Post on 23-Aug-2014
SADRŽAJ:
UVOD.........................................................................................................................................2
1. TRŽIŠTE.......................................................................................................................3
2. MALI DIONIČARI I „NARODNI KAPITALIZAM“..............................................4
2.1. Participacija u moći...............................................................................................4
2.2. Narodni kapitalizam..............................................................................................5
3. KAMO IDU HRVATSKI MENADŽERI?.................................................................7
4. ANTIRADNIČKI SINDROM U HRVATSKOJ........................................................9
5. BOGAĆENJE I NOVI BOGATAŠI – JAL I MORAL...........................................11
5.1. „Hrvatski san ili hrvatska mora“?.....................................................................12
6. ZAKLJUČAK..............................................................................................................13
LITERATURA......................................................................................................................14
UVOD
Sociolog Josip Županov u ovoj knjizi je opisao neke od vrijednosti koje su postojale u
hrvatskom društvu kroz određeni period. Razmatra sociologiju sadašnjeg trenutka i
sposobnost intelektualca da preživi velike ideološke potrese i da se prilagodi novim
društvenim i gospodarskim procesima. Tema ovog seminara bazira se na pet poglavlja iz
knjige „Poslije potopa“ (str. 79. – 107. i 135. – 156.)
U prvom poglavlju „Tržište: rajski vrt ili đavolji mlin?“ autor govori o pojavi i utjecaju
integralnog tržišta na društvo. Ovdje ćemo se upoznati sa pojmom tržišta i njegovim
osnovnim karakteristikama. Također ćemo obratiti pozornost na njegove prednosti i
nedostatke. U sljedeća dva poglavlja bavit ćemo se pojavom dioničkog društva od malih
dioničara, do pojave velikih korporacija neovisnih o vlasništvu i jačanju poslovne autonomije
poduzeća u kojem menadžeri kao poslovni rukovoditelji igraju važnu ulogu. Zadnja dva
poglavlja usmjerena su na antiradničke stavove i općenite moralne stavove kapitalističkog
društva u kojemu je cilj stjecanje bogatstva.
1
1. TRŽIŠTE
Ključna riječ i protivnika i pristalica socijalizma, kao i ukupnih socijalističkih reformi
bila je upravo – tržište. Da bismo razumjeli način na koji tržište funkcionira, moramo
najprije odrediti njegov pojam. Autor tržište definira kao dodatak ekonomskom životu u
sveukupnoj društvenoj aktivnosti. Mogli bismo reći da sve do današnjih dana, tržišta i nisu
predstavljala ništa drugo. Tržište se razvija u samoregulativni sustav tek pojavom prve
industrijske revolucije. Karl Polanyi ga definira kao sustav koji kontrolira, regulira i njime
upravlja samo tržište (1994.)
Samoregulativno tržište je generalizirano (integralno) tržište. Ono obuhvaća sve
proizvodne i sve društvene resurse, a njegov integrirajući pojam je roba. Roba bi bila
svaki nematerijalni i materijalni predmet koji se koristi za tržište. Gledajući taj pojam
opširnije, možemo zaključiti da su priroda i ljudski rad također roba na tržištu. Za
proizvodnju robe potrebna je sirovina, a sirovine su dio prirode u kojoj čovjek živi. Isto
tako se proizvod ne može realizirati bez određene količine ljudskog rada, pretvarajući ga
tako u robu. Te tri fikcije1 su sa sobom nosile strašne cijene (bijeda, pauperizam, ljudska
degradacija...). Treću fikciju tržišne ekonomije objašnjava Karl Polanyi: da je novac
(zlato) također roba, a to znači da treba potpuno prepustiti tržištu da svakoga dana i sata
utvrđuje njegovu cijenu. Ukazuje do čega bi to dovelo: do neprekidne fluktuacije cijena
novca i konačno, propasti kapitalističkih proizvodnih poduzeća.
Kao zaštitu od takvog sustava Polanyi navodi spenhamladski sustav subvencioniranja
nadnica prema skali ovisnoj o cijeni kruha. Nažalost, takav sustav je doveo do odvajanja
radnikova preživljavanja od njegove produktivnosti. Nešto slično se dogodilo i u
socijalističkim zemljama. Iako se socijalistički sustav može shvatiti kao svojevrsna zaštita
od agresivne tržišne ekonomije, nije uspio jer je sprječavao radikalnu modernizaciju
društva, održavajući na životu zlosretni amalgam2 revolucionarnog karizmatskog sloja
koji je bio protiv tržišnih reformi u socijalizmu. U takvoj situaciji prijelaz na
samoreguliranu tržišnu ekonomiju ravan je socijalnoj kataklizmi. Tranzicija mora biti
prijelaz od potpunog ekonomskog monopola na „regulirano“ tržište. Takvo tržište može
funkcionirati samo ako se prihvate i razviju određene kulturne vrijednosti i institucije koje
će mu i odgovarati.
1 Ono što je izmišljeno, izmišljena stvar ili događaj, lažna pretpostavka2 Ono što je postalo jedno, učinjeno jednim od najmanje dva sastojka koji ga tvore, čvrst spoj
2
2. MALI DIONIČARI I „NARODNI KAPITALIZAM“
Pretvaranjem „samoupravih“ poduzeća u dionička društva nastao je velik broj malih
dioničara. Autor je dosta skeptičan po pitanju uloge malih dioničara za razvoj hrvatskog
gospodarstva. Navodi tri interesenta za razvoj malog dioničarstva:
1. Vlada – nastoji spasiti sloj od brzog nestajanja. Pretvaranjem društevih poduzeća u
državna mali dioničari su izgubili svoje uštede koje su u samoupravnom socijalizmu
bile definirane kao „minuli rad“. Oni ih sada moraju otkupljivati budući da država
nije prihvatila rješenje da se novac besplatno dijeli stanovništvu. Autor sumnja da je
taj „moralni razlog“ glavni motiv Vladina interesa.
2. Liberali - zalažu se za decentralizaciju poduzeća na manje jedinice. Može se
pretpostaviti da bi i oni bili zainteresirani za održanje malog dioničarstva.
3. Socijaldemokrati i sindikalisti – oni bi u poduzećima gdje većinu imaju mali dioničari
mogli vidjeti priliku za „ekonomsku demokraciju“ zasnovanu na „kolektivnom
poduzetništvu“, pa čak i za radničku participaciju.
2.1. Participacija u moći
Participacija je sudjelovanje u provođenju moći i neovisno je o sudjelovanju u
vlasništvu. Dioničko društvo ili „korporacija“ je vrlo stara institucija koja ima korijene u
srednjovjekovnoj povijesti kao pravna institucija. Krajem 19. stoljeća ona je komercijalni
instrument strahovite djelotvornosti, kojeg se ljudi boje zbog njegove moći i koji je
sumnjiv zbog manipulacije državnom vlašću. Kao pravna institucija korporacija se temelji
na privatnom vlasništvu. Međutim, A.A. Berle u svojoj knjizi „Moć bez vlasništva“
objavljenoj 1959., kaže da je puno ovlaštenje vlasnika u odnosu na stvar, gotovo potpuno
nestalo, te da kontrolu obavljaju profesionalni menadžeri koji ne moraju imati niti jednu
dionicu.
3
On razlikuje četiri faze, koje mogu koegzistirati:
1. Apsolutna kontrola
Kontrola većinskog vlasnika koji ima kontrolni paket dionica, pa stoga i većinu glasova na
skupštini dioničara. Može smijeniti upravu ali nije vlasnik u punom smislu jer ne može
mijenjati odluke menadžmenta niti ga smjenjivati.
2. Radna kontrola
Slučaj kada pojedini dioničari ili skupina dioničara nema kontrolni paket, ali ima znatan
paket i dovoljno utjecaja na upravni odbor da na kandidatsku listu stave one pojedince koje
oni žele i da pomoću punomoći manjih dioničara to osiguraju.
3. Management control
Situacija kada menadžment može uvijek dobiti punomoć većine dioničara i ne mora se ni s
kim konzultirati koga će staviti na listu članova upravnog odbora.
4. Institucionalni investitori
To su osiguravajuća društva, mirovinski i investicijski fondovi. Novac kojim ti investitori
kupuju dionice ne pripada nima, već korisnicima, oni su samo upravitelji tog novca i formalno
nisu dioničari.
2.2. Narodni kapitalizam
Berle zasniva „narodni kapitalizam“ ne samo na izravnim dionicama“ već i na
„neizravnim“ dionicama kroz institucije. Kako su dioničari zapravo korisnici, a ne vlasnici,
onda bi „narodni kapitalizam“ bio korisnički, a ne vlasnički. Glavni mehanizam za to, prema
Berleu je „javni konsenzus“. To je „skup ideja koje su široko zastupljene u zajednici, a često i
u samoj organizaciji i među ljudima koji je vode, da su određene upotrebe moći 'krive', tj.
protivne interesima i vrijednosnom sustavu zajednice.“ Pretpostavljam da se kritički odnosi
prema spajanju ekonomske i političke moći korporacije, koja bi trebala biti orijentirana prema
proizvodnji usluga i dobara.
4
Američki antropolog Marvin Harris ima drugu ideju, a to je razvoj malih privatnih
poduzeća kojima upravljaju predani, učinkoviti timovi sudionika u profitu i koji proizvode
dovoljno viška da plate prvorazredne obrazovne i komunalne usluge, kao i brižnu njegu
bolesnih i starih ljudi. Također predlaže decentralizirane industrije, locirane u područjima
malih lokalnih zajednica s autonomnim izvorima energije.
5
3. KAMO IDU HRVATSKI MENADŽERI?
Na temelju jednog empirijskog istraživanja, prof. V. Pusić zaključila je da se u
Hrvatskoj formirala autonomna menadžerska elita, koja bi mogla odigrati ulogu privremene
alternativne elite u procesu političke tranzicije hrvatskog društva. Svršetak Drugog svjetskog
rata inicirao je važne promjene u hrvatskom menadžmentu. Tako su sva zatečena privredna
poduzeća podržavljena, a nova su se osnivala kao državna privredna poduzeća. Jedina
funkcija DPP-a bila je proizvodnja, dok su sve ostale funkcije obavljali administrativno-
operativni rukovodioci (AOR-i).
Prilikom donošenja Zakona o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim
privrednim udruženjima, ostvarene su neke bitne promjene:
ukinuti su AOR-i
postepeno se uvodi tržište
mijenja se funkcija direktora – pretvara se u „političara u poduzeću“
pojavljuje se uloga „poslovnog rukovodioca“ (menadžera)
Jačanje poslovne autonomije poduzeća i elemenata tržišta čini sve veći pritisak na razvoj
uloge direktora kao poslovnog rukovoditelja – menadžera.
Autonomija poduzeća ovisi o tri stvari:
1) o postojanju tržišta na kojem poduzeće posluje (tržišna ekonomija)
2) o privatnom vlasništvu nad poduzećem
3) o društvenoj legitimaciji
No autonomija poduzeća nužan je, ali ne i dostatan uvjet za profesionalni menadžment.
Još jedan od uvjeta za ovakav menadžment jest problem legitimiteta.
Unatoč svim reformama, ni u jednoj socijalističkoj zemlji, pa ni u Jugoslaviji, nije
ostvareno integralno tržište. Autor navodi sljedeće promjene u profesionalizaciji nakon sloma
samoupravnog socijalizma:
Tržište
6
Ukinuta su sva institucionalna ograničenja razvoju integralnog tržišta (ukinuto je i
„vlasništvo“ radnika nad radnim mjestom). Zatim, ukinute su institucionalne zapreke tržištu
kapitala, a stvorene su prijeko potrebne institucije tržišta kapitala (dionice, burze...)
Privatno vlasništvo
Institucionalne restrikcije privatnog vlasništva su uklonjene i nastaje velik broj privatnih
poduzeća. Veća poduzeća su prešla u državno vlasništvo. Ona se privatiziraju ali još su uvijek
pretežito u državnom vlasništvu. Uvjeti za profesionalizaciju još uvijek postoje samo u
manjem broju poduzeća koja su u privatnom vlasništvu.
Odsutnost vlasnika
Profesionalizacija je moguća samo ako je vlasnik „odsutan“ iz poduzeća. Tamo gdje
postoji većinski vlasnik (apsolutna kontrola), nema uvjeta za profesionalni menadžment.
Ne postoje uvjeti za profesionalni menadžment ni u onim privatiziranim poduzećima u kojima
se stvara „savez“ između vlasnika i menadžmenta.
Legitimitet
Ako menadžer nije ujedno i vlasnik – a takva je situacija redovita u velikim poduzećima –
njegovu moć mogu legitimirati samo dioničari kao (su)vlasnici poduzeća.
4. „ANTIRADNIČKI SINDROM“ U HRVATSKOJ
7
Županov drži da postoji određeni „antiradnički sindrom“ u Hrvatskoj, premda ističe
kako nema istraživanja koje bi impliciralo točnost ove tvrdnje. Pod sindromom, Županov
podrazumijeva pojam stav koji se može podijeliti na svoju:
kognitivnu komponentu,
emocionalnu komponentu
komponentu akcijske tendencije
Nadalje, autor ističe kako postoje uočljivi indikatori koji ukazuju na to kako se elite i
menadžeri ponašaju prema radnicima. Prof. Veselica, na temelju tih ponašanja, zaključuje:
„(...) Radnik ne može biti samo objekt. On mora biti i subjekt.“ Analizirajući ovu treću
komponentu akcijske tendencije, Županov ističe kako sam „Zakon o radnim odnosima“ ne ide
na ruku radnicima i to sugerira akcijsku tendenciju elita prema radnicima.
Nakon izbora 1990. godine, do tada, radno zavisne osobe nazivale su se „radnicima“, a
nakon izbora nazivaju se „djelatnicima“. Pojam „radnika“ označava čovjeka koji obavlja neki
manualni posao, a pojam „djelatnika“ kao nekakvu ljudsko vrednovanu aktivnost. Županov to
izjednačava sa oduzimanjem socijalnog identiteta jednoj društvenoj grupi. Također se kritički
odnosi i kad je riječ o socioprofesionalnim i socioekonomskim grupama. Taj obrat tumači kao
ideološku reakciju na prijašnji sistem, kako bi bila „politički korektna“.
Poznati sociolog Karl Marx izjašnjava se o pojmu radnika i radničke klase te razlikuje
„klasu po sebi“ i „klasu za sebe“. Klasa po sebi je skupina ljudi koji imaju zajedničke
ekonomske interese, sličan društveni položaj i način života. Da bi se klasa po sebi pretvorila u
klasu za sebe, potrebno je razviti „klasnu svijest“, odnosno svijest o svojim povijesnim
interesima i poslanju, koja se sastoji u uništenju kapitalističkog sustava i građanskog društva
te njegovoj zamjeni socijalizmom, odnosno komunizmom. Što se tiče politokracije, ona je
empirijsku radničku klasu „preobukla“ u povijesnu radničku klasu i „izvela je na pozornicu da
glumi“ povijesni interes. Jugoslavenska politika je promaknula takvu klasu u
„samoupravljače“. Ali svoj legitimitet politokrati nisu dali u ruke samoupravljačima, već su i
dalje zadržali mandat „povijesne radničke klase“. Legitimitet menadžera ovisio je o
samupravljačima, a to znači o njegovim radnicima. Postavlja se pitanje legitimiteta direktora
kad bi, primjerice, buknuo štrajk. Usprkos tome što su imali moć, položaj menadžera je
institucionalno bio vrlo nesiguran.
8
Autor spominje i utjecaj takvog sistema na stavove menadžera. Opisuje njihov
proturadnički stav kao zakašnjelu reakciju, a ne obranu vlastitog položaja. Navodi i odnos
između rukovoditelja i rukovođenog koji je u nas dodatno opterećen samoupravljačkom
tradicijom radnika i antiradničkim stavom u redovima menadžerske elite.
9
5. BOGAĆENJE I NOVI BOGATAŠI – JAL I MORAL
Premda su mnoge generacije bile formalno i neformalno odgajane u sumnjivosti prema
materijalizmu, stjecanje materijalnih dobara je postalo jedan od primarnih motiva. Za razliku
od zapadnog svijeta gdje postoji sloboda stjecanja bogatstva u skladu sa zakonima, u
hrvatskom društvu nakon pada komunizma, ali i ranije, nije bila važna legalnost i kontinuitet
stjecanja bogatstva. Zato su crna trgovina, izbjegavanje plaćanja poreza, korupcija, kladionice
i lutrije postale normalne pojave. Isto tako postaje javna tajna (osobito u 1994.) da je preko
noći nastao sloj novih bogataša ni iz čega. A vrijednost potvrđivanja pojedinca kroz naporan
rad kao način služenja za opće dobro, bila je potiskivana u komunističkom periodu i prije
toga. Naime, u tim sistemima nije postojao princip da vodeće pozicije u društvu imaju
ambiciozni i talentirani pojedinci. Upravo takvi bi za glavni resurs imali samo zemljište, a
jedini čimbenik s kojim je seljak mogao varirati je bio vlastiti rad. Prema tome, bogaćenje
pomoću normalne ekonomske aktivnosti nije bilo moguće. Samo su se rijetki načini
bogaćenja smatrali legalnim. Jedni od njih su bogaćenje zvijezda u sportu i showbusinessu i
zarade „gostujućih radnika“ stečene u inozemstvu.. Također je vrijedilo opće pravilo u kojem
bogatstvo stečeno izvan sustava nije podložno sistemskim sankcijama.
Da bismo razumijeli veličinu kulturne promjene, autor govori o doživljavanju
bogatstva u SAD-u:
Dok se kod nas podrijetlo svakog individualnog bogatstva, izuzevši onog stečenog
izvan sustava traži, i nalazi u pljački i otimačini, u SAD-u porijeklo bogatstva
objašnjava kulturni mit o marljivom, štedljivom i poduzetnom mladiću koji je započeo
kao čistač cipela, a završio kao tajkun. Mit je neprobojan za empirijske dokaze jer
takvi slučajevi doista postoje.
Dok je stjecanje bogatstva u nas motivirano egoizmom, u SAD-u je stjecanje
bogatstva moralni čin i ostvarenje američkog sna.
Bogat je čovjek u Americi kulturni heroj, a u nas je kulturni negativac.
10
5.1. „Hrvatski san ili hrvatska mora“?
Autor postavlja brojna pitanja na koja još nemamo odgovor. Može li bogaćenje postati
„hrvatski san“ ili ćemo uvijek sanjati „tisućugodišnji san“? Instaliran je novi institucionalni
sustav koji omogućuje bogaćenje u okviru normalnog poslovanja. Također je oživjelo i tržište
rada. Naglašeni individualizam i utilitarizam omogućuju vrednovanje bogatstva. Međutim,
autor ističe kako nam se na području kolektivne svijesti vratila socijalistička fobija
„neopravdanog bogaćenja“ i „socijalnih razlika“. Društvena osuda i dalje ostaje ambivalentna,
međutim teško je utvrditi što tu prevladava: jal ili moral?
11
6. ZAKLJUČAK
Kao zaključak svakog poglavlja autor nas ostavlja sa nizom brojnih pitanja, uglavnom
vezanih uz budućnost Hrvatske, na koja još uvijek nemamo odgovor. Raspad samoupravnog
socijalističkog sustava sa sobom je donio brojne ekonomske, institucionalne i političke
promjene. Možemo li ipak reći da su te promjene pozitivne za napredak društva ili da su
donijele nove probleme? Hoće li Hrvatska ostati vjerna svojim moralnim načelima koji
kritiziraju „neopravdano bogaćenje“ ili će prihvatiti bogatstvo unutar kapitalističkog sustava,
teško je reći. Sve u svemu, razapetost između bivšeg i današnjeg sustava u Hrvatskoj još
uvijek postoji.
12
LITERATURA
Županov, J. (1995). Poslije Potopa, Zagreb:Globus (str. 79. – 107. i 135. – 156.)
13