. "Mogao bih ti izgladiti tu jedinu preostalu
neravninu..."
"Pusti sad to," reče Miles, pomalo zajapuren. "Čeka nas misija."
"Nabava," reče Thorne prijekorno.
"To nije misija," reče Miles. "To je samo krinka."
"Ha!" Thorne se ispravi. "Napokon."
"Napokon?"
"Ne treba biti genij. Došli smo kupiti oružje, ali umjesto da uzmeš brod s najvećim
prostorom za teret ti si odabrao Ariel — najbrži u floti. Nema ubitačnije i dosadnije
rutine od nabave, ali umjesto da pošalješ savršeno kompetentnog lučkog kapetana ti
osobno nadgledaš cijelu stvar."
"Doista želim stupiti u kontakt s novim Barunom Fellom," reče Miles blago. "Kuća
Fell je najveći dobavljač oružja s ove strane Kolonije Beta, a mnogo je manje izbirljiva kad
se radi o kupcima. Ako mi se svidi kvaliteta početne kupovine, oni bi mogli postati stalni
dobavljači."
"Četvrtina Fellovih oružja je betanske proizvodnje, samo s nabijenom maržom," reče
Thorne. "I opet — ha!"
"A dok smo ovdje," nastavi Miles, "predstavit će nam se određeni sredovječni čovjek i
pristupiti Dendarijskim Plaćenicima kao medicinski tehničar. U tom se trenutku
poništavaju propusnice i dopuštenja za izlazak, završavamo s utovarom tereta što je brže
moguće i odlazimo."
Thorne se zadovoljno naceri. "Pokupit ćemo nekoga. Vrlo dobro. Pretpostavljam da
ćemo za to biti jako dobro plaćeni?"
"Jako. Ako na odredište stigne živ. Čovjek je vrhunski istraživač genetičar iz
laboratorija Kuće Bharaputra. Planetarna mu je vlada ponudila azil i zaštitu pred dugim
rukama moćnog Baruna Luigija Bharaputre. Očekuje se da će njegov uskoro bivši
poslodavac biti vrlo uzrujan nakon otkaza bez najave. Plaćeni smo da ga novim
gospodarima izručimo živog i... ah, bez nasilnog izvlačenja tajni njegova poslovanja.
"S obzirom na činjenicu da bi Kuća Bharaputra vjerojatno mogla dvaput kupiti i
prodati Dendarijske Plaćenike samo novcem iz kasice-prasice, radije bih da ne moramo
imati posla s uvjerivačima Baruna Luigija. Pa ćemo glumiti nevine papke. Pa, mi nismo
73
učinili ništa drugo nego unajmili prokletog medicinskog tehničara, gospodine. I bit ćemo
strašno uzrujani kad on dezertira ubrzo nakon susreta s ostatkom flote na Escobaru."
"Zvuči mi dobro," prizna Thorne. "Jednostavno."
"Mislim da jest," uzdahne Miles s nadom. Na koncu konca, zašto se bar jednom
stvari ne bi odvijale po planu?
Trgovački uredi i izložbeni prostor za smrtonosnu robu Kuće Fell bili su smješteni
nedaleko dokova i većina manjih mušterija Kuće Fell nikad nije ulazila dublje u Postaju
Fell. Ali nedugo nakon što su Miles i Thorne predali svoju narudžbu — otprilike toliko
koliko je trebalo da se provjeri njihova kreditna sposobnost — pojavio se puzavac u
zelenoj svili Kuće Fell i u ruku Admirala Naismitha ugurao pozivnicu na prijem u
Barunovim osobnim odajama.
Četiri sata kasnije, pružajući propusnicu Barunovom majordomu na zatvorenom
ulazu u postajni privatni sektor, Miles je pogledom provjeravao svoj i Thorneov izgled.
Dendarijska svečana uniforma sastojala se od sive baršunaste tunike sa srebrnim
pucetima na ramenima i bijelim obrubom, odgovarajućih sivih hlača s bijelom crtom sa
strane i sivih čizama od sintet-antilopa — možda mrvicu otrcano? Pa, nije je on
dizajnirao, on ju je samo naslijedio.
Interfejs privatnog sektora bijaše vrlo zanimljiv. Milesov je pogled obuhvatio sve
detalje dok ih je majordomo skenirao za slučaj da su došli naoružani. Sustav za
održavanje života — zapravo svi sustavi — radili su nezavisno od ostatka postaje. Cijelo
to područje moglo se ne samo hermetički zatvoriti, već i posve odvojiti. Gotovo kao da se
radi o brodu a ne o postaji — motori i naoružanje tu su negdje u blizini, Miles bijaše
siguran u to, premda bi krenuti u potragu za njima vjerojatno bilo opasno po život.
Majordomo ih uvede unutra, zastavši tek toliko da ih najavi putem svog ručnog
komunikatora:
"Admiral Miles Naismith, zapovjednik, Dendarijska Slobodna Plaćenička Flota.
Kapetan Bel Thorne, zapovjednik brze krstarice Ariel, Dendarijska Slobodna Plaćenička
Flota."
Miles se pitao tko sluša na drugoj strani komunikatora.
Odaja za prijem bijaše velika i graciozno uređena, sa svjetlucavim lebdećim
stubištima i podijima koji su stvarali odvojene privatne oaze a da pritom nisu uništavali
dojam otvorenog prostora. Na svakom izlazu (a Miles ih je nabrojio šest) stajao je
krupan stražar odjeven u zeleno koji je svim silama pokušavao izgledati poput sluge, ali
bez mnogo uspjeha. Cijeli jedan zid bijaše proziran, s pogledom (koji je izazivao
74
vrtoglavicu) na užurbane dokove Postaje Fell i blistavi rub Jacksonove Cjeline koji je
presijecao zvjezdano obzorje. Grupa elegantnih žena odjevenih u zelene svilene sarije tiho
se kretala među gostima nudeći hranu i piće.
Sivi baršun, zaključi Miles nakon samo jednog pogleda na ostale goste, definitivno
nije najsretniji izbor odjeće. On i Bel dobro su se uklapali u boju zidova. Malobrojni ostali
privilegirani kupci bijahu odjeveni u raznovrsnu odjeću u skladu s modom njihovih
planeta. Oprezna rulja, razbijena u male grupice koje su se čvrsto držale zajedno, bez
ikakvog kontakta s ostalima. Činilo se da gerilci ne razgovaraju s plaćenicima, niti
šverceri s revolucionarima; Gnostički Sveci, naravno, razgovaraju samo s Jedinim Pravim
Bogom... i možda s Barunom Fellom.
"Tulum i pol," reče Bel. "Jednom sam otišao na izložbu kućnih ljubimaca koja je
imala jednaku ovakvu atmosferu. Vrhunac uzbuđenja bilo je kad se nečiji taucetanski
gušter oslobodio i pojeo pobjednika iz pseće skupine."
"Pst," Miles se naceri krajičkom usana. "Ovo je posao."
Žena u zelenom sariju tiho se nakloni pred njima i ponudi ih hranom s pladnja.
Thorne upitno podigne obrvu — hoćemo li...?
"Zašto ne?" promrmlja Miles. "Ionako ćemo na koncu sve to platiti. Sumnjam da
barun truje svoje mušterije, to nije dobro za posao. A ovdje posao caruje. Laissezfaire
kapitalizam koji je prešao sve granice." Izabrao je ružičasti zalogaj u obliku lotusa i
misteriozno zamagljeno piće. Thorne učini isto. Pokazalo se da je ružičasti lotus zapravo
neka vrst sirove ribe. Meso mu je škripalo pod zubima. Miles ga svejedno proguta. Piće
bijaše jako i alkoholno i nakon prvog gutljaja kojim je stjerao lotus niz grlo Miles ga sa
žaljenjem ostavi na prvoj ravnoj površini na koju je naišao. Njegovo sitno tijelo odbijalo je
baviti se alkoholom, a on nije imao nimalo želje s Barunom se suočiti polu-komatozan ili
nekontrolirano hihotav. Metabolički sretniji Thorne svoju je čašu zadržao.
Odnekud počne dopirati čudesna glazba, bogata zamršenost harmonija. Miles nije
mogao odrediti o kojem se instrumentu — instrumentima, zacijelo — radi. On i Thorne
razmijeniše poglede, pa se uputiše prema izvoru zvuka. Glazbenicu su pronašli pored
spiralnog stubišta, pred pozadinom od postaje, planeta i zvijezda. Milesove se oči
raširiše. Kirurzi Kuće Ryoval ovaj put su zasigurno otišli predaleko...
Sitne dekorativne obojene iskrice definirale su kuglasto polje velikog mjehura s
bestežinskim stanjem. U njemu je lebdjela žena. Dok je svirala njene su ruke boje
bjelokosti blistale u kontrastu sa zelenom svilom njene odjeće. Sve četiri njene ruke... Na
sebi je imala lepršavu jaknu nalik kimonu stegnutu pojasom i odgovarajuće kratke
hlačice iz kojih je provirivao drugi par ruku tamo gdje bi joj trebale biti noge. Kosa joj
75
bijaše kratka i meka i crna poput ebanovine. Oči zatvorene, a na njenu je licu lebdio izraz
kakav imaju anđeli, visok i udaljen i zastrašujuć.
Njen je čudan instrument bio fiksiran ispred nje: plosnati okvir od uglačanog drveta
sa zapanjujućom zbrkom razapetih žica. Žena je nevjerojatnom brzinom udarala po
žicama s četiri mala batića presvučena pustom, a pritom joj se gornji par ruku kretao u
kontri s donjim. Glazba se razlijevala poput slapa.
"Blagi Bože," reče Thorne, "pa to je kvadri."
"To je što?"
"Kvadri. Daleko je od kuće."
"Ona nije — nije lokalni proizvod?"
"Ni slučajno."
"Sad mi je lakše. Bar mislim. Odakle dovraga onda dolazi?"
"Prije nekih dvjesto godina — otprilike u vrijeme kad su izmislili hermafrodite,"
Thorneovim licem preleti čudan izraz, "došlo je do pravog procvata genetskih
eksperimenata na ljudima, kao posljedica razvoja praktičnog materničnog replikatora.
Ubrzo nakon toga doneseni su zakoni koji to zabranjuju, ali u međuvremenu je nekome
palo na um kako bi mogli stvoriti rasu stvorenja koja bi obitavala u bestežinskom stanju.
Onda se pojavila umjetna gravitacija i posao je propao. Kvadriji su pobjegli — njihovi su
potomci završili negdje Bogu iza leđa, daleko iza Zemlje — gledano s naše strane
neksusa. Priča se da se uglavnom drže po strani. Vrlo je neobično vidjeti jednu od njih s
ove strane Zemlje."
Nimalo neobičnije no što je naći betanskog hermafrodita u floti slobodnih plaćenika,
pomisli Miles. Ali glazba je zaslužila nepodijeljenu pažnju, premda se činilo da je
primijećuje tek mali dio ove paranoidne rulje. Šteta. Miles nije bio glazbenik, ali čak je i
on mogao osjetiti jačinu strasti izvedbe koja je išla dalje od puke nadarenosti,
približavajući se genijalnosti. Genij koji iščezava, zvuči protkani vremenom koji su —
poput vremena — zauvijek izvan dohvata ruke, sačuvani samo u sjećanju.
Glazba se spusti do proganjajućeg odjeka, a potom tišina. Otvoriše se plave oči
četveroruke glazbenice, a lice izgubi eteričan izraz i postane samo ljudsko, napeto i
tužno.
"Ah," uzdahne Thorne, gurne praznu čašu ispod pazuha, zaplješče pa zastane ne
želeći se isticati.
76
Što je Milesu u potpunosti odgovaralo. "Možda bi mogao porazgovarati s njom,"
predloži on.
"Misliš?" Razvedrivši se, Thorne zakorači naprijed, spusti čašu na pod i pritisne
dlanove na blistavi mjehur. Na hermafroditovu licu bljesne zanesen, umilan osmijeh.
"Ovaj..." Thornova su se prsa podizala i spuštala.
Bože dragi, Bel bez riječi? Nisam mislio da ću to doživjeti. "Pitaj je kako se zove taj
instrument na kojemu svira," ponuka ga Miles.
Četveroruka žena znatiželjno nagne glavu i graciozno dolebdi do barijere ispred
Thornea. "Da?"
"Kako se zove taj čudesan instrument?" upita Thorne.
"Dvostrani cimbal, gospo—gospodine..." njen sluga-se-obraća-gostu -glas zadrhti na
trenutak, očito ga ne želeći uvrijediti, "...časniče."
"Kapetan Bel Thorne," brzo reče Bel, osjećajući kako mu se vraća prijašnja sigurnost.
"Zapovjednik dendarijske brze krstarice Ariel. Na usluzi. Kako si dospjela ovamo?"
"Stigla sam sve do Zemlje u potrazi za poslom i Barun Fell me unajmio." Ona zabaci
glavu, kao da odbacuje neizrečenu kritiku, premda je Bel nije ni uputio.
"Ti si pravi kvadri?"
"Čuli ste za moj narod?" Njene se tamne obrve iznenađeno podigoše. "Većina ljudi na
koje ovdje naletim misli da sam proizvedena nakaza." U glasu joj se osjećao tračak
sarkazma i gorčine.
Thorne pročisti grlo. "Ja sam Betanac. U osobnom mi je interesu bilo da proučim
povijest rane genetske eksplozije." Thorne opet pročisti grlo. "Ja sam betanski
hermafrodit," reče čekajući reakciju.
K vragu. Bel nikad nije čekao reakciju, Bel je uvijek nastavljao naprijed ne dajući da
ga išta omete. Ne bih se u ovo miješao za sve blago svijeta. Miles uzmakne korak natrag,
trljajući usta kako bi prikrio cerek, dok su sve Thorneove muške karakteristike izbijale na
površinu, od glave do pete prema eteru.
Njena se glava sa zainteresirano nagne. Jedna gornja ruka dotakne barijeru nedaleko
Belova dlana. "Jeste li? Znači i vi ste genetik."
"O da. Reci mi kako ti je ime?"
"Nicol."
77
"Nicol. To je sve? Hoću reći prekrasno je."
"Moj narod ne koristi prezimena."
"Ah. I, ovaj, što radiš nakon prijema?"
U tom tenutku, nažalost, bijahu prekinuti. "Glavu gore, Kapetane," promrmlja Miles.
Thorne se istog trena uspravi, hladnokrvan i služben, prateći svojim pogledom Milesov.
Prilazio im je čovjek. Kvadri se odmakne od barijere i pogne glavu iznad sve četiri
sklopljene ruke čiji su se vršci prstiju dodirivali. I Miles poprimi neku vrst službena
uglađenog držanja.
Georish Stauber, Barun Fell, bijaše iznenađujuće star čovjek — obzirom na činjenicu
da je na ovaj položaj došao tako nedavno, pomisli Miles. Uživo je izgledao starije nego na
holovidu koji su Milesu pokazali na pripremama za ovu misiju. Barun bijaše debeo i
zovijalan, sjajne ćele obrubljene sijedim pramenovima. Izgledao je poput nečijeg djeda.
Doduše, ne Milesovog; Milesov je djed bio vitak i nalik grabežljivcu čak i u najstarijoj
dobi. A titula staroga Grofa bila je onoliko stvarna koliko takve stvari jesu, a ne samo
kurtoazna titula Sindikalnog preživjelog. Imao on vesele rumene obraze ili ne, podsjeti se
Miles, Barun Fell se do ovoga položaja uspeo preko hrpe mrtvih tjelesa.
"Admirale Naismith. Kapetane Thorne. Dobrodošli na Postaju Fell," zarogobori
Barun smiješeći se.
Miles mu uputi aristokratski naklon. Thorne učini isto, premda pomalo nespretno.
Ah. Slijedeći put mora kopirati tu nespretnost. Takvi sitni detalji daju vjerodostojnost
lažnim identitetima. Ili ih čine prozirnima.
"Jesu li se moji ljudi pobrinuli za vaše potrebe?"
"Da, hvala vam." Zasad pravi poslovan čovjek.
"Tako mi je drago da sam vas napokon upoznao," nastavi Barun. "O vama smo
mnogo čuli."
"Jeste li," reče Miles ohrabrujuće. Barunove oči bijahu na čudan način pohlepne.
Prilično srdačan prijem za malog olovnog plaćenika, ha? Ovo bijaše ipak malo
presrdačno no što bi bilo normalno čak i da se radi o velikom kupcu. Svejedno, u
Milesovu osmijehu nije se nazirala ni trunka opreza koji je osjećao. Strpljenja. Pusti neka
izazov iziđe na površinu, ne srljaj u ono što još ne možeš vidjeti. "Samo dobre stvari,
nadam se."
"Izuzetno dobre. Brzina vašeg uspjeha jednaka je tajnovitosti vašeg podrijetla."
78
Pakao, pakao, kakav je ovo mamac? Je li mu Barun želio dati do znanja da zapravo
zna pravi identitet 'Admirala Naismitha'? To bi moglo značiti iznenadne i ozbiljne
nevolje. Ne — strah je pretekao svoj uzrok. Čekaj. Zaboravi da je u ovome tijelu ikad
postojala osoba poput Poručnika Gospara Vorkosigana iz Barrayaranske Carske Službe
Sigurnosti. Ionako nije dovoljno veliko za nas obojicu, dečko. A ipak, zašto se ovaj debeli
morski pas tako dodvorno smiješi? Miles nakrivi glavu, ne odajući ništa.
"Priča o uspjehu vaše flote kod Vervaina doprla je čak i do nas ovdje. Šteta je to za
bivšeg zapovjednika."
Miles se ukoči. "Žalim smrt Admirala Osera."
Barun filozofski slegne ramenima. "Takve se stvari događaju u ovom poslu. Samo
jedan može biti zapovjednikom."
"On je mogao biti izuzetno dobar podređeni."
"Ponos je tako opasna stvar," nasmiješi se barun.
Doista. Miles se ugrize za jezik. Znači on misli da sam se ja 'pobrinuo' za Oserovu
smrt. Neka i ostane tako. Morao bi to biti tup sindikalni barun koji ne bi pronašao
nekakav profit u saznanju da je u ovoj prostoriji jedan plaćenik manje no što se to činilo,
te da su kroz Milesa Dendarijanci postali produženom rukom Barrayaranske Carske
Službe, tako tajnom da ni većina njih samih nije bila toga svjesna. Miles uzvrati
osmijehom, ne dodavši ništa.
"Strašno me zanimate," nastavi barun. "Na primjer, tu je zagonetka vaših godina. I
prethodne vojne karijere."
Da je Miles još uvijek u ruci imao piće sad bi ga bio strusio u jednom gutljaju.
Umjesto toga on grčevito ispreplete ruke za leđima. Dovraga, linije bola nisu mu dovoljno
postarale lice. Ako barun doista vidi ravno kroz kvazi-plaćenika do dvadeset-trogodišnjeg
poručnika Službe Sigurnosti... a ipak, obično mu je uspijevalo zavarati…
Barun spusti glas. "Jesu li jednako istinite i glasine o vašim betanskim tretmanima za
pomlađivanje?"
Dakle o tome se radi. Milesu se zavrti u glavi od olakšanja. "Zašto biste se vi zanimali
za takvo nešto, gosparu?" odbrblja on. "Mislio sam da je Jacksonova Cjelina kolijevka
gotovo-besmrtnosti. Kažu da ovdje ima nekih koji su već u trećem kloniranom tijelu."
"Ja nisam jedan od tih," reče barun s priličnim žaljenjem.
Miles izvije obrve u iskrenom iznenađenju. "Neka nesretna medicinska zapreka?"
upita, ubacivši uljudnu suosjećajnost u svoj glas. "Moje iskreno žaljenje, gospodine."
79
"Moglo bi se reći." Barunov smiješak imao je oštar rub. "Sama operacija
transplantacije mozga ubija određeni postotak pacijenata—"
Je, pomisli Miles, počevši sa 100% klonova čiji mozgovi odlaze u odvod da bi napravili
mjesta za...
"... drugi pak pretrpe razne vrsti trajnih oštećenja. To su rizici koje čovjek mora
preuzeti želi li nagradu."
"Ali nagrada je tako velika."
"Ali tu je i određen broj pacijenata koji se po ničemu ne razlikuju od prve grupe, a koji
na operacijskom stolu ne umru slučajno. Ako njihovi neprijatelji imaju dovoljno
suptilnosti i hrabrosti da se za to pobrinu. A ja imam brojne neprijatelje, Admirale
Naismith."
Miles napravi gestu tipa ma-nemojte-mi-reći, pa se nastavi pretvarati kao da ga sve
to strašno zanima.
"Procijenjujem da su moje sadašnje šanse da preživim transplantaciju mozga prilično
lošije od prosječnih," nastavi barun. "Pa me zanimaju alternative." On zastane,
iščekujući. „
"Oh,"reče Miles. Oh, stvarno. On se zagleda u svoje nokte, brzo razmišljajući. "Istina
je, jednom sam sudjelovao u... neovlašćenom eksperimentu. Preuranjenom, kako se
kasnije pokazalo, s kojim su prebrzo prešli s životinja na ljudske zamorce. Nije bio
uspješan."
"Ne?" reče barun. "Činite mi se dobroga zdravlja."
Miles slegne ramenima.
"Da, bilo je nekih pozitivnih učinaka na mišiće, ten, kosu. Ali moje su kosti kosti
starca, krhke." Istina. "Podložne akutnim upalama. Ima dana kad nisam u stanju hodati
bez lijekova." Opet istina, prokletstvo. "Ne očekuje se da ću dugo živjeti." Na primjer, ako
određene ovdje prisutne stranke ikad saznaju tko je 'Admiral Naismith', moj bi se
očekivani životni vijek mogao svesti na petnaestak minuta. "Pa, bojim se da vam ne mogu
preporučiti da se podvrgnete toj proceduri — osim ako niste veliki pobornik boli koji bi
uživao biti bogaljem."
Barun ga odmjeri od glave do pete. Razočaranje mu objesi uglove usana.
"Razumijem."
80
Bel Thorne, koji je dobro znao da navodni 'betanski tretman pomlađivanja' niti ne
postoji, slušao je s dobro skrivenim uživanjem i zavidno je dobro uspijevao suspregnuti
posprdni osmijeh. Blagoslovljeno budi njegovo malo crno srce.
"Ipak," reče barun, "možda je vaš... poznanik znanstvenik proteklih godina
napredovao."
"Bojim se da nije," reče Miles. "Umro je." On bespomoćno raširi ruke. "Od starosti."
"Oh." Barunova se ramena mrvicu objese.
"Ah, tu si, Fell," do njih dopre novi glas. Barun se ispravi i okrene.
Čovjek koji ga je zazvao bijaše odjeven u jednako konzervativnu odjeću, praćen tihim
slugom po kojem se jasno vidjelo da je tjelohranitelj. Sluga je na sebi imao uniformu,
crvenu svilenu tuniku visoka ovratnika i komotne crne hlače, i nije nosio oružje. Na
Postaji Fell jedino su Fellovi ljudi bili naoružani; ovo je mjesto imalo najstrožije propise o
nošenju oružja na koje je Miles ikada naišao. Ali splet žuljeva na šakama žilavog
tjelohranitelja implicirao je da mu oružje možda ni ne treba. Oči su mu svjetlucale a ruke
tek neznatno podrhtavale, odajući hiper-budnost izazvanu umjetnim pomagalima — ako
mu se tako zapovijedi mogao bi napasti i udariti zasljepljujućom brzinom i snagom
adrenalinskog ludila. Ali također će i mlad u mirovinu, metabolički obogaljen do kraja
svog kratkog života.
Čovjek kojega je čuvao također bijaše mlad —je li sin nekog velikog gospara, pitao se
Miles. Imao je dugu sjajnu crnu kosu spletenu na zamršen način, glatku
tamnomaslinastu kožu i orlovski nos. Nije mogao biti stariji od Milesove stvarne dobi, a
ipak se kretao sa zrelim samopouzdanjem.
"Ryovale," Barun Fell kimne uzvraćajući pozdrav, onako kako čovjek pozdravlja sebi
ravnoga. Još uvijek glumeći srdačnog domaćina, Fell doda: "Gospodo časnici, dopustite
mi da vam predstavim Baruna Ryovala iz Kuće Ryoval. Admiral Naismith, Kapetan
Thorne. Oni pripadaju onoj plaćeničkoj brzoj krstarici illyrikanske proizvodnje na
pristaništu, Ry, koju si jamačno primijetio."
"Bojim se da nemam tvoje oko za željezariju, Georish." Barun Ryoval im kimne na
način čovjeka koji se trudi biti uljudan prema onima koji su na društvenoj ljestvici niže od
njega. Miles mu uzvrati nespretnim naklonom.
Skrenuvši pažnju s Milesa na gotovo opipljiv način, Ryoval zakorači korak natrag s
rukama na bokovima promatrajući stanovnicu mjehura s nultom gravitacijom. "Moj
agent nije pretjerao opisujući njen šarm."
81
Fell se kiselo nasmiješi. Nicol se bila povukla — ustuknula — kad im se Ryoval
približio, i sad je lebdjela iza svog instrumenta, ugađajući ga. Pretvarajući se da ga
ugađa. Njene su oči s oprezom pogledavale Ryovala, pa se vratile cimbalu kao da ono
može postaviti nekakvu magičnu barijeru između njih.
"Možeš li joj zapovijediti neka zasvira—" počne Ryoval, ali bi prekinut signalom s
komunikatora oko zapešća. "Ispričaj me, Georish." Izgledajući pomalo uzrujano on se
napola okrene od njih i progovori u komunikator. "Ryoval. Nadam se da je ovo nešto
važno."
"Da, gosparu," odvrati tanak glasić. "Ovdje Upravnik Deem iz Prodajno-
Demonstrativnog. Imamo problem. Ono stvorenje koje nam je prodala Kuća Bharaputra
napalo je jednog kupca."
Ryovalove se usne nalik onima grčkoga kipa iskriviše u nečujnom režanju. "Rekao
sam vam da ga privežete lancima od duraluminija."
"I jesmo, gosparu. Lanci su izdržali, ali stvorenje je jednostavno iščupalo njihove
držače iz zida."
"Omamite ga."
"Jesmo."
"Onda ga primjereno kaznite kad se probudi. Dovoljno dug period bez hrane trebao
bi otupiti agresivnost tog stvorenja — ima nevjerojatan metabolizam."
"A što da radimo s kupcem?"
"Dajte mu štogod zatraži. Na račun Kuće."
"Ja... ovaj... ne znam hoće li biti u stanju išta zatražiti, i to prilično dugo. U bolnici je.
Još uvijek bez svijesti."
Ryoval zasikće. "Neka se moj osobni liječnik pobrine za njega, a ja ću se pobrinuti za
ostalo kad se vratim dolje, za nekih šest sati. Gotovo." On prekine vezu. "Imbecili," zareži.
Duboko udahne, kontrolirano, meditativno, pa se sjeti svoje društvene poze kao da je
vadi iz neke pohranjene memorije. "Ispričavam se za ovaj prekid, Georish."
Fell odmahne rukom u gesti razumijevanja, kao da želi reći: ah, posao.
"Kao što sam počeo — možeš li joj reći neka nešto odsvira?"
Fell sklopi ruke iza leđa, dok su mu oči svjetlucale lažnim dobrodušnim osmijehom.
"Sviraj nešto, Nicol."
82
Ona kimne, postavi se u odgovarajući položaj i sklopi oči. Zabrinutost koja joj je
činila lice napetim postepeno je prelazila u unutarnji mir i ona počne svirati polaganu,
slatku melodiju koja se ustalila, prevrtala, počinjala ubrzavati.
"Dosta!" Ryoval podigne ruku. "Točno je onakva kako su mi je opisali."
Nicol nespretno zastane usred melodije. Udisala je kroz raširene nosnice, vidljivo
uznemirena time što ne može djelo privesti kraju; frustracija artističke nedovršenosti.
Divljim je pokretima gurnula batiće u njihove držače sa strane instrumenta i prekrižila
oba para ruku. Thorneova se usta stisnuše i on također prekriži ruke u nesvjesnom
odjeku njenih pokreta. Miles se s nelagodom ugrize za usnu.
"Moj je agent govorio istinu," nastavi Ryoval.
"Tada ti je možda izrazio i moje žaljenje," reče Fell suho.
"Jest. Ali on nije ovlašćen da ponudi više od uobičajenog maksimuma. Kad se radi o
nečem ovako jedinstvenom, nema zamjene za izravan kontakt."
"Ja uživam u njenim vještinama takvima kakve jesu," reče Fell. " U mojim je
godinama mnogo teže doći do užitka nego do novca."
"Istina, istina. Svejedno, užici se mogu nadomjestiti drugim užicima. Mogao bih se
pobrinuti za nešto doista posebno. Nešto što nije u katalogu."
"Mislio sam na njene glazbene vještine, Ryovale. Koje su više nego posebne. One su
jedinstvene. Prave. Ne umjetno potencirane na bilo koji način. Ne od one vrsti koje se
mogu duplicirati u tvojim laboratorijima."
"U mojim se laboratorijima može duplicirati sve, gospodine." Ryoval se nasmiješi na
implicirani izazov.
"Osim originalnosti. Po definiciji."
Ryoval raširi ruke u uljudnom priznavanju filozofske tvrdnje. Fell, shvati Miles, nije
uživao samo u kvadrinom glazbenom daru, već i u činjenici da posjeduje nešto što njegov
suparnik tako žarko želi kupiti a što on nema ni najmanju potrebu prodati. To je moćan
užitak. Čini se da čak i čuveni Ryoval ima poteškoća naći nešto veće od toga — a ipak,
ako Ryoval uspije pogoditi Fellovu cijenu, koja bi sila na Jacksonovoj Cjelini uspjela
spasiti Nicol? Miles iznenada shvati da zna koja bi mogla biti Fellova cijena. Hoće li to
shvatiti i Ryoval?
Ryoval napući usne. "Porazgovarajmo onda o uzorku tkiva. Njoj to ne bi nanijelo
nikakvu štetu, a ti bi mogao i dalje nesmetano uživati u njenim uslugama."
83
"Ali štetilo bi njenoj jedinstvenosti. Prodaja kopija ili falsifikata uvijek snizuje
vrijednost originala, i sam to znaš, Ry," naceri se Barun Fell.
"Ne odmah, ne još neko vrijeme," istakne Ryoval. "Vrijeme potrebno za razvoj zrelog
klona je najmanje deset godina — ah, ali ti to znaš." On pocrveni i nakloni se kao da se
ispričava, kao da je shvatio da je upravo povukao nedopušten potez.
Sudeći po tome kako su se Fellove usne stisle, očito i jest. "Doista," reče Fell hladno.
U tom ih trenutku, prateći međuigru, s užasom prekine Bel Thorne. "Ne možete
prodati uzorke njenog tkiva! Nisu Vaše vlasništvo. Ona nije nekakva tvorevina s
Jacksonove Cjeline, ona je slobodna građanka galaktike!"
Oba se baruna okrenuše prema Belu, kao da se radi o komadu namještaja koji je
iznenada progovorio. Krivi potez. Miles se lecne.
"Može prodati njen ugovor," reče Ryoval, uspijevajući pokazati tolerantnost, premda
krhku. "O čemu se i radi u ovoj diskusiji. Privatnoj diskusiji."
Bel se nije obazirao na aluziju. "Ima li, ovdje na Jacksonovoj Cjelini, ikakve razlike
nazovete li to ugovorom ili mesom, tkivom?"
Ryoval se osmjehne hladnokrvnim osmijehom. "Baš nikakve. Vlasništvo je ovdje
znatno više od devet točaka zakona."
"To je posve ilegalno!"
"Legalno, dragi moj — ah — vi ste Betanac, zar ne? To objašnjava sve," reče Ryoval.
"Ilegalno je ono što planet na kojem jeste takvim proglasi i što je sposoban takvim
službeno učiniti. Ne vidim ovdje nikakve betanske snage koje bi nam mogle nametnuti
svoju određenu verziju moralnosti. Vidiš li ti, Fell?"
Fell je slušao uzdignutih obrva, uhvaćen između uzrujanosti i zabavljanja tim
razgovorom.
Bel se trgne. "Znači kad bih ja sad potegao oružje i raznio vam glavu to bi bilo posve
legalno?"
Tjelohranitelj se napne, a tijelo mu se postavi u položaj za napad.
"Prestani, Bel," promrmlja Miles ispod glasa.
Ali Ryoval je počeo uživati u poigravanju s Betancem koji ga je prekinuo. "Nemate
oružje. Ali legalnost na stranu, moji podređeni imaju upute da osvete moju smrt. To je,
kako bi se reklo, prirodan ili virtualan zakon. Otkrili biste da bi se takav nesretno izabran
potez smatrao itekako ilegalnim."
84
Barun Fell uhvati Milesov pogled i jedva vidljivo nakrivi glavu. Vrijeme je za
intervenciju. "Vrijeme je da krenemo dalje, Kapetane," reče Miles. "Nismo jedini barunovi
gosti."
"Probajte vrući buffet," predloži Fell ljubazno.
Ryoval naglašeno skrene pažnju s Thornea i okrene se Milesu. "Svakako svratite do
mene ako budete išli dolje, Admirale. Čak bi i Betanac mogao podnijeti širenje horizonata
svojih iskustava. Siguran sam da bi moje osoblje pronašlo nešto što bi vas zanimalo, a što
si možete priuštiti."
"Ne više," reče Miles. "Naše su kreditne kartice kod Baruna Fella."
"Ah, šteta. Na slijedećem dolasku, možda." Ryoval se okrene, s lakoćom ih se
rješavajući. Ali Bel se nije lako predavao. "Ne možete ni tamo dolje prodavati građanina
galaktike," reče, pokazujući trzavim pokretom na planet iza zaslona. Na licu kvadri
Nicol, koja ga je promatrala iza svog cimbala, nije bilo nikakva izraza, ali njene su
izražajne plave oči plamtjele.
Ryoval se okrene natrag, hineći tek otkriveno iznenađenje. "Oh, Kapetane, sad sam
tek shvatio. Betanac — vi ste zacijelo pravi genetički hermafrodit. I vi sami ste raritet
koji ima tržišnu vrijednost. Mogu vam ponuditi posao s prosvjetiteljskim iskustvom i uz
plaću dvaput veću od sadašnje. A čak se na vas ni ne bi trebalo pucati. Jamčim vam da
biste bili strašno popularni. Po grupnim cijenama."
Miles bi se mogao zakleti da je vidio kako Thorneu tlak skače do nebesa kad mu je
značenje Ryovalovih riječi doprlo do svijesti. Hermafroditovo se lice smrači i on duboko
udahne. Miles ga zgrabi za rame, jako. Bel je zadržavao dah.
"Ne?" reče Ryoval, nagnuvši glavu. "Što se može. Ali ozbiljno, masno bih vam platio
za uzorak tkiva za svoju arhivu."
Belov dah izleti poput eksplozije. "Moji klonovi da budu — da budu — neka vrst
seksualnih robova slijedećeg stoljeća! Preko mene mrtvog — ili vas — vi, vi-"
Bel bijaše toliko bijesan da je mucao, fenomen koji Miles nikad prije nije vidio u ovih
sedam godina poznanstva, čak ni u bitkama.
"Tako betanski," posprdno smrkne Ryoval.
"Prestani, Ry," zareži Fell.
Ryoval uzdahne. "Oh, dobro. Ali tako je lako."
85
"Ne možemo pobijediti, Bel," prosikće Miles. "Vrijeme je da se povučemo."
Tjelohranitelj je podrhtavao.
Fell kimne Milesu s odobravanjem.
"Hvala vam na gostoprimstvu, Barune Fell," reče Miles službeno. "Ugodan dan,
Barune Ryoval."
"Ugodan dan, Admirale," reče Ryoval, sa žaljenjem odustajući od najboljeg sporta
toga dana. "Vi mi se činite kozmopolitanskom vrstom za Betanca. Možda biste nas mogli
jednom posjetiti bez svog moralnog prijatelja."
Rat riječi pobjeđuje se riječima. "Ne bih rekao," promrmlja Miles, očajnički
prekopavajući po svom umu u potrazi za nekom zapanjujućom uvredom.
"Kakva šteta," reče Ryoval. "Imamo predstavu s psom i patuljkom za koju sam
siguran da bi vas fascinirala."
Nastao je trenutak posvemašnje tišine.
"Spržimo ih iz orbite," predloži Bel ukočeno.
Miles se naceri kroz stisnute zube, nakloni se, pa se udalji čvrsto držeći Belov rukav.
U roku nekoliko sekundi već se pored njih stvorio Fellov majordomo. "Ovim putem do
izlaza, prosim lijepo, gospodo časnici," smiješio se. Miles nikad prije nije bio niotkud
izbačen s toliko istančane uljudnosti.
Natrag na Arielu, Thorne je koračao gore-dolje po časničkoj blagovaonici, dok je
Miles sjedio i pijuckao kavu, vruću i crnu poput njegovih vlastitih misli.
"Žao mi je što sam prasnuo na tog balavca Ryovala," ispričavao se Bel nevoljko.
"Balavac, vraga," reče Miles. "Mozak u tom tijelu mora biti star najmanje stotinu
godina. Svirao te kao violinu. Ne. Ne možemo očekivati da ćemo njega zateći nespremna.
Priznajem, bilo bi lijepo da si imao dovoljno pameti da začepiš." On uvuče zrak kako bi
ohladio opečeni jezik.
Bel učini uznemiren pokret koji je Milesu davao za pravo, pa nastavi koračati gore-
dolje. "A ta jadna djevojka, zarobljena u onom mjehuru — imao sam jednu jedinu šansu
razgovarati s njom i prokockao sam je — ja sam trkeljao..."
Djevojka je doista izvukla ono muško iz Thornea, pomisli Miles uz grimasu. "Događa
se to i najboljima od nas," promrmlja on. Nasmiješi se u svoju šalicu kave, pa se namršti.
Ne. Bolje da ipak ne ohrabruje Thorneovo zanimanje za kvadri-djevojku. Ona je očito
mnogo više od samo jedne od Fellovih slugu. Njih dvojica imaju samo jedan brod s
86
dvadeset članova posade; čak i da imaju cijelu dendarijsku flotu za leđima dvaput bi
razmislio o tome da na bilo koji način uvrijedi Baruna Fella na njegovu vlastitom
teritoriju. Njih su dvojica na misiji. Kad smo već kod toga, gdje je taj prokleti čovjek
kojega trebaju pokupiti? Zašto ih nije već kontaktirao, kao što je bilo dogovoreno?
Oglasi se zidni interkom.
Thorne mu priđe. "Ovdje Thorne."
"Kaplar Nout, na ulazu s lučne strane. Ovdje je... jedna žena koja vas želi vidjeti."
Thorne i Miles izmijeniše poglede, obojica s podignutim obrvama. "Kako se zove?"
Prigušeno mrmljanje, a onda: "Nicol, kaže."
Thorne iznenađeno zagunđa. "U redu. Neka je netko doprati do časničke
blagovaonice."
"Da, Kapetane." Kaplar je zaboravio isključiti interkom prije no što se okrenuo i
njegov glas dopre do njih: "...ostani ovdje dovoljno dugo i vidjet ćeš bar jedan primjerak
od svačega."
Na dovratku se pojavi Nicol u lebdećoj stolici nalik cjevastoj šalici koja traga za
svojim tanjurićem, emajliranoj plavom bojom koja je u potpunosti odgovarala boji njenih
očiju. Kliznula je kroz vrata s jednakom lakoćom kao što bi to učinila žena njišući
bokovima i zaustavila se pored Milesova stola, te podesila visinu stolice na visinu osobe
koja sjedi. Stolicom je upravljala donjim parom ruku, što joj je gornje ostavljalo
slobodnima. Sjedalo je zacijelo bilo izrađeno po mjeri. Miles je to njeno manevriranje
promatrao s velikim zanimanjem. Dosad nije čak ni bio siguran može li ona uopće živjeti
izvan svog bestežinskog mjehura. Bio bi očekivao da će biti slaba. Nije mu se činila
slabom. Izgledala je odlučno. Ona pogleda Thornea.
Thorne je izgledao vrlo raspoloženo. "Nicol. Doista mi je drago da te opet vidim."
Ona kratko kimne. "Kapetane Thorne. Admirale Naismith." Pogled joj je prelazio s
jednoga na drugog, pa se zaustavio na Thorneu. Miles pomisli kako shvaća zašto.
Pijuckao je svoju kavu i čekao razvoj situacije.
"Kapetane Thorne. Vi ste plaćenik, zar ne?"
"Da..."
"I... oprostite mi ako sam krivo shvatila, ali činilo mi se da posjedujete izvjesnu...
empatiju za osobu u mom položaju."
Thorne joj uputi pomalo idiotski naklon. "Razumijem da visiš nad ponorom."
87
Njene se usne stisnuše i ona nijemo kimne.
"Sama se tamo dovela," istakne Miles.
Njena se brada podigne. "I namjeravam se od tamo sama i izvući."
Miles podigne ruku otvorena dlana i potegne još jedan gutljaj.
Ona počne nanovo podešavati visinu svoje stolice, nervoznim pokretom koji je
završio na istoj visini na kojoj je i počeo.
"Meni se čini," reče Miles, "da je Barun Fell moćan zaštitnik. Nisam siguran trebaš li
se ičega bojati radi Ryovalova...ovaj... tjelesnog zanimanja za tebe sve dok je Fell na
vlasti."
"Barun Fell umire." Ona zabaci glavu. "Ili bar on sam tako misli."
"Primijetio sam. Zašto ne plati da mu naprave klona?"
"Učinio je to. Sve je bilo dogovoreno s Kućom Bharaputra. Klon je već imao četrnaest
godina, posve zreo. A onda je prije nekoliko mjeseci netko ubio klona. Barun još uvijek
nije uspio otkriti tko je to učinio, premda ima malu listu sumnjivaca. Na čijem je vrhu
njegov vlastiti polubrat."
"I tako je zatočen u tijelu koje svakim danom sve više stari. Kakav... fascinantan
taktički potez," razmišljao je Miles naglas. "Pitam se što će slijedeće učiniti taj nepoznati
neprijatelj? Jednostavno čekati?"
"Ne znam," reče Nicol. "Barun je već naručio drugoga klona, ali taj još nije ni izvađen
iz replikatora. Čak i uz akceleratore rasta trebat će godine prije no što bude dovoljno
zreo za transplantaciju. I... palo mi je na um da između sada i tog vremena postoji cijeli
niz načina na koje bi barun mogao umrijeti, a koji nemaju veze s lošim zdravljem."
"Nestabilna situacija," složi se Miles.
"Želim van. Želim kupiti izlaz."
"Zašto onda," upita Miles suho, "jednostavno ne odeš dolje u ured jedne od tri
galaktičke komercijalne putničke agencije i ne kupiš si kartu?"
"Problem je u mom ugovoru," reče Nicol. "Potpisala sam ga dok sam još bila na
Zemlji i tada nisam znala što će taj ugovor značiti jednom kad dođem na Jacksonovu
Cjelinu. Ne mogu ga čak ni otkupiti, osim u slučaju da mi barun to odluči dopustiti. A
nekako... čini se da živjeti ovdje postaje sve skuplje i skuplje. Izračunala sam da će postati
još mnogo gore prije no što mi ugovor istekne."
88
"Koliko još?" upita Thorne.
"Pet godina."
"Ajoj," reče Thorne suosjećajno.
"Znači ti, ah, želiš da ti mi pomognemo da se prijevremeno izvučeš iz Sindikalnog
ugovora," reče Miles, ostavljajući male mokre prstenove na stolu s dnom svoje šalice. "Da
te potajno prošvercamo van, pretpostavljam."
"Mogu vam platiti. Sad mogu platiti više no što ću moći za godinu dana. Ovo nije
ono što sam očekivala kad sam došla ovamo. Tada su govorili o snimanju vid-demo
snimke... što se nije dogodilo, a mislim da nikad ni neće. Moram nekako doprijeti do šire
publike ako želim skupiti dovoljno novaca za povratak kući. Natrag svome narodu.
Želim... van odavde prije no što padnem u taj gravitacijiski bunar." Ona pokaže palcem u
smjeru planeta u čijoj se orbiti nalazio njihov brod. "Mnogi ljudi koji odu tamo dolje više
se nikad ne vrate." Ona zastane. "Zar se vi bojite Baruna Fella?"
"Ne!" reče Thorne uglas s Milesovim: "Da." Njih dvojica izmijeniše ironične poglede.
"Bolje bi nam bilo da budemo na oprezu kad je riječ o Barunu Fellu," predloži Miles.
Thorne slegne ramenima.
Ona se namršti i odmanevrira do stola. Izvuče snop raznih planetarnih valuta iz
svoje zelene svilene jakne, pa ih položi na stol ispred Milesa. "Bi li vam ovo dalo poticaja?"
Thorne opipa snop, pregleda novčanice. Snop vrijednosti najmanje nekoliko tisuća
betanskih dolara, procijenjeno odoka, najvećim dijelom u novčanicama srednjih
vrijednosti, premda je na vrhu snopa bila betanska novčanica od jednog dolara koja je
skrivala vrijednost snopa od očiju letimičnog promatrača. "Pa," reče Thorne
pogledavajući Milesa, "što mi plaćenici mislimo o tome?"
Miles se zamišljeno zavali unatrag. Čuvanje tajne Milesovog identiteta nije bila
jedina usluga koju je dugovao Thorneu. Miles se sjećao dana kad mu je Thorne pomogao
zarobiti asteroidnu rudarsku postaju i bojni brod Triumph sa samo šesnaestoricom
vojnika u punoj bojnoj opremi i hrpom hrabrosti. "Ja podupirem kreativne financijske
pothvate svojih podređenih," reče napokon. "Samo ti pregovaraj, Kapetane."
Thorne se nasmiješi, pa izvuče betansku novčanicu od jednog dolara iz snopa. "Ideja
je dobra," reče Thorne glazbenici, "ali iznos ne odgovara."
Njena ruka nesigurno krene prema jakni, pa zastane kad je Thorne gurnuo ostatak
snopa natrag prema njoj. "Što?"
89
Thorne podigne izvučenu novčanicu i nekoliko je puta istegne tako da je zapucketala.
"Ovo je odgovarajući iznos. Što naš dogovor čini službenim ugovorom." Bel joj pruži
ruku; nakon nekoliko trenutaka sveopće zapanjenosti ona je prihvati. "Dogovoreno," reče
Thorne veselo.
"Heroju," reče Miles podigavši prst u gesti upozorenja, "pazi se, stavit ću veto na taj
dogovor ako ga ne uspiješ provesti u apsolutnoj tajnosti. To je moja cijena."
"Da, gospodine," reče Thorne.
***
Nekoliko sati kasnije, u njegovoj kajiti na Arielu, Milesa iznenada probudi zvuk
komkonzole koji je imao prizvuk hitnosti. Štogod to bilo o čemu je sanjao istog je trena
nestalo, premda mu je ostao osjećaj da se radilo o nečem neugodnom. Biološkom i
neugodnom. "Naismith ovdje."
"Ovdje dežurni časnik u Nav - Kom-u, gospodine. Imate poziv s površinske
komercijalne komunikacijske mreže. Osoba kaže da se zove Vaughn."
Vaughn bijaše dogovoreno kodno ime čovjeka kojega su trebali pokupiti. Njegovo
pravo ime bilo je Dr. Canaba. Miles zgrabi jaknu svoje uniforme i navuče je preko crne
majice kratkih rukava, napravi par uzaludnih pokreta rukom kroz kosu, pa sklizne u
sjedalo za svojom konzolom. "Spoji ga."
Iznad Milesove vid-ploče pojavi se lice čovjeka koji je duboko zagazio u sredovječne
godine. Suncem opaljene, rasno nedefinirane crte lica, kratka valovita kosa na
sljepoočnicama prošarana sijedima; najistaknutija značajka bijaše inteligencija koja je
prožimala to lice i pogledu njegovih smeđih očiju davala žustrinu. Je, to je moj čovjek,
pomisli Miles zadovoljno. Krećemo. Ali Canaba je izgledao više nego napeto. Izgledao je
kao da je izvan sebe.
"Admiral Naismith?"
"Da. Vaughn?"
Canaba kimne.
"Gdje ste?" upita Miles.
"Dolje na površini."
"Trebali ste se s nama sresti ovdje gore."
"Znam. Nešto je iskrslo. Problem."
90
"Kakav problem? Ah —je li ovaj kanal siguran?"
Canaba se gorko nasmije. "Na ovome planetu ništa nije sigurno. Ali mislim da me ne
prisluškuju. Ne mogu doći gore, ne još. Potrebna mi je... pomoć."
"Vaughn, ne možemo se suprotstavljati superiornim silama — ako ste postali
zatvorenikom —"
On odmahne glavom. "Ne, nije to. Ja... izgubio sam nešto. Potrebna mi je pomoć da
to vratim."
"Koliko sam ja shvatio vi ste trebali ostaviti sve za sobom. Kasnije će vam to biti
kompenzirano."
"Ne radi se o nikakavoj osobnoj imovini. U pitanju je nešto što vaš poslodavac jako
želi imati. Oduzeti su mi izvjesni... uzorci. Neće me htjeti primiti bez njih."
Dr. Canaba očito je Milesa držao za sitnog plaćenika Barrayarske Službe Osiguranja
s nevelikim pristupom povjerljivim informacijama. Znači tako. "Meni je naređeno da
prebacim samo vas i vaše umijeće."
"Očito vam nisu rekli sve."
Vraga nisu. Barrayar bi te uzeo golog golcatog i bio sretan do besvijesti. Što je ovo?
Canaba je Milesovo mrštenje dočekao usana stisnutih u tanku crtu. "Neću otići
odavde bez njih. U tom slučaju dogovor otpada. A vi se možete pozdraviti s plaćom,
plaćeniče."
On to ozbiljno misli. Prokletstvo. Milesove se oči suziše. "Sve je ovo pomalo
tajnovito."
Canaba slegne ramenima. "Žao mi je. Ali moram... Sastanite se sa mnom pa ću vam
reći ostatak. Ili idite odavde, meni je svejedno. Ali nešto mora biti učinjeno, mora biti...
okajano." On uzrujano ušuti.
Miles duboko udahne. "U redu. Ali svaka dodatna komplikacija povećava vaš rizik. I
moj. Nadam se da je ovo vrijedno toga."
"Oh, Admirale," dahne Canaba tužno, "Meni jest. Meni jest."
Snježne su pahuljice prhutavo padale po malome parku u kojem su se trebali sastati
s Canabom, što bi Milesu dalo novi predmet kletvi da mu pogrda nije ponestalo već
satima prije. Drhturio je od hladnoće čak i pod dendarijskom parkom kad je Canaba
napokon prošao ispred kioska pred kojim su stajali Miles i Bel. Bez riječi su krenuli za
njim.
91
Glavni uredi bharaputranskih laboratorija bili su smješteni u gradu, što je Milesa
iskreno brinulo; dobro čuvano uzletište, čuvane Sindikalne zgrade, stambeni kompleksi
pod stražom, a između njih luda zbrka napuštenih starih zdanja koje, činilo se, nitko nije
čuvao, a u kojima su stanovali ljudi koji gmižu. To natjera Milesa da se zapita jesu li
dvojica dendarijaca koje je bio zadužio da prate njega i Bela dovoljna zaštita. Ali
gmizavci su ih obilazili u širokom luku; očito su razumijeli značenje stražara. Barem za
danjeg svjetla.
Canaba ih je odveo do jedne obližnje zgrade. Njene uzlazno/silazne cijevi bijahu u
kvaru, hodnici bez grijanja. Neka možda-ženska osoba odjevena u tamnu odjeću šmugne
pred njima u sjenke, natjeravši Milesa da se s nelagodom prisjeti štakora. Sumnjičavo su
slijedili Canabea uz sigurnosne ljestve postavljene na jednoj strani mračne uzlazno/
silazne cijevi, pa niz drugi hodnik i kroz vrata s razbijenom bravom u praznu prljavu
prostoriju osvijetljenu nepolariziranim ali cijelim prozorom. Pa, barem više nisu vani na
onom vjetru.
"Mislim da ovdje možemo slobodno razgovarati," reče Canabe, okrećući se i skidajući
rukavice.
"Bel?" reče Miles.
Thorne izvuče hrpu detektora ispod svoje parke, skenirajući okolinu dok su dva
dendarijska stražara kružila naokolo. Jedan se postavio u hodniku, a drugi blizu prozora.
"Čisto je," reče Bel napokon, kao da oklijeva vjerovati svojim instrumentima. "Zasad."
Namjerno naglašenih pokreta Bel priđe Canabi pa provjeri i njega. Canaba je čekao
spuštene glave, kao da je osjećao da bolji tretman ni ne zaslužuje. Bel postavi sonični
prigušivač.
Miles strese kapuljaču s glave i otkopča parku kako bi u slučaju opasnosti mogao što
brže do oružja. Canaba mu bijaše nevjerojatno nedokučiv. Koje su uopće njegovi porivi?
Nema sumnje da se Kuća Bharaputra pobrinula da mu bude ugodno — sudeći po njegovu
kaputu, raskošnoj odjeći ispod njega — i premda njegov standard neće pasti kad
prebjegne u barrayaranski Carski Znanstveni Institut, zacijelo neće imati mogućnosti
zgrtanja bogatstva kakve ima ovdje. Znači da sve ovo nije radi novca. Miles je to mogao
shvatiti. Ali ako se ne radi o gramzivosti zašto je onda uopće i počeo raditi za nekoga kao
što je Kuća Bharaputra ?
"Zbunjujete me, Dr. Canaba," reče Miles. "Zašto ova promjena kad je pred vama
ovakva karijera? Znam podosta o vašim budućim poslodavcima i — iskreno govoreći —
ne vidim kako bi vam oni mogli ponuditi išta više no što vam pruža Kuća Bharaputra."
Eto, rekao je to na pravi plaćenički način.
92
"Ponudili su mi zaštitu od Kuće Bharaputra. Doduše, ako ste vi jedan od njih..." on
sumnjičavo pogleda Milesa.
Ha. I prokletstvo. Čovjek je doista spreman odustati od svega. Ostavljajući Milesa da
osobno objasni neuspjeh misije Šefu Carske Službe Osiguranja Illyanu. "Oni su kupili
naše usluge," reče Miles, "pa prema tome vi zapovijedate. Žele vas sretnog i na sigurnom.
Ali mi ne možemo ni početi sa zaštitom ako se vi udaljite od plana smišljenog da vam
osigura najveću moguću razinu zaštite, ako ubacite dodatne čimbenike i od nas tražite
da tapkamo u mraku. Ako očekujete da preuzmem potpunu odgovornost za ishod ove
misije, moram znati što se događa."
"Nitko od vas ne traži da preuzmete odgovornost."
"Oni traže."
"Oh," reče Canaba. "Shvaćam." On odšeta do prozora, pa natrag. "Ali hoćete li učiniti
što od vas želim?"
"Učinit ću što mogu."
"Dovoljno," smrkne Canaba. "Bože..." on umorno zatrese glavom, pa odlučno
udahne. "Nisam došao ovamo zbog novaca. Došao sam zato što sam ovdje mogao
obavljati istraživanja koja nisam mogao nigdje drugdje. Ovdje nisam bio sputavan
zastarjelim legalnim restrikcijama. Sanjao sam o znanstvenom proboju... ali moj se san
pretvorio u noćnu moru. Sloboda je postala ropstvo. Stvari koje su željeli da činim...!
Konstantno prekidajući stvari koje sam ja želio činiti. Oh, uvijek možete naći ljude koji će
za novac učiniti štogod želite, ali to su drugorazredni stručnjaci. One najbolje se ne može
kupiti. Postigao sam stvari, jedinstvene stvari, koje Kuća Bharaputra ne želi dalje
razvijati jer joj ne bi donijele dovoljnu dobit, ne obazirući se na broj ljudi kojima bi te
stvari pomogle — a ja ne dobivam priznanja za svoj rad; godinu za godinom u stručnoj
literaturi čitam o tome kako galaktičke nagrade za dostignuća u mome polju odlaze
lošijima od mene samo zato što ja ne mogu objaviti svoje rezultate..." On zastane,
spuštene glave. "Nedvojbeno vam zvučim poput megalomanijaka."
"Ah..." reče Miles, "zvučite prilično frustrirano."
"Frustracija," reče Canaba, "me probudila iz duboka sna. Ranjeni ego — radilo se
samo o ranjenom egu. Ali u svome ponosu ponovno sam otkrio stid. A njegova me težina
zapanjila, sledila na mjestu. Razumijete li me? Je li uopće važno razumijete li me ili ne?"
On ode natrag do zida i ostane licem okrenut prema njemu, ukočenih leđa.
93
"Uh," Miles se zamišljeno počeška po potiljku, "da. Rado bih mnoge sate proveo
opčinjeno slušajući kako mi sve to objašnjavate — na mome brodu. Dok juri što dalje od
ovog planeta."
Canaba se okrene s iskrivljenim osmijehom na licu. "Vi ste praktičan čovjek, vidim.
Vojnik. Pa, Bog mi je svjedokom koliko mi u ovom trenutku treba vojnik."
"Stvari su tako zeznute, ha?"
"To... dogodilo se iznenada. Mislio sam da sve držim pod kontrolom."
"Nastavite," uzdahne Miles.
"Postojalo je sedam sintetiziranih genetskih kompleta. Jedan od njih je lijek za
određeni opskurni encimski poremećaj. Drugi bi podvadesetorostručio količinu kisika
koju proizvode alge na svemirskim postajama. Jedan od njih je došao odnekud izvan
bharaputranskih laboratorija — donio ga je čovjek za kojega nikad nismo saznali tko je,
čovjek praćen smrću. U samo jednoj noći ubijena je nekolicina mojih kolega koji su radili
na tome projektu, ubili su ih komandosi koji su ga slijedili. Njihovi zapisi bili su uništeni,
a ja nikad nikome nisam rekao da sam neovlašteno bio posudio uzorak tkiva kako bih ga
mogao proučiti. Još nisam posve završio, ali mogu vam već sad reći da se radi o nečem
apsolutno jedinstvenom."
Miles se gotovo zagrcne shvativši o čemu se radi, sjetivši se bizarnog spleta okolnosti
kojima je jedan takav uzorak tkiva dospio u ruke dendarijske službe sigurnosti prije
godinu dana. Telepatski genetski komplet Terencea Seeja — i osnovni razlog zašto je
Njegovoj Carskoj Visosti odjednom trebao vrhunski genetičar. Doktora Canabu čeka
malo iznenađenje kad stigne u barrayaranski laboratorij. Ali ako je ostalih šest genetskih
kompleta vrijedno barem djelić onoga koliko vrijedi ovaj koji im je poznat, Šef Illyan će
Milesa odrati tupim nožem ako dopusti da mu skliznu kroz prste. Miles odjednom počne
dvostruko pažljivije slušati Canabea. Ova misija možda neće biti tako trivijalna kako se
bio pribojavao.
"Tih sedam genetskih kompleta zajedno predstavljaju desetke tisuća radnih sati,
većinom mojih, uz malu pomoć drugih — moje životno djelo. Smjestio sam ih u viralni
umetak i ugradio ih, molekularno vezane i neaktivne, u živi..." Canaba se na trenutak
smete, "organizam, uskladištio ih tamo. U organizam za koji sam mislio da nikome neće
pasti napamet da u njemu potraži takvo nešto."
"Zašto ih niste uskladištili u svoje tkivo?" upita Miles uzrujano. "Onda ih ne biste
izgubili."
94
Canabina se usta otvoriše. "Ja... nikad mi to nije palo na pamet. Zašto se ja toga
nisam sjetio?" Njegova rukla u čudu dotakne čelo, kao da provjerava u čemu je greška.
Usne mu se opet stisnu u crtu. "Ali to ne bi ništa promijenilo. Još uvijek bih morao..." On
zašuti. "Stvar je u tom organizmu," reče napokon. "Tom... stvoru." Još jedna duga tišina.
"Od svih stvari koje sam učinio," nastavi Canaba tiho, "od svih stvari koje mi je
nametnula ova ogavna sredina, jednu ne mogu prežaliti. Shvatite, to se zbilo davno. Bio
sam mlad, tada sam još mislio da me ovdje čeka budućnost. I nisam to učinio sam —
krivica je grupna. Dobra izlika, ha? Rasprši krivnju, reci da je njegova, da je to njeno
maslo... pa sad je moja."
Misliš reći da je sad moja, pomisli Miles tmurno. "Doktore, što više vremena
provedemo ovdje, to je veća šansa da ćemo kompromitirati ovu operaciju. Molim vas,
prijeđite na stvar."
"Da... da. Pa, prije dosta godina Kuća Bharaputra preuzela ugovor za proizvodnju...
nove rase."
"Mislio sam da je Kuća Ryoval ta koja je čuvena po stvaranju ljudi, ili čega već, po
narudžbi," reče Miles.
"Oni proizvode robove, pojedinačno. Vrlo su specijalizirani. I mali — njihova je
klijentela iznenađujuće malobrojna. Ima mnogo bogatih ljudi, a pretpostavljam da ih ima
i mnogo izopačenih, ali mušterija Kuće Ryoval mora biti i jedno i drugo — a takvih ipak
nema toliko koliko mislite. Kako bilo da bilo, taj bi nam ugovor omogućio da započnemo
s masovnom produkcijom, nečim što uvelike nadmašuje mogućnosti Kuće Ryoval.
Izvjesna sub-planetarna vlada, pritisnuta susjedima, željela je da im stvorimo rasu super-
vojnika."
"Što, zar opet?" reče Miles. "Mislio sam da su to već i prije pokušavali. Više no
jednom."
"Ovaj put smo mislili da je to moguće. Ili, bolje rečeno, bharaputranska hijerarhija
bila je spremna uzeti ponuđeni novac. Ali projekt je već od samog početka patio od
prevelikog priliva ideja o tome kakvi bi super-vojnici trebali biti. Klijent, naši vlastiti
odličnici, članovi genetičkog projekta, svi su imali ideje koje su zdušno zagovarali.
Kunem vam se da je projekt bio osuđen na propast čak i prije no što ga je odobrio
dizajnerski komitet."
"Super-vojnik. Kojega je dizajnirao komitet. O bogovi. Da se čovjeku zavrti u glavi."
Milesove su se oči raširile. "I što se onda dogodilo?"
95
"Nekolicini nas se činilo da su već dosegnute granice ljudskih mogućnosti. Jednom
kad, recimo, mišićni sustav dovedete do savršenog zdravlja, stimulirate ga s
maksimumom hormona, izvježbate ga do krajnjih granica, dalje od toga ne možete. Pa
smo se okrenuli drugim vrstama radi željenih posebnih poboljšanja. Ja, na primjer,
postao sam opčinjen aerobičnim i anaerobičnim metabolizmom u mišićima čistokrvnih
konja—"
"Što?" upita Thorne, šokiran.
"Bilo je tu i drugih ideja. Previše. Kunem se da nisu sve bile moje."
"Miješali ste ljudske i životinjske gene?" dahne Miles.
"A zašto ne? Još na samome početku ljudske smo gene ubacivali životinjama — to
gotovo da je bila prva stvar koju su genetičari učinili. Dobivali ljudski inzulin iz bakterija
i tome slično. Ali dosad se nitko nije usudio učiniti obratnu stvar. Ja sam probio barijeru,
razbio kodove... Isprva je izgledalo dobro. Tek kad su prvi primjerci dosegli pubertet sve
su greške postale očite. Pa, bio je to tek početak. Željeli smo da budu opasni. Ali ispali su
monstruozni."
"Recite mi," protisne Miles, "je li u tom vašem dizajnerskom komitetu bilo ijednog
vojnika koji je imao ikakvih iskustava u borbi?"
"Pretpostavljam da ih je bilo na strani klijenta. Oni su nam dali parametre," reče
Canaba.
"Shvaćam," reče Thorne prigušenim glasom. "Pokušali su ponovno izumiti
dragovoljce."
Miles ga ošine pogledom, pa kucne po svom kronometru. "Ne dajte se smetati,
doktore."
Nastane kratka tišina. Canaba opet progovori. "Napravili smo deset prototipova.
Onda je klijent... propao. Izgubili su svoj rat—"
"Zašto me to ne iznenađuje?" promrmlja Miles ispod glasa.
"—sredstva za financiranje projekta bila su povučena, a sam projekt napušten prije
no što smo mogli u praksi primijeniti sve ono što smo naučili iz vlastitih grešaka. Od
deset prototipova devet ih je umrlo. Ostalo je jedno stvorenje. Držali smo ga u
laboratoriju... radi nekih poteškoća koje bismo imali da smo ga pokušali smjestiti negdje
vani. Svoj sam genetski kompleks uskladištio u to stvorenje Još uvijek je tamo. Zadnja
stvar koju sam namjeravao učiniti prije odlaska bilo je ubiti stvora. Milosrđe...
odgovornost. Moje okajanje grijeha, ako hoćete."
96
"A onda?" ponuka ga Miles.
"Prije nekoliko dana iznenada su ga prodali Kući Ryoval. Kao veliku novost, očito.
Barun Ryoval skuplja čudnovatosti svih vrsta za svoje banke uzoraka tkiva—"
Miles i Bel razmijeniše poglede.
"Nisam imao pojma da ga namjeravaju prodati. Ujutro sam došao na posao i otkrio
da stvorenja nema. Mislim da Ryoval nema pojma o njegovoj pravoj vrijednosti. Koliko
znam, još uvijek je tamo u Ryovalovim postrojenjima."
Miles zaključi da ga hvata sinusna glavobolja. Nedvojbeno radi hladnoće. "A što
biste, prosim lijepo, željeli da mi vojnici sad učinimo?"
"Da nekako uđete tamo. Da ga ubijete. Uzmete uzorak tkiva. Samo u tom ću slučaju
poći s vama."
Ne samo glavobolja, već i želučani grčevi. "Što — oba uha i rep?"
Canaba ga hladno pogleda. "Mišić lista lijeve noge. Tamo sam injektirao genetski
kompleks. Ti pohranjeni virusi nisu virulentni, nisu mogli daleko migrirati. Najveća
koncentracija bi još uvijek trebala biti tamo."
"Tako." Sklopivši oči Miles je trljao sljepoočnice. "Dobro. Pobrinut ćemo se za to.
Ovaj je naš osobni dogovor vrlo opasan i radije ga ne bih ponavljao. Planirajte biti na
mome brodu za četrdeset i osam sati. Hoćemo li imati kakvih teškoća u prepoznavanju
vašeg čudovišta?"
"Ne bih rekao. Taj je primjerak narasao do visine od oko dva i pol metra. Ja... želim
da znate da produženi vampiroliki očnjaci nisu bili moja ideja."
"Ah... shvaćam."
"Može se kretati vrlo brzo — ako je još uvijek dobra zdravlja. Mogu li vam ikako
pomoći? Imam pristupa bezbolnim otrovima..."
"Učinili ste dovoljno, hvala. Ostatak prepustite nama profesionalcima, ha?"
"Bilo bi najbolje da tijelo tog stvorenja bude posve uništeno. Da ne ostane niti jedna
stanica. Ako je to moguće."
"Zato i jesu izmislili plazmene lukove. Bolje da sad krenete."
"Da." Canaba je oklijevao. "Admirale Naismith?"
"Da..."
97
"Ja... možda bi bilo najbolje da moji budući poslodavci ne saznaju za ovo. Njihovi su
interesi vrlo militantne prirode. Ovakvo nešto moglo bi ih nepotrebno uzbuditi."
"Oh," reče Miles/Admiral Naismith/Poručnik Gospar Vorkosigan iz Barrayaranske
Carske Službe, "mislim da o tome ne morate brinuti."
"Hoće li četrdeset i osam sati biti dovoljno za vašu akciju?" brinuo se Canaba. "Vi
shvaćate da ću se u slučaju da se vratite bez uzoraka ja vratiti natrag ovamo. Neću ostati
zatvorenikom na vašem brodu."
"Učinit ćemo vas sretnim. Tako piše u našem ugovoru," reče Miles. "A sad bi bilo
bolje da krenete."
"Moram se osloniti na vas, gospodine." Canaba kimne u potisnutoj strepnji, pa se
povuče.
Još su nekoliko minuta čekali u hladnoj prostoriji kako bi između Canabe i sebe
postavili malo razdaljine. Zdanje je škripalo pod udarima vjetra; iz jednog gornjeg
hodnika dopre čudan vrisak, a malo kasnije smijeh koji se naglo prekine. Uto se pojavi
stražar koji je slijedio Canabea. "Sigurno je stigao do svog vozila, gospodine."
"Pa," reče Thorne, "pretpostavljam da ćemo se morati domoći plana Ryovalovih
postrojenja—"
"Mislim da nećemo," reče Miles.
"Ako namjeravamo u akciju—"
"Akciju, vraga. Ne mislim riskirati svoje ljude na nešto tako idiotsko. Rekao sam mu
da ću ubiti njegov grijeh. Nisam rekao kako."
Komercijalna komkonzola na površinskoj luci dobro im je došla. Miles sklizne u
kabinu i ubaci svoju kreditnu karticu u stroj, dok su Thorne i dvojica dendarijaca ostali
vani, na granici njegova vidnog polja, stražareći. On utipka kod.
Za tren se na vid-ploči stvori slika recepcionerke slatka lica s jamicama na obrazima
i bijelom krznenom krestom namjesto kose. "Kuća Ryoval, Služba usluge. Kako vam
mogu pomoći, gospodine?"
"Želio bih razgovarati s Upravnikom Deemom iz Prodajno/Demonstrativnog," reče
Miles glatko, "o mogućoj kupovini uime moje organizacije."
"Vaše ime, prosim?"
"Admiral Naismith, Dendarijska Slobodna Plaćenička Flota."
98
"Samo trenutak, gospodine."
"Doista misliš da će nam jednostavno prodati to stvorenje?" promrmlja Bel sa strane,
baš kad je s ploče nestalo djevojčino lice, nadomješteno gibajućim obojenim svjetlima i
nekakvom sirupastom glazbom.
"Sjećaš li se što smo jučer slučajno načuli?" upita Miles. "Kladim se da je stvorenje na
prodaju. I to jeftino." Mora se potruditi da ne izgleda suviše zainteresirano.
Za pohvalno kratko vrijeme obojene ljige nestane, a umjesto nje pojavi se lice
zapanjujuće lijepog mladića, plavookog albina u crvenoj svilenoj košulji. Najednom
bijelom obrazu imao je ogromnu podlivenu masnicu. "Ovdje Upravnik Deem. Mogu li
vam biti od pomoći, Admirale?"
Miles pažljivo pročisti grlo. "Do mene su doprle glasine da je Kuća Ryoval nedavno od
Kuće Bharaputra nabavila robu koja me profesionalno zanima. Navodno se radi o
prototipu za neku vrst novog vojnika. Znate li išta o tome?"
Deemova ruka nesvjesno dotakne masnicu i blago je pritisne, a onda se naglo makne.
"Doista, gospodine, imamo takvo nešto."
"Je li na prodaju?"
"Oh, nar— hoću reći, mislim da je prodaja već ugovorena. Ali možda bi još uvijek bilo
moguće da ubacite svoju ponudu."
"Bi li bilo moguće da prije toga pogledam to stvorenje?"
"Naravno," reče Deem sa suspregnutom žustrinom. "Kad bi vam odgovaralo?"
Uto zapucketa statika, a vid-slika se rascijepi; Deemovo je lice sad zauzimalo samo
pola zaslona. Lice na drugoj polovici bijaše im dobro poznato. Bel prosikće ispod glasa.
"Ja ću preuzeti ovaj poziv, Deem," reće Barun Ryoval.
"Da, gosparu." Deemove su se oči raširile od iznenađenja. On prekine vezu.
Ryovalovo se lice proširi na cijelu ploču.
"Dakle, Betanče," nasmiješi se Ryoval, "izgleda da ipak imam nešto što vas zanima."
Miles slegne ramenima. "Možda," reče neutralnim glasom. "Ako je u okviru mojih
financijskih mogućnosti."
"Mislio sam da ste sav svoj novac dali Fellu."
99
Miles raširi ruke. "Dobar zapovjednik uvijek ima skrivene rezerve. Kako bilo da bilo,
stvarna vrijednost robe ionako još nije utvrđena. Zapravo, nije utvrđeno niti da postoji."
"Oh, postoji, postoji. I impresivna je. Dodati je mojoj zbirci za me je predstavljalo
jedinstveni užitak. Mrsko mi je rastati se od nje. Ali za vas," Ryovalov se osmijeh proširi,
"možda bi bilo moguće malo srezati cijenu." On zahihoće na neku tajnu igru riječima
koja je Milesu promakla.
Srezati mi grlo, prije bih rekao. "Oh?"
"Predlažem jednostavnu razmjenu," reče Ryoval. "Meso za meso."
"Možda ste precijenili moj interes, Barune."
Ryovalove se oči zacakliše. "Mislim da nisam."
Zna da ga ne bih taknuo štapom da se ne radi o nečemu što mi je jako važno. Znači
tako. "Iznesite svoj prijedlog."
"Poštena razmjena: Bharaputrino čudovište — ah, trebali biste ga vidjeti, Admirale!
— za tri uzorka tkiva. Tri uzorka tkiva koja vas, ako ste pametni, neće koštati ništa."
Ryoval podigne jedan prst. "Jedan od vašeg betanskog hermafrodita," drugi prst, "jedan
od vas," treći prst, "a jedan od Fellove kvadri glazbenice."
Činilo se da Bel, stojeći sa strane, suspreže napad bijesa. U tišini, srećom.
"Taj bi se treći mogao pokazati izuzetno teškim za nabaviti," reče Miles kupujući
vrijeme za razmišljanje.
"Manje teškim za vas nego za mene," reče Ryoval. "Fell poznaje moje agente. Na
oprezu je. Vi predstavljate jedinstvenu priliku da se provučemo pored tog njegovog
opreza. Uz odgovajuću motivaciju, siguran sam da biste bili voljni to učiniti, plaćeniče."
"Uz odgovarajuću motivaciju ima jako malo toga što ja ne bih bio voljan učiniti,
Barune," reče Miles polunasumično.
"Eto. Očekivat ću vijesti od vas za — recimo — dvadeset i četiri sata. Po isteku tog
roka moja ponuda prestaje vrijediti." Ryoval veselo kimne. "Ugodan vam dan, Admirale."
Vid-zaslon se zamrači.
"Eto," ponovi Miles poput odjeka.
"Eto što?" upita Thorne sumnjičavo. "Nemoj mi reći da ozbiljno razmišljaš o tome da
prihvatiš tu — gnjusnu ponudu?"
"Za ime Boga, zašto želi uzorak mog tkiva?" čudio se Miles naglas.
100
"Nedvojbeno za točku s patuljkom i psom," reče Thorne opako.
"He-hej. Bojim se da bi Ryoval bio vrlo razočaran kad bi otkrio da je moj klon visok
dva metra." Miles pročisti grlo. "To zapravo nikoga ne bi boljelo, pretpostavljam. Mislim
na uzimanje malog uzorka tkiva. Dok, recimo, prepad riskira ljudske živote."
Bel se nasloni leđima na zid i prekriži ruke na prsima. "Nije istina. Morao bi se tući sa
mnom da dobiješ uzorak mog tkiva. I njenog."
Miles se kiselo naceri. "Pa..."
"Pa što?"
"Pa, hajdemo naći tlocrt Ryovalove jame s mesom. Čini se da ipak idemo u lov."
Glavno biološko postrojenje Kuće Ryoval nije bilo baš prava utvrda, već sklop zdanja
pod stražom. Prilično prokleto velikih zdanja. Miles je stajao na krovu letjelice i
proučavao teren kroz noćne okulare. Na kosi su mu se stvarale sitne kapljice od magle.
Hladni vlažni vjetar tragao je za rupama u njegovoj jakni, baš kao što je on tragao za
rupama u Ryovalovom osiguranju.
Bijeli se kompleks isticao na pozadini planina obraslih tamnim šumama; njegovo se
prednje dvorište, osvijetljeno reflektorima, doimalo vilinskim pod maglom i mrazom.
Pomoćni ulazi sa strane obećavali su više. Miles polako kimne sam za sebe, pa se spusti s
unajmljenog vozila, pomno namještenog tako da izgleda kao da se pokvarilo na uskom
planinskom puteljku s kojega je pucao pogled na Ryovalovo zemljište. On uđe u stražnji
dio vozila, dalje od tog ledenog vjetra.
"Okej, ljudi, slušajte." Njegova jedinica zbila se u grupu oko holovidne karte koju je
Miles postavio u sredini. Obojena svjetla displeja obasjavala su im lica: visoki
potporučnik Murka, Thorneov prvi podređeni, i dva krupna vojnika. Narednica Laureen
Anderson bijaše vozačica, vanjska podrška zajedno s vojnikom Sandyjem Hereldom i
Kapetanom Thorneom. Miles je u sebi skrivao barrayaransku predrasudu protiv toga da
povede ženu u Ryovalov brlog, i nadao se da se to ne vidi. Isto je vrijedilo i za Bela
Thornea, samo u dvostrukoj mjeri. Ne da bi nečiji spol nužno značio razliku u
avanturama koje bi mogle uslijediti u slučaju da budu zarobljeni, čak i da je istinita samo
desetina glasina koje je čuo. Svejedno... Laureen je tvrdila da može upravljati bilo kojom
letjelicom čovjekove izradbe i proletjeti njome kroz ušicu igle, premda je Miles sumnjao
da je ikad u životu učinila išta tako 'domaćinski' kao što je uvesti konac u iglu. Ona se
neće buniti protiv zapovijedi.
"Naš glavni problem i dalje je to što još uvijek ne znamo gdje drže Bharaputrino
stvorenje. Pa ćemo prvo probiti ogradu, vanjsko dvorište, pa glavnu zgradu, ovdje i
101
ovdje." Na Milesov dodir po kontrolnoj ploči crvena svijetleća linija označi njihovu
planiranu rutu. "Potom ćemo tiho pokupiti jednog od zaposlenika i nafilati ga
brzodjelujućim pentonalom. Od te točke nadalje utrkujemo se s vremenom, jer moramo
pretpostaviti da će njegov nestanak biti vrlo brzo primijećen.
"Ključna riječ je tiho. Nismo došli ovamo ubijati, niti smo u ratu s Ryovalovim
zaposlenicima. Uzmite omamljivače a te plazmene lukove i ostale igračkice ne potežite
dok ne nađemo to stvorenje. Tada ga se riješavamo brzo i tiho, a ja uzimam uzorak,"
ruka mu dotakne jaknu ispod koje je imao spremnik za uzorak tkiva koji će stanice
održavati živima dok se ne vrate na Ariel. "A potom bježimo. Ako išta krene krivo prije no
što se ja dočepam tog izuzetno skupog komadića mesa, nećemo ni pokušati probiti se
van na nasilan način. Nije vrijedno toga. Ovdje imaju prilično čudne načine kad se radi o
osumnjičenima za umorstvo, a ne vidim razloga zašto bi i jedan od nas morao završiti
kao gomila rezervnih dijelova u Ryovalovim bankama tkiva. Čekat ćemo da se Kapetan
Thorne pobrine za otkupninu, a onda pokušati nešto drugo. Imamo mi jednu ili dvije
stvari kojima možemo pritisnuti Ryovala u slučaju opasnosti."
"Smrtne opasnosti," promrmlja Bel.
"Ako išta krene po zlu nakon što ja obavim svoj mesarski zahvat, postupit ćemo po
borbenim pravilima. Taj će uzorak biti nenadomjestiv i mora stići do Kapetana Thornea
po svaku cijenu. Laureen, znaš lokaciju na kojoj ćeš nas pokupiti u slučaju nužde?"
"Da, gospodine." Ona pokaže na vid-displej.
"Jesu li svi ostali vidjeli? Ima li pitanja? Sugestija? Primjedbi u zadnji čas? OK,
provjeri komunikacijske kanale, Kapetane Thorne."
Činilo se da su svi ručni komunikatori ispravni. Potporučnik Murka naprti na leđa
ruksak s oružjem. Miles pažljivo spremi u džep malu holo-kocku s nacrtima zgrada, koju
je za sramotno mnogo novaca nabavio od određene građevinske firme prije nekoliko sati.
Četiri člana upadne grupe skliznuše iz teretne letjelice stapajući se s mrazovitom tamom.
Polako su napredovali kroz šumu. Smrznuti, hrskavi gornji sloj biljnog detritusa
pucao im je pod koracima, otkrivajući sloj skliskog mulja. Murka je otkrio špijunsko oko
prije no što je ono otkrilo njih i oslijepio ga kratkim rafalom mikrovalne statike dok su
ostali promicali pored njega. Krupnim dečkima nije trebalo dugo da Milesa prebace preko
zida. On je pokušavao ne misliti o pradavnom gostioničkom sportu: nabacivanju
patuljkom. Unutrašnje dvorište bijaše prazno i strogo funkcionalno; dokovi za utovar s
velikim zaključanim vratima, kontejneri za odlaganje smeća i tek nekoliko parkiranih
vozila.
102
Odjekne zvuk koraka; oni se spustiše u rupu za odlaganje smeća. Pored nje prođe
stražar u crvenoj odori, polako mašući infracrvenim skenerom. Čučnuli su i sakrili lica
pod svoje pončoe nevidljive pod infracrvenim zrakama, nesumnjivo izgledajući poput
ostalih vreća sa smećem. Onda su se na prstima prikrali utovarnim dokovima.
Provodne cijevi. Ključem ulaza u Ryovalova postrojenja pokazale su se provodne
cijevi za grijanje, za pristup optičkim kabelima, za komunikacijski sustav. Uski provodni
kanali. Neprohodni za krupnog čovjeka. Miles skine svoj pončo i pruži ga jednom vojniku
da ga složi i spakira.
Balansirajući na Murkinim ramenima, Miles proreže rešetku na prvoj provodnoj
cijevi na zidu visoko iznad vrata utovarnog doka. Tiho pruži rešetku dolje, pa se nakon
brze vizualne provjere ima li eventualnih neželjenih kompanjona provuče unutra. Prolaz
bijaše uzak čak i za njegovo tijelo. Miles se polako spusti na betonski pod; našavši
kontrolnu kutiju vrata on napravi kratki spoj na alarmnom uređaju, pa podigne vrata za
otprilike metar. Njegov se tim provuče unutra, a on spusti vrata na mjesto što je tiše
mogao. Zasad dobro; dosad nisu morali razmijeniti ni riječi.
Uspjeli su stići do zaklona na udaljenoj strani prihvatne rampe tren prije no što se
pojavio radnik u električnom vozilu natovarenom robotima-čistačima. Murka dotakne
Milesov rukav i pogledom ga upita: Ovoga? Miles odmahne glavom. Ne još. Činilo mu se
manje vjerojatnim da bi za lokaciju njihove lovine znao čovjek iz održavanja nego netko
od zaposlenih u unutrašnjosti zgrade, a nisu si ni mogli priuštiti da za sobom ostavljaju
lanac onesviještenih tijela.
Tunel koji je vodio prema glavnoj zgradi pronašli su tamo gdje je i bio označen na
trodimenzionalnom nacrtu. Vrata na kraju bijahu zaključana, kao što su i očekivali.
Opet je na red došlo penjanje na Murkina ramena. Brzo zujanje Milesovih rezača
otvorilo je rešetku na plafonu i on se provuče unutra — krhki potporni okviri prolaza
sigurno ne bi izdržali pod težinom krupnijeg čovjeka — i začas je pronašao energetske
kabele koji su vodili do brave na vratima. Baš je pokušavao sagledati problem kad je
Murkina ruka podigla ruksak s oružjem i gurnula ga u cijev pored Milesa i polako
povukla rešetku natrag na mjesto. Miles se baci na trbuh i proviri kroz tanku pukotinu u
trenutku kad je s dna hodnika netko zaurlao: "Stanite na mjestu!"
Psovke su mu vrištale u glavi i Miles čvrsto stisne usne. Gledao je dolje na glave
svojih vojnika. U tren oka su ih okružila šestorica naoružanih stražara u crveno-crnim
uniformama. "Što radite ovdje?" zareži narednik straže.
"O, sranje!" zavapi Murka. "Molim vas, gospodine, nemojte reći našem zapovjedniku
da ste nas uhvatili ovdje. Degradirat će me u pješadinca!"
103
"Ha?" reče narednik, pa gurne Murku svojim oružjem, smrtonosnim nervnim
disruptorom. "Ruke gore! Tko ste vi?"
"Zovem se Murka. Došli smo plaćeničkim brodom na Postaju Fell, ali kapetan nam
nije htio dati izlazne propusnice. Zamislite — došli smo sve do Jacksonove Cjeline a taj
nas kurvin sin nije htio pustiti dolje! Prokleti drkadžija nas nije pustio da odemo kod
Ryovala!"
Stražari u crvenim tunikama brzo su ih pretraživali, nimalo nježno, našavši samo
omamljivače i dio naprava za onesposobljavanje alarmnih uređaja koje su još ostale kod
Murke.
"Kladio sam se da ćemo ući čak i ako nas ne puste na glavni ulaz." Murkina se usta
obeshrabreno objesiše. "Čini se da sam izgubio okladu."
"I meni se čini," zareži narednik straže, odmaknuvši se korak.
Jedan od njegovih ljudi podigne skup naprava koje su skinuli s Dendarijaca. "Nisu
opremljeni za asasinaciju," reče.
Murka se uspravi izgledajući nevjerojatno uvrijeđeno. "Nismo!"
Narednik je razgledavao jedan omamljivač. "Nedopušteni izlazak, ha?"
"Ne ako se uspijemo vratiti prije ponoći," Murkin ton postane molećiv. "Čujte, moj
zapovjednik je pravo kopile. Postoji li ikakav način da ovo sredite tako da on nikad ne
sazna?" Jedna od Murkinih ruku sugestivno okrzne džep s lisnicom.
Narednik ga odmjeri od glave do pete, smijuljeći se. "Možda."
Miles je slušao očaran, otvorenih ustiju. Murka, ako ti ovo upali unaprijedit ću te...
Murka zastane. "Ima li ikakve šanse da prije toga vidimo unutrašnjost? Čak nam ne
morate ni pokazati djevojke, samo unutrašnjost zgrade? Tako da mogu reći da sam bio
unutra."
"Ovo nije kurveraj, vojniče!" obrecne se narednik.
Murka ga zabezeknuto pogleda. "Što?" '
"Ovo su biološka postrojenja."
"Oh," reče Murka.
"Ti idiote," ubaci se jedan od Milesovih vojnika. Miles ga u sebi blagoslovi. Nijedan od
trojice nije ni na trenutak svrnuo pogled prema stropu.
104
"Ali onaj čovjek u gradu mi je rekao-" počne Murka.
"Koji čovjek?" upita stražarski narednik.
"Čovjek kojemu sam dao novac," reče Murka.
Dvojica stražara u crvenim tunikama počeše se ceriti. Narednik opet gurne Murku
svojim nervnim disruptorom. "Put pod noge, vojničiću. Natrag onuda. Danas ti je sretan
dan."
"Znači pustit ćete nas da vidimo unutrašnjost?" reče Murka glasom punim nade.
"Ne," odvrati narednik. "Znači da vam nećemo polomiti noge prije no što vas
izbacimo van." Zastane pa doda malo ljubaznije. "U gradu ima jedan kurveraj." On izvuče
Murkinu lisnicu, provjeri ime na kreditnoj kartici pa je vrati natrag na mjesto, i izvadi sav
novac. Stražari učiniše isto s lisnicama ostale dvojice, pa krenu dijeliti novac među
sobom. "Primaju kreditne kartice, a još vam je ostalo vremena do ponoći. A sad brišite!"
I tako su Milesov tim potjerali osramoćen ali neozlijeđen, niz tunel. Miles pričeka
dok se nisu dovoljno udaljili i tek onda uključi svoj ručni kom. "Bel?"
"Da?" odgovor stigne istoga trena.
"Problemi. Murku i ostale upravo je pokupila Ryovalova straža. Mislim da ih je taj
genijalac uspio zmuljati i navesti da ih izbace na stražnji izlaz umjesto da ih
rastrančiraju u rezervne dijelove. Ja ću za njima čim uspijem, a onda ćemo se
pregrupirati za drugi pokušaj." Miles zastane. Ovo je bilo potpuni neuspjeh, sad su u
gorem položaju no što su bili na samome početku. Ryovalove straže bit će na oprezu
ostatak duge jacksonijanske noći. On doda u kom: "Idem vidjeti mogu li bar locirati to
zubato čudovište prije no što se povučem. To bi nam trebalo povećati šanse pri slijedećem
pokušaju."
Bel prokune onako iz dubine srca. "Budi oprezan."
"Možeš se kladiti u to. Čekaj Murku i dečke. Naismith gotov."
Jednom kad je pronašao prave kabele otvoriti vrata bijaše čas posla. Potom je
uslijedilo zanimljivo držanje vršcima prstiju za rub dok je, viseći kroz otvor, uglavljivao
stropnu rešetku natrag na mjesto prije no što je istegnut do krajnjih granica skočio na
pod, bojeći se za svoje kosti. Ništa se nije slomilo. Kliznuo je preko praga do glavne
zgrade i uvukao se u provodne cijevi čim je to bilo moguće, jer hodnici su se pokazali
opasnima. Ležao je na leđima u uskoj cijevi, balansirajući holo-kocku s nacrtima na svom
trbuhu, birajući novu rutu koja ne mora odgovarati krupnijim vojnicima. A gdje da čovjek
traži čudovište? U ormaru?
105
Na otprilike trećem skretanju, dok se pomicao kroz sustav centimetar po centimetar
vukući ruksak s oružjem za sobom, postao je svjestan činjenice da teritorij više ne
odgovara nacrtima. Grom i pakao. Jesu li ove promjene nastale nakon završetka
izgradnje ili se radi o suptilno sabotiranoj holo-kocki s nacrtima? Pa, svejedno, nije se
stvarno izgubio, još uvijek se može vratiti putem kojim je i došao.
Puzao je nekih tridesetak minuta, otkrivši i onesposobivši dva alarmna senzora prije
no što su ga otkrili. Vremenski faktor počeo ga je ozbiljno pritiskati. Uskoro će morati —
ah, eto ga! On proviri kroz rešetku u polumračnu prostoriju s holovidom i
komunikacijskom opremom.
Sitni popravci, pisalo je na nacrtu. Nije mu izgledalo poput radionice za popravak.
Još jedna promjena otkako se Ryoval uselio ovamo? Ali unutra je sjedio čovjek okrenut
leđima prema Milesovu zidu. Savršeno, predobro da bi to propustio.
Dišući tiho, polaganih pokreta, Miles izvadi pištolj sa strelicama iz ruksaka, pa
provjeri je li ga napunio odgovarajućim punjenjem — brzo-djelujućim pentonalom
nabijenim paralizirajućim sredstvom, krasnim koktelom koji je za tu priliku smućkao
meditehničar s Ariela. On zaškilji kroz rešetku, nacilja s napetom preciznošću i ispali
strelicu. U sridu. Čovjek se pljesne po stražnjoj strani vrata, ukoči se, a ruka mu
beživotno klone. Miles se kratko naceri, proreže rešetku i spusti se na pod.
Čovjek bijaše odjeven u dobro skrojenu odjeću civilnog tipa — možda jedan od
znanstvenika? Ljuljao se u stolcu dok mu je na usnama titrao početak osmijeha,
gledajući Milesa s nealarmantnim zanimanjem. Počinjao je padati.
Miles ga uhvati i opet ga uspravi na stolcu. "Sjedni ravno, tako, ne možeš pričati s
nosom u tepihu, zar ne?"
"Neee..." Čovjek kimne i nasmiješi se, kao da se slaže s Milesovom tvrdnjom.
"Znaš li išta o genetički konstruiranom monstruoznom stvorenju, nedavno
kupljenom od Kuće Bharaputra i dovedenom ovamo?"
Čovjek trepne i nasmiješi se. "Znam."
Ljudi pod utjecajem brzodjelujućeg pentonala imaju običaj biti doslovni, podsjeti se
Miles. "Gdje ga drže?"
"Dolje."
"Gdje dolje?"
"Ispod podruma. U skučenom prostoru oko temelja. Nadali smo se da će poloviti
štakore, znaš." Čovjek zahihoće. "Jedu li mačke štakore? Jedu li štakori mačke...?"
106
Miles provjeri na holo-kocki. Da. To izgleda dobro, njegova će ekipa lako ući unutra i
izići van, premda se svejedno radilo o velikom području koje će trebati pretražiti, pravom
labirintu koji presijecaju strukturalni elementi zabijeni u kameno tlo i posebno
postavljeni nisko-vibracijski potpornji koji vode u laboratorije. Na nižem rubu, tamo gdje
se tlo spuštalo, stropovi bijahu visoki i vrlo blizu površini, moguća izlazna točka. Prostor
se dalje sužavao do jedva prolazne širine, a potom prelazio u kamenito tlo tamo gdje je
zgrada bila praktički usječena u obronak planine. Okej. Miles otvori spremište sa
strelicama, tražeći nešto što bi njegovu žrtvu onesvijestilo i onesposobilo da odgovara na
pitanja ostatak noći. Čovjek zamaše rukama prema njemu, a rukav mu se povuče —
otkrivajući ručni kom gotovo jednako debeo i složen kao i Milesov. Na njemu je treptalo
svjetlo.
Miles pogleda napravu, odjednom osjećajući nelagodu. Ova prostorija... "Usput, tko
si ti?"
"Moglia, šef osiguranja Ryovalovih bioloških postrojenja," odrecitira čovjek veselo.
"Vama na usluzi, gospodine."
"Oh, Bogme jesi." Milesovi odjednom debeli prsti počnu brže kopati po kutiji sa
strelicama. Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo.
Vrata se s treskom otvoriše. "Ne miči se!"
Miles udari po pucetu za auto-uništenje na svom komunikatoru, pa podigne ruke u
zrak i istovremeno odbaci komunikator sa zapešća. Ne slučajno, jer Moglia je sjedio
između Milesa i vrata, što je umanjilo stražarev nagon da istog trena zapuca. Kom se
istopio opisujući luk kroz zrak — nema šanse da će Ryovalovo osiguranje pomoću njega
otkriti ostatak ekipe, a Bel će bar znati da je nešto pošlo po zlu.
Šef osiguranja zahihoće, privremeno opčinjen brojenjem vlastitih prstiju. U
prostoriju koja je očito bila — to bi sad već i slijepcu bilo jasno — operativni centar
službe osiguranja, uleti narednik praćen ostatkom svojih stražara odjevenih u crvene
tunike, gurne grubo Milesa licem prema zidu, pa ga počne pretresati s opakom
učinkovitošću. Začas je Milesa olakšao za zveckavu hrpu inkriminirajuće opreme, jaknu,
čizme i remen.
Miles se grčevito držao za zid, bolno drhteći od nekoliko stručno primjenjenih uboda
prstom u živce i činjenice da ga je sreća tako nenadano izdala.
Kad je napokon prestalo djelovanje pentonala, šef osiguranja nije bio nimalo
zadovoljan narednikovim priznanjem kako je ranije te večeri pustio trojicu uniformiranih
ljudi da odu nekažnjeni. Cijelu je smjenu stavio u stanje uzbune i poslao naoružanu
jedinicu u potragu za odbjeglim Dendarijcima. A potom je s izrazom lica na kojem su se
107
miješale strepnja i gorko zadovoljstvo, uvelike nalik onome na licu narednika kad je
prestravljen izricao svoje priznanje — odmjeravajući Milesa i boreći se protiv mučnine
izazvane drogama — uputio poziv preko vid-koma.
"Gosparu?" reče šef osiguranja oprezno.
"Što je, Moglia?" Lice Baruna Ryovala bijaše pospano i uzrujano.
"Oprostite što vam smetam, gospodine, ali mislio sam da biste željeli znati o uljezu
kojega smo maloprije uhvatili. Nije običan lupež, sudeći po odjeći i opremi. Tip čudnog
izgleda, neka vrst visokog patuljka. Uvukao se kroz provodne kanale." Moglia podigne
opremu za uzimanje uzoraka tkiva, oruđe za onesposobljivanje alarmnih uređaja i
Milesovo oružje kao dokaze. Narednik gurne Milesa u domet vid-koma. "Postavljao je
mnoga pitanja o Bharaputrinom čudovištu."
Ryovalove se usne razdvojiše. A onda mu se oči zacakliše, a on zabaci glavu i nasmije
se. "Trebao sam pogoditi. Kradete ono što biste trebali kupiti, Admirale?" reče on kroz
smijeh. "Oh, jako dobro, Moglia!"
Šef osiguranja sad je izgledao mrvicu manje nervozan. "Poznajete li ovog malog
mutanta, gosparu?"
"O, da. Zove se Miles Naismith. Plaćenik — predstavlja se kao admiral. Samo-
unaprijeđen, nedvojbeno. Izvrsno obavljen posao, Moglia. Zadržite ga a ja ću se osobno
pobrinuti za njega ujutro."
"Kako da ga zadržimo, gospodine?"
Ryoval slegne ramenima. "Zabavite se. Slobodno."
Kad je Ryovalova slika izblijedila Miles se našao prikovan između dva sumnjičava
pogleda šefa osiguranja i narednika straže.
Tek toliko da se ispušu, krupnije stražar držao Milesa dok ga je šef osiguranja
udarao u trbuh. Ali Moglia se još uvijek nije osjećao dovoljno dobro da bi u tome uživao
onako kako bi trebalo. "Došao si vidjeti Bharaputrinog olovnog vojnika, ha?" prostenje
masirajući si želudac.
Narednik uhvati pogled svog pretpostavljenog. "Znate, mislim da bismo mu trebali
ispuniti tu želju."
Šef osiguranja potisne nagon za podrigivanjem, pa se nasmiješi na tu blaženu viziju.
"Da..."
108
Moleći se u sebi da mu ne slome ruke, Miles se našao u rukama krupnog stražara
koji ga je pred sobom tjerao niz kompleks hodnika i silaznih cijevi, dok su za njima išli šef
osiguranja i narednik straže. Posljednja silazna cijev odvela ih je do samog dna,
prašnjavog podruma pretrpanog pohranjenim i odbačenim potrepštinama i opremom.
Odvukli su ga do zaključanih podnih vrata, koja se otvoriše otkrivajući metalne ljestve
koje se spuštaju u tamu.
"Zadnja stvar koju smo dolje bacili bio je štakor," izvijesti ga narednik srdačno.
"Devetka mu je odgrizla glavu. Devetka prilično ogladni. Ima metabolizan poput peći za
taljenje rudače."
Stražar prisili Milesa na ljestve i niz njih jednostavnim udarcima palicom po
njegovim prstima koji su grčevito grabili prečke. Miles je visio tik izvan dometa palice,
pogledavajući prigušeno osvijetljen kameni zid. Ostatak bijahu potpornji i sjenke i hladna
vlaga.
"Devetko!" zazove stražar u tminu punu odjeka. "Devetko! Večera! Dođi je uhvatiti!"
Šef osiguranja se podrugljivo nasmije, pa se odmah uhvati za glavu i tiho prostenje.
Ryoval je rekao da će se ujutro sam pobrinuti za Milesa — stražari su valjda shvatili
da njihov gazda želi zatvorenika živog. Jesu li? A on? "Je li to tamnica?" Miles ispljune krv
i ogleda se oko sebe.
"Ne, ne, samo podrum," uvjeravao ga je narednik veselo. "Tamnica je za mušterije
koje plaćaju. He, he, he."
Još uvijek se smijuljeći vlastitoj šali on nogom zatvori poklopac. Mehanizam za
zaključavanje škljocne, potom tišina.
Miles je osjećao hladnoću prečki i kroz čarape. On se zakvači jednom rukom za
gornju prečku kako bi bar na trenutak zagrijao drugu, gurnuvši je ispod pazuha svoje
crne majice. Iz njegovih sivih hlača ispraznili su sve osim hranjive pločice, maramice i
njegovih nogu.
Dugo je tako visio na ljestvama. Krenuti gore bilo bi uzaludno; krenuti dolje nije ga
nimalo privlačilo. Napokon je zapanjujuća bol u živcima počela jenjavati, a drhtavica
fizičkog šoka popuštati. Ali još uvijek se držao. Hladno.
Moglo je biti i gore, razmišljao je Miles. Narednik i njegovi ljudi mogli su odlučiti da
se žele igrati Lawrencea od Arabije i šestorice Turaka. Komodor Tung, Milesov
dendarijski šef osoblja i službeno priznat luđak opsjednut poviješću, u zadnje ga je
vrijeme tupio sa serijom klasičnih vojnih memoara. Kako se general Lawrence izvukao iz
109
sličnog škripca? Ah, da, pravio se glupim i nagovorio svoje tamničare da ga bace van u
blato. Izgleda da je tu knjigu Tung utuvio i Murki u glavu.
Tama, otkrio je Miles kad su mu se oči prilagodile, bijaše relativna. Blijede
fluorescentne ploče postavljene tu i tamo po stropu davale su bolesno žuto prigušeno
svjetlo. On se spusti preostala dva metra i skoči na kameno tlo.
Mogao si je zamisliti fax koji će stići kući na Barrayar — Tijelo carskog časnika
pronađeno u Palači Snova Kralja Prostitucije. Smrt od iscrpljenosti? Prokletstvo, ovo nije
slavonosna žrtva u službi Cara koju je bio spreman podnijeti kad je davao prisegu, ovo je
sramota. Možda Bharaputrino stvorenje pojede dokaze.
S tom mrzovoljnom utjehom na umu, on počne šepesati od potpornja do potpornja,
zastajkujući, osluškujući, ogledavajući se oko sebe. Možda su tu negdje još kakve ljestve.
Možda su tu negdje vrata koja su zaboravili zaključati. Možda još uvijek ima nade.
Možda se nešto miče tamo u sjenkama iza onog potpornja...
Milesov se dah smrzne, a onda se opet nastavi kad je shvatio da se radi o debelom
albino štakoru veličine pasanca. Štakor ustukne kad ga je ugledao, pa brzo šmugne u
tamu dok su mu pandže odzvanjale po kamenu. Samo odbjegli laboratorijski štakor.
Prokleto veliki štakor, ali ipak samo štakor.
Odjednom se nevjerojatnom brzinom odnekud pojavi ogromna sjenka. Uhvati
štakora za rep i udari njime o potporanj, prosuvši mu mozak jednim udarcem. Bljesak
debelog pandžastog nokta i bijelo štakorovo tijelo bi razrezano od glave do repa. Prsti su
luđački derali kožu sa štakorova tijela dok je krv prštala na sve strane. Miles je prvo vidio
očnjake kako se zarivaju i trgaju i ukopavaju u štakorovo meso.
Bili su to funkcionalni a ne samo dekorativni očnjaci, usađeni u izbočenu čeljust s
dugim usnama i širokim ustima; ipak, ukupni dojam bijaše prije vukoliki nego
majmunoliki. Plosnat nos, izražene obrve, visoke jagodične kosti. Tamna zamršena masa
kose. I, da, punih dva i pol metra gipkog tijela napetih mišića.
Nema svrhe uspinjati se gore uza ljestve, jer stvorenje bi ga s lakoćom dohvatilo i
zavrtjelo njime kao i štakorom. Odlevitirati gore uz potporanj? Oh, da su mu prianjajući
završeci na prstima ruku i nogu, nešto što je nekako promaklo bioinžinjerskom komitetu.
Ukočiti se i praviti se nevidljivim? Miles se odluči za ovo zadnje jer drugog izbora nije ni
imao — naime, stajao je paraliziran od užasa.
Velika stopala, bosa na hladnom kamenu, imala su pandžaste nokte na nožnim
prstima. Ali stvorenje bijaše odjeveno u odjeću izrađenu od zelene laboratorijske tkanine,
neku vrst kimona stegnutog u pasu i komotne hlače. I još nešto—
110
Nisu mi rekli da je ženskoga spola.
Gotovo je već završila sa štakorom kad je podigla pogled i primijetila Milesa.
Okrvavljena lica, okrvavljenih ruku, ukočila se jednako kao i on.
Grčevitim pokretom Miles izvuče zgnječenu hranjivu pločicu iz džepa na bedru i
pruži je prema njoj. "Desert?" nasmiješi se histerično.
Ispuštajući štakorov oglodani kostur ona istrgne pločicu iz njegove ruke, rastrga
omot i proždere je u četiri zalogaja. Onda zakorači prema njemu, zgrabi ga za ruku i
crnu majicu pa ga podigne i prinese svom licu. Njeni su mu se pandžasti prsti zabijali u
kožu, a noge mu mlatarale po zraku. Njen dah bijaše otprilike onakav kakvog je očekivao.
Oči joj bijahu zacrvenjene i užarene. "Vode!" proškripi ona.
Nisu mi rekli da zna govoriti.
"Uhm, uhm — voda," zacvili Miles. "Baš. Mora ovdje negdje biti vode — vidi sve ove
cijevi na stropu. Ako me, ovaj, spustiš dolje, tako, dobra curica, pokušat ću ti naći cijev s
vodom ili tako nešto..."
Ona ga polako spusti na noge i makne ruku. On se oprezno udalji držeći ruke
raširenima. Pročisti grlo, pokušavajući glasu dati umirujuć ton. "Pokušajmo tamo. Strop
se spušta, ili bolje rečeno — tlo se uzdiže... tamo pored one svijetleće ploče, tamo, ona
tanka plastična cijev — bijelo obično označava vodovodne cijevi. Ne želimo sive, to je
kanalizacija, ili crvene jer to su optička vlakna..." Ne znajući koliko razumije, oslanjao se
na ton glasa; to pali kod tih stvorenja. "Ako bi me, ovaj, mogla podići na ramena kao
potporučnik Murka, mogao bih pokušati olabaviti ovaj spoj..." Pomagao se
pantomimičkim gestama, jer nije mogao biti siguran dopire li išta od ovoga do
inteligencije, kakva god bila, koja se krije iza tih užasnih očiju.
Krvave ga ruke, dvaput veće od njegovih, zgrabe za bokove i podignu gore. On se
uhvati za bijelu cijev, povlačeći se centimetar po centimetar do spoja. Njena su se široka
ramena pod njim pomicala u skladu s njegovim pokretima. I njeni su mišići podrhtavali,
nije drhtao samo on. Ventil na spoju cijevi bijaše zavrnut do kraja — trebalo bi mu kakvo
oruđe — on okrene svom snagom, unatoč opasnosti da slomi krhke kosti u svojim
prstima. Odjednom ventil popusti a cijevi se na spoju odmaknuše. Spoj popusti i voda
počne curiti između Milesovih prstiju. Još jedan okret i cijevi se razdvojiše, a voda se
počne u luku slijevati na kameno tlo.
Gotovo ga je ispustila u žurbi. Postavila je širom otvorena usta pod mlaz, puštajući
da joj voda pljušti u njih i po cijelome licu, kašljući i gutajući mahnitije nego kad je
žderala štakora. Pustila je da joj voda teče po rukama, licu i glavi, ispirući krv, a onda
nastavila piti. Miles se već pobojao da nikad neće prestati, ali ona se napokon odmakne,
111
mičući mokru kosu s očiju, pa se zagleda u nj. Buljila je u njega cijelu minutu, bar mu se
tako činilo, a onda odjednom zagrmila: "Hladno!"
Miles poskoči. "Ah... hladno... da. I meni je hladno, čarape su mi mokre. Toplina,
želiš toplinu. Da vidimo. Uh, probajmo natrag tamo gdje je strop niži. Nema smisla
ostati ovdje jer topli se zrak diže gore izvan dohvata, to nije dobro..." Ona ga je slijedila
poput mačke koja se šulja za... pa... štakorom, dok je zamicao za potpornje prema dijelu
gdje se prostor snižavao na visinu od metar i nešto, tek dovoljno da se može tuda puzati.
Eto, tamo, to bijaše najniža cijev koju je pronašao. "Ako ovu uspijemo otvoriti," on
pokaže na cijev širine njegova struka, "puna je toplog zraka upumpavanog pod pritiskom.
Ali ovaj put nažalost nema ventila i spojeva." Zurio je u svoju zagonetku, pokušavajući
razmišljati. Plastika od koje je napravljena cijev izuzetno je čvrsta.
Ona se skvrči i povuče cijev, pa legne na leđa i ritne je, a onda ga prilično tužno
pogleda.
"Pokušaj ovako." Nervozno, on je uzme za ruku i prinese je cijevi i njenim oštrim
pandžama počne opisivati krug oko cijevi. Grebla je i grebla, a potom ga opet pogledala
kao da želi reći: Ne ide.
"Sad opet pokušaj vući i ritati," predloži on.
Mora da je težila stotinu i četrdeset kilograma i sve do zadnjega je uložila u slijedeći
pokušaj, prvo ritajući pa povlačeći cijev svom snagom dok se stopalim odupirala o strop.
Cijev prsne duž ogrebotina. Pala je na pod zajedno s cijevi iz koje počne šištati topli zrak.
Ona približi ruke, lice otvoru cijevi, gotovo se omota oko nje, pa sjedne na pete puštajući
da zrak puše preko nje. Miles čučne, skine čarape i objesi ih na toplu cijev da se osuše.
Sad bi bila dobra prilika za bijeg, samo kad bi imao kamo pobjeći. Ali oklijevao je ispustiti
svoju lovinu iz vida. Svoju lovinu? Razmatrao je neprocjenjivu vrijednost mišica na listu
njene lijeve noge dok je sjedila na kamenu lica zarivenog među koljenima.
Nisu mi rekli da može plakati.
On izvuče maramicu iz džepa, taj arhaični četverokut platna. Nikad nije shvaćao
njenu namjenu, osim ako su možda pretpostavljali da će tamo kamo pošalju vojnike biti
suza. On joj je pruži. "Evo. Obriši oči."
Ona je uzme i ispuše svoj veliki plosnati nos u nju, pa mu je pruži natrag.
"Zadrži je," reče Miles. "Uh... kako te zovu, pitam se?"
"Devetka," zareži ona. Ne neprijateljski; njen je napeti glas takav izlazio iz tog
velikog grla. "...a kako tebe zovu?"
112
Blagi Bože, potpuna rečenica. Miles trepne. "Admiral Miles Naismith." On sjedne
prekriženih nogu.
Ona podigne pogled, zatečena. "Vojnik? Pravi časnik ?" A potom s mnogo više
sumnje, kao da ga sad vidi po prvi put: "Ti?"
Miles odlučno pročisti grlo. "Posve pravi. Doduše, trenutno me sreća baš ne služi,"
prizna on.
"Ni mene," reče ona mračno i šmrcne. "Ne znam koliko sam već dugo u ovome
podrumu, ali ova je voda bila moje prvo piće."
"Tri dana, mislim," reče Miles. "Zar ti nisu dali ni, ah, hrane?"
"Ne." Ona se namršti; s obzirom na očnjake dojam bijaše prilično opak. "Ovo je gore
od ičega što su mi učinili u laboratorijima, a to je bilo gadno."
Neće te povrijediti ono što ne znaš, kaže stara izreka, već ono što znaš. Miles pomisli
na svoju holo-kocku; Miles pogleda Devetku. Miles zamisli sebe kako uzima cijeli pažljivo
izrađen strateški plan ove misije između palca i kažiprsta i baca ga u otpadni otvor.
Sustav provodnih cijevi na stropu golicao mu je maštu. Devetka se nikad ne bi uspjela
provući kroza nj...
Ona odmakne divlju kosu s lica i zagleda se u njega s obnovljenim žarom. Njene oči
čudne boje svijetlog lješnjaka pojačavale su vukoliki dojam. "A što zapravo radiš ovdje? Je
li ovo samo još jedan test?"
"Ne, ovo je za ozbiljno." Milesove se usne zgrče. "Ja, ovaj, pogriješio sam."
"I ja, rekla bih," reče ona spuštajući glavu.
Miles je čupkao usnicu, promatrajući je kroz sužene oči. "Pitam se kakav si život
imala?" razmišljao je naglas, napola govoreći samome sebi.
Njen odgovor bijaše doslovan. "Živjela sam s unajmljenim starateljima do svoje osme
godine. Poput klonova. Onda sam počela rasti i postala nespretna, lomila stvari — nakon
toga su me doveli da živim u laboratoriju. Nije bilo loše, bilo mi je toplo i imala sam
dovoljno hrane."
"Ako su te namjeravali učiniti vojnikom zacijelo te nisu previše pojednostavili. Pitam
se koliko ti je kvocijent inteligencije?" reče on zamišljeno.
"Sto trideset i pet."
Miles uspješno prikrije paralizirajuću zapanjenost. "Ah... tako. Jesi li ikada dobila
ikakvu... obuku?"
113
Ona slegne ramenima. "Prošla sam mnoge testove. Bili su... okej. Izuzevši testiranja
agresivnosti. Nisu mi se svidjeli električni šokovi." Na trenutak je šutjela, namrštena. "Ne
volim ni eksperimentalne psihologe. Često lažu." Ramena joj se spuste. "Svejedno, nisam
prošla. Nitko od nas nije zadovoljio."
"Kako su mogli biti sigurni da ne zadovoljavate ako niste imali nikakvu obuku?" reče
Miles prijekorno. "Vojnikovanje uključuje najkompleksnije, kooperativno naučeno
ponašanje ikad izmišljeno — ja sam godinama učio strategiju i taktiku a još uvijek ne
znam ni polovicu. Sve je to ovdje." On pritisne oba dlana o glavu.
Ona ga oštro pogleda. "Ako je tako," ona okrene svoje velike pandžaste šake i zagleda
se u njih, "zašto su mi onda ovo učinili?"
Miles bi zatečen. Usta su mu bila čudno suha. Pa, i admirali lažu. Ponekad čak i sebi
samima. Nakon nelagodne stanke on upita: "Zar nikad nisi ni pomislila na to da nasilno
otvoriš vodovodnu cijev?"
"Uništavanje stvari za sobom povlači kaznu. Za mene. Možda to za tebe ne vrijedi, ti
si čovjek."
"Jesi li ikad razmišljala o bijegu? Vojnikova je dužnost da pobjegne ako padne
neprijatelju u ruke. Dužnost mu je da preživi, pobjegne, sabotira, tim redom."
"Neprijatelju?" Ona pogleda gore na cijelu težinu Kuće Ryoval iznad sebe. "A tko su
mi prijatelji?"
"Ah. Da. Tu imaš... pravo." A kamo bi pobjegao dvo-i-pol-metarski genetički koktel s
vampirskim očnjacima? On duboko udahne. Jasno je koji je njegov slijedeći potez.
Dužnost, ekspeditivnost, opstanak, sve je ukazivalo na to. "Tvoji su prijatelji bliže no što
misliš. Što misliš zašto sam došao ovamo. Doista, zašto?
Ona mu uputi tih, zbunjen i namršten pogled.
"Došao sam po tebe. Čuo sam za tebe. Ja... novačim te. S tom sam namjerom došao.
Stvari su pošle po zlu, i sad moram pokušati pobjeći. Ali ako pođeš sa mnom mogla bi se
pridružiti Dendarijskim Plaćenicima. Elitna grupa koja uvijek traga za nekolicinom
dobrih ljudi, ili što već. Moj zapovjednik... treba novaka poput tebe." Istina. Narednik
Dyeb bio je na zlu glasu radi svoga stava prema ženskim vojnicima; tvrdio je da su
premekane. Svaka žena-vojnik koja je preživjela njegovu obuku završila je s izuzetno
razvijenom agresivnošću. Miles si pokuša predočiti sliku Dyeba obješenog o nožne prste s
visine od otprilike dva metra... On obuzda odbjeglu maštu i pokuša se usredotočiti na
trenutnu krizu. Devetka je izgledala... pa, ne previše impresionirano.
114
"Jako smiješno," reče ona hladno, tjerajući Milesa da se zapita nisu li joj usadili i gene
za telepatiju — ne, stvorena je prije toga — "ali ja čak nisam ni ljudsko biće. Ili nisi
primijetio?"
Miles oprezno slegne ramenima. "Čovjeka ne čini izgled, već djela." On se prisili da
ispruži ruku i dotakne njen mokar obraz. "Životinje ne plaču, Devetko."
On se trgne, kao od električnog šoka. "Životinje ne lažu. Ljudi lažu. Cijelo vrijeme."
"Ne baš cijelo vrijeme." Nadao se da je svjetla premalo da bi mogla vidjeti crvenilo
njegovih obraza. Pomno mu je promatrala lice.
"Dokaži." Sjedeći prekriženih nogu ona nagne glavu na stranu.. Njene su se
blijedozlatne oči odjednom zažarile, postale spekulativne.
"Uh... sigurno. Kako?"
"Svuci odjeću."
"...što?"
"Razodjeni se i lezi sa mnom onako kako to ljudi čine. Muškarci i žene." Njena ruka
dotakne mu grlo.
Pandže su ostavljale male udubine na njegovoj koži. "Blrp?" zagrcne se Miles. Imao je
osjećaj da su mu oči velike poput tanjurića za kavu. Malo jači pritisak i iz tih će udubina
krenuti crvene fontane. Smrt mi je blizu...
Piljila mu je u lice s čudnom, zastrašujućom, bezdanom glađu. On skoči na noge i
opali glavom u nizak strop, pa se opet spusti dolje, a zvijezde koje je vidio nisu imale
nikakve veze s ljubavlju na prvi pogled.
Njene se usne povuku sa zubi u stenjanju punom očaja. "Ružna," zavapi Njeni
pandžasti nokti grebli su joj obraze, ostavljajući crvene brazde. "Previše ružna...
životinja... ne smatraš me čovjekom—" Činilo se da se sva nadima od nekakve
destruktivne odluke.
"Ne, ne, ne!" blebetao je Miles, skočivši na koljena, hvatajući je za ruke i vukući ih
prema dolje. "Nije to. Nego... uh, koliko ti je godina?"
"Šesnaest."
Šesnaest. Bože. Miles se sjećao sebe sa šesnaest godina. Opsjednut seksom i umirući
iznutra svake minute. Užasna dob za nekoga tko je zarobljen u izobličenom, krhkom,
abnormalnom tijelu. Sam Bog zna kako je uspio preživjeti tadašnju samo-mržnju. Ne —
115
sjećao se kako. Spasila ga je osoba koja ga je voljela. "Nisi li malo premlada za to?"
pokuša pun nade.
"Koliko je tebi bilo godina?"
"Petnaest," prizna on prije no što se sjetio lagati. "Ali... bilo je to traumatično
iskustvo. Nije se isplatilo."
Njene se pandže opet okrenu prema licu.
"Ne čini to!" zavapi on, držeći joj ruke. Sve ovo ga je previše podsjećalo na epizodu s
narednikom Botharijem i nožem. Narednik je Milesu oduzeo nož upotrijebivši zakon
jačega. Što Miles ovdje nije mogao primijeniti. "Hoćeš li se smiriti?" zaurla on na nju.
Oklijevala je.
"Stvar je u tome da se, uh, časnik i gospodin ne može jednostavno baciti na damu na
golome podu. Prvo... prvo sjednu. Pa se udobnije namjeste. Malo popričaju, popiju čašu
vina, poslušaju kakvu glazbu... uspore. Ti jedva da si se malo ugrijala. Evo, sjedni ovdje
gdje je najtoplije." On je postavi bliže slomljenoj cijevi, pa klekne iza nje i počne joj
masirati vrat i ramena. Mišići joj bijahu napeti, tvrdi poput kamena ispod njegovih
prstiju. Bilo kakav pokušaj s njegove strane da je zadavi bio bi posve uzaludan.
Ne vjerujem ovo. Zarobljen u Ryovalovu podrumu s ženskim vukodlakom u pubertetu
gladnom seksa. Ni u jednom priručniku na Carskoj Akademiji nije bilo ni riječi o ovome...
On se sjeti svoje misije, koja se sastojala od toga da na Ariel donese mišić lista njene
lijeve noge. Doktore Canaba, ako preživim ovo, nas dvojicu čeka mali razgovor...
Glas joj bijaše prigušen od boli i čudnog oblika njenih usta. "Misliš da sam
previsoka."
"Ni slučajno." Sad se već malo pribrao, lagao je brže. "Obožavam visoke žene, pitaj
bilo koga tko me zna. Povrh toga, već odavno sam otkrio sretnu činjenicu da je visina
važna samo kad stojimo. U ležećem položaju ona, ah, ne predstavlja takav problem..."
Brzi mentalni pregled svega što je, metodom pokušaja i promašaja — većinom
promašaja, ikad naučio o ženama sad mu je nepozvan prolazio kroz um. Boljelo je. Što
žene zapravo žele?
On se premjesti ispred nje i uhvati je za ruku, gorljivo. Ona mu uzvrati pogled,
jednako gorljivo, čekajući... upute. U tom trenutku Milesa preplavi val shvaćanja da pred
sobom ima svoju prvu djevicu. Nekoliko sekundi joj se samo smiješio, potpuno
paraliziran. "Devetko... nikad to prije nisi radila, zar ne?"
116
"Gledala sam video snimke." Ona se namršti, prisjećajući se. "Obično počinju s
poljupcima, ali..." jedva primjetan pokret rukom prema njenim izobličenim ustima,
"možda ti to ne želiš."
Miles je pokušavao ne razmišljati o pokojnom štakoru. Na koncu konca, sistematski
su je izgladnjivali. "Vid-snimke mogu ti dati krivu predodžbu. Za žene — posebice prvi
put — treba vremena, vremena da naučiš odgovore vlastita tijela, tako kažu moje
prijateljice. Bojim se da bih te mogao povrijediti." A onda ćeš mi izvaditi utrobu.
Ona se zagleda u njegove oči. "Nema veze. Imam vrlo visok prag tolerancije prema
boli."
Ali ja nemam.
Ovo je ludilo. Ona je luda. On je lud. A ipak, osjećao je rastuću opčinjenost tim —
prijedlogom — kako mu se penje iz trbuha prema mozgu poput samrtne magle. Ona je
nedvojbeno najviše žensko stvorenje koje će ikada upoznati. Nije ga samo jedna od
njegovih prijateljica optužila da ga zanima planinarenje. Sad ima priliku izbaciti to iz
svog sistema jednom zauvijek...
Prokletstvo, vjerujem da ne bi bila loša. Nije bila bez određenog... ne, šarm nije prava
riječ... određene ljepote koja se očitovala u tom snažnom, brzom, vitkom, atletskom, tako
funkcionalnom tijelu. Jednom kad se čovjek privikne na njegovu veličinu. Isijavala je
toplinu koju je i odavde mogao osjetiti — životinjski magnetizam? ponudi potlačeni
promatrač iz podsvijesti. Moć? Što god to bilo, sigurno bi bilo zapanjujuće. Kroz glavu
mu proleti jedan od omiljenih aforizama njegove majke. Sve što se isplati raditi, uvijek je
govorila, isplati se raditi dobro.
Osjećajući se ošamućeno poput pijanca, on odbaci štake logike i posegne za krilima
inspiracije. "Pa, doktore," začuje sam sebe kako luđački mrmlja, "krenimo
eksperimentirati."
Ljubiti ženu s vampirskim očnjacima bijaše doista novo iskustvo. A kad ti ona počne
uzvraćati poljupce — očito je brzo učila — to je nešto još novije. Njene su ga ruke u
ekstazi obujmile i od tog je trenutka nekako izgubio kontrolu nad situacijom. Premda je
neko vrijeme kasnije, uzmajući zraka, uspio podići pogled i upitati: "Devetko, jesi li ikad
čula za pauka crnu udovicu?"
"Ne... što je to?"
"Nema veze," reče on eterično.
Sve je to bilo vrlo nespretno i čudno, ali iskreno, a kad je bilo gotovo suze u njegovim
očima bijahu od radosti a ne boli. Činilo se da je u njemu pronašla veliko (a kakvo
117
drugo?) zadovoljstvo. Osjećao se toliko opušteno da je zaspao na nekoliko minuta, ležeći
na njenom tijelu.
Probudio se smijući se.
"Doista imaš najelegantnije jagodične kosti," reče joj, prateći njihov oblik prstom.
Predavala se njegovom dodiru, ugnijezdivši se između njega i cijevi s toplim zrakom. "Na
mome brodu ima jedna žena koja nosi kosu spletenu u pletenicu na leđima — tebi bi to
dobro stajalo. Možda bi te mogla naučiti kako se to radi."
Ona povuče pramen svoje kose naprijed i zagleda se ukriž u nj, kao da pokušava
pogledom prodrijeti kroz zamršene dlake i prljavštinu. Sad ona njemu dotakne lice. "Vrlo
si privlačan, Admirale."
"Ha? Ja?" On prijeđe rukom po jednodnevnoj bradi, oštrim crtama lica, starim
borama od boli... zacijelo je zaslijepljena mojim činom, ha?
"Lice ti je vrlo... živo. A tvoje oči vide ono što gledaju."
"Devetko..." on pročisti grlo, zastane. "Prokletstvo, to nije ime, to je broj. Što se
dogodilo s Desetkom?"
"Umro je." Možda ću i ja, dodale su njene čudnobojne oči prije no što su ih prekrili
kapci.
"Jesu li te ikad nazivali ikako drugačije osim Devetka?"
"Moj puni naziv je dugački biokompjuterski kod."
"Pa, svi mi imamo serijski broj." Kad bolje razmisli, on sam je imao dva. "Ali ovo je
apsurdno. Ne mogu te zvati Devetkom, kao da si neki robot. Trebaš pravo ime, ime koje
bi ti odgovaralo." On se zavali unatrag na njeno toplo golo rame — bila je poput peći,
imali su pravo što se tiče njenog metabolizma — a usne mu se razvuku u polagani
osmijeh. "Taura."
"Taura?" Njena dugačka usta dala su tom imenu naheren, pjevni naglasak. "... to je
previše lijepo za mene."
"Taura," ponovi on odlučno. "Prekrasno a snažno. Puno prikrivenih značenja.
Savršeno. Ah, kad smo već kod prikrivenih stvari..." Je li sad bilo pravo vrijeme da joj kaže
što je Dr. Canaba uštrcao u njenu potkoljenicu? Ili bi se osjećala povrijeđenom, poput
žene kojoj se netko udvara radi njena novca — ili muškarcu radi titule — oklijevao je.
"Sad kad smo se bolje upoznali, mislim da je vrijeme da nas dvoje zbrišemo odavde."
Ona se ogleda oko sebe, u sumorni polumrak. "Kako?"
118
"Pa, to moramo smisliti, ha? Priznajem da mi prvo na pamet padaju provodne cijevi."
Naravno, ne cijev s toplim zrakom. I on bi morao mjesecima biti anoreksičan da bi se
uspio provući unutra, a povrh toga bi se i skuhao. On izravna svoju majicu, pa je navuče
— hlače je obukao čim se probudio, jer ovaj je kameni pod mogao za sekundu izvuči svu
toplinu iz tijela koje bi se na nj spustilo — i škripavo se uspravi. Bože. Već sad je prestar
za ovakve stvari. Šesnaestorogodišnjakinjino tijelo očito se oporavljalo brzinom
primjerenom kakvoj manjoj božici. U što se ono on bio uvalio kad mu je bilo šesnaest
godina? Ah, da, pijesak. On se lecne sjetivši se učinka tog pijeska na određene osjetljive
pregibe i rupice na tijelu. Kameni podovi možda ipak nisu tako loša stvar.
Ona izvuče svoj svijetlozeleni kimono i hlače ispod sebe, odjene se, pa krene za njim
pognuta sve dok nisu došli do dijela gdje se mogla uspraviti.
Nekoliko su puta prošli cijeli podrum. Našli su četvore ljestve koje vode do stropnih
vrata, zaključanih. Na dijelu gdje se pod spuštao bijaše zaključan kolni izlaz na obronak s
druge strane. Možda bi se tu bilo najjednostavnije probiti van, ali ako ne uspije istog
trena stupiti u kontakt s Thorneom to bi značilo dvadeset i sedam kilometara šetnje do
najbližeg grada. Po snijegu, on u čarapama, ona bosa. A čak i da stignu do tamo ne bi
mogao uporabiti vid-kom jer njegova je kartica još uvijek bila zaključana tamo gore u
operativnom centru šefa osiguranja. Tražiti milostinju u Ryovalovu gradu bila je stvar
sumnjive prirode. Pa, probiti se van i žaliti kasnije, ili ostati još neko vrijeme
pokušavajući se bolje pripremiti i riskirati da ih opet uhvate — i zažaliti prije? Taktičke
odluke su tako zabavne.
Pobijedili su provodni prolazi. Miles upre prstom u najveći od njih. "Misliš li da bi
mogla otvoriti ovu cijev i ubaciti me unutra?" upita on.
Ona prouči pokazanu cijev, polako kimne, a lice joj postane bezizražajno. Istegne se i
krene duž cijevi do mekog spoja prevučenog metalom, sklizne tvrde pandže ispod metalne
trake i naglo je povuče. Zatim zabije prste u izloženi mekani dio, pa se objesi kao da
vježba podizanje na rukama. Cijev se otvori pod njenom težinom. "Eto ti," reče ona.
Podigla ga je lako kao da podiže dijete, i on uspuže u cijev. Ova bijaše prilično tijesna,
premda najveća od svih koje su im bile dostupne. Vukao se kroz nju na leđima. Dvaput je
morao zastati da bi potisnuo histerični napad smijeha. Cijev se izvijala prema gore i on
sklizne u zakrivljeni dio, samo da bi tren kasnije otkrio da se cijev malo dalje račva u
obliku slova Y u dva uža dijela. On opsuje i počne se vraćati natrag.
Taura je gledala gore prema njemu; neobična perspektiva.
"Ne možemo tim smjerom," prodahće on, okrećući se za 180 stupnjeva na otvoru, i
krene u drugom smjeru. I tu se cijev izvijala prema gore, ali ubrzo je naišao na rešetku.
Dobro uglavljena, koju ne može pomaknuti, ni strgati, niti je golim rukama izrezati.
119
Taura bi je možda mogla istrgnuti iz zida, ali Taura se ne bi mogla ni uvući u ovu cijev.
Nekoliko je trenutaka razmišljao. "Je," promrmlja i opet se zaputi natrag.
"Toliko za cijevi," reče Tauri. "Uh... možeš li mi pomoći da siđem?" Ona ga spusti na
pod, a on počne uzaludno otirati prašinu s odjeće. "Hajdemo još malo razgledati."
Ona krene za njim dovoljno spremno, premda je nešto u izrazu njenog lica
nagoviještalo da možda počinje gubiti vjeru u njegovo admiralstvo. Njegov pogled zapne
za detalj na jednom potpornju i on ode pogledati izbliza u ovom prigušenom svjetlu.
Bijaše to jedan od nisko-vibracijskih potpornih stupova. Dva metra u promjeru,
postavljen duboko u kamenito tlo u tanku s vodom, nesumnjivo je išao ravno do jednog
od laboratorija, predstavljajući ultra-stabilne temelje za određene vrste procesa stvaranja
kristala i tome slične. Miles zabubnja prstima po stupu. Odzvanjao je šuplje. Ah,
naravno, logično je, beton ne pluta baš dobro, ha? Udubina sa strane ocrtava... pristupni
otvor? On prijeđe prstima preko udubine, pipajući. Tu je skriveno... nešto. On istegne
ruke i pronađe isto to i na suprotnoj strani. Obje su točke polako popuštale pod jakim
pritiskom njegovih palčeva. Odjednom se začuje plop i šištanje, i cijela se ploča odvoji.
Miles zatetura i jedva je uspije zadržati da mu ne padne u rupu. Okrene je postrance i
izvuče je van.
"Vidi, vidi," naceri se Miles. On provuče glavu kroz otvor, pogleda gore pa dolje.
Mračno k'o u rogu. Prilično nevoljko, on istegne ruku i počne pipati. Napipao je ljestve uz
vlažnu unutrašnju stijenku, očito za lakši pristup i eventualne popravke; izgleda da se
cijeli taj potporni stup može napuniti tekućinom bilo koje potrebne gustoće. Napunjen
bio bi hermetički zatvoren i bilo bi ga nemoguće otvoriti. On oprezno provjeri unutrašnji
rub otvora. Hvala Bogu, otvara se s obje strane. "Hajdemo vidjeti ima li još ovakvih
otvora tamo gore."
Bio je to spor uspon dok su u mraku napipavali prečke. Miles je pokušavao ne
razmišljati o padu koji će uslijediti ako se posklizne na ljigavim prečkama... Taurino
duboko disanje ispod njega bilo je zapravo umirujuće. Uspeli su se možda tri kata kad su
Milesovi promrzli i već pomalo obamrli prsti napipali još jednu udubinu. Skoro da mu je
promakla, jer nalazila se na suprotnoj strani ljestava u odnosu na prvu. Tad je otkrio, na
onaj teži način, da njegove ruke nisu dovoljno dugačke da bi se jednom mogao držati za
ljestve, a drugom pritisnuti obje otpusne kopče istovremeno. Nakon užasavajućeg
trenutka kad se okliznuo, pokušavajući to izvesti, grčevito je zgrabio ljestve čekajući da
mu srce prestane tako luđački nabijati. "Taura?" reče promuklo. "Pomaknut ću se gore,
pa pokušaj ti." Gore više nije ostalo mnogo mjesta, potporni stup je završavao otprilike
metar iznad njegove glave.
120
Njene dugačke ruke bile su sve što je trebalo — uz protestno cviljenje šarke popustiše
pod njenim velikim šakama.
"Što vidiš?" prošapće Miles.
"Veliku mračnu prostoriju. Možda laboratorij."
"Moguće. Spusti se natrag dolje i vrati onu prvu ploču na mjesto, nema smisla
razglasiti kamo smo otišli."
Miles se provuče kroz otvor u zamračeni laboratorij dok je Taura obavljala dani joj
zadatak. Nije se usuđivao upaliti svjetlo premda prostorija nije imala prozora, ali displeji
na nekoliko instrumenata davali su dovoljno avetinjskog svjetla za njegove oči već
priviknute na tamu, tako da se bar nije spoticao o ništa. Jedna su staklena vrata vodila u
hodnik. Stojeći s nosom pritisnutim na staklo Miles ugleda crveni oblik kako promiče
hodnikom; straža. Što čuvaju?
Taura izmigolji kroz otvor stupa — s teškoćom — pa se teško spusti na pod i zarije
glavu u ruke. Zabrinut, Miles joj se približi hodajući na prstima. "Jesi li dobro?"
Ona odmahne glavom. "Ne. Gladna sam."
"Što, zar već? To je bila energetska pločica dovoljna za dvadeset i četiri sata." Da ni
ne spominje dvije ili tri kile štakorskog mesa koje je imala za predjelo.
"Za tebe, možda," procvili ona. Drhtala je.
Miles je počinjao uviđati zašto je Canaba svoj projekt nazvao neuspjehom. Zamislite
kako bi bilo pokušati nahraniti čitavu vojsku s ovakvim apetitom. I Napoleon bi klonuo
duhom. Možda mala još raste. Uznemirujuća pomisao.
U stražnjem dijelu laboratorija stajao je frižider. Poznajući laboratorijske tehničare...
a-ha. Doista, između epruveta ležao je paketić s pola sendviča i velika, premda malo
nagnječena kruška. On to pruži Tauri. Izgledala je kao da je se to užasno dojmilo, gotovo
kao da je sve te stvari magijom izvukao iz rukava, a onda se bacila na hranu i začas joj
lice više nije bilo tako blijedo.
Miles je i dalje kopao po frižideru, ali nažalost jedino organsko što je još pronašao
bile su male pokrivene posudice sa želatinoznom tvari u kojima su rasle nekakve
neugodne mnogobojne pahuljice. Ali u laboratoriju su bila još tri velika ledenika od one
vrste u koju se ulazi. Miles proviri kroz stakleno okno na jednim debelim vratima i odvaži
se riskirati paljenje svjetla unutar ledenika. Unutra ugleda red do reda do reda označenih
ladica punih prozirnih plastičnih pladnjeva. Smrznuti uzorci neke vrste. Tisuće — Miles
pogleda još jednom, pa izračuna pažljivije — stotine tisuća. Baci pogled na osvijetljenu
121
kontrolnu ploču pored jedne od ladica. Unutra je vladala temperatura tekućeg dušika. Tri
ledenika... Milijuni... Miles naglo sjedne na pod. "Taura, znaš li gdje smo?" prošapće
napeto.
"Žao mi je, ne znam," odgovori ona šaptom, pužući prema njemu.
"To je bilo retoričko pitanje. Znam gdje smo."
"Gdje?"
"U Ryovalovoj riznici."
"Što?"
"To je," Miles pokaže palcem na ledenike, "barunova stoljetna zbirka uzoraka tkiva.
Moj Bože. Njena je vrijednost gotovo neprocjenjiva. Svaki jedinstveni, nenadomjestivi,
mutirani bizarni komadić tkiva koji je užicao, kupio, posudio ili ukrao u posljednjih tri
četvrt stoljeća; svi posloženi u uredne redove, čekajući da ih se odmrzne i da se od njih
skuha neki jadni novi rob. Ovo je živuće srce cijelog njegovog biološkog projekta." Miles
skoči na noge i počne pohlepno gutati informacije s kontrolne ploče. Srce mu je divljački
lupalo a disao je otvorenih usta, tiho se smijući, osjećajući se gotovo kao da će se svakog
trena onesvijestiti. "O, sranje. O, Bože." On zastane, proguta slinu. Bi li se to moglo
izvesti?
Tri ledenika moraju imati alarmni sistem, sigurno i monitore spojene sa operativnim
centrom Osiguranja, u najmanju ruku. Da, tu je kompleksna naprava za otvaranje vrata
— to je okej, nije ni želio otvoriti vrata. Ostavi je nedirnutom. Njega su zanimala
sistemska očitanja. Kad bi mogao zeznuti makar samo jedan senzor... Odašilja li ta stvar
podatke i je li spojena na više monitora na vanjskim lokacijama, ili optički kabel vodi do
samo jednoga? Na polici je našao malu ručnu svjetiljku, a u ladicama razne alate i
opremu. Taura ga je zbunjeno promatrala dok je trčkarao ovamo, pa onamo,
razgledavajući inventar.
Monitor na ledeniku ipak jest odašiljao podatke, nije ga mogao onesposobiti; možda
bi mogao pokušati na dijelu za primanje podataka? On otkvači dimno-tamni plastični
poklopac što je tiše mogao. Tamo, tamo, optičko vlakno izlazilo je iz zida, kontinuirano
pumpajući informacije o unutrašnjosti ledenika. Ulazilo je u jednostavnu standardnu
prihvatnu utičnicu na crnoj kutiji čiji ga je izgled obeshrabrivao mnogo više od one koja
je kontrolirala alarm na vratima. Jedna od ladica bijaše puna raznovrsnih optičkih
vlakana s različitim završecima i Y-adaptorima... Iz te špagetolike zbrke on izvuče što
mu je trebalo, pa odbaci nekoliko vlakana sa slomljenim završecima ili nekim drugim
oštećenjima. U ladici su bila tri optička rekordera podataka. Dva nisu radila. Treći jest.
122
Brzo preplitanje optičkih vlakana, još brže odspajanje i prispajanje, i začas je jedan
ledenik razgovarao s dvije kontrolne kutije. Slobodno je vlakno spojio na uređaj za
snimanje podataka. Jednostavno je morao riskirati pojavljivanje točkice na radarskom
ekranu. Ako bilo tko krene provjeriti, izgledat će kao da je sve u redu. Čučeći u potpunoj
tišini, ugasivši čak i sićušnu svjetiljku, on pričeka nekoliko minuta da uređaj za snimanje
podataka razvije lijepu kontinuiranu petlju. Taura je sve to promatrala sa strpljenjem
grabežljivca, ne proizvodeći ni zvuka.
Jedan, dva, tri, i on spoji uređaj na sve tri kontrolne kutije. Ona prava optička vlakna
otužno su visjela posve odspojena. Hoće li uspijeti? Nije se oglasio nikakav alarm,
nikakva grmljavina koraka uzrujanih stražara...
"Taura, dođi ovamo."
Ona se nadvije nad njega, posve zbunjena.
"Jesi li ikad srela Baruna Ryovala?" upita je Miles.
"Jesam, jednom... kad me došao kupiti."
"Je li ti se svidio?"
Ona mu uputi pogled tipa jesi-li-sišao-s-uma?
"Je, ni mene nije previše oduševio." Zapravo, bio se jedva suzdržavao da ne počini
ubojstvo. Sad bijaše zahvalan što se uspio obuzdati. "Kad bi imala priliku, bi li mu htjela
iščupati pluća?"
Njene se pandžaste šake stisnu. "Iskušaj me!"
"Fino!" On se veselo nasmiješi. "Sad ću ti dati prvu lekciju u taktici." On pokaže.
"Vidiš one kontrole? Temperaturu u ta tri ledenika moguće je podići na 200 stupnjeva
Celzija, za potrebe toplotne strerilizacije prilikom čišćenja. Daj mi prst. Jedan prst.
Nježno. Još nježnije." Vodio joj je ruku. "Najmanji mogući pritisak na birač, a da ga ipak
okrećeš... Sad slijedeći," on je gurne do slijedećeg kontrolnog panela, "pa još ovaj
posljednji." On izdahne, još uvijek ne vjerujući.
"A lekcija je," dahne on, "ova: nije stvar u tome koliko sile uporabiš, nego gdje je
primjeniš."
Miles se odupre nagonu da na jedan od ledenika flomasterom načrčka nešto poput:
Patuljak uzvraća udarac. Što će duže barunu trebati da u svome smrtnom gnjevu shvati
koga treba ganjati, to bolje. Trebat će nekoliko sati da se svu tu masu uzoraka unutra s
temperature tekućeg dušika dovede do stanja reš pečeno, ali ako nitko ne dođe
provjeravati prije dolaska jutarnje smjene razaranje će biti potpuno.
123
Miles baci pogled na digitalni sat na zidu. Blagi Bože, dugo je vremena proveo u
onom podrumu. Ugodno, doduše, ali ipak... "Sad," reče on Tauri koja je još uvijek sjajnih
očiju promatrala birač temperature i svoju ruku, "moramo odavde. Sad doista moramo
odavde." Da njena druga lekcija ne bi bila: ne postavljaj bombu pod most na kojem stojiš,
pomisli Miles nervozno.
Pomnije pogledavši mehanizam brave na vratima, plus ono što je ležalo iza njih a što
se vidjelo kroz okno — između ostaloga u hodniku su bili i zidni monitori koji se
aktiviraju na zvuk, opremljeni automatskom laserskom paljbom — Miles se gotovo
vratio do ledenika i vratio temperaturu na normalu. I njegov dendarijski alat koji sad
bijaše zaključan u sobi šefa osiguranja jedva da bi se mogao nositi s kontrolnom kutijom
na vratima. Ali naravno, do svog alata ne može doći bez svog alata... krasan paradoks.
Nije ga previše iznenadila činjenica da je Barun Ryoval najsloženiji alarmni sistem
rezervirao baš za jedina vrata ovog laboratorija. Što je ovu prostoriju učinilo mnogo
gorim zatvorom čak i od podruma.
On krene u još jedno razgledavanje laboratorija, oboružan svjetiljkom, pretražujući
ladice. Nikakvih kompjuteriziranih ključeva, ali jest našao velika gruba kliješta za rezanje
u ladici punoj prstenova i štipaljki, što ga podsjeti na rešetku koja ga je nedavno
obeshrabrila u jednoj od cijevi. Znači tako. Dolazak u laboratorij nije bio ništa više nego
obična iluzija napredovanja prema bijegu.
"Nije sramota strateški se povući na bolji položaj," šapne on Tauri kad je ustuknula
pred ulazom u tamni otvor potpornog stupa. "Ovo ovdje je mrtva točka. Možda
doslovno." Sumnja u njenim očima bijaše na čudan način uznemirujuća, poput težine na
srcu. Još uvijek mi ne vjeruješ, ha? Pa, možda oni koji su pretrpjeli veliku bol trebaju veće
dokaze. "Drži se uz mene, mala," promrmlja on tiho, uvlačeći se u cijev. "Idemo naprijed."
Njeni su spušteni kapci tek privremeno skrili sumnju, ali ona ipak krene za njim,
zatvarajući poklopac za sobom.
Sad kad su imali svjetiljku silazak nije bio tako gadan kao prijašnji uspon u
nepoznato. Nisu našli više ni jedan izlaz, i ubrzo su stajali na istom mjestu s kojega su i
krenuli. Miles je provjeravao njihovu stropnu fontanu dok je Taura opet pila. Voda se u
tankom mlazu spuštala prema nižem dijelu podruma, ali s obzirom na veličinu prostora
trebat će nekoliko dana prije no što im bazen koji se polako stvarao uz niži zid otvori
ikakve strateške mogućnosti — premda ostaje bar nada da će malo oslabiti temelje.
Taura ga podigne natrag u cijev. "Poželi mi sreću," promrmlja on preko ramena;
riječi bijahu prigušene tim uskim prostorom.
"Zbogom," reče ona. Nije mogao vidjeti izraz njenog lica, a u glasu joj nije bilo
ničega.
124
"Vidimo se kasnije," ispravi je on odlučno.
Nakon nekoliko minuta žestokog puzanja on se nađe pred rešetkom. Otvarala se u
mračnu prostoriju punu naslaganih stvari, tihu i u kojoj nije bilo nikoga. Škljocanje
njegovih kliješta dok je rezao rešetku činilo mu se dovoljno glasnim da privuče pažnju
cijele Ryovalove straže, ali nije se pojavio nitko. Možda se šef osiguranja pokušavao
spavanjem otresti mamurluka izazvanog drogama. Kroz cijev odjekne zvuk grebanja,
koje nije poteklo od njega, i Miles se ukoči. Posvijetli niz jedan od odvojaka. Otud bijesnu
dva crvena dragulja, oči ogromnog štakora. Nakratko je razmišljao o tome da ga pokuša
uhvatiti i baciti ga Tauri. Ne. Kad stignu na Ariel dat će joj veliki biftek. Dva bifteka.
Štakor se spasio; okrenuo se i otrčkarao natrag u tamu.
Rešetka napokon popusti i on se provuče u skladište. Koliko je uopće sati? Kasno,
vrlo kasno. Prostorija se otvarala na hodnik na čijem je kraju mutno sjao jedan od podnih
ulaza. Milesovo srce poskoči s nadom. Kad izvuče Tauru prvo moraju naći nekakvo
vozilo...
I ovaj se ulaz, kao i onaj prvi, otvarao ručno, bez ikakvih složenih elektronskih
sklopova koje bi trebalo onesposobiti. Ali automatski se zaključavao pri zatvaranju.
Miles uglavi kliješta pod poklopac prije no što se počeo spuštati niz ljestve. Posvijetli
naokolo. "Taura!" pozove je šaptom. "Gdje si?"
Nije odmah dobio odgovor; nije vidio sjajne zlatne oči kako sijevaju iza jednog od
stupova. Ne želeći vikati, on se brzo spusti niz prečke i počne brzo pretraživati prostor,
dok je hladan kameni pod izvlačio toplinu kroz njegove čarape, tjerajući ga da čezne za
izgubljenim čizmama.
Našao ju je kako u tišini sjedi u podnožju stupa, obraza oslonjenog na koljena. Lice
joj bijaše sjetno, tužno. Doista, nije mu trebalo dugo da nauči čitati osjećaje s njenog
vukolikog lica.
"Vrijeme je za pokret, vojničice," reče Miles.
Glava joj se podigne. "Vratio si se!"
"A što si mislila? Naravno da sam se vratio. Ti si moj regrut, nisi li?"
Ona otare lice svojom velikom šapom — šakom, ispravi se Miles — pa se počne
dizati gore, i gore, i gore. "Valjda jesam," njene se usne podignu u početku osmijeha. Da
nije znao što taj izraz znači, Miles bi bio prilično uzbunjen.
"Otvorio sam podni ulaz. Moramo pokušati izići iz ove zgrade, natrag do prihvatnih
dokova. Tamo sam ranije vidio nekoliko parkiranih vozila. Na koncu konca, što je jedna
mala krađa nakon-—"
125
Uz iznenadno cviljenje počnu se podizati vrata na kolnom ulazu s njihove desne
strane. Kroz vlagu sune nalet hladnog zraka, a uski trak žutog svjetla zore oboji sjenke u
plavo. Oboje podignu ruke pokušavajući zaštititi oči od nenadanog bljeska. Iz jarkog
svjetla pojavi se pola tuceta stražara u crvenim uniformama, s oružjem u rukama.
Taurina ruka čvrsto stisne Milesovu. Trči, gotovo je povikao, suzdržavši se u zadnji
tren; nema načina da pobjegnu zrakama iz nervnog disruptora, a najmanje dvojica
stražara u rukama su držala baš to oružje. Milesov dah šišteći iziđe kroz stisnute zube.
Bio je previše bijesan čak i da bi psovao. Bili su tako blizu...
Priđe im šef osiguranja, Moglia. "Što, još si u jednom komadu, Naismithe?" naceri se
ružno. "Mora da je Devetka napokon shvatila da je već vrijeme da počne surađivati, ha,
Devetko?"
Miles joj stisne ruku, nadajući se da će taj pokret protumačiti na ispravan način:
Čekaj.
Ona podigne bradu. "Valjda," reče hladno.
"Već je bilo vrijeme," reče Moglia, "Budi dobra pa ćemo te odvesti gore i dati ti obilan
doručak nakon ovoga."
Dobro, signalizirala je Milesova ruka. Sad je već napeto očekivala njegove 'upute'.
Moglia podbode Milesa svojom palicom. "Pokret, patuljče. Tvoji prijatelji su platili
otkupninu. Na moje iznenađenje."
I na Milesovo. On krene prema izlazu, još uvijek držeći Taurinu ruku. Nije je gledao;
pokušavao je privući što manje pažnje na njihovo, hm, zajedništvo, a ipak ga održati.
Čim je osjetio da je krenula za njim on pusti njenu ruku.
Što dovraga... ? pomisli Miles kad su izišli van u blještavilo zore, pa uz rampu i na
asfaltirani krug klizav od svjetlucavog inja. Tamo je stajao izuzetno čudan skup.
Bel Thorne i jedan dendarijski vojnik, naoružani omamljivačima, nelagodno se
premještajući s noge na nogu — ne zatvorenici? Pola tuceta naoružanih ljudi u zelenim
uniformama Kuće Fell stajali su spremni za napad. Teretna lebdjelica s Fellovim znakom
bijaše parkirana uz rub asfaltnog kruga. A pred uperenim omamljivačem stražara u
zelenoj uniformi lebdjela je kvadri Nicol u svojoj stolici, umotana u bijelo krzno. Svjetlost
bijaše siva i zlatna i ledena dok je sunce, uzdižući se iznad tamnih planina, probijalo
oblake.
"Je li to čovjek kojega želite?" upita zapovjednik straže u zelenoj odori, obraćajući se
Thorneu.
126
"To je on." Thorneovo lice bijaše blijedo, s čudnom mješavinom olakšanja i očaja.
"Admirale, jeste li dobro?" upita Thorne napeto. Kad je ugledao Milesovu visoku pratilju
oči mu se raširiše. "Što je dovraga to?"
"Ona je novi regrut Taura," reče Miles odlučno, nadajući se 1) da će Bel shvatiti
nekoliko značenja prikrivenih u toj rečenici i 2) da Ryovalova straža neće. Bel je izgledao
ošamućeno, što je značilo da je shvatio barem jedan dio onoga što mu je Miles pokušao
reći. Šef osiguranja Moglia izgledao je sumnjičavo, ali zbunjeno. Svejedno, očito je Milesa
smatrao problemom kojega će se uskoro riješiti, pa odbaci zbunjenost i okrene se mnogo
važnijoj osobi — zapovjedniku Fellove straže.
"Što je ovo?" prosikće Miles na Bela, primičući mu se bliže sve dok jedan od stražara
u crvenom nije podigao nervni disruptor i odmahnuo glavom. Moglia i Fellov zapovjednik
izmjenjivali su elektronske podatke na izvještajnim panelima, očito se baveći službenom
'papirologijom'.
"Kad smo te prošle noći izgubili bio sam u panici," reče Bel tiho Milesu. "Frontalni
napad nije dolazio u obzir. Pa sam otrčao Barunu Fellu po pomoć. Ali pomoć koju sam
dobio nije pomoć koju sam očekivao. Fell i Ryoval su između sebe skuhali pogodbu da
zamijene Nicol za tebe. Kunem se da do prije sat vremena nisam za to znao!" pobuni se
Bel pod Nicolinim bijesnim pogledom.
"Razumijem," Miles zastane. "Hoćemo li joj sad vratiti njen dolar?"
"Gospodine," Belov glas bijaše očajnički, "nisam imao pojma što ti unutra rade.
Očekivali smo da Ryoval svaki čas počne s lepezom opscenih i maštovitih mučenja s
tobom u glavnoj ulozi. Kao što kaže Komodor Tung, kad te opkole, igraj na prijevaru."
Miles je prepoznao jedan od Tungovih omiljenih Sun Tzuovih aforizama. U lošim
danima Tung je imao običaj citirati već 4000 godina pokojnog generala na originalnom
kineskom; kad je bio u boljem raspoloženju dobili bi i prijevod. Miles se ogleda oko sebe,
zbrajajući oružje, ljude, opremu. Većina zelenih stražara imali su omamljivače u rukama.
Trinaest prema... tri? Četiri? On pogleda Nicol. Možda petoro? Kad si u očajničkoj
situaciji, savjetovao je Sun Tzu, bori se. Može li biti očajnije no što jest?
"Ah..." reče Miles. "A kojega šmo vraga mi ponudili Fellu zauzvrat za ovo izuzetno
dobročinstvo? Ili on to radi zato što je tako dobra srca?"
Bel ga ošine ozlojeđenim pogledom, pa pročisti grlo. "Obećao sam mu da ćeš mu reći
istinu o betanskim tretmanima pomlađivanja."
"Bel..."
127
Thorne nesretno slegne ramenima. "Računao sam da ćemo već nešto smisliti jednom
kad te dobijemo natrag. Ali ni u snu nisam pomišljao da bi on mogao Ryovalu ponuditi
Nicol u zamjenu za tebe, kunem se!"
Miles je mogao vidjeti točkicu kako se miče po mono-šini dolje u dolini. Jutarnja
smjena bioinžinjera i tehničara, domara i službenika i kuhara, uskoro će biti ovdje. Miles
baci pogled na bijelu zgradu koja se uzdizala nad njima, zamišljajući scenu u laboratoriju
na trećem katu kad stražari deaktiviraju alarm i puste tehničare unutra, kad prvi koji uđe
naškubi nos i zapita: "kakav je to zadah?"
"Je li se 'meditehničar Vaughn' prijavio na Ariel?" upita Miles.
"Trebao bi u slijedećih sat vremena."
"Okej. Pa... čini se da ipak nećemo morati odrezati njegovu utovljenu koljenicu.
Dobit ćemo je s ostatkom," Miles kimne prema Tauri.
Bel spusti glas još tiše. "To ide s nama?"
"Možeš se kladiti da ide. Vaughn nam nije rekao sve. Blago rečeno. Objasnit ću ti
kasnije," doda Miles kad su dva zapovjednika straža napokon prekinula svoje čavrljanje.
Moglia zamahne palicom i zaputi se prema Milesu. "U međuvremenu, malo si se
prevario. Ovo nije opkoljen položaj, ovo je očajnički položaj. Nicol, želiim da znaš da
Dendarijci ne vraćaju novac."
Nicol se namršti, zbunjena. Belove se oči raširiše dok je odvagivao njihove izglede —
trinaest prema tri.
"Zbilja?" reče Bel. Suptilni signal rukom opuštenom uz bok istog trena privuče pažnju
dendarijskog vojnika, koji stane u položaj za napad.
"Zbilja očajnički," ponovi Miles. Duboko udahne. "Sad! Taura, napad!"
Miles se baci prema Mogliji, ne toliko u nadi da će mu istrgnuti palicu iz ruku, koliko
se nadajući da će uspjeti postaviti njegovo tijelo između sebe i nervnih disruptora. Vojnik
Dendarijac, koji je srećom obraćao pažnju na detalje, već prvim pogotkom skine jednog
od stražara s nervnim disruptorom, pa se brzo otkotrlja izvan dometa onog drugog. Bel
skine drugog vlasnika disruptora i skoči u stranu. Dva crvena stražara koji su ciljali
omamljivačima prema hermafroditu iznenada se nađoše iznad tla. Taura im tresne
glavom o glavu, neznanstveno ali snažno; obojica su pala na ruke i koljena, slijepo
pipajući za svojim izgubljenim oružjem.
Fellovi stražari su oklijevali, nesigurni u koga da pucaju, sve dok Nicol anđeoskog
lica nije iznenada poletjela uvis na svojoj stolici pa se jednakom brzinom zajedno s njom
128
spustila na glavu svog stražara kojem je borba skrenula pažnju s nje. Srušio se poput
klade. Nicol skrene u stranu kad je drugi stražar uperio omamljivač u nju, zaklanjajući se
pred njegovim bljeskom, pa upet sune uvis.
Taura podigne jednog crvenog stražara i baci ga na zelenog, što je rezultiralo
zbrkom ruku i nogu na podu.
Dendarijski se vojnik baci iza zelenog stražara kako bi se zaklonio pred
omamljivačem, ali zapovjednik Fellove straže nije se dao smesti — nemilosrdno je opalio
i omamio obojicu, mudar taktički potez uzevši u obzir da je brojnost bila na njegovoj
strani. Moglia je pritisnuo svoju palicu na Milesovo grlo, istovremeno vičući u svoj
komunikator, pozivajući pojačanje. Jedan stražar u zelenom zavrišti kad mu je Taura
iščašila ruku, zavrtjela ga u zraku pa ga bacila na drugoga koji je ciljao u nju.
Raznobojne točkice plesale su Milesu pred očima. Fellov zapovjednik, fokusirajući se
na Tauru kao najveću prijetnju, skrene omamljivač s Thornea baš kad se Nicol zaletjela
stolicom u leđa jedinom preostalom zelenom stražaru koji je još bio na nogama.
"Teretnjak!" zaškripi Miles. "Idite u teretnjak!" Bel mu dobaci očajan pogled i potrči
prema vozilu. Miles se otimao poput jegulje sve dok Moglia nije iz čizme izvukao oštar
nož tankog sječiva i stavio mu ga pod bradu.
"Miruj!" zareži Moglia. "Tako je već bolje..." On se ispravi u naglo nastaloj tišini,
shvativši da je katastrofu upravo preokrenuo u nadmoć. "Da se nitko nije ni pomaknuo!"
Bel se ukoči s rukom na vratima terene lebdjelice. Nekolicina stražara rasprostrtih po
afaltu počne stenjati i trzati se.
"Sad se makni od—gib," reče Moglia.
Taurin šapat okrzne Moglijino uho; tiho, tiho režanje. "Baci nož. Ili ću ti golim
rukama iščupati grkljan."
Milesove oči skrenu u stranu, pokušavajući vidjeti što se zbiva iza njegove glave, dok
mu je oštro sječivo sve jače pritiskalo vrat.
"Ubit ću ga prije no što ti ubiješ mene," proštenje Moglia.
"Čovječuljak je moj," zaprede Taura. "Sam si mi ga dao. On se vratio po mene. Ako
mu samo dlaka usfali, otkinut ću ti glavu a onda se napiti tvoje krvi."
Miles osjeti kako se Moglijino tijelo uzdiže u zrak. Nož zazveči po asfaltu. Miles
odskoči, teturajući. Taura je držala Mogliju za vrat, zabijajući pandže duboko u kožu.
"Još uvijek mu želim otkinuti glavu," zareži ona sa žaljenjem, dok joj je sjećanje na
mučenje blistalo u očima.
129
"Pusti ga," prodahće Miles. "Vjeruj mi, za par sati čeka ga tortura i kazna mnogo
maštovitija od ičega što bismo mi mogli smisliti."
Bel dotrči do njih kako bi mogao omamiti šefa osiguranja dok ga je Taura držala
poput pokisle mačke. Miles joj reče neka prebaci onesviješćenog Dendarijca preko
ramena dok on otrči otvoriti stražnja vrata teretne lebdjelice kako bi Nicol mogla ući
unutra. Uletjeli su unutra, Bel za upravljač, odmah dižući letjelicu u zrak. Negdje iz
unutrašnjosti Ryovalovih postrojenja počne zavijati sirena.
"Ručni kom, ručni kom," blebetao je Miles skidajući napravu s ruke besvijesnog
Dendarijca. "Bel, gdje nam je parkirana letjelica?"
"Na malom komercijalnom uzletištu tik izvan Ryovalova grada, nekih četrdesetak
kilometara odavde."
"Je li itko ostao u njoj?"
"Andersonova i Nout."
"Koji je njihov kodirani kom-kanal?"
"Dvadeset i treći."
Miles sklizne u sjedalo pored Bela i otvori kom-kanal. Prošla je mala vječnost prije no
što se začuo odgovor Narednice Anderson, punih trideset ili četrdeset sekundi dok je
teretnjak jurio iznad vrhova drveća i obližnjeg brijega.
"Laureen, želim da digneš letjelicu. Trebamo nekoga da nas hitno pokupi, što je prije
moguće. Mi smo u teretnoj lebdjelici Kuće Fell, krećemo se u smjeru—" Miles gurne ruku
s komunikatorom Belu pod nos.
"—sjeverno od Ryovalovih bioloških postrojenja," izrecitira Bel. "Brzinom otprilike
dvjestošezdeset kilometara na sat, jer ova kanta ne može brže."
"Zalijepi se za naš signal," Miles uključi signal za slučaj opasnosti na svom komu.
"Ne čekaj dopuštenje za uzlijetanje iz Ryovalove kontrole leta, jer ga nećeš dobiti. Neka
Nout spoji moj kom s Arielom."
"Odmah, gospodine." Laureenin tanak glas veselo odjekne kroz njegov komunikator.
Statički šum i još nekoliko izluđujućih sekundi čekanja. A onda uzbuđen glas: "Ovdje
Murka. Mislio sam da ćete noćas izići odmah za nama! Jeste li dobro, gospodine?"
"Privremeno. Je li se 'tehničar Vaughn' ukrcao?"
"Jest, gospodine."
130
"Dobro. Ne puštaj ga van. Uvjeri ga da imam uzorak tkiva sa sobom."
"Zaista? Kako ste—?"
"Pusti sad to. Ukrcajte kompletnu posadu, napustite postaju i ostanite u orbiti.
Planirajte u letu pokupiti našu letjelicu. Reci pilotu neka ubaci kurs za skok kroz
escobarsku crvotočinu pri maksimalnoj akceleraciji čim nas pokupite. Ne čekajte
dopuštenje."
"Još uvijek utovarujemo teret..."
"Ostavite sve što još nije utovareno."
"Jesmo li u ozbiljnim govnima, gospodine?"
"U smrtnim, Murka."
"Razumijem, gospodine. Gotovo."
"Mislio sam da smo ovdje na Jacksonovoj Cjelini svi trebali biti tihi poput miševa,"
pobuni se Bel. "Nije li sve ovo pomalo prenapuhano?"
"Situacija se promijenila. Nakon onoga što smo učinili prošle noći neće više biti
pregovora s Ryovalom oko Nicol ili Taure. Tamo sam povukao potez uime istine i
pravice, i možda ću poživjeti dovoljno da radi toga zažalim, nakratko. Ispričat ću ti
kasnije. Zar stvarno želiš biti u blizini dok ja budem Barunu Fellu objašnjavao istinu o
betanskim tretmanim pomlađivanja?"
"Oh," Thorneove oči zasjaše dok se koncentrirao na let. "Za tako nešto bih bio
spreman platiti ulaznicu, gospodine."
"Ha. Ne. U jednom su trenutku svi konci bili u našim rukama. Bar potencijalno."
Miles počne proučavati očitanja na jednostavnom kontrolnom panelu lebdjelice. "Nikad
više ne bismo imali priliku u kojoj smo svi na okupu. Čovjek manevrira do krajnjih
granica, ali zlatni trenutak zahtijeva akciju. Ako ga propustiš, bogovi će te zauvijek
prokleti. I obratno... Kad sam već kod akcije, jesi li vidio kako je Taura sredila sedmoricu
stražara?" Miles se zasmijulji prisjećajući se. "Kakva će tek biti nakon završene obuke!"
Bel baci nelagodan pogled preko ramena prema stražnjem dijelu vozila gdje je sjedila
Nicol u svojoj stolici i Taura pognuta pored onesviještenog Dendarijca. "Bio sam
prezauzet da bih stigao brojiti."
Miles se izvuče iz svog sjedala i ode u stražnji dio provjeriti stanje dragocjenog živog
tereta.
131
"Nicol, bila si strašna," reče joj. "Borila si se poput jastreba. Možda ću ti morati
odobriti popust na onaj betanski dolar."
Nicol je još uvijek bila bez daha, njeni obrazi boje bjelokosti bijahu zajapureni. Jedna
gornja ruka odmakne pramen crne kose s blistavih očiju. "Bojala sam se da će mi slomiti
cimbal." Donja je ruka gladila veliki kockasti kofer naguran u podnožje stolice. "Onda
sam se bojala da će slomiti Bela..."
Taura je sjedila oslonjena na stijenku vozila, pomalo zelena.
Miles klekne pored nje. "Taura, jesi li dobro?" On nježno podigne jednu pandžastu
šaku kako bi joj provjerio puls, koji bijaše ubrzan. Nicol mu uputi prilično čudan pogled,
začuđena njegovom nježnošću; njena je lebdeća stolica bila odmaknuta na najveću
moguću udaljenost od Taure.
"Gladna," prodahće Taura.
"Opet? Ali naravno, sva ta utrošena energija. Ima li tko štogod za jelo?" Brza
provjera urodi tek malo nagriženom hranjivom pločicom iz džepa onesviještenog vojnika,
za koju ga Miles istog trena olakša. On se dobroćudno nasmiješi Tauri dok je gutala
hranu; ona mu uzvrati najboljim osmijehom koji je mogla izvesti punih usta. Poslije
ovoga nema više štakora za tebe, obeća joj Miles u sebi. Tri bifteka kad se vratimo na
Ariel i par čokoladnih torti za desert...
Teretnjak poskoči. Taura, ponešto osvježena, ispruži noge kako bi zadržala Nicolinu
stolicu uza zid, sprečavajući je da se ne odskliže. "Hvala ti," reče Nicol oprezno. Taura
kimne.
"Imamo društvo," objavi Bel preko ramena. Miles požuri u prednji dio vozila.
Straga su im se brzo približavale dvije letjelice. Nedvojbeno nabrijane malo jače od
ovog prosječnog vozila civilne policije — da. Bel opet naglo skrene da bi izbjegao
plazmenu kuglu koja bljesne pored njih, ostavljajući jarko zelene pruge na Milesovim
mrežnicama. Kvazi-militaristički i ozbiljno uzrujani, ti njihovi progonitelji.
"Ovo je jedan od Fellovih teretnjaka; valjda imamo nešto čime bismo im mogli
uzvratiti." Na kontrolnoj ploči ispred Milesa nije bilo ničega što bi makar podsjećalo na
nekakve paljbene upravljačke jedinice.
Jedan whooomp!, Nicolin vrisak, i teretnjak se zatrese u zraku, pa se opet izravna
pod Belovim rukama. Grmljavina zraka i vibracija — Miles se luđački ogledavao oko sebe
— jednog gornjeg ugla teretnog prostora više nije bilo. Polovica stražnjih vrata se čvrsto
držala, dok je druga klepetala. Taura je još uvijek stopalima držala Nicolinu stolicu.
Nicoline su se gornje ruke omotale oko Taurinih gležnjeva.
132
"Ah," reče Thorne. "Nemamo oklop."
"Pa zar su mislili da će ovo biti mirovna misija?" Miles provjeri svoj ručni kom.
"Laureen, jeste li u zraku?"
"Dolazimo, gospodine."
"Pa, ako si ikad željela isprobati krajnje granice mogućnosti te letjelice, sad imaš
priliku. Ovaj put ti nitko neće kvocati o zlouporabi opreme."
"Hvala vam, gospodine," odvrati ona sretno.
Počeli su gubiti brzinu i visinu. "Držite se!" zaurla Bel preko ramena i naglo okrene
smjer potiska. Progonitelji prozujaše pored njih, ali se gotovo odmah počnu okretati. Bel
opet ubrza; još jedan vrisak iz stražnjeg dijela kad se njihov živi teret odsklizao još bliže
stražnjim vratima.
Dendarijski ručni omamljivači sad im nisu bili od nikakve koristi. Miles se opet
odvuče u teretni dio, tražeći neku vrst spremišta za prtljagu, spremišta za oružje, bilo što
— pa nisu se valjda Fellovi ljudi oslanjali samo na gadnu reputaciju svoje Kuće...
Tapecirane klupe postavljene duž stijenki teretnog dijela, na kojima su vjerojatno
prilikom leta sjedili Fellovi stražari, podizale su se otkrivajući spremišta. Prvo bijaše
prazno, u drugom osobna prtljaga — u Milesovu umu nakratko bljesne vizija sebe kako
davi neprijatelja donjim dijelom nečije pidžame, kako gura nečije gaće u otvore
pogonskih raketa — i treće spremište bilo je prazno. Četvrto bijaše zaključano.
Teretnjak se zanjiše pod još jednim udarom, dio krova odleti u vjetar, a Miles zgrabi
Tauru dok se letjelica sunovraćivala. Milesu se činilo kao da je njegov želudac zajedno s
ostatkom tijela krenuo prema gore. A onda su opet svi bili pritisnuti uz pod kad je Bel
počeo zaustavljati teretnjak. Letjelica je podrhtavala i poskakivala, a svi — Miles i Taura,
onesviješteni vojnik, Nicol u svojoj stolici — poletješe naprijed u zbrci ruku i nogu kad se
teretnjak s treskom zaustavio u pocrnjeloj šikari prekrivenoj mrazom.
Bel, okrvavljena lica, poviče prema njima: "Van, van, van!" Miles ispruži ruku prema
novonastalom otvoru na krovu, pa je naglo trgne natrag na dodir vrućeg metala i
spaljene plastike. Taura ustane i gurne glavu kroz otvor, a onda se sagne i podigne
Milesa kroz otvor. On se gmižući spusti na tlo, ogledavajući se oko sebe. Nalazili su se u
nenaseljenoj dolini obrasloj lokalnom vegetacijom, okruženoj grebenastim brežuljcima.
Prema njima su letjela dva progonitelja, približavajući se, usporavajući — spremajući se
zarobiti plijen ili možda samo pokušavajući bolje naciljati?
Iznenada preko grebena dogrmi Arielov šatl, spuštajući se poput Božje ruke.
Progoniteljske su letjelice odjednom izgledale mnogo manjima. Jedna od njih opiše luk i
133
udalji se, a druga se razbije o tlo — ne pod udarom plazme, već pod brzim udarcem
šatlove vučne zrake. Ni tračka dima na mjestu gdje je pala. Dendarijski se šatl spusti
pokraj njih uz zaglušujuće zaravnjavanje grmlja. Njegova se vrata otvore u nekoj vrsti
ljubaznog, samozadovoljnog salutiranja.
"Pravi se važna" promrmlja Miles. On podupre ošamućenog Thornea, Taura je nosila
onesviještenog vojnika, Nicolina se stolica trzavo gibala kroz zrak, i oni počnu zahvalno
teturati prema spasilačkoj letjelici.
Kad je Miles zakoračio u Arielov hangar odasvud iz broda oko njega izvirali su
suptilni zvuci protesta. Želudac mu se mučno zgrči pod gravitacijom ne baš usklađenom
s preopterećenim motorima. Brod je već izlazio iz orbite. Miles je želio što prije do Nav &
Koma, premda se činilo da Murka posve kompetentno drži sve pod nadzorom.
Andersonova i Nout podupirali su onesviještenog vojnika, koji je sad već polako dolazio k
sebi, stenjući, pa ga predali meditehničaru koji je čekao s lebdećim nosilima. Thorne, koji
je već dobio privremeni flaster na posjekotinu na čelu, poslao je Nicol u njenoj oštećenoj
stolici za nosilima, a sam se žurno uputio prema Nav & Komu. Miles se okrene i nađe se
licem u lice sa zadnjim čovjekom kojega je u ovom trenu želio vidjeti. Dr. Canaba napeto
je čekao u hodniku, njegovo osunčano lice izgledalo je izmučeno.
"Vi," obrati se Miles Canabi glasom mračnim od gnjeva. Canaba nehotice ustukne
korak unatrag. Miles ga poželi uhvatiti za vrat i pribiti uza zid, ali za to je nažalost bio
prenizak, a potom sa žaljenjem odbaci i dobru ideju da zapovijedi Noutu da to učini u
njegovo ime. "Vi hladnokrvni, prevarantski kurvin sine. Namjestili ste mi ubojstvo šes-
naesterogodišnje djevojke!"
Canaba podigne ruke u znak protesta. "Ne razumijete-"
Taura uđe u hodnik. Njene se zlatne oči raširiše od iznenađenja, u nešto manjoj mjeri
od Canabeovih. "O, doktore Canaba! Što vi ovdje radite?"
Miles upre prstom u Canabu. "Vi ostanite tu," naredi mu muklim glasom. Susprežući
bijes koji je osjećao, on se okrene pilotu. "Laureen?"
"Da, gospodine?"
Miles uzme Tauru za ruku i povede je do Andersonove. "Laureen, želim da odvedeš
odavde regruta Tauru, te da joj nabaviš lavovsku porciju hrane. Koliko god može pojesti,
doslovno. Onda je odvedi da se okupa, nađi joj uniformu i pokaži joj gdje je što na brodu."
Andersonova je sumnjičavo pogledavala visoku Tauru. "Ahm... da, gospodine."
"Prošla je kroz gadne stvari," Miles se osjeti ponukanim da joj objasni, a onda
zastane i doda: "Učini me ponosnim. Važno je."
134
"Da, gospodine," reče Andersonova čvrstim glasom i krene, a Taura za njom bacivši
nesiguran pogled preko ramena prema Milesu i Canabi.
Miles protrlja oštre kratke dlačice na bradi, svjestan svoje prljavštine i zadaha,
osjećajući kako mu strahom gonjeni umor napinje živce do krajnjih granica. Okrene se
zabezeknutom genetičaru. "Okej, doktore," zareži, "natjerajte me da shvatim. Dajte sve
od sebe."
"Nisam je mogao ostaviti u Ryovalovim rukama!" reče Canaba uzrujano. "Da bude
žrtvom, ili još gore — da postane igračkom u njegovim... njegovim izopačenostima..."
"Zar vam nikad nije palo na pamet da od nas zatražite da je spasimo?"
"Ali," reče Canaba zbunjeno, "zašto biste vi to učinili? To nije u vašem ugovoru —
plaćenici-"
"Doktore, predugo ste živjeli na Jacksonovoj Cjelini."
"To sam i sam shvatio kad sam počeo povraćati svakog jutra prije odlaska na posao."
Canaba se dostojanstveno uspravi do pune visine. "Ali Admirale, vi ne razumijete." On
baci pogled niz hodnik, u smjeru u kojem je otišla Tuara. "Nisam je mogao ostaviti u
Ryovalovim rukama.
Ali također je ne mogu ni povesti sa sobom na Barrayar. Tamo ubijaju mutante!"
"Pa..." reče Miles nakon stanke. "Pokušavaju reformirati te predrasude. Tako sam bar
shvatio. Ali imate pravo. Barrayar nije mjesto za nju."
"Kad ste se vi pojavili ponadao sam se da to neću morati obaviti sam, da je neću
morati ja ubiti. Nije to laka zadaća. Poznajem je... predugo. Ali ostaviti je tamo dolje živu
bila bi najokrutnija kazna..."
"Istina. Pa, sad više nije tamo. Kao ni vi." Ako uspijemo nastaviti tako... Miles je
jedva čekao da ode do Nav & Kom-a i otkrije što se događa. Je li Ryoval već poslao
potjeru? Je li Fell? Hoće li postaja koja čuva udaljen izlaz iz crvotočine crne rupe dobiti
zapovijed da im blokira odstupnicu?
"Nisam je želio jednostavno napustiti," Canaba se tresao poput šibe na vodi, "a nisam
je mogao povesti sa sobom!"
"Sva sreća. Niste se ni sposobni za nju brinuti. Nagovorit ću je da pristupi
Dendarijskim Plaćenicima. Čini se da joj je to ionako genetski suđeno. Osim ako ne znate
za neki razlog zašto to ne bi učinila?"
"Ali ona će umrijeti!"
135
Miles stane na mjestu. "A vi i ja nećemo?" reče tiho nakon trenutka tišine, pa doda
glasnije: "Zašto? Kad?"
"Radi svog metabolizma. Još jedna pogreška ili splet pogrešaka. Ne znam točno kad.
Mogla bi izdržati još godinu, ili dvije, ili pet. Ili deset."
"Ili petnaest?"
"Ili petnaest, da, premda nije vjerojatno. Ali u svakom slučaju umrijet će rano."
"A ipak, htjeli ste joj oduzeti i to malo vremena što joj je ostalo? Zašto?"
"Da je poštedim. Konačno propadanje je brzo, ali vrlo bolno, sudeći po tome što su
prošli ostali... prototipovi. Ženke su bile složenije od muških, nisam siguran... Ali to je
grozna smrt. Još gora u Ryovalovu ropstvu." *
"Ne sjećam se da sam ikada naišao na lijepu smrt. A vidio sam razne. Što se tiče
trajanja, kažem vam da bismo vrlo lako svi mogli biti mrtvi za petnaestak minuta, a gdje
je onda vaše nježno milosrđe?" Morao je otići u Nav & Kom. "Proglašavam vaše
zanimanje za nju završenim, doktore. U međuvremenu, pustite je da iz ostatka života
izvuče što se izvući da."
"Ali ona je bila moj projekt — ja odgovaram za nju-"
"Ne. Sad je slobodna žena. Odgovorna sama za sebe."
"Koliko slobodnom ikad može biti u tom tijelu, s takvim metabolizmom, s tim licem
— voditi život nakaze — bolje je bezbolno umrijeti nego toliko patiti—"
Miles progovori kroz stisnute zube. Naglašavajući svaku riječ. "Ne. Nije." Canaba se
zagleda u njega, napokon prekinuvši začarani krug svog nesretnog uvjeravanja.
Točno, doktore, Bljesne misao u Milesovu umu. Izvuci glavu iz guzice i dobro me
pogledaj. Napokon.
"A zašto je to vama... važno?" upita Canaba.
"Taura mi se sviđa. Mnogo više nego vi, mogao bih dodati." Miles zastane, proganjan
pomisli na to da će Tauri morati objasniti sve o genetskom kompleksu implantiranom u
mišić njenog lista. Koji mora biti izvađen prije ili kasnije. Osim ako je ne uspije uvjeriti da
je biopsija jedna od standardnih medicinskih procedura kod pristupanja Dendarijskim
Plaćenicima — ne. Ona zaslužuje iskrenost.
Milesa je uzrujalo to što je Canaba postavio tu laž između njega i Taure a ipak — bi
li on doista pokušao sve da je spasi da se nije radilo o usađenom genetskom kompletu? Bi
li produžio i riskirao svoju misiju samo zato da pokaže da ima dobro srce? Odanost
136
dužnosti ili pragmatička nemilosrdnost, koje je koje? Nikad neće znati. Njegov se gnjev
povlačio, oslobađajući put iscrpljenosti, poznatoj post-misijskoj depresiji — prerano,
misija je još daleko od završetka, podsjeti se Miles sumorno. Duboko udahne. "Ne možete
je spasiti od života, Dr. Canaba. Prekasno je. Pustite je. Pustite je."
Canabina usta se nesretno stisnu, ali — pognuvši glavu — on podigne ruke s
dlanovima okrenutim prema van.
"Signalizirajte Admiralu," začuje se Thorneov glas baš kad je Miles ulazio u Nav &
Kom, a onda: "Poništi to," kad su se sve glave okrenule na zvuk otvaranja vrata i kad su
svi ugledali Milesa. "Dobar osjećaj za vrijeme, gospodine."
"Što ima?" Miles sklizne u stolac na koji je Thorne pokazao. Potporučnik Murka je
provjeravao brodske štitove i naoružanje, dok je skok-pilot sjedio spreman pod čudnom
krunom svoje kacige s kemijskim kateterima i žicama. Izraz lica pilota Padgeta bijaše
kontroliran i meditativan, okrenut prema unutra; njegova se svijest posve preplela, čak
stopila s Arielom. Dobar čovjek.
"Barun Ryoval na komu, za tebe," reče Thorne. "Osobno."
"Pitam se je li već provjerio svoje ledenike?" Miles se smjesti ispred vid-koma. "Koliko
dugo već čeka?"
"Manje od minute," reče kom-tehničar.
"Hm. Nek' onda još malo čeka. Kakva je potjera dosad?"
"Nikakva, zasad," izvijesti ga Murka.
Miles podigne obrve na tu neočekivanu vijest. On iskoristi taj trenutak da se pribere,
žaleći što nije imao vremena okupati se, obrijati i odjenuti čistu uniformu prije razgovora
s Ryovalom, radi psihološkog efekta. Počeška se po bradi, razgibavajući nožne prste u
mokrim čarapama koje su jedva dosizale pod. Onda malo snizi stolicu, istegne hrp-
tenjaču koliko je mogao i pokuša ustaliti disanje. "Okej, spojite ga."
Zamagljena pozadina licu koje se pojavilo na vid-ploči bijaše mu nekako poznata —
ah, da, operativni centar službe osiguranja u Ryovalovim biološkim postrojenjima. Barun
Ryoval je osobno došao tamo, kao što je bio obećao Milesu. Dovoljan je bio samo jedan
letimičan pogled na sumoran, izobličen izraz na Ryovalovu mladolikom licu da se dobije
ostatak priče. Miles prekriži ruke na prsima i nevino se nasmiješi. "Dobro jutro, Barune.
Što mogu učiniti za vas?"
"Možeš crknuti, ti mali mutantu!" ispljune Ryoval. "Ti! Nema dovoljno dubokog
bunkera u koji bi se mogao zavući. Za tvoju ću glavu ponuditi takvu cijenu da će se svaki
137
lovac na ucijenjene glave za tebe zalijepiti poput druge kože — nećeš ni jesti ni spavati —
imat ću te —"
Je, Barun je vidio svoje ledenike. Nedavno. Ni traga bahatom prezirnom ponašanju
kao prilikom njihovog prvog susreta. Ipak, Miles bijaše zbunjen smjerom u kojem su išle
barunove prijetnje. Činilo se da barun očekuje da će oni uspjeti pobjeći iz lokalnog
jacksonijanskog svemira. Istina, Kuća Ryoval nema svemirsku flotu, ali zašto ne bi od
Baruna Fella unajmili kakav veliki bojni brod i napali ih sad? To je ono što je Miles
očekivao i čega se pribojavao: da će se Ryoval i Fell, možda čak i Bharaputra, ujediniti
protiv njega dok pokušava pobjeći s njihovom svojinom.
"Možete li si sad uopće priuštiti najam lovaca na ucijenjene glave?" upita Miles
blago. "Mislio sam da su vam sredstva ponešto smanjena. Premda pretpostavljam da još
uvijek imate svoje kirurške stručnjake."
Dišući duboko, Ryoval otare slinu s usana. "Je li te moj dragi mali brat nagovorio na
ovo?"
"Tko?" upita Miles, iskreno zatečen. Još jedan igrač u igri...?
"Barun Fell."
"Nisam... bio svjestan činjenice da ste u rodu," reče miles. "Mali brat?"
"Loše lažeš," zareži Ryoval. "Znao sam da on mora biti iza toga."
"Morat ćete ga upitati," ispali Miles nasumce; u glavi mu se vrtjelo dok su novi
podaci rearanžirali njegove procjene. Proklete pripreme za misiju, tamo mu nijednom
nisu spomenuli ovu vezu, detaljno obradivši samo Kuću Bharaputra. Vjerojatno su samo
polu-braća — da, nije li Nicol spomenula nešto o 'Fellovom polu-bratu'?
"Skinut ću ti glavu za ovo," pjenio se Ryoval. "Poslat će mi je smrznutu u kutiji. Dat
ću da je zaliju prozirnom plastikom i objesiti je iznad svog — ne, još bolje: podvostručit
ću nagradu čovjeku koji te dovede živoga. Umrijet ćeš polako, nakon beskonačnih
poniženja-"
Sve u svemu, Miles bijaše sretan što se razdaljina između njih brzo povećavala.
Ryoval prekine vlastitu tiradu, a tamne mu se obrve skupiše u iznenadnoj sumnji. "Ili
te Bharaputra unajmio? Pokušavajući me spriječiti da napokon ukinem njegov monopol
nad biološkim istraživanjima, ne želeći spajanje koje je obećao?"
"Pa," otegne Miles, "zašto bi Bharaputra kovao urotu protiv čelnika druge Kuće?
Imate li dokaza da se takve stvari doista rade? Ili možda znate tko je ubio klona vašeg
brata?" Kockice su konačno padale na mjesto. O bogovi. Čini se da su Miles i njegova
138
misija uletjeli ravno u središte bizantinski zamršene borbe za prevlast u punom jeku.
Nicol je rekla da Fell nikad nije uhvatio ubojicu svoga klona... "Da pogađam?"
"Znaš ti prokleto dobro," odbrusi Ryoval. "Ali koji te je od njih dvojice unajmio? Fell
ili Bharaputra? Koji?"
Ryoval, shvati Miles, zasad još ne zna ništa o pravom razlogu dendarijske misije
uperene protiv Kuće Bharaputra. A sudeći po tome kakav atmosfera vlada među Kućama,
moglo bi proći dosta vremena prije no što njih trojica krenu uspoređivati bilješke. Što
duže to bolje, s Milesova stanovišta. On prvo suspregne, a potom si dopusti mali osmijeh.
"Što, zar ne možete vjerovati da se radilo o mom osobnom udaru na trgovinu genetičkim
robljem? O pothvatu u čast moje dame?"
Ta aluzija na Tauru posve je promakla Ryovalu; on je sad imao svoju fiksnu ideju čiji
su ogranci zajedno s njegovim bijesom učinkovito blokirali primanje novih informacija.
Zaista, ne bi trebalo biti teško čovjeka koji vječno kuje zavjere protiv svojih rivala uvjeriti
da i oni kuju zavjere protiv njega.
"Fell ili Bharaputra?" ponovi Ryoval srdito. "Jesi li mislio krađu u Bharaputrino ime
prikriti tim divljim razaranjem?"
Krađu? Miles se začudi u sebi. Ne misli na Tauru, sigurno — možda cilja na neke
uzorke tkiva koje je Bharaputra prodavao? Oho-ho...
"Nije li to očito?" reče Miles slatko. "Svome ste bratu dali motiv sabotiranjem
njegovih planova da si produži život. A od Bharaputre ste tražili previše, pa se on
pobrinuo za metodu — smjestivši svog super-vojnika unutar vaših postrojenja, gdje sam
se ja lako mogao sastati s njom. Čak vas je natjerao da platite za privilegiju da vam zezne
sistem osiguranja! Sami ste uletjeli u našu zamku. Taj majstorski plan, naravno," Miles
zabubnja prstima po majici, "bio je moje djelo."
Miles pogleda gore kroz trepavice. Činilo se da Ryoval ima poteškoća s disanjem.
Naglim udarcem drhtave ruke Barun prekine vezu. Crnilo.
Zamišljeno pjevušeći, Miles se ode istuširati.
***
Već se bio vratio u Nav & Kom odjeven u čistu sivo-bijelu uniformu, pun salicilata da
umiri bolove i nagnječenja, i sa šalicom vruće crne kave kao oružjem protiv zacrvenjelih
polu-zatvorenih očiju, kad je stigao drugi poziv.
Za razliku od tirade svog polu-brata, Barun Fell je na trenutak šutke sjedio pred vid-
pločom buljeći u Milesa. Miles je, goreći pod njegovim pogledom, bio izuzetno sretan što
139
je imao prilike dovesti se u red prije razgovora. Pa, je li Barun napokon primijetio da
nema njegove kvadri? Je li mu Ryoval već stigao reći barem dio paranoidnih miskon-
cepcija koje je Miles tako nedavno potpirio? Iz postaje Fell još nije krenula nikakva
potjera — krenut će uskoro ili neće uopće, jer bilo koji brod koji bi se mogao nositi s
Arielovom brzinom ne bi se mogao nositi s njegovim naoružanjem. Osim ako Fell nije
namjeravao zatražiti uslugu od konzorcija Kuća koje su vodile Odskočnu Postaju... Još
jedna minuta te teške tišine, osjećao je Miles, i on će prasnuti u nekontrolirano
blebetanje. Srećom, Fell napokon odluči progovoriti.
"Admirale Naismith, čini se da vi," zagrmi Barun Fell, "slučajno ili namjerno odnosite
nešto što vam ne pripada."
Priličan broj tih nešto, pomisli Miles, ali ako je dobro shvatio Fell je mislio samo na
Nicol. "Bili smo prisiljeni otići u priličnoj žurbi," reče on tonom punim isprike.
"Čuo sam." Fell ironično nagne glavu. Zacijelo je već čuo izviješće jadnog
zapovjednika svoje straže. "Ali još si možete uštedjeti muke. Dogovorili smo se za cijenu
moje glazbenice. Meni je svejedno dam li je vama ili Ryovalu — ako mi se ta cijena plati."
Kapetan Thorne, sjedeći za Arielovim monitorima, lecne se pod Milesovim pogledom.
"Cijena na koju aludirate je, pretpostavljam, tajna betanskih tretmana
pomlađivanja," reče Miles.
"Točno."
"Ah... hram." Miles ovlaži usnice. "Barune, ne mogu."
Fell okrene glavu. "Zapovjedniče, lansirajte potjerne brodove—"
"Čekajte!" zavapi Miles.
Fell podigne obrve. "Predomislili ste se? Dobro."
"Nije stvar u tome da vam ne želim reći," reče Miles očajnički, "već u tome da vam
istina ne bi bila ni od kakve koristi. Svejedno, slažem se da imate pravo na nekakvu
kompenzaciju. Imam još jednu informaciju koju vam mogu ponuditi u zamjenu, jednu
koja u ovome trenutku ima veću vrijednost."
"Oh?" reče Fell. Glas mu bijaše neutralan, ali lice mu se smrklo.
"Sumnjali ste da je vaš polu-brat Ryoval naručio ubojstvo vašega klona, ali niste
mogli naći nikakve dokaze, jesam li u pravu?"
Fell je izgledao malo više zainteresiran. "Ni moji ni Bharaputrini agenti nisu mogli
pronaći nikakvu vezu. Pokušali smo."
140
"Ne čudi me. Jer Bharaputrini ljudi su ti koji su to obavili." Pa, to je moguće.
Fellove se oči suziše. "Ubili su svoj vlastiti proizvod?" upita polako.
"Vjerujem da se Ryoval nagodio s Kućom Bharaputra da vas izda," reče Miles brzo.
"Mislim da je u sve to bila uključena trgovina nekim jedinstvenim uzorcima tkiva koji su
bili u Ryovalovu posjedu; mislim da novac ne bi bio vrijedan rizika. Pogodba je sklopljena
na najvišim razinama, očito. Ne znam kako su namjeravali podijeliti dobra Kuće Fell
nakon vaše smrti — možda ih nisu ni namjeravali dijeliti. Čini se da imaju nekakve
planove o ujedinjenju svojih operacija s ciljem još jačeg monopola nad biološkim
dostignućima na Jacksonovoj Cjelini. Neku vrst korporacijskog spajanja." Miles zastane
kako bi omogućio da Fell upije sve što je rekao. "Smijem li vam predložiti da svoje snage
sačuvate za, ahm, intimnije i bliže neprijatelje od mene? Povrh toga, vi ste dobili sav naš
novac, a mi samo pola tereta. Jesmo li izravnali račune?"
Fell je sijevao pogledom punu minutu; lice čovjeka koji razmišlja u tri pravca
istovremeno. Milesu taj osjećaj bijaše poznat. Potom barun okrene glavu i protisne
krajučkom usana: "Zaustavite potjeru."
Miles opet počne disati.
"Zahvalan sam vam za ovu informaciju, Admirale," reče Fell hladno, "ali ne previše.
Neću ometati vaš žuran odlazak. Ali ako se vi ili bilo koji od vaših brodova ikad opet
pojavite u jacksonijanskom dijelu svemira—"
"Oh, Barune," reče Miles iskreno, "biti i ostati što dalje odavde brzo postaje mojom
najvećom ambicijom."
"Mudri ste," zareži Fell i krene prekinuti vezu.
"Barune Fell," doda Miles slijedeći unutrašnji impuls. Fell zastane. "Još jedna
informacija —je li ovaj kanal siguran?"
"Da."
"Prava tajna o betanskim tehnikama pomlađivanja jest to da ti tretmani ni ne
postoje. Ne dajte se opet prevariti. Ja izgledam kao da sam ove dobi zato što jesam ove
dobi. Mislite što hoćete."
Fell ne reče apsolutno ništa. Nakon par trenutaka blijedi mu osmijeh pokrene usne.
On odmahne glavom i prekine vezu.
Za svaki slučaj Miles je ipak ostao u Nav & Komu, u stanju blage ošamućenosti, sve
dok dežurni časnik za komunikacije nije potvrdio da su dobili konačno dopuštenje za
skok od kontrole leta s Odskočne Postaje. Po Milesovim procjenama Kuće Ryoval, Fell i
141
Bharaputra imat će previše posla i brige jedni s drugima da bi stigli razmišljati o njemu,
bar još neko vrijeme. Njegova nedavna razdioba informacija, istinitih I lažnih, među
zaraćenim stranama — svakoj ono što je ide — činila mu se poput dobacivanja jedne
kosti trima izgladnjelim, bijesnim psima. Gotovo da mu je bilo žao što ne može ostati u
blizini kako bi mogao vidjeti rezultate. Gotovo.
Nekoliko sati nakon Skoka probudio se u svojoj kajiti potpuno odjeven ali bez
čizama, koje bijahu uredno složene pored kreveta, a da nije imao blage veze kako je tamo
dospio. Miles pretpostavi da ga je Murka dopratio. Da je zaspao hodajući sam vjerojatno
bi bio ostavio čizme na nogama.
Miles je prvo kod dežurnog časnika provjerio položaj i status Ariela. Osvježavajuće
dosadna rutina. Upravo su prolazili kroz sustav plave zvijezde između dvije odskočne
točke na putu prema Escobaru, nenaseljen, s tek ponešto rutinskog komercijalnog
prometa. Nitko nije dolazio za njima iz pravca Jacksonove Cjeline. Miles je pojeo lagan
obrok, ne mogavši sa sigurnošću reći je li se radilo o doručku, ručku ili večeri; bioritam
mu je bio totalno poremećen privikavajući se na brodsko vrijeme nakon avantura na
površini planeta. Potom je potražio Thornea i Nicol. Našao ih je u Strojarnici gdje je
jedan tehničar baš izravnavao i posljednje ulubljenje na Nicolinoj lebdećoj stolici.
Nicol je, sad odjevena u bijelu tuniku i kratke hlačice obrubljene rozim, ležala na
trbuhu na klupi, promatrajući popravke. Čudno je vidjeti je izvan njena sjedala, pomisli
Miles, kao da gledaš raka pustinjaka izvan njegove školjke, ili tuljana na obali izvan vode.
Pod gravitacijom od 1G izgledala je tako začuđujuće ranjivo — dok je u bestežinskom
stanju bila tako sigurna, tako očito opuštena — da je vrlo brzo prestao primijećivati
njene dvije dodatne ruke. Thorne je pomagao tehničaru namjestiti plavu školjku preko
popravljenog i nanovo podešenog anti-grav mehanizma. On se okrene da bi pozdravio
Milesa dok je tehničar nastavio učvršćivati školjku.
Miles sjedne na klupu ispred Nicol. "Kako stvari stoje," reče joj, "čini se da se ne
moraš bojati potjere Baruna Fella. On i njegov polu-brat neko će vrijeme imati pune ruke
posla osvećujući se jedan drugome. Hvala Bogu da sam jedinac."
"Hm," reče ona zamišljeno.
"Sad si na sigurnom," ponudi Thorne ohrabrujućim glasom.
"Oh, ne, nije to," reče Nicol. "Samo sam razmišljala o svojim sestrama. Nekoć nisam
mogla dočekati da se maknem od njih. A sad jedva čekam da ih opet vidim."
"Kakvi su ti planovi?" upita Miles.
142
"Prvo ću zastati na Escobaru," odgovori ona. "To je dobra točka za prelazak neksusa,
jer otamo ću vjerojatno moći zaraditi put do Zemlje.
A sa Zemlje mogu doći do Orijenta IV, a sigurna sam da odatle mogu stići do kuće."
"Je li ti to cilj — vratiti se kući?"
"U ovom smjeru leži još dobar komad galaktike koji se isplati vidjeti," istakne Thorne.
"Nisam siguran bi li se lista posade dendarijskih brodova dala rastegnuti tako da
obuhvaća i glazbenicu, ali —"
Ona je odmahivala glavom. "Kući," reče odlučno. "Umorna sam od konstantne borbe
s gravitacijom. Počinjem imati noćne more o tome kako mi izrastaju noge."
Thorne tiho uzdahne.
"Imamo malu koloniju površinaca koji žive s nama," doda ona sugestivno, obraćajući
se Thorneu. "Njihov asteroid ima umjetnu gravitaciju — posve jednaku pravoj stvari,
samo malo blažu."
Miles osjeti blagu zabrinutost — izgubiti brodskog zapovjednika dokazane
lojalnosti…
"Ah," reče Thorne zamišljenim tonom koji je odgovarao Nicolinom. "Daleko od mojeg
doma, taj tvoj asteroidni pojas."
"Znači li to da ćeš se jednoga dana vratiti na Koloniju Beta? upita ona. "Ili su tvoj
dom i obitelj Dendarijski Plaćenici?"
"Nisam baš tako vezan za njih," reče Thorne. "Glavni razlog tome što sam još ovdje
pripiši mojoj znatiželji da vidim što će se slijedeće dogoditi." Thorne uputi Milesu pomalo
čudan osmijeh.
Bel pomogne Nicol da se smjesti natrag u svoju plavu stolicu. Nakon kratke provjere
sistema ona je ubrzo opet lebdjela, jednako pokretna — čak pokretljivija — od svojih
nogatih pratilaca. Ona se nagne i veselo pogleda Thornea.
"Još samo tri dana do escobarske orbite," reče Thorne s priličnim žaljenjem. "Još
sedamdeset i dva sata. 4320 minuta. Koliko čovjek može učiniti u 4320 minuta?"
Ili koliko puta to možeš učiniti, pomisli Miles suho. Pogotovo ako ne spavaš. Premda
se, koliko je Miles mogao reći, Belu po glavi ni nije motalo spavanje. Sretno — oboma.
"U međuvremenu," Thorne usmjeri Nicolinu stolicu u hodnik, "dopusti da ti pokažem
svoj brod. Illyricanske je izradbe — to je prilično daleko od tvoje kuće. Ima prilično
143
zgodna priča o tome kako je Ariel pao u ruke Dendarijcima — tada smo još bili Oserovi
Plaćenici-"
Nicol ga je ohrabrivala da nastavi. Miles potisne zavidan smiješak, pa se okrene i
nastavi u drugom smjeru kako bi potražio Dr. Canabu i pripremio sve za završetak te
posljednje neugodne obveze.
Smeten, Miles odloži hiposprej s kojim se bio poigravao kad se vrata bolničkog odjela
s uzdahom otvoriše. On se okrene zajedno sa stolicom I podigne pogled baš kad su
ulazile Taura i Narednica Anderson. "Opa," promrmlja.
Andersonova mu salutira. "Javljam se po zapovijedi, gospodine." Taura trzne rukom,
nesigurna bi li pokušala oponašati taj vojnički pozdrav ili ne. Miles podigne pogled prema
njoj i usne mu se razvuku s veseljem. Taurina transformacija bila je sve ono o čemu je
sanjao i još više od toga.
Nije znao kako je Andersonova uvjerila skladišni kompjuter da u tolikoj mjeri
premaši uobičajene parametre, ali nekako ga je natjerala da ispljune potpunu dendarijsku
uniformu Taurine veličine: uštirkanu sivo-bijelu jaknu s džepovima, sive hlače, ulaštene
gležnjače. Taurino lice i kosa bijahu dovoljno čisti da su gotovo nadmašivali sjaj čizama.
Njena je tamna kosa sad bila spletena u debelu, urednu i pomalo tajnovitu pletenicu
skopčanu na potiljku — Miles nije mogao otkriti gdje počinje a gdje završava — i blistala
je neočekivanim pramenovima boje mahagonija.
Izgledala je ako već ne dobro uhranjenom onda barem manje neishranjeno; pogleda
jasnog i zainteresiranog, ni traga progonjenim žutim iskricama u košćatim dupljama
koje je imala kad ju je prvi put vidio. Čak i s ove udaljenosti mogao je osjetiti da su re-
hidracija i prilika da opere zube i očnjake izliječili zadah izazvan višednevnim boravkom
u Ryovalovu podrumu na dijeti od sirovih štakora. Nestala je hrapava, prljava koža s
njenih ruku, a njeni pandžasti nokti bili su ne otupljeni već uređeni i naoštreni, a potom
premazani prozirnim lakom biserne boje koji se slagao sa sivo-bijelom odorom poput
nakita. Zacijelo je taj lak potekao iz osobne naredničine zalihe.
"Izuzetno, Andersonova," reče Miles s divljenjem.
Andersonova ponosno frkne nosom. "To ste imali na umu, gospodine?"
"O, da." Taurino je lice odražavalo njegovu radost. "Kako ti se činio tvoj prvi skok
kroz crvotočinu?" upita je.
Njene se duge usne namreškaše, što je očito predstavljalo njen pokušaj da ih naškubi,
nagađao je Miles. "Odjednom mi se tako zavrtjelo da sam se pobojala da me hvata neka
bolest, sve dok mi Narednica Anderson nije objasnila o čemu se radilo."
144
"Nikakvih halucinacija ili čudnih vrijeme-rastežućih efekata?"
"Ne, ali nije bilo... pa, kratko je trajalo."
"Hm. Ne zvuči mi kao da si jedna od onih sretnika — ili nesretnika — koji dolaze u
obzir za skok-pilote. Sudeći po talentu koji si pokazala jučer na Ryovalovoj sletnoj
platformi Taktički ne bi bio sretan da te mora ustupiti Nav & Komu." Miles zastane.
"Hvala ti, Laureen. Što je prekinuo moj poziv?"
"Rutinsku sistemsku provjeru šatlova. Povela sam Tauru da mi gleda preko ramena
dok radim."
"Okej, nastavi. Poslat ću ti Tauru natrag kad završim."
Andersonova nevoljko iziđe, vidljivo znatiželjna. Miles pričeka da se vrata zatvore za
njom i tek onda progovori. "Sjedni, Taura. Znači, tvoja su prva dvadeset i četiri sata s
Dendarijcima prošla zadovoljavajuće?"
Ona se naceri, oprezno se spuštajući u stolicu koja zaškripi pod njenom težinom.
"Posve."
"Ah." Oklijevao je. "Shvaćaš da jednom kad stignemo na Escobar imaš opciju
nastaviti svojim putem. Nisi obavezna pridružiti nam se. Mogao bih ti pomoći da se
smjestiš tamo dolje."
"Što?" Njene se oči obeshrabreno raširiše. "Ne! Hoću reći... zar jedem previše?"
"Ne, ni slučajno! Boriš se za četvoricu, pa valjda si možemo priuštiti da te hranimo
za trojicu. Ali... moramo raščistiti neke stvari prije no što daš prisegu." On pročisti grlo.
"Nisam došao kod Ryovala da bih te unovačio. Sjećaš li se, nekoliko tjedana prije no što te
Bharaputra prodao, Dr. Canaba je ušpricao nešto u tvoju nogu? Iglom, ne hiposprejem."
"Oh, da." Ona nesvjesno protrlja mišić lista. "Nastao je čvor."
"Što ti je, ah, rekao da je to bilo?"
"Imunizacija."
Imala je pravo, pomisli Miles, kad je rekla da ljudi često lažu. "Pa, nije to bila
imunizacija. Canaba te je upotrijebio kao živo skladište za neki umjetno proizveden
biološki materijal. Molekularno vezan, neaktivan materijal," doda brzo kad se ona
sagnula i pogledala svoju nogu s očitim nemirom u duši. "Ne može se spontano aktivirati,
uvjerava me Dr, Canaba. Moja originalna misija zahtijevala je samo da pokupim Dr.
Canabu. Ali on nije htio otići bez svog genetskog kompleksa."
145
"Planirao je povesti me sa sobom?" upita ona u uzbuđenom iznenađenju. "Znači
njemu bih trebala zahvaliti što te poslao k meni!"
Miles poželi vidjeti izraz na Canabinu licu ako mu ona ode zahvaliti. "Da i ne. Da
preciziram, ne." On brzo nastavi prije no što izgubi petlju. "Nemaš mu za što zahvaliti, a
ni meni. Namjeravao je sa sobom ponijeti samo uzorak tvog tkiva, a mene je poslao da
mu ga donesem."
"Bi li me radije bio ostavio u —jesi li zato spomenuo Escobar—"još uvijek je bila
zbunjena i začuđena.
"Imala si sreće," nastavi Miles, "što sam bio sam i nenaoružan kad smo se napokon
sreli. Canaba je i meni lagao. Moram dodati u njegovu obranu da je imao nekakvu ispriku
da te želio poštediti brutalnog života Ryovalovog roba. Poslao me da te ubijem, Taura.
Poslao me da ubijem zvijer umjesto da me preklinje da odem spasiti kamufliranu
ljepoticu. Nisam previše zadovoljan Dr. Canabom. Ni samim sobom. Dolje u Ryovalovu
podrumu lagao sam ti uzduž i poprijeko, jer sam mislio da tako moram ako želim
preživjeti i pobijediti."
Njeno lice bijaše zbunjeno, sleđeno, dok je sjaj u njenim očima blijedio. "Znači nisi
stvarno mislio... da sam ljudsko biće-"
"Baš naprotiv. Tvoj izbor testa bio je izvrstan. Mnogo je teže lagati tijelom nego li
ustima. Kad sam, ovaj, demonstrirao svoju vjeru, to je moralo biti stvarno." Gledajući je,
još uvijek je osjećao tračak luđačke sreće, somatskog ostatka te avanture tijela.
Pretpostavljao je da će uvijek osjećati nešto — nesumnjivo uvjetovano njegovom
muškošću. "Hoćeš li da to opet demonstriram?" upita napola s nadom, pa se ugrize za
jezik. "Ne," odgovori sam sebi. "Ako ću ti biti zapovjednik — imamo pravila koja to
zabranjuju. Uglavnom stoga da bi zaštitili one nižeg ranga od eksploatacije, premda to
može biti i obr-ahm!" Doista je skrenuo s teme. On podigne hiposprej, počne se nervozno
poigravati s njim, pa ga opet spusti.
"Svejedno, Dr. Canaba je opet tražio da ti lažem. Želio je da ti se prikradem s općim
anestetikom kako bi se on mogao dočepati svog uzorka. On je kukavica, možda si i sama
primijetila. Sad čeka tamo vani, dok mu se gaće tresu od straha da ćeš ti saznati kakvu ti
je budućnost bio namijenio. Mislim da će lokalna anestezija biti dovoljna. Znam da bih ja
želio biti pri svijesti dok on prčka po meni." On prezirno kvrcne prstom po hipospreju.
Sjedila je u tišini, a na njenom se vukolikom licu — premda se Miles već počeo
navikavati na nj — nije moglo pročitati ništa. "Želiš da mu dopustim... da mi zareže
nogu?" reče napokon.
"Da."
146
"A potom?"
"Potom ništa. To će biti zadnji put da vidiš Dr. Canabu ili Jacksonovu Cjelinu i sve
ostalo. To ti obećajem. Premda ću shvatiti ako odlučiš ne povjerovati mojim obećanjima."
"Zadnji put..." dahne ona. Lice joj se spusti, pa podigne, a ramena joj se ispraviše.
"Hajde da onda što prije završimo s tim." Na njenim dugim usnama sad nije bilo
smiješka.
Kao što je Miles i očekivao, Canaba nije bio sretan što ima pacijenta pri svijesti.
Milesu nije bilo ni najmanje stalo do Canabine sreće, a nakon jednog pogleda na njegovo
hladno lice Canaba se nije bunio. Bez riječi je uzeo svoj uzorak, pažljivo ga zapakirao u
biokontejner i pobjegao natrag u sigurnost i osamu svoje sobe što je prije mogao.
Miles je ostao sjediti s Taurom u bolničkom odjelu sve dok anestetik nije popustio
dovoljno da ona može hodati bez posrtanja. Dugo je sjedila bez riječi. On je promatrao
njene nepomične crte lica, svim srcem priželjkujući da zna kako vratiti sjaj u te zlatne
oči.
"Kad sam te prvi put vidjela," reče ona tiho, "bilo je to kao pravo čudo. Nešto
magično. Sve što sam željela, za čime sam čeznula. Hrana. Voda. Toplina. Osveta. Bijeg."
Ona spusti pogled na svoje nalakirane pandže. "Prijateljstvo..." pa podigne pogled prema
njemu, "... dodir."
"Što bi još željela, Taura?" upita Miles iskreno.
"Željela bih biti normalna."
I Miles je neko vrijeme šutio. "Ne mogu ti dati ono što ni sam nemam," reče napokon.
Činilo mu se da riječi leže poput neadekvatnih kvrga između njih. On pokuša bolje. "Ne.
Nemoj to željeti. Imam bolju ideju. Želi da budeš ti. Do krajnjih granica. Saznaj u čemu si
najbolja i razvijaj to. Premosti svoje slabosti. Nema vremena za njih. Pogledaj Nicol-"
"Tako je lijepa," uzdahne Taura.
"Ili pogledaj Kapetana Thornea i reci mi što je 'normalno' i zašto bi me za to trebalo
biti briga. Pogledaj mene ako hoćeš. Zar bih se trebao ubiti pokušavajući nadvladati ljude
dvaput teže od mene i gurati se u oružane bitke, ili je bolje preseliti se u polje gdje njihovi
nabildani mišići nisu ni od kakve koristi jer ih ni ne stignu primijeniti? Nemam vremena
za gubljenje, a nemaš ga ni ti."
"Znaš li kako malo vremena?" upita Taura iznenada.
"Ah..." reče Miles oprezno, "znaš li ti?"
147
"Ja sam posljednji preživjeli od moje vrste. Kako ne bih znala?" Brada joj se prkosno
podigne.
"Onda nemoj željeti da budeš normalna," reče Miles strastveno, ustajući i počevši
koračati gore-dolje. "Samo ćeš uludo potrošiti dragocjeno vrijeme u jalovoj frustraciji.
Želi da budeš nešto bolje! Za to barem imaš šanse. Da budeš izvrsna u bilo čemu što jesi.
Izvrstan vojnik, izvrstan časnik. Izvrstan lučki kapetan, za ime Boga, ako je to ono gdje
se najbolje osjećaš. Velika glazbenica poput Nicol — zamisli kako bi užasno bilo da je
ona svoj dar potrošila na pokušaje da bude normalnom." Miles zastane u svom bodrenju,
misleći: lakše je propovijedati, nego to primjeniti...
Taura je proučavala svoje nalakirane pandže, a onda uzdahnula. "Pretpostavljam da
je uzaludno priželjkivati da budem lijepa, poput Narednice Anderson."
"Uzaludno je da pokušaš biti lijepom poput ikog drugog osim sebe same," reče Miles.
"Biti prelijepom kao Taura, ah, to možeš biti. I to jako lako." On je uhvati za ruke i prijeđe
jednim prstom preko svjetlucave pandže. "Premda se čini da je Laureen shvatila princip,
možda bi se mogla osloniti na njen ukus kao vodilju."
"Admirale," reče Taura polako, ne puštajući mu ruku, "jesi li mi već službeno postao
zapovjednikom? Narednica Anderson je spominjala nekakvu orijentaciju, testiranja,
prisegu..."
"Da, sve to te čeka kad se sretnemo s našom flotom. Dotada si, u tehničkom smislu,
naš gost."
U njene se oči počne vraćati malo sjaja. "Onda znači — dotad — nećemo prekršiti
nikakva dendarijska pravila ako mi ti opet pokažeš da sam zaista ljudsko biće? Još samo
jednom?"
Ovo mora biti, pomisli Miles, nešto nalik nagonu koji je tjerao ljude da se penju uza
strme litice bez anti-grav pojasa, ili da skaču iz pradavnih zrakoplova s komadom svilene
krpe kao jedinim garancijom da se neće čuti šljop kad prizemlje. On osjeti kako u njemu
raste opčinjenost, smijeh smrti u lice. "Polako?" upita on promuklo. "Da ovaj put to
učinimo kako treba? Da prvo malo popričamo, popijemo malo vina, poslušamo malo
glazbe? Bez Ryovalovih stražara nad glavom ili ledeno hladnog kamena pod mojim..."
Njene oči bijahu ogromne i zlatne i rastaljene. "Pa, rekao si da voliš vježvati ono u
čemu si tako dobar."
Miles dotad nije znao koliko je zapravo slab na laskanje visokih žena. Slabost koje se
valja čuvati. U budućnosti.
148
Povukli su se u njegovu kajitu i marljivo vježbali sve do napol puta do Escobara.
TRI
"Što se uopće dogodilo s djevojkom vučicom?" upita fascinirani Illyan nakon podužeg muka.
"Ah. Drago mi je što mogu reći da je dobro. Nedavno je postala narednicom. Kirurg moje Dendarijske flote drži je pod nekakvim lijekovima kako bi joj usporio metabolizam. Nešto eksperimentalno."
"Hoće li joj tako produžiti životni vijek?"
Miles slegne ramenima. "Volio bih da to znamo. Možda. Nadamo se."
"Dobro." Illyan se promeškolji. "Preostaje nam još Dagoola, o kojoj, moram te podsjetiti, imam samo jedan jedini tvoj izvještaj ispunjen na Mahata Solarisu, prije no što su slučaj preuzeli drugi operativci, a koji je, eh, jezgrovit preko svake mjere."
To je trebao biti samo preliminarni izvještaj. Mislio sam da ću se puno ranije javiti kući na raport."
To nije problem — ili u svakom slučaju to nije problem za Vorvolka. Dagoola, Miles. Ispljuni što imaš,a onda se možeš naspavati."
Miles se umorno namršti. "Počelo je tako jednostavno. Gotovo jednostavno kao posao na Jacksonovu Skrovištu. A onda su stvari krenule naopako. Krenule su vrlo naopako..."
"No, kreni od početka."
"Početak. Bože. Pa..."
149
GRANICE VJEČNOSTI
"The Borders of Infinity",1989.
Kako sam mogao umrijeti i stići u pakao ne primijetivši promjenu?
Svjetlucava energetska zaštitna kupola pokrivala je nestvaran i stran krajolik,
zaustavljen u trenutku Milesovom izgubljenošću i očajem. Kupola je opisivala savršenu
kružnicu promjera pola kilometra. Miles je stajao tik uz unutrašnji rub, na mjestu gdje je
svijetleća konkavna površina uranjala u sabitu prašinu i nestajala. U mašti je slijedio luk
zakopan pod svojim nogama, do druge strane gdje je ponovno izranjao tvoreći kuglu. Kao
da je zatočen u ljusci jajeta. U neprobojnoj ljusci jajeta.
Prizor unutra bio je sličan onom iz drevnog Čistilišta. Malodušni muškarci i žene
sjedili su, stajali, ili najčešće ležali, pojedinačno ili u nepravilnim grupama cijelom
širinom arene. Milesovo je oko revno tragalo za nekim znakom vojne ili policijske
postrojbe, no činilo se da su stanovnici, poput tekućine, nasumce poškropljeni po tlu.
Možda je ubijen upravo sada, upravo kad je ulazio u ovaj logor. Možda su ga njegovi
neprijatelji otjerali u smrt, poput starih zemaljskih vojnika koji su vabili svoje žrtve pod
otrovne tuševe poput ovaca, odvraćajući i umirujući njihove bojazni kamenim sapunom
sve dok konačna spoznaja nije šiknula na njih u gušećem oblaku. Možda se uništenje
njegova tijela zbilo tako brzo da neuroni nisu imali vremena prenijeti informacije do
mozga. Zašto bi se inače tako mnogo antičkih mitova slagalo u tome da je pakao
kružnog oblika?
Dagoola IV, zatvorenički logor najveće sigurnosti broj 3. To je to? Ovaj goli...
pladanj? Nejasno, Miles je bio zamišljao vojarne, stupajuće čuvare, dnevno prebrojavanje
osoba, tajne tunele, odbore za bijeg.
Kupola je ono što čini sve tako jednostavnim, shvatio je. Čemu vojarne da bi štitile
zatvorenike od vanjskih nepogoda? To je činila kupola. Čemu stražari? Kupola je
stvorena izvana. Ništa iznutra ne može prodrijeti kroz nju. Nema potrebe za stražom ili
prebrojavanjem osoba. Tuneli su uzaludni, odbori za bijeg apsurdni. Kupola je vodila
računa o svemu.
Jedine konstrukcije bile su nešto što je izgledalo poput velikih plastičnih sivih gljiva,
ravnomjerno raspoređenih duž obodnice kupole. Ono malo događanja činilo se
okupljenim oko njih. Sanitarije, uoči Miles.
150
Miles i još tri zatvorenika bili su ušli kroz privremena vrata koja su se za njima
zatvorila prije no što im je kratkotrajna izbočina kupole s prolazom u sebi nestala pred
očima. Najbliži stanovnik kupole, muškarac, ležao je nekoliko metara udaljen, na
prostirci za spavanje identičnoj onoj koju je Miles sada držao. Okrenuo je glavu da bi se
zagledao u malu grupicu pridošlica, kiselo se nasmiješio i obrnuo se na svoju stranu
okrenuvši im leđa. Nitko se drugi nije potrudio čak ni pogledati ih.
"Prokletstvo," promrmlja jedan od Milesovih drugova. On i njegova dva prijatelja
stisnu se instinktivno jedan uz drugoga. Njih trojica bili su nekad u istoj postrojbi, rekli
su. Miles ih je sreo nekoliko minuta ranije, u posljednjoj fazi obrade, kada su im svima
izdali kompletnu zalihu zemaljskih dobara potrebnih za život u Dagooli broj 3.
Jedan jedini par širokih sivih hlača. Sivu tuniku kratkih rukava što ide uz hlače.
Pravokutnu prostirku za spavanje, smotanu. Plastičnu šalicu. To je bilo sve.
To, i novi brojevi upisani pod kožu. Milesa je jako'smetalo to što su im brojevi bili
smješteni na sredini leđa gdje ih oni sami nisu mogli vidjeti. Odupirao se jalovoj potrebi
da iskreće i izvija vrat, iako mu se ruka neprestano uspinjala po leđima kako bi počešala
svrbež koji se javljao iz isključivo psihosomatskih razloga. Broj se nije mogao ni opipati.
U prizoru se nešto pomakne. Približavala se grupa od četvoro, petoro ljudi. Napokon
odbor za doček? Miles je očajnički žudio za informacijama. Gdje medu ovim bezbrojnim
muškarcima i ženama — ne, ne bezbrojnim, rekao je sebi čvrsto. O svakom se od njih
ovdje vodilo računa.
O desetkovanim ostacima Treće i Četvrte oklopne izviđačke bojne. O domišljatim i
žilavim braniteljima tranzitne stanice Garson. Winowehov Drugi bataljun zarobljen je
gotovo čitav. I Četrnaesta bojna komandosa, preživjeli iz high-tech tvrđave u Fallow
Coreu. Pogotovo preživjeli iz Fallow Corea. Sve zajedno, točno deset tisuća, dvjestačetr-
naest. Najbolji s planete Marilac. Deset tisuća, dvjestapetnaest ako računa i sebe. Bi li
trebao računati i sebe?
Odbor za doček zbio se u nepravilnu grupu i zaustavio na udaljenosti od nekoliko
metara. Bili su čvrsti, visoki i mišićavi i ne naročito prijateljski raspoloženi. Tupe, mrke
oči pune neopisive dosade koju čak ni njihova sadašnja namjera nije narušila.
Dvije grupe, petorica i trojica, odmjere se. Trojica se okrenu i počnu brzo i oprezno
odlaziti. Miles sa zakašnjenjem ustanovi da je tako, budući da nije pripadao nijednoj
grupi, ostao sam.
Sam i jako, jako upadljiv. Smetenost, svijest o svom tijelu, o kojem obično nije
razmišljao jednostavno zato što nije imao vremena — sve mu se to odjednom vratilo. Bio
je prenizak, previše neobičnog izgleda — noge su mu sada, nakon zadnje operacije, bile
151
jednake dužine, ali nipošto nisu bile dovoljno duge da pobjegnu ovoj petorici. A i gdje se
ovdje može pobjeći? Odbacio je bijeg kao opciju.
Borba? Uozbilji se.
Ovo neće ići, tužno je shvatio čim je krenuo prema njima. No bilo je u tome više
dostojanstva nego da s istim rezultatom bude uhvaćen u pokušaju bijega.
Trudio se da mu osmijeh bude ozbiljan prije nego glup. Ne treba ni govoriti je li mu
uspijevalo. "Bok. Možete li mi reći gdje da nađem Četrnaestu bojnu komandosa
pukovnika Guya Tremonta?" Jedan od petorice podrugljivo otpuhne. Dvojica se rasporede
iza Milesa.
Otpuhivanje je gotovo odgovor. Izražaj barem. Početak, uporište. Miles se usredotoči
na njega. "Kako se zoveš i koji ti je čin i postrojba, vojniče?"
"Ovdje nema činova, mutante. Ni postrojbi. Ni vojnika. Ni ničega."
Miles se ogleda oko sebe. Opkoljen je, naravno. Normalno. "Ipak imaš neke
prijatelje."
Sugovornik se gotovo nasmiješi. "Ti nemaš."
Miles se zapita nije li možda požurio s odlukom da odbaci mogućnost bijega. "Ne bih
računao na to da sam na tvo-uh!" Udarac u bubrege odozada presiječe ga — prokleto je
malo nedostajalo da si pregrize jezik — pao je ispustivši prostirku i šalicu i sklupčao se
na tlu. Udarac bosom nogom, ovaj put bez vojničkih čizama, hvala Bogu — po zakonima
Newtonove fizike napadačevo bi stopalo trebalo boljeti koliko i njegova leđa. Odlično.
Genijalno. Možda natuku zglobove mlateći ga.
Jedan iz bande sakupi bivše Milesovo bogatstvo, šalicu i prostirku. "Hoćeš njegovu
odjeću? Meni je premala."
"Ne."
"Da," reče onaj koji je razgovarao s Milesom. "Uzmi mu je. Možda podmitimo koju
od žena."
Strgnuli su mu tuniku preko glave, hlače s nogu. Miles je bio previše zaokupljen
pokušajima da zaštiti glavu od nasumičnih udaraca a da bi se pretjerano borio za odjeću,
neupadljivo nastojeći primiti što je moguće više udaraca u trbuh i rebra, a ne u ruke, noge
ili čeljust. Slomljeno je rebro bila najozbiljnija ozljeda koju si je sada, ovdje, na početku
mogao priuštiti. Slomljena čeljust bila bi gora.
152
Napadači su zastali samo na trenutak prije no što su otkrili skrivenu krhkost
njegovih kostiju.
"Evo kako je ovdje, mutante," rekao je razgovorljivi, lagano prignut.
"Rodio sam se gol," prošapće Miles iz prašine. "To me nije zaustavilo."
"Drsko malo govno," reče razgovorljivi.
"Sporo uči," primijeti netko.
Druge su batine bile gore od prvih. Najmanje dva slomljena rebra — jedva je sačuvao
čeljust od toga da bude smrskana, na račun lijevog zgloba koji je postavio kao štit, a u
kojem sad nešto bolno nije bilo u redu. Ovog se puta Miles odupro porivu da doda još
koju završnu riječ.
Ležao je na zemlji želeći da se može onesvijestiti.
Dugo je ležao uljuljan u bol. Nije bio siguran koliko dugo. Osvjetljenje s kupole bilo je
uravnoteženo, bez sjena, nepromjenjivo. Bezvremensko, poput vječnosti. Pakao je vječan,
nije li? Ovo se mjesto u prokleto mnogo stvari podudaralo s paklom, to je bilo sigurno.
A stigao je još jedan demon... Miles je trepćući izoštravao nadolazeću pojavu.
Muškarac, gol i u modricama poput samog Milesa, mršavih rebara, izgladnio, klečao je u
prašini udaljen nekoliko metara. Lice mu je bilo koščato, ostarjelo od stresa — moglo mu
je biti četrdeset ili pedeset — ili dvadeset i pet.
Oči su mu neprirodno dolazile do izražaja zahvaljujući mršavosti njegova tijela.
Činilo se da mu bjeloočnice grozničavo svjetlucaju na pozadini od prašine koja mu je
zatamnjivala kožu. Bila je to prašina, a ne neobrijana brada — svi su zatvorenici ovdje,
muškarci i žene, bili ošišani na kratko, a korijeni su im kose bili umrtvljeni kako bi se
spriječio njihov ponovni rast. Trajno svježe obrijani i svježe ošišani. Miles je bio
podvrgnut istom postupku prije samo nekoliko sati. No tko god da je obrađivao ovog
momka mora da je bio u žurbi. Izostavio je jedan potez na obrazu tako da je nekoliko
desetaka dlaka tamo raslo poput pruge na loše pokošenom travnjaku. Kako su visjele s
muškarčeve čeljusti, Miles je vidio da su duge nekoliko centimetara iako su se kovrčale.
Da zna kojom brzinom rastu dlake mogao bi izračunati koliko je ovaj momak već ovdje.
Predugo, bez obzira na brojke, pomisli Miles uz skriveni uzdah.
Muškarac je bio odlomio donji dio plastične šalice koju je oprezno gurnuo prema
Milesu. Dah mu je nepravilno pištao kroz žućkaste zube zbog uzbuđenja ili zbog bolesti
— vjerojatno ne zbog bolesti, ovdje su svi bili dobro imunizirani. Bijeg, čak i u smrt, nije
153
bio tako jednostavan. Miles se obrne i ukočeno osloni na lakat promatrajući posjetioca
kroz sve rjeđu izmaglicu bolova.
Čovjek se neznatno povuče, nervozno se nasmiješi. Klimne prema šalici. "Voda. Bolje
popij. Šalica je napukla i sve iscuri ako predugo čekaš."
"Hvala," promrmlja Miles. Prije tri dana, ili u prošlom životu, ovisi kako se računa
vrijeme, Miles je tratio vrijeme na izbor vina, nezadovoljan ovom ili onom nijansom
okusa. Usnice mu popucaju dok ih je razvlačio u osmijeh, prisjećajući se. Popio je. Bila je
to savršeno obična voda, mlačna, s blagim mirisom klora i sumpora.
Gustoća je fina, no buke je malčice prenaglašen!
Čovjek je čučao, pazeći da ostane ljubazan, dok Miles nije završio s pićem, a onda se
nagnuo naprijed oslonivši se na šake, suzdržavajući nestrpljenje. "Jesi li ti Onaj?"
Miles trepne. "Jesam li ja što?"
"Onaj. U stvari, Onaj drugi. Sveti spisi kažu da moraju biti dvojica."
"Uh," Miles je oprezno oklijevao, "što točno kažu sveti spisi?"
Muškarac desnom rukom obuhvati kvrgavi zglob lijeve oko kojeg je bila svezana krpa
smotana u nešto nalik konopcu. Zatvori oči, usne mu se na trenutak pomaknu, a onda
počne glasno recitirati, "... no hodočasnici se lako uspeše na brežuljak jer su imali ova
dva čovjeka da ih vode za ruke, a odjeću su ostavili iza sebe jer iako su ušli s njom izašli
su bez nje." Oči mu se ponovno otvore kako bi se s nadom zagledale u Milesa.
I tako, počinjemo uviđati zašto je ovaj momak sam samcat... "Jesi li ti slučajno Onaj
drugi?" ispali Miles na sreću.
Muškarac sramežljivo klimne.
"Tako. Hm..." Kako to da se na njega uvijek lijepe luđaci? Oblizao je posljednje kapi
vode s usana. Tipu je možda nedostajalo par dasaka u glavi, no zasigurno je predstavljao
poboljšanje u odnosu na prošlu grupu, pod pretpostavkom, naravno, da u sebi nije imao
skrivenu ličnost ili dvije, tipa manijakalnog ubojice. Ne, u tom bi se slučaju predstavio
kao Izabrana Dvojica, ne bi tražio pomoć izvana. "Hm... kako se zoveš?"
"Suegar."
"Suegar. Dobro, u redu. Usput, ja se zovem Miles."
"Hm." Suegarovo lice poprimi nekako zadovoljno ironičan izraz.
"Ime ti znači "vojnik", jesi li to znao?"
154
"Hm, da, tako su mi rekli."
"Ali ti nisi vojnik...?"
Nije imao na raspolaganju nikakav fini, skupi trik — kroj odjeće ili stil uniforme —
iza kojeg bi sakrio, ako ni od koga drugog, ono od sebe samoga, osebujnosti svog tijela.
Miles pocrveni. "Uzimali su bilo što pred kraj. Uzeli su me kao regrutnog činovnika.
Nikada nisam uspio opaliti iz svog oružja. Slušaj, Suegar — kako si otkrio da si Onaj ili
barem jedan od Onih? Je li to nešto što si oduvijek znao?"
"Došlo mi je postepeno," prizna Suegar premještajući se kako bi sjeo prekriženih
nogu. "Vidiš, ja sam ovdje jedini s riječima." Ponovno je pomilovao svoj krpeni konopac.
"Tragao sam logorom uzduž i poprijeko, no samo su me ismijavali. Bilo je to nešto poput
postupka eliminacije, vidiš, sve dok nisu odustali svi osim mene."
"Ah." I Miles je sjeo, samo što je malo dahtao od boli. Ova će ga rebra ubijati
slijedećih nekoliko dana. Klimnuo je prema narukvici od konopca. "Ovdje držiš svete
spise? Mogu li ih vidjeti?" I kako je, dovraga, Suegar ovdje uopće došao do komadića
tanke plastike ili do lista papira ili bilo čega?
Suegar zaštitnički prekriži ruke na prsima i odmahne glavom. Već mi ih mjesecima,
vidiš, pokušavaju oduzeti. Ne mogu biti dovoljno oprezan. Dok ne dokažeš da si Onaj.
Vrag može citirati svete spise, znaš."
Da, to je baš ono što sam htio... Tko zna kakve mogućnosti sadržavaju Suegarovi
sveti spisi? Pa, možda kasnije. Za sada, nastavi plesati. "Postoje li još kakvi znakovi?"
upita Miles. "Vidiš, ja ne znam jesam li taj tvoj Onaj, no s druge strane, ne znam ni da
nisam. Napokon, tek sam stigao."
Suegar ponovno odmahne glavom. "To je samo pet ili šest rečenica. Mnogo moraš
ubacivati."
Kladim, se. Miles nije glasno izrekao komentar. "Kako si nabasao na njih? I unio ih
ovamo?"
"Bilo je to u Port Lismi, vidiš, malo prije nego što su nas zarobili," reče Suegar.
"Ulične borbe. Jedna se od potpetica na mojim čizmama olabavila i škljocala je dok sam
hodao. Čudno kako ti se, uza svu tu rafalnu paljbu što ti zvoni u ušima, jedna tako mala
stvar može zavući pod kožu. Tamo je bila ta vitrina s knjigama, staklenih vrata, zaista
starinske knjige načinjene od papira — smrskao sam staklo kundakom, istrgnuo komad
stranice iz jedne od njih i presavio ga kako bih ga ugurao u potpeticu čizme, vidiš, i
zaustavio škljocanje. Nisam pogledao knjigu. Nisam ni znao da su to sveti spisi sve do
kasnije. Barem mislim da su sveti spisi. Zvuče poput svetih spisa. Mora da su sveti spisi."
155
Suegar nervozno namota dlake iz brade oko prsta. "Dok smo čekali da budemo obrađeni
izvukao sam papir iz čizme, onako — nehajno, znaš. Imao sam ga u ruci — stražar ga je
vidio, ali mi ga jednostavno nije oduzeo. Vjerojatno je mislio da je to samo beznačajan
komad papira. Nije znao da se radi o svetim spisima. Još sam ga imao u ruci kad su nas
gurnuli ovamo. Znaš da je to jedini napisani odlomak u čitavom logoru?" doda prilično
ponosno. "Mora da su sveti spisi."
"Onda... pazi dobro na njih," posavjetuje ga Miles ljubazno. "Ako si ih sačuvao do
sada, sigurno si pozvan da ih čuvaš."
"Aha..." Suegar trepne. Suze? "Ja sam ovdje jedini sa zadatkom, zar nisam? Prema
tome, ja moram biti jedan od Onih."
"Meni zvuči dobro," složi se Miles. "Reci..." baci pogled na široku, bezizražajnu
kupolu, "kako se snalaziš ovdje?"
Mjestu je nedvojbeno nedostajalo orijentira. Milesa nije podsjećalo ni na što tako
snažno kao na naselje pingvina. Osim što su pingvini u stanju pronaći svoja kamena
gnijezda. Morat će početi razmišljati poput pingvina — ili pronaći pingvina da ga uputi.
Promatrao je svog ptičjeg vodiča koji je odlutao duhom črčkajući po prašini. Krugove,
naravno.
"Gdje je blagovaonica?" upita Miles glasnije. "Gdje si dobio vode?"
"Slavine s vodom su s vanjske strane sanitarija," reče Suegar, "ali rade samo dio
vremena. Nema blagovaonice. Dobivamo samo štakorske porcije. Ponekad."
"Ponekad?" reče Miles ljutito. Mogao je izbrojati Suegarova rebra. "K'vragu,
Cetagandanci se hvale kako tretiraju svoje ratne zarobljenike po pravilima
Međuzvjezdane Sudske Komisije. Toliko i toliko kvadratnih metara prostora po glavi,
3000 kalorija dnevno, najmanje 50 grama bjelančevina, dvije litre pitke vode — trebao bi
dobivati barem dvije standardne MSK porcije dnevno. Zar te izgladnjuju?"
"Nakon nekog vremena," uzdahne Suegar, "nije te naročito briga dobiješ li svoje ili
ne." Činilo se da je Suegarova živahnost izazvana njegovim zanimanjem za Milesa —
novog i nadobudnog člana njegova svijeta — počela opadati. Disanje mu je postalo
sporije, držanje mu je klonulo. Izgledao je kao da se sprema leći u prašinu. Miles se pitao
je li Suegarova prostirka pretrpjela istu sudbinu kao i njegova. Prije dosta vremena, bit
će.
"Gledaj, Suegar — mislim da bih mogao imati rođaka u ovom logoru. Majčina
bratića. Misliš da bi mi mogao pomoći da ga nađem?"
156
"To bi bilo dobro za tebe, da imaš rođaka," složi se Suegar. "Ovdje nije dobro biti
sam."
"Da, otkrio sam to. Ali može li se ovdje ikoga naći? Ne izgleda baš organizirano."
"Oh, ima grupa i grupa. Nakon nekog vremena svi više-manje ostaju tamo gdje jesu."
"On je bio u Četrnaestoj bojni komandosa. Gdje su oni?"
"Nijedna od starih grupa nije baš ostala."
"On je pukovnik Tremont. Pukovnik Guy Tremont."
"Oh, časnik." Suegarovo se čelo zabrinuto nabora. "To otežava stvar. Ti nisi bio
časnik, zar ne? Bolje se nemoj izbrbljati ako si bio—"
"Bio sam činovnik," ponovi Miles.
"—jer ovdje postoje grupe koje ne vole časnike. Činovnik. Onda si vjerojatno u redu."
"Jesi li ti bio časnik, Suegar?" upita Miles znatiželjno.
Suegar se namršti, zakovrča dlake na bradi. "Marilacove vojske više nema. Ako nema
vojske ona ne može imati ni časnike, zar ne?"
Miles se nakratko upita ne bi li brže napredovao kad bi samo otišao od Suegara i
započeo razgovor s prvim slijedećim zatvorenikom na kojeg slučajno naiđe. Ima grupa i
grupa. I vjerojatno grupa poput one petorice mrzovoljnih snagatora. Odluči držati se
Suegara još neko vrijeme. Ako ništa drugo, neće se osjećati tako gol ako ne bude
istovremeno i gol i sam.
Možeš li me odvesti do bilo koga tko je bio u Četrnaestoj?" ponovno zapita Suegara.
"Bilo koga tko bi mogao prepoznati Tremonta?"
"Ti ga ne poznaš?"
"Nikad se nismo osobno upoznali. Vidio sam njegove holovide. No bojim se da mu se
izgled... promijenio do sada."
Suegar zamišljeno dotakne vlastito lice. "Da, vjerojatno."
Miles se s mukom uspravi. Pod kupolom je bez odjeće bilo tek malo svježe. Ruke mu
se naježe od nečujnog propuha. Da može dobiti natrag samo jedan dio odjeće, bi li radije
uzeo hlače, da pokrije genitalije, ili košulju da sakrije grbava leđa? Zajebi to. Nema
vremena. Ispruži ruku da pomogne Suegaru ustati. "Dođi."
157
Suegar ga pogleda. "Uvijek možeš prepoznati pridošlicu. Još uvijek ti se žuri. Ovdje se
čovjek uspori. Mozak ti se ulijeni..."
"Imaju li tvoji sveti spisi nešto za reći i o tome?" upita on nestrpljivo.
"... zato su se uspeli ovamo, okretno i brzo, kroz temelje grada." Dvije se okomite
bore pojave između Suegarovih obrva dok se zamišljeno mrštio na Milesa.
Hvala, pomisli Miles. Imat ću to na umu. On povuče Suegara na noge. "Hajde, dođi."
Ne okretan, ni brz, ali bio je to napredak. Suegar ga je poveo o gegavu šetnju
četvrtinom logora; prolazili su ravno kroz neke grupice dok su neke zaobilazili u širokom
luku. U daljini Miles je ponovno spazio mrzovoljnu petoricu kako sjede na svojoj kolekciji
prostirki. Svoju procjenu o veličini plemena Miles podigne s pet na oko petnaest. Neki su
ljudi sjedili po dvoje, troje ili šestoro, neki su sjedili sami, što je moguće više udaljeni od
svih ostalih, a to i nije bila neka udaljenost.
Daleko najveća grupa sastojala se samo od žena. Miles ih stane promatrati s
gorućim zanimanjem čim je odredio veličinu njihove neoznačene granice. Bilo ih je
najmanje nekoliko stotina. Nijedna nije bila bez prostirke iako su neke dijelile istu.
Njihovu kružnu granicu čuvale su grupice od po šest žena koje su polako šetale u krug.
Očito su čuvale dva sanitarna čvora samo za svoju upotrebu.
"Pričaj mi o djevojkama, Suegar," potakne Miles svog pratioca klimnuvši prema
grupi.
"Zaboravi djevojke." Bilo je nečeg zaista podrugljivog u Suegarovu osmijehu. "Ne daju
se."
"Što, uopće ne? Nijedna? Mislim, evo nas tu i nemamo što raditi osim zabavljati jedni
druge. Pomislio bih da će barem neke biti zainteresirane."
Milesov je um, uronjen u nelagodu, pretekao Suegarov odgovor. Koliko je neugodno
ovdje moglo postati?
Kao odgovor, Suegar pokaže prema gore, na kupolu. "Znaš, ovdje smo svi
promatrani. Mogu vidjeti sve, pokupiti svaku riječ ako žele. To jest, ako vani još uvijek
ima nekoga. Možda su već svi otišli nekud i jednostavno zaboravili isključiti kupolu.
Ponekad sanjam o tome. Sanjam da sam ovdje, pod ovom kupolom zauvijek. Onda se
probudim i ovdje sam, pod kupolom... Ponekad nisam siguran sanjam li ili sam budan.
Osim što hrana još stiže i svako toliko — više ne baš često — netko novi, poput tebe.
Hrana bi, međutim, mogla biti automatizirana. Ti bi mogao biti snoviđenje..."
"Još su tamo vani," reče Miles mrko.
158
Suegar uzdahne. "Znaš, na neki način mi je gotovo drago."
Promatrani, pa da. Miles je znao sve o promatranju. Suzbio je poriv da mahne i
uzvikne Zdravo, mama!. Mora da je promatranje jalov posao za te glupane vani. Nadao
se da se nasmrt dosađuju. "Ali kakve to veze ima s djevojkama, Suegar?"
"Pa, u početku su svi bili prilično sputani zbog toga —" ponovno pokaže prema nebu.
"Onda smo, nakon nekog vremena ustanovili da se oni uopće ne miješaju ni u što što mi
radimo. Uopće. Bilo je nekoliko silovanja... Otada su se stvari — pogoršale."
"Hm. Onda pretpostavljam da je ideja o pobuni i prodoru kupole u trenutku kad
pošalju trupe da uspostave red i mir prilično nemoguća?"
"To se jednom pokušalo, davno. Ne znam koliko davno." Suegar zakovrča dlake. "Ne
moraju ući unutra da bi ugušili pobunu. Mogu smanjiti polumjer kupole — onda su ga
bili smanjili na oko stotinu metara. Ništa ih ne može spriječiti da ga smanje na metar
ako im se svidi, sa svima nama još uvijek unutra. U svakom slučaju, to je ugušilo pobunu.
Ili mogu smanjiti zrakopropusnost kupole na nulu i pustiti nas da se dišući
uljuljkamo dok ne popadamo u komu. To se dogodilo dva puta."
"Shvaćam," reče Miles. Vrat mu se naježio.
Jedva nekih stotinjak metara od njih kupola se počne uvlačiti prema unutra, onako
kako se širi krvna žila. Miles dodirne Suegarovu ruku. "Što se događa tamo? Dolaze novi
zatvorenici?"
Suegar se ogleda oko sebe. "Uh, oh. Ovdje nismo baš u dobroj poziciji." Oklijevao je
trenutak, nesiguran da li da krene naprijed ili natrag.
Logorom od izbočine nadalje zažamori val kretanja od ljudi što su se dizali na noge.
Lica su se magnetski okretala prema stijenci kupole. Skupile su se male grupice ljudi,
nekoliko je sprintera počelo trčati. Neki se ljudi uopće nisu digli. Miles pogleda unazad
prema grupi žena. Oko polovica njih munjevito je formirala nešto poput falange.
"Tako smo blizu — kvragu, možda imamo šanse," reče Suegar. "Dođi!" Krenuo je
prema izbočini najbrže što je mogao, dakle trčkarajući. Miles je i sam morao trčkarati,
nastojeći što manje uzdrmati rebra. No ubrzo se presavio, a brzo mu je disanje
uzrokovalo bolne ubode u torzu.
"Što radimo?" počeo je dahtati Suegaru prije no što se rastuća izbočina rastvorila uz
blijedo treperenje, te je shvatio što rade, shvatio je sve.
Ispred blistave barijere kupole sada se nalazila smeđa gomila, otprilike metar visoka,
dva metra duboka, tri metra široka. Standardne MSK porcije, spozna Miles. Štakorske
159
porcije, lažno nazvane po njihovom navodno glavnom sastojku. 1500 kalorija svaka. 25
grama bjelančevina, 50 % ljudskog MDR-a zbog vitamina A, B, C i ostatka abecede —
imale su oblik rebra čokolade, okus po crijepu posipanom šećerom i mogle su održavati
na životu zauvijek ili barem sve dok je čovjek mogao podnositi da ih jede.
Hoćemo li se natjecati, djeco, da pogodimo koliko štakorskih porcija ima u toj hrpi?
pomisli Miles. Nema veze. Ne moram čak ni izmjeriti visinu i podijeliti je s tri centimetra.
Mora ih biti točno 10215. Kako domišljato.
Cetagandski korpus za Psihičke operacije mora da je posjedovao izuzetne umove.
Ako mu ikad dopadnu šaka, zapita se Miles, bi li ih regrutirao ili istrijebio? Ovu kratku
maštariju nadjača stvarna nužda da se održi na nogama, s obzirom da je oko 10000 ljudi,
izuzmemo li one potpuno očajne i one preslabe za kretanje, pokušavalo stići na istih šest
kvadratnih metara logora u isto vrijeme.
Prvi su sprinteri stigli do gomile, natrpali pune ruke štakorskih porcija i počeli trčati
natrag. Neki, koje su štitili prijatelji, podijelili su plijen i počeli se odmicati od središta
rastućeg ljudskog vrtloga. Drugi nisu uspjeli izbjeći grupe mahera poput mrzovoljne
petorke, te im je plijen bio nasilno oduzet. Sprinteri drugog vala, koji se nisu izgubili na
vrijeme, bili su nadolazećim tijelima prilijepljeni uz stijenku kupole.
Miles i Suegar bili su, nažalost, u ovoj drugoj kategoriji. Milesov je pogled bio
ograničen na znojnu, uzburkanu, smrdljivu masu laktova, prsiju i leđa.
"Jedi, jedi!" požurivao ga je Suegar kroz puna usta dok ih je rulja razdvajala. No
porcija što ju je Miles bio ugrabio bi mu oteta iz ruku prije nego što se dovoljno sabrao da
bi poslušao Suegarov savjet. Ionako mu je glad bila ništavna u usporedbi sa strahom od
mogućnosti da bude smrskan ili, još gore, da padne na tlo. I sam je gazio po nečem
mekanom, ali nije bio u stajnju odgurnuti se unatrag s dovoljno snage da pruži tom
nekome — muškarcu, ženi, tko zna — priliku da se opet uspravi.
S vremenom je stisak oslabio, a Miles pronašao rub mase te se ponovno oslobodio.
Oteturao je malo dalje i pao u prašinu da sjedne, potresen i drhtav, blijed i hladan. Dah
mu je neujednačeno strugao po grlu. Dugo mu je trebalo da se ponovno sabere.
Sasvim slučajno, ovo je pogodilo njegov najbolniji živac, njegove najcrnje strahove,
zaprijetilo je njegovoj najopasnijoj slabosti. Mogao bih umrijeti ovdje, shvatio je, a da
uopće ne vidim neprijateljeva lice. No činilo se da nema novih slomljenih kostiju, osim
možda lijevog stopala. Nije baš bio siguran. Slon koji je nagazio na njega dobio je zacijelo
više od svog pravednog dijela štakorskih porcija.
U redu, pomisli Miles napokon. Dosta je bilo odmora. Na noge, vojniče. Bilo je
vrijeme da pronađe pukovnika Tremonta.
160
Guy Tremont. Pravi junak u opsadi Fallow Corea. Onaj prkosan, onaj što se držao i
držao i držao, nakon što je bojnik Xian pobjegao, nakon što je Baneri poginuo.
Xian se bio zakleo da će se vratiti, no Xian je naletio na onaj stroj za mljevenje mesa
kod stanice Vassily. Stožer je bio obećao novu opskrbu, no stožer i njegovu vitalnu
postaju letjelica zauzeli su Cetagandanci.
Do tada su već Tremont i njegove trupe bili izgubili sve veze, pa su se držali, nadali se
i čekali. Na kraju su se zalihe svele na nadu i kamenje. Kamenje je bilo višenamjensko,
moglo se ili kuhati za juhu ili bacati na neprijatelja. Napokon je Fallow Core zauzet. Ne
predan. Zauzet.
Guy Tremont. Miles je žarko želio upoznati Guya Tremonta.
Ponovno uspravljen i obazirući se oko sebe, Miles zamijeti u daljini gegavo, otrcano
strašilo koje je grupa ljudi gađala grudama od zemlje. Suegar zastane izvan domašaja
njihovih projektila, još uvijek pokazujući krpu na svom zglobu i nešto govoreći. Trojica ili
četvorica onih koje je nastojao pridobiti okrenu mu leđa dajući mu tako do znanja što
misle.
Miles uzdahne i stane klipsati prema njemu. "Hej, Suegar!" uzvikne i mahne mil kad
se približio.
"O, tu si." Suegar se okrene i veselo mu se pridruži. "Bio sam te izgubio." Zgulio je
zemlju s obrva. "Nitko ne želi slušati, znaš?"
"Da, pa... do sada te većina barem jednom čula, zar ne?"
"Vjerojatnije dvadeset puta. Ali stalno mislim da sam možda nekog previdio, vidiš.
Možda baš Onog, Onog drugog."
"Čuj, ja bih te rado slušao, ali stvarno moram prvo naći pukovnika Tremonta. Rekao
si da znaš nekoga..."
"U redu. Ovuda." Suegar ga ponovno povede.
"Hvala. Reci, izgleda li svaki obrok kao ovaj posljednji?"
"Otprilike."
"Što sprečava neku —grupu — da jednostavno zauzme taj dio kupole?"
"Hrana se nikad ne dostavlja dva puta na isto mjesto. Pomiču je skroz uokolo.
Jednom se mnogo raspravljalo o strategiji — je li bolje biti na centru, tako da nisi nikad
udaljen više od polumjera, ili uz rub, tako da si među prvima barem svako toliko. Neki su
momci čak sve matematički izračunali, vjerojatnosti i to sve."
161
"Za što ti glasaš?"
"O, ja nemam neko mjesto, muvam se okolo i hvatam prilike." Desnom je rukom
dotakao krpu. "To ionako nije najhitnije. Ipak, prijalo mi je jesti — danas. Koji god dan
bio."
"Danas je 2. studenog, '97, Zajednička Zemaljska Era."
"O, to je sve?" Suegar povuče pramen iz brade i iskrene oči pokušavajući ga pogledati
preko obraza. "Mislio sam da sam ovdje duže od toga. Koliko, nema ni tri godine. Uh."
Zatim doda opravdavajući se, "Ovdje unutra je stalno danas."
"Mhm,"reče Miles. "Znači, štakorske se porcije uvijek dostavljaju ovako, u gomili, a?"
"Aha."
"Prokleto domišljato."
"Da," uzdahne Suegar. U tom uzdahu, u grču Suegarovih ruku , nazirao se jedva
zamijetan bijes. Tako znači, moj luđak i nije tako bedast...
"Evo nas," doda Suegar. Zastali su ispred grupe omeđene sa šest prostirki poredanih
u nepravilan krug. Jedan čovjek podigne glavu i mrko ih pogleda.
"Nosi se, Suegar. Nisam raspoložen za propovjedi."
"Jel' to pukovnik?" prošapće Miles.
"Nee, ime mu je Oliver. Poznavao sam ga — davno. Ali bio je kod Fallow Corea,"
odvrati Suegar šaptom. "Može te odvesti do njega."
Suegar gurne Milesa naprijed. "Ovo je Miles. Novi je. Želi razgovarati s tobom." Sam
se Suegar povukao. To će pomoći, pomisli Miles. Činilo se da je Suegar svjestan svoje
nepopularnosti.
Miles je promatrao slijedeću kariku u svom lancu. Oliver je uspio očuvati svoju sivu
pidžamu, prostirku za spavanje i šalicu nedirnutima, što je Milesa ponovno podsjetilo na
vlastitu golotinju. S druge strane, činilo se da Oliver ne posjeduje nikakve nepošteno
stečene zalihe.
Oliver je možda bio jednako krupan kao i mrzovoljna petorka, no nisu imali drugih
sličnosti. To je dobro. Nije, doduše, da se Miles u svom sadašnjem stanju morao bojati
lopovluka.
Oliver je buljio u Milesa baz naklonosti, a onda kao da se smekšao. "Što hoćeš?"
zareži.
162
Miles raširi ruke. "Tražim pukovnika Guya Tremonta."
"Ovdje nema pukovnika, momak."
"On je rođak moje majke. Nitko od obitelji — nitko u vanjskom svijetu — nije o
njemu ništa čuo od pada Fallow Corea. Ja nisam ni iz jedne postrojbe ili dijela postrojbe
što su tu unutra. Pukovnik Tremont je jedina osoba o kojoj nešto znam." Miles sklopi
ruke nastojeći izgledati izgubljeno. Odjednom ga potrese iskrena bojazan nabravši mu
obrve. "Je li uopće još živ?"
Oliver se namršti. "Rođak, a?" Protrlja nos debelim prstom. "Pretpostavljam da imaš
neko pravo. Ali to ti neće pomoći, momak, ako to misliš."
"Ja... " Miles odmahne glavom. "Sada trenutno samo želim znati."
"Onda dođi." Oliver se gunđajući podigne na noge i krene ne osvrćući se.
Miles stane šepesati njegovim stopama. "Vodiš li me k njemu?"
Oliver ne odgovori sve dok nisu stigli na kraj putovanja od samo par desetaka
metara, među prostirke za spavanje. Jedan čovjek opsuje, jedan pljune; većina ih je
ignorirala.
Jedan je muškarac ležao na samom rubu grupe, dovoljno udaljen od svih da bi
izgledalo da je sam. Ležao je sklupčan na boku, njima okrenut leđima. Oliver je stajao
bez riječi, velikih šaka položenih na bokovima i promatrao ga.
"To je pukovnik?" revno prošapće Miles.
"Ne, momak." Oliver zagrize donju usnicu. "Njegovi ostaci."
Uznemiren, Miles klekne. Oliver se izrazio metaforom, ustanovi s olakšanjem.
Čovjek je disao. "Pukovniče Tremont? Gospodine?"
Milesove nade potonu kad je shvatio da je disanje sve što je Tremont činio. Ležao je
nepomično, očiju otvorenih, ali zagledanih u prazno. Nije ga čak ni ošinuo pogledom i
otjerao s prezirom. Bio je mršav, čak mršaviji od Suegara. Miles je slijedio kut čeljusti,
oblik uha, poznat iz holovida što ih je prostudirao. Ostaci lika, poput uništene tvrđave
Fallow Core. Gotovo da je bio potreban arheolog da prepozna veze između prošlosti i
sadašnjosti.
Bio je odjeven, kraj glave mu je uspravno stajala šalica, no zemlja oko prostirke bila
je zapjenjena u jetko, smrdljivo blato. Od urina, shvati Miles. Tremontovi laktovi bili su
svi u ranama, početak dekubitusa od ležanja. Vlažna mrlja na sivom platnu njegovih
hlača, što se protezala preko koščatih kukova, ukazivala je na još strašnije rane.
163
Ipak, netko mora da se brine o njemu, pomisli Miles, inače ne bi izgledao ni ovoliko
dobro.
Oliver klekne pored Milesa, a bosi mu nožni prsti zaglibe u blato, i izvuče dobar
komad štakorske porcije iz pojasa hlača. Debelim prstima smrvi komadić i ugura ga
među Tremontove usne. "Jedi," prošapće. Usne se gotovo pomaknu; mrvice se iscijede na
prostirku. Oliver pokuša ponovno, a onda, kao da je postao svjestan Milesova pogleda na
sebi, zatakne ostatak porcije natrag u hlače uz nerazumljivo mrmljanje.
"Je li, prošapće, je li ranjen kad je Fallow Core pregažen?" upita Miles. "Ozljeda
glave?"
Oliver odmahne glavom. "Fallow Core nije pregažen, momak."
"Ali pao je 6. listopada, tako je javljeno i — "
"Pao je 5. listopada. Fallow Core je izdan." Oliver se okrene i ode prije no što je
njegovo ukočeno lice odalo bilo kakav osjećaj.
Miles klekne u blato i dopusti da mu dah malo pomalo iscuri.
Tako. I tako.
Je li to bio kraj njegove potrage?
Želio je prošetati i razmisliti, no hodanje je još uvijek bilo previše bolno. Odhramao je
malo dalje, nastojeći da pri tom ne povrijedi teritorij neke poveće grupe, i sjeo, a zatim se
ispružio u prašini s rukama ispod glave, zagledan u biserni sjaj kupole zapečaćene iznad
svih njih poput poklopca.
Razmatrao je mogućnosti, jednu, dvije, tri. Pozorno ih je razmatrao. Nije trajalo
dugo.
Mislio sam da ne vjeruješ u dobre i loše momke? Mislio je da je, došavši ovamo,
isključio osjećaje kako bi zaštitio samog sebe, ali sada je osjećao kako ga njegova
brižljivo njegovana nepristranost polako izdaje. Počinjao je mrziti ovu kupolu na zaista
intiman, osoban način. Estetski gledano elegantna, oblik i svrha ujedinjeni savršeno kao
u ljuske jajeta, čudo fizike — izopačeno u sredstvo za mučenje.
Fino mučenje... Miles u mislima ponovno razmotri pravila Međuzvjezdane Sudske
Komisije za postupanje s ratnim zarobljenicima, kojih je Cetaganda bila potpisnica.
Toliko i toliko kvadratnih metara po osobi, da, to su zasigurno imali. Nijedan zatvorenik
ne smije biti zatočen u samici više od 24 sata — točno, ovdje nije bilo samoće osim
povlačenja u ludilo. Bez perioda tame dužih od 12 sati, to je lako, uopće nema tamnih
perioda, umjesto toga — neprekidno podnevno blještavilo. Bez premlaćivanja — zaista,
164
čuvari bi iskreno mogli reći da nikada nisu ni takli zatvorenike. Umjesto toga samo su
gledali dok su se zatvorenici međusobno tukli. Sa silovanjima, još strože zabranjenim,
nesumnjivo su izlazili na kraj na isti način.
Miles se već uvjerio u to što su mogli učiniti s isporukom one dvije standardne MSK
porcije dnevno. Nered sa štakorskim porcijama bio je posebno vješt potez, pomisli Miles.
Svi su učestvovali (protrlja želudac koji je kruljio). Možda je neprijatelj započeo tako što
je poslao premalu hrpu. A možda i ne — prva osoba koja je zgrabila dvije umjesto jedne
ostavila je nekog drugog gladnim. Drugi put je možda taj drugi ščepao tri ne bi li
nadoknadio onu jednu i tako je to na brzinu raslo poput lavine. Ubijajući svaku nadu za
nekakvim redom, dovodeći u sukob grupu s grupom, osobu s osobom u otimajućoj, psećoj
borbi, bio im je to dva puta dnevno podsjetnik na vlastitu nemoć i poniženje. Nitko si nije
mogao priuštiti da zadugo ostane po strani, osim ako nije htio polako umirati od gladi.
Bez prisilnog rada — ha, pazi ovo. To bi zahtijevalo nametnuti red. Obavezno moguć
pristup medicinskom osoblju — pa da, medicinari različitih postrojbi mora da su tu
negdje, izmiješani. U glavi je ponovno pročitao tekst tog članka — zaboga, pa i piše
osoblju, zar ne? Ne lijekovima, samo medicinskom osoblju. Samo golim doktorima i
tehničarima praznih ruku. Iskrivi usne u neveseo osmijeh. Ažurirani spisak zatvorenika
bio je dakako razaslan na vrijeme.
No nikakva druga komunikacija...
Komunikacija. Ovaj nedostatak veze s vanjskim svijetom ubrzo bi i njega samog
mogao izluditi. Bilo je to poput molitve, govoriti Bogu koji nikad ne odgovara. Nije ni
čudo da su svi ovdje izgledali zaraženi nekom vrstom solipsične šizofrenije. Njihove su ga
bojazni zarazile. Ima li još uvijek koga tamo vani? Može li ga netko čuti i razumijeti?
Ah, pusta nada. Tračak nade! Stisnuo je desnu ruku kao da lomi ljusku jajeta. "Ovo,"
izgovori glasno, "zahtijeva poglavitu promjenu planova."
Podigao se na noge i krenuo ponovno tražiti Suegara.
Našao ga je u blizini kako čuči i črčka po prašini.
Suegar podigne pogled kratko se nasmiješivši. "Jel' te Oliver odveo do... do tvog
rođaka?"
"Jest, ali sam stigao prekasno. On umire."
"Da... Bojao sam se da bi mogli tako ispasti. Žao mi je."
"I meni." Miles je na trenutak iz čiste znatiželje skrenuo pažnju s onoga zbog čega je
došao. "Suegar, što ovdje rade s mrtvim tijelima?"
165
"Postoji neka vrsta hrpe za smeće, uz jedan dio stijenke kupole. Kupola se svako
toliko omota oko nje i istisne je, isto kao kad dolazi hrana ili novi zatvorenici. Obično
netko odvuče tijelo do tamo kad se napuhne i počne zaudarati. Nekad ih ja odvučem."
"Pretpostavljam da je nemoguće da se netko provuče van u toj hrpi?"
"Spaljuju hrpu mikro-valovima prije no što se vrata otvore."
"Ah," Miles uzdahne duboko i ispali. "Suegar, došlo mi je. Ja jesam Onaj drugi."
Suegar vedro klimne, bez iznenađenja. "To sam već shvatio."
Miles zastane, smeten. To je bio odgovor...? Očekivao je nešto energičnije, pro ili
kontra. "Imao sam viziju," ustvrdi dramatično i dalje se držeći svog scenarija.
"Da?." Suegarovo se zanimanje sa zadovoljstvom izoštri. "Ja nisam nikada imao
viziju," doda sa zavišću. "Sve sam morao zaključiti, znaš, iz konteksta. Kako to izgleda?
Kao trans?"
Kvragu, a ja sam mislio da on priča s vilenjacima i anđelima... Miles se lagano
povuče. "Ne, to ti je poput misli, samo snažnije. Razori ti volju — gori poput pohote,
samo je nije tako lako zadovoljiti. Nije kao trans jer te vuče prema van, a ne prema
unutra." Nespokojno je oklijevao jer je rekao više istine nego što je namjeravao.
Suegar je izgledao više nego ohrabren. "O, dobro. Na trenutak sam se pobojao da si
jedan od onih koji pričaju s ljudima koje nitko drugi ne vidi."
Miles nehotice pogleda prema gore, pa se zagleda ravno u Suegara.
"—znači, to je vizija. U biti, tako sam se i ja osjećao." Činilo se da mu oči izoštravaju
i pojačavaju sliku.
"Nisi li to prepoznao u sebi?" upita Miles mirno.
"Ne doslovno... nije to ugodno — biti tako izabran. Dugo sam to pokušavao izbjeći,
no Bog nađe načina da izađe na kraj s onima koji pokušavaju izbjeći."
"Tako si skroman, Suegar. Vjeruješ u svoje spise, ali ne i u sebe. Zar ne znaš da ti je
dodijeljen zadatak, da ti je dana i moć da ga izvršiš?"
Suegar samozadovoljno uzdahne. "Znao sam da je to posao za dvojicu. Točno tako
piše i u svetim spisima."
"Točno. Dakle, sada smo dvojica. Ali mora nas biti više. Mislim da je najbolje početi s
tvojim prijateljima."
166
"Za to nam neće trebati puno vremena," reče Suegar kiselo. "Nadam se da si
isplanirao i drugi korak."
"Onda ćemo početi s tvojim neprijateljima. Ili s poznanicima. Počet, ćemo s prvim
iscrpljenim tijelom koje nam se nađe na putu. Nema veze gdje počnemo jer ih na kraju
ionako namjeravam imati sve. Sve do jednoga." Jedan naročito prigodan citat bljesne mu
u pamćenju i on odlučno izrecitira, 'Oni koji imaju uši, neka čuju. Svi!' S ovim zadnjim
Miles je poslao istinsku molitvu iz dubine svog srca.
"Dobro," Miles povuče Suegara na noge, "Hajdemo propovijedati neobraćenima."
Suegar se iznenada stane smijati. "Jednom sam imao časnika koji je znao govoriti
Ajmo im isprašiti turove!' baš tim tonom."
"I to isto," nasmiješi se Miles. Razumiješ da sveopće učlanjenje u ovu kongregaciju
neće uvijek biti dobrovoljno. Ali regrutiranje ostavi meni, čuješ?"
Suegar pogladi dlake na bradi i pogleda Milesa podignutih obrva. "Činovnik, a?"
"Točno."
"Razumijem!"
Počeli su s Oliverom.
Miles učini gestu. "Možemo li ući u vašu kancelariju?"
Oliver obriše nos podlakticom i otpuhne. "Dopusti da ti dam savjet, momak. Ovdje
nećeš opstati ako budeš htio biti hodajuća duhovitost. Sve šaljive primjedbe koje su se
ovdje uopće mogle izgovoriti zakopane su u zemlju. Čak i one proste."
"U redu." Miles sjedne prekriženih nogu, u blizini, ali ipak ne preblizu Oliverove
prostirke. Suegar se stisne iza Milesovih ramena, ne sasvim blizu tla, kao da je bio
spreman potrčati unatrag zatreba li. "Onda ću ti odmah sve izložiti. Ne sviđa mi se način
na koji se ovdje upravlja."
Oliverova se usta podrugljivo iskrive; nije komentirao na glas. Nije ni morao.
"Promijenit ću to," doda Miles.
"Sranje," reče Oliver i obrne se na drugu stranu.
"Počinjem sada i ovdje."
Nakon trenutka šutnje Oliver doda, "Nosi se ili ću te lupiti."
Suegar se počne dizati, ali Miles mu nervozno pokaže neka sjedne natrag.
167
"Bio je komando," prošapće Suegar zabrinuto. "Može te prepoloviti."
"Devet desetina ljudi u ovom logoru mogu me prepoloviti, uključujući i djevojke,"
odgovori šaptom Miles. "To nije ono što je bitno."
Miles se nagne naprijed, zgrabi Oliverovu bradu i okrene mu lice opet prema sebi.
Suegar uz zvižduk uvuče zrak kroz zube vidjevši ovu opasnu taktiku.
"Reći ću ti nešto o cinizmu, naredniče. To je najtromiji moralni stav čitavog svemira.
Stvarno je zahvalan. Ako se ništa ne može učiniti, onda ti nisi neko govno zato što to nisi
učinio i možeš se izvaliti u miru dok se ne usmrdiš."
Oliver strese Milesovu ruku, ali se ne okrene ponovno na drugu stranu. U očima mu
je plamsao bijes. "Suegar ti je rekao da sam bio narednik?" prosikće.
"Ne, piše ti na čelu i to užarenim slovima. Slušaj sad, Olivere—"
Oliver se otkotura i pridigne položivši šake na prostirku i tako pridržavajući gornji
dio tijela. Suegar se lecne, ali ne pobjegne.
"Ti slušaj, mutante," zareži. "Sve smo mi to već učinili. Probali smo vježbu, igre, čisti
život, rekreaciju i hladne tuševe, osim što ovdje nema hladnih tuševa. Probali smo grupna
pjevanja i predstave. Učinili smo to po brojevima, po pravilima. Učinili smo to silom i
dobro se zaratili međusobno. Nakon toga smo zgriješili i seksom i sadizmom sve dok
nam se nije počelo povraćati. Sve smo to učinili već deset puta. Misliš li da si ti prvi
reformator koji je ovuda prošao?"
"Ne, Olivere," Miles mu se unese u lice, a pogled mu je prodirao duboko u Oliverove
goruće oči, nespržen. Glas mu se pretvori u šapat. "Ja mislim da sam posljednji."
Za trenutak Oliver ne reče ništa, a onda prasne u grohotan smijeh. "Zaboga, pa
Suegar je napokon pronašao srodnu dušu. Dva luđaka zajedno, baš kako kažu sveti
spisi."
Miles zastane zamišljeno i sjedne uspravno koliko god mu je to kralježnica
dopuštala. "Pročitaj mi ponovno svoje spise, Suegar. Čitav tekst." Zatvorio je oči kako bi
se potpuno skoncentrirao a i kako bi spriječio Oliverove upadice.
Suegar je šuškao i šuškao, a onda je nervozno pročistio grlo. "Za one koji će biti
baštinici spasenja," započne. "I tako krenuše prema vratima. Sad, morate znati da je grad
stajao na strmom brežuljku, no hodočasnici se lako uspeše na brežuljak jer su imali ova
dva čovjeka da ih vode za ruke, a smrtnu su odjeću ostavili iza sebe u rijeci jer, iako se
ušli s njom, izašli su bez nje. Zato se uspeše ovamo okretno i brzo, kroz temelje na kojima
168
je grad bio izgrađen, viši od oblaka. Zato prođoše kroz slojeve zraka...' Ovdje se prekida,"
doda opravdavajući se. "Tu sam otrgnuo stranicu. Nisam siguran koji je značaj toga."
"Vjerojatno znači da nakon toga moraš sam improvizirati," primijeti Miles otvorivši
oči. To je, znači, sirovi materijal na kojem namjerava graditi.
Morao je priznati da ga je zadnja rečenica poprilično prestrašila; osjetio je studen
kao da mu je trbuh pun hladnih crva. Neka tako bude. Naprijed.
"Evo, Oliver. To je ono što nudim. Jedinu nadu radi koje vrijedi disati. Spasenje."
"Baš podiže moral," naceri se Oliver.
"Ja namjeravam podići vas, a ne vaš moral. Moraš razumijeti jednu stvar, Olivere, ja
sam fundamentalist. Svoje svete spise shvaćam vrlo doslovno."
Oliver otvori usta, a onda ih zatvori uz škljocaj. Miles je imao svu njegovu pažnju.
Napokon komunikacija, dahne Miles u sebi. Uspostavili smo kontakt.
"Trebalo bi čudo," reče napokon Oliver, "da se podigne cijeli ovaj prostor."
"Moja metoda nije propovijedati izabranima. Namjeravam propovijedati masama.
Čak," nesumnjivo je ulazio u cijelu ovu stvar, "i grešnicima. Raj je za svakoga.
"No čuda, po samoj svojoj prirodi, moraju prodrijeti izvana. Mi ih ne nosimo u
džepovima—"
"Ti sigurno ne," promrmlja Oliver bacivši pogled na Milesovu 'odjeću'.
"— možemo se samo moliti i pripremati za bolji svijet. Ali čuda dolaze samo onima
koji su spremni. Jesi li ti spreman, Olivere?" Miles se nagne prema naprijed, a glas mu
zatitra od prigušenog uzbuđenja.
"K'vra... " Oliverov glas zamre. Potvrđuje pogledom zatražio, začudo, od Suegara.
"Jel' ovaj misli ozbiljno?"
"On misli da se pretvara," reče Suegar mirno, "ali ne pretvara se. On je Onaj, glavom i
bradom."
Hladni se crvi ponovno jave. Imati posla sa Suegarom sličilo je mačevanju u dvorani
s ogledalima. Meta, iako stvarna, nikad nije baš tamo gdje se čini da bi trebala biti.
Oliver uzdahne. Nada i strah, vjera i sumnja izmjenjivale su mu se na licu. "Kako
ćemo biti spašeni, velečasni?"
169
"Ah — zovi me Brat Miles, recimo. Da. Reci mi — koliko obraćenika možeš izručiti
zahvaljujući samo svom golom autoritetu?"
Oliver se doimao jako zamišljenim. "Daj im samo da vide to svjetlo i slijedit će ga
svuda."
"Pa... pa... spasenje je za sve, to je sigurno, no privremeno održavanje svećeničke
službe moglo bi imati svojih praktičnih prednosti. Mislim, blaženi su oni koji ne vide, a
ipak vjeruju."
"Istina je, doduše," složi se Oliver, "da će, ako tvoja religija zakaže pri isporuci tog
čuda, zasigurno uslijediti određena ljudska žrtva."
"Ah... točno," Miles proguta slinu. "Ti si izuzetno pronicav čovjek."
"Nije to pronicavost," reče Oliver. "To je privatno obećanje."
"Da, pa... da se vratimo mom pitanju. Koliko sljedbenika možeš sakupiti? Govorim o
tijelima, ne o dušama."
Oliver se namršti, još uvijek oprezan. "Možda dvadeset."
"Može li koji od njih dovesti i ostale? Razgranati se, upecati ih više?"
"Možda."
"Neka to onda budu tvoji kaplari. Mislim da je bolje da preskočimo niže činove.
Nazovi to, hm, Vojskom Preporođenih. Ne. Reformacijskom Vojskom. Bolje zvuči. Bit
ćemo reformirani, preoblikovani. Tijelo se poput gusjenice u svojoj kukuljici razbilo u
gadnu zelenu masu, ali mi ćemo biti preoblikovani u leptire i odletjeti."
Oliver ponovno otpuhne. "Kakve točno reforme imaš u planu?"
"Samo jednu, čini mi se. Hrana."
Oliver ga pogleda s nevjericom. "Jesi li siguran da to nije samo trik kako bi sebi
pribavio besplatan obrok?"
"Istina jest da sam ogladnio... " Miles odustane od šale budući da je Oliver ostao
ledeno nezainteresiran. "Ali isti je slučaj i s mnogim drugim ljudima. Do sutra nam svi
mogu jesti iz ruke."
"Kad želiš ovih dvadeset?"
"Do slijedećeg obroka." Odlično, prenerazio je čovjeka.
"Tako brzo?"
170
"Shvati, Oliver, uvjerenje da imaš svo vrijeme ovog svijeta samo je namjerno
nametnuta iluzija ovog mjesta. Odupri joj se."
"Stvarno ti se žuri."
"Pa? Imaš zakazano kod zubara? Ne vjerujem. Osim toga, ja sam duplo manji od
tebe. Moram djelovati dvostruko brže samo da održim korak. Dvadesetorica, dakle. Do
slijedećeg obroka."
"Što, dovraga, misliš da ćeš biti u stanju postići s dvadeset ljudi?"
"Zauzet ćemo gomilu s hranom."
Oliver s gađenjem stisne usne. "Ne, s dvadeset ljudi nećeš. Ne može. Osim toga, to je
već isprobano. Rekao sam ti da bismo izazvali pravi rat ovdje unutra. Bio bi to munjevit
masakr."
"— a onda, nakon što je zauzmemo — podijelimo hranu. Pravedno i po pravilu, po
jednu štakorsku porciju svakoj mušteriji, sve pod kontrolom. Grešnicima i svima. Do
drugog obroka svatko tko je ikada bio zakinut pridružit će nam se. A onda ćemo biti u
poziciji da se uhvatimo u koštac s težim slučajevima."
"Ti si lud. Ne možeš to izvesti. Ne s dvadeset ljudi."
"Jesam li ja rekao da ćemo imati samo dvadesetoricu? Suegar, jesam li ja to rekao?"
Suegar, slušajući s ushićenjem, odmahne glavom.
"Ja se neću izlagati opasnosti da budem pretučen ako ti ne izmisliš neka opipljiva
sredstva podrške," reče Oliver. "Mogli bismo poginuti zbog ovoga."
"Može," obeća Miles lakoumno.
Trebalo je od nekud početi; morat će se poslužiti svojim vlastitim sredstvima. "Do
slijedećeg obroka ja ću svetoj stvari podariti petsto vojnika."
"Ako ti to uspije, ja ću obići obodnicu ovog logora na rukama i to gol," odgovori
Oliver.
Miles se nasmiješi. "Mogao bih te držati za riječ, naredniče. Dvadesetorica. Do
obroka." Miles ustane. "Dođi, Suegar."
Oliver im uzrujano mahne. Povukli su se mirno. Kad se Miles osvrnuo iza sebe,
Oliver je već bio ustao i hodao je prema grupi zauzetih prostirki poredanih kraj njegove
vlastite, mašući, kako se činilo, nekom poznaniku.
171
"Onda, kako ćemo nabaviti 500 vojnika do slijedećeg obroka?" upita Suegar. "Moram
te upozoriti, Oliver je bio najbolje što sam imao. S ostalima će zasigurno biti teže."
"Što," reče Miles, "zar ti je vjera već poljuljana?"
"Ja vjerujem," reče Suegar, "samo ne vidim. Možda sam zato blažen, ne znam."
"Iznenađuješ me. Mislio sam da je sve prilično očito. Eno." Miles upre prstom preko
logora prema neoznačenoj granici grupe žena.
"Oh," Suegar zastane. "Oh, oh. Ne bih baš rekao, Miles."
"Da. Hajdemo."
"Ovamo nećeš ući bez operacije za promjenu spola."
"Što, vođen Bogom kao što jesi, zar njima nisi pokušao propovijedati svoje svete
spise?"
"Pokušao sam. Izmlatile me. Poslije sam pokušavao drugdje."
Miles zastane i napući usne promatrajući Suegara. "Nije to bio poraz, inače se ne bi
održao dovoljno dugo da sretneš mene. Je li ti odlučnost presahla zbog srama? Imaš
nekih nesređenih računa u tom dijelu?"
Suegar odmahne glavom. "Ne osobno. Osim možda nekih manjih grijeha.
Jednostavno ih više nisam imao srca gnjaviti s tim."
"Čitavo ovo mjesto pati od manjeg grijeha." Bilo je to ipak olakšanje; to da Suegar
nije neka vrsta silovatelja po vlastitom priznanju. Miles preleti pogledom po prizoru,
nastojeći iz ograničenih informacija zaključiti na neki sistem o razmještanju, grupiranju,
aktivnostima. "Da... pritisak grabežljivaca rezultira ponašanjem stada. S obzirom da je
društvena podjela takva kakva jest, pritisak mora da je prilično velik kad drži na okupu
grupu ove veličine. Ali otkad sam došao nisam primijetio nikakavih izgreda... "
"To dođe i prođe," reče Suegar. "Mjesečeve mijene ili takvo što."
Točno, mjesečeve mijene. U srcu, Miles pošalje molitvu zahvale bogovima, kakvi god
bili, što su Cetagandanci usadili neki samooslobađajući mjesečni kontraceptiv u sve
ženske zatvorenike, zajedno s ostalim imunizatorima. Blagoslovljen bio zaboravljeni
pojedinac koji je u MSK pravila uvrstio i tu klauzulu, natjeravši tako Cetagandance na
neke finije oblike legalnog mučenja. A opet, bi li prisutnost trudnoća, novorođenčadi i
djece među zatvorenicima bila još jedna destabilizirajuća komponenta — ili učvršćujuća
snaga, dublja i jača od svih ostalih koje su Cetagandanci, činilo se, tako uspješno skršili?
S čisto logističkog stajališta, Miles je bio sretan što je pitanje samo teoretske prirode.
172
"Onda... " Miles udahne duboko i navuče svoj nepostojeći šešir duboko na oči pod
napadnim kutom. "Ja sam ovdje novi i samim tim privremeno mi nije neugodno. Neka
onaj koji je bez grijeha baci prvi mamac. Osim toga, ja sam u prednosti što se tiče ove
vrste pregovora. Očito je da ne predstavljam prijetnju." Zaputi se prema naprijed.
"Ja ću te ovdje čekati," dovikne mu Suegar i čučne na mjestu.
Miles je podesio korak tako da presretne ophodnju od šest žena koje su šetale uz
granicu. Zastane pred njima i skine svoj zamišljeni šešir te ga strateški zadrži na mjestu
gdje su mu se noge odvajale od tijela. "Dobar dan, dame. Dozvolite da se ispričam zbog
svog pon-" Uvodna rečenica bi mu prekinuta kad mu se usta naglo napune zemljom,
budući da su mu četiri žene što su ga zaobišle gurnule istovremeno noge unazad, a
ramena naprijed, svalivši ga tako uredno na tlo licem prema dolje. Nije uspio ni ispljunuti
zemlju, već se našao u zraku, podignut i vrtoglavo zavitlan rukama što su ga držale za
udove. Nijemo odbrojavanje do tri i Miles se vine u zrak da bi nakon kratkog, jadnog leta
aterirao nedaleko Suegara. Žene u ophodnji nastave šetnju bez riječi.
"Vidiš što mislim?" reče Suegar.
Miles okrene glavu i pogleda ga. "Izračunao si ovu putanju u centimetar, zar ne?"
reče mrgodno.
"Otprilike," prizna Suegar. "Pretpostavio sam da će te baciti nešto dalje nego obično,
zbog tvog stasa."
Miles se podigne u sjedeći položaj, još uvijek pokušavajući uhvatiti dah. Prokleta
rebra, bila su postala gotovo podnošljiva, no sada su mu svakim udisajem pritiskala prsa
u bolnoj agoniji. Za nekoliko minuta ustane i otrese sa sebe prašinu. Malo razmisli, a
zatim podigne i svoj nevidljivi šešir. Još uvijek nestabilan, na trenutak se morao rukama
osloniti na koljena.
"U redu," promrmlja," idemo natrag."
"Miles— "
"Suegar, to se mora učiniti. Nema izbora. U svakom slučaju, ne mogu odustati sad
kad sam započeo. Rekli su mi da sam patološki uporan. Ne mogu odustati."
Suegar otvori usta da se suprotstavi, a zatim proguta primjedbu. "Dobro," reče.
Sjedne ponovno prekriženih nogu, nesvjesno milujući svoje krpeno štivo. "Čekat ću dok
me ne pozoveš." Činilo se da je zapao u sanjarenje ili meditiranje — ili možda u lagani
san.
173
Milesov drugi pohod završio je poput prvog, osim što mu je putanja bila možda nešto
duža i nešto viša. Treći je pokušaj imao sličan kraj, no let je bio mnogo kraći.
"Super," promrmlja za sebe. "Mora da ih ovo umara."
Ovoga je puta poskakivao usporedno s ophodnjom, izvan domašaja, ali tako da ga
mogu čuti. "Slušajte," prodahće, "ne morate ovo raditi malo pomalo. Dozvolite da vam
olakšam stvar. Ja imam ovaj teratogenetski poremećaj kostiju — razumijete, ja nisam
mutant, geni su mi normalni, samo im se izražaj izobličio jer je moja majka bila izložena
određenom otrovu dok je bila trudna — to je jednokratno, neće se odraziti na djeci koju
bih ja mogao imati — uvijek sam mislio da je lakše komunicirati kad se to zna, nisam
mutant — u svakom slučaju, kosti su mi krhke, u stvari, bilo koja od vas mogla bi mi
vjerojatno polomiti sve do jedne. Možda se pitate zašto vam sve ovo govorim — u stvari,
obično to ne volim razglašavati na sva usta — morate stati i saslušati me. Ja nisam
prijetnja — zar izgledam tako? — izazov možda, ne prijetnja, zar ćete me tjerati da trčim
za vama po cijelom logoru? Usporite, zaboga —" Ovim tempom vrlo će brzo ostati bez
daha, a time i bez verbalne municije.
Skakutao je pred njima, a onda stao raširenih ruku. "— pa ako mi namjeravate
polomiti sve kosti u tijelu, molim vas, učinite to sada i svršite s tim, jer ja ću se vraćati
ovamo sve dok to ne napravite."
Na kratak znak vođe, ophodnja zastane pred njim.
"Držite ga za riječ," predloži visoka crvenokosa. Njena kratka bakreno-crvena kosa
očaravala je Milesa do ludila; zamišljao je njen ostatak kako u pramenovima pada na tlo
pod škarama bezobzirnih cetagandskih stražara. "Ja ću mu slomiti lijevu ruku ako mu ti
slomiš desnu, Conr," nastavi ona.
"Ako je to jedini način da vas natjeram da stanete na pet minuta i poslušate me, neka
vam bude," odgovori Miles ne povlačeći se. Crvenokosa istupi, napne se obuhvativši mu
lijevi lakat rukom, po sistemu poluge, i stane pritiskati.
"Pet minuta, može?" doda Miles očajno, kako se pritisak pojačavao. Njen mu je
pogled palio obraz. Polizao je usne, zatvorio oči, zadržao dah i čekao. Pritisak je postao
kritičan... podigao se na prste...
Pustila ga je tako naglo da je zateturao. "Muškarci," primijeti ona s gnušanjem, "
uvijek morate od svega napraviti natjecanje u pišanju."
"Biologija je Sudbina," protisne Miles podižući očne kapke.
"— ili si neki perverzan tip — svršavaš li kad te pretuku žene?"
174
Bože, ne valjda. Donji dijelovi tijela umalo su ga izdali kojim nekontroliranim
pozdravom, ali ipak nisu. Ako se namjerava puno motati oko te crvenokose, nesumnjivo
mora nekako nabaviti hlače. "Ako kažem DA, bi li se suzdržala samo da me kazniš?"
ponudio je.
"Kvragu, ne."
"Samo sam pomislio —"
"Dosta je bilo sranja, Beatrice," reče vođa ophodnje. Na njen znak glavom crvenokosa
se vrati u formaciju. "U redu, kržljavče, imaš pet minuta. Možda."
"Hvala, gospođo." Miles udahne i sredi se kako je najbolje mogao budući da nije imao
uniforme koju bi poravnao. "Prvo, dopustite mi da se ispričam što sam narušio vašu
privatnost ovako gol. Praktično prve osobe koje sam sreo došavši u ovaj zatvor bile su
organizirane u grupu za pomoć sebi samima — oteli su mi, između ostalog, odjeću.
"Vidjela sam to," potvrdi neočekivano crvenokosa Beatrice. "Pittova banda."
Miles skine šešir i nakloni joj se. "Da, hvala."
"Kad to radiš ljudima iza sebe pokazuješ tur," prokomentira ona hladnokrvno.
"To je njihov pogled na svijet," odgovori on. "Htio bih razgovarati s vašim vođom ili
vođama. Imam ozbiljan plan za poboljšanje atmosphere ovdje unutra, želio bih pozvati
vašu grupu na suradnju. Ukratko, vi ste ovdje najveći ostatak civilizacije, da ne kažem
vojnog reda. Volio bih da proširite granice."
"Sve što imamo koristimo da očuvamo svoje granice, sinko," odgovori vođa. "Nema
šanse. Dakle, tornjaj se."
"I izdrkaj se također," predloži Beatrice. "Ovdje nećeš ništa dobiti."
Miles uzdahne i stane okretati šešir u rukama. Zavrti ga na trenutak na jednom
prstu i prikuje pogled za oči crvenokose. "Vidiš moj šešir. To je jedini komad odjeće koji
sam uspio sačuvati od mrzovoljne petorke — Pittove bande, kažeš."
Ona otpuhne na sadržaj rečenice. "Ti kreteni... Zašto samo šešir? Zašto ne hlače?
Zašto ne kompletnu uniformu, kad smo već kod toga?" doda sarkastično.
"Šešir je najkorisniji dio za komuniciranje. Možeš njime raditi široke pokrete," on
učini tako, "ostaviti dojam iskrenosti," podigne ga i zadrži ispred srca, "pokazati
nelagodu," ispred genitalija uz pokunjen čučanj, "ili bijes —" baci ga na tlo kao da bi ga
mogao zabiti u zemlju, a onda ga podigne i pažljivo otrese, "ili odlučnost —" nabije ga na
175
glavu i trgne obod duboko na oči, "ili se možeš nakloniti." Ponovno ga skine da bi joj
iskazao to poštovanje. "Vidiš li taj šešir?"
Počela se zabavljati. "Da... "
"Vidiš li perje na njemu?"
"Da... "
"Opiši ga."
"Oh — ukrasna pera."
"Koliko ih je?"
"Dva. Skupljena zajedno."
"Vidiš li boju perja?"
Povukla se, odjednom ponovno svjesna situacije i pogledom prešla preko svojih
kolegica. "Ne."
"Kad budeš mogla vidjeti boju tog perja," reče Miles nježno, "moći ćeš shvatiti i kako
proširiti ove granice u beskraj."
Ona ne reče ništa, a lice joj ostane bezizražajno. No vođa ophodnje promrmlja,
"Možda bi bilo bolje da ovaj mali kržljavac porazgovara s Tris. Samo ovaj put."
Žena na najvišem položaju očito je nekad bila borac na prvoj liniji, a ne u logistici
poput većine žena. Mišiće što su joj se pod kožom izvijali poput isprepletenih kožnatih
niti zacijelo nije razvila čučeći cijelo vrijeme ispred holovidskog ekrana u nekoj
pozadinskoj postaji. Nosila je pravo oružje što je sijalo pravu smrt, a ponekad zakazivalo;
probijala se do samih granica onoga što se može učiniti od mesa, kostiju i metala, i taj je
pritisak ostavio traga na njoj. Iluzija u njoj dogorjela je poput infekcije ostavljajući
spaljeni ožiljak. Bijes je neprestano plamtio u njenim očima, kao vatra u ugljenokopu,
skrivena i neugasiva. Moglo joj je biti 35 ili 40 godina.
Bože, zaljubio sam se, pomisli Miles. Brat Miles želi TEBE za Reformacijsku vojsku...
onda sabere misli. Ovdje i sada bila je kritična točka za ostvarenje njegova plana, i svo
zadirkivanje, rječitost, šarm i sranje koje može iscijediti iz sebe neće biti dovoljni, čak ni
omotani velikom, plavom mašnom.
Ranjeni žele vlast i ništa drugo; misle da će im vlast pomoći da ne budu ponovno
povrijeđeni. Ova ovdje neće biti zainteresirana za Suegarovu poruku — barem ne još...
176
Miles udahne duboko. "Gospođo, ovdje sam da vam ponudim kontrolu nad čitavim
logorom."
Gledala je u njega kao da je on nešto što je našla na zidu u mračnom kutku prostorije
za nuždu. Oči su joj strugale preko njegove golotinje; Miles je mogao osjetiti ožiljke od
pandži kako ga pale od brade do nožnih prstiju.
"Koju ti bez sumnje čuvaš u svojoj vunenoj vreći," zareži ona. "Kontrola nad ovim
logorom ne postoji, mutante. Dakle, nije na tebi da je nudiš. Dostavi ga na našu granicu
u komadima, Beatrice."
Izbjegao je crvenokosu. Ispravljanjem onog o mutantu pozabavit će se kasnije. "Na
meni je da je stvorim," izjavi. "Pazite, ovo što ja nudim je moć, ne osveta. Osveta je
preskup luksuz. Zapovjednici si je ne mogu priuštiti."
Tris se podigne sa svoje prostirke i uspravi se u punoj visini, a onda se sagne u
koljenima kako bi mu se unijela u lice i prosikće, "Šteta, govno malo. Gotovo da si me
zaintrigirao. Jer ja želim osvetu. Nad svakim muškarcem u ovom logoru."
"U tom su slučaju Cetagandanci uspjeli; zaboravila se tko ti je pravi neprijatelj."
"Reci radije da sam otkrila tko mi je pravi neprijatelj. Želiš li znati što su nam sve
učinili — naši vlastiti momci - "
"Cetagandanci žele da vjeruješ da je ovo," on pokaže rukom preko čitavog logora,
"nešto što radite jedni drugima. Tako, boreći se jedni s drugima, postajete njihove
marionete. Oni vas promatraju cijelo vrijeme, znaš, voajeri vašeg poniženja."
Ona baci pogled prema gore, skoro neprimjetno; dobro je. Gotovo bolest ovih ljudi
bilo je to što su radije gledali u bilo kojem drugom smjeru nego prema gore, prema
kupoli.
"Moć je bolja od osvete," predloži Miles ne ustuknuvši pred njenim mirnim licem,
hladnim poput zmijskoga, ni pred njenim vrućim očima. "Moć je živa stvar kojom možeš
dohvatiti budućnost. Osveta je mrtva, ona poseže iz prošlosti da dohvati tebe."
"— a ti si umjetnik sranja," prekine ga ona, "koji poseže za svime što tone. Sad te
imam! Ovo je moć." Obavila mu je ruku ispod nosa, stežući i opuštajući mišiće. "Ovo je
jedina moć koja ovdje postoji. Ti je nemaš i želiš je kupiti da ti čuva dupe. No došao si na
pogrešno mjesto."
"Ne," opovrgne Miles i potapše se po čelu. "Ovo je moć. I ja sam vlasnik trgovine. Ovo
kontrolira ovo," lupi šakom u dlan druge ruke. "Ljudi mogu pokretati planine, ali ideje
pokreću ljude. Preko tijela može se doći do uma — čemu inače sve ovo," pokaže na logor,
177
"nego da se kroz vaša tijela dopre do vaših glava. No ta moć ide u oba smjera, a povratni
je val jači.
"U trenutku kad si dozvolila Cetagandancima da tvoju moć svedu samo na ovo,"
stisne joj biceps zbog uvjerljivosti — kao da je stisnuo stijenu presvučenu baršunom, a
ona se napne, ljuta zbog slobode koju si je dozvolio, "dozvolila si im da te svedu na tvoju
najslabiju komponentu. I pobjeda je njihova."
"Pobjeda je njihova kako god okreneš," uzvikne ona, odgurnuvši ga. Miles osjeti
olakšanje što nije odlučila da mu slomi ruku. "Što god činili, mi smo i dalje zatvorenici.
Mogu nam uskratiti hranu ili prokleti zrak ili nas stiještiti u kašu. A vrijeme je na
njihovoj strani. Čak i ako ispišamo krv uspostavljajući red — ako je to ono što pokušavaš
napraviti — sve što moraju učiniti jest čekati da on opet pukne. Ovdje smo zauvijek. I
bolje se počni navikavati na tu pomisao."
"Tu sam priču već čuo," reče Miles. "Promisli glavom. Da vas misle zadržati ovdje
zauvijek mogli su vas spaliti odmah na početku i uštedjeti si popriličan trošak za
održavanje ovog logora. Ne. Ovdje ste zato što ste bili najbolje što je Marilac imao,
najbolji borci, najsnažniji, najopakiji, najopasniji. Oni koje bi svi što se mogu oduprijeti
okupaciji izabrali za svoje vođe. Plan je Cetagandanaca da vas slome, a onda vas vrate u
vaš svijet kao neškodljivu zarazu, da savjetujete predaju vašim ljudima."
"Kad ubiju ovo," dotakne joj čelo, oh, tako nježno, "Cetagandanci se više ne moraju
bojati ovoga," položi jedan prst na njen mišić, "i svi ćete moći slobodno otići. U svijet čiji
će vas horizont opkoliti poput ove kupole, iz kojeg jednako tako nećete moći pobjeći. Rat
nije gotov. Ovdje ste jer Cetagandanci još uvijek čekaju predaju Fallow Corea."
Na trenutak je pomislio da bi ga mogla ubiti, zadaviti ga na licu mjesta. Sigurno bi
ga radije rasporila nadvoje nego dozvolila mu da je vidi kako plače.
Povratila je svoju obrambenu, ogorčenu napetost trzajem glave ili udisajem zraka.
"Ako je to točno, onda bismo se, slijedeći te, udaljili od slobode umjesto da joj se
približimo."
Prokletstvo, još je i logična. Nije ga morala tući, mogla ga je raščlanjivati do smrti
ako se ne izvuče. Izvukao se. "Tu je sitna razlika između zatvorenika i roba. Ja nijednog
ni drugog ne smatram slobodnim. A ni ti."
Nije ništa rekla; gledala ga je suženih očiju, nesvjesno grickajući donju usnicu.
"Čudan si ti," reče napokon. "Zašto govoriš 'Vi', a ne 'Mi'?"
Miles nehajno slegne ramenima. K'vragu — zamisli se malo nad svojim govorom —
bila je u pravu, govorio je 'Vi'. Tu smo malo preblizu rubu. Ipak, još uvijek može od
178
pogreške napraviti prednost. "Izgledam li ja kao cvijet Marilacove vojne moći? Ja ne
spadam ovamo, uhvaćen sam u svijetu koji nisam stvorio. Putnik — hodočasnik — u
prolazu. Pitaj Suegara."
Ona otpuhne. "Tog luđaka."
Nije upala u klopku. Štakori, rekla bi Elli. Nedostajala mu je Elli. Pokušaj ponovno
kasnije. "Nemoj otpisati Suegara. On ima poruku za vas. Ja nalazim da je neobično
zanimljiva."
"Čula sam je. Mislim da je iritantna... Onda, što ti želiš izvući iz svega ovoga? I
nemoj mi reći 'ništa' jer ti neću povjerovati. Osobno mislim da želiš kontrolu nad ovim
logorom za sebe, a ne želim se ponuditi da budem sredstvo za postizanje tog cilja."
Sada je brzo razmišljala, i konstruktivno, slijedeći i neke druge misli pored one da ga
dostavi na granicu u komadima. Bio je sve bliže...
"Želim biti duhovni savjetnik. Ne želim kontrolu — u biti, što bih s njom? — samo
savjetnik."
Mora da je riječ 'savjetnik' bila ona što je upalila, bilo je to neko njeno staro sjećanje.
Odjednom je sasvim otvorila oči. Bio je dovoljno blizu da vidi kako joj se zjenice šire.
Nagnula se naprijedi prešla kažiprstom preko jedva vidljivih utora na njegovu licu
izazvanih određenim zaštitnim remenjem na kacigi svemirskog oklopa. Ponovno se
uspravila i pomilovala s prva dva prsta dublje utore što su trajno obrubljivali njen vlastiti
nos. "Što si rekao da si bio prije?"
"Činovnik. Regrutni ured," odvrati Miles ustrajno.
"A... shvaćam."
Ako je shvatila apsurdnost toga da je netko tko tvrdi da je bio činovnik u pozadini
nosio bojni oklop dovoljno dugo da mu od njega ostanu ožiljci, bio je na konju. Možda.
Spustila se ponovno na svoju prostirku za spavanje i pokazala na njen drugi dio.
"Sjedni, kapelane. I nastavi pričati."
Suegar je zaista spavao kad ga je Miles ponovno pronašao kako sjedi prekriženih
nogu i hrče. Miles ga potapše po ramenu.
"Probudi, se Suegar, stigli smo."
Stresao se. "Bože, nedostaje mi kava. Uh?" Trepnuo je pogledavši Milesa. Još si u
jednom komadu?"
179
"Jedva. Slušaj, ovo s odjećom u rijeci — sad kad smo se našli, moramo li i dalje biti
goli?" Ili je proročanstvo ispunjeno u dovoljnoj mjeri?"
"Ha?"
"Možemo li se sada obući?" ponovi Miles strpljivo.
"Pa... ne znam. Da je zamišljeno da imamo odjeću pretpostavljam da bi nam bila
dana..."
Miles ga gurne laktom i pokaže. "Eno. Dana nam je."
Nekoliko metara dalje, oslonjena na kuk, stajala je Beatrice u pozi koja je odavala
razdraženu dosadu, s gomilom sive odjeće pod rukom. "Vas dva luđaka, hoćete ovu
odjeću ili ne? Ja idem natrag."
"Nagovorio si ih da ti da ju odjeću?" prošapće Suegar u nevjerici.
"Nama, Suegar, nama." Miles da znak Beatrici. "Mislim da će biti u redu."
Ona im dobaci hrpu odjeće, otpuhne i udalji se velikim koracima.
"Hvala," dovikne Miles. Istrese tkaninu. Dva kompleta sivih pidžama, jedan mali,
jedan veliki. Miles je rubove nogavica morao presaviti samo jednom da ne bi gazio po
njima. Pidžame su bile zaprljane i krute od prašine i ustajalog znoja i vjerojatno su bile
skinute s leševa, pomisli Miles. Suegar se uvukao u svoj komplet i stajao je opipavajući u
čudu sivi materijal.
"Dale su nam odjeću. Dale su nam je," promrmlja. "Kako si to izveo?"
"Dale su nam sve, Suegar. Dođi, moram ponovno razgovarati s Oliverom" Miles
odlučno odvuče Suegara. "Pitam se koliko točno vremena imamo do slijedećeg obroka.
Dva su u svaka dvadeset i četiri sata, to je sigurno, no ne bi me iznenadilo da su razmaci
nepravilni, kako bi još više pomutili vaš osjećaj za vrijeme — napokon, to je ovdje jedini
sat..."
Milesovu pažnju privuče pokret, čovjek je trčao. Nije to bio povremen trk nekoga tko
bježi pred neprijateljskom grupom; ovaj je samo trčao iz petnih žila, pognute glave, dok
su mu bose noge udarale po zemlji u divljem ritmu. U načelu je slijedio kružnicu, osim
što je zaobilazio granicu ženske grupe. Dok je trčao, plakao je.
"Što je ovo?" upita Miles Suegara pokazujući glavom na pojavu što im se približavala.
Suegar slegne ramenima. "Ponekad te uhvati tako. Kad više ne možeš podnijeti
sjedenje ovdje. Vidio sam jednom nekog tipa koji je trčao dok nije umro. U krug i u
krug..."
180
"Dobro," odluči Miles, "ovaj trči prema nama."
"Za sekundu će trčati od nas..."
"Onda mi pomozi da ga uhvatim."
Miles ga uhvati za noge, a Suegar za tijelo. Suegar mu sjedne na prsa. Miles mu
sjedne na desnu ruku, prepolavljajući tako njegov učinkovit otpor. Mora da je bio vrlo
mlad vojnik kad su ga zarobili — možda je lagao o dobi kad je pristupio — jer je čak i
sada imao dječačko lice, poharano suzama i njegovom osobnom vječnošću unutar ovog
šupljeg bisera. Udisao je uz jecaje, a izdisao uz psovke. Nakon nekog se vremena smirio.
Miles mu se unese u lice i kojotski se nasmiješi. "Voliš li ti zabave, dečko?"
"Da..." njegove bijelim obrubljene oči kolutale su lijevo i desno, ali spas nije bio na
vidiku.
"Što je s tvojim prijateljima? I oni vole zabave?"
"Strašno," izjavi dječak, vjerojatno potajno potresen sumnjom da je pao u ruke
nekome tko je luđi čak i od njega. "Bolje se makni s mene, mutante, ili će te raščetvoriti."
"Htio bih pozvati tebe i tvoje prijatelje na ludu zabavu," izrecitira Miles. "Večeras
imamo zabavu koja će biti PO-VI-JES-NI događaj. Znaš gdje se može naći poručnik
Oliver iz nekadašnje Četrnaeste komandosa?"
"Da..." prizna dječak oprezno.
"Onda povedi prijatelje i javite mu se. Bolje ti je da si osiguraš mjesto na ovom vozilu
sad, jer ako nisi na njemu bit ćeš pod njim. Reformacijska Vojska ide van. Razumiješ?"
"Razumijem," odvrati dječak bez daha jer mu je Suegar radi uvjerljivosti utisnuo šaku
u pleksus.
"Reci mu da te je poslao Brat Miles," dovikne mu Miles dok je dječak teturajući
odlazio, osvrćući se nervozno preko ramena. "Ovdje se ne možeš skriti. Ako se ne pojaviš
poslat ću Svemirske Komandose da te pronađu."
Suegar rastrese zgrčene mišiće i svoju novu polovnu odjeću. "Misliš li da će doći?"
Miles se osmjehne. "Borba ili bijeg. Taj će biti u redu." Protegne se i ponovno se
skoncentrira na svoju prvobitnu namjeru. "Oliver."
Na kraju ih nisu imali dvadeset nego dvjesto. Oliver je skupio četrdesetpetoricu.
Dječak što je trčao doveo je osamnaestoricu. Znakovi reda i aktivnosti privukli su
znatiželjne — skitnica na rubu neke grupe trebao je samo upitati, "Što se događa?" da bi
181
bio uveden i promaknut u kaplara na licu mjesta. Zanimanje među promatračima
doseglo je razinu groznice kad su se Oliverove trupe zaputile prema ženskoj granici — i
bile puštene unutra. Istog im se trena pridružilo još sedamdeset i pet dobrovoljaca.
"Znaš li što se događa?" upita Miles jednog takvog dok ih je podvrgavao kratkoj
inspekciji i raspoređivao u jednu od četrnaest komandnih grupa što ih je bio oformio.
"Ne," prizna čovjek. Zamahne rukom žustro prema središtu ženske grupe. "Ali hoću
ići tamo kamo idu one..."
Nakon dvjestotog čovjeka Miles je zabranio prilaz kako bi umirio sve veću Trisinu
nervozu izazvanu ovom povredom njenih granica i tu je ljubaznost odmah iskoristio kao
adut u svojim rukama u njihovoj raspravi oko strategije, koja je još uvijek trajala. Tris je
svoju grupu htjela podijeliti na uobičajen način; pola u napad, pola ostaje u bazi i čuva
granice. Miles je zahtijevao da svi idu u napad.
"Ako pobijedimo više ti neće trebati straže."
"A što ako izgubimo?"
Miles stiša glas. "Mi se ne usuđujemo izgubiti. Ovo je jedini trenutak kad imamo
iznenađenje na svojoj strani. Da, možemo se povući — pregrupirati — pokušati ponovo
—ja sam prvi spreman — ne, odlučan — da pokušavam do smrti. No nakon ovoga, ono
što pokušavamo napraviti bit će posve očito svakoj suparničkoj grupi i imat će vremena
isplanirati svoje vlastite strategije. Ja osobno imam posebnu averziju prema pat-
pozicijama. Više volim dobivati ratove nego produžavati ih."
Ona uzdahne, odjednom iscrpljena, umorna, stara. "Dugo sam bila u ratu, znaš?
Nakon nekog vremena čak i izgubiti rat čini se boljim nego produžiti ga."
Mogao je osjetiti kako ga odlučnost napušta, uvučena u vrtlog te iste crne slutnje.
Upre prstom prema gore, pretvarajući glas u hrapavi šapat. "Ali zasigurno ne od ovih
gadova."
Ona baci pogled prema gore. Ramena joj se usprave. "Ne. Ne od tih..." Duboko
udahne. "U redu kapelane. Svi idu u napad. Samo ovaj put..."
Oliver se vratio iz kruga komandnih grupa i čučnuo kraj njih. Dobili su naređenja. S
koliko ih Tris sudjeluje u svakoj grupi?"
"Zapovjednik Tris," ispravi ga Miles brzo umjesto nje kad su joj se obrve nabrale. "Bit
će to napad svih odjednom. Dobit ćeš odavde sve što hoda."
182
Oliver napravi brzi račun u prašini koristeći se prstom umjesto štapića. "To znači
oko pedeset u svaku grupu — trebalo bi biti dovoljno... u stvari, što kažeš na to da
oformimo dvadeset grupa? To će ubrzati raspodjelu kad složimo redove. To bi mogao biti
presudan faktor uspjeha."
"Ne," presiječe ga Miles na brzinu kad je Tris počela s odobravanjem klimati glavom.
"Mora ih biti četrnaest. Četrnaest borbenih grupa znači četrnaest redova za četrnaest
gomila s hranom. Četrnaest je — je teološki značajan broj," doda kad su ga počeli
sumnjičavo promatrati.
"Zašto?" upita Tris.
"Zbog četrnaest apostola," reče Miles, sklapajući pobožno ruke.
Tris slegne ramenima. Suegar se počeše po čelu i zausti da nešto kaže — Miles ga
ošine pogubnim pogledom i on zastane.
Oliver ga odmjeri. "Uh." No nije se dalje prepirao.
Uslijedilo je čekanje. Miles je prestao brinuti o svojoj najvećoj bojazni — da će
slijedeća gomila hrane stići prerano, prije nego planovi budu iskovani — i počeo brinuti o
drugoj najvećoj bojazni, da će hrana biti isporučena tako kasno da će izgubiti kontrolu
nad trupama i da će ljudi malo pomalo odlutati, obeshrabreni i umorni od čekanja.
Skupljajući ih Miles se osjećao poput čovjeka koji nateže kozu na konopcu od vode.
Bestjelesna priroda ideje nikad mu se nije činila očitijom.
Oliver ga potapše po ramenu i pokaže prstom. "Počinje..."
Stijenka kupole počela se izobličavati prema unutra na mjestu otprilike trećinu
kružnice udaljenom od njih.
Izbor trenutka bio je savršen. Trupe su bile na vrhuncu spremnosti. Previše savršen...
Cetagandanci su promatrali sve ovo, sigurno ne bi propustili priliku da zagorčaju život
zatvorenicima. Ako gomila hrane nije došla prerano, morala je doći prekasno, Ili...
Miles skoči na noge urlajući, "Čekajte! Čekajte! Čekajte moju zapovijed!"
Grupe za trk su oklijevale, privučene predviđenim ciljem. Ali Oliver je dobro odabrao
zapovjednike — držali su svoje grupe i držali i gledali Olivera. Nekad su ipak bili vojnici.
Oliver je gledao Tris, u društvu njenog poručnika Beatrice, a Tris je ljutito gledala u
Milesa.
"Što je sad? Izgubit ćemo prednost..." započne, dok je sveopći stampedo krenuo
prema izbočini.
183
"Ako griješim," zastenje Miles, "ubit ću se — čekajte, dovraga! Na moju zapovijed. Ne
vidim — Suegar, podigni me..." Popeo se na Suegarova mršava ramena i zagledao se u
izbočinu. Stijenka se samo napola izobličila kad su prvi razočarani uzdasi doprli do
Milesovih napetih ušiju. Miles je divlje okretao glavu. Koliko zamršenih okolnosti — ako
Cetagandanici znaju i on zna da znaju i oni znaju da on zna da znaju i... Prekine
unutrašnje blebetanje u trenutku kad se druga izbočina pojavila na suprotnoj strani
kupole.
Miles ispruži ruku upirući u drugu izbočinu kao da baca kocke. "Tamo! Tamo!
Idemo, idemo, idemo!"
Tris je tek sada shvatila i uz zvižduk mu dobacila pogled pun zapanjenog poštovanja,
a onda se okrenula i odjurila da sustigne glavninu svojih vojnika iza grupa za trk. Miles
spuzne sa Suegarovih ramena i stane šepati za njom.
Bacio je pogled preko ramena na kotrljajuću sivu masu ljudstva što se sudarila sa
suprotnom stranom kupole i zatim se okrenula. Odjednom se osjeti poput čovjeka koji
pokušava pobjeći plimnom valu. Dozvoli sebi kratak jauk i ubrza korak.
Još uvijek može biti da je smrtno pogriješio — ne. Njegove grupe sprintera stigle su
do hrpe i ona je zaista bila tamo. Već su je počeli komadati. Trupe za podršku okružile su
ih živim zidom dok su sprinteri raspoređivali hranu uzduž obodnice kupole.
Cetagandanci su nadmudrili sami sebe. Ovaj put.
Milesovo se vidno polje suzilo od onog orlovskog na žablje kad ga je plimni val
sustigao. Netko ga je gurnuo odozada i lice mu se našlo u prašini. Učinilo mu se da je
prepoznao leđa mrzovoljnog Pitta koji ga je prekoračio, ali nije bio siguran — Pitt bi
jamačno zakoračio na nj, a ne preko njega. Suegar ga podigne na noge povukavši ga za
lijevu ruku, a Miles proguta uzvik bola. Ionako je bilo dosta urlanja.
Miles prepozna dječaka koji je bio trčao kako se sukobljava s nekim snagatorom.
Progura se kraj njega podsjećajući ga iz sveg glasa, "Moraš vikati Stani u red!, a NE Jebi
se!... U borbi svaki signal postane besmislen," promrmlja sebi u bradu, "Uvijek..."
Beatrice se nađe kraj njega. Miles se istog trena uhvati za nju. Beatrice je svoj osobni
prostor čuvala, čak i sada pred Milesovim očima, ponekim usputnim udarcem laktom u
nečiju čeljust, uz prilično gadno pucketanje. Da sam pokuša tako nešto, pomisli Miles
zavidno, ne samo da bi smrskao vlastiti lakat, nego bi i suparnikova bradavica vjerojatno
ostala manje ili više nepovrijedena. Kad smo već kod bradavica, našao se licem u—pa, ne
baš u lice — suočen s crvenokosom. Odhrvao se porivu da uz zadovoljan osmijeh zaroni
u meku sivu tkaninu što joj je pokrivala grudi, iz jednostavnog razloga što bi to sigurno
značilo zaraditi obje slomljene ruke. Zakoluta očima i podigne pogled prema njenom licu.
184
'"Ajde," reče ona i odvuče ga kroz rulju. Da li se to buka stišava? Živi zid njegovih
vlastitih postrojbi razmakne se taman toliko da su se mogli progurati kroz njega.
Bili su blizu točke gdje je počinjao red za jelo. Uspjelo je, Bože mili, stvar je hodala.
Četrnaest komandnih grupa još uvijek nagomilanih prilično blizu jedna drugoj uzduž
stijenke kupole — no to se može ispraviti u slijedećoj rundi — propuštale su gladne
kandidate jednog po jednog. Ljudi zaduženi za ubrzavanje postupka brinuli su se za to da
se redovi kreću što je moguće brže i usmjeravali su one već opskrbljene hranom duž
obodnice iza živog zida u neprekidnom nizu, kako bi opet izišli u veći dio logora, izvan
ruba ljudske gomile. Oliver je na izlaze postavio svoje najopasnije ljude, da u parovima
nadgledaju odlazak i paze da ničija štakorska porcija ne bude na silu oteta.
Prošlo je mnogo vremena otkada je bilo tko ovdje imao priliku biti heroj. Ne mali broj
svježe imenovanih redara prilazio je poslu s velikim entuzijazmom — možda su ovdje
rješavali neke osobne nesuglasice — Miles prepozna jednog iz mrzovoljne petorke ispod
para redara kako, jednog za drugim, prima udarce u lice. Prisjećajući se svog zadatka
Miles pokuša ne prepoznati muziku u tim udarcima šaka u meso.
Miles, Beatrice i Suegar odgurivali su one zatvorenike koji su pokušavali dohvatiti
štakorske porcije natrag prema gomilama za raspodjelu. Uz lagani uzdah žaljenja, Miles
potraži Olivera i pošalje ga na izlaz da uspostavi red među svojim ljudima.
Tris je strogo kontrolirala gomile za raspodjelu i svoj živi zid. Miles čestita sam sebi
što je odabrao žene da dijele hranu. Time je svakako uspostavio duboku emocionalnu
rezonancu. Prilično mnogo zatvorenika čak je promrmljalo i pospano 'hvala' kad su im
njihove porcije gurnute u ruke, a isto su učinili i oni iza njih kad je došao njihov red.
Evo vam! pomisli Miles pogledavši gore prema mirnoj, tihoj kupoli. Nemate više
monopol nad psihološkim ratom, gadovi. Preokrenut ćemo vam smjer probave i nadam
se da ćete izrigati crijeva.
Prepirka kod jedne od gomila za raspodjelu prekine mu tijek misli. On nezadovoljno
iskrivi usne ugledavši Pitta u sredini. Užurbano odšepa do tamo. Pitt je, činilo se, na
svoju štakorsku porciju uzvratio ne zahvalom, već posprdnim pogledom, porugom i
vulgarnom primjedbom. Najmanje tri žene koje su ga čule nastojale su ga raščetvoriti, ali
bez uspjeha; bio je velik i snažan i nesputano je uzvraćao udarce. Jednu je od žena, ne
mnogo višu od Milesa, udario tako da je pala na leđa i nije više ustala. U međuvremenu,
red se zgusnuo i fino, civilizirano izdavanje nazovi-večera bilo je potpuno prekinuto.
Miles opsuje ispod glasa.
"Ti, ti, ti i ti," Miles potapše nekoliko ramena, "zgrabite ga. Izvucite ga odavde —
natrag do drugog kraja kupole."
185
Milesovi izabranici nisu bili oduševljeni zadatkom, ali sad su već pritrčale Tris i
Beatrice i povele napad nešto organiziranije. Pitta su zgrabili i odvukli iza živog zida.
Miles se pobrinuo da hrpa za raspodjelu štakorskih porcija ponovno proradi prije no što
je poklonio pažnju divljem, nepristojnom Pittu. Sada su mu se već pridružili Oliver i
Suegar.
"Otkinut ću jaja ovom gadu," govorila je Tris. "Naređujem—"
"Izdaješ vojnu zapovijed," prekine je Miles. "Ako je ovaj ovdje okrivljen za neposluh
trebala bi ga poslati na vojni sud."
"On je silovatelj i ubojica," odgovori ona ledeno. "Pogubljenje je predobro za njega.
Mora umirati polako."
Miles povuče Suegara u stranu. "U iskušenju sam, ali osjećam neki unutarnji nemir
na pomisao da joj ga sad predam. A opet... stvarno nisam siguran. Što misliš zašto?"
Suegar ga pogleda s poštovanjem. "Mislim da si u pravu. Vidiš — previše ih je krivih."
Pitt, sad već u zapjenjenom bijesu, ugleda Milesa. "Ti! Ti mali pizdolišče — misliš da
te one mogu zaštititi?" Pokaže glavom na Tris i Beatrice. "Nemaju one te mišiće. Pregazili
smo ih jednom, pregazit ćemo ih opet. Ne bismo bili izgubili rat da smo imali prave
vojnike — poput Barrayaraca. Oni svoju vojsku nisu napunili pičkama i pizdoliscima. I
otjerali su Cetagandance sa svoga planeta—"
"Nekako sumnjam," zareži Miles izazvan," da si neki stručnjak za barrayarsku
obranu ili za njihov svijet u Prvom cetagandskom ratu. Inače bi bio nešto naučio..."
"Zar te Tris imenovala dvorskom damom, mutante?" dobaci mu Pitt za uzvrat. "Ne
treba ti mnogo—"
Zašto stojim ovdje izmjenjujući riječi s ovim prostim luđakom? zapita se Miles dok je
Pitt i dalje bijesnio. Nema vremena. Svršimo s tim.
Miles zakorači unatrag i prekriži ruke. "Je li ikome od vas palo na pamet da je ovaj
čovjek cetagandski špijun?"
Čak je i Pitt bio toliko šokiran da je zašutio.
"Dokazi su jasni," nastavi Miles odlučno, podižući glas tako da ga mogu čuti svi koji
su stajali uokrug. "On je kolovođa vaše dezorganizacije. Svojim primjerom i
lukavštinama zaveo je poštene vojnike oko sebe i suprotstavio ih jedne drugima. Bili ste
najbolje što je Marilac imao. Cetagandanci nisu mogli računati na vaš pad. Zato su
posijali sjeme zla među vas. Da se osiguraju. I pošlo im je za rukom... i to jako dobro,
Nikada niste posumnjali—"
186
Oliver zgrabi Milesovo uho i promrmlja, "Brate Miles — ja poznajem ovog tipa. Nije
cetagandsi špijun. On je samo hrpa—"
"Olivere," prosikće Miles kroz stisnute zube, "začepi." I nastavi, "Naravno da je
cetagandski špijun. Krtica. A čitavo ste vrijeme mislili da je ovo nešto što radite samo
sebi."
A tamo gdje đavo ne postoji, pomisli Miles u sebi, može biti korisno izmisliti ga.
Želudac mu se uskomeša, no na licu mu ostane izraz pravednog bijesa. Baci pogled na
lica oko sebe. Dosta ih je bilo blijedih poput njegova, iako ne iz istih razloga. Među njima
zavlada lagani žamor, dijelom zaprepašten, dijelom zloslutan.
"Skinite mu košulju," naredi Miles, "i polegnite ga na trbuh. Suegar, daj mi svoju
šalicu."
Suegarova je plastična šalica imala oštar vrh na puknutom rubu. Miles sjedne na
Pittove butine i tim vrhom ureže riječi
CETA
ŠPIJUN
preko njegovih leđa. Zarezao je duboko i potekla je krv. Pitt je vrištao i psovao i
otimao se.
Miles se uspravi, drhtav i bez daha i to ne samo zbog fizičkog napora.
"A sada," naredi, "dajte mu njegovu štakorsku porciju i otpratite ga do izlaza."
Tris otvori usta da prosvjeduje i opet ih zatvori. Pogledom je palila Pittova leđa dok
su ga odvlačili. Oči joj se s prilično nevjerice vrate na Milesa, kraj kojeg je sjedne strane
stajala ona, a s druge Oliver.
"Zar zaista misliš da je Cetagandanac?" upita tiho.
"Nema šanse," reče Oliver podrugljivo. "U čemu je, dovraga, bio smisao ove šarade,
Brate Miles?"
"Ne sumnjam u Trisine optužbe za ostale njegove zločine," reče Miles kruto. "Sigurno
znaš. Ali ne može biti kažnjen zbog njih, a da cijeli logor ne bude podijeljen, a time i
Trisin autoritet potkopan. Ovako su ona i ostale žene dobile svoju osvetu a da im se nije
suprotstavila polovica muškaraca u logoru. Zapovjednikove su ruke čiste, a zločinca je
ipak stigla pravda. Nadalje, svima njemu srodnim dušama upućeno je upozorenje koje ne
mogu ignorirati. Dakle, funkcionira na svim razinama."
187
Oliverovo je lice postalo bezizražajno. Nakon kratke pauze primijeti, "Boriš se
prljavo, Brate Miles."
"Ne smijem si dozvoliti da izgubim." Miles mu uputi mračan pogled ispod spuštenih
obrva. "Smiješ li ti?"
Oliver stisne usne. "Ne."
Tris nije komentirala.
Miles je osobno nadgledao dostavu štakorskih porcija svim zatvorenicima koji su bili
previše bolesni, slabi ili pretučeni da bi pokušali stati u red za hranu.
Pukovnik Tremont je i dalje mirno ležao na svojoj prostirci, sklupčan, buljeći u
prazno. Oliver klekne i sklopi njegove suhe, ukočene oči. Pukovnik je umro negdje u
zadnjih par sati.
"Žao mi je," reče Miles iskreno, "žao mi je što sam došao tako kasno."
"Pa...," reče Oliver, "pa..." Stajao je, grizući usnicu, a onda odmahne glavom i ne reče
više ništa. Miles i Suegar, Tris i Beatrice pomogli su mu da odnese tijelo, prostirku,
odjeću i šalicu do hrpe za smeće. Oliver gurne štakorsku porciju što ju je bio sačuvao, pod
mrtvačevu ruku. Nitko nije ni pokušao svući leš nakon što su mu okrenuli leđa, iako je
drugo ukočeno tijelo na hrpi bilo već opljačkano, golo i prevrnuto.
Malo nakon toga spotakli su se o Pittovo tijelo. Uzrok smrti bilo je vjerojatno
gušenje, no lice mu je bilo tako izudarano da njegova crvena boja nije bila siguran dokaz
o tome.
Tris, čučnuvši pored leša, pogleda Milesa polako ga procjenjujući. "Mislim da si
možda ipak u pravu što se tiče moći, mali čovječe."
"A osvete?"
"Mislila sam da je se nikad neću moći nauživati," uzdahne ona promatrajući tijelo
kraj sebe. "Da... i što se tiče osvete."
"Hvala." Miles ubode tijelo nožnim prstom. "Nemoj se zavaravati, ovo je gubitak u
našim redovima."
Miles i Suegar pustili su da ga netko drugi odvuče do hrpe za smeće.
Odmah nakon Operacije Ručak Miles je održao ratni savjet. Oni koji su nosili
Tremontovo tijelo, a o kojima je Miles počeo razmišljati kao o svom glavnom osoblju, i
četrnaest vođa komandnih grupa sakupili su se oko njega na mjestu u blizini granica
ženske grupe. Miles je koračao naprijed natrag pred njima energično gestikulirajući.
188
"Odajem priznanje vođama grupa za izvrsno obavljen posao i poručniku Oliveru za
njihov odabir. Uspjehom ove operacije pribavili smo si ne samo privrženost većeg dijela
logora, već i vrijeme. Svaki obrok nakon ovoga trebao bi ići sve lakše, sve jednostavnije,
trebao bi postati manevarska vježba za slijedeći.
"Imajte na umu, ovo je vojna vježba. Ponovno smo u ratu. Već smo namamili
Cetagandance da prekinu svoju pažljivo sračunatu rutinu i povuku svoj potez. Mi smo
djelovali. Oni su reagirali. Koliko god vam se to činilo čudnim, mi imamo ofenzivnu
prednost.
"Sad počinjemo planirati daljnju strategiju. Želim vaše mišljenje o tome koji će biti
slijedeći izazov Cetagandanaca." U biti, želim da mislite, točka. "Toliko o propovijedi —
zapovjedniče Tris, preuzmite riječ." Miles se natjera da sjedne prekriženih nogu,
prepuštajući prostor svojoj izabranici, htjela ona to ili ne. Podsjetio se da je Tris bila
časnik na bojnom polju, a ne za stolom; trebalo joj je više prakse nego njemu.
"Naravno, opet mogu poslati premale gomile, kao što su to činili ranije," započne ona
nakon što je pročistila grlo. "Drži se da je na taj način sav ovaj nered i počeo." Pogled joj
se sretne s Milesovim i on joj klimne ohrabrujući je. "To znači da ćemo morati početi s
prebrojavanjem osoba u logoru i izrađivanjem strogih rotacijskih rasporeda ljudi koji će
dijeliti svoje porcije s onima koji budu zakinuti. Svaki vođa grupe mora izabrati
intendanta i nekolicinu računovođa koji će provjeravati njegove račune."
"Jednako prepreden potez koji bi Cetagandanci mogli pokušati," morao se umiješati
Miles, "je da nam pošalju previše porcija, stvarajući nam tako zanimljiv problem: kako
ravnomjerno podijeliti viškove. Da sam na tvome mjestu pobrinuo bih se i za to." Uputi
Trisi blag osmijeh.
Ona podigne obrvu i nastavi. "Mogli bi isto tako razdijeliti gomilu s hranom ne bi li
nam otežali zauzimanje i strogu kontrolu ponovne raspodjele porcija. Ima li još koji
prljavi trik koji bismo mogli očekivati?" Nije se mogla suzdržati a da ne pogleda Milesa.
Jedan od vođa grupa s oklijevanjem podigne ruku. "Gospođo — oni slušaju sve ovo.
Ne čini li vam se da mi mislimo za njih?"
Miles ustane da odgovori na to pitanje jasno i glasno. "Naravno da slušaju.
Nesumnjivo su nam poklonili svu svoju ustreptalu pažnju." Učini prost pokret prema
kupoli. "Neka. Svaki njihov potez je poruka izvana, sjenka što nam ukazuje na njihov
oblik, podatak o njima. Mi ćemo ga prihvatiti."
"Recimo," reče drugi vođa s još više oklijevanja, "da nam ponovno prekinu dovod
zraka? Zauvijek?"
189
"Onda," reče Miles meko, "gube svoj teško stečeni položaj u MSK, za koji su se jako
namučili. U posljednje vrijeme igraju na promidžbu, posebno otkad naša strana, s
obzirom da su se stvari odvijale tako kako jesu, nije bila u stanju održavati ni vlastite
trupe kako treba, a kamoli zarobljene Cetagandance. Cetagandanci, čiji je javni stav da
dijele Imperijalnu vlast s nama iz kulturne darežljivosti, hvale se ovim logorom kao
iskazom svoje izvanredne civilizacije i kulture..."
Nekoliko poruga i zvižduka pokaže mišljenje zatvorenika o ovoj izjavi, pa se Miles
nasmiješi i nastavi. "Stopa smrtnosti u ovom logoru je tako velika da je privukla pažnju
MSK. Cetagandanci su je do sada, kroz tri odvojene MSK komisije, uspijevali opravdati,
no 100% bi čak i za njih bilo malo previše." Drhtaj odobravanja, suzdržanog bijesa prođe
kroz njegove ushićene slušaoce.
Miles ponovno sjedne. Oliver se nagne prema njemu i prošapće, "Kako si, dovraga,
doznao sve te podatke?"
Miles se osmjehne. "Zvučalo je uvjerljivo? Odlično."
Oliver sjedne natrag, nervozan. "Ne prezaš ni pred čim, zar ne?"
"Ne u ratu.
Tris i njene vođe grupa prevele su slijedeća dva sata izvodeći planove za moguće
postupke Cetagandanaca pri novom obroku i vlastite odgovore na svaku od mogućnosti.
Razdvojile su se kako bi ih vođe mogle proslijediti svojim podređenima, a Oliver svojim
dodatnim redarstvenim postrojbama.
Tris zastane pred Milesom koji je bio podlegao gravitaciji negdje tijekom drugog sata
i sada je ležao na zemlji zureći nekako spokojno u kupolu, trepćući očima u nastojanju
da ih održi otvorenima. Nije bio spavao dan i pol prije no što je uopće došao ovamo. Nije
bio siguran koliko je vremena prošlo od tada.
"Sjetila sam se još jedne mogućnosti," primijeti Tris. "Što ako ne učine ništa? Ako ne
učine ništa i ne promijene ništa?"
On se pospano nasmiješi. "To se čini najvjerojatnijim. Onaj pokušaj da nas prijeđu
kod prošlog obroka bio je, mislim, greška s njihove strane."
"No, u odsustvu neprijatelja koliko se dugo možemo pretvarati da smo vojska?" bila
je uporna. "Ostrugao si nas s dna za ovo. A kad se istrošimo, što onda?"
Miles se sklupča na boku, tonući u čudne i neuhvatljive misli, zaveden naznakom
erotskog sna o visokoj, agresivnoj, crvenokosoj ženi. Zijevne. "Onda se molimo za čudo.
Podsjeti me da porazgovorim s vama o čudima... kasnije..."
190
Napola se probudio kad je netko protresao prostirku pod njim. Uputi pospani
osmijeh Beatrici.
"Ludi mutante," zareži ona na njega i grubo ga otkotrlja na jastuk. "Nemoj misliti da
je ovo bila moja ideja."
"Bogami, Suegar," promrmlja Miles, "mislim da joj se sviđam." Ponovno se stisne uz
Beatrice iz sna, privremeno spokojan.
Na Milesovu prikrivenu žalost, njegov se zaključak pokazao točnim. Cetagandanci
su se vratili u uobičajenu rutinu obroka, ponovno bez odgovora na unutrašnja previranja
svojih zarobljenika. Miles nije bio siguran da mu se to sviđa. Istina, to mu je pružilo
mnogo mogućnosti da doradi svoj plan raspodjele štakorskih porcija. No nekakvo uzne-
miravanje od strane kupole odvuklo bi pažnju zatvorenika prema van, ponovno bi im
dalo neprijatelja i, iznad svega, razbilo paralizirajuću dosadu njihovih života. Dugoročno
gledano, zasigurno će se pokazati da je Tris bila u pravu.
"Mrzim neprijatelja koji ne griješi," promrmlja Miles razdraženo i usmjeri snage na
događaje koje je mogao kontrolirati.
Pronašao je jednog flegmatičnog zatvorenika s pravilnim otkucajima srca i postavio
ga da leži na zemlji i mjeri vlastiti puls, pa je počeo mjeriti vrijeme raspodjele, a zatim ga
je pokušao skratiti.
"To je duhovna vježba," objavio je kad je postigao da njegovih četrnaest intendanata
izdaje dvjesto štakorskih porcija odjednom, s pauzom od trideset minuta između grupa.
"To je promjena ritma," objasnio je Trisi u povjerenju. "Ako već ne možemo natjerati
Cetagandance da unesu malo raznolikosti, onda to jednostavno moramo učiniti sami."
Također je napokon dobio točan popis preživjelih zatvorenika. Miles je bio svugdje,
poticao je, stimulirao, gurao, obuzdavao.
"Ako zaista želiš da ide brže, raspodijeli hranu na više gomila," pobunio se Oliver.
"Ne bogohuli," odgovorio je Miles i dao se na posao potičući svoje grupe da prenesu
štakorske porcije do gomila za raspodjelu što su bile ravnomjerno raspoređene duž
kružnice.
Na kraju devetnaestog obroka otkad je došao u logor Miles je svoj sistem raspodjele
ocijenio potpunim i teološki ispravnim. Ako svaka dva obroka nazove 'jednim danom', bio
je ovdje devet dana.
"Ja sam spreman," progunđao je, "a prerano je."
"Plačeš jer više nema svjetova za osvajanje?" upitala je Tris uz sarkastičan osmijeh.
191
Do trideset i drugog obroka sistem je još uvijek funkcionirao glatko, no Miles je
postajao sve napetiji.
"Dobrodošao u dugoročnu perspektivu," rekla je Beatrice suho. "Bolje uhvati ritam,
Brate Miles. Ako je točno ono što kaže Tris, zbog tebe ćemo ovdje biti duže. Moram se
sjetiti da ti jednom za to propisno zahvalim." Poklonila mu je prijeteći osmijeh i Miles se
mudro dosjetio nekog posla na suprotnom kraju logora.
U pravu je, mislio je Miles potišten. Većina zatvorenika brojala je svoje
zarobljeništvo ne u danima i tjednima, već u mjesecima i godinama. I on sam već je
počinjao ludjeti u periodu kojeg bi većina njih nazvala trenutkom. Zlovoljno se pitao na
koji će se način ispoljiti njegovo ludilo, hoće li biti manijakalan, inspiriran blistavom
idejom da je — na primjer — Osvajač Komarra? Ili depresivan, poput Tremonta,
zatvarajući se u sebe sve dok ne postane nitko, vrsta ljudske crne rupe?
Čuda. Kroz cijelu je povijest bilo vojskovođa koji su pogrešno tempirali ratove, vodeći
svoja stada na vrh planine da čekaju božanstvo koje nikad nije došlo. O njihovim se
kasnijim životima obično vrlo malo znalo; često su imali problem alkoholizma. Ovdje se
nema što piti.
A Miles je upravo sada želio oko šest duplih.
Sada. Sada. Sada.
Miles je nakon svakog obroka počeo obilaziti kružnicu logora, dijelom da obavi ili da
se barem pretvara da obavlja kontrolu, dijelom da potroši nešto nervozne energije što se
neugodno nagomilavala u njemu. Spavati je bilo sve teže i teže. Nakon što su obroci
uspješno regulirani nad logor se spustio period tišine, kao da je organiziranje jela bio
kristal uronjen u prezasićenu otopinu. No u zadnjih nekoliko dana porastao je broj
tučnjava koje su redari morali smirivati. A i oni sami sve su lakše posezali za nasiljem,
usvajajući potencijalno opasan, hvalisavi stav. Mjesečeve mijene. Tko može prestići
mjesec?
"Uspori, Miles," žalio se Suegar hodajući pored njega.
"Oprosti." Miles uspori korak i trgne se iz razmišljanja kako bi pogledao uokolo.
Svjetlucava se kupola dizala s njegove lijeve strane i činilo se kao da pulsira u nemirnom
šumu tek malo izvan dosega njegova sluha. S njegove desne strane protezala se tišina i
grupe ljudi uglavnom u sjedećem položaju. Nije bilo neke vidljive promjene u odnosu na
njegov prvi dan ovdje.Možda malo manje napetosti, možda se malo više organizirane
brige vodilo o ranjenima i bolesnima. Mjesečeve mijene. Stresao je svoju tjeskobu i veselo
se nasmiješio Suegaru.
192
"Nailaziš li na nešto pozitivnije odgovore na svoje propovijedi ovih dana?" upita
Miles.
"Pa — nitko me više ne pokušava istući," reče Suegar. "A opet, nisam ni propovijedao
tako često, budući da sam zauzet obrocima i svim tim. A opet, sad imamo redare. Teško
je reći."
"I dalje ćeš pokušavati?"
"O, da." Suegar zastane. "Znaš, vidio sam i gora mjesta od ovog. Jednom sam bio u
rudarskom kampu, bio sam još klinac. Nalazište vatrenih dragulja. Za promjenu, umjesto
da iz njega dobit izvlače jedna velika tvrtka ili vlada, nalazište je bilo podijeljeno na
stotine i stotine malih parcela, obično od oko dva kvadratne metra. Dečki su kopali
rukama, lopaticama i laganim četkama — veliki vatreni dragulji su fini, znaš, rasprsli bi
se od neopreznog udarca — kopali su pod užarenim suncem, dan za danom. Mnogi su na
sebi imali manje odjeće nego mi sad. Mnogi od njih nisu jeli tako dobro ili tako redovito.
Radili su do besvijesti. Više nesreća, više bolesti nego ovdje. Bilo je i tučnjava, i to mnogo.
"No živjeli su za budućnost. Izvodili se najnevjerojatnije pothvate fizičke izdržljivosti,
sve radi nade, sve dobrovoljno. Bili su opsjednuti. Bili su... uglavnom, ti me jako podsjećaš
na njih. Ne bi odustali ni za što. Pretvorili su planinu u provaliju za godinu dana, ručnim
lopaticama. Bilo je to ludilo. Jako mi se dopalo.
"Od ovoga mjesta," Suegar pogleda uokolo, "samo se usereš od straha." Desnom je
rukom dotakao narukvicu od konopca. "Ono će ti isisati budućnost, progutati te —
nakon toga smrt izgleda kao formalnost. Grad zombija, samoubojica. Onoga dana kad
prestanem pokušavati ovo će me mjesto pojesti."
"Mhm," složi se Miles. Približavali su se mjestu za koje je Miles mislio da je
najudaljenije na njihovom putu obilaska, nasuprot ženske grupe na čijim su, sada
propusnim granicama Miles i Suegar držali svoje prostirke za spavanje.
Dvojici ljudi što su hodali obodnicom iz suprotnog smjera pridružila su se još dvojica
u sivim pidžamama. Sve kao neobavezno i spontano, još se trojica podignu sa svojih
prostirki s Milesove desne strane. Nije mogao biti siguran bez da okrene glavu, no učinilo
mu se da je krajem oka uhvatio još udaljeniji pokret iza sebe.
Četvorica što su se približavala stanu na nekoliko metara ispred njih. Miles i Suegar
zastanu oklijevajući. Muškarci u sivom, svi više ili manje veći od Milesa — tko nije bio?
— namršteni, puni žestoke napetosti što je prelazila na Milesa i natezala mu živce. Miles
je prepoznao samo jednog, jednog iz bivše Pittove mrzovoljne petorke. Nije se potrudio da
skine pogled s Pittova poručnika kako bi se ogledao za redarima. Štoviše, bio je
poprilično siguran da je jedan od onih što su im se približavali i bio redar.
193
A najgore je od svega bilo to što je satjeran u kut — ako se to ovdje uopće može tako
reći — svojom vlastitom pogreškom, jer je dozvolio da mu kretanje padne u predvidivu
rutinu. Glupa, osnovna, početnička greška; neoprostiva.
Pittov je poručnik zakoračio naprijed, grizući usnicu, buljeći u Milesa praznih očiju.
Psihički se priprema, shvati Miles. Kad bi sve što želi bilo samo da me premlati, to bi
mogao i u snu. Muškarac propusti kroz prste brižljivo spleten konopac iz prostirke za
spavanje. Konopac za davljenje... ne, neće to biti samo još jedne batine. Ovoga puta bit će
to ubojstvo s predumišljajem.
"Ti," reče Pittov poručnik promuklo. "U početku te nisam mogao prokužiti. Ti nisi
jedan od nas. Nikada nisi ni mogao biti jedan od nas. Mutant... Sam si mi se otkrio. Nije
Pitt bio cetagandski špijun. Ti si!" I navali prema naprijed.
Miles se instinktivno izmakne. Kvragu, znao je da postoji dobar razlog zašto je imao
osjećaj da je onakvo ponižavanje Pitta ipak bilo pogrešno, usprkos svojoj djelotvornosti.
Lažna je optužba bila mač s dvije oštrice, jednako opasan za mačevaoca kao i za žrtvu —
Pittov je poručnik mogao čak vjerovati u svoju optužbu — Miles je bio započeo lov na
vještice. Poetska je pravda bila u tome što je on sam njegova prva žrtva, no kamo to vodi?
Nije ni čudo da se u posljednje vrijeme Cetagandanci nisu uplitali. Njihovi nečujni
promatrači mora da su upravo sada padali sa stolica od smijeha... greške su se
nagomilavale jedna za drugom i dosegle vrhunac ovdje gdje će umrijeti glupom smrću
gamadi, u rukama gamadi, u ovoj odvratnoj rupi...
Ruke su ga dograbile; iskrivio se u grču koprcajući se, no samo je napola oslabio
stisak. Pored njega Suegar je jurcao, tukao se, napadao, urlao s nekom demonskom
energijom. Imao je domet, nedostajala mu je težina. Milesu je nedostajalo oboje. Ipak je
Suegar uspio na trenutak slomiti stisak oko Milesa.
Suegarovu su lijevu ruku uhvatili i blokirali dok se spremao na udarac nadlanicom.
Miles se lecne očekujući sa suosjećanjem poznati zatomljeni zvuk lomljenja kostiju, no
umjesto toga čovjek strgne narukvicu sa Suegarova zgloba.
"Hej, Suegar!" poviče podrugljivo, poskakujući unazad. "Vidi što imam!"
Suegar okrene glavu, a pažnja mu bi odvučena s njegove odlučne namjere da brani
Milesa. Muškarac izvuče izgužvani, pohabani komad papira iz platnene futrolice i mahne
njime po zraku. Suegar krikne u u očaju i krene da se sunovrati na njega, no nađe se
blokiran između dva druga tijela. Čojvek podere papir na pola, a onda zastane, kao da se
nakratko premišljao nakoji način da ga se otarasi — a onda, uz iznenađen osmijeh, strpa
komade u usta i počne žvakati. Suegar stane vrištati.
194
"Prokletstvo," vikne Miles bijesno, "mene ste htjeli! Nisi to morao učiniti." Zabio je
šaku svom snagom u idiotski nasmiješeno lice najbližeg napadača, čiju je pažnju
privremeno bila odvukla Suegarova predstava.
Osjetio je kako su mu se kosti uzdrmale sve do ručnog zgloba. Bio je tako prokleto
umoran od kostiju, od toga da mu nanose bol opet i opet.
Suegar je vrištao i jecao i pokušavao doprijeti do žvakača koji je stajao i dalje žvakao
kroz podrugljiv smiješak. Suegar je u svom napadu izgubio svaku organiziranost, mlateći
rukama poput vjetrenjače. Miles je vidio kako je pao, a onda mu je svu pažnju zaokupio
stisak konopca za davljenje što mu se omotao oko vrata. Uspio je ugurati ruku između
konopca i vlastita grla, no bila je to slomljena ruka. Trnci bola prođu mu, rovareći ispod
kože, sve do ramena. Pritisak u glavi popeo se do granice raspuknuća, magleći mu
pogled. Tamnocrvani i žuti oblaci gorjeli su mu u očima poput vršaka munje.
Zasljepljujuća vizija crvene kose zacvrči u tamnom tunelu njegova pogleda...
Zatim se našao na zemlji dok je krv, čudesna krv, kolala nazad u njegova kisika
gladan mozak. Boljelo je dobro, vruće i pulsirajuće.
Ležao je, ne mareći na trenutak ni za što drugo. Bilo bi tako lijepo kad se ne bi morao
ponovno uspraviti.
Prokleta kupola, hladna, bijela i bezizražajna izazivala ga je dok mu se vraćao vid.
Miles se podigne na koljena, divlje gledajući uokolo. Beatrice, nekoliko redara i nekoliko
Oliverovih komandosa ganjali su Milesove nesuđene ubojice. Miles se vjerojatno bio
onesvijestio samo na nekoliko sekundi. Suegar je ležao na tlu par metara od njega.
Miles dopuže do njega. Mršav je čovjek ležao sklupčan, lica vlažnog i blijedozelenog,
dok su mu nesvjesni trzaji potresali tijelo. Loše. U šoku. Utopli pacijenta i daj mu
sinergin. Nema sinergina. Miles se nespretno izvuče iz svoje tunike i prebaci je preko
Suegara. "Suegar? Jesi li dobro? Beatrice je otjerala barbare..."
Suegar podigne pogled i kratko se nasmiješi, no osmijeh mu gotovo istog časa
zamijeni izraz boli.
Beatrice se napokon vratila, zamrljana i teško dišući. "Vi, kreteni," pozdravi ih
hladno. "Ne treba vam tjelohranitelj, već dadilja." Spustila se na koljena kraj Milesa kako
bi pogledala Suegara. Usne su joj se svele na bijeli prorez. Pogleda Milesa zatamnjenih
očiju dok su joj se utori na čelu produbljivali.
Predomislio sam se, pomisli Miles. Nemoj da ti budem drag, Beatrice, nemoj da ti
itko bude drag, samo će te povrijediti. Opet i opet i opet...
"Bolje se vratite u moju grupu," reče Beatrice.
195
"Mislim da Suegar ne može hodati."
Ona napne koji mišić i mršavi je čovjek bio umotan u prostirku za spavanje i
prenesen, za Milesov ukus malo previše poput leša pukovnika Tremonta, natrag do
njihova, sada uobičajena mjesta za spavanje.
"Pronađite mu doktora," zatraži Miles.
Beatrice se vratila vodeći za ruku srditu stariju ženu.
"Vjerojatno mu je ozlijeđen trbuh," zareži doktorica. "Da imam dijagnostički ekran
mogla bih vam reći što je točno ozlijeđeno. Imate li dijagnostički ekran? Treba mu
sinergin i plazma. Imate li toga? Mogla bih ga prerezati, slijepiti ga nazad i ubrzati
ozdravljnje elektro-stimulacijom, kad bih samo imala operacionu salu. Imate li
operacionu salu? I mislila sam da nemate? Prestanite me tako gledati. Nekad sam mislila
da sam iscjelitelj. Trebalo mi je da dođem ovamo da shvatim da nisam ništa više od
posrednika između tehnologije i pacijenta. Sad kad nema tehnologije ja sam jednostavno
ništa."
"Ali što možemo učiniti?" upita Miles.
"Pokrijte ga. Za nekoliko će mu dana ili biti bolje ili će umrijeti, ovisno o tome što je
povrijeđeno. To je sve." Zastala je, stojeći prekriženih ruku,gledajući Suegara s mržnjom
kao da ozljedu smatra osobnom uvredom. Za nju je to i bila: još jedna gomila tuge i
neuspjeha što melje u prah njen teško stečeni ponos iscjelitelja.
"Mislim da će umrijeti," doda.
"I ja," reče Miles.
"Zašto ste me onda trebali?" Odmarširala je. Kasnije se vratila s prostirkom za
spavanje i još nekoliko krpa i pomogla da ih postave oko Suegara i preko njega kao
dodatni izolator, a zatim je opet odmarširala.
Tris je podnijela izviješće Milesu. "Opkolili smo one tipove koji su te pokušali ubiti.
Što da učinimo s njima:
"Pustite ih," reče Miles sumorno. "Oni nisu neprijatelji."
"Vraga nisu!"
"U svakom slučaju nisu moji neprijatelji. Radilo se samo o slučaju zamjene
identiteta. Ja sam samo nesretan putnik, prolaznik."
"Probudi se, mali čovječe. Ja slučajno ne dijelim Oliverovu vjeru u tvoje čudo. Ovdje
nisi prolaznik. Ovo je zadnja postaja."
196
Miles uzdahne. "Počinjem misliti da si u pravu." Bacio je pogled na Suegara koji je
disao plitko i prebrzo. "Ovog si puta gotovo sigurno u pravu. Svejedno — pusti ih."
"Zašto?" zavapila je u bijesu.
"Jer ja tako kažem. Jer te molim. Ili želiš da te preklinjem zbog njih?"
"Aaarh! Ne. U redu!" Okrenula se i udaljila provlačeći ruke kroz kratku kosu i
mrmljajući ispod glasa.
Prošla je čitava vječnost. Suegar je ležao na boku no govoreći ništa iako su mu se oči
tu i tamo otvarale i zurile u prazno. Miles mu je u pravilnim razmacima vlažio usne
vodom. Obrok je došao i prošao bez incidenata i bez Milesova sudjelovanja; Beatrice je u
prolazu ostavila kraj njih dvije štakorske porcije, dobacila im pogled općeg neslaganja i
ponosno se udaljila.
Miles je drugom rukom pridržavao onu povrijeđenu i sjedio prekriženih nogu
pregledavjući u glavi katalog pogrešaka što su ga dovele u ovaj škripac. Razmišljao je o
svom očiglednom daru da izlaže pogibelji svoje prijatelje. Imao je gadan predosjećaj da će
Suegarova smrt biti gotovo jednako ružna kao što je prije šest godina bila smrt poručnika
Botharija, a Suegara je poznavao tek nekoliko tjedana, a ne nekoliko godina. Imao je
razloga vjerovati da se zbog ponovljene boli čovjek sve više, a ne sve manje boji toga da
bude povrijeđen; strah prelazi u sve veću stravu od koje se grči želudac.
Ne opet, nikada više...
Legao je natrag i buljio u kupolu, u bijelo nepokretno oko mrtvog boga. Je li mu u
ovoj megalomanskoj ludoriji već poginulo više prijatelja nego što je znao? Bilo bi to baš
nalik Cetagandancima, da ga ostave tu unutra u potpunom neznanju i puste da ga
postepeno izlude rastuća bojazan i strah.
Da ga na brzinu izlude —jer božje je oko trepnulo.
I Miles nervozno namigne nervnim refleksom, a onda razrogači oči i zagleda se u
kupolu kao da može pogledom prodrijeti kroz nju. Je li zatreperila? Ili je drhtaj bio
umišljen? Je li gubio razum?
Ponovno je zatreperila. Miles skoči na noge, udišući, udišući, udišući.
Kupola se otvorila. Na časak su unutra nahrupili planetarna noć, magla, slaba kiša i
poljubac hladnog, vlažnog vjetra.
Nepročišćen zrak ove planete zaudarao je na pokvarena jaja. Neuobičajena je tama
zasljepljivala.
197
"OBROK!" vrisne Miles iz petnih žila.
A onda se pakao pretvorio u kaos uz blještav plamsaj bombe što je eksplodirala pod
nakupinom zgrada. Crvena je svjetlost plamtjela na dnu ogromnog vibrirajućeg oblaka
krhotina što su se dizale u zrak. Urnebesan lanac sličnih eksplozija okružio je logor,
zaglušio nezaštićene. Miles je još uvijek vrištao, ali nije više čuo vlastiti glas. Uzvratna
paljba sa zemlje parala je oblake linijama obojene svjetlosti.
Tris projuri kraj njega preneraženih očiju. Miles je svojom zdravom rukom dohvati
za njenu i zakopa pete u zemlju ne bi li je zaustavio, povlačeći je prema dolje kako bi joj
mogao vrištati na uho.
"To je to! Organiziraj četrnaest voda grupa, reci im neka natjeraju prve skupine od
po dvjesto ljudi u red uzduž čitave kružnice. Pronađi Olivera, moramo natjerati redare da
paze da ostali čekaju svoj red pod kontrolom. Ako ovo prođe točno onako kako smo
vježbali, svi ćemo se izvući." Nadam se. "No ako jurnu na letjelice u gomili kao što su
prije pljačkali gomilu sa štakorskim porcijama nitko neće uspijeti. Razumiješ?"
"Nikad nisam vjerovala — nisam mislila — letjelice?"
"Ne moraš misliti. Vježbali smo ovo pedeset puta. Samo slijedi vježbu s obrocima.
Vježbu!"
"Ti podli mali kurvin sine!" Pozdravni pokret njene ruke dok je odlazila bio je vrlo
nalik salutiranju.
Lanac bljeskova buknuo je na nebu iznad logora, kao da se stalno iznova pojavljivala
bijela iskra munje i bacala zagasito osvjetljenje na prizor pod sobom. Logor je kipio poput
prevrnutog mravinjaka. Muškarci i žene trčali su svaki na svoju stranu u zaglušujućoj
zbrci. Nije to bio baš organizirani prizor kakvog je Miles zamišljao — zašto su, na
primjer, njegovi ljudi izabrali noćni umjesto dnevnog napada — kasnije će očitati bukvicu
svom osoblju zbog toga, nakon što im izljubi stopala...
"Beatrice!" Miles joj mahne. "Počni širiti vijest! Radimo isto što i s obrocima. Samo
što umjesto štakorske porcije svatko dobiva sjedište u letjelici. Objasni im to — ne daj da
itko odluta u noć jer će propustiti svoj let. Onda se vrati i ostani kraj Suegara. Ne želim
da se izgubi ili da ga pregaze. Čuvaj ga, razumiješ?"
"Nisam ti ja prokleti pas. Kakve letjelice—"
Zvuk koji su se Milesove uši naprezale čuti napokon se probio kroz buku — visok,
višetonski fijuk što je postajao sve glasniji i glasniji. Ispadale su iz proključalih, grimizno
obrubljenih oblaka poput monstruoznih kukaca, oklopljene i krilate. Potpuno oklopljene
198
borbene letjelice, dvije , tri, šest,... sedam, osam... Milesove su se usne pokretale dok ih je
brojao. Trinaest, četrnaest. Tako mi Boga. Uspjeli su dovršiti B-7 na vrijeme.
Miles pokaže prstom. "Moje letjelice."
Beatrice je stajala otvorenih usta, pogleda upravljenog prema gore. "Bože moj.
Prekrasne su." Gotovo da je mogao vidjeti kako su joj se zupčanici u glavi pokrenuli. "Ali
nisu naše. Ni cetagandske. Čije dovraga..."
Miles se nakloni. "Ovo je plaćeno političko spašavanje."
"Plaćenici?"
"Mi nismo nešto s previše nogu što si našla da ti se migolji u vreći za spavanje.
Ispravan ton glasa je 'Plaćenici! '— sa zadovoljnim uzvikom."
"Ali — ali — ali —"
"Kreni, dovraga! Svađaj se kasnije."
Zamahnula je rukama i otrčala.
Miles se pozabavio svakom osobom u blizini prenoseći naredbu dana. Uhvatio je
jednog od Oliverovih visokih komandosa i zatražio da ga podigne na ramena. Kratak
pogled uokolo otkrio mu je četrnaest zgrušanih čvorova ljudi u gomilama, razbacanih
duž obodnice na gotovo ispravnim mjestima. Letjelice su lebdjele, motori urlali, a onda su
jedna po jedna dodirnule zemlju svuda po logoru.
"To će morati biti dovoljno," promrmlja Miles za sebe. Potapše komandosovo rame.
"Dolje."
Probio se do najbliže letjelice jer je navala na njih bila baš onakva za kakvu je, da bi je
izbjegao, žrtvovao i krv i kosti i ponos u ova zadnja tri, četiri?... tjedna.
Četiri potpuno naoružane i napola oklopljene trupe prve su izišle iz letjelice,
zauzimajući obrambeni stav. Izvrsno. Čak su i oružje imali upereno u pravom smjeru,
prema zarobljenicima koje su došli izbaviti. Uslijedila je veća, potpuno oklopljena patrola
koja je proširila područje koje su pokrivali u mrak, skroz do cetagandskih položaja što su
okruživali kupolu. Teško je bilo procijeniti koji smjer skriva najviše opasnosti — iz
neprestanih vatrometa dalo se zaključiti da su njegove borbene letjelice izvana dovoljno
odvraćale pažnju Cetagandanaca.
Napokon je izišao čovjek kojeg je Miles najviše želio vidjeti, zapovjednik letjelice.
"Poručniče, uh," spojio je lice i ime, "Murka! Ovamo!"
199
Murka ga spazi. Počne uzbuđeno petljati po opremi, a onda vikne u svoj mikrofon,
"Komodore Tung! Ovdje je, imam ga!"
Miles bezobzirno strgne komunikacijski set s poručnikove glave, a ovaj se sagne kako
bi mu olakšao tu krađu, i nagura ga sebi na glavu lijevom rukom na vrijeme da začuje
Tungov glas kako odgovara, "Zaboga, Murka, nemoj ga ponovno izgubiti. Sjedni na njega
ako treba."
"Hoću svoje osoblje," reče Miles u mikrofon. "Jesi li već pronašao Elli i Elenu? Koliko
vremena imamo za sve ovo?"
"Da, gospodine, ne, gospodine, i oko dva sata — ako budemo imali sreće," Tungov
glas odjekne natrag. "Lijepo te imati ponovno na brodu, admirale Naismith."
"Ti to kažeš meni... Pronađi Elenu i Elli. Prvi prioritet."
"Radim na tome. Tung odjavljuje."
Miles se okrene i uoči da je vođa grupe u ovom dijelu zaista uspio rasporediti svoju
prvu skupinu od dvjesto ljudi i bio zauzet natjeravajući ostalih dvjesto da sjednu i mirno
čekaju svoj red. Sjajno. Zatvorenici su se uspinjali u letjelicu jedan po jedan kroz čudan
špalir. Jedan je plaćenik razrezivao poleđinu svake sive tunike brzim potezom vibro-noža.
Drugi je svakog zatvorenika potapšao po leđima medicinskim omamljivačem. Treći je
prelazio kirurškim ručnim izvlakačem preko leđa zatvorenika, grubo isisavajući
cetagandske serijske brojeve upisane ispod kože. Nije se trudio da ranu nakon toga
previje. "Idite naprijed i sjednite po petoro u red, idite naprijed i sjednite po petoro u red,
idite naprijed..." recitirao je.
Milesov nekadašnji pomoćnik, kapetan Thorne, pojavi se žureći iz plamsaja i crnih
sjena u društvu liječnice s jednog od brodova iz flote i — hvala Bogu — nakog vojnika
koji je nosio nešto Milesove odjeće i njegove čizme. Miles posegne za čizmama, no nađe
se u rukama liječnice.
Ona prijeđe medicinskim omamljivačem između njegovih nejednakih lopatica i zatim
to isto ponovi s ručnim izvlakačem.
"Au!" uzvikne Miles. "Nisi li mogla pričekati jednu ušljivu sekudnu da anestezija
počne djelovati?" Bol ubrzo prijeđe u umrtvljenost dok je Milesova lijeva ruka opipavala
štetu. "Što znači sve ovo?"
"Oprostite, gospodine," reče doktorica neiskreno. "Prestanite s tim, prsti su vam
prljavi." Stavila mu je plastičan zavoj. Čin je ipak imao svoje prednosti. "Kapetan Bothari-
Jesek i zapovjednik Quinn saznale su nešto od ljudi koji su promatrali slične cetagandske
zatvore, nešto što nismo znali prije no što ste ušli ovamo. Ovi su brojevi prožeti
200
kuglicama s otrovom čije se lipidne opne drže zajedno zbog slabog magnetskog polja što
su Cetagandanci održavali u kupoli. Jedan sat izvan kupole i opne počinju pucati
oslobađajući otrov. Otprilike četiri sata kasnije čovjek umire —jako neugodnom smrću.
Malo osiguranje protiv bijega, pretpostavljam."
Miles se strese i slabašno reče, "Razumijem." Pročisti grlo i doda glasnije, "Kapetane
Thorne, zabilježite pohvalu — s najvišim počastima — zapovjedniku Elli Quinn i
kapetanu Eleni Bothari-Jesek. Špijunska služba našeg poslodavca nije imala taj podatak.
U stvari, podaci kojima je raspolagala bili su uistinu vrlo nepotpuni. Morat ću
porazgovarati s njima, oštro, kad im odnesem račun za ovu proširenu operaciju. Prije
nego to skloniš, doktorice, molim te umrtvi mi ruku." Miles ispruži ruku kako bi je
doktorica pregledala.
"Ponovno ste to učinili, zar ne?" promrmlja ona. "Mislila sam da ćete naučiti..." Jedan
prijelaz medicinskim omamljivačem i Milesova je natečena ruka potpuno nestala iz
njegovih osjetila, ništa nije ostalo od zgloba prema dolje. Samo se očima mogao uvjeriti
da se šaka još uvijek drži ostatka ruke.
"Da, no hoće li platiti proširenu operaciju?" upita kapetan Thorne zabrinuto. "Ovo je
započelo kao jednokratni udar da bi se izvukao jedan čovjek, baš ono u čemu su male
jedinice poput nas najbolje — sad se to proteglo na čitavu dendarijsku flotu. Ovih
prokletih zatvorenika ima dva puta više nego nas. Toga nije bilo u prvobitnom ugovoru.
Što ako nas naš višegodišnji zagonetni poslodavac odluči zeznuti?"
"Neće," reče Miles. "Imaš moju riječ. No... nema sumnje da ću morati osobno izručiti
račun."
"Neka im onda Bog pomogne," promrmlja doktorica i zatim ode kako bi nastavila
izvlačiti otrovne brojeve iz zatvorenika koji su čekali. Komodor Ky Tung, zdepasti
Euroazijat sredjih godina u polu-oklopu i s komunikacijskim setom na glavi okrene se za
Milesovim laktom kako su prve letjelice pune zatvorenika zaključale brave i odvrištale u
crnu maglu. Odletjele su bez reda, bez čekanja. Poznavajući Tungovu strast za čvrstim
formacijama Miles je procijenio kako vrijeme mora da im je najopasniji ograničavajući
čimbenik.
"Gdje iskrcavamo ove ljude, tamo gore?" upita Miles Tunga.
"Izvadili smo utrobu iz dva polovna teretnjaka. U svaki od njih možemo strpati oko
pet tisuća ljudi. Vožnja će biti brza i gadna. Svi će morati polijegati i disati što je manje
moguće."
"Što imaju Cetagandanci čime nas mogu loviti?"
201
"Trenutno jedva nešto više od par policijskih letjelica. Veći dio njihova lokalnog
svemirskog kontingenta ovog se časa slučajno nalazi na suprotnoj strani njihova sunca,
zbog čega smo mi slučajno izabrali baš ovaj trenutak da svratimo... Ponovno smo morali
čekati njihove manevre, ako si se pitao što nas sprečava da dođemo. Drugim riječima,
ista priča kao i kod izvornog plana za izvlačenje pukovnika Tremonta."
"Samo proširena s deset tisuća ljudi. I moramo ukrcati — koliko, četiri runde?
umjesto jedne," reče Miles.
"Da, ali pazi ovo," osmjehne se Tung. "Smjestili su logore na ovaj jadni udaljeni
planet tako da ne bi morali trošiti ljude i opremu na njihovo čuvanje — računali su da će
udaljenost Marilaca i zaokupljenost ratom ondje obeshrabriti pokušaje spašavanja. No u
periodu otkad si ti ušao, polovica čuvara premještena je na druge točke. Polovica!"
"Uzdali su se u kupolu." Miles ga pogleda. "A loše vijesti?" promrmlja.
Tungov osmijeh postane kiseo. "Ovoga puta svo vrijeme koje imamo svodi se na dva
sata."
"Joj. Polovica njihove lokalne svemirske flote još uvijek je previše. I vratit će se za dva
sata?"
"Sad već za sat i četrdeset minuta." Kratak trzaj Tungovih očiju otkrio je položaj
njegova sata koji mu je komunikacijski set na glavi holovidom projicirao u zrak u samom
kutu njegov vidnog polja.
Miles napravi račun u glavi i spusti glas. "Hoćemo li biti u stanju podignuti zadnju
turu?"
"Ovisi o tome koliko brzo uspijemo podići prve tri,"reče Tung. Njegovo uobičajeno
stoičko lice bilo je bezizražajnije nego ikad, ne odajući ni nadu ni strah.
Što opet ovisi o tome koliko sam dobro uvježbao sve njih... Što je učinjeno, učinjeno
je; što dolazi, još se nije zbilo. Miles usmjeri pažnju na neposredne stvari. "Jesi li
pronašao Elli i Elenu?"
"Imam tri patrole u potrazi za njima."
Još ih nije pronašao. Milesu se stegne želudac.
"Ne bih bio ni pokušao proširiti operaciju kad je već bila u tijeku da nisam znao da
me promatraju i da mogu prevesti sve one skrivene znakove u naredbe."
"Jesu li ih dobro shvatile?" upita Tung. "Raspravljali smo o nekim njihovim
tumačenjima tvog dvosmislenog govora."
202
Miles se osvrne oko sebe. "Dobro su ih shvatile... imaš ovo sve snimljeno?" Zapanjen
pokret Milesove ruke obuhvati čitav logor.
"Imam tebe, u svakom slučaju. Ravno s cetagandskih ekrana. Slale su holovide svaki
dan. Vrlo je. ..hm... zabavno," doda Tung meko.
Ima ljudi koji bi pronašli zabavu u tome da gledaju nekoga kako guta puževe golaće,
pomisli Miles. "Vrlo opasno, ... kad si zadnji puta komunicirao s njima?"
"Jučer." Tung stisne Milesovu ruku sprečavajući njegov nekontrolirani skok. "Ne
možeš učiniti ništa više od moje tri patrole, a više nemam nijednu da traži tebe."
"Da, da." Miles frustrirano zabije svoju desnu šaku u lijevi dlan prije no što se sjetio
da to nije baš dobra ideja. Njegove dvije suradnice, njegova vitalna veza između kupole i
Dendarijaca, nestale su. Cetagandanci su ubijali špijune s deprimirajućom dosljednošću.
I to obično nakon serije ispitivanja koja bi smrt učinila dobrodošlim spasom... Pokušao se
ohrabriti logikom. Da su raskrinkane njihove uloge cetagandskih monitorskih tehničara i
da su ispitivane Tung bi ovdje naletio na stroj za mljevenje mesa. A nije, ergo, nisu ni one.
Mogle su, naravno, biti ubijene i od prijateljske vatre, sad maloprije... Prijatelji. Imao je
previše prijatelja da bi ostao zdravog razuma u ovom ludom poslu.
"Ti," Miles preuzme odjeću od vojnika koji je i dalje čekao, "Idi tamo," pokazao je
prstom, "i pronađi crvenokosu ženu po imenu Beatrice i ranjenog čovjeka po imenu
Suegar. Dovedi ih ovamo. Njega prenesi oprezno, ima unutarnje ozljede."
Vojnik salutira i ode. Ah, kakvo je zadovoljstvo biti u stanju izdavati zapovijedi a da
ih ne treba poduprijeti adekvatnim teološkim argumentom. Miles uzdahne. Iscrpljenost
je čekala da ga proguta, vrebajući na rubu njegova mjehurića hipersvjesnosti održavanog
adrenalinom. U njegovoj glavi svi su se čimbenici — letjelice, vrijeme, neprijatelj koji se
približavao, udaljenost od točke za spasonosni svemirski skok — uobličavali i
preobličavali u svim mogućim permutacijama. Pogotovo su male izmjene u tempiranju
prerastale u sve veće nevolje. Ali i na početku je znao da će biti ovako. Zasada su imali
čudo. Ne — bacio je pogled na Tunga, na Thornea — ne čudo, već izvanrednu
poduzetnost i odanost njegovih ljudi. Dobar posao, oh, dobar posao...
Thorne mu je pomagao dok se nespretno oblačio jednom rukom. "Gdje je, dovraga,
moj komunikacijski set?" upita Miles.
"Rekli su nam da ste ranjeni, gospodine, i potpuno iscrpljeni. Trebali smo vas odmah
evakuirati."
"Nečija prokleta pretpostavka..." Miles potisne gnjev.
203
Uz ovakav raspored nije bilo mjesta za obavljanje poslova navrat-nanos. Osim toga,
da je imao svoj set došao bi u napast da izdaje zapovijedi, a nije još bio dovoljno
informiran o unutarnjoj složenosti operacije sa stajališta dendarijske flote. Miles se
pomiri sa svojim statusom promatrača bez daljnjeg komentara. To mu je ostavljalo
prostora da nadgleda pozadinu.
Milesov se vojnik ponovno pojavi s Beatrice i četiri pokupljena zatvorenika koji su
nosili Suegara na njegovoj prostirci i spustili ga kraj Milesovih nogu.
"Dovedite moju liječnicu," reče Miles. Vojnik poslušno odmaršira i pronađe je.
Ona klekne kraj Suegara koji je bio u polusvijesti i izvuče broj s njegovih leđa. Čvor
napetosti u Milesovu grlu raspetlja se od ohrabrujućeg siktanja potkožnog spreja
sinergina.
"Koliko je loše?" zapita Miles.
"Nije dobro," prizna doktorica, gledajući u svoj dijagnostički ekran. "Slezena
ozlijeđena i krv otječe u želudac — bolje da ga odmah odnesu na kirurgiju komandnog
broda. Medicinski tehničaru..." dala je znak jednom Dendarijcu što je sa stražom čekao
povratak letjelice i izdiktirala mu kratke upute. Tehničar omota Suegara u tanak
toplinski ogrtač od folije.
"Pobrinut ću se da stigne do tamo," obeća Miles. Zadršće zavideći malo Suegaru na
toplinskom ogrtaču, jer mu se sitna kisela magla skupljala u kosi i uvlačila u kosti.
Tungov izraz lica kao i njegovu pažnju odjednom zaokupi poruka iz njegovog
komunikacijskog seta. Miles, koji je poručniku Murki vratio njegov set kako bi ovaj
mogao nastaviti izvršavati svoje dužnosti, poskakivao je s noge na nogu žudeći za
novostima. Elena, Elli, ako sam vas ubio...
Tung progovori u svoj mikrofon. "Izvrsno. Bravo. Javite se na mjesto A7." Trzajem
brade promijeni kanal. "Sim, Nout, vratite se sa svojim patrolama na mjesto slijetanja
vaših letjelica. Pronašli su ih."
Miles se našao nagnut preko ruke, oslonjen na drhtava koljena, čekajući da mu se u
glavi razbistri dok mu je srce glasno lupalo. "Elli i Elena? Jesu li dobro?"
"Nisu tražile medicinskog tehničara... jesi li siguran da ne trebaš jednog za sebe?
Zelen si."
"Dobro sam." Otkucaji srca su se ustalili i Miles se uspravi da bi se susreo s
Beatricinim ispitivačkim pogledom. "Beatrice, molim te, dovedi mi Tris i Olivera, hoćeš li?
Moram razgovarati s njima prije no što uzleti slijedeća smjena letjelica."
204
Ona bespomoćno zatrese glavom i odjuri. Nije mu salutirala. A opet, nije se ni
pobunila. Milesa je to nevjerojatno razveselilo.
Eksplozivna galama oko rubova kupole svela se na povremene fijuke vatre iz malog
oružja, ljudske povike ili nejasne pojačane glasove. U daljini su gorjele vatre —
narančastocrveni plamsaji u magli. Nije to bila kirurški čista operacija... Cetagandanci će
biti jako nabrušeni kad izbroje žrtve i štetu, ocijenio je Miles. Vrijeme je za odlazak i
dugu odsutnost. Trudio se da misli na otrovne zarobljeničke brojeve kako bi lakše podnio
prizor cetagandskih činovnika i tehničara zatrpanih u ostacima svojih gorućih zgrada,
no činilo se da se obje more samo pojačavaju umjesto da izbrišu jedna drugu.
Stigli su Tris i Oliver, oboje pomalo divljih pogleda. Beatrice je zauzela položaj kraj
Trisina desnog ramena.
"Čestitam," započne Miles prije no što su uspjeli progovoriti. Imao im je mnogo toga
za reći, a ostalo mu je malo vremena. "Stvorili ste vojsku."
Pokretom ruke pokaže na uredne redove zatvorenika — bivših zatvorenika —
raspoređene po logoru u grupe za ukrcaj u letjelice. Čekali su u miru, većinom sjedeći na
tlu. Ili su to Cetagandanci usadili u njih takvo strpljenje? Svejedno.
"Privremeno," reče Tris. "Ovo je zatišje, mislim. Ako se stvari zagriju, ako izgubiš
jednu ili više letjelica, ako nekoga uhvati panika pa se to proširi..'."
"Možeš reći svakome tko naginje panici da se može ukrcati sa mnom, ako se tako
osjeća sigurnije. A — bolje im spomeni i to da ja idem u zadnjoj smjeni," reče Miles.
Tung, dijeleći pažnju između njihova razgovora i svog komunikacijskog seta, na ove
riječi iskrivi lice u ljutitu grimasu.
"To će ih smiriti," osmjehne se Oliver.
"Dat će im nešto o čemu da misle, ako ništa drugo," složi se Tris.
"Sad ću ja vama dati nešto o čemu da mislite. Novi Marilacov pokret otpora. To ste
vi," reče Miles. "Moj me poslodavac prvobitno angažirao da spasim pukovnika Tremonta
kako bi ovaj mogao oformiti novu vojsku i nastaviti borbu, Kad sam ga pronašao... kako
jesam, umirućeg, morao sam odlučiti da li da slijedim ugovor i dostavim leš ili da slijedim
svoj duh — i dostavim vojsku. Izabrao sam ovo drugo i izabrao sam vas dvoje. Vi morate
nastaviti rad pukovnika Tremonta."
"Ja sam bila samo poručnik na terenu," započne Tris prestravljena, zajedno s
Oliverovim: "Ja sam fizikalac, a ne časnik. Pukovnik Tremont bio je genij—"
205
"Sada ste vi njegovi nasljednici. Ja tako kažem. Pogledajte oko sebe. Griješim li pri
izboru svojih podređenih?"
Nakon trenutka tišine Tris promuca, "Očito ne."
"Sakupite si osoblje. Pronađite si genijalne taktičare, tehničare-čarobnjake i dajte im
da rade za vas, ali pogon, odluke i zapovijedi moraju biti vaši, iskovani u ovom paklu. Vas
dvoje ćete se sjećati ovog mjesta i zato nikad ne zaboravite što radite i zašto to radite."
Oliver tiho progovori, "A kad da odstupimo iz te vojske, Brate Miles? Moje je vrijeme
isteklo za vrijeme opsade Fallow Corea. Da sam bio bilo gdje drugdje bio bih mogao otići
kući."
"Pa bi bio kod kuće sve dok se cetagandska vojska ne bi prošetala tvojom ulicom."
"Čak i tada. Šanse nisu najbolje."
"Svojedobno su šanse za Barrayar bile i gore, a otjerali su Cetagandanci. Trebalo im
je dvadeset godina i više krvi nego što ste vas dvoje ikada vidjeli, ali uspjeli su," ustvrdi
Miles.
Oliver se činio pod većim dojmom ovog povijesnog presedana nego Tris, koja reče
sumnjičavo, "Barrayar je imao one lude Vor-ratnike, luđake što su srljali u bitku, koji su
voljeli umirati. Marilac jednostavno nema tu vrstu kulturne tradicije. Mi smo civilizirani
— ili smo barem bili, nekad..."
"Da ti kažem nešto o barrayarskim Vorima," upadne joj u riječ Miles. "Idioti koji su
tražili slavnu smrt u borbi vrlo su je brzo i našli. Tako je lanac zapovjedništva jako rano
ostao bez nagomilanih budala. Oni što su preživjeli naučili su se boriti prljavo i živjeti i
boriti se još jedan dan i pobijediti, pobijediti, pobijediti i njima nije ni utjeha, ni sigurnost,
ni obitelj, ni prijatelji, ni njihove besmrtne duše, ni ništa bilo važnije od pobjede. Mrtvaci
su gubitnici po definiciji. Opstanak i pobjeda. Nisu oni bili supermeni, niti su bili otporni
na bol. Znojili su se u kaosu i tami. I s manje od pola fizičkih snaga no što ih Marilac
posjeduje čak i sada, pobijedili su. Kad si Vor," Miles malo uspori, "nema odstupanja."
Nakon nekog vremena Tris reče, "Čak i dobrovoljna domoljubna vojska mora jesti. A
Cetagandance nećemo pobijediti tako da pljujemo na njih."
"Stizat će vam financijska pomoć kroz tajni kanal, pored moje. Samo ako bude
postojalo Zapovjedništvo pokreta otpora kojem ćemo tu pomoć moći isporučiti."
Tris odmjeri Olivera pogledom. Vatra u njoj plamtjela je bliže površini no što je to
Miles ikada vidio, jureći kroz napete mišiće. Zvižduk prvih letjelica što su se vraćale
206
zapara maglu. Progovorila je prilično nježno. "A ja sam mislila da sam ja ateist,
poručniče, a ti vjernik. Ideš li sa mnom ili odstupaš?"
Oliverova se ramena spuste. Od težine povijesti, uvidje Miles, a ne poraza, jer je plam
u njegovim očima bio jednak Trisinom. "Idem," reče.
Miles uhvati Tungov pogled. "Kako nam ide?"
Tung odmahne glavom i podigne prste u zrak. "Kasnimo s iskrcajem oko šest
minuta, tamo gore."
"Dobro." Miles ponovno pogleda Tris i Olivera. "Hoću da se oboje ukrcate u ovoj
smjeni, u različite letjelice. Kad stignete počnite ubrzavati iskrcavanje vaših ljudi.
Poručnik Murka dat će vam zadatke u letjelici—" pozvao je rukom Murku i otpravio ih.
Beatrice je ostala. "Ja naginjem panici," izvijesti Milesa odsutnim tonom. Bosim je
prstom crtala spirale u vlažnoj prašini.
"Više mi ne treba tijelobranitelj," reče Miles. Nasmiješi se. "Dadilja možda..." Osmijeh
se zacakli u njenim očima, no ne stigne do usana. Kasnije, obeća Miles sam sebi. Kasnije,
nasmijat će i te usne.
Drugi se val letjelica počeo dizati još dok su se ostaci prvog vraćali. Miles se molio da
senzori svih letjelica rade besprijekorno, dok se mimoilaze u ovoj magli. Tempiranje je od
sada pa nadalje moglo biti samo sve gore i gore. Magla se počela zgušnjavati u hladnu
kišu, u srebrne pljušteće igle.
Žarište se operacije naglo sužavalo, sve je više ovisilo o strojevima, brojkama i
minutama, sve manje o odanosti, dušama i zastrašujućim obavezama. Emocionalno
poremećen um lišen ljubavi i straha mogao bi sve ovo nazvati zabavom, pomisli Miles.
Počne bilježiti rezultate u prašini, lijevom rukom; broj onih gore, onih ovdje, onih u
tranzitu, no prašina se pretvarala u ljepljivo crno blato i nije zadržavala otiske.
"Sranje," iznenada prosikće Tung kroz zube.
Zrak pred njegovim licem titrao je od holovidom projiciranih nadolazećih
informacija, dok su mu oči prebirale po njima izvježbanim brzinom. Desnu je ruku
podizao i spuštao kao da je u iskušenju da strgne sa sebe svoj komunikacijski set i baci ga
u blato zbog frustracije i gađenja. "Ovo će nas dokrajčiti. Upravo smo izgubili dvije
letjelice iz drugog vala."
Koje dvije? vrištao je Milesov um. Oliver, Tris... Natjerao se da mu pitanje bude,
"Kako?" Kunem se, ako su se sudarile jedna s drugom idem pronaći zid i lupati glavom o
njega dok ne crknem...
207
"Cetagandski se lovac probio kroz naš kordon. Išao je na teretnjake, ali smo ga na
vrijeme sredili. Gotovo na vrijeme."
"Imaš li informacije o kojim se letjelicama radi? I jesu li bile pune ili su se vraćale ?"
Tungove se usne pokrenu. "A4, dupkom puna. B7, vraćala se prazna. Šteta totalna,
nema preživjelih. Lovac 5 s Triumpha onesposobljen neprijateljskom vatrom; potraga za
pilotom u tijeku."
Nije izgubio svoje zapovjednike. Njegovi odabrani nasljednici pukovnika Tremonta
bili su na sigurnom. Miles otvori oči koje je do sada držao čvrsto zatvorenima i ugleda
Beatrice, kojoj identifikacija letjelica nije značila ništa, kako nestrpljivo očekuje
objašnjenje.
"Dvjesto mrtvih?" prošapće.
"Dvjesto i šest," ispravi je Miles. Lica, imena i glasovi šestorice poznatih Dendarijaca
prolete mu kroz glavu. I ovih dvjesto brojki mora da su imale lica. Izbacio ih je iz misli
kao pretežak teret.
"Takve se stvari događaju," promrmlja Beatrice odsutno.
"Jesi li dobro?"
"Naravno da sam dobro. Takve se stvari događaju. Neizbježno. Nisam ja nikakva
plačljivica koju sve može slomiti." Iznenada trepne, podižući bradu. "Daj mi... nešto da
radim. Bilo što."
Brzo, doda Miles umjesto nje. Dobro. Upre prstom prema drugoj strani logora. "Idi
do Pela i Lianta. Podijeli ostatak njihovih grupa u skupine od po trideset i tri i dodaj ih
svakoj od preostalih grupa za letjelice trećeg vala. Treću ćemo turu poslati pretrpanu.
Onda mi se opet javi. Požuri, ostale će se letjelice vratiti za nekoliko minuta."
"Da, gospodine," salutirala je. Zbog sebe same, ne zbog njega; zbog reda, strukture,
racionalnosti, života. Ozbiljno je odgovorio salutiranjem.
"Već su bile pretrpane," progovori Tung čim ga Beatrice više nije mogla čuti. "Letjet
će poput cigala s dvjesto trideset i tri čovjeka nagurana unutra. I duže će im trebati za
ukrcaj ovdje i iskrcaj gore."
"Da. Bože." Miles je odustao od pisanja brojeva u beskorisnom blatu. "Provuci brojke
kroz računar umjesto mene, Ky. Momentalno ne vjerujem da bih dobro zbrojio dva i dva.
Koliko ćemo biti u zaostatku kad većina Cetagandanaca stigne na udaljenost dometa?
Budi što točniji, bez kompliciranja, molim te."
208
Tung promrmlja nešto u svoj set i počne redati brojeve, razlike, vremena. Miles je
pratio svaku sitnicu s grabežljivom napetošću. Tung bezobzirno zaključi. "Na kraju
zadnje smjene pet letjelica još uvijek će čekati na iskrcaj kad Cetagandanci počnu pucati
po nama."
Tisuću muškaraca i žena...
"Smijem li sugerirati, gospodine, uz svo dužno poštovanje, da je došlo vrijeme da
počnemo svoditi gubitke na najmanju mjeru?" doda Tung.
"Smiješ, komodore."
"Opcija jedan, maksimalno efikasna; spustiti samo sedam letjelica u zadnjoj turi.
Ostaviti zatvorenike posljednjih pet letjelica na zemlji. Bit će ponovno zarobljeni, ali će
barem ostati živi." U zadnjoj je rečenici Tungov glas postao nagovarački.
"Ima samo jedan problem, Ky. Ja ne bih želio ostati ovdje."
"Još uvijek možeš biti u zadnjoj letjelici koja uzleti, baš kao što si rekao. Usput
rečeno, gospodine, jesam li već izrazio, gospodine, što mislim o tom zaista usranom
dijelu ekshibicije?"
"Jesi, elokventno, obrvama, maloprije. A premda sam sklon složiti se s tobom, jesi li
primijetio kako mo pozorno promatraju preostali zatvorenici? Jesi li ikada gledao kako se
mačka šulja prema kanarincu?"
Tung se neugodno promeškolji, zamišljajući fenomen koji je Miles upravo opisao. "Ne
sviđa mi se pomisao da poubijamo zadnju tisuću kako bismo mogli podići moju letjelicu."
"Zbrkani kakvi jesmo, možda neće ni shvatiti da više neće doći nijedna letjelica prije
no što ti već budeš u zraku."
"Pa ćemo ih samo ostaviti da stoje i čekaju nas?" Ovce gledaju prema gore, ali nisu
nahranjene...
"Točno."
"Sviđa ti se to rješenje, Ky?"
"Povraća mi se od njega, ali — misli na devet tisuća ostalih. I dendarijsku flotu.
Pomisao na to da ih sve pošaljemo dovraga u nemogućem pokušaju da ih ukrcamo sve —
sve tvoje jadne grešnike, tjera me na povraćanje još više. Devet desetina je mnogo bolje
nego ništa."
"Shvatio sam bit. Prijeđimo, molim te, na opciju dva. Bijeg iz orbite računat je na
brzini najsporijeg svemirskog broda, a to je...?"
209
"Teretnjaci."
"A Triumph je i dalje najbrži?"
"Moš' se kladit'." Tung je nekad pilotirao Triumphom.
"I najbolje oklopljen."
"Da, pa?" Tung je savršeno dobro shvaćao kamo ga sve ovo vodi. Njegovo
nerazumijevanje bilo je samo način prikrivenog opiranja.
"Evo. Prvih se sedam letjelica koje uzlete u zadnjem valu zakvače za teretnjake i
nestaju na vrijeme. Pozovemo natrag pet pilota Triumphovih lovaca, pa odbacimo i
uništimo njihove brodove. Jedan je već uništen, točno? Posljednjih pet od naših letjelica
pričvrste se za Triumph umjesto njih, zaštićene od sada već prisutne vatre cetagandskih
brodova Triumphovim punim oklopom. Utrpamo zatvorenike u hodnike Triumpha,
zaključamo sva vrata i nestajemo u vidu magle."
"Dodana masa od tisuću ljudi..."
"Je manja od mase dviju letjelica. Odbaci i raznesi i njih ako moraš, da uspostaviš
dobar odnos mase i akceleracije."
"... bi preopteretila zalihe kisika—"
"Zalihe za slučaj nužde održat će nas do Skoka u crvotoču. Nakon toga možemo
rasporediti zatvorenike po ostalim brodovima bez žurbe."
Tungov glas postane tjeskoban. "Te borbene desantne letjelice su potpuno nove. I
moji lovci — njih pet — razumiješ li kako će teško biti obnoviti fondove kojima bismo ih
nadoknadili? Svota se penje do—"
"Zamolio sam te da izračunaš vrijeme, Ky, ne cijene," procijedi Miles kroz zube. Tiše
doda, "Pripisat ću ih računu za naše usluge."
"'Si ikad čuo izraz TROŠKOVI PREKORAČENI, mali? Ti ćeš..." Tung ponovno
usmjeri pozornost na svoj komunikacijski set koji je i sam bio produžetak komandne
prostorije na Triumphu. Bilo je računanja, nove su naredbe izdane i izvršene.
"Može," uzdahne Tung. "Daje nam vražje skupih petnaest minuta. Ako sve drugo
bude teklo po planu..." Odvukao se mrmljajući frustrirano, nestrpljiv poput Milesa koji
uza svu želju nije mogao biti na tri mjesta u isto vrijeme.
"Vraća se moja letjelica," primijeti Tung glasno. Bacio je pogled na Milesa, jednako
nećkav da prepusti svog admirala samog sebi kao što je bio nestrpljiv da se makne iz
mraka, blata i kisele kiše i bude bliže srcu operacije.
210
"Kreni," reče Miles. "Ionako se ne možeš voziti sa mnom, to je protiv pravila."
"Pravila, a?" reče Tung mračno.
Nakon uzlijetanja treće ture, na tlu je ostalo nekih dvije tisuće zatvorenika. Stvari su
se sređivale i kraj se nazirao; oklopljene borbene jedinice vraćale su se iz svog proboja u
cetagandske položaje, natrag na ugovorene pozicije slijetanja njihovih letjelica. Situacija
bi se opasno promijenila kad bi neki preživjeli cetagandski časnik uspostavio dovoljno
kontrole da ugrozi njihovo povlačenje.
"Vidimo se na Triumphu," naglasi Tung. Zastao je da kaže nešto poručniku Murki,
no Miles nije mogao čuti što. Nasmiješi se suosjećajno zbog prezaposlenog poručnika, ne
sumnjajući u naredbe koje mu je Tung izdavao. Ako se Murka ne vrati vodeći sa sobom
Milesa, pametnije mu je da se uopće ne vraća.
Ostalo je samo zadnje kratko čekanje. Požuri i čekaj. Čekanje je, shvati Miles, vrlo
loše za njega. Dopuštalo je njegovom samoproizvedenom adrenalinu da ishlapi, a njemu
da osjeti koliko je zaista umoran i ozlijeđen. Svijetleći plamenovi pretvarali su se u crveni
odsjaj.
Prošlo je stvarno vrlo malo vremena između zamiranja tutnjave proizvedene
uzlijetanjem zadnje letjelice iz trećeg vala i urlajućeg fijuka prve letjelice iz četvrte
smjene koja se spuštala na tlo. To je, nažalost, imalo više veze s neorganiziranošću nego
s brzinom. Marilacanci su i dalje čekali u svojim grupama, disciplina se još uvijek držala.
Naravno, nitko ih nije obavijestio o sitnom problemu nedostatka vremena s kojim su se
suočavali. No, nervozne dendarijske patrole, požurujući ih na prilazima letjelica,
održavale su tempo po Milesovu ukusu. Dužnost čuvanja zaleđa nije nikad predstavljala
omiljenu poziciju, čak ni među luđacima-ekstremistima koji su obilježavali svoje oružje
zarezima i smijuljili se među sobom smišljajući novije i grotesknije metode razaranja
neprijatelja.
Miles je vidio kako u letjelicu prvog unose polusvjesnog Suegara. Ovim izravnim
letom Suegar će, u biti, brže stići do stacionara na Triumphu, pomisli Miles; brže nego da
je bio poslan na jedan od teretnjaka letjelicom iz nekog prijašnjeg vala i morao čekati
siguran trenutak da ga prebace. Arena koju su napuštali postala je tiha i mračna, vlažna
i tužna, sablasna. Provalit ću vrata pakla i povratiti mrtve... Nešto nije bilo baš posve u
redu s tim napola upamćenim citatom. Nema veze.
Oklopljena jedinica ove posljednje letjelice povukla se iz magle i tame. Elektronski ju
je, poput stada ovčarskih pasa, uvukao unutra njihov gazda Murka, stojeći na dnu
prilaznog mosta kao veza između patrole na tlu i pilota letjelice koji je svoje nestrpljenje
za uzlijetanjem izražavao kratkim zavijajućim okretima motora.
211
A onda iz mraka — rafal plazme; cvrčala je kroz kišom namočen, zasićen zrak. Neki
cetagandski heroj — časnik, vojnik, tehničar, tko zna? — iskobeljao se iz ruševina i
pronašao oružje — i neprijatelja na kojeg da pripuca. Nepovezane slike, crvene i zelene",
zaplešu pred Milesovim očima. Iz mraka se dokotrlja dendarijski vojnik; preko leđa
njegova oklopa pušila se i iskrila svijetleća crta sve dok se nije ugasila u crnome blatu.
Oklopljene je noge podigao u zrak i ležao je, divlje se bacakajući, poput ribe, nastojeći se
izvući iz oklopa. Novi rafal plazme, loše ciljan, ugasi se sam,,pretvarajući nekoliko
kilometara magle i kiše u pregrijanu paru, na svojoj ravnoj putanji u nepoznati beskraj.
Baš im je to trebalo, da ih prikliješte snajperskom vatrom sada... Dvojica
dendarijskih vojnika potrče nazad u maglu. Uzbuđeni zatvorenik — bio je to ponovno
Pittov poručnik — dograbi oružje vojnika paraliziranog oklopom i krene da im se
pridruži.
"Ne! Vrati se kasnije i bori se kad dođe vrijeme, ti kretenu!" Miles jurne prema Murki.
"Povuci se, ukrcaj i diži se u zrak! Ne zaustavljaj se radi borbe! Nema vremena!" Neki su
se od posljednjih zatvorenika bacili na zemlju, ukopavajući se poput krtica; sasvim
razuman reflex u svakoj drugoj situaciji. Miles se zaleti među njih lupajući ih po
stražnjicama. "Ukrcavaj se, diži dupe, idemo, idemo!" Beatrice skoči iz blata i nasmiješi
mu se drhtavo gurajući ostale ispred sebe.
Miles se kližući zaustavi pored oborenog Dendarijca i lijevom mu rukom otpusti
kopče na oklopu. Vojnik se iskobelja iz svoje pogubne ljušture, osovi se na noge i odšepa
u sigurnost letjelice. Miles potrči za njim.
Murka i jedan vojnik čekali su na dnu prilaznog mosta.
"Spremi se da digneš most i uzletiš na moj znak," započne Murka obraćajući se
pilotu letjelice. "P—" riječ mu se izgubi u eksplozivnom prasku kad mu struja plazme
lizne mimo vrata. Miles je mogao osjetiti užarenu toplinu kako mu prolazi nekoliko
centimetara iznad glave dok je stajao tik uz poručnika. Murkino se tijelo sruši.
Miles se baci u stranu zastajući kako bi strgnuo komunikacijski set s mrtvačeve
glave. Strgnuo je i glavu. Morao ju je zadržati umrtvljenom rukom kako bi skinuo set.
Težina glave, njena gustoća i okruglost prodru mu u osjetila. Jasno sjećanje na tu glavu
zasigurno ga neće napustiti dok je živ. Pustio ju je da padne kraj Murkina tijela.
Teturajući, uspne se prilaznim mostom dok ga je posljednji oklopljeni vojnik povlačio
za ruku. Osjetio je kako se most čudno ugiba pod njihovim nogama; spusti pogled i
ugleda napola otopljen uzdužni var na mjestu gdje je prošao rafal plazme nakon što je
ubio Murku.
212
Pao je kroz otvor na podu stišćući komunikacijski set i urlajući u njega, "Diži, diži!
Znak, sad! Kreći!"
"Tko je to?" odvrati mu pilotov glas.
"Naismith."
"Da, gospodine."
Letjelica se urlajućih motora odvoji od tla prije no što se most potpuno podigao.
Mehanizam za podizanje se mučio, metal i plastika su se bunili — a onda se zaglavio
zbog iskrivljenja na rastaljenom dijelu.
"Začepite taj otvor tamo!" zaori glas pilota u komunikacijskom setu.
"Most se zaglavio," zaurla Miles natrag. "Odbaci ga!"
Mehanizam mosta pištao je i vrištao okrećući se. Most se zatrese i ponovno se
zaglavi. Zatvorenici ispruže ruke i stanu lupati po njemu. "Tako nikada nećete uspjeti!"
oštro vikne Beatrice preko puta Milesa, s druge strane otvora. Zatim se izvije kako bi
udarala po mostu bosim nogama. Vjetar izazvan letom urlao je kroz otvore drmajući i
tresući letjelicu poput orijaša što puše preko ruba prazne boce. Praćena vikom, lupanjem
i psovkama, letjelica se naglo trzne u stranu. Muškarci, žene i nepričvršćena oprema
skotrljaju se preko nakrivljene palube. Beatrice je očajnički nabijala po posljednjem
zaglavljenom zasunu. Most napokon popusti. Kližući se, Beatrice padne zajedno s njim.
Miles zaroni za njom, viseći napola kroz otvor na podu. Ako su se i dodirnuli, nije
znao jer mu je desna ruka bila samo bezosjetna gvalja.
Vidio joj je lice samo kao bijelu mrlju dok je nestajala u crnilu.
U glavi mu je bilo nešto poput tišine, mrtve tišine. Iako su se huka vjetra i motora,
vrištanje, psovanje i vikanje nastavili kao i prije, gubili su se negdje između Milesovih
ušiju i mozga i prolazili nezapaženi. Vidio je samo bijelu mrlju kako se gubi u tami, svaki
put iznova, opet i opet, kao na pokvarenom holovidu.
Našao se skvrčen na rukama i koljenima dok ga je ubrzanje letjelice priljubljivalo uz
pod. Uspjeli su zatvoriti otvor. Običan ljudski žamor unutra činio se prigušen i dalek,
sada kad su utihli promukli glasovi bogova. Pogledao je prema gore, u blijedo lice Pittova
poručnika koji je čučao kraj njega još uvijek ne ispuštajući iz ruku oružje dendarijskog
vojnika što ga je bio ugrabio u onom prošlom životu.
"Bolje poubijaj jako puno Cetagandanaca za Marilac, dečko," režanjem mu se
napokon obrati Miles. "Bolje donesi nekome nešto dobro, jer ja sam jamačno za tebe
platio previše."
213
Marilacanac zgrči lice u nedoumici, previše uplašen da bi i pokušao izgledati
pokajnički. Miles se zapita kako li izgleda njegovo vlastito lice. Sudeći po odrazu u tom
ogledalu, čudno, vrlo čudno.
Miles počne puzati prema naprijed tražeći nešto, nekoga... Bezoblični bljeskovi tvorili
su mu žute pruge u kutovima vidnog polja. Oklopljena Dendarijka skinute kacige
podigne ga na noge.
"Gospodine? Ne bi li bilo bolje da dođete u pilotovu kabinu?"
"Da, u redu..."
Obuhvatila ga je rukom ispod njegove, tako da se nije ponovno srušio. Probijali su se
kroz prekrcanu letjelicu, kroz izmiješane Marilacance i Dendarijce. Lica su se okretala
prema njemu, primjećivala ga sa strahom, ali nitko se nije usudio bilo što reći. Milesu
zapne za oko srebrna kukuljica, kad su se već približili prednjem dijelu. "Čekaj..."
Pao je na koljena pored Suegara. Tračak nade. "Suegare, hej, Suegare!"
Suegar jedva podigne kapke na pola oka. Nije se moglo reći koliko je primao od svega
ovog, uz bol i šok i lijekove.
"Sad si na putu. Uspjeli smo, uspjeli smo sve na vrijeme. Bez problema. Okretno i
brzo. Gore kroz slojeve zraka, više od oblaka. Dobro si protumačio svoje svete spise, jesi!"
Suegarove se usne pomaknu. Miles prigne glavu bliže. "... nisu bili pravi sveti spisi,"
prošapće Suegar. "Znao sam to... i ti si znao... ne zajebavaj me..."
Miles zastane okamenjen. Tada se ponovno sagne. "Ne, brate," prošapće. "Jer premda
smo ušli odjeveni, bez sumnje smo izašli goli."
Suegarove se usne napuhnu u suhom smijehu.
Miles nije zaplakao sve dok nisu izveli skok u crvotoču crne rupe.
ČETIRI
Illyan je sjedio u tišini.
Miles se naslonio blijed i iscrpljen, a glupava drhtavica pritajena u njegovu želucu učinila mu je glas nesigurnim. "Oprosti. Mislio sam da sam to prevladao. Od tada se dogodilo toliko suludih stvari, nisam imao vremena razmisliti, probaviti..."
"Borbeni zamor", sugerirao je Illyan.
214
"Borba je trajala samo nekoliko sati."
"Ah? Tom tvojom računicom prije bih rekao šest tjedana."
"Kako bilo. Ukoliko se tvoj grof Vorvolk želi prepirati jesam li trebao zamijeniti živote za opremu, pa... imao sam, pod neprijateljskom paljbom, otprilike pet minuta za donošenje odluke. Da sam imao mjesec dana za razmatranje, opet bih došao do istog zaključka. I borit ću se za to sada, na vojnom sudu ili u kojoj god on prokletoj areni želi."
"Smiri se", savjetovao ga je Illyan. "Ja ću se pozabaviti Vorvolkom i njegovim savjetnicima iz sjene. I mislim... ne, ja jamčim da njihove spletke više neće ometati tvoj oporavak, naredniče Vorkosigan." Oči mu zasjaše. Illyan je služio trideset godina u Carskoj sigurnosti, podsjetio se Miles. Pas čuvar Arala Vorkosigana još je imao zube.
"Žao mi je što je moja... neopreznost poljuljala vaše povjerenje u mene, gospodine", reče Miles. Čudna je bila ta rana koju mu je zadala sumnja; Miles ju je i sada osjećao, nevidljiva bol u njegovim prsima sporo je zarastala. Znači, povjerenje ima mnogo veću povratnu petlju nego što je to ikada shvaćao. Je li Illyan u pravu? Bi li trebao posvećivati više pažnje dojmu koji ostavlja? "Ubuduće ću pokušati biti inteligentniji."
Illyan mu stisnutih usana i neobično zacrvenjena vrata uputi neodgonetljiv pogled. "Kao i ja, naredniče."
Siktaj vrata, sušanj suknji. Grofica Vorkosigan bijaše visoka žena, prošarane crvene kose i duga koraka koji nikada nije bio u skladu s barrayarskom ženskom modom. Nosila je duge, bogate suknje Vorske matrone s veseljem djeteta koje uživa u igri preoblačenja i otprilike s istim stilom i uvjerljivošću.
"Moja gospo", Illyan kimne ustajući. "Zdravo, Simon. Zbogom, Simon", ona će nasmiješivši se. "Onaj liječnik kojeg si prestrašio, preklinjao me da iskoristim svoju superiornu moć kako bih te izbacila. Znam da vi časnici i gospoda imate posla, ali vrijeme je da završite. Ili tako barem indiciraju ovi medicinski monitori." Baci pogled na Milesa. Na njezinu mirnom licu zabljesne prijekor, nagovještaj čelične volje.
Illyan ga također uhvati pa se pokloni. "Upravo smo završili, moja gospo. Nema problema."
"Nadam se", uzdignute ga je brade promatrala kako izlazi.
OCR by corry