Post on 23-Jan-2021
NESPORAZUMAlbert Camus
Albert Camus
“Nesporazum”Naslov originala: „Le Malentendu“
Redatelj:Dario Harjaček
Igraju:
Majka - Milka Podrug Kokotović
Martha - Glorija Šoletić
Jan - Frane Perišin
Maria - Nika Burđelez
Stari sluga - Boris Matić
Autor glazbe: Ivan Končić
Scenografkinja: Vesna Režić
Kostimografkinja: Dubravka Skvrce
Jezična savjetnica: Katja Bakija
Inspicijentica / šaptačica: Ivana Ljepotica
Premijera: 23. svibnja 2014.Praizvedba: 1944. u Théâtre des Mathurins u Parizu
Albert Camus(1913-1960)
Albert Camus rođen je 7. studenog 1913.
u gradu Mondovi u Alžiru. Otac mu je po-
ginuo na samome početku Prvoga svjetskog
rata. Odrastao je u Alžiru uz nepismenu
i nagluhu majku španjolskog podrijetla,
koja je postala matricom jednoj od naj-
dirljivijih tema mnogih njegovih knjiga.
Studirao je čistu fi lozofi ju, književnost
mu je postala osnovnom vokacijom, strasno
je bio privržen i kazalištu, te nogometu.
Godine 1940. kao već formiran fi lozof i
književnik stiže u Francusku, gdje je ti-
jekom Drugog svjetskog rata sudjelovao u
Pokretu otpora, a nakon rata aktivno se
angažira u nizu društvenih i političkih
pitanja. Pogiba u automobilskoj nereći
nedaleko od Pariza, u siječnju 1960, jed-
va navršivši četrdeset i šestu godinu života, u trenutku kad piše svoje, možda
najambicioznije djelo, jednu vrstu romansirane autobiografi je, koju je najvaljivao
od početka pedestih godina, a u trenutku piščeve smrti sadrži trećinu (320 strani-
ca) planirane građe. Naslov joj je Prvi čovjek.
Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1957. godine.
Kritika ga je držala jednim od glavnih predstavnika egzistencijalizma, dok se u
kasnijoj fazi zalagao za svojevrsni politički angažirani humanizam. Proslavio se
već kratkim romanom Stranac (L’Étranger, 1942), kojim je ostvario reprezentativan
primjer egzistencijalističke proze o čovjeku svjesnom apsurda ljudskog položaja u
svijetu, te raspravom Mit o Sizifu (Le Mythe de Sisyphe, 1942) kojom je obrazložio
pojam apsurda i lik mitskog Sizifa učinio simbolom suvremena čovjeka.
U kasnijim romanima Pad (La Chute, 1956) a, osobito u opsežnijem Kuga (La Pes-
te, 1947), razvija ponešto drugačiju viziju ljudske sudbine, naglašavajući ra-
zočaranje suvremenom kulturom i potrebu za istinskim razumijevanjem među ljudima
zasnovanom na sućuti. U tim se romanima već nazire svojevrsna pobuna, zamisao koju
je razradio u velikom eseju Pobunjeni čovjek (L’Homme révolté, 1951) gdje u širem
obzoru analize prevladavajućih ideja europske povijesti odlučno zahtijeva osudu
totalitarizma i nasilja.
I u brojnim dramama, od kojih su iz egzistencijalističke faze najpoznatije Ne-
sporazum (Le Malentendu, 1944) i Kaligula (Caligula, 1944), a iz kasnije faze
Opsadno stanje (L’État de siège, 1948) i Pravednici (Les Justes, 1950), ostvario
je primjere određenog tipa dramaturgije gdje su ključne teze one o mogućim ide-
jnim, životnim i ideološkim stajalištima, te dijalozi u kojima se sukobljavaju
akteri kao protagonisti pojedinih pogleda na svijet.
Prema: Milivoj Solar: Književni leksikon, Matica Hrvatska, Zagreb, 2007.
Romanopisac, fi lozof, dramatičar Camusov književni rad usko je vezan sa fi lozofskim pogledima i dijeli se na fazu
‘apusrda’, u kojoj je blizak egzistencijalizmu, i fazu ‘pobune’, koja predstavlja
njegov raskid s egzistencijalističkim taborom, prvenstveno sa Sartreom.
Htijući naglasiti kako ga je od samog početka zanimalo da svoji spisateljskim
pothvatom što koherentnije izrazi pobunu onako kako je on poima, to jest ne samo
kao gestu odbijanja ili negacije nego i kao prihvaćanje ili obranu određenih vri-
jednosti, Camus je i na jedan i na drugi način naglašavao kako je taj stav stalno
prisutan u njegovu opusu. Nije naime htio da se njegovim knjigama pristupa kao
odvojenim i u sebe zatvorenim cjelinama, već je tvrdio da on spada u one pisce čija
se djela uzajamno osvjetljavaju i promatraju. Camusa čak zabavlja da u Strancu
najavi temu Nesporazuma, a u Kugi podsjeti na temu Stranca-iako iz djela u djelo
ne prati iste likove. U Kaliguli također najavljuje temu Kuge i Opsadnog stanja.
Filozofi ja apsurda u književnosti i kulturi dvadesetog stoljećaApsurd je naziv kojim egzistencijalizam u fi lozofi ji i književnosti označuje te-
meljni, nerješivi nesklad i sukob između čovjeka kao svjesnog bića i njemu neobja-
šnjivog i neshvatljivog svijeta. U širu uporabu uveo ga je Albert Camus u eseju Mit
o Sizifu, u kojem ga shvaća kao svijest o nesavladivom raskoraku između ljudske
potrebe za smislom i stvarne besmislenosti života i svijeta. Antičkog Sizifa, u
Hadu osuđenog da na brdo gura kamen koji se uvijek nanovo strovaljuje u podnožje,
učinio je tako simbolom ljudske sudbine. Takvu spoznaju, međutim, Camus ne drži
razlogom beznađa-kako je ona ponekad u popularnom egzistencijalizmu tumačena-nego
uvjetom humanističke etike koja odbacuje svaki transcedentni smisao, ali je zato
u njoj očuvan prkos, pobuna, pa čak i uzvišenost.
Prema pogovoru Milivoja Solara u: Albert Camus: Mit o Sizifu, Matica Hrvatska, Zagreb, 1998.
Sreća i apsurd‘Apsurd se ne može otkriti a da se ne osjeti poticaj za pisanje priručnika o
sreći. No, samo je jedan svijet. Sreća i apsurd dva su djeteta jedne te iste zeml-
je. Oni su neraskidivi. Pogrešno bi bilo kazati da se sreća nužno rađa iz apsurdnog
otkrića. Događa se, također, da se osjećaj apsurda rađa iz sreće.
(...)
Nema sunca bez sjene i valja upoznati noć.Apsurdni čovjek veli ‘da’, i njegov napor bit će neprekidan. Postoji li osob-
na sudba, nema nadmoćnije sudbe ili bar postoji samo jedna koju on drži kobnom i
dostojnom prezira. Glede ostaloga, on zna da je gospodar vlastita života. U tom
istančanom trenu, kada se čovjek obazire na vlastiti život, Sizif, vraćajući se
svojoj stijeni, razmišlja o slijedu nevezanih poslova što postaju njegovom sudbom,
sudbom koju je stvorio baš on, ujedinio pod pogledom svoga pamćenja i naskoro pot-
vrdio vlastitom smrću. Tako, uvjeren u posve ljudsko podrijetlo svega što pripada
čovjeku, kao slijepac koji kani vidjeti a zna da je noć beskrajna, uvijek je u
pokretu. A stijena se još kotrlja.
Ostavljam Sizifa u podnožju planine! Uvijek se pronađe vlastito breme. Ali,
Sizif nas poučava višoj vjernosti što niječe bogove i podiže stijene. I on drži
da je sve dobro. Ovaj svijet, od sada bez gospodara, ne čini mu se ni jalovim ni
ništavnim. Svako zrnce toga kamena, svaki mineralni bljesak te planine pune noći,
za njega su zaseban svijet. Sama bitka da se dospije do vrhunca dostatna je da
ispuni ljudsko srce. Sizifa treba zamisliti sretnim.’
Albert Camus, ulomci iz Mita o Sizifu
NesporazumRadnja nesporazuma podijeljena je u
tri čina. Likova nema puno: Majka, Mar-
tha- njena kći, Jan, sin koji ih je na-
pustio prije 20 godina, Maria, njegova
supruga, te stari sluga, gluhi, gotovo
nijemi starac koji osim završne replike
(u kojoj odgovara sa kratkim, jednos-
tavnim i rezolutnim: Ne ! na Marijine
molbe) i ne govori. Radnja se događa
u malome, nedefi niranome mjestu negd-
je u Čehoslovačkoj, u malome svratištu
koje vode Majka i njena kći Martha. One,
da bi osigurale materijalna sredstva
za odlazak iz te zemlje i tog malog,
hladnog mjesta bez sunca u kojemu nisu
sretne, ubijaju svoje goste- uspavljuju
ih i potom utapaju u obližnjoj rijeci.
Nakon 20 godina, Majka ne prepoznaje
svoga sina, kao ni sestra (bila je malo
dijete kad je otišao), te shvativši na
kraju koga su, kao posljednju žrtvu pri-
je odlaska, ubile, Majka se objesi, već
i sama umorna od ubijanja i nastojanja
na sreći koju nikako da dosegne. Mar-
tha, nalazeći više opravdanja za svo-
je postupke, jer je gotovo na početku
života a sreću nikada nije iskusila,
shvaća da je ostala potpuno sama, da ju
je napustila i izdala vlastita Majka,
sudionica u zločinu i životu koji su
zajedno vodile, te suočena s bratovom
suprugom, koja ga prati u svratište i
od početka komada moli da ne narušava
njihovu sreću jer predosjeća da bi se
nešto loše moglo dogoditi, najavaljuje
svoj trajni odlazak s ovoga svijeta,
duboko uvjerena da je njen brat dobio
što je zaslužio, u svijetu u kojemu nema
nikakve pravde. Savjetuje i Mariji da
postane poput kamena, i da se moli svome
Bogu za to.
Puno se dramaturških, idejnih i tem-
atskih niti može naći u ovome komadu i
tako on postaje jedna gotovo otvore-
na struktura za interpretaciju. Prva bi
mogla biti i autobiografska, obiteljs-
ka situacija šutnje (Camusova je maj-
ka bila nagluha), odsutstvo oca, sin
koji je otišao, boravak u nekoj hlad-
noj i dalekoj zemlji bez sunca, dok oni
koji su ostali-Martha i Majka žude za
tim istim suncem čitavoga života do te
mjere da su spremne počiniti ne jedno,
nego niz ubojstava da bi ga se domog-
li. Situacija neznanja, tragične zabune
i krivnje, zbog koje apsurdne protago-
nistice klasično strukturirane drame, u
idejnom smislu antijunakinje, zločinke,
vođene vlastitim ciljevima i potragom
za srećom i boljim životom počinjuju niz
ubojstava, bliska je situaciji klasične
aristotelovske tragedije, što je i bila jedna od osnovnih Camusovih namjera pri
pisanju ovog komada- stvoriti modernu tragediju. Drama ima i aristotelovska jedin-
stva mjesta, vremena i radnje, kao i elemente theatruma mundi, preuzimanja uloga,
glumljenja situacija unutar samog komada.
Jan, glavni lik, premda zna zašto je došao u malo svratište u njemu dalekoj i
hladnoj Čehoslovačkoj, u potrazi za domom i obitelji koje je davno napustio, nam-
jerno se ne otkriva, i glumi situaciju nekog drugog-slučajnog putnika, stranca.
Upravo zato zadesit će ga tragična sudbina uzrokovana nesporazumom. Glume i Majka
i Martha, jer se iza njihovih uloga ‘običnih’ voditeljica svratišta krije nešto
sasvim drugo. Nesporazum na razini sudbine, odnosno apsurdnog mehanizma života
koji pokreće junake, kao i na komunikacijskoj, jezičnoj razini, uvjetovat će pravu
tragediju. Dakle, neznanje, iz kojeg se rađa tragična zabuna.
Bitna je tematska linija i ljubav, njen nedostatak (Jan je imao svoju zemlju
punu sunca, život i suprugu koju voli; ipak, potraga za obitelji i za Majčinom
ljubavi dovela ga je u tragičnu sitauciju nesporazuma; njegova sestra je nikada
nije iskusila, a o majčinoj sudbini ne znamo puno, premda je vjerojatno puna ne-
dostatka ljubavi-oca nema a sin je otišao prije 20 godina), kao i prisutnost-Jan
i njegova supruga Maria se vole, i sretni su, do trenutka kobne i naposlijetku
tragične Janove odluke za povratkom svojoj primarnoj, davno napuštenoj obitelji.
Smatrao je naime da mu je to dužnost, s obzirom da sreću već ima.
Odnos majke i sina, kao i njihovo međusobno neprepoznavanje, također, kao jed-
na od osnovnih tematskih i strukturalnih potki, pokreću i prizivaju mehanizam
klasične tragedije.
Nesporazum kao jednu od najvažnijih tema otvara i pitanje nade, smisla ljudskih
ciljeva i želja, te, koliko god da je to možda apsurdno spominjati u kontekstu
jednog Camusovog djela, Boga, kojega, po svemu sudeći, nema, odnosno gluh je za
ljudske patnje. Mnogi su ga kritičari uspoređivali sa likom starog sluge, koji je
nijemi svjedok svih događanja, očito sve razumije i vidi što će se zbiti, ali ne
reagira. Kako je Camusov odnos sa duhovnošću i transcedentnim kompleksan, odnosno,
u religijskom ga smislu nije priznavao, valja se, osim ove paralele, usredotočiti
na problem gubitka vjere u vlastite želje i ciljeve, odnosno na problematiku koju
Camus Nesporazumom potencira, a to je trenutak realizacije naših želja i ciljeva.
One se same otvaraju propitivanju i ukazuju na svijet kao mjesto bez uporišta i
ideala, sa stalnom težnjom prema pravdi, sreći, ispunjenome životu.
Jer upravo od nedosataka svega toga boluje.
Odraz je to svakodnevice poraća u kojoj je drama nastala, ali
i danas, više nego ikad nakon praizvedbe djela u Parizu, potrebno
je postavljati pitanja smisla u svijetu bez jasnih vrijednos-
nih uporišta, gdje smo upravo ostavljeni na milost i nemilost
takozvanoj neograničenoj slobodi izbora, koja je vrlo čes-
to dvostruka, ako ne i lažna, a samim time i manipulativna
kategorija u kojoj se pojedinac može vrlo lako izgubiti.
Dovesti se u situacije nesporazuma, kako sa samim sobom,
tako i sa svijetom.
U današnjem trenutku propitivanje smisla vlastitih želja
i ciljeva postaje potrebnije nego ikad, jer, kako nam pokazu-
je Camus, opasnost leži upravo u trenutku realizacije. Nakon
toga, ako nekog strukturiranog uporišta nema, zaista može
uslijediti apsurd, i to ne svjesni, odgovorni, camusovki
odabir načela apsurda, nego gubitak smisla i smjera vlas-
titog života.
Ipak, i sam je Camus, postavivši temelje svoje fi lozofi je
u apsurdu, i u ovoj fazi, pišući Nesporazum, bio u nekim
dionicama pun upravo vitalističkog zanosa, odnosno du-
boke prisutnosti, uronjenosti u život sam, čak i u
Strancu. Svjetlo i sjena obilježavaju svaki život. Neka
onda Nepsorazum bude bavljenje sjenom koje će donijeti
sunce, jednu zemlju punu sunčanog života.
Petra Jelača
Camus i kazalište- zaljubljenički odnosCamus je inače bio svestrani kazališni čovjek: glumac, redatelj,
dramatičar, prevoditelj i adaptator. Kao dvadesetogodišnjak osnovao je u Alžiru vlastito kazalište ( Théâtre de l’Équipe) a Kaligulu je pisao s namjerom da odigra naslovnu ulogu. Kasnije, u Parizu, znao je uskočiti u neku predstavu ako bi se glumac razbolio. Po-glavlje posvećeno glumcu u Mitu o Sizifu svjedoči o njegov-oj fasciniranosti tom pro-fesijom.
Divio se tom biću što u prolaznosti trenutka us-pijeva proživjeti toliko mnoštvo jednako vrijednih iskustava. Apusrdnost ljudske sudbine poprima u liku glum-ca zanosno obličje. Kad su pi-tali Camusa zašto se bavi ka-zalištem, odgovarao je da je to stoga što je kazališna po-zornica jedno od onih mjesta na svijetu gdje se on osjeća sretnim.
u Alžiru vlastito kazalište ( Théâtre de l’Équipe) Kaligulu je pisao s namjerom da odigraslovnu ulogu. Kasnije, u Parizu,ao je uskočiti u neku predstavu o bi se glumac razbolio. Po-avlje posvećeno glumcu u Mitu Sizifu svjedoči o njegov- fasciniranosti tom pro-sijom.
Divio se tom biću štoprolaznosti trenutka us-jeva proživjeti toliko oštvo jednako vrijednihkustava. Apusrdnost ljudskedbine poprima u liku glum- zanosno obličje. Kad su pi-li Camusa zašto se bavi ka-lištem, odgovarao je da je stoga što je kazališna po-rnica jedno od onih mjesta svijetu gdje se on osjeća etnim.
U kazalištu se osjećao istodobno zaštićenim od svijeta i u srcu svijeta. Ono mu je naime pružalo dragocjen prostor ljudske solidar-nosti i topline. Bilo je blagotvoran korektiv samotničkom spisatel-jskom poslu. A njemu je trebalo i jedno i drugo. Na dan Camusove smrti- 4.siječnja 1960. - André Malraux, tada francuski ministar kulture, trebao je službeno obznaniti ime pariškog kazališta koje mu država stavlja na raspolaganje i koje je Camus namjeravao voditi kao ravnatelj, redatelj i dramaturg. Neizmjerno se radovao tom danu.
Neprestano traganje za srećom ‘Znam da je moj izvor u Licu i naličju, u svijetu siromaštva i
svjetlosti u kojemu sam živio. Bio sam postavljen na pola puta između bijede i sunca. Bijeda mi nije dopuštala da povjerujem kako je sve dobro pod suncem i u povijesti; sunce me naučilo da povijest nije sve. Promijeniti život, da, ali ne i svijet-svijet je bio moje
božanstvo.’
Čitav Camus je sadržan u blistavoj jednostavnosti ovih neko-liko rečenica. I čitateljsko iskustvo o srodnosti prve i posl-jednje knjige i ovaj citat omogućuju nam da uočimo kako Camusov izvanredno raznolik opus posjeduje iznimnu koherentnost. Riječ je o neprestanom traganju za pozitivnim vrijednostima-u vre-menu nestanka mnogih vrijednosnih uporišta. To traganje zasni-va se na iskustvima siromaštva, bolesti, rata te na osjećanju ljepote i tragike života, a konkretizira se u djelima, kako fi kcionalnim tako i esejističkim.
Prema tekstu Jere Tarle Mjesto dramske književnosti u opusu Alberta Camusa u: Albert Camus:
Drame, Vrhovi svjetske književnosti, Zagreb, 1999.
smrti- 4.siječnja 1960kulture, trebao je slumu država stavlja na rkao ravnatelj, redatelj
Neprestano traganje ‘Znam da je moj izv
svjetlosti u kojemu sizmeđu bijede i sunca.je sve dobro pod suncenije sve. Promijeniti
božanstvo.’
Čitav Camus je sliko rečenica. Ijednje knjige i oizvanredno raznolje o neprestanommenu nestanka mnova se na iskustvljepote i tragikfi kcionalnim tako
Dario Harjaček gura svoj sizifovski
kamen već punih trideset i pet godina
preko brijega besmisla. U toj ga suhoj
i mračnoj zemlji tješi ljubav njegove
obitelji i oslobađajuća spoznaja da
odgovora nema. Član društva dramskih
umjetnika. Zaljubljenik u planinarenje.
Druga strana apsurdaprisutnost i humanost
Razgovor s redateljem Dariom Harjačekom vodila Petra Jelača
Kakav je Vaš odnos prema Camusovom djelu, i naročito njegovom kazalištu?
Albert Camus je pisac kojem sam se
u različitim fazama života nekako uvi-
jek spontano vraćao. Uvijek sam tražio
mogu li iščitati nešto novo iz njegovog
djela. Kada se čovjek kao srednjoškolac
susretne sa Strancem obuzima te neki čudan osjećaj nedorečenosti, suočavanje sa
tijelom besmisla življenja. Životno iskustvo taj osjećaj apsurdnosti postojanja s
godinama upisuje u sebe i pokušava ga probaviti na različite načine. No za mene
je Camusov „pesimizam“ uvijek na neki način kretanje prema pobjedi ljudskog duha,
ljudske riječi, ulazak u suptilnost koja balansira između tjeskobe koja nas obuzima
radi nemoći upravljanja vlastitom sudbinom i s druge strane smijehom koji nekako
pomirljivo lebdi oko naših pokušaja da defi niramo vlastiti život, da mu damo „puni
smisao“. Ja kod Camusa, kao i kod većine svojih omiljenih pisaca kao što su Kafka,
Dostojevski, Bernhardt ili pak Herta Müller uvijek vidim taj sveprisnuti smijeh ili
možda bolje reći smješak. Taj smješak je u prvom redu smješak empatije prema čov-
jeku, prema slabostima koje neprestano izlaze iz nas u tako neobičnim formama. Rekla
bi Vesna Režić, scenografkinja ove predstave: „ Što li je sladak taj ljudski rod.“
Što se tiče Camusovog teatra, on je za mene izuzetan poligon za otvaranje pitan-
ja scenskog defi niranja nekih izuzetno kompleksnih ljudskih stanja i osjećaja. On
je put prema mogućnosti defi niranja ljudske nemoći, ljudske borbe, ulazak u pros-
tor nedorecivih misli, a to su upravo one misli koje mene u teatru zanimaju. Ne
postoji odgovor, postoji samo sadašnji trenutak koji nas uvijek drži u nedoumici
i očekivanju, postoje želje koje ne vidimo u njihovom beskraju. Kod Camusa se u
teatru uvijek otvaraju neke hamletovske dvojbe, čovjek je raspet između dva zla od
kojih često jedno čak ni ne vidi kao zlo. Ući u taj prostor teatarski je vrlo teško
i neizvjesno jer zahtijeva potpuni intelektualni, emocionalni i ljudski angažman
glumaca. To je konstantna borba da se daju obrisi nečem neuhvatljivom. Paradoks.
Vječita pomirba sa paradoksom.
2. Kako se odnosite prema problemu egzistencijalnog apsurda?
Egzistencijalistička fi lozofi ja mi je je po senzibilitetu vrlo bliska. U prvom
redu elementarnost ljudskog postojanja. „Pakao sadašnjeg, to je njegovo kralje-
vstvo“, reći će Camus na jednom mjestu u Mitu o Sizifu. Pitanje ljudskog angažmana
jest uvijek na neki način pitanje slike, pitanje glume, sudjelovanja u predstavi
koja je izgubila formu predstave i pretvorila se u sam život. I sam nekako vječi-
to osjećam tu prisutnost predstave u životu koji me okružuje i kao da se vječito
borim s mogućnošću da se ta predstava dokine, da se u pokušaju kretanja prema
istini, prema slobodi zagledam ispod površine vlastitih želja. Da, polje apsur-
da je neuništivo, mi živimo u „kući u kojoj se hrane slijepe životinje“ kako bi
rekao jedan lik iz Nesporazuma i u toj kući se neprestano vraćamo onom poznatom
osjećaju vječne samoće, strahu da odgovora nema, kako bi rekao jedan drugi lik u
istom komadu. No moja je misao u odnosu prema Camusovoj uvijek nekako više usm-
jerena prema tome da nasuprot tog osjećaja postoji i onaj drugi neshvatljivi i
neuhvatljivi osjećaj prisutnosti milosti, čovjeku nerazložna otvorenost prema
ljubavi, prema prihvaćanju, prema oprostu, neosuđivanju. Dopustiti da nas obuzme
taj osjećaj milosti, otvara put prema izlasku iz „pakla sadašnjeg“. No i Camus je
u evoluciji svog rada pred kraj života kretao prema prostoru ljubavi kao prostoru
mogućeg djelovanja.
3. Kako bi vlastiti stav doveli u korelaciju sa sadašnjim trenutkom?
Živimo u vremenu koje je devastirano infl acijom ljudskih želja. Taj mehani-
zam koji vječito pobuđuje sebičnost u nama, postao je legitimna doktrina. Mi smo
izgubljeni u svijetu želja i u tom prebučnom svijetu teško pronalazimo putokaze
prema sreći. Camus u Nesporazumu govori upravo o tome. Govori o sljepoći koja,
vođena nekim idealističkim vizijama, potpuno nesvjesno srlja u propast. Plaća se
cijena nevinosti, kako kaže Camus u svojem komadu. Mislim da danas svi na neki
način plaćamo cijenu vlastite nevinosti. Zavedeni ovim blještećim svijetom , pred
nama se svako malo ukazuje određeni cilj u kojem vidimo mogućnost gotovo fatalnog
okretanja vlastite sudbine prema sreći. No osjećaj nedovoljnosti, nezasitnosti
nikako ne uspjevamo ostaviti za sobom. To je prostor u kojem Camus vidi jednu uni-
verzalnu tragediju, koja, nažalost, iz dana u dan postaje tragedija našeg vreme-
na. Pogledamo li oko sebe, vidjet ćemo samo nezadovoljne ljude, razočarane, pune
bijesa i potrebe da na nekoga prebace krivnju za vlastitu nesreću. No sve je to
samo privid. Nažalost, kao da smo osuđeni živjeti taj privid.
4. Mislite li da je za kazališno bavljenje temom egzistencijalnog apsurda danas, naročito u slučaju Nesporazuma, potrebna motivacija, opravdanje, ili neka konk-retnija aktualizacija? Govori li autorstvo samo po sebi dovoljno?
Kao što sam u prethodnom pitanju pokušao objasniti, aktualnost proizlazi iz vrlo
složenog mehanizma, gotovo bih rekao dijagnoze vremena koja se u komadu upisuje
u tijela glumaca. Moja je ideja s Nesporazumom u startu bila pomaknuti ga u neko
prošlo, svršeno vrijeme, dati mu distancu. Taj je tekst pisan kao suvremeni tekst
i bez nekog posebnog napora mogao bi ga se inscenirati kao da se događa danas.
No ja sam vrijeme radnje pomaknuo u jedno ranije, viktorijansko vrijeme. Prostor
igre je jedan neutralni prostor dugačkog hodnika. Želio sam time stvoriti dis-
tancu od priče, ne prikazati je kao događaj, već usmjeriti fokus na samo stanje.
Viktorijansko doba mi se učinilo idealno jer vizualno stvara osjećaj inhibicije,
zatvorenosti, što bi trebalo biti temeljno stanje za sve likove. Najvažnije mi je
da se to stanje, taj osjećaj prepozna u predstavi, jer je on živi osjećaj našeg
vremena.
5. Nesporazum ima u sebi, kao dramska forma, donekle obrnuti, odnosno apsurdni mehanizam klasične tragedije-koliko se njime bavite u ovoj predstavi?
Nesporazum u idejnom smislu ima obrazac grčke tragedije. Tragična krivnja
izlazi iz ljudskog neznanja, nemogućnosti da se sagleda točka u kojoj čovjek ulazi
u „nemilost bogova“. Od toga se u ovom komadu ne može pobjeći. No već ranije
spominjani smijeh, smijeh koji se ne ruga već suosjeća s ljudskom slabošću, jedan
je od osnovnih elemenata na kojima mi gradimo strukturu predstave. Jan, glavni lik
komada, koji će ući u zamku smrti kroz pokušaj da vlastitoj majci i sestri donese
sreću, prolazi kroz našu predstavu proces u kojem će polako u svojoj ozbiljnoj
namjeri od samog sebe napraviti smiješnu pojavu. On će ispasti smiješan, on će u
svojoj zbunjenosti samo sve dublje upadati u grotlo vlastite slabosti i svakim
novim pokušajem sve više ostavljati dojam čudaka, ridikula. To će biti staza preko
koje će ga na kraju vlastita taština odvesti u smrt. No taj se tragični element za
mene mora dogoditi upravo u nekako obrnutoj formi. Likovi u početku imaju gotovo
vodviljski karakter, formu koja nekako prozirno glumi. A glumi zato jer prikriva
istinski sadržaj. U Nesporazumu tragedija dobiva svoj puni zamah u trenutku kada
se ono odglumljeno prizove kao stvarno.
6. Kroz koje elemente i na koji način svoju redateljsku poetiku ‘provlačite’ kroz tkivo Nesporazuma?
Dakle, ovdje se radi o jednom transponiranju žanra, pokušaju da se dvosmislen-
ost samog sadržaja što više formalno učvrsti. Moja se redateljska poetika uglavnom
zasniva na prožimanju verbalnog i neverbalnog kontekstualiziranja. Pred glumce
se uvijek u startu izlaže što zamršeniji zadatak u kojem je krajnji cilj kompri-
mirati sve te slojeve u što sažetiji znak. No poetika je vrlo čudna riječ. Ono
što bih mogao provući kao zajednički nazivnik svih mojih predstava, to je uvijek
pokušaj da se artikulira jedan neuhvatljivi osjećaj, jedno neuhvatljivo stanje.
A to je stanje tako blisko Camusovoj misli. Za mene je osnovna kvaliteta teatra
prisutnost. Vjera s kojom se glumci izlažu pred publikom ne bi li dali impuls tog
osjećaja koji zajednički pokušavamo sagraditi kroz proces rada. Ja se nadam da u
tom osjećaju postoji vidljivi element humanosti. Ta se humanost pokušava provući
kroz sve segmente mišljenja i rada na predstavi.
Milka Podrug
Kokotović
VesnaRežić
IvanKončić
DubravkaSkvrce
GlorijaŠoletić
FranePerišin
NikaBurđelez
BorisMatić
http://www.kazaliste-dubrovnik.hr/suradnici.html
http://www.kazaliste-dubrovnik.hr/ansambl.html
Tehničko osoblje:
Baldo Dužević
(voditelj stolarske radionice),
Jelka Grljević
(voditeljica krojačke radionice),
Asim Arslanagić
(majstor pozornice),
Mario Capursi
(majstor tona),
Mišo Baričević
(slikar i kipar),
Silvio Giron
(majstor rasvjete),
Manuela Kavain
(šminkerica)
Stela Đurović
(rekviziterka),
Šemsa Mrčela
(frizerica)
Stijepo Prčan
(fi nalizator dekora),
Dragan Pantović
(tehničar tona i rasvjete),
Milena Limov
(garderobijerka),
Krešimir Ferizović i Borivoje Ljubojević
(opsluživači pozornice)
nakladnik
Kazalište Marina Držića
za nakladnika
ravnateljica Jasna Jukić
fotografi je
Željko Tutnjević
urednica programske knjižice:
Petra Jelača
dizajn programske knjižice i tisak:
ALFA-2 d.o.o.
naklada:
200 primjeraka
e-mail adresa:
kmd@du.t-com.hr
web stranica:
www.kazaliste-dubrovnik.hr
ulaznice:
kmd.blagajna@gmail.com
020 / 321 – 088
Prijatelji
Kazališta Marina Držića
DUBROVNIK AIRPORT
Kazalište Marina DržicaNESPORAZUM Albert Camus