R O M A N T I Z A MPRIPREMILI:

ENEDINA ŽEPČAN I ERMIN BAŠAŠKIĆ

1.

Romantizam

Romantizam se općenito ne odnosi na određeni stil, već na jedno shvatanje

koje se može izraziti na mnogo načina: romantično, nestvarno, nerealno.

Riječ "romantizam" je izvedena iz popularnosti koju su krajem 18. st. uživale

srednjovjekovne priče o pustolovinama (romani – znači da su napisani na

jednom od romanskih jezika), a rođeno je iz čežnje za emocionalnim

doživljajem.

Romantičari su prirodu doživljavali kao bezgraničnu, divlju, promjenjivu,

uzvišenu i slikovitu. Kad bi se čovjek ponašao "prirodno", nagonski, nestalo bi

zla i sreća bi bila potpuna. Romantičar je obožavao slobodu, moć, ljubav,

snagu, stare Grke, srednji vijek, dok je zapravo samo osjećanje bilo cilj.

Obnova, tj. ponovno otkriće i primjena dotad zanemarenih oblika postali su

stilsko obilježje romantizma.

2.

Romantizam kao umjetnički pravac se javio u književnosti, glazbi, kazalištu i likovnoj umjetnosti krajem 18. stoljeća, a vrhunac mu je od 1820. do 1850. god., iako je potrajao do kraja stoljeća, te se osjeća i u kasnijem djelovanju historicizma.

Romantizam se u umjetnosti javlja kao reakcija na ideologiju i umjetnost prethodnog razdoblja - klasicizma, odnosno racionalizma. Nasuprost klasicističkoj poetici, često šabloniziranoj i stegnutoj u uska racionalistička pravila i propise stvaranja, romantizam ističe potpunu slobodu mašte, invencije i tematike, suprotstavljajući se svim oblicima normiranog stvaralaštva.

Razni su događaji uvjetovali da se romantizam javi kao opći kulturni pokret: Francuska revolucija i pad Napoleona; ništa što je obećano nije ispunjeno, nisu ostvareni ideali ljudi, te je uslijedilo razočarenje.

3.

smisao i zanimanje za historiju (posebno za srednjovjekovlje, egzotične zemlje i primitivne narode)

istraživanje narodnih predavanja i usmenog prenošenjanacionalnih literatura, istraživanje mitologija i folklora

politički i socijalni angažman romantičara, vezan za stvaranje nacionalnog jezika i nacionalne države

isticanje osjećaja nasuprot razumu, mašte nasuprot racionalističkoj filozofiji

isticanje osobnog pjesničkog nadahnuća i pjesničke slobode, odnosno, načela originaliteta nasuprot oponašanju normiranih oblika

novo tumačenje ljepote koje uključuje estetiku ružnoga, miješanje tragičnog i komičnog, grotesknog i uzvišenog, realističnog i idealiziranog

čovjek želi pobjeći od krute stvarnosti, odbacuje razum, prepušta se mašti

kao i književnici, njihovi su likovi nesretni, neshvaćeni, suvišni ljudi koji smisao života traže u prirodi i osjećajima.

ODLIKE

ROMANTIZMA

4.

Postoje dvije skupine romantičara

AKTIVNI

Bar djelomično sagledavaju stvarnost i

pokušavaju utjecati na

rješavanje društvenih

problema.

& PASIVNI

Oni ne sagledavaju probleme već bježe i

povlače se u sebe, u

svijet svojih problema i

emocija. Oduševljava ih

priroda.

5.

Teme koje su izražavane

u romantizmu su

osobne preokupacije

pejzaž, daleki i nepoznati

krajevi

nacionalno - povijesna

tematika

mistika

6.

KNJIŽEVNOST ROMANTIZMA

Početke romantičarskog životnog

nazora nalazimo već u djelima francuskog prosvjetitelja Jean

Jacquesa Rousseaua (1712. - 1778.)

koji je svojim djelima (Julija ili Nova

Eloiza i Ispovijesti) usmjeravao put

romantičarskom subjektivizmu i

osjećajnosti.

7.

Francois - Rene de Chateaubriand

U oblikovanju romantičarskog životnog pravca osim

Rousseaua, odigrali su značajnu ulogu Francois - Rene de

Chateaubriand (1768. - 1848.) koji uvodi u književnost motiv

»svjetskog bola« (njemački: weltschmerz, tj. pesimizam i tuga

nad neskladom svijeta i neskladom mašte i stvarnosti),

istančanu emociju i profinjen lirizam, i Byron čiji se životni

nazor predstavlja u svom definitivnom obliku, a čiji junaci

osjećaju potpun nesklad između sebe, svojih moralnih

načela i društvenih konvencija s kojima su suočeni.

8.

Ruski romantizam

Ruski romantizam je oblikovao nekoliko izrazitih

likova u poemama Ljermontova Mciri i Demon, i u

Puškinovim poemama Cigani i Kavkaski zarobljenik.

Sve su to bajronske ličnosti gonjene sudbinom,

plemenite u svojim nastojanjima i čežnjama,

tragične u svojoj izuzetnosti i neshvaćenosti.

Ljermontovljev Pečorin iz romana Junak našeg doba

i Puškinov Jevgenij Onjegin iz istoimenog romana

likovi su »suvišnih ljudi« koji su se javljali u eri surovoga

nikolajevskog režima.

9.

Friedrich Schiller

Friedrich Schiller (1759. - 1805.) je u svojoj

drami Razbojnicima (Die Räuber, 1782.)

oblikovao lik pobunjenika razbojnika koji

se bori protiv društvene nepravde,

izražavajući raspoloženje probuđenog

građanstva koje se pobuni protiv

feudalnog apsolutizma.

10.

Johann Wolfgang von Göthe

Johann Wolfgang von Goethe (Frankfurt na Majni, 28.

august 1749. - Weimar 22. ožujka 1832.), najveći i

najsvestraniji njemački književnik i mislilac

Studirao je pravo u Leipzigu i Strasbourgu. Na poziv

vojvode Karla Augusta odlazi u Weimar, gdje postaje

tajni savjetnik, a 1780. slobodni zidar weimarske lože

Anna Amalia, dobiva plemstvo i postaje

Kammerpräsident. Bio je i upravitelj weimarskog

kazališta.

11.

Patnje mladog Werthera

(Prvo i orginalno izdanje iz

1774.)

Putuje po Njemačkoj i Švicarskoj, bavi

se naučnim studijama, te se druži s

Herderom i Schillerom. Piše, istražuje i

postaje sve poznatiji pisac. Njegovo

djelo obuhvata gotovo sve književne

rodove i nekoliko naučnih područja.

Mnogobrojni su uzori i utjecaji: svjetski

klasici, književnost rokokoa, pučka

poezija različitih naroda, široko

područje povijesti, teologije, filozofije,

teorije umjetnosti i prirodnih znanosti.

Najveću popularnost u suvremenika

stekao je romanom "Patnje mladog

Werthera", jer je u tom djelu srušio sve

primjere klasicizma koji su vladali

među njegovim suvremenicima te

nas na neki način uveo u modernu

književnost. Snažno je utiecao na sve

europske književnosti. Nametnuo se

suvremenicima kao obnovitelj lirike,

drame, epa, romana, te učenjak

izuzetno oštrog i dubokog uvida u

strukturu i fenomene prirode. Još za

života postao je spomenik njemačkog

klasičnog humanizma.

Napoznatija djela su mu:

"Patnje mladog

Werthera"(1774)

"Faust"

"Tasso" (1789)

"Rimske elegije" (1795)

"Naukovanje Wilhelma

Meistera" (1821)

"Srodne duše"

"Pjesništvo i zbilja"

"Nauk o bojama" (1810)

"Putovanja po Italiji"